Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:18


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Jul 2012, 17:54
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Ostaju dela, a ne status

Da li će u godini jubileja film biti priznat kao umetnost . Marković: SANU filmsku umetnost smatra reproduktivnom

Slika
Goran Marković, Želimir Žilnik, Puriša Đorđević

IAKO se već godinama javno govori o „podmlađivanju“ Srpske akademije nauka i umetnosti i njenom otvaranju prema drugim kreativnim delatnostima i naučnim ustanovama, u tom segmentu se ništa ne pomera.

Uprkos mnogobrojnim argumentima kada je reč o filmskoj umetnosti, naša najreprezentativnija ustanova nauke i umetnosti, kako se čini, ipak ne prepoznaje značaj koji film ima u svetskoj kulturnoj komunikaciji Srbije, ugled naših autora čija dela, kako tvrdi reditelj Stanko Crnobrnja, nešto znače u istoriji evropskog filma, vrednost Kinoteke koja je jedna od deset najuglednijih u Evropi...


Jedino što je moglo da se čuje unutar Akademije, i to ne javno i ne zvanično, bili su neki usamljeni „glasovi“ da je u SANU definitivno usvojen pojam „autorskog filma“, koji inauguriše element kreativnog u filmskom stvaralaštvu. Ali, od te „inauguracije“ se, nažalost, nije odmaklo.

- SANU smatra filmsku umetnost reproduktivnom a ne kreativnom - kaže za „Novosti“ Goran Marković, jedan od naših najcenjenijih filmskih autora, čije su retrospektive u svetu prepoznatljive kao najistaknutiji segmenti srpske kulture. - Isto važi i za umetnost glume koja se u toj ustanovi ne prepoznaje kao kreacija. Stanko Crnobrnja ima pravo kada kaže da su to kriterijumi devetnaestog veka. Ta činjenica ne šteti filmu, nego našoj kulturi i Akademiji samoj. Ako SANU to ne vidi, tim gore po nju.

Kako ističe Goran Marković, filmskim autorima ne treba kampanja ili nekakva „predizborna aktivnost“.

- Zna se šta su za našu kulturu učinile jugoslovenska i srpska kinematografija. Ako se uporede dometi bilo koje druge kulturne delatnosti sa filmskom, lako će se postaviti stvari na svoje mesto. Mislite li da je velikim filmskim autorima jako žao što nisu članovi te konzervativne i samodovoljne organizacije? Ne verujem. Iza ljudi ostaju dela a ne statusni simboli - smatra Marković.

Po rečima reditelja Puriše Đorđevića, čiji se filmovi svrstavaju u kultna dela naše kinematografije, SANU ima svoja pravila po kojima se često ne ponaša onako kako javnost očekuje od nje, što je negde i razumljivo, jer pred njom leži velika odgovornost.

- Poznajem dosta akademika, i sudeći verovatno po njihovim glasovima, nikada ne bih postao član SANU. Što se mene tiče, smatram da bih morao da napravim još jedan zaista dobar film i da mi to bude adut za ili protiv ulaska u Akademiju. U ovom trenutku, taj moj budući film nalazi se kod ministra kulture, i od njega sad zavisi da li ću uspeti da ga realizujem, odnosno, da postanem akademik, mada nisam siguran da bi i pomoću novog filma ušao u SANU. Jedno bi, međutim, bilo sigurno - ministar kulture ušao bi u istoriju srpske kinematografije ukoliko primi ovaj projekat, koji smo pisali Milena Dravić i ja - kaže Đorđević.

Želimir Žilnik, autor koji je dobio neka od najznačajnijih evropskih priznanja, i koji uživa veliki respekt u svetu, rekao je za „Novosti“ da, jednostavno, na ponašenje SANU - nema komentar.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Jul 2012, 18:00
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Pare koče razvoj kinematografije

Šta od jubileja, veka filma u Srbiji, očekuju naši stvaraoci : Nema filma bez para, a gospodarima novca kao da Evropa ne odgovara

Slika
Goran Paskaljević i Bata Živojinović o srpskom filmu

STO godina “pokretnih slika” u Srbiji, svakako je jubilej koji bi mogao da se analizira i kroz vizuru činjenice da je srpski film poslednje dve decenije u većim problemima nego u doba socijalizma, koje se naziva i “zlatnom epohom” domaće kinematografije.

Po rečima reditelja Gorana Paskaljevića, jednog od naznačajnijih predstavnika našeg filma u svetu, to je možda i razumljivo, jer u raznim oblastima našeg društva danas postoji više problema nego sedamdesetih i osamdesetih godina, pa se po tome ni filmska umetnost mnogo ne izdvaja. Paskaljević kao najveći problem navodi to što još nemamo zakon o filmu, i što predloženi nacrt zakona, u čijoj je izradi učestvovao prošle godine kao član radne grupe, nije dobio saglasnost Ministarstva finansija.


NEOPHODNA DIGITALIZACIJA

IGOR Stanković, direktor distributerske kuće “MegaKom film” kaže da je danas neizbežan nacionalni projekat digitalizacije i revitalizacije bioskopske mreže, ukoliko želimo dostojno da obeležimo ovako značajan datum i postanemo značajno tržište u evropskim okvirima.
- Srbija kao najveća zemlja u regionu apsolutno zaostaje za susednim i daleko manjim zemljama po broju filmskih sala i broju filmova koji dolaze do publike. Ukupan broj digitalnih sala kod nas, neverovatnih šest, može se porediti sa brojem digitalno opremljenih sala u samo jednom mulitpleksu u, recimo, Hrvatskoj, dok u zemljama okruženja, Bugarskoj ili Mađarskoj, taj broj premašuje 30 do 50. Zbog toga, poseta bioskopima u Srbiji u protekloj godini iznosila je skromna 2.000.000 gledalaca, što znači da je tek svaki četvrti građanin bio u bioskopu tokom 2010.
Jer, kako kaže, počinje da sumnja da smo samo deklarativno za Evropu, a onima koji su gospodari novca, Evropa, u stvari, ne odgovara.

- Sporan je bio upravo deo koji se tiče finansiranja kinematografije. Predlagali smo da se taj procenat uveća, i da pratimo neke zemlje u okruženju, kao svetli primer, recimo, Rumuniju. Ali, važne su i sve ostale odredbe, ne samo više sredstava, zbog regulisanja mnogih drugih stvari i nagomilanih problema koje samo zakon može da reši. Tu ubrajamo i pomoć bioskopima, i stimulans za strane producente od 15 odsto, jer nam je cilj da dođu ovde i da postanemo konkurentni u ovom delu Evrope. Još imamo radnu snagu, jeftiniji smo od drugih, i dolaskom stranaca mogli bismo da ostvarimo značajna sredstva. Bez zakona, međutim, ništa ne može da funkcioniše, pa ni sam Filmski centar Srbije, koji se sada, sa te pravne strane, nalazi negde “između”. Upravo zbog toga, nismo odustali od zakona, i nadam se da će se do jeseni naći pred Skupštinom - smatra Paskaljević.

Kao razlog ovakvog optimizma navodi to što su ove godine povećana sredstva koja će Ministarstvo kulture odvojiti za film, i što ćemo, za razliku od prethodnih godina, verovatno imati dva konkursa, a u skladu sa novim Zakonom o kulturi. Jedan, koji je raspisan krajem prošle godine, i drugi, koji će ići tokom 2011. Suština je, po Paskaljevićevim rečima, da se ide na kvalitetne projekte, a ne na koncept “svima pomalo”.

Velimir Bata Živojinović, glumac koji je ušao u antologiju srpskog filma, kaže za “Novosti” da (ne)prilike u kojima se obeležava vek domaće kinematografije nisu ništa čudno, i da samo prate vreme u kojem živimo.

- Dobro smo prošli kad smo ostali samo bez bioskopa, to je duhovno zadovoljstvo. Jer, kome danas fale bioskopi, u vreme procvata raznih drugih, jeftinih zabava kojima nas “kljukaju” televizije. U vreme kada sam ja počinjao da igram na filmu, televizije nije ni bilo, bioskopi su bili kultna mesta, i nisu služili samo za gledanje filmova. Nekada je i u svakoj kafani bio bisokop, u lepa vremena služio je i za neke romantične doživljaje, a sada se u nekadašnjim bioskopskim salama igra bilijar. Ali, lenčuge se više i ne trude da stvore bioskope, i da mladim generacijama koje stižu stvore uslove da i oni žive u romantično vreme - kaže Bata Živojinović i ističe da situacija u srpskom filmu, zapravo, ne može da bude bolja od nas samih.


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 05 Jul 2012, 23:00
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Život i dela vožda Karađorđa

Digitalna restaurisana kopija filma “Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa” (trajanje: 66 min.) je prikazana 30. novembra 2011. u Muzeju Jugoslovenske kinoteke, na stogodišnjicu premijere tog najstarijeg srpskog, a i balkanskog igranog filma

Slika
Iz filma “Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa”

Erdeljanović je na konferenciji za novinare kazao da je film o vođi srpskog ustanka prikazan 1911. godine, 30. novembra, u „Grand bioskopu“ hotela “Pariz” na Terazijama, i podsetio da je reditelj tog filma bio srpski glumac Čiča Ilija Stanojević, koji je u tom filmu igrao ulogu Vožda.

- U proteklih godinu i po dana tim stručnjaka iz Arhiva Jugoslovenske kinoteke radio je na digitalizaciji „Karađorđa“. Restauracija je završena pre mesec dana, pa je u u Beču iskopirana, gde je urađeno tintiranje, odnosno dobijena je boja koja liči na boje iz perioda kada je film nastao - objasnio je upravnik Arhiva Kinoteke i dodao da je u Srbiji postojala jedna kopija „Karađorđa“ posle rata, koja je poslednji put prikazana 1928. godine.

Filmu se, nakon toga, gubi svaki trag, sve do do 2003. godine, kada se na stručnom skupu u Budimpešti saznalo da se u Beču čuvaju “neki stari srpski filmovi”. Među njima je bio i „Karađorđe“. Istog dana kada u Kinoteci budemo gledali “Život i delo besmrtnog Karađorđa”, biće pušteno u promet 100.000 poštanskih maraka koje je naslikao Boban Savić inspirisan scenom iz prvog srpskog igranog filma. Povodom jubileja objavljena je i knjiga “Čiča Ilija Stanojević”.


Blic


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 11 Jan 2013, 02:24
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
BEOGRADSKI KRALj GLUME I BOEMA SMEH ČIČA ILIJE STANOJEVIĆA (1)

Legenda iz Skadarske 34

Genijalni glumac uvek raspoložen za šalu i terevenke, tokom pola veka odigrao oko 500 raznih uloga na sceni, i još bezbroj u kafani

Slika
PIVOPIJA: Čiča Ilija

Buran, i šalama ispunjen život bio je "vladar smeha" srpske pozorišne scene, proslavljenog komičara, reditelja i pisca vedrih kozerija i veselog komada "Dorćolska posla", Čiča Ilije Stanojevića. Tokom života zaljubljen u svoju Skadarsku ulicu, kao i komšijski Dorćol, omiljen kod pozorišne i čitalačke publike, a naročito kod one koja se redovno okupljala oko kafanskih stolova. U sećanjima savremenika ostao je Čiča Ilija u najlepšoj uspomeni, pa je za života postao živa legenda starog Beograda. Posle smrti slavnog Pera Dobrinovića, za nenadmašnog u komičnom repertoaru Čiča Iliju, govorilo se da je u stanju "i mrtvog da nasmeje". Zato su ga pozorišni kritičari zvali "Nušić u glumi".

Kozer bez premca

Istoričari srpskog pozorišta zabeležili su da je taj "genijalni glumac vedrog i živog duha", uvek raspoložen za šalu, smeh i razuzdane terevenke, tokom pola veka u hramu Talije odigrao oko 500 najraznovrsnijih uloga, uvek oduševljeno pozdravljen od svoje verne publike. I to počev od tragičnog Kina, preko škrtog Kir Janje, raspusnog sevdalije Mitketa, sve do putnika oko sveta Jovanče Micića i svog dorćolskog šereta Papa Nacka. Poseban uspeh Čiča Ilija je ostvario u Molijerovom repertoaru igrajući maestralno glavne uloge u njegovim komedijama "Uobraženi bolesnik", "Silom lekar" i "Žorž Danden". U beogradskom Muzeju za pozorišnu umetnost, pored sačuvanih Čiča Ilijinih fotografija i danas se okreće njegova čuvena gramofonska ploča na kojoj je oživljena vragolasta "Sedaljka kod Tri šešira", Mitketovo tugovanje za odbeglom mladošću i starim, dobrim vremenima iz "Koštane" kao i nadmudrivanje u ulozi Jovanče Micića sa prepredenom Juliškom - Ćakom Stokić iz Nušićeve komedije "Put oko sveta".
Kao umetnik raznovrsne delatnosti, pored režije prvog srpskog igranog filma "Život i delo besmrtnog Vožda" 1911, Čiča Ilija je zajedno sa književnikom Jankom Veselinovićem iste godine napisao komad iz narodnog života "Potera". On je uradio dramatizaciju Sremčeve "Ivkove slave" 1918. i deo nekoliko originalnih književnih dela: poznati šaljivi komad "Dorćolska posla" 1909, humorističke priče posvećene svojim ljubimcima "Čiča Ilijine životinjke" 1928, sećanja na okupaciju u Prvom svetskom ratu, kao i niz kozerija i feljtona o životu starog Beograda, najvećim delom objavljenih u listu "Politika". Koliko je Čiča Ilija bio privržen svojoj Skadarliji, isticali su u svojim sećanjima mnogi pisci. Poznati pozorišni kritičar Milan Grol beleži o tom izuzetnom glumcu: "Nikad nije osetio ni uživanje, ni hrabrost da se iz boemskih krčmi Skadarlije ispne do trotoara "Moskve" ili "Grand - hotela". A stanovao je u niz skadarlijskih kućeraka. Najduže, ipak, nekoliko decenija, u onoj koja je s pravom proglašena za najznamenitiji spomenik kulture tog kraja, u čuvenoj "Kući Đure Jakšića", koja, nažalost, to nikad nije bila, nego je tu stanovao vlasnik te zgrade. A slavni pesnik je sa porodicom živeo u sobi i kujni dvorišnog stana za izdavanje pomenute zgrade. Međutim, pravi stanar pomenute kuće bio je veliki glumac, o čemu je svedočila prilikom rekonstrukcije te zgrade osamdesetih godina mermerna spomen-ploča sa uklesanim rečima poruke: "Čiča Ilija Stanojević 1859-1930, proslavljeni komičar Narodnog pozorišta, ukus i boja starog Beograda, stanovao je ovde pre nego što se u legendu preselio." Trebalo bi tu znamenitu Čiča Ilijinu spomen-ploču, koju su posle Prvog svetskog rata postavili njegovi prijatelji i obožavaoci, vratiti na zid kuće u Skadarskoj ulici broj 34. Niko od Čiča Ilijinih savremenika nije video njegovu krštenicu, pa su zato u šali govorili da je on - mitološko biće. Inače, o njegovom rođenju svašta se pričalo. Postoji čak nekoliko verzija o Čiča Ilijinom poreklu i prezimenima. Narodna enciklopedija profesora Stanoja Stanojevića beleži da je Čiča Ilija 7. avgusta 1859. godine došao na ovaj svet. Ali, Čiča Ilija je tvrdio da je rođen godinu dana ranije. Iz "Knjige venčanih" Topčiderske crkve saznajemo da se njegova majka zvala Spasenija, a otac, po zanimanju "bivši rentijer", Stanoje. Savremenici su tvrdili, međutim, da je Čiča Ilija izbegavao da priča o svojim roditeljima.




Preživeo šest ratova

Slika
Insert iz filma "Karađorđe" snimljenog 1911. godime


Na osnovu sećanja profesora i književnika Milorada Pavlovića Krpe saznajemo da je Čiča Ilija rođen u staroj beogradskoj kući svog dede po majci Đorđa Petrovića zvanog Džida, koja se nalazila na mestu današnjeg Narodnog pozorišta. "Na mestu i okolini gde se danas nalazi naše pozorište po pričanju mog dede i oca, bila je ispred samog bedema gradska kapija (Stambol kapija), a levo od nje vodio je put, gde je po strani bila kuća čardaklija sa jednim spratom", pričao je Pavloviću teško bolestan Čiča Ilija ležeći posle operacije u vračarskom sanatorijumu. "Drvene stepenice vodile su sa ulice pravo na čardak sa dugačkim doksatom, sa otvorenim pogledom na Dunav. Tu se preko celog dana na drugim minderlucima sedelo i eglenisalo. E, tu, u toj čardakliji, na mestu gde je izdahnuo moj deda Džidža posle batinjanja od momaka razjarenog na njega gospodara Vučića, rodio sam se 7. avgusta 1858. godine." Na kraju svoje kratke ispovesti Čiča Ilija je dodao da njegovi preci vode poreklo iz Valjevskog okruga, iz Pocerine, iz sela Lopatanja. Više ništa pobliže o svojim starima nije znao, dok je u nekim književnim zapisima često spominjao plemenitost majke. Ni o detinjstvu kasnije poznatog glumca koji je preživeo šest ratova, nekoliko buna i dve smene dinastija, nema mnogo pouzdanih podataka.


Škola na ulici

Čiča Ilija je u kafani "Tri šešira" isticao da je, živeći na Dorćolu, u susedstvu Skadarlije, više voleo da se druži sa "tamošnjom manguparijom" nego da uči školu. Tako je od malih nogu imao prilike da rano spozna svu tragiku života, što će mu kasnije pomoći da odigra niz karakternih uloga. "Kao izvesno se može uzeti da je rastao na ulici i bio jako razularen kao dete, beogradsko mangupče koje ni porodica, ni škola, ni susedi, ni zanat, ni opštinske, a docnije ni civilne, ni vojne vlasti nisu mogle da savladaju", beleži M. J. Stojmirović. "Navodilo se da je još kao dečko zapadao u vrlo rđavo društvo kafanskih pevača i pevačica i opasnih kockara, koji su se kretali po nekadašnjoj Baštovanskoj ulici. Ali, svi ti navodi pokazuju da je ovaj čovek zarana prošao kroz jednu veoma surovu životnu školu i da je iz nje izašao tako pečen da mu više nikad i niko nije mogao prodati rog za sveću."


Više žedan, nego gladan

Povodom Čiča Ilijine stalne žeđi prema pivu humorista Stevan Sremac je govorio: "Znate, slavni ruski pisac Turgenjev rekao je da ljubav i glad gone čoveka na velike podvige. Ali, ja mislim da se to ne odnosi na našeg Čiča Iliju. Ja mislim da našeg dragog Čiča Iliju na velike podvige nikada nije nagonila glad nego samo žeđ! I to žeđ prema dobrom plezenskom pivu, a može i jagodinskom." Okupljeni pljeskom odadoše priznanje Sremcu za uspelu doskočicu.


Vestionline,foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 11 Jan 2013, 04:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
BEOGRADSKI KRALj GLUME I BOEMA SMEH ČIČA ILIJE STANOJEVIĆA (2)

Batine zbog Miloša Obilića

"Da sam tada znao Lafontenovu basnu o gavranu i lisici, ne bih se izdao. Ali, polaskan, graknem i mesto sira ispustim reč. Izlanuh se, ujede me guja."

Slika
Čiča Ilija Stanojević

Na Dorćolu, u jednoj štali kod Batal džamije započela je glumačka karijera Ilije Stanojevića još kao dečaka, i to u ulozi Miloša Obilića. Sećao se rado tih dana: "Štala je bila prostrana. Predstava ide kao podmazana. Glumci govore: 'Napred! Na Stambol! Da ubijemo cara turskog.' Već se bliži svršetak komada. Ja, razjaren kao lav, ustremim se na Murata i gromko kliknem: 'Stani, Mujo, da ti Miloš sudi!' Aknem ga u trbuh mačem, uspravim se, a u tom trenutku buknu špiritus, koji je trebalo na kraju komada da sukne kao plamen, radi jačeg efekta. U stvari, ustuknem još korak nazad i raspalim petom čanak, koji se prevrnu i plamen poče da mili po zemlji dok se ne dohvati sena. Kočijaš koji beše u prvom redu, kao publika, skoči sa svog sedišta, dohvati gvozdene vile i stade lupati po senu, pa utuli plamen, vičući: 'Ta idite bestraga s vašom komedijom! Ta zapaliste štalu!' Publika u panici zaglavi vrata, a za njom i glumci. Ja poslednji ispadoh na ulicu u sjajnoj opremi, sa zlatnim mačem u ruci. Glumci u bežanju ostavili svu garderobu u štali."



Prevara gazda Aksentija


Slika
Antun Gustav Matoš

Sutradan, mali Ilija, uplašen zbog posledica od požara i vlasnika štale, gazde Aksentija, nije smeo ni da dođe do tamo. Međutim, ogrnut kratkim ćurkom sa fesom na glavi, Aksentije ga je sačekao ispred kuće, pa ga upita: - Ama, da nisi i ti juče predstavljao u mojoj štali? - Ko, zar ja? - branio se mali Ilija. - Jok! Gazda Aksentije, praveći se dobroćudan s blagim rečima poče obrađivati glavnog glumca: - Šteta! Mnogo mi je krivo što nisam video. Ja, kao za pakost legoh posle ručka i propustih to junačko pozorje. Posle mi priča moj Đokica: "Šteta, što si, ada, propustio tu stvar, a lepše je bilo nego u Narodnom pozorištu. Naročito onaj što je igrao Obilića." Kaže, ni onaj u Narodnom pozorištu nije mu ravan. Ni prineti.
Dalji opis, izvoran, prepuštamo Čiča Iliji: "Da sam tada znao Lafontenovu basnu o gavranu i lisici, ne bih se izdao. Ali, polaskan, graknem i mesto sira ispustim reč: "Pa, ja sam igrao Obilića!' Izlanuh se, ujede me guja. - Ama, zar ti? Dakle, ti si taj junak! E, milo mi je, sinko. Nego, čini mi se da juče zaboraviste neke stvari. I kad si već tu, idi i uzmi ih. Trebaće vam drugi put. - Pa, ja sam zato i došao. - Ako, ako sine! Idi i uzmi... Bože, pomislih u sebi, ala je ovo divan čiča." Uđem. Nabijem kalpake na ruku, a mačeve obesim o rame i, taman da kročim na ulicu, a čiča Aksentije smače lulu sa čibuka, dohvati me za šiju, previ preko kolena i poče da vošti. Trešti čibuk, pršti tur, a ja cvilim kao guja u procepu: - Neću, nikad više neću, čika Aksentije! - Majku li vam čapkunsku! Zar, malo što ne mogu da spavam, nego mi još zapaliste i štalu! Odneo sam stvari kući, ali sam u turu poneo gušterove od čibuka i jednu trajnu opomenu: da više na svršetku predstave ne palim špiritus i da igram na Batal džamiji, kad ima toliko elegantnih šupa, odnosno etamblismana na mom lepom i kulturnom Dorćolu."
A kada je porastao, Ilija Stanojević se pročuo po svom nosu, kome je prijatelj sa kafanskih sedeljki Antun Gustav Matoš posvetio i sledeći esej: "Naši nosevi (Čičin i moj) bijahu vazda u društvu dobrih pripovedača i još boljih noseva: čiča Milovana Glišića i posinka mu Janka Veselinovića. U Beogradu, Nos je popularniji od kralja Petra. Čiča, pardon, Nos, nema, kao moja malenkost, nikad dosta novca, a to se događa i drugim velesilama. Divno priča, obožava muško društvo i kafanski život. Ima lepo srce, amizantnu belu glavu, i crne đavolske oči, velika usta. Brije se kao gospoda Šegvić i Grund, dakle, ćosav je kao Amor. A što je glavno - on ima Nos. Nos kao u našega Babića Đalskog - upravo njega ima. Čiča Ilija Stanojević, glumac, reditelj i književnik je zakonito vlasništvo, pokretna nepokretna svog lionskog, parskog, dorćolskog, satirskog, klaunovskog i sokratskog nosa! Čiča je, ukratko, ugodni, veseli, šaljivi - Čiča je Nos!"


Predstava među fasciklama


SVUDA NALAZIO PUBLIKU: Mladi Ilija u komediji "Podporučnik i husari"

Dobra mati Spasenija uspela je preko rođaka Radojka Popovića, člana kvarta Uprave grada Beograda, da malog Iliju zaposli kao prepisivača akta u arhivi kod starog praktikanta Koste Čkalje. Ovako je izgledalo to službovanje u očima jednog njegovog kolege: "Prvih dana svoje praktikantske karijere Čiča Ilija je bio vrlo marljiv. Dolazio je u kancelariju na vreme i svršavao poslove na opšte zadovoljstvo. A kad nije bilo posla, on je deklamovao i pevao. Ostali praktikanti su ga slušali sa divljenjem i zavišću. Jednog dana po podne bili su na okupu svi praktikanti. I hodnik je bio prepun publike slušajući Čiča Ilijino 'deklamovanje'. Naišao je na živo odobravanje svojih kolega praktikanata, pa je u jednom trenutku oduševljeno skočio na sto i iz svega glasa počeo da izvodi 'Ludi' od Petefija, koji je tada bio u velikoj modi. 'Smirite se, skinite se s vrata. U poslu sam, žuriti se mora.'
Na viku deklamatora, gospodin Čkalja skoči kao oparen i viknu: 'Mangupe jedan, šta to radiš? Sad ću da pozovem žandara da te veže!' Ali, Čiča Ilija nije čuo ovu pretnju, i nastavio je da 'deklamuje'. I počeo da se smeje baš kao prava luda. Njegova vika zbuni svet u hodniku. Ljudi su pojurili u kancelariju, a jedna stara Jevrejka poče vikati: 'Kuku, sišao čovek s pameti!' Potom jurnu niz stepenice i poče da viče na ulici: 'U pomoć! Poludeo čovek u kvartu!' Napravila se velika gužva. Sa svih strana počeli su trčati ljudi u kvart da vide ludog čoveka. Došao i član kvarta Rajko, al' pre nego što je ušao u praktikantsku kancelariju, Čiča se progurao kroz svetinu i umakao niz ulicu. Tako se završilo Čiča Ilijino kancelarijsko službovanje.


Nos glumac za sebe

Nije uzaludno Antun Gustav Matoš za simboliku svog uspelog portreta posvećenog komičaru Čiča Iliji uzeo baš njegov nos, jer je on, kao što je poznato, pola veka zasmejavao pozorišnu publiku. "Jedan pokret kao ono šmrcanje burmuta u Sen-Žen, beleži Matoš, jedna mala nijansa, i iskra vrcnu, planu kao raketa, a prćasti, 'fridasti' nos seva kao kolajna na sugestiji pozornice dok dramaturg Glišić beži od grdnog kompromitovanog vlastitog smeha iz lože, dok se Janko Veselinović od smešne muke prevrće i urliče." Karikaturama su ga ovekovečili Pjer Križanić, Vladimir
Žedrinski, a uspeli portret Čiča Ilijin izradio je akademski slikar Jovan Bijelić.


Nesuđeni brica

Čiča Ilija je sjajan talenat za imitaciju najpre pokazao dok je učio svoj prvi zanat, berberski, i o tome je kasnije pričao:
"Šišajući i brijući mušterije, kada bi se one pritom kreveljile kao da im kožu derem, meni je to bilo smešno, pa sam ih pred ogledalom mimikom oponašao. Oni koji su čekali red za brijanje na ovo moje izigravanje slatko su se smejali, al' je to uvredilo jednu mušteriju koji se potužio gazdi i tako sam se ubrzo našao na ulici." Izbacujući ga iz radnje gazda mu je poručio: 'Nije, dete, to posao za tebe. Bolje ćeš proći u cirkusu!"


Vestionline,foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 18 Jan 2013, 11:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
BEOGRADSKI KRALj GLUME I BOEMA SMEH ČIČA ILIJE STANOJEVIĆA (3)

Komedija za Ljubu Glavonju

Strogog carinika na Savskom pristaništu mladi glumac izludeo nadimkom i menjanjem ličnog opisa

Slika
Čiča Ilija Stanojević: Karadjordje

Pričalo se da je mladi Ilija Stanojević pokušao da nauči krojački zanat, ali kako nije imao strpljenja za taj posao, on ga je ubrzo napustio. Od mladosti ljubitelj kafanskog života i dobre kapljice, zahvaljujući svom baritonu, Čiča Ilija je počeo da nastupa na zanatlijskim zabavama kao pevač. A onda mu je već od 1879. godine čuveni dramski prvak Miloš Cvetić kao statisti beogradskog Narodnog pozorišta poverio ulogu u Sarduovoj "Otadžbini" gde u ulozi Rajsora pobira prave aplauze. Sa ponosom je od tada mladi glumac donosio majci Spaseniji besplatne ulaznice za nju i komšiluk, koji je oduševljeno pozdravljao njegove prve nastupe na sceni. Dve godine kasnije, pozorišni kritičar Jevta Ugričić omogućio je Iliji da pređe najpre u Zemun, potom u Novi Sad i postane član uglednog Srpskog narodnog pozorišta. Ali se Ilija nije dao lako privoleti: "Gde bih ja gastirao u stranim zemljama!", beležeći Ugričić. Zemun je u to doba još bio u Austriji. Naposletku je ipak popustio svom umetničkom nagonu. Stegao junačko srce, prešao u Zemun, odigrao Marokanskog Kneževića (uloga u Šekspirovom "Mletačkom trgovcu"). Nije, istina, dobio Porciju, ni veliku platu, ali se dopao upravi i 'općinstvu' i bio angažovan za nekoliko forinti mesečno".



Ostao nadimak od kafedžije

Prešavši u novosadsko pozorište Čiča Ilija je pokazao lep uspeh u prikazivanju "manjih karakternih uloga", a isticao se i u pevanju. U Mozerovom komadu, po pisanju kritičara, pokazao je da dobro "vlada mimikom", da mu je "glas prijatan, gibak i harmoničan, a naglasak svagda na svom mestu" Kritičar dr Milan Savić bio je uveren da se od ovog glumca "može vremenom lepo uspehu nadati". Sa SNP-om je tokom nekoliko godina Čiča Ilija uspešno gostovao širom Vojvodine. Kasnije u svojim vedrim kozerijama sa puno humora opisivao je zgode i nezgode iz tog "čergaškog" života. Iz vremena Čiča Ilijinog gostovanja u inostranstvu, u Zemunu i Novom Sadu, često je prelazio preko granice u Beograd. U to vreme glavni službenik Savskog komesarijata bio je neki Ljubiša zvani "Glavonja", poznat po strogosti i cepidlačenju. U stvari, on je pregledao dokumenta za prelaz preko granice. Kako je Čiča Ilija voleo da zbija šale i van pozorišne scene, nazivajući sebe "komedijašem", tako se čak potpisivao u pismima prijateljima, potekla je sledeća anegdota.


Slika
Carinarnica na Savi


Jednog dana obreo se Čiča Ilija na carini kod Savskog pristaništa, a strogi službenik Glavonja ga pita: - Oćeš objavu za preko granice? - Jeste, baš ste pogodili - odgovori Čiča Ilija. - Kako ti je ime? - pita Glavonja stavivši novu objavu ispred sebe spreman da upiše podatke. - Čiča Ilja Stanojević. - Otkud to Čiča, kad si mlad čovek? - čudi se Glavonja bacivši letimično pogled na njega. - Ne piše ti to ime, valjda, u krštenici? - Ne piše - priznaje skrušeno Čiča Ilija - ali me tako zovu po jednom dorćolskom kafedžiji, čije sam gestove uspešno oponašao. - A kako se on zvao? - Čiča Ivan i imao je kafanu zvanu "Kot narodni direk". - Znam ja tu dorćolsku kafanu, kaže Glavonja već pomalo nervozno i nastavi: - Nemoj više da me zasmejavaš s tim pričama, nego mi reci šta si po zanimanju? - Glumac! - odgovori kratko i konkretno Čiča Ilja, pa još po običaju dodade: - Komeđaš!
- A, tako - reče Glavonja, to zapisavši u posebnoj rubrici, pa onda radi Čičinog ličnog opisa, podiže glavu k njemu da ga bolje osmotri zbog "karakterističnih znakova". I tada je uočio jednu značajnu "karakteristiku". Čiča Ilija je imao zatvoreno desno oko. Onda, birokratski pedantan Glavonja poče zapisivati:
Glave okrugle, kratke kose, širokog nosa, ćorav, u desno oko... Upisavši sve to u rubrici "lični opis", Glavonja radi provere, podiže glavu k Čiča Iliji i - zinu od čuda: umesto zatvorenog desnog oka bila je obratna situacija - pred njim je stajao čovek sa otvorenim desnim, a zatvorenim levim okom! Mrmljajući, prekorevajući sebe što je načinio toliku grešku, Glavonja precrta svoju ranije konstataciju i čitko napisa "ćorav u levo oko". Tada ga Čiča Ilija ispravi: - Doduše, jesam ćorav, ali vi, gospodine, pogrešno zapisujete. U međuvremenu Čiča Ilija je otvorio levo a zatvorio suprotno oko, pa kada Glavonja ponovo uspravi svoj pogled k njemu, toliko se zaprepastio da skoro čitav minut nije mogao da prozbori ni reč. A potom ljutitim glasom dreknu: - Pa u koje si oko ćorav, 'bem ti oca glumačkog!


Pivo za iskrenost

Tada Čiča Ilija otvori ono tobože "ćoravo" oko i njime namigujući reče Glavonji.
- E, moj gospodine, sada, valjda, shvatate da se džabe ne zovem Čiča Ilija Komedijaš. I tako potpisujem! Nego, da vas zbog ovu moju šalu ili zafrkanciju najpre častim. Da popijemo koje pićence u kafani preko puta, a onda ćete već lako napisati objavu.
Šta će, nego da svakad ozbiljni Glavonja, odobrovoljen Čiča Ilijinim iskrenim priznanjem, prihvati dobronamernu ponudu. A već istog dana ondašnji Beograd prepričavao je najnoviju Čiča Ilijinu šalu. Sedeći u omiljenim kafanama na relaciji od Dardanela do "Tri šešira", Čiča Ilija ispijajući svoje omiljene krigle piva uz meze okupljenim prijateljima i poštovaocima njegovog glumačkog umeća rado je pričao svoje vedre šale i dosetke, čemu su se pridruživali i njegovi prijatelji.



Ljubavnik tek posle operacije

Zbog velikog mladeža na nosu Ilija Stanojević je igrao većinom uloge sluge i paževa, a svim srcem je želeo da nastupa kao ljubavni osvajač: "Ljubavne uloge izbegavao sam zbog svoga, za taj posao nezgodnoga nosa, na kome su u to vreme štrčala dva ogromna mladeža", sećao se Čiča Ilija. "Levi mi je i danas još na nosu, tek koliko da me poznadu, a desni, koji je skoro ličio na rog, operisao je dr Subotić leta gospodnjeg 1885. u Zemunskoj bolnici. Posle te operacije ja sam postao primamljiva persona, a od tada jamačno datira i operatorska slava g. Subotića".



Da zdravlje ne zarđa

Sedeći u kafani, zadirkivala se dva glumca, Sava Todorović i Čiča Ilija, a na temu njegovog omiljenog piva, pa će Sava reći: - E, moj Čiča Ilija, pa ja bih te žednog preko vode preveo. - Može - odgovori lakonski Čiča Ilija. - Ali samo kad bi na toj drugoj strani bile krigle sa svežim pivom!
Jednom prilikom dao Čiča Ilija reč prijateljima da za kafanski sto neće sesti tri meseca. Ali, već sledećeg dana ugleda ga jedan prijatelj nakresanog kod "Tri šešira". - Zar se, Čiča, tako drži reč? - prekori ga on. - Znaš, popio sam stojeći! - pravdao se šeretski Čiča Ilija. Svoju ljubav prema pivu jednom je objasnio društvu u kafani "Dva jelena": - Eto, ne smem da pijem vodu. Škodila bi mi zdravlju. - Kako može voda da škodi? - Ja, brate, imam gvozdeno zdravlje. Pa ono bi kad bih pio vodu moglo i da zarđa.


Vestionline,foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 18 Jan 2013, 11:58
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
BEOGRADSKI KRALj GLUME I BOEMA SMEH ČIČA ILIJE STANOJEVIĆA (4)

Premijere kod "Tri šešira"

Prvak beogradskog pozorišta izuzetnim darom za glumu i imitaciju nadmudrivao protivnike svoje umetnosti i van scene

Slika
Čiča Ilija Stanojević (1859, Beograd – 1930, Beograd), Milorad Gavrilović (1861 – 1931) , Svetislav Dinulović (1855, Beograd – 1923, Zemun), i Andrija Lukić



Prvi put se Ilija Stanojević oženio 1887. godine simpatičnom glumicom Ljubicom - Lujzom Martinek, kćerkom češkog muzičara Jana, u čijoj su prizemnoj kući do kafane "Tri šešira" mladenci stanovali. Brak je bio kratkog veka. Razišli su se sporazumno, no, bez zvanične rastave. Branislav Nušić je zabeležio da je Čiča Ilija od kraja 19. veka sve do tridesetih godina 20. veka bio pravi "predvodnik naših boema" dok je najradije u Skadarliji sedeo za čuvenim glumačkim stolom kod "Tri šešira". Tu su mu društvo pravili prvaci drame: Milorad Gavrilović, Bogoboj Rucović, Sava Todorović, Dimitrije Ginić, Brana Cvetković, Dobrica Milutinović, Žanka Stokić i mnogi drugi ljudi, znani i neznani. Od književnika su bili: Dragomir Brzak, Antun Gustav Matoš, Milovan Glišić, Janko Veselinović, Milorad Mitrović, Stevan Sremac, Branislav Nušić, Radoje Domanović, Milorad Pavlović Krpa, Simo Matavulj, Bora Stanković. Skoro svaki je ostavio je o druženju sa Čiča Ilijom dragocen zapis.

Audicija pred svetim Petrom

Kafana je bila Čiča Ilijina i druga kuća i pozornica. Nije bilo čudo što je svojim šaljivim kazivanjima uspevao da okupi oko sebe sve beogradske boeme, nego je pogubno uticao na one čudne muževe koji bi obično seli za njegov sto na desetak minuta, a zatim tu često osvanjivali. Čiča Ilija je bio i vragolan na otvorenoj sceni, gde je svojom vedrinom pomagao kolegama prilikom svake nezgode. Kada je u predstavi "Dve sirotice" glavnu ulogu igrala ljubimica publike Sofija - Coca Đorđević, a Čiča Ilija lik travara, pri završnoj sceni trebalo je da pozornicu zaveje sneg. Zato je reditelj iznad pozornice postavio rekvizitera da veje iscepkanu hartiju na glavu glumca. Kad je izašao na binu Čiča Ilija i pozvao prozeblu siroticu Lujzu u svoj stan, iz natmurenog pariskog neba, umesto snežnih pahulja, na njegovu glavu tresnuo je plehani đubrovnik. Rekviziter je, naime, zaboravio da izvadi đubrovnik iz džaka napunjenog do vrha sitnom hartijom, "pahuljama". Čiča Ilija se nije zbunio. Samo se počešao po glavi i prepravio monolog: "Hajdemo, siroto moje dete! Dok je padao sneg još đene-đene, ali kad su počeli da padaju s neba i đubrovnici, nema smisla da se ovde zadržavamo."
Kolega i komšija iz Skadarlije bio je velikom kozeru svakad uglađeni Milorad Gavrilović, zvani Stari gospodin, koji se često zakačinjao sa Čiča Ilijom jer su bili veoma različitih karaktera i pogleda na život. Tako dođe Gavrilović kod "Tri šešira", a Čiča Ilija i ne osvrnuvši se na Gavrilovića poče pričati svom društvu: - O, ljudi, što sam noćas sanjao čudan san! Znate, kao ja umro... - Šta, deder, pričaj, Čiča! - navali radoznalo društvo. - I, šta da vam kažem. Pred nebom stoji tabla na kojoj vidim da velikim slovima piše: "Glumcima ulaz zabranjen! - Ja htedoh na silu da uđem, ali me dohvati sveti Petar za jaknu. Uspem da se nekako otrgnem i potom zavirim kroz jednu rupu. I tamo vidim kako mirno šeta Gavrilović. Tada dreknem svetom Petru: "Je li, more, zar i na nebu ima protekcije?" A sveti Petar mi reče strašnim glasom..." Tada Čiča Ilija lukavo prekide priču, a radoznalo društvo još više navali. - Hajde, nastavi Čiča, kaži šta reče sveti Petar? - Pa, kad ste toliko navalili da vam kažem, podiže Čiča Ilija glas, sveti Petar mi je rekao: "Pa, taj Gavrilović i nije nikakav glumac!" I zatvori mi vrata pred nosem.
Dok se društvo smejalo Čiča - Ilijinom veštom vicu, Gavrilović bez reči napusti kafanu.
Početkom prošlog veka Čiča Ilija je počeo i da režira, pa je 1900. u Narodnom pozorištu postavio "Koštanu", ali je predstava doživela neuspeh. Pisac Bora Stanković ogorčeno je napustio premijeru, nezadovoljan time što je glavni lik Mitke u izvođenju Čiča Ilije predstavljen kao "lakrdijaš". Sledeće godine, u drugoj režiji, Čiča Ilija je sjajno odigrao Mitketa, više na svoj komični nego tragični način, što je pisca i dalje činilo nezadovoljnim. Zbog toga bi kod "Tri šešira" Bora počinjao prepirku sa glumcem, koji nije hteo ni za pedalj da odstupi od igranja Mitketa "kao pijanice i pustahije", a baš takvog je publika najviše volela. U tim trenucima bi smrknuti Bora dobacivao Čiča Iliji: - I ti si mi neki vajni glumac! Digneš praznu kriglu, pa prostenješ kao da ti se ide tamo gde i car ide peške: "Piti il ne piti, pitanje je sad! Baš si ti neka mustra za Hamleta! A tvoj Kalča je koješta! O tvom Mitketu neću ni da govorim. Sve si u njemu izneverio. - Nije bolji ni tvoj Mitke - odgovorio bi Čiča Ilija, namignuvši okupljenima, ali da pisac ne primeti. - Sve mu nešto fali, bolestan je što je živ. Samo zna da kuka nad svojom sudbinom, a takve treba isprašiti po turu. Onda će tek saznati od čega su bolovali. I ti si mi neki vajni književnik. Samo pijan mogao si da nabasaš na mesečnu koja greje! Kad te piće uhvati, tebi je i na mesečni toplo. A kad si, na nesreću trezan, ne pomaže ti ni ova furuna. Skočanjiš se ko kakva baba, pa čak ni kleštima čovek ne može ni reč da ti izvuče". Gosti se smeju, oni se gledaju mrko, zaćute. Odjednom bi Čiča Ilija, imitirajući Borin glas i gestove, od gazda Stojana naručivao novu turu pića, da bi pokazujući na osmehnutog pisca žalostiva glasa, govorio: - A ja plaćam. Ovaj naručuje, a ja plaćam! On me vređa, a ja plaćam.
Cela kafana se tresla od smeha. Odoborovoljeni Bora Stanković poljubi svog starog prijatelja. Tada mu, kažu, ni Čiča Ilija nije ostajao dužan hvaleći pred svima "Koštanu" kao nenadmašno pozorišno delo, a Bora njemu njegovu maestralnu glumu.


Poslednji Borini dani

Kad je zbog teške bolesti Bora Stanković sve ređe zalazio u Skadarliju, Čiča Ilija je često pričao: "Eto, nema nam odavno dragog Bore kod 'Tri šešira'. Pre neki dan sretnem ga u blizu Bajlonijeve pijace, opet ga spopalo ono njegovo stanje mrzovolje, a ja ga posle pozdrava po običaju pitam: - Kako si, Boro? - Ništa ne valja! - Kako, pobogu? - Ostareo sam. - More, izgledaš mlađi no lane. - E, vraga! Ja najbolje znam da je sa mnom svršeno. - Ajde, molim te, ne govori koješta! Po čemu to znaš? - Evo po čemu. Imam u džepu tri stotinarke za koje ne zna moja žena. Sedam je sati, pune kafane u Skadarliji, a meni se ide kući! Eh, beše moje...
I ode tužan Bora k svojoj čardakliji na Dorćolu.



Slika



Sremčevo priznanje

Gostujući 1897. u Milojevićevoj pozorišnoj družini, Čiča Ilija je sjajno odigrao u Nišu Kalču u "Ivkovoj slavi". Posle predstave prišao mu je autor Stevan Sremac da se upoznaju i tada mu odao priznanje rečima: "Kad umre Čiča Ilija, umreće i Kalča i 'Ivkovu slavu' treba skinuti s repertoara." Kafanske priče po kojima je zapamćen Čiča Ilija pisci su koristili kao motive za svoja književna dela. Savremenici su tvrdili da je tako po priči "Duševni Turčin" njegov prijatelj Stevan Sremac napisao svog Ibiš-agu. I Nušiću, kao i mnogim drugim prijateljima, pozajmljivao je ideje za kozerije.


Piti ili ne piti,pitanje je sad

U popijenim kriglama piva Čiča Ilija je decenijama držao rekord u Skadarliji i još od mladosti na njega bio ponosit. Jednom, pred predstavu Šekspirovog "Hamleta" u kojem je igrao Polonija, a sam Čiča Ilija priznaje da je bio "dosta nacirisan", zahtevao je da mu se u garderobu donesu još piva. Reditelj, razume se, nije hteo ni da čuje. Tada Čiča Ilija, držeći u ruci praznu kriglu izađe iz garderobe pa imitirajući Hamletov monolog, započe: "Piti il ne piti, pitanje je sad!" Reditelj naredi da glumcu donesu još kriglu piva, koje on popi naiskap, posle čega je maestralno odigrao ulogu uz oduševljene aplauze.


Vestionline,foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 18 Jan 2013, 12:07
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
BEOGRADSKI KRALj GLUME I BOEMA SMEH ČIČA ILIJE STANOJEVIĆA (5)

Cela Saksonija pod stolom

Bečko udruženje studenata upriličilo terevenku u kojoj su svi ostali bez svesti od suviše piva, osim jednog gosta

Slika
SPALIO SOPSTVENU DRAMU: Čiča Ilija na karikaturi Brane Petrovića

Uoči Balkanskih ratova, vlasnik hotela i bioskopa "Pariz" Svetozar Botorić, kao producent i glavni finansijer prvog srpskog igranog filma "Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa" (1911), angažovao je za reditelja Iliju Stanojevića. Scenario je napisao Miloš Cvetić, a likove u njemu tumačili su tada najpoznatiji glumci Milorad Petrović, Čiča Ilija, Sava Todorović, Teodora Arsenović, Dobrica Milutinović. Snimatelj je bio Luj de Beri, dok su kopije bile izrađene u pariskom preduzeću "Braća Pate", čiji je generalni zastupnik za Srbiju bio Botorić. Premijera filma o Karađorđu u trajanju od 90 minuta bila je održana 23. oktobra 1911. u bioskopu "Grand" hotela "Pariz" u Beogradu, potom i širom Srbije. Štampa je pisala da je film sadržinom i slikom "izazvao pravu senzaciju".



Usavršavanje u Beču

Uprava Narodnog pozorišta poslala je Čiča Iliju kao prvog srpskog filmskog reditelja "na usavršavanje" u inostanstvo. A reditelj, umesto da redovno gleda sve pozorišne predstave u Beču i Minhenu, više je voleo da sedi u čuvenim pivnicama i da uzdiše za boemskom životom u Skadarliji. Po povratku je kafanskom društvu rado prepričavao jedno neobično takmičenje: "Sedim ja u Beču i pijem pivo. Malo niže od mene, dva mladića objašnjavaju se nešto među sobom. Vidim ja, popila bi deca još malo, a nemaju para, pa pozovem kelnera. - Hej, ober! Ja ću platiti za ova dva mlada gospodina. Oni posle pitaju kelnera ko sam, ali ih izgleda sramota da mi priđu, nego se samo ljubazno osmehuju na mene. Kao, zahvaljuju. - Maht niht! - kažem ja. I, od ponoći već i sve zaboravim. Kad ujutru, hotelski momak na vrata. - Her Stanojević, dva burša (studenta) hoće da vas posete. - Dva burša? Šta vam je to? Kada dolaze dva burša, to zovu nekog na dvoboj. Koga li sam sinoć uvredio? Pio sam, istina, dosta, ali se ne sećam svega šta sam radio. Ipak, ko zna, đavo ne spava. Noge mi se odsekle. A kad se tek otvoriše vrata, pa rupiše unutra dva burša, ne pitajte kako mi je bilo. Perje na šeširima, šarena zvanična studentska uniforma, mač o pojasu, a čizme visoke iznad kolena, sve lupkaju po butinama. Stadoše mirno. Stao i ja mirno. - Her kameršaušpiler, (gospodine glumče) - kažu oni oni - mi dolazimo u ime celog burševskog društva 'Saksonija'. - Molim lepo - velim ja - i čekam šta će dalje biti. - Vi ste učinili veliku stvar. Vi ste spasli čast sviju nas. Vi ste spasli, štaviše, i čast 'Saksonije' koju čuvamo više od svega". Ispostavilo se da je Čiča Ilija platio ceh za dva brucoša, nova člana studentskog udruženja "Saksonija", i tako ih poštedeo sramotnog izbacivanja iz pivnice. "Zato vas molimo da večeras dođete kod nas na večeru koju priređujemo u vašu čast.' Kamen mi je spao sa srca... Kad, na večeri posadili mene u pročelje, desno - predsednik 'Saksonije', a levo - potpredsednik, a u dnu sale ona dva fuksa (brucoša) kojima sam platio pivo. Pa, udarismo u piće, kako samo mogu dobri burševi i ja. Oko dva sata po ponoći pade jedan burš, treći, onako sleva do mene. Deset minuta docnije, drugi! Pa onda produžiše da padaju kao muve. Proredilo nam se društvo. A pod stolom leže studenti kao snoplje. Ostalo je još pet-šest za stolom. Još dve krigle i sada sedimo nas dvojica, predsednik 'Saksonije' i ja. Stari neki student. Poručuje i dalje. Da se preda mnom ne osramoti. Sedi, potom, sam za stolom. Oko mene, kraj petog čina. Kucam prstenom o čašu. Ušao kelner, pa očima ne veruje. Cela 'Saksonija', zajedno sa presednikom, leži pod stolom. A ja samo mirno kažem kelneru: - Još jednu kriglu! Nasu on za mene kriglu, lepo natočenu s kragnom, a sve vrti glavom u neverici: - Majn got! Majn got! Pa se onda okreće meni: - Gospodine Stanojeviću, trebalo bi da ste vi predsednik 'Saksonije'". Susreti sa nemačkim pivopijama nastavljali su se i u Skadarliji. Tako je, na primer, poznati nemački istoričar Harman Vendel rado u kafani "Tri šešira" noći provodio u društvu Čiča Ilije i ostalih beogradskih umetnika takmičeći se ko će više da popije piva.
U vreme Prvog svetskog rata, Čiča Ilija, koga su prošle godine za regrutaciju, baš je u to vreme dva meseca bolovao od pegavog tifusa i jedva ostao živ. Po izlasku iz jagodinske bolnice, jedva se krećući, morao je odbiti poziv generala Pavla Jurišića Šturma da im se pridruži u štabu, rečima: "Ako mi je suđeno mreti, bolje svršiti očas. Švaba će okinuti pušku, i ja neću čuti ni pucanj, biću već mrtav.' Inače, o teškim danima austrougarske okupacije i zločinima njihove vojske Čiča Ilija je ostavio dragocene zapise. Godine 1918. bio je član putujuće družine "Sterija" dok oslobođenje Beograda dočekuje radeći kao blagajnik hotela "Park".



Dorćolska posla

Između dva rata, u istoriju teatra ušao je Čiča Ilijin čuveni komad sa pevanjem "Dorćolska posla" u kojem je on ostao nezaboravan kao nosilac glavne uloge Papa-Naska iskazujući "žal" za ranijim vremenima bašti, demirli-pendžera, doksata, krivudavih sokačića kad se svuda razlegala rajska pesma "Ej, Dorćole, mali Carigrade". Ipak, komad je sa mukom došao na scenu Narodnog pozorišta. Radi štednje, upravnik Petrović je hteo da upotrebi dekor iz "Ivkove slave" što je Čiča Iliju ozlojedilo tako da je bacio rukopis u štednjak. Kada ga je posle nekoliko dana pozvao upravnik da donese komad, Čiča Ilija mu je rekao da ga je spalio. - Hajde, čoveče, ne teraj šegu! - reče upravnik. - Ako si to učinio, počinjem verovati da si lud čovek. - Nisam ja lud, gospodine upravniče - poče mu objašnjavati svoj postupak Čiča Ilija. - Naljutio sam se kada vi predlažete da od Sremčevog Niša hoćete da pravite moj Dorćol. Onda nije potreban ni moj komad da se prikazuje. E, baš si ti, bre, Čiča, namćor! - reče razočarno upravnik. - Da si mi rekao svoje mišljenje mogli bismo i da se sporazumemo pa da na sceni oživimo tvoj Dorćol. - Sad je dockan, ali napisaću jednog dana opet svoja "Dorćolska posla" - obećao je Čiča Ilija upravniku. - Ja bez mojih Dorćolaca ne mogu da živim". Tako je i bilo, al' tek posle nekoliko godina. "Dorćolska posla" su se dugo igrala Narodnom pozorištu sa velikim uspehom. Kritičari, gledajući Čiča Iliju kako maestralno tumači lik dorćolskog Cincarina Papa-Naska, isticali su da je to bila njegova "vrhunska umetnička reakcija".


Trojica veličanstvenih

Krajem 1922. godine Čiča Ilija, zajedno sa glumcima, Miloradom Gavrilovićem i Savom Todorovićem, svečano je proslavio 40 godina umetničkog rada. Govor je održao njihov prijatelj Branislav Nušić, rekavši: "Četrdeset godina svlačenja, oblačenja, strasti, suza, smeha, četrdeset godina prebolevati tuđe bolove, četrdeset godina smejati se tuđoj radosti ili plakati nad tuđom žalošću, četrdeset godina živeti tuđim životom i četrdeset godina umirati tuđom smrću - eto to je sadržina četrdesetogodišnjega rada na ovim daskama, iza ovih zavesa, pred ovim svetiljkama. Za nas, koji učestvujemo, bilo po dužnosti il po ljubavi, u životu ove kuće, njih trojica predstavljaju jednu lepu, bogatu i svetlu prošlost: jedan deo života našega pozorišta i jedan, možda najznačajniji deo istorije naše pozorišne umetnosti".


Urnebesna Bibija

Na objektima na kojima će snimiti film o Karađorđu, od Beogradske tvrđave sve do beogradskih obala i Ade Ciganlije snimio je Čiča Ilija i zanimljiv dokumentarac, delom posvećen Bibiji, prazniku Roma. "Kada smo posle mesec dana u Pateovoj sali u Vansanu prikazivali svoje filmove, ja sam strepeo za 'Bibiju'", beleži Čiča Ilija. "I gle čuda - 'Bibija' je proizvela takav utisak i smeh, da su se članovi ocenjivačkog odbora hvatali za glave od smeha, lupali nogama i neprestano uzvikivali: "Mon Deiu, Mon Dieu! (Moj Bože, Moj Bože!) "


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 18 Jan 2013, 12:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
BEOGRADSKI KRALj GLUME I BOEMA SMEH ČIČA ILIJE STANOJEVIĆA (6)

Kraj najlepše priče

Dok su se prijatelji pitali koliko mu je života ostalo, Čiča Ilija u "Politici" objavio da se ženi

Slika


U zimu 1928. godine, kada mu je teško obolela bešika, štampa je zabeležila da Čiča Iliju Stanojevića i pored bolova ne napušta dobro raspoloženje: "Neguje me lepo dr Koen, moj stari Dorćolac", pričao je u sanatorijumu "Vračar". "On me je i sekao. Nije me opijao. Pitam ja: 'Da upalim, doktore, jednu cigaretu? - 'Upali, Čiča", kaže on. - I ja tako pušim, gledam kroz prozor operacione sale naš "Manjež" (danas Jugoslovensko dramsko pozorište), a doktor seče. Boli malo, ali može da se trpi. Ići ću u Vrnjce čim se pridignem". Bila je potom potrebna ozbiljnija operacija, ali Čiča Ilija nije, kao i većina prvih umetnika, tokom života uštedeo ni dinara. Zato je preko štampe 3. decembra upućen apel za pomoć prvaku beogradskog pozorišta. Uoči operacije novinar Siniša Paunović obišao je Čiča Iliju u bolnici. Iako je izmučenom glumcu iz stomaka izvirivao dren, on je i dalje bio "vedar, nasmejan, sklon da napravi kakav duhoviti vic, i da ispriča anegdotu".

Venčanje sa Čiča-Marijom

Obavestivši ga da će u Narodnom pozorištu biti priređena predstava za njegovu operaciju, novinar mu kaže: - Zamislite da sutra možete da slušate i gledate prenos iz pozorišta u vašu čast za izlečenje. - Ne, nikako - odgovara odrečno Čiča Ilija. - Nudili su da mi ovde instaliraju jedan radio-aparat, a ja kažem: ne! Uostalom, znam sve šta će da bude tamo: Nušić će da me "otrcava", Duja Nikolajević da me hvali, pa me na kraju izgrdi. Dobrica (Milutinović) će da deklamuje njegovu "Tamaru". Ha, ha! Ali, šta bih ipak voleo da čujem. To bi bilo hor "Obilić", pa vojnu muziku, pa Tkalčića. Jer, njih bi mogao da slušam i da ne osetim potrebu da im što odgovorim, ali Ben Akibu, Duju, Dobricu, slušao bih samo pod uslovom kada bi instalirali jedan radio-mikrofon, na koji bih mogao i ja njima nešto da guknem.
Izdržavši i poslednju, treću operaciju, početkom 1930. godine, Čiča Ilija se vratio voljenoj Skadarliji, gde je nekoliko decenija stanovao sa svojom vernom družbenicom Marijom - Marickom Arsenijević. Dok su se prijatelji iz "Tri šešira" i "Dva jelena" pitali koliko mu je još preostalo života znajući da je oboleo od raka, na opšte iznenađenje, "Politika" od 4. februara 1930. krupnim slovima objavila je vest pod naslovom "Venčanje Čiča Ilije Stanojevića". Sledio je opširan izveštaj iz koga je ovaj odlomak: "Juče s u sedam časova izjutra u Topčiderskoj crkvi venčao Čiča Ilija Stanojević. Nije to najnovija Čičina šala: on se zaista venčao. Nije to nepromišljeni postupak jednog starog čoveka. Čiča je juče učinio jedan lep i velikodušan gest. Buran je bio život najomiljenijeg beogradskog glumca i našeg najtipičnijeg boema. Decenijama je on gospodar Skadarlije i njena najomiljenija ličnost. Mnoge je zore u njoj dočekao i bezbroj flaša ispraznio. Mnogo je 'Ivkovih slava' proslavio, ne samo na pozornici, već i u stvarnosti. Kroz nebrojane duge noći razbijao je teške Mitkeove dertove - od 'Bumsa' do 'Dva jelena' sve do 'Tri šešira'. Beograđani su se pitali kako Čiča sve to izdržava, ali malo je njih znalo da Čiča Ilija ima svoju Mariju, jednu dobru staru ženu koja se o njemu brine kao o malom detetu, koja ga neguje, pazi, koja mu kuva ono što on voli da jede, koja mu drži kuću u redu i neguje kad se razboli. Čiča Marija nije se videla. Ona je dosad bila stalno iza kulisa Čičinog života, tako punog najraznovrsnijih doživljaja. Ali, ona je uvek bla tu, kroz skoro punih trideset godina. Ona mu je zamenjivala majku i sestru. Eto, zato je Čiča rešio da joj se dostojno oduži, da joj da najlepše i najveće blago koje ima: svoje ime". Pravi razlog što se Čiča Ilija nije ranije s Marijom zasnovao pravu bračnu zajednicu bio je nepremostiva prepreka: njegova prva supruga Lujiza s kojom decenijama nije živeo, a nije se razveo kod crkvenog suda. Tek kad je nekoliko godina ranije Lujiza umrla, domaćica Marija predložila je Čiči da se venčaju radi nasleđivanja prava na penziju, ali on je to neprestano odlagao, o čemu je ona svedočila: "E, samo da je hteo ranije da se venčamo, sada bi bilo sve u redu. Nego, verovao je da će neprestano živeti. Ima vremena, govorio je, sutra ćemo, prekosutra! I tako je izgubljeno pravo za penziju." Ipak, pola godine pred smrt Čiča Ilija je odlučio da svoju domaćicu dovede pred oltar Topčiderske crvke. Na venčanje, automobilom, zajedno sa Čičom i Marijom stigao je kum-novinar Toša Paranos i stari svat, trgovac Đorđe Biba. Sa njim pored glumca Milorada Gavrilovića bio je i vlasnik "Tri šešira" Stojan Krstić. Posle obreda, mladu, mladoženju i goste je čekalo slavlje kod "Tri šešira".
Sve dok je mogao da se drži na nogama Čiča Ilija je često prelazio od svoje kuće u tu svoju omiljenu kafanu "Tri šešira", gde je sve ređe zabavljao prijatelje vedrim, ali i tužnim pričama. Sećao se svojih slavnih, mnogih uloga, a naročito Kir-Janje, Kalče, Mitketa, Vula Pupavca, Jovanče Micića, Papa-Neska. Po zapisu Bože Kovačevića, rado je pričao nenapisanu pripovetku o udesu starog glumca čija skica glasi: "Odavno zaboravljen stari glumac šunja se u sumrak pred početak predstave oko Narodnog pozorišta. Niko ga više ne prepoznaje, niti seća, mi mlađe kolege kao ni mladi ljudi koji čekaju pred ulazom da se uvuku bez karte. On, već izlapeo, prilazi i u uzlogu čita pozorišnu listu. Daje se komad u kojem je on davno nosio glavnu ulogu. Sričući onaj niz imena, stari glumac priseća se bleštave scene i sebe mladog, lepog i zanosnog na njoj kome oduševljena publika s poklicima pljeska od oduševljenja. Jedan, kao senka, odrpan, stoji on pred osvetljenim pozorišnim izlogom, i onako izgubljenog publika ga nosi k ulazu, ali ga tamo neumoljivi portiri odguruju k ulici jer ga ne prepoznaju dok on odlazi umoran, teturajućim koracima u mrak".

Leka nije bilo

Slika
Čiča Ilija sa ljubimcem Kastorom

Tu priču samo je Čiča Ilija znao maestralno da oživi, ističući svu tragiku glumačkog poziva, kao i predosećaj lične drame jer leka od užasnih razdirućih bolova raka u bešici više nije bilo. Početkom avgusta 1930. godine Čiča Ilija je sve češće bio bez svesti. "Juče je pao u agoniju", piše novinski izveštač, "ali, kad ga je posetio njegov stari prijatelj dr Bukić Pijade, dolazeći nakratko k sebi, zamolio ga je da razgovara sa hirurzima da ga još jednom operišu. Njegovi prijatelji često su ga obilazili i Čiča je, sve dok nije pao u agoniju, imao za svakog poneku šalu, neku lepu reč. Na glas o njegovoj smrti, sinoć su se okupili mnogi prijatelji da mu odadu poslednju poštu. Među onima koji su do parcele 39. na beogradskom Novom groblju ispratili Čiča Iliju na poslednje putovanje, na čelu sa Branislavom Nušićem, bilo je puno njegovih prijatelja i obožavalaca. Opraštajući se od svog najvećeg glumca tadašnji upravnik Narodnog pozorišta Milan Predić nadahunuto je govorio o "najvedrijem rabotniku u jednom mučnom zanatu", istakavši da on predstavlja "kraj najlepše priče starog Beograda".


Tuga za Kastorom

Pita novinar Čiča Iliju u bolnici: "Čime se zanimate kad ste sami? - Kad sam sam u sali za previjanje gledajući s prozora 'Manjež' zamišljam da sam na sceni ili u sobi gde razgovaram sa mojim dragim Kastorom. Da, u mislima sam uvek s njim. Onomad me pitaju da li da dovedu to kuče, mog ljubimca, a ja stegnem srce i kažem: Ne! Jer, napraviće ovde čitav rusvaj. Prvo će da me izmasira svojim šapama, a onda će da laje, laje... Zato sam kazao neka ostane kod kuće. Neka tamo tuguje. Kao što ovde ja tugujem za njim."


Žal za podvarkom

"Šta dobijate za jelo? - pita novinar Čiča Iliju. - Imam svega i svačega. Daju i ovde, a i svet donosi. More, tu su torte, čokolade, duvan, sto đakonija. Onomad mi razvodnici iz pozorišta doneli kao pokrovac veliku tortu. Samo ja slatkiše ič ne šmekujem. Odmah dajem sestrama. E, samo da ozdravim, podvarak će da radi i prasetina. Eh, da mi je da ozdravim, sasvim bih promenio život. Pola godine ne bih pio ništa. A onda bih popio jednu kriglu plzenskog piva, pa drugu, treću, a kad dođe do četvrte, onda ide."


Vestionline,foto izbor administratora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Razvoj filma i kinematografije u Srbiji  |  Poslato: 16 Mar 2013, 05:05
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Film o princezi Oliveri Lazarević

Nesvakidašnja životna priča princeze Olivere Lazarević biće pretočena u igrano-dokumentarni film "Put ružama posut". Neki umetnički predmeti, mape, rodoslovi biće prvi put prezentovani javnosti

Slika
Princeza Olivera Lazarević


NESVAKIDAŠNjA životna priča princeze Olivere Lazarević (1373-1444) biće uskoro pretočena u igrano-dokumentarni film "Put ružama posut". U Fondu "Princeza Olivera", koji je autor ovog projekta, kažu da bi snimanje filma trebalo da počne u aprilu.



- Sa mnogo ljubavi i entuzijazma nastavljamo misiju očuvanja srpske duhovnosti, istorijske i kulturne baštine. Film koji trenutno pripremamo baziran je na istorijskoj monografiji "Princeza Olivera, zaboravljena srpska kneginja" - kaže za naš list Jelena Mandić, upravitelj Fonda "Princeza Olivera".

Životna priča najmlađe kćerke kneza Lazara i kneginje Milice kao da je "pisana" za film. Nakon Kosovske bitke i smrti kneza Lazara, Srbija je morala da plaća novčani i vojni danak Osmanlijskom carstvu. Ali najveća garancija miru bilo je davanje princeze Olivere u harem sultana Bajazita.

- Nju su iz rodnog Kruševca u harem Bajazita I, koji joj je pogubio oca, ispratili pupoljcima, a često je kroz život bolno, ali vešto gazila po trnju. Princeza je ipak uspela da preživi, dostojanstveno istraje i da se vrati u Srbiju - objašnjava naša sagovornica.



BOJ NA KOSOVU

JEDAN od najznačajnijih momenata u srpskoj istoriji, Kosovska bitka, imaće značajno mesto i u dokumentarno-igranom filmu "Put ružama posut". - Davanje princeze Olivere kao zalog miru odmah nakon bitke bio je ključni događaj u njenom životu, a uticao je i na sudbinu čitavog naroda i države. Ovaj film se, pre svega, bavi posledicama Kosovske bitke - kaže Jelena Mandić.



Za ekranizaciju princezinog života biće iskorišćena bogata arhivska građa, umetnički predmeti, inserti iz dokumentarnih i igranih filmova, mape, rodoslovi... Mnogi od njih biće prvi put prezentovani javnosti.

U realizaciji ideje vodili su se rečima protojereja stavrofora Radomira Popovića, recenzenta pomenute monografije, koji kaže da "ništa nije zaboravljeno ako se dobro podsetimo i osvestimo".

- Trudili smo se da što sveobuhvatnije predstavimo život princeze Olivere i srednjovekovne Srbije. Priča nas vodi kroz međusobne odnose istorijskih ličnosti, njihove sudbine i životna iskušenja. Želeli bismo da osvetlimo značajan period srpske istorije i ličnosti čije vrline prevazilaze prostor i vreme. Ključne reči ovog filma su ljubav i žrtva - kaže Jelena Mandić.

Mada je princeza Olivera glavna junakinja filma "Put ružama posut", njen život i sudbina neodvojivi su od velikog broja istorijskih ličnosti, koje će takođe biti deo filmske priče. Princezini roditelji knez Lazar i kneginja Milica, brat despot Stefan, sestra Jelena Balšić, sestrić Đurađ Branković, sultan Bajazit... samo su neka od istorijskih imena koja su obuhvaćena princezinim životopisom.

U toku su završni pregovori sa poznatim glumcima, ali i nekim mladim nadama, koji će oživeti istorijske ličnosti u igranom delu filma. Njihova imena biće poznata uskoro, ali će, kako kažu u Fondu, biti na nivou teme i ličnosti o kojima film govori.

"Put ružama posut" će se snimati na mnogobrojnim autentičnim lokacijama širom Srbije.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 15 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker