Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:45


Autoru Poruka
lOOla
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 25 Apr 2013, 23:32
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Развој филма и кинематографије у Србији



Slika


Филмска уметност у српској култури заживела је крајем 19.века.Прва филмска представа у Србији и на Балкану одржана је 6.јуна 1896.године у Београду,и то у кафани “Код златног крста” која се налазила на Теразијама.У том периоду Андре Кир је преко месец дана приказивао прве филмове браће Лимијер у Србији шест месеци после првог јавног приказивања филма у Паризу. Занимљиво је да су једној таквој представи присуствовали и краљ Александар Обреновић и његова мајка краљица Наталија.

Међутим,Андре Кир се није зауставио само на приказивању филмова,већ у марту 1897. године снимио је прве филмске кадрове на тлу Србије: Калемегданску шетњу,Трамвајску станицу на Теразијама и Излазак радница из Фабрике дувана.Ови филмови,нажалост,нису сачувани.

Следећих година Београд и Србију посећивали су путујући кинематографи који су по разним изнајмљеним дворанама и под шатрама приказивали филмове.Неки су филмском камером забележили и пределе и градове Србије,али ниједан снимак није сачуван.Први Србин који се бавио приказивањем филмова био је Стојан Нанић из Зајечара,власник “Првог српског кинематографа”.Од 1900.године приказивао је филмове у Београду и другим градовима у Србији.

Већ почетком 20.века биоскоп у Србији постаје омиљена забава народа.
Најстарији филм који је сачуван,а снимљен је у Србији начинили су Енглези Арнолд Муир Вилсон,почасни српски конзул у Шефилду, и његов сниматељ Френк Мотершо.1904.године они су у Београду снимили филм Крунисање краља Петра Првог Карађорђевића и неке призоре из Краљева,манастира Жиче и Новог Пазара. 1909.године у Београду у хотелу “Париз” отворен је први стални кинематограф.Након тога су се широм земље отварали и други стални биоскопи.Занимљиво је да је у периоду пре Првог светског рата у Србији радило око тридесет сталних биоскопа,а путујући кинематографи и даље су били активни.Најчешће су се приказивали француски филмови,чије су копије брзо стизале до Србије,некад и десетак дана након премијере у Паризу.

Први Србин филмски продуцент био је Светозар Боторић,власник биоскопа “Париз” у Београду, који је 1911. ангажовао француског сниматеља Луја де Берија и отпочео снимања догађаја у престоници.Снимљени су Свечана предаја старих и пријем нових застава,Одлазак краља,престолонаследника и принцезе Јелене у Петроград,а с јесени исте године снимљен је и приказан први српски играни филм ''Карађорђе''.То је била историјска драма о животу Ђорђа Петровића,вође Првог српског устанка, коју је режирао познати глумац Илија Станојевић Чича,док су улоге тумачили глумци Српског народног позоришта.

Упоредо са Боторићем филмове у Србији стварају и браћа Савић,власници београдског “Модерног биоскопа”.Они су ангажовали сниматеља Карла Фројнда који је касније постао познат немачки и холивудски филмски стваралац.Савићи су поред филмских журнала створили играни филм ''Јадна мајка'' 1912.године,мелодрама.Главну улогу одиграла је Емилија Поповић.

Београд је у том периоду имао још једног продуцента.Био је то Ђока Богдановић,власник биоскопа “Касина” ,који је развио своју делатност у време балканских ратова.За њега је радио руски фотограф Самсон Чернов.Снимали су филмове документарне природе о Другом балканском рату и свакодневним догађајима у Београду у току 1913. и 1914.године.Ти филмови углавном су сачувани и чувају се у Архиву Југословенске кинотеке у Београду.

Од страних сниматеља учили су Срби.Први Србин филмски симатељ био је Славко Јовановић. Избијање Првог светског рата прекинуло је развој српске кинематографије.Чернов и Богдановић снимили су прве ратне операције 1914.године.а из 1915/1916. године сачувано је веома мало филмског материјала који су снимили страни филмски сниматељи.

У Војводини,која је тада била у склопу Аустро-Угарске, први стални кинематограф отворен је у Сомбору 1906.године,а самостална снимања предузели су Ернест Бошњак из Сомбора,Александар Лифка из Суботице и Владимир Тотовић из Новог Сада.

У току Првог светског рата,после повлачења српске војске преко Албаније,на острву Крфу у Грчкој основана је Филмска секција при Врховној команди која је имала задатак да војницима приказује филмове добијене од савезника,али да самостално снима збивања на Солунском фронту.Међу сарадницима и сниматељима ове секције истиче се Михаило Михаиловић који је после рата постао један од најзначајнијих филмских стваралаца у земљи.Сниматељи Филмске секције снимили су доста материјала о пробоју Солунског фронта,борбама за ослобођење Србије и уласку српске војске у Београд,а један део тог материјала је сачуван.

У Краљевини Срба,Хрвата и Словенаца Београд је постао најзначајнији филмски центар.Основана је Државна радионица за израду филмова при Министарству народног здравља,али њена активност била је краткотрајна услед недостатка средстава.У Београду се отварају бројна филмска предузећа,која ипак не успевају да се одрже на тржишту.Власници биоскопа били су оптерећени порезима,а тржиште је било преплављено јефтиним а добрим иностраним филмовима,док домаћи филм није био заштићен. 1931. донет је Закон о уређењу промета филмова,а исте године основан је “Југословенски просветни филм”,повлашћено предузеће за снимање филмова. 1932. снимљен је филм ''Са вером у Бога'' Михајла Ал.Поповића који је важио за најуспешнији српски играни филм снимљен до Другог светског рата.Аутор је показао велики таленат и познавање филмског израза.Међу документарним филмовима требало би истаћи ''Пут џинова'' Михаила Ивањикова који је забележио бициклистичку трку кроз Србију, и најбољи документарни филм пре Другог светског рата ''Прича једног дана'' редитеља Макса Калмића.

Током Другог светског рата у Србији је било доста филмских активности.1944. у јулу при Главном штабу Народноослободилачке војске основана је Филмска секција којом је руководио Радош Новаковић.Активности ове секције представљају зачетак организоване кинематографске делатности у Југославији након рата.У првој послератној деценији кинематографијом у Србији руководио је Републички комитет.Београд је и даље административни и пословни центар кинематографије,где се оснивају многа производна предузећа у овој области.До распада СФР Југославије 1991.године у Београду и Србији живело је и радило највише југословенских филмских уметника и техничара,тако да је Београд представљао највећи југословенски производни и технички капацитет.Међу филмовима насталим после рата истичу се ''Нова земља'' и ''Софка'' Радоша Новаковића,''Славица'' Вјекослава Афрића,''Бесмртна младост'' Војислава Нановића,''Живот је наш'' Густава Гаврина.

Занимљиво је да је прва адаптација једног класичног књижевног дела код нас филм ''Софка'' по роману Борисава Станковића Нечиста крв,а први играни филм у боји био је ''Поп Ћира и поп Спира'',адаптација истоименог романа Стевана Сремца,у режији Соје Јовановић.

После 1951.године повећава се број производних филмских предузећа и трага се за специфичним облицима филмског израза.Следећа деценија одликује се освајањем нових жанрова у области играног филма,а све то допринело је високом европском нивоу нашег филма.Добар глас потпомогнут је радом Радоша Новаковића(Далеко је сунце,Ветар је стао пред зору,Песма са Кумбаре),Војислава Нановића(Циганка,Три корака у празно),Владимира Погачића(Велики и мали),Живорада Митровића(Капетан Леши,Сигнали над градом),Соје Јовановић(Поп Ћира и поп Спира),Александра Петровића(Двоје,Скупљачи перја,Лет над мочваром),Марјана Вајде(Заједнички стан),Пурише Ђорђевића(Девојка,Јутро),Душана Макавејева(Човек није тица,Љубавни случај),Горана Паскаљевића(Чувар плаже у зимском периоду,Пас који је волео возове,Танго аргентитно),Срђана Карановића(Мирис пољског цвећа,Вирxина),Слободана Шијана(Ко то тамо пева),Живојин Павловић(Дезертер),Дарка Бајића(Директан пренос),Срђана Драгојевића(Ми нисмо анђели) и многих других.

Средином 20.века у Србији је снимљено преко 300 играних филмова.Остварења српске кинематографије спадају у целокупну националну културу.Многи од тих филмова награђени су признањима и у иностранству.После 1970.године развија се и производња цртаних филмова чији су аутори освојили награде на домаћим и иностраним фестивалима – Зоран Јовановић,Никола Мајдак,Вера Влајић,Вељко Бикић и др.

Упоредо с играним филмом у Србији се развијао и документарни филм који прати збивања у земљи.Прави филмски документ представља филм Миленка Штрпца ''У срцу Космета'',а значајна имена у овој области су и Владан Слијепчевић,Стјепан Заниновић,Мићо Милошевић,Никола Јовићевић,Петар Лаловић и др.

Бројним признањима и на иностраним фестивалима српска кинематографија се потврдила као једна од важних у Европи.



преузето са netsrbija.net


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 22 Maj 2013, 21:33
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Krah bioskopa u Srbiji (1): Seks i salame u filmskim salama

Srbija je postala zemlja bez bioskopa, jedino se još u Beogradu ljubitelji filma tu i tamo okupljaju u našminkanim salama sinepleksa, koje nikada neće moći da dočaraju atmosferu 80-ih i 90-ih godina, kada su filmske sale bile prepune. Generacije koje dolaze biće uskraćene za doživljaj čekanja za kartu u redovima iza šipke i grickanje kockica uz zujanje filmske trake. Nema više bioskopa Balkan, Odeon, Zvezda i Kosmaj.

Slika
Spomen ploča kraj "Balkana" postavljena je "u znak sećanja na bioskop Balkan i sve žrtve privatizacije Beograd filma"
 
Katanac je prošle godine postavljen i na Kozaru, koja je izgorela u požaru. Niš, Kragujevac, Vranje i Leskovac nemaju nijednu salu za projekcije, a u Subotici je, samo godinu dana pred stogodišnjicu, neadekvatno rekonstruisan najstariji bioskop u Vojvodini! Kultura u Srbiji polako gubi još jednu umetnost, filmsku!

A Beograd je nekad išao ukorak sa svetom, što se tiče sedme umetnosti. Samo pet i po meseci pošto je Pariz video prve pokretne slike braće Limijer, glavni grad Srbije imao je priliku da upozna kinematografiju. Po starom kalendaru 25. maja, a po novom 6. juna 1896. godine, u omiljenoj kafani kod Zlatnog krsta, na Terazijama, održana je prva filmska projekcija.
 
Slika

Slika
Nekada bili redovi za kartu

Slika
Napuštene sale

Slika
Katanac na "Zvezdi"

Slika
Stara, dobra vremena "Slavije"

 Slika
Žrtva privatizacije: Bioskop "Balkan"

Kafana je bila omiljeno sastajalište intelektualaca, pesnika i slikara, a u njoj su se održavale izložbe i večernji skupovi. Filmove su na Balkan doneli fotograf Andre Kar i mehaničar Žil Žiren, koji su bili zastupnici braće Limijer. Program u Beogradu u novinama je najavljen kao čudo neviđeno, a publika je bila doslovno preplašena scenama iz filma "Ulazak voza u stanicu". Te davne 1896. godine Beograđani su imali priliku da vide i filmove "Kupanje u moru", "Riblja pijaca u Marselju" i "Rušenje zida".
 
I sam kralj Aleksandar Obrenović prisustvovao je jednoj od predstava 16. juna, a program je trajao sve do 30. juna te godine. Kafanske projekcije preseljene su u bioskopsku salu 1911. godine, kada je otvoren prvi bioskop u Srbiji pod imenom Koloseum. U njemu je 1929. godine prikazan prvi tonski film "Dama trotoara", sa meksičkom glumicom Lupe Vezez.
 
Bez krize u Kini

Jedini deo sveta gde filmadžije trljaju ruke, a bioskopi niču na sve strane jeste Kina. Šef Američke filmske asocijacije Kris Dod nedavno je rekao da Kina gradi 10 bioskopa dnevno, te da je ova zemlja raj za holivudske blokbastere, jer Kinezi takve filmove najviše traže. Prihodi kineskih bioskopskih blagajni porasli su u 2012. godini na 2,7 milijardi dolara, što je skok za čak 36 odsto u odnosu na 2011. godinu. Porast je usledio nakon što je Kina ublažila pravila o strogo ograničenom broju stranih filmova koji mogu da se distribuiraju.
Filmska publika u Srbiji nije posustajala ni u vreme ratova i bombardovanja. Čak 3,5 miliona ljudi je posetilo bioskop u Srbiji 1999. godine, duplo više od broja koji je zabeležen prošle i koji će biti zabeležen ove godine. Sledeće godine broj gledalaca u bioskopima porastao je na više od četiri miliona. U međuvremenu tehnologija se razvija do neslućenih granica, VHS nestaje pod najezdom DVD revolucije, koja nudi mogućnost piraterije bez gotovo ikakvog gubitka kvaliteta slike i tona i to sve po vrlo niskoj ceni. Broj gledalaca u svetu, pa i u Srbiji se drastično smanjuje. Danas ni domaći filmovi koji su nekad punili dvorane, ne mogu da privuku više od 50.000 ljudi, a holivudski blokbasteri su sa nekadašnjih 300.000 i 400.000 pali na jedva 30.000.

Privatizacijom Beograd filma februara 2007. godine izgubljeno je 14 bioskopa, među kojima su i oni u centru grada koji su pod zaštitom države. Kosmaj na Terazijama propada pod izgovorom da nema publike. Na ulazu u Partizan, gde su nekada filmadžije gledale karate filmove i uratke porno industrije, sada se nalazi seksi šop. A i danas se prepričavaju doživljaji iz Partizana, kada su ljubitelji filmova Brusa Lija znali i da se potuku usred projekcija, a obračune bi nastavljali i ispred bioskopa.

Najtužnija sudbina zadesila je bioskop Kozara. Pre Drugog svetskog rata zvao se Kasina i bio je jedan od prvih bioskopa u gradu. U njemu su održavane mnoge premijere i modne revije. Dolazili su slavni domaći, ali i strani glumci. Danas, umesto loga bioskopa i plakata ispred njega će postaviti reklame trgovinskog lanca Idea, sedišta će zameniti rafovi, a Beograđani će umesto karata za film kupovati salamu i prašak za veš. Pre pet godina obelodanjeno je da je Kozara, uz još četiri bioskopa u gradu, preprodata Ivici Todoriću, vlasniku hrvatskog Agrokora, ujedno i lanca Idea za 18 miliona evra. A, osim Kozare hrvatski biznismen je kupio i Jadran i Voždovac.

Prema podacima distributera, u Srbiji trenutno radi 60 bioskopa, ako ne računamo domove kulture u kojima se povremeno održavaju projekcije.

Reditelj Goran Marković ističe da je velika šteta za kulturu Beograda gramzivost zbog koje se bioskopi privatizuju i pretvaraju u kockarnice.

- Kad se danas prođe pored Kozare ili Balkana vidi se jedno grozno ruglo sa nekim ulazima u podzemne mračne odaje. Zgrada bioskopa Balkan je ujedno i zgrada pod zaštitom države. On je bio poslednje uporište beogradskih bioskopa. To je jednostavno oteto i odjednom su se tu pojavili neki radnici koji su počeli da grade nešto, a da niko ne zna šta. Sada to izgleda kao polusrušena zgrada, jer nije završena. Hteli smo mi to da zaštitimo, čak su bile i neke demonstracije filmskih radnika, ali džaba. Očigledno da državi nije stalo do kulture s obzirom na to da ni jedan jedini dinar nije uložila u nju, a kamoli u bioskope - kaže Goran Marković.
 
Koliko često idete u bioskop?
* Nekoliko puta godišnje: 46%
* Jednom mesečno: 23%
* Jednom nedeljno: 14%
* Ne idem, ne sviđa mi se ponuda: 8%
* Gledam sve, ja sam filmski fanatik: 5%
* Mrzim bioskope - bojim se mraka: 4%
U svetu se ipak trude da sačuvaju kult bioskopa. Bioskop Alamo Drafthouse u Ostinu u Teksasu lanac je od devet bioskopa koji je osnovan 1997. godine. Interesantno je da u ovaj bioskop ne mogu ući deca koja imaju manje od šest godina, kao ni maloletnici, a zabranjeno je i pričati ili kucati poruke u toku filma. Često se prilikom projekcije organizuju zanimljive stvari za publiku, tako je, na primer, publika prilikom emitovanja trilogije "Gospodar prstenova" smela da jede samo kada i glumci, a nekad se u toku projekcije pojedinačno pozivaju posetioci i oblače se kao glavni glumac filma.
 
Bioskop Sun Pictures u Brumu u Australiji sagrađen je od gvožđa i drveta 1916. godine, sa željom da zabavi meštane ovog grada. Ovo je najstariji bioskop na otvorenom, koji je sačuvan u originalnom obliku i dan-danas radi. Sedišta ovog simpatičnog bioskopa napravljena su od ležaljki. Ulazak u bioskop u obliku svemirskog broda podseća na ulazak na palubu brodova Starship Enterprise ili Vodžager. Opremljen je kompjuterski kontrolisanim LED osvetljenjem, a ovaj virtuelni brod može menjati boje na dodir samo jednog dugmeta.

Srpski bioskopi, sa druge strane, podsećaju na brod koji tone.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 22 Maj 2013, 21:40
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Krah bioskopa u Srbiji (2): Emanuela sludela i komuniste

Vranje nema bioskop od 1989, dakle pune 24 godine. A voleli su Vranjanci bioskop, još se pamti kako su se tukli za karte za najnoviji vestern sa Džonom Vejnom i sve prozore na sali izlomili, gurajući se da uđu na prvu projekciju erotskog filma "Emanuela". Sada do najbližeg bioskopa u Vladičinom Hanu imaju 30 kilometara, pa ga retko ko i posećuje.

Slika
Sala bioskopa Sloboda danas
 

Prvi bioskop dobili su 1913. godine, neposredno po završetku Drugog balkanskog rata. Kino-projektor kupio je kafedžija Dimitrije Jovanović Tabače, tadašnji vlasnik hotela Evropa, u Beogradu od inženjera Pavla Tice i platio ga 6.000 srpskih dinara u zlatu.
 
Vranje tada nije imalo struju, pa je hotelijer Jovanović kupio i dizel mašinu, motor naftaš sa dinamom, koji je proizvodio električnu energiju snage 65 volti. Postavio je projektor desno od ulaznih vrata, a filmsko platno na suprotni zid, kraj njega je bio i podijum za orkestar. Sedelo se za kafanskim stolovima dok se gledao film. Usput su se mezili ćevapi, uz turšiju i kupus salatu, vino i rakiju. Da bi gosti bili posluženi, prikazivanje filmova prekidano je dva-tri puta na po 20 minuta, pa su projekcije trajale od 20 do 23 časa naveče.
 
Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
 
Kafedžija je zarađivao i na bioskopskim ulaznicama koje su se prodavale po ceni od dva, tri i četiri dinara, u zavisnosti od toga gde je ko želeo da sedi. Ovaj bioskop radio je do 1. januara 1923. godine, kada je aparatura prodata Kumanovčanima, a dizel motor nekome u Velikoj Plani.

Postojao je i drugi bioskop koji je počeo da radi 1914. godine, otvorili su ga vlasnici hotela Vranje, Janča Vučković i Miloje Stanković, a radio je do početka Drugog svetskog rata. Postojao je i jedan privatni bioskop u Sidorenkovoj kafani u blizini zgrade Načelstva, a bilo je i putujućih bioskopa, pod šatorom kod turskog groblja. Sedelo se na klupama, a služila se kabeza. Bili su to nemi filmovi, a muzika se puštala sa gramofona. Naknadno je ponovo otvoren bioskop u hotelu Evropa, da bi kasnije bio premešten u zgradu Zanatskog doma, gde je pod imenom Sloboda. Sala je imala 444 mesta, od toga 390 u parteru, a ostalo na balkonu.
 
Osramoćeni opštinar

- Značajne goste smo smeštali na balkonu, da ih ne vide. Imao sam slučaj, starijeg druga, bivšeg predsednika opštine koji je došao u moju kancelariju, prvo razgledao slike Emanuele i izgrdio me kako je to sramota, kako uništavamo omladinu, a onda odjednom pitao: "Čekaj, bre, sve li se vidi, ali pošteno da kažeš, nemoj da lažeš"? "Sve, kao da je od majku rođena", odgovorio sam. "Odmah da mi obezbediš da gledam večeras, ali da me niko ne vidi?". Međutim, zaneo se, pa su ga videli i sutra je celo Vranje o tome brujalo - kaže Andreja Jovanović.
 
Krađom do karte

Stariji Vranjanci sećaju se kako su se dovijali da dođu do novca i odu u bioskop. Bilo je to 60-ih godina kad su počeli da dolaze čuveni vesterni, poput "Tačno u podne" sa Gari Kuperom u glavnoj ulozi.
Film se gledao po pet puta za redom, a karta je u to vreme koštala dinar. U ulici je bilo 20-ak lipa, pa su se dosetili da beru i prodaju oficirkama. Dinar korpa, taman za bioskop. Pare su zarađivali i berući tuđe grožđe oko Ciganskog groblja i u Raškoj. A onda dođu do žice na kasarni gde su ga prodavali vojnicima. Puna vojnička kapa pola dinara...
 
Romi i Tarzan

- Tokom filma se ponekad toliko plakalo da je jednom neki čičica koji se zatekao ispred vrata zavapio: "Tugo, kakva se nesreća dogodila, koliko ima mrtvih kad ih ovoliko ljudi oplakuje". Romi su posle filma pevali tugaljive indijske pesme, a Tarzanov krik su skidali u originalu. Tad su najpopularnija imena među Romima bila Tarzan i Vinetu - priča Jovanović.
- I dan danas su sala, parter, balkon i kino kabina isti, samo što se sve raspada, plafon pada, zidovi se ljuskaju, stolice trule, vlaga sve razjeda. Zbog nemara gradskih vlasti, ali i zbog tužbe Udruženja lokalnih privatnih zanatlija kojima su hteli da otmu Zanatski dom, koja se završila tek 2006. godine presudom u korist zanatlija. Ali, tada je bilo kasno za bioskop. Deo zgrade i sala se polako urušavaju - kaže Miodrag Miša Antić, predsednik Udruženja zanatlija u Vranju.

Tek 1960. godine, kada je za direktora bioskopa postavljen Aleksandar Aca Stojmenović, bioskop Sloboda radi punom parom.

- Aca je bio simbol vranjskog bioskopa za to vreme. Tokom predstava koje su bile prvo u 18 časova, a kasnije i od 20 časova, šetao je po sredini sale između stolica. Prodornim glasom povremeno bi viknuo: "Zabranjeno semenke grickanje i za dupe štipkanje"! Ko bi prekršio ovo pravilo, bio bi izbačen napolje - seća se Andreja Jovanović, jedan od bivših direktora bioskopa.

U to vreme prikazivali su se partizanski filmovi, ali i vestern, posebno "Vinetu i Old Šeterhend", potom filmovi o Tarzanu, indijski i meksički filmovi, kao na primer "Mama Huanita". Bilo je i kultnih, poput "Prohujalo sa vihorom" i "Orkanski visovi". Čekalo se u redu za karte, posebno ako su glavni glumci bili Gari Kuper, Bert Lankester, Džon Vejn…. Indijski i meksički filmovi, kao i filmovi o Tarzanu su gledani po više puta, a posebno su bili popularni među romskom populacijom koja je u Vranju brojna.

Bioskop je bio i mesto za ljubavisanje.

- Osim korzoa ništa drugo nije radilo, veza bi postala ozbiljna tek kada bi devojka pristala da ode sa momkom u bioskop. Znalo se poslednja četiri reda bila su za zaljubljene - kaže Jovanović.
Sa dolaskom Andreja Jovanovića na mesto direktora bioskopa, u Vranje su počele da pristižu poznate face sa filmskog platna.

- Sa Dragomirom Bojanićem Gidrom sam bio veliki prijatelj, šest puta sam ga dovodio u Vranje, potom Jelenu Žigon, Lidiju Vukićević, Boru Todorovića, Ljubišu Samardžića, Batu Živojinovića. Potpisivali su autograme po dva-tri sata, čekalo se u redu, milicija je obezbeđivala da ne dođe do nekog ekscesa. Nakon predstava vodio sam ih u tada čuvenu kafanu Tekija, gde se slušala originalna vranjska muzika - seća se Jovanović.

Na nagovor direktorke bioskopa iz Ljubljane, Melite, Jovanović je u Vranje doneo erotske filmove.

- Rekla mi je da će da ide kao alva i tako je i bilo. Kad sam doneo prvi erotski film "Emanuela", prozori su nam polomljeni na ulazu od gužve da se dođe do karte. Milicija je dežurala, bilo je i tuče, htelo se preko reda do šaltera i blagajnice Snežane. Potom je stigla "Emanuela bela i crna". Uh, para smo sakupljali u džakove. Karte su se naručivale i telefonom, preko veza iz opštine i Komiteta, i za partijske rukovodioce.

Bioskop je prestao da radi pred početak ratova u Jugoslaviji. Jovanović je otišao u penziju, nije bilo zainteresovanih da se posao nastavi. Od 2001. godine počele su stranke da se utrkuju koja će šta da uradi. Jedni su predlagali da to ostane bioskop i zgrada se sanira odmah, drugi da to bude Art-bioskop, a treći multimedijalni centar, koji bi počeo da se gradi. Od toga ništa, sada je zgrada spremna za rušenje.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 22 Maj 2013, 21:48
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Krah bioskopa u Srbiji (3): Izraslo drvo usred sale

Od šest opština u Pomoravskom okrugu bioskopsku salu ima jedino Jagodina. Ovaj bioskop, koji radi u okviru Kulturnog centra, jedan je od retkih u Srbiji koji u kontinuitetu radi 60-ak godina. Prva projekcija održana je 1952. godine u takozvanoj maloj sali. Ona je kasnije postala pozorišna sala, jer je u međuvremenu napravljena velika bioskopska sala sa 700 mesta, jedna od najakustičnijih u ondašnjoj Jugoslaviji.

Slika
Sala kao prinudni magacin
 
Međutim, ona je 90-ih godina prošlog veka počela ubrzano da propada. Počeli su da je iznajmljuju za razne svrhe, pa je svaki zakupljivač prostora menjao njen izgled. Pošto je jedno vreme bila i sala za bingo, izvađena su sva sedišta. Jedno vreme u njoj su bile kancelarije Gradskog pozorišta. Ali, kako su često bile na meti provalnika, pa su pokradeni štampači, kompjuteri, skener i umetničke slike, glumci su se iselili.
 
Zgrada je onda postala stecište skitnica i narkomana. Razbijeni su svi prozori, fasada je ispisana grafitima, krov prokišnjava, dok unutrašnjost može da posluži za snimanje horor filmova. Bioskopska sala postala je magacin za stare stvari i raznorazni otpad. Jedino je dobro što je ulaz zaključan, pa skitnice ne mogu da uđu. Mnoge vlasti govorile su da će je renovirati, ali obećanja nikada nisu ispunjena.
 
Slika

- U maloj sali, koja ima 438 mesta, svakog dana imamo po dve projekcije. Naš bioskop je jedan od retkih u Srbiji, južno od Beograda, koji je profitabilan. Prošle godine imali smo 119 filmova domaće i strane produkcije i 37 filmskih naslova za decu, koji su bili sinhronizovani ili titlovani. Imamo dobru saradnju i sa stranim ambasadama u Beogradu, pa organizujemo besplatne revije stranih filmova. Prošle godine bile su revije ruskog i indijskog filma, a ove godine već smo imali reviju francuskog filma, a slede filmovi nemačke i indonežanske filmske produkcije - kaže za "Vesti" Nebojša Petrović, direktor Kulturnog centra u Jagodini.

O velikoj sali nije želeo ništa da kaže, niti nam je dozvolio da je fotografišemo.

U Paraćinu su postojala čak tri bioskopa, koja su imala po dve projekcije dnevno, ali danas ne radi nijedan od njih. U hotelu Avala dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka radio je bioskop Grand, a posle rata u istoj zgradi bioskop Jadran. On je srušen 1962. godine, odmah nakon emitovanja poslednjeg filma "Čarobnjak iz Oza".
 
U zgradi Doma sindikata osamdesetih godina prošlog veka postojao je bioskop Radnički. Bioskopi Avala i Jadran imali su po dve projekcije dnevno, ali je 1997. godine bila poslednja. Završeno je sa filmom "Poslednji kineski car". Potom su periodično davane neke predstave, a poslednja je bila "Zona Zamfirova".
U Domu kulture u Resavici urađena je veoma lepa sala sa 250 mesta. Dom kulture od 2.000 kvadrata renoviran je 2011. godine, dok pre toga u njega nije uložen ni dinar. Nažalost, u ovoj sali nema filmskih projekcija, jer oprema košta oko 30.000 evra, pa oni nisu u stanju da je kupe.
 
Prolaze samo crtaći

Poslednji film u Kulturnom centru u Svilajncu emitovan je 2007. godine, ali pošto je sala ove ustanove kulture renovirana februara prošle godine, od septembra su u njoj počele filmske projekcije.
- Imamo jednu bioskopsku predstavu u dva meseca. Opremu iznajmljujemo, jer nema interesovanja, pa nam se ne isplati da je kupujemo. Čak ni zvučni naslovi, kao što je poslednji filmski hit "Falsifikator" ne privlače pažnju posetilaca. Zbog toga prikazujemo samo domaće hitove i crtane filmove, ali i tada prodamo jedva 50-ak ulaznica - kaže Ivana Nešić, direktorka Kulturnog centra u Svilajncu.

U gradu na Crnici trenutno se gradi nova zgrada Kulturnog centra, koja bi trebalo da bude završena do kraja godine. U okviru nje postojaće bioskopska sala sa stotinjak mesta i 3D projekcijom. Zgradu Centra za kulturu adaptiraju i Despotovčani. Ona će sadržati pozorišnu dvoranu sa 300 mesta, koja će se koristiti i kao bioskopska sala sa 3D projekcijom.

- Poslednja bioskopska predstava u našem gradu održana je pre 20 godina. Oprema je bila zastarela, a nova nije kupljena. Pošto imamo veoma aktivno amatersko pozorište, koje svake godine pripremi po jednu predstavu, mnoge vlasti htele su da osavremene scenu, ali je ona sve više propadala. Zgrada je toliko bila zapuštena da je u sali izraslo ogromno drvo. Zbog toga mi je drago što je pretprošle godine započeto renoviranje centra - kaže Vlatka Milenković, direktorka Centra za kulturu u Despotovcu.

Prema rečima Stojanke Dicić, direktorke Kulturnog centra u Ćupriji, poslednji film u ovom gradu emitovan je 2004. godine. Sada ne samo što nemaju bioskop, već su se iselili iz Kulturnog centra, jer je sa zgrade pao krov.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 22 Maj 2013, 21:51
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Krah bioskopa u Srbiji (4): Čeka se pomoć Filmskog centra

Distribucijom najgledanijih srpskih filmova "Montevideo, Bog te video", "Šešir profesora Koste Vujića" i "Parada", tokom poslednje dve godine, ustanovljeno je da neki gradovi u Srbiji više nisu na spisku bioskopa koji imaju redovan repertoar.

Slika
Zoran Cvetanović

Zanimljivo je da grad kao što je Požarevac, sa oko 150.000 stanovnika koji gravitiraju ka njemu, nema redovan bioskopski repertoar. Razlog tome je digitalizacija koja preti da zatvori 80 odsto postojećih bioskopa u Srbiji. Ukoliko se do kraja juna ove godine ne obavi digitalna tranzicija, u našoj zemlji dogodiće se novi pomor bioskopa. Kako je cena digitalnog projektora sa serverom veća od 50.000 evra, jasno je da manji bioskopi nisu u stanju da tu opremu sami finansiraju
 
Zato je neophodno da reaguje Filmski centar Srbije. Po mišljenju Zorana Cvetanovića, digitalizacija bioskopa bi pojeftinila proizvodnju domaćih filmova.

- Za nekoliko meseci prestaje proizvodnja 35-milimetarskih traka. S obzirom na to da je digitalni projektor sa serverom mnogo skup, manji bioskopi nisu u stanju da tu opremu sami finansiraju. Zato je neophodno da se naprave kriterijumi i da Filmski centar Srbije obezbedi sredstva za sufinansiranje digitalne opreme. Na ovaj način su mnoge zemlje pomogle i sačuvale bioskopsku mrežu. Mi ćemo raditi na projektu nacionalne mreže bioskopa, koji će imati podršku FCS. Planiramo i da organizujemo radionice i edukaciju za ljude koji vode bioskope u Srbiji, kako bismo ih upoznali sa svetskim trendovima. Jer samo nekoliko prikazivača je u mogućnosti da posećuje svetske kongrese i sajmove bioskopske opreme - kaže predsednik Udruženja bioskopskih prikazivača Srbije Art Vista Zoran Cvetanović.

Digitalizacija bioskopa Kruševac u istoimenom gradu biće završena do kraja godine. Za kupovinu digitalne tehnike i ozvučenja kruševački bioskop će dobiti 30.000 evra. Direktor Filmskih novosti i predstavnik Srbije u Savetu Evrope za film Vladimir Tomčić ističe da Savet Evrope dodeljuje značajna sredstva zemljama Jugoistočne Evrope, Srbiji, Makedoniji, BIH, Hrvatskoj, Bugarskoj i Turskoj za digitalizaciju bioskopa, a da je Kruševac izabran kao grad, koji će biti jedna vrsta pokazne vežbe, da li taj sistem može da funkcioniše.
 
Nada za Kruševac

- Bioskop Kruševac je do sada filmove prikazivao na 35-milimetarskim trakama, koje će otići u istoriju. Za kupovinu digitalne tehnike i ozvučenja, kruševački bioskop će dobiti 30.000 evra. Ulaskom u sistem Evropa sinema, ovaj bioskop će u narednih 10 godina dobijati još oko 25.000 evra godišnje, namenjenih platama zaposlenih i održavanju objekta. Ulaskom u taj sistem Kruševac će takođe, imati mogućnost da evropske, umetničke filmove nabavlja pod povoljnijim uslovima, što će značajno doprineti kulturnoj sceni - kaže Vladimir Tomčić.
 
K  R  A  J


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 17 Sep 2013, 10:32
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Film i kinematografija (1896-1993)



Slika


Prva filmska predstava u Srbiji i na Balkanu održana je 6. juna 1896. godine u Beogradu, u kafani "Kod zlatnog krsta" na Terazijama. Bilo je to nepunih šest meseci posle prvog javnog prikazivanja "pokretnih fotografija" u Parizu (28. decembra 1895). Predstavnik pronalazača kinematografa, braće Limijer iz Liona, Andre Kar prikazivao je Beograđanima prve filmove lionskih proizvođača preko mesec dana. Jednoj predstavi su prisustvovali tadašnji kralj Srbije Aleksandar Obrenović i kraljica majka Natalija.

Marta 1897. godine, prilikom svog drugog boravka u Beogradu, Andre Kar je snimio i prve filmske kadrove na tlu Srbije - Kalemegdansku šetnju, Tramvajsku stanicu na Terazijama i Izlazak radnica iz Fabrike duvana; bila je to prva prilika za građane Beograda da vide svoj grad na bioskopskom platnu, ali ovi filmovi, nažalost, nisu sačuvani. Tokom godina koje su sledile kroz Beograd i Srbiju prolazio je veliki broj putujućih kinematografa, koji su filmove prikazivali po iznajmljenim dvoranama ili pod šatrama. Neki od njih su takođe snimali i lokalne filmove, ali nijedan od tih snimaka nije sačuvan. Stojan Nanić iz Zaječara bio je vlasnik "Prvog srpskog kinematografa", koji je od 1900. godine prikazivao filmove u Beogradu i po gradovima Srbije. Početkom 20. veka bioskop je postao omiljeni oblik zabave širokih slojeva naroda.

Najstariji sačuvani film snimljen na tlu Srbije dugujemo Englezima Arnoldu Muiru Vilsonu, počasnom srpskom konzulu u Šefildu i njegovom snimatelju Frenku Moteršou. Oni su septembra 1904. u Beogradu snimili film Krunisanje Kralja Petra I Karađorđevića, kao i neke prizore iz Kraljeva, manastira Žiče i Novog Pazara.

godine 1909. otvoren je u hotelu "Pariz" u Beogradu prvi stalni kinematograf, a ubrzo je usledilo i otvaranje drugih stalnih bioskopa u prestonici i drugim gradovima. Uoči Prvog svetskog rata u Kraljevini Srbiji bilo je oko 30 stalnih kinematografa, uz koje su delovali i mnogi putujući. Repertoarom su dominirali francuski filmovi ("Pathé" i "Gaumont"), a kopije su stizale do Beograda iz Srbije veoma brzo, često svega desetak dana posle premijere u Parizu.

Iz redova vlasnika stalnih kinematografa potekli su i prvi filmski producenti u Srbiji. Svetozar Botorić, vlasnik bioskopa "Pariz" u Beogradu, angažovao je 1911. francuskog snimatelja Luja de Berija i otpočeo prvo proizvodnju filmskih žurnala o prestoničkim događajima - Svečana predaja starih i prijem novih zastava, Odlazak kralja, prestolonaslednika i princeze Jelene u Petrograd i drugi - da bi u jesen iste godine snimio i prikazao prvi srpski igrani film Karađorđe, istorijsku dramu o životu i delu vođe Prvog srpskog ustanka. Film je režirao glumac i reditelj Ilija Stanojević (Čiča Ilija), a uloge su tumačili članovi Srpskog narodnog pozorišta. Film je doživeo značajan uspeh kod gledalaca, prikazivan je i posle Prvog svetskog rata, ali kopija ovog niti ostalih Botorićevih filmova nije sačuvana. Istovremeno kad i Botorić, proizvodnjom filmova otpočeli su se baviti i vlasnici beogradskog "Modernog bioskopa" braća Savić. Za njih je radio kao snimatelj Karl Frojnd, kasnije poznati nemački i holivudski filmski stvaralac, dobitnik "Oskara" za kameru. Pored mnogih filmskih žurnala, snimljenih u Beogradu i unutrašnjosti, braća Savić su proizveli i igrani film Jadna majka (1912), melodramu u kojoj je glavnu ulogu tumačila tragetkinja Emilija Popović. Treći beogradski filmski producent bio je Đoka Bogdanović, vlasnik bioskopa "Kasina". On je razvio svoju delatnost u vreme balkanskih ratova, 1913. godine. Za njega je snimao ruski fotograf Samson Černov i oni su realizovali dragocene dokumentarne filmove o Drugom balkanskom ratu i svakodnevnim događajima u Beogradu 1913-1914. godine. Najveći deo ovih filmova je sačuvan i predstavlja dragocenu istorijsku građu, koja se čuva u Arhivu jugoslovenske kinoteke u Beogradu. Uz De Berija i Frojnda, veštinu rada filmskom kamerom savladao je i srpski filmski snimatelj Slavko Jovanović, koji je ubrzo i samostalno snimao mnoge kratke dokumentarne filmove za Botorića i braću Savić.

Izbijanje Prvoga svetskog rata naglo je prekinulo započeti razvoj domaće filmske industrije u Srbiji. Bogdanović i Černov snimili su neke detalje prvih ratnih dejstava 1914. godine (Sremsku operaciju i zauzimanje Zemuna u septembru 1914), ali su zbog rata ubrzo prekinute sve aktivnosti domaćih pionira filma u Srbiji. O celoj epopeji Srba 1915/1916. godine sačuvano je veoma malo filmskog materijala, koji su snimili strani filmski snimatelji.

Na tlu Vojvodine, koja se nalazila u okvirima Austro-Ugarske, počeci i razvoj kinematografskih delatnosti imali su nekih specifičnih odlika, karakterističnih za perifernu provinciju te složene države. Putujući kinematografi stigli su do vojvođanskih naselja otprilike istovremeno kada i u Kraljevinu Srbiju (mnogi od njih delovali su na obe teritorije); prvi stalni kinematograf otvoren je u Somboru već 1906, a domaća proizvodnja filmova vezana je za trojicu pionira filma u Vojvodini. Ernest Bošnjak iz Sombora, vlasnik prvog kinematografa, nabavio je 1909. filmsku kameru i otpočeo snimanje. Od njegovih najstarijih filmova sačuvan je samo jedan - Otkrivanje spomenika Ferencu Rakociju iz 1912. godine. Aleksandar Lifka, posle jedne decenije prikazivanja filmova sa svojim putujućim bioskopom, nastanio se u Subotici, gde je otvorio stalni kinematograf i 1911. otpočeo da snima svoj filmski žurnal o lokalnim događajima. Novosađanin Vladimir Totović imao je najviše filmskih ambicija, režirao je dva igrana filma - Spasilac i Detektiv kao lopov, ali je njegova karijera na samom početku prekinuta odlaskom na front, na kojim je 1917. izgubio život kao austrougarski vojnik u blizini Gorice.

Za vreme Prvog svetskog rata, u okviru reorganizacije Srpske vojske koja je prešla Albaniju i oporavljala se na grčkom ostrvu Krfu, osnovana je Filmska sekcija pri Vrhovnoj komandi. Zadatak ove vojne filmske službe bio je da vojnicima prikazuje filmove koji su dobijeni od saveznika, kao i da filmski snima zbivanja na Solunskom frontu. Od nekoliko saradnika i snimatelja ove filmske sekcije Vrhovne komande Srpske vojske najznačajniji je Mihailo Mihailović koji je kasnije postao i jedan od najznačajnijih pionira filma u Kraljevini Jugoslaviji. Snimatelji Filmske sekcije snimili su dosta filmskog materijala o proboju Solunskog fronta, borbama za oslobođenje Srbije i ulasku srpske vojske u Beograd. Jedan je deo te građe sačuvan.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji (od 1929. godine), Beograd je bio najznačajniji filmski centar, posebno što se tiče proizvodnje filmova. U Beogradu je osnovana Državna radionica za izradu filmova pri Ministarstvu narodnog zdravlja, sa zadatkom da snima zdravstveno-prosvetne filmove. Jedan od tih filmova bio je Tragedija naše dece (1922), koji se bavio problemom alkoholizma. Međutim, delatnost ovog proizvođača prekinuta je 1925. godine usled nedostatka sredstava. U Somboru je Ernest Bošnjak ise godine snimio tematski sličan film Laži radi mene (1922), a njegovo preduzeće "Boer film" nastavilo je da snima i druge filmove. Tih godina je osnovano u Beogradu još nekoliko filmskih preduzeća - "Novaković film" Koste Novakovića, "Artistik film" Andrije Glišića i Zarije Đokića, "Adrija Nacional" Ranka Jovanovića i Milutina Ignjačevića, "Mačva film" Slavka Jovanovića, "Pobeda film" Josipa Novaka. Svi ti filmski entuzijasti ulagali su velika sredstva u proizvodnju filmova, a ostvarili su veliki broj filmskih žurnala i dokumentarnih filmova, kao i neke igrane filmove, među kojima ima i sačuvanih. "Novaković žurnal" je filmska hronika zbivanja u Beogradu i Srbiji i danas predstavlja dragocenu istorijsku građu za proučavanje naše prošlosti. Igrani filmovi Sve radi osmeha, Rudareva sreća ("Pobeda film", 1926), Kralj čarlstona (1927), Grešnica bez greha (1929) Koste Novakovića i Kroz buru i oganj (1930) Ranka Jovanovića i Milutina Ignjačevića svojim producentima su donosili samo gubitke, te tako nijedan od ovih pionira filma u Srbiji nije uspeo da održi kontinuiranju proizvodnju igranog filma. Stanje na filmskom tržištu Kraljevine Jugoslavije bilo je veoma nepovoljno za domaći film: vlasnici bioskopa bili su opterećeni velikim porezima, tržište je bilo preplavljeno jeftinim i dobrim uvezenim filmovima (američkim, nemačkim, francuskim), a zaštita domaćeg filma nije bila organizovana. Doduše, godine 1931. donet je Zakon o uređenju prometa filmova koji je, pored ostalog, obavezivao distributere i kinematografe da prikazuju domaće filmove u određenom procentu. Bio je to veliki podstrek za pionire filma u Srbiji i samo tokom 1932. godine snimljeno je (u Kraljevini Jugoslaviji) više filmova nešto u celom periodu od kraja Prvog svetskog rata. godine 1931. osnovan je i "Jugoslovenski prosvetni film", povlašćeno preduzeće (dobijalo državne narudžbine) koje je od 1941. godine snimilo mnogo dokumentarnih filmova o Jugoslaviji, uglavnom sačuvanih. godine 1932. snimljen je film Sa verom u Boga Mihajla Al. Popovića, svakako najambiciozniji i najuspešniji srpski igrani film snimljen do Drugog svetskog rata. Autor toga filma pokazao je veliko poznavanje filmskog izraza i veoma istančan ukus za kompoziciju filmskog kadra. Ali, pod pritiskom inostranih distributera filmova i domaćih vlasnika bioskopa, 1933. godine su ukinuti paragrafi spomenutog zakona koji su štitili domaći film, tako da se proizvodnja opet svela na malobrojne filmske žurnale i dokumentarne filmove, među kojima treba istaći film o biciklističkoj trci kroz Srbiju Put džinova (1939, "Artistik film", snimio Mihailo Ivanjikov) i svakako najbolji domaći dokumentarni film pre Drugog svetskog rata Priču jednog dana (1941, "Artistik film", reditelj Maks Kalmić, snimio Mihailo Ivanjikov).


Slika


Tokom Drugog svetskog rata (1941-1945) u Srbiji je bilo dosta filmskih aktivnosti. U okupiranom Beogradu, pod okriljem okupatorskih vlasti, snimljen je kolaboracionistički filmski žurnal Nova Srbija koji svakako ima danas vrednost istorijskog dokumenta, a snimljen je i igrani film Nevinost bez zaštite u režiji Dragoljuba Aleksića. Na strani okrenutoj protiv nemačkog okupatora i njegovih saradnika snimali su povremeno saveznički snimatelji. Deo te filmske građe je sačuvan. Pri Glavnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Srbije osnovana je jula 1944. godine Filmska sekcija, na čijem je čelu bio Radoš Novaković, kasnije znameniti pionir savremene jugoslovenske kinematografije. Posle oslobođenja Beograda (oktobra 1944) ova sekcija prerasta u Filmsku sekciju Vrhovnog štaba NOV i POJ, i to je, u stvari, bio začetak organizovane kinematografske delatnosti u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata, januara 1945. u Beogradu je snimljena Kinohronika broj 1, prvi film savremene jugoslovenske kinematografije; na taj film se nadovezalo još nekoliko kino-hronika i dokumentarnih filmova, te je tako, krajem Drugog svetskog rata, u Srbiji otpočela kontinuirana proizvodnja filmova u novoj, posleratnoj Jugoslaviji.

Tokom administrativnog sistema upravljanja kinematografijom u FNR Jugoslaviji (1945-1951) celokupna delatnost bila je centralizovana; na čelu se nalazio Komitet za kinematografije Vlade FNRJ, a kinematografijom u Srbiji rukovodio je Republički komitet. U Beogradu je bilo sedište saveznog proizvodnog preduzeća "Zvezda film", zatim "Filmskih novosti", republičkog preduzeća "Avala film", uvozno-izvoznog preduzeća "Jugoslavija film", Visoke filmske škole, itd. Tako je, faktički, administrativni i poslovni centar nove, savremene jugoslovenske kinematografije bio u Srbiji, što je svakako uticalo na razvoj filma u ovoj republici. Od tog vremena sve do raspada SFR Jugoslavije (1991. godine) Srbija je proizvodila oko 50% jugoslovenskih igranih, dokumentarnih i kratkometražnih filmova. U Beogradu i Srbiji živeo je i radio najveći broj jugoslovenskih filmskih umetnika i tehničara, tu su se nalazili i najveći jugoslovenski proizvodni i tehnički kapaciteti. Mnogi filmski umetnici i stručnjaci iz Srbije radili su u drugim republikama, kao što je i srpska kinematografija bila uvek otvorena za umetnike i stručnjake iz drugih krajeva bivše Jugoslavije.

Od kraja Drugog svetskog rata (1945) u Srbiji bez prekida teče proizvodnja filmskih žurnala i dokumentarnih filmova, među kojima treba posebno istaći film Nova zemlja (1946) Radoša Novakovića o naseljavanju kolonista iz ratom razorenih pasivnih krajeva u plodne ravnice Vojvodine. Beogradsko preduzeće "Avala film" snimilo je 1947. godine prvi igrani film savremene jugoslovenske kinematografije. Bila je to Slavica reditelja Vjekoslava Afrića. godine 1948. u Beogradu su proizvedena tri, od četiri jugoslovenska igrana filma te godine - Besmrtna mladost, s ratnom tematikom reditelja Vojislava Nanovića, Život je naš, sa savremenom tematikom reditelja Gustava Gavrina i Sofka reditelja Radoša Novakovića, prva filmska adaptacija jednog klasičnog književnog dela kod nas (romana Nečista krv Borisava Stankovića)., Uporedo s proizvodnjom igranih filmova raste i broj snimljenih dokumentarnih i kratkometražnih ostvarenja. Animirani film s lutkama Pionir i dvojka Ljubiše i Vere Jocić dobio je posebno priznanje u svojoj kategoriji na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji.

godine 1951. u okviru opštih promena u jugoslovenskom društvenom uređenju reorganizovana je i kinematografija. Komiteti za kinematografiju su ukinuti, prestalo je budžetsko finansiranje i od proizvođača filmova očekivalo se da posluju rentabilnije, s tim što je država i dalje dotacijama pokrivala deo troškova proizvodnje. Sistem proizvodnje takođe je promenjen - iz korpusa proizvođača izdvojeni su filmski umetnici i njihovi saradnici koji se sada ugovorom vezuju za realizaciju određenog filma. Iako je u prvom trenutku izazvao organizacijske i finansijske probleme, nov sistem je delovao stimulativno. U Srbiji je povećan broj proizvodnih filmskih preduzeća, otpočela je umetnička i produkciona konkurencija, filmski stvaraoci su postali zavisni od uspeha svog filma. To je doprinelo da se u oblasti filmske umetnosti odbace do tada uticajni šabloni socijalističkog realizma preuzeti od sovjetske kinematografije, te da se potraže novi, specifični oblici filmskog izraza. To traganje za novim bilo je posebno izrazito u srpskoj kinematografiji, u okviru koje je radio najveći broj domaćih filmskih stvaralaca i proizvođača, što je najneposrednije uticalo na dalji razvoj srpskog filma.

Decenija koja je sledila (1951-1962) odlikuje se pre svega savlađivanjem filmskog zanata, osvajanjem novih žanrova u oblasti igranog filma i umetničkim ostvarenjima koja su doprinela tome da se jugoslovenski film uzdigne na evropski nivo. Tome su svoj doprinos dali stvaraoci koji us se već istakli u prethodnom pionirskom periodu - Radoš Novaković (Daleko je sunce, 1953, Pesma sa Kumbare, 1955, Vetar je stao pred zoru, 1959), Vojislav Nanović (Ciganka, 1953, Tri koraka u prazno, 1958) i drugi. Poseban umetnički uspeh su imali filmovi Vladimira Pogačića, koji je na veoma rafinirani način koristio mogućnost filmskog izraza, bilo da se radilo o ratnim filmovima (Veliki i mali, 1956, Sam, 1959) bilo o savremenim temama (Subotom uveče, 1957). Za režiju filma Veliki i mali Pogačić je dobio prvu nagradu na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima, prvu nagradu te vrste dodeljenu nekom jugoslovenskom autoru. Živorad Mitrović je suštinski promenio odnos prema ratnom filmu unevši u taj veoma eksploatisani žanr sasvim nove elemente uzbudljivog avanturističkog filma (Ešalon doktora M, 1955, Kapetan Leši, Signali nad gradom, 1960). Snimljen je prvi jugoslovenski film u boji, Pop Ćira i pop Spira (1957), reditelja Soje Jovanović. Od 1953. godine počinju da se snimaju filmovi u koprodukciji sa stranim zemljama (Poslednji most, 1953, s Austrijom, Krvavi put, 1955, s Norveškom, i mnogi drugi). Uz prvu generaciju srpskih filmskih reditelja javljaju se i mladi stvaraoci, među kojima se posebno ističe Aleksandar Petrović (Dvoje, 1961). S druge strane, snimaju se takođe jeftini i popularni filmovi, s ciljem da privuku najšire slojeve gledalaca; tipičan primer je komedija Zajednički stan (1960) reditelja Marjana Vajde.

Naredni period (od 1962. do 1991. godine) najbolje bi se mogao okarakterisati kao neprekidni uspon filma u Srbiji. Tokom te tri decenije snimljeno je u Srbiji više od 300 igranih filmova. Ostvarenja domaće kinematografije postala su sastavni deo nacionalne kulture, domaći film je osvojio gledaoce, a mnoga ostvarenja su reprezentovala našu zemlju na filmskim festivalima širom sveta. U oblasti igranog filma javljaju se novi autori i nove tendencije. Puriša Đorđević unosi specifičnu poetiku u ratni film (Devojka, 1965, Jutro, 1967). Dušan Makavejev je okrenut ka problemima savremenog života i u svoje filmove unosi originalni izraz, koji ga je proslavio u svetu (Čovek nije tica, 1965, Ljubavni slučaj službenice PTT, 1967, Misterije organizma, 1967), Vladan Slijepčević koristi poetski realizam pri obradi savremenih tema (Medaljon sa tri srca, 1962, Štićenik, 1966), dok Živojin Pavlović savremeni život slika skoro naturalistički (Buđenje pacova, Kad budem mrtav i beo, 1960). Srpskim filmom dominira autorska ličnost Aleksandra Petrovića, koji za svoj film Skupljači perja (1967) dobija Grand prix na Međunarodnom filmskom festivalu u Kanu.

Polovinom sedamdesetih godina u Srbiji javlja se nova generacija filmskih reditelja, mladih, darovitih i ambicioznih stvaralaca školovanih u Pragu i Beogradu - Goran Paskaljević (Čuvar plaže u zimskom periodu, 1976, Pas koji je voleo vozove, 1977), Srđan Karanović (Miris poljskog cveća, 1977), Goran Marković (Specijalno vaspitanje, (1977), Dejan Karaklajić (Ljubavni život Budimira Trajkovića, 1977), Slobodan Šijan (Ko to tamo peva, 1980), Darko Bajić (Direktan prenos, 1982). Filmovi ove generacije autora su osvojili veliki broj nagrada na Festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli i na mnogim međunarodnim filmskim festivalima, a njihovo stvaralaštvo je obeležilo savremeni srpski film kao umetničku oblast od posebnog nacionalnog i međunarodnog značaja. Uz imena i dela koja smo naveli nalaze se i mnogi drugi značajni autori (Miomir Stamenković, Predrag Golubović, Aleksandar Petković, Dragan Kresoja, Miloš Radivojević, Želimir Žilnik i drugi), od kojih je svako dao svoj doprinos razvoju filma i filmske umetnosti u Srbiji.

Uporedo s igranim filmom u Srbiji se razvijao dokumentarni, kratkometražni i animirani film. Srpski dokumentarni film je pratio zbivanja u zemlji; prekretnicu od socrealističke lakirovke ka pravom filmskom dokumentu predstavljao je film Milenka Štrpca U srcu Kosmeta (1954), dok je poetske vrednosti u ovom žanru otkrio Aleksandar Petrović filmom Let nad močvarom (1957). Polovinom šezdesetih godina oko preduzeća "Dunav film" oformila se beogradska škola dokumentarnog filma, koja se pročula u svetu zahvaljujući mnogim nagradama koje su dobijene na međunarodnim filmskim festivalima (Oberhauzen, Lajpcig). To su bili, pre svega, filmovi reditelja (Krste Škanate, Vladana Slijepčevića, Stjepana Zaninovića, Miće Miloševića, Nikole Jovićevića, Aleksandra Ilića. Posebno mesto zauzima snimatelj i reditelj Petar Lalović čiji su filmovi o prirodi dobili značajna međunarodna priznanja (Poslednja oaza, 1983). Uz dokumentarni film u Beogradu se posle 1970. godine naglo razvila i proizvodnja crtanih filmova, čiji su autori osvojili mnoge nagrade na domaćim i međunarodnim filmskim festivalima (Zoran Jovanović, Nikola Majdak, Vera Vlajić, Veljko Bikić i drugi).

Godine 1991. raspala se SFR Jugoslavija, a samim tim i dotadašnja jugoslovenska kinematografija kao celina. Ovaj raspad, međutim, nije bitno uticao na srpsku kinematografiju, jer je ona već u prethodnom razdoblju delovala kao posebna celina, najmanje zavisna od saradnje s drugim jugoslovenskim republikama. Uprkos teškoćama objektivne prirode, koje svakako utiču na jednu tako složenu delatnost kao što je proizvodnja filmova, kontinuitet nije prekinut. godine 1991. u Srbiji je snimljeno 8. igranih filmova, 1992. godine 11, a 1993. (do početka novembra) 7. Uz imena iskusnih srpskih reditelja srednje generacije Srđana Karanovića (Virdžina, 1991), Dragana Kresoje (Original falsifikata, 1991), Gorana Paskaljevića (Tango argentino, 1992), Gorana Markovića (Tito i ja, 1992), Živojina Pavlovića (Dezerter, 1992), javila su se i neka nova imena mladih reditelja, nove generacije autora koja tek treba da da svoj doprinos filmskoj umetnosti u Srbiji. Među njima se ističe Srđan Dragojević, čiji je prvi igrani film Mi nismo anđeli (1992), proglašen za najbolji film godine. Uprkos blokadi i sankcijama koje su obuhvatile i oblast kulture, srpski filmovi su tokom 1992. i 1993. godine pozivani na mnoge međunarodne filmske festivale, na kojim
a su prikazivani, da bi osvojili nekoliko značajnih priznanja i pokazali svetu veliku snagu i vitalnost kulture i filmske umetnosti u Srbiji. [/b]

Dejan Kosanović

preuzeto sa rastko.rs


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 10 Jul 2014, 15:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Istorija sveta u rolni filma

Jugoslovenska kinoteka: Na jednom mestu postoji sto oko kojeg su „Maratonci“ čitali testament, kamera kojom su braća Limijer snimali prve filmove, Čaplin šarmerski naslonio svoj štap...

Slika

KADA bi neko pokušao da skupi najveće dragocenosti svetske kinematografije, morao bi da obiđe planetu uzduž i popreko, ali bi mu ceo posao bio potpuno uzaludan ako ne dođe u - Beograd.



Ono što je decenijama skupljano u Jugoslovenskoj kinoteci čini posetioca zatečenim: čak i oni kojima su film i sedma umetnost strani, svesni su da se na ovom mestu „sudaraju“ sa istorijom, njenim velikanima, ali i čudnovatim aparatima, kamerama i prostorijama koje su činile suštinu filma kroz vekove.

100.000 kopija

- Na ovom mestu čuvamo više od 3.300 predmeta, kao i stotine hiljada filmskih plakata - kaže za „Beogradske priče“ v. d. direktora Kinoteke Radoslav Zelenović. - Ovde postoji više od 100.000 filmskih kopija iz 130 zemalja sveta. Samo 15 odsto fonda odnosi se na našu zemlju. Sve ostalo je svetska kulturna baština i svojevrsne „filmske UN“. Zato je naša kinoteka specifična, ali i jedna od najznačajnijih i najkompletnijih u svetu.

Posetu započinjemo obilaskom odaje gde se čuvaju legati Pavla Vuisića i Ljubiše Samardžića. U staklenoj vitrini stoji šest „Zlatnih arena“ koje je popularni Smoki osvojio u Puli, na najprestižnijem festivalu u bivšoj Jugoslaviji, kao i pehar sa festivala iz Venecije. Pored stoje šeširi i kape koje je Samardžić nosio u nezaboravnim rolama Šurde, Crnog Roka (iz nekada kultne serije „Kuda idu divlje svinje“), do šešira koji je imao glumeći Dimitrija Tucovića, pa nemačka vojna kapa iz filma „Valter brani Sarajevo“... U narednoj vitrini stoji šubara koju je Orson Vels poklonio Paji Vuisiću, posle snimanja „Bitke na Neretvi“, u kojem je Vels glumio četničkog oficira.


VANVREMENSKI LUSTER

Kao i sve u Kinoteci, i luster je obnovljen do najsitnijih detalja, pa sada krasi impresivnu dvoranu, koja je do tančina obnovljena. Ispod njega su boravili svi velikani koji su bili gosti Beograda tokom poslednjih 150 godina.

- Orson Vels je jednom izrekao čuvenu rečenicu: „Dvojici ljudi na svetu zavidim - jedan je Akiro Kurosava, a drugi Pavle Vuisić“ - dodaje upravnik Muzeja Kinoteke Marjan Vujović. - Poseban deo ovog zdanja posvećen je stolu koji nam je poklonila Vuisićeva porodica, i oko kojeg smo napravili atmosferu nalik onoj, legendarnoj, iz „Maratonaca“ prilikom čitanja testamenta.

Domaćini nas vode kroz nekoliko nivoa u kojima su postavljeni eksponati Kinoteke. Kako dodaje Dragan Marinković, zadužen za odnose s javnošću, sada u ovom zdanju postoje tri bioskopske sale, dve galerije, biblioteka sa čitaonicom, izložbeni prostor... Poseban svetlarnik projektovan je tako da sa krova u centralni deo zgrade pada prirodno svetlo, što je značajno smanjilo potrošnju električne energije.

„Film“ za jednog

Zelenović nas vodi do Edisonovog kinematoskopa iz 1893. godine. To je, kako nam objašnjava, bio „film za jednog čoveka“. Kroz poseban vizir gledalac može da vidi brzu smenu kadrova, ali Edison nije ušao u istoriju kao čovek koji je prvi napravio projekciju, jer je kroz njegov aparat mogao da gleda samo jedan čovek.

Pored stoji, ni manje ni više nego Limijerova kamera!

Slika


- Ovo je jedna od retkih sačuvanih kamera kreatora filma. Sačuvana je i traka iz 1896. godine, a perforacije na filmu su posebno interesantne jer nisu u obliku pravougaonika, već kruga.
Šetamo kroz odeljenje starih foto-aparata, na koje su naši domaćini posebno ponosni, ističući da je to poklon Uglješe Raičevića. Ovde vidimo fotografske naprave sa velikim mehom, iza kojih se od spoljne svetlosti „skrivao“ fotograf, a do njih su izložene foto-kamere iz različitih vremena. Posebno interesantan je špijunski aparat, iz 1905. godine, i to u obliku džepnog časovnika, kako ne bi privukao pažnju.

U najnižoj dvorani ponosno stoji „Carska panorama“, specijalna mašina za gledanje trodimenzionalnih fotografija iz 1880. godine.

Oko velikog, kružnog cilindra bile su poređane stolice za gledaoce, a oni bi kroz dva sočiva nalik dvogledu mogli da posmatraju fotografije koje se smenjuju. Ovo čudo ondašnje tehnologije izrađeno je u približno 500 primeraka do 20. veka. Koliko je poznato našim domaćinima, zasada je očuvana još jedna ovakva „panorama“ u Berlinu, ali potiče iz 1885, ili je i godinu dana mlađa, a i manja je od ove, beogradske. Najzad, prema Zelenovićevim saznanjima, samo „Kinotekina“ „Carska panorama“ zasada radi.

Projektor „na kurblu“

- Ovde se nalaze predmeti vezani za predistoriju i istoriju filma - kaže Radoslav Zelenović. - U prvo vreme postojali su nitratni filmovi, koji su, protokom vremena, postali veoma opasni, jer su se samozapaljivali, pa su izbijali požari na mestima gde su bili čuvani. Veliki posao bio je da sa ovih filmova presnimimo kopije i tako ih sačuvamo.

Šetnja Muzejom Jugoslovenske kinoteke vodi nas dalje pored „Filipsovog“ filmskog projektora iz 1930. godine. Ovaj aparat radio je u Muzeju Kinoteke sve do 1991. godine, i bio je u punoj funkciji! Na njemu vidimo posebnu ručku, kojom naš domaćin pokreće mašinu, da bi ostatak projekcije aparat radio uz električno napajanje. Zelenović u

šali to poredi sa starim automobilima koje je palila kurbla. Prvo bi vozač zaverglao kurblu, a kada bi motor počeo da radi, sve je išlo svojim tokom. Isto je i sa ovim projektorom.
Do njega stoji još jedan, godinu dana stariji projektor, napravljen 1929. godine. Neobičan je i stoga što mu filmska rolna stoji horizontalno, a emitovanje je rađeno putem sistema ogledala.

Iz vitrina nas gledaju junaci nekada ultrapopularnih filmova. Mlađa generacija i ne zna ko je bio „Vinetu“, legendarni Indijanac, mada dobro znaju za Indijanu Džonsa i njegov kostim, koji vidimo iza staklenog zida. Negde iza Indijanaca i Indijane romantično nas gledaju Odri Hepbern i Gregori Pek tokom „Praznika u Rimu“, filma koji je naterao suze na oči našim majkama i bakama.

Sve u svoje vreme. A ovde je vreme stalo. U galerijama sećanja samo se još čuje zujanje projektora, koji premotava planetarne slike nekih vremena, koja su, izgleda, bila lepša nego ova, današnja.

Slika

ČAPLINOV ŠTAP

Jedan od mnogobrojnih eksponata koji privlače pažnju u ovom nesvakidašnjem muzeju je i štap Čarlija Čaplina, velikana nemog filma i neprevaziđenog genija.

Štap stoji zaklonjen iza stakla u jednoj vitrini, a društvo mu pravi šešir za koji naši domaćini znaju da nije Čaplinov, ali su ga dodali kako bi sa lakoćom napravili asocijaciju na velikog šarmera i glumca.

Štap je pouzdano pripadao velikom glumcu, i on je poklon članova Čaplinove familije.

KAMERA MIKE AFRIKE

Čuveni Mihajlo Mika Afrika bio je snimatelj čija kamera stoji gordo u Muzeju Kinoteke. Ovom spravom snimani su kadrovi iz Prvog svetskog rata.

- Tadašnja država umela je da razume i da ceni ono što je predstavljao filmski snimak - objašnjava Zelenović. - Već 1916. godine formirana je Filmska sekcija u okviru tadašnje vojske, koja je marljivo snimila i sačuvala pravo blago vezano za taj rat.

Slika

BURNA PROŠLOST I LEGIJA ČASTI

Zdanje na Studentskom trgu u koje je smeštena Jugoslovenska kinoteka izgradio je još knez Aleksandar Karađorđević, sin vožda Prvog srpskog ustanka 1846. godine. To je prvobitno bio njegov konak, da bi uskoro bio pretvoren u prestižni hotel „Kod srbske krune“, koji je kasnije premešten u zdanje današnje Biblioteke grada na kraju Knez Mihailove ulice.

- Ovu zgradu otkupila je Beogradska opština 1869. godine, a do sredine šezdesetih godina 20. veka ovde je stolovala Skupština grada - objašnjava Zelenović. - Na ovom mestu osnovan je naš Crveni krst, u svečanoj sali je francuski general Franše d’Epere dodelio Legiju časti Beogradu, u prvom redu sedeo je nemački general Aleksander fon Ler tokom suđenja za ratne zločine, veliki režiser Teo Angelopulos ovde je snimao film „Odisejev pogled“...

Posle su se menjali različiti vlasnici, poput Zavoda za patente, sve do 1992. godine. Tada počinje rešavanje prostora u kojem će biti Kinoteka, i od 1995. godine mi dobijamo ovu zgradu.

Kako objašnjava prvi čovek ove institucije, ova zgrada je u to vreme „izgledala kao scenografija za horor film“. Bila je polusrušena, sa zapuštenim zidovima i podignutim parketima... Ali, nije to ceo pakao koji je protutnjao ovim zdanjem.

- Tokom 2000. godine zgrada nam je opet oduzeta, a godinu dana kasnije ponuđena za prodaju, po „vrlo neobičnoj proceni“ vrednosti od tadašnjih 1,7 miliona maraka, iako je samo plac na kojem se nalazi vredeo višestruko iznad te cene - dodaje Zelenović. - Otpočeli smo sudski proces sa bivšom državom i posle šest mukotrpnih godina, dobili smo taj proces. Zgradu smo počeli da sređujemo 2007. godine, kada smo ušli u Nacionalni investicioni program, a naknadno nam je pomogao i Evropski fond za obnovu i razvoj.

Kako kaže naš sagovornik, „ne postoji milimetar zdanja koji nije obnovljen i izmenjen, od vodovodnih instalacija do kablova za struju“.

- Da nije tako, do danas bismo bili potopljeni ili upaljeni - kaže Zelenović.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Okt 2014, 21:15
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Čovek koji je u Srbiju doneo film

Svetozar Botorić, prvi filmski producent na Balkanu, Beogradu je poklonio i prvi stalni bioskop. U njegovom hotelu „Pariz“ proradilo je i prvo srpsko humorističko pozorište „Orfeum“

Slika

Prvi igrani film u Srbiji, „Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa“, kasnije kratko nazvan „Karađorđe“, koji je snimljen 1911, producirao je Svetozar Botorić. Ovo ostvarenje delimično je nastalo po narodnoj pesmi „Početak bune na dahije“, režirao ga je Ilija Stanojević - Čiča Ilija, glumac i reditelj Narodnog pozorišta u Beogradu, snimatelj je bio Luj de Beri, i to je bio i prvi igrani film snimljen na Balkanu, pišu Novosti.

Tako je Svetozar Botorić (1857-1916), nekadašnji konobar rodom iz Opaljenika kod Ivanjice, potom vlasnik trgovačke radnje u Beogradu, a 1896. i vlasnik kafane na Terazijama, koji je sa Jevremom Kolarevićem kasnije zakupio i hotel „Pariz“, postao i prvi srpski i balkanski filmski producent. U hotelu „Pariz“ proradilo je i prvo srpsko humorističko pozorište, „Orfeum“ Brane Cvetkovića, a održavale su se i druge priredbe i manifestacije, da bi od 1907. počeli da se prikazuju i filmovi. Svetozar Botorić okupio je oko sebe grupu beogradskih sineasta, sa kojima je delovao kao „Udruženje za snimanje srpskih filmova“.

Pored pionirskog rada vezanog za film, još u to vreme shvatio je da budućnost pripada veštom marketingu - reklamirao je svoj filmski program u 12 beogradskih listova, a francuskog snimatelja Luja de Berija angažovao je da snima mnoge aktuelne događaje, koje je kasnije prikazivao u svom „Kinematografskom pozorištu u hotelu ’Pariz’“. Najstariji Botorićevi filmski žurnali snimljeni su u leto 1911, imao je vlastitu laboratoriju i trgovinu kinematografskim materijalom, a bio je i istaknuti član Radikalne stranke.

Slika
Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa

OSAMNAEST BIOSKOPA

Svetozar Botorić otvorio je i prvi stalni bioskop u Beogradu - u hotelu „Pariz“, 13. decembra 1908. počeo je da radi bioskop „Grand“. Kako su zapisali hroničari tog vremena, po ugledu na Botorića ubrzo zatim, i drugi vlasnici počeli su svoje kafane da pretvaraju u bioskope, tako da su se samo dve-tri godine kasnije namenski izgradili „Moderni bioskop“, „Kasinu“, „Koloseum“. Prema pisanju Stevana Jovičića, do početka Prvog svetskog rata u Beogradu je otvoreno čak 18 stalnih bioskopa. Bioskopi su postojali i u svim većim mestima u Srbiji. Prvi, „Bioskop Milosava Nešića“ otvoren je 1907. u Užicu, a postoje podaci da su tih godina stalni bioskopi radili i u Somboru, Subotici, Novom Sadu, Vršcu, Kragujevcu, Valjevu, Smederevu, Požarevcu, Negotinu, Gornjem Milanovcu, Leskovcu, Paraćinu, Prokuplju, Vrnjačkoj Banji, Smederevskoj Palanci, Jagodini, Šapcu.

Od 1911. do 1913, De Beri je snimio za Botorića oko 20 dokumentarnih reportaža, među kojima su „Svečana predaja starih i prijem novih zastava“, „Odlazak kralja, prestolonaslednika i princeze Jelene u Petrograd“, „Trke na Banjici“, „Letenje avijatičara Đovanija Vidmera na Banjici“... Tu su i filmovi iz Balkanskih ratova, a uz Luja de Berija zanat je izučio Slavko Jovanović, i tako postao prvi srpski filmski snimatelj. On je za Botorića snimio nekoliko filmova, a radio je i za druge filmske producente.

Zanimljivo je da je Botorić bio producent i prvog srpskog filma koji je izvezen u inostranstvo - Čiča Ilija Stanojević, po sopstvenom scenariju, režirao je za njega dokumentarni film „Ciganska svadba“ iliti „Bibija“, kako glasi originalni naslov, a otkupila su ga braća Pate, za francuski katalog za 1913. godinu.

A sve donedavno smatralo se da je najveći broj filmova Svetozara Botorića zauvek izgubljen. Ipak, u Austrijskom filmskom arhivu nađen je veliki deo njegove bogate zaostavštine. Ovaj veliki zaljubljenik u filmsku umetnost, neobičan, hrabar, vredan i dostojanstven čovek koji je umro u internaciji, čiji su posmrtni ostaci posle Prvog svelskog rata preneseni u Beograd, uskoro će opet „oživeti“ - o njegovom uzbudljivom životu, i životnoj storiji njegove porodice, filmski teoretičar i reditelj Srđan Knežević napravio je dokumentarni film, koji se trenutno nalazi u postprodukciji.

Posle završetka Prvog svetskog rata, bioskopska mreža u Srbiji se naglo razvija i postaje značajna privredna aktivnost - film je za naše građane postao izlaz u svet, prikazivali su se na „kartu više“, a bioskopske sale bile su uvek prepune. Pred početak Drugog svetskog rata, u Srbiji je radilo 1514 bioskopa!

Najrazvijeniju mrežu, sa blizu 90 stalnih bioskopa, imala je Vojvodina. U poređenju sa vremenom od pre 100 i više godina, slika Srbije, bez obzira na jaku tradiciju i pravljenja i gledanja filmova, danas je apsolutno tužna - u Beogradu rade četiri bioskopa - „Takvud“, „Kolosej“, „Delta siti“ i „Roda“, od nedavno i renovirana „Fontana“, a filmovi se prikazuju i u dvorani Doma sindikata, Domu omladine, Kulturnom centru Beograda, Akademiji 28. Svi stari, kultni bioskopi u međuvremenu su rasprodati, i smatraju se „žrtvama“ tranzicije.


b92

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 08 Okt 2014, 21:30
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Grešnica bez greha

DUGOMETRAŽNI NEMI IGRANI FILM "GREŠNICA BEZ GREHA" KOSTE NOVAKOVIĆA IZ 1930. NEDAVNO JE RESTAURIRAN I "PREMIJERNO" PRIKAZAN NA UPRAVO ODRŽANOM FESTIVALU "DANI NEMOG FILMA" U SAČILEU U ITALIJI. PRED BEOGRADSKOM PUBLIKOM BIĆE PRIKAZAN 1. DECEMBRA OVE GODINE U MUZEJU JUGOSLOVENSKE KINOTEKE POVODOM PEDESETOGODIŠNJICE SMRTI KOSTE NOVAKOVIĆA

Slika

Ove godine je od 11. do 18. oktobra u malom italijanskom gradu Sačile (pokrajina Furlanija/Julijska krajina) po 22. put održan najznačajniji svetski festival nemog filma – Dani nemog filma (Le Giornate del cinema muto). Ovaj jedinstveni specijalizovani festival osnovala je 1982. grupa mladih ljubitelja filmske umetnosti i njene rane prošlosti. Do pre nekoliko godina održavan je u gradu Pordenone, odakle je privremeno prešao u obližnji Sačile zbog izgradnje novog festivalskog centra. Ova manifestacija od svojih prvih godina okuplja najpoznatije istoričare filma iz celog sveta, tu se prikazuju sačuvani, restaurirani i novopronađeni nemi filmovi snimljeni na svim kontinentima, a redovno se održavaju sastanci istoričara i predstavnika filmskih arhiva. Nemi filmovi se prikazuju kao u stara vremena — uz obaveznu živu muzičku pratnju; najčešće su to solisti na klaviru, ponekad manji sastavi, ali takođe, kada je reč o značajnim delima filmske umetnosti, i veliki orkestri. Festivalska atmosfera vraća gledaoce u doba nemog filma, a gledanje najstarijih sačuvanih dokumentarnih filmova ili najvećih ostvarenja prvog razdoblja sedme umetnosti je poseban doživljaj. U ovom jedinstvenom muzeju pokretnih slika iz celog sveta prikazan je 1988. u Pordenoneu odabrani program od 38 kratkometražnih i dugometražnih nemih filmova sa tla jugoslovenskih zemalja iz zbirke Jugoslovenske kinoteke i drugih filmskih arhiva bivše Jugoslavije.
Filmovi koji se prikazuju tokom Dana nemog filma podeljeni su obično na nekoliko osnovnih tematskih ciklusa. Ove godine su to bili filmovi velikog ruskog glumca Ivana Možuhina, program tajlandskih filmova "Istočno od sunca, zapadno od meseca", zatim u okviru "Projekta Grifit" 32 filma koje je ovaj znameniti reditelj realizovao 1913. godine. Kinoteka Makedonije prikazala je u dva programa celokupan opus pionira filma u Makedoniji, braće Janakija i Miltona Manakija. I naravno, pored toga, veliki broj pojedinačnih ostvarenja, novopronađenih ili nedavno restauriranih filmova iz raznih svetskih filmskih arhiva.
Jugoslovenska kinoteka je ove godine prikazala Grešnicu bez greha, nemi igrani film koji je 1930. proizveo, režirao i snimio (sa saradnicima) pionir srpskog filma Kosta Novaković. U Srbiji je između Prvog i Drugog svetskog rata snimljeno svega pet dugometražnih igranih filmova, od kojih su sačuvana samo dva — Sa verom u Boga Mihajla Al. Popovića iz 1932, koji je prikazan u Pordenoneu 1988, i Grešnica bez greha. Ovaj drugi je prikazan tek sada, pošto je izrađena nova restaurirana kopija u saradnji sa Narodnim filmskim arhivom iz Praga (zahvaljujući donaciji češkog UNESCO-a).
Kosta Novaković je svakako jedan od najznačajnijih pionira srpskog filma između Prvog i Drugog svetskog rata. Rođen je u Čačku 3.06.1885, a preminuo u Beogradu 1.12.1953. Završio je farmaciju u Zagrebu 1923, radio je kao apotekar i imao sopstvenu drogeriju, a 1925. počeo je aktivno da se bavi filmom. Osnovao je u Beogradu preduzeće "Novaković film" koje je imalo sopstveni studio i laboratoriju (u Kursulinoj 16), a od 1926. snimao je svoj Novakovića žurnal, koji je pratio zbivanja u Beogradu, Srbiji i Jugoslaviji i koji je danas dragocen istorijski izvor o svome vremenu. Takođe je realizovao veći broj dokumentarnih filmova. Prvi pokušaj Koste Novakovića u oblasti igranog filma bila je kratka burleska "iz beogradskog života" Kralj čarlstona, snimljena 1927. (film nije sačuvan). Ovaj film, međutim, nije imao uspeha ni kod gledalaca ni kod kritike. To nije obeshrabrilo Novakovića i on je 1928. pristupio snimanju novog dugometražnog igranog filma po sopstvenom scenariju — socijalne melodrame Grešnica bez greha.

Slika
Inserti iz filma "Grešnica bez greha" Koste Novakovića

U idiličnom srpskom selu žive i vole se momak i devojka, Nikola i Ljubica (uloge tumače Ilija Dragić i Sonja Stanisavljević). Nikola odlazi na studije u Beograd, a ubrzo zatim, po nagovoru seoskog učitelja, na školovanje u Beograd upućuje se i Ljubica. Ona tu upoznaje hohštaplera Lajoša (Viktor Starčić), koji pokušava da je zavede, ali je u poslednjem trenutku spasava policija koja traga za kriminalcem Lajošem. Ljubicu takođe hapse pod sumnjom da je saučesnica, ali je ubrzo puštaju na slobodu. Osramoćena, ona pokušava da se ubije skokom u reku, ali je spasava Nikola i tako ljubav trijumfuje. Nikola i Ljubica se vraćaju u selo i venčavaju uz blagoslov roditelja. Premijera ovog filma održana je u Beogradu 12. aprila 1930, film je publika lepo primila, a pozdravila ga je i kritika ističući da su "...snimci jasni, čisti i dobri kao u stranim filmovima...", "...da se najzad pojavio jedan uspeo film sa domaćim glumcima i da treba odati priznanje upornom gospodinu Kosti Novakoviću koji je dokazao da se i u Srbiji mogu snimati naši filmovi...".

Slika

Film Grešnica bez greha prikazan je u okviru glavnog programa Dana nemog filma, uz klavirsku pratnju i odličan simultani prevod međunatpisa (preko slušalica). Puna dvorana festivalskog pozorišta Zankanaro lako je pratila i lepo primila ovo delo Koste Novakovića. Posebno oduševljenje gledalaca izazvala je bravurozna gluma Žanke Stokić, koja je tumačila epizodnu ulogu Nikoline stanodavke. Neke scene i duhovite nijanse u njenoj glumi doživele su "aplauz na otvorenoj sceni" — što je retkost na ovom festivalu.
Ovogodišnje učešće Jugoslovenske kinoteke na Danima nemog filma bilo je svakako veoma uspešno. A direkcija ovog najznačajnijeg svetskog festivala nemog filma već je za sledeću godinu pozvala dokumentarni film Krunisanje Kralja Petra I Karađorđevića iz 1904. i nedavno pronađeni prvi srpski dugometražni igrani film Karađorđe (Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa) koji je 1911. režirao Čiča-Ilija Stanojević, a proizveo Svetozar Botorić, vlasnik beogradskog "Kinematografskog pozorišta u hotelu Pariz".


Vreme,2003.godine

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 08 Okt 2014, 22:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kadrovi iz filma Grešnica bez greha, Koste Novakovića

Slika

Slika
Scenа iz filmа "Grešnicа bez grehа", Ilijа Drаgićević i Sonjа Stаnisаvljević

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 51 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker