Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 17:26


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Re: Kulturno nasleđe Srbije  |  Poslato: 13 Sep 2012, 11:33
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Pupin - osnivač NASA, zadužbinar, dobročinitelj

Izložba ''Mihajlo Idvorski Pupin - Stvaralačka koordinacija", autorke Aleksandre Ninković-Tašić otvorena je sinoć u Galeriji nauke i tehnike SANU. Izložbu je otvorio ministar kulture i informisanja Bratislav Petković koji je rekao da je Pupin jedan od važnih ljudi koji je negovao kulturu svog zavičaja.

Slika
Mihajlo Pupin

On je rekao da je Pupin osnovao 1909. godine organizaciju ''Sloga'', da je pomagao Kola sestara koje su prikupljale pomoć za siročad, lekove... ali i da je imao i političke doprinose nakon Prvog svetskog rata, kada je uticao na konačne odluke u vezi sa pravljenjem granica tadašnje Kraljevine Jugoslavije.

Petković je na kraju svog obraćanja zaključio da smo mi ''srećan narod jer imamo Pupina'' i da ''ne možemo zalutati jer nam je on pokazao put koji samo treba da sledimo''.

Autorka izložbe Ninković-Tašić istakla je da su panoi na kojima su ispisana Pupinova dobročinstva ''srce izložbe'' i da su ti panoi izvodi iz dugačke liste mnogih davanja.

Ona je rekla da je Pupin znao da ceni znanje, jer je znao da put znanja nije lak i da je zato pomagao i mladima, kao i da se snagom svog ugleda zalagao za znanje i za pomoć ljudima u svojoj zemlji, da je mislio na značaj društava i udruženja zato ih je i osnivao i pomagao im je i da je uvek isticao ''moralni prestiž svoje domovine''.

- Sve što je mogao učinio je lobirajući za dobrobit svog naroda - ocenila je Ninković-Tašić, dodajući da je na svakom koraku u SAD govorio o svom zavičaju i domovini.

Autorka je ispričala da malo ko zna da je Pupin bio jedan od 12 ljudi koji su osnovali NASA-u, kao i da je predavao na Univerzitetu u SAD.

Izložba je deo projekta popularizacije lika i dela Mihajla Pupina, koju realizuje Udruženje Lumen u saradnji sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti, a projekat je finansijski podržao Centar za promociju nauke.

Pupin je jedan od najznačajnijih srpskih pronalazača i naučnika i njegove brojne aktivnosti na polju - nauke, profesorskog rada, osnivanja i unapredjenja mnogih institucija i udruženja u SAD, njegovi nacionalno-politički doprinosi, mnogobrojna dobročinstva, mecenski odnos prema umetnosti, briga o rodnom Idvoru, književni rad, ukazuju na veliko znanje, nesebičnu angažovanost, istrajnost, kao i na radan i delatan život, navodi se u tekstu o izložbi.

Izložba ima za cilj da predstavi i ukaže na raznovrsno Pupinovo nasledje, čija istorijska uloga nije dovoljno istaknuta.

Postavka uključuje postere-panoe, delove bogate arhivske građe, fotografije, kao i izbor knjiga koje su obeležile Pupinov životni put.

Posetioci će, prvi put na jednom mestu, zahvaljujući višem kustosu Narodnog muzeja Petru Petroviću i višem kustosu Univerzitetske biblioteke ''Svetozar Marković" Jeleni Đurđulov, moći da se upoznaju sa pričom o dva dragocena Pupinova legata.

U toku mesec dana, koliko će trajati izložba, biće organizovani susreti ''Pupin izbliza", predavanja i radionice posvećene ovom izuzetnom čoveku. Izložba će trajati do 11. oktobra.


Blic


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kulturno nasleđe Srbije  |  Poslato: 15 Dec 2012, 21:36
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Miroslavljevo jevanđelje

Miroslavljevo jevanđelje predstavlja najstariji nedatirani spomenik srpske književnosti. Ovo jevanđelje je prepisano sa slovenskog predloška za brata Stefana Nemanje, humskog kneza Miroslava (1171-1197), a jevanđelja je prepisao izvesni Gligorije dijak. Na svojim pergamentskim stranicama sjedinjuje istočni tekst i u zapadnoj tradiciji umetnički slikane inicijale i minijature u crvenoj, zelenoj, žutoj, smeđoj i zlatnoj boji od kojih su neki, kao ovaj sa leve strane, umetnuti i u elektronsko izdanje srednjovekovne Srbije, skoro devet vekova kasnije.

Slika
detalj iz Miroslavljevog jevanđelja

Ovaj dokument neprocenjive vrednosti je imao burnu istoriju - kralj Petar I ga je nosio sa sobom pri prelasku Albanije tokom Prvog svetskog rata, a jedno vreme se vodio kao izgubljen. Danas se Miroslavljevo jevanđelje čuva u Narodnom muzeju u Beogradu.
Najinteresantniji deo rukopisa je onaj gde je prepisivač uneo neke lične opaske gde vidimo da nije bio u milosti svog gospodara - taj komentar Gligorija dijaka upravo sledi:


Ja grešni Gligorije dijak,
nedostojni da se nazovem dijakom,
zastavih zlatom ovo Jevanđelje velikoslavnom knezu Miroslavu, sinu Zavidinu.
A mene, gospodine, ne zaboravi grešnoga,
već me sačuvaj sebi, da mi nije žao, gospodine,
što sam radio tebi, knezu svom gospodinu,
ako me ne čuvaš grešnoga.


pravoslanibiseri

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kulturno nasleđe Srbije  |  Poslato: 19 Dec 2012, 18:29
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kolo, frule i ćilimi u registru nematerijalnog nasleđa

“Novosti” otkrivaju šta je u Nacionalnom registru nematerjalnog nasleđa. Za listu Uneska konkurisaće porodična slava i proslava Đurđevdana

Slika



POSLE višegodišnjeg čekanja, Srbija je konačno dobila Nacionalni registar nematerijalnog kulturnog nasleđa. Na listi, koju “Novosti” prve objavljuju, upisano je 27 običaja, zanatskih znanja i veština, kulinarskih specijaliteta, priredbi, rituala i ostalih tekovina narodne tradicije.

Krsna slava, đurđevdanski obred, kolo u tri i u šest, kao i kolo “Rumenka”, pevanje uz gusle, groktalica, erski humor, pevanje iz vika, sviranje na gajdama, fruli ili na kavalu, neki su od upisanih elemenata naše nematerijalne baštine. Na listi su i ovdašnji specijaliteti - belmuž, izrada pirotskog kačkavalja i pazarske mantije. Među zanatskim veštinama zaštićeni su izrada drvenih čutura u selu Pilica, pirotsko ćilimarstvo, filigrantski zanat kojim se bavi kujundžija Krist Beriša, klesarski zanat koji čuvaju vajarska kolonija “Belovodski peščar” i mozaičarska škola Mladena Srbinovića, zatim zlakuska lončarija i kosovski vez. Na listi su i običaj izlivanja sveća i paljenje ratarskih sveća, čuvanje Hristovog groba, naivno slikarstvo Slovaka iz Kovačice, lazarice u Sirinićkoj župi, Vukov sabor, ojkača i “Vranjska gradska pesma”.

KO ĆE DA ČUVA VAMPIRA?

PRETPOSTAVLJA se da je vampir “potekao” sa ovih prostora, pa bi i vampirizam mogao da se uvrsti u registar nematerijalnog nasleđa. Slično je i sa vlaškim vračarama i rusalkama. - Po Konvenciji važno je da se ti elementi evidentiraju, da ih zajednica prepoznaje kao svoje nasleđe, ali je najvažnije ko će voditi računa da to ostane živo - objašnjava Dušica Živković. - Volela bih da vidim onoga ko će da pristane da brine o vampiru ili da potpiše izjavu da će da čuva vlašku magiju, čija je primena, inače, kažnjiva po našim zakonima.

- Ovo su prvi elementi upisani na nacionalnu listu. Ne znači da su i najvažniji - objašnjava za “Novosti” etnolog Dušica Živković, predsednik Nacionalnog komiteta za zaštitu nematerijalnog nasleđa. - Nismo pravili selekciju po prioritetima, već smo upisali one sa najkompletnijim prijavama. Ovo je tek početak, lista će se dopunjavati kako predlozi budu stizali.

Formiranje nacionalnog registra prvi je korak ka kandidaturi pojedinih običaja za listu “neopipljivog” nasleđa Uneska. Više nećemo imati opravdanje ukoliko neki običaj, koji osećamo kao naš, predloži druga država. To se prethodnih godina dogodilo sa ojkanjem i tradicijom pravljenja liciderskih srca, koje su, kao svoju baštinu, zaštitili Hrvati.

U Centru za nematerijalno nasleđe uveliko se pripremaju kandidature za slavu i kolo, a zajedno sa još nekoliko zemalja Unesku ćemo u martu predložiti i upis Đurđevdana na listu svetske baštine.

- Kriterijumi Uneska su sve rigorozniji, moraćemo da vodimo računa maltene o svakom slovu kada popunjavamo formulare. Čak, i fotografije moraju biti u visokoj rezoluciji. Za nedelju dana moći ćemo da popunimo formulare, ali nisam u potpunosti sigurna da ćemo imati dovoljno fotografija i video-zapisa koji ispunjavaju stroge zahteve. Ipak, očekujem da ćemo do marta posao uspešno privesti kraju.
Među najzanimljivijim obredima koji će sledeće godine biti nominovani u Unesku, svakako će biti običaji koji se odvijaju za Đurđevdan ili Herdelezi, kako se proslavljanje ovog praznika naziva među muslimanima. Serijsku nominaciju pripremamo sa Moldavijom, Iranom, Turskom, Makedonijom i Hrvatskom. A, šta je to što nas povezuje u obeležavanju ovog praznika, Živkovićeva objašnjava:

- To je prahrišćanski običaj, koji se kod nas zvao pomen svetim, što je identično za sve zemlje predlagače. Primanjem hrišćanstva ili muslimanske vere promenio se naziv, kod nas je postao Sveti Đorđe. Jedan od zajedničkih elemenata je žrtva u slavu plodnosti, a poslednji zapis o tom običaju nalazi se u Vukovom rečniku, u kome piše da tog dana u Timoku dovode jagnjad sa svećom među rogovima.

Slika

Serijsku nominaciju moglo bi dobije i pevanje uz gusle, koje bi zajednički prijavili sa Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom. Ovaj način muziciranja, kao svoj, inače, poslednjih godina prepoznaju i Albanci.

- Za sada je to nacionalna nominacija, a kasnije videćemo - kaže Živkovićeva.

U lozničkom kraju prepoznali su Vukov sabor kao nešto što je karakteristično za njihov kraj.

- Za njih je to nešto posebno. Užičani su prepoznali erski humor, kao deo identita, a Timočani osećaju svoj govor kao osoben. Možda će nešto od ovog duhovnog bogatstva stići i do Uneska - zaključuje sagovornica.

OJKANJE?

ŠTO se tiče ojkača i izrade liciderskog srca, koje su “prisvojili” Hrvati, Živkovićeva kaže da nam niko nije oteo te običaje. - Ojkanje postoji i u Hrvatskoj, a štiti se nasleđe u određenoj državi. Konvencijom je predviđeno da možemo da se pridružimo i da kao naš zaštitimo isti običaj. Sad je pitanje da li želimo da budemo zajedno sa njima, ili da nastupimo samostalno.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kulturno nasleđe Srbije  |  Poslato: 18 Jan 2013, 07:48
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Pogledajte specijalnu podzemnu komoru u kojoj se čuva Miroslavljevo jevanđelje

Kao nekada u samoći biblioteke manastira Hilandara, danas Miroslavljevo jevanđelje mir pronalazi duboko pod zdanjem Narodne biblioteke Srbije na Vračarskom platou. Teška vrata trezora ne može svako da otvori, a samo jednom godišnje iz specijalne komore vadi se naš najstariji sačuvani kodeks.

Slika
Za čuvanje Jevanđelja potrebni su posebni uslovi vlažnosti, temperature, svetlosti...

Jevanđelje je preživelo više od osam burnih vekova i prevalilo na desetine hiljada kilometara od mesta gde je nastalo do onog gde se danas čuva, a uskoro ga čeka još jedno preseljenje. U vlasništvu Narodnog muzeja u Beogradu, pod inventarskim brojem 1536, od jula 2008. godine Miroslavljevo jevanđelje je privremeno smešteno u trezor Arheografskog odeljenja Narodne biblioteke Srbije.



Zbog rekonstrukcije trezora, Jevanđelje će se krajem januara ponovo naći u Narodnom muzeju, gde će se i ubuduće čuvati.


- Zamisao hilandarskih monaha kada su ga poklanjali kralju i otadžbini, zajedno s hilandarskom osnivačkom Poveljom Svetog Simeona i najstarijim poznatim prepisom Teodosijevog Žitija Svetog Save, bilo je: da se o njemu staraju sve srpske institucije kulture i da ono bude vlasništvo svih Srba, da ih okuplja, poučava i nadahnjuje - priča Vladan Trijić iz Arheografskog odeljenja.

Slika

Konzervatori, arheografi i tim tehničko-bezbednosnog sektora staraju se da obezbede uslove koji će knjigu iz poslednje četvrtine 12. veka štititi i produžiti joj vek trajanja. U stalnoj koordinaciji s timom kustosa i konzervatora Narodnog muzeja, proveravaju se uslovi temperature, vlage i osvetljenja, jednom godišnje pregleda se stanje kožnog poveza, bloka knjige, mastila i bojenog sloja.


- Jevanđelje se čuva u specijalnoj komori koja obezbeđuje konstantne uslove: pergamentni rukopisi zahtevaju temperaturu od 16 do 20 stepeni Celzijusa i vlažnost 50 plus-minus pet procenata. Oko komore postavljeni su uređaji kojima se smanjuje varijacija temperature i vlažnosti u trezoru, čime smo pobošljali inače neadekvatnu klimatizaciju depoa - navodi Željko Mladićević, načelnik Odeljenja za zaštitu, konzervaciju i restauraciju Narodne biblioteke Srbije.

Slika
Jevađelje karakteriše finoća izrade, pažnja uložena u izradu slova, darovitost iluminatora, ukrštanje različitih umetničkih uticaja...


Konzervaciju rukopisa pre dvadesetak godina je uradila dr Vera Radosavljević, a Mladićević ističe da je njegovo stanje danas stabilno, ali da se ne preporučuje izlaganje jer svaka promena mikroklimatskih uslova može da izazove i nepovratne promene.


- Kada je vazduh isuviše suv, može doći i do trajne neelastičnosti listova, krtosti, pucanja... S druge strane, previsoka vrednost relativne vlage dovodi do pojave mikroorganizama koji se hrane podlogom za pisanje, šire kao zaraza i oštećuju građu, a povišena temperatura ubrzava starenje - objašnjava Mladićević.

Slika

Propisani uslovi izlaganja nalažu i posebne mere bezbednosti, u izložbenoj prostoriji mora da bude polumrak i izvor hladne svetlosti.


- Izlaže se samo u izuzetnim prilikama i ne duže od deset dana, uz dozvolu ministra za kulturu. Od 2001. godine izlagano je pet puta. Zbog uslova čuvanja, Jevanđelje ne može da bude deo stalne postavke Narodnog muzeja - objašnjava Aleksandra Nitić, viši kustos nacionalnog muzeja.

Slika

Ranije je procenjeno da bi uređenje specijalnog prostora, uz kompletnu zaštitu prostora u kojem bi se na adekvatan način čuvalo i očima javnosti predstavilo Miroslavljevo jevanđelje, koštalo oko 130.000 evra.


Blic

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kulturno nasleđe Srbije  |  Poslato: 27 Jan 2013, 18:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Nova Varoš: Duhovna riznica stare raške

Zavičajni muzej u Novoj Varoši čuva Strojimirov pečat, Milutinovu povelju i druge vredne dokumente. Profesor Vojislav Subotić: I pod turskom okupacijom sačuvani belezi srednjovekovne srpske države

Slika
Strojimirov pečat



PEČAT kneza Strojimira iz 9. veka, sablja kneza Mihaila Raškovića iz 15. veka, kubure koje je Karađorđe poklonio Timotiju Borisavljeviću, posebno vredne istorijske karte sa detaljima iz raznih perioda srpske države, odnedavno krase Zavičajni muzej u Novoj Varoši. Oni su samo deo neprocenjivog kulturnog blaga nastalog u jezgru srednjovekovne srpske države stare Raške.

Zavičajni muzej, otvoren na samom kraju minule godine, smešten je u zgradi turske kajmakamije, podignute još na izdisaju Osmanske carevine ima veliki kulturni i obrazovni značaj za novovaroški kraj i Stari Vlah u celini. Tematski projekt, obradu muzejskog i pomoćnog materijala i postavku realizovao je Narodni muzej Užice. Ali posebne zasluge za njegovo otvaranje pripadaju istoričaru profesoru Vojislavu Subotiću, našem najvećem poznavaocu istorije stare Raške.

- I u najteže vreme, pod turskom okupacijom, Starovlašani su sačuvali pečat kneza Strojimira i povelju kralja Milutina - kaže dr Subotić. - Ovakvim kulturnim blagom retko se koji narod može pohvaliti.
CRKVA JANjA - TURISTIČKOJ ponudi Zlatara i Zlatibora svakako mogu da doprinesu i brojni lokaliteti sa sakralnim i svetovnim sadržajima poput crkve Janje u Rutošima, manastira Dubnice, crkve u Bjeloj Reci - kaže dr Subotić. - Uz kanjon reke Uvac i dalje, prema severu i istoku su lokaliteti antičkog perioda. U širem arealu novovaroškog kraja su i malo poznata praistorijska nalazišta.

Izloženi originalni muzejski predmeti, dokumenta, karte i fotografije spomenika ostataka rimskih, srednjovekovnih srpskih i kasnije turskih tvrđava, sakralnih spomenika kulture, građevina, ostataka starih puteva i tragova vojevanja, kao i brojnih memorijala, pokazuju da ovi krajevi imaju dugu i burnu prošlost i bogat kulturni razvoj. Na prostoru od Ibra do gornjeg toka reka Drine i Pive odigrali su se mnogi događaji koji su uticali na stvaranje, jačanje ili obnavljanje srpske države.

- Muzejska postavka u Novoj Varoši (novovaroška i okolne opštine) prezentira kulturno-istorijsko blago koje je vekovima nastajalo na prostoru centralnog dela srednjovekovne srpske države - Stare Raške - kaže dr Subotić. - Ona, takođe, ukazuju i na kontinuitet istorijskih, kulturnih, etnoloških i drugih procesa i stepen društvenog i kulturnog razvoja ovog područja u pojedinim periodima.

Muzejski materijal vremenski pokriva razdoblje od neolita do kraja 20. veka. Deo ovih spomenika kulture pronađen je na arheološkim nalazištima u području Starog Vlaha, deo je pozajmljen, a etnološki i drugi predmeti su dobijeni od raznih darodavaca iz ili poreklom iz novovaroškog kraja i Starog Vlaha.

Posle obnavljanja srpske države 1834. godine, sve do 1912. Stari Vlah ostao je pod turskom okupacijom. Bio je to - turski koridor, sa dve turske administrativne jedinice sandžaka: sjeničkom i pljevaljskom. Teritorija Nove Varoši zahvata prostor Staroga Vlaha na kome se sreću spomenici, spomen-obeležja i spomenični kompleksi sakralnog i profanog karaktera različitih kulturnih i hronoloških epoha.

- Tu su preistorijska nalazišta, srednjovekovni pisani, zidani i slikani kulturno-istorijski spomenici, zatim tragovi prošlosti iz perioda turske okupacije, češće rušilački nego graditeljski, kao i tragovi, spomenici i pisani izvori nastali u vreme buna, ustanaka i oslobodilačkih ratova - kaže dr Subotić. - Ovde su se odvajkada, zahvaljujući značajnim komunikacijama kroz sve istorijske epohe sudarale kulture autohtonog, domorodačkog stanovništva i rimske civilizacije, slovenskog, srpskog sa romanskim, kasnije romejskim supstratom.

VERA

- SA koliko smo entuzijazma otvarali Muzej - kaže dr Subotić. - Veliku ljubav u ovaj projekt uložili su: Dijana Ristović, Dragiša Milosavljević, Jelena Ristanović, Stanojka Cana Milivojević i Miloje Mandić, Zoran Domanović, Dragan Tomanović, mr Dragan Dimić, Mira Ćuković, Marijana Nikolić, Dragana Jovičić. Za kratko vreme uspeli smo da se obračunamo sa prostorom i vremenom!

Sretale su se tu i prožimale hrišćanske konfesije i zapadna i istočna, jeresi ponikle u njihovom krilu, i islamska kultura, koja se oslanjala, pre svega, na zatečene, tradicionalne oblike privređivanja i stanovanja. Vremenom, u novijim političkim podelama, reka Uvac se, kao i Drina, sve više nametala kao prirodna granica.

- Muzejska zbirka pomoći će daljim istraživanjima iz oblasti arheologije, etnologije, istorije umetnosti i istorije, jer novovaroški kraj obiluje arheološkim ostacima i kulturno-istorijskim spomenicima koji iščekuju da budu istraženi - kaže dr Subotić.

Na arheološkom nalazištu u Radoinji i Pljosnoj steni u dolini Uvca pronađeni su predmeti od neolita do 14. veka, a u Kolovratu kraj Prijepolja epigrafski spomenici specifičnih oblika i dekoracije. U blizini je bio rudnik olova i srebra (Čadinje).

Područje Starog Vlaha naseljeno je još u preistorijsko doba. Svedoci trajanja su lokaliteti u području Uvca, Lima, Raške. U selu Kosovici pronađena je kamena sekira, u Gornjem Radaljevu otkriven je kameni nož sa dva sečiva, u Kumanici glačana sekira od granita, a u Komadinama i u zaseoku Milinkovići, pod Čemernom, pronađena su gvozdena koplja. U Crnjevu je pronađen vrh bakarnog koplja, Raščićima bronzana sekira, Kušićima bronzano koplje, a u Lukama i Ravnoj gori nadžaci od gvožđa. Nosioci kulture metalnog doba bili su Iliri. Jedno ilirsko naselje nalazilo se na periferiji Priličkog polja, u Donjem Radaljevu.

KAJMAKAMIJA

ZGRADA turske kajmakamije bila je za one prilike moderna građevina. Započeta je da se gradi krajem 19. veka, sredstvima sjeničkog okružnog načelstva, mutesarifluka, a završena je posle Hurijeta, mladoturske revolucije, 1909. godine.

Glavni majstor iz Prijepolja, zvao se Ahmet Ferajzić, zidar, tesar i stolar, narodski rečeno - dunđer kome su pomagali tada poznati neimari: Đorđe, Aleksa i Rade Drulović, braća iz Vraneša, Pajo Mrdaković i Pero Ninčić iz Sedobra, Savko Dulanović iz Draževića, Ignjatije Gagričić i Nikola Kutrić iz Štitkova.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kulturno nasleđe Srbije  |  Poslato: 04 Mar 2013, 04:16
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kultura kao srpski brend

Kao razlog dolaska u našu zemlju mnogi pre provoda navode raznovrsnu kulturnu ponudu

Slika
vo Andrić; sopoćanske freske

TURISTI koji su izlazili iz Srbije, kao drugi razlog svog dolaska u našu zemlju naveli su - kulturu. Dobar provod ,kojim se dičimo kao svojom vrhunskom turističkom ponudom, bio im je tek na četvrtom mestu! I ovaj zvaničan rezulat istraživanja sektora za turizam pri Ministarstvu ekonomije ukazuje da srpska kultura ima potencijal koji se ne sme potcenjivati.


Kada kažu Srbija, mnogi u svetu ne misle samo na vrhunske rezultate Novaka Đokovića i ostalih naših tenisera, već i na Lepenski vir, Feliks Romulijanu, srednjovekovne i fruškogorske manastire, tvrđave na Dunavu, Maticu srpsku, Beogradski sajam knjiga, Beogradsku filharmoniju, Bitef i Fest, Ivu Andrića i Milorada Pavića, Emira Kusturicu... Svi ovi vredni spomenici, institucije, festivali, vrhunski stvaraoci zaštitni su znak naše kulture, ili, kako bi se to savremenim ekonomskim rečnikom reklo - oni su srpski brendovi.


VIKEND SA VAMPIROM

ONI koji se bave razvojem kulturnog turizma u Srbiji ističu da će, kada ljudi ovde nauče da se igraju, brendiranje kulture na ovim prostorima da procveta. Pionirski poduhvat vampirskog turizma u Valjevu urodio je plodom, pa je „Vikend sa vampirom“ postao turistička atrakcija. Slavni vodeničar Sava Savanović kao virtuelni mračnjak i krvopija dočekuje goste, koji zajedno sa njim jedu vampirsku hranu, odlaze u pećine prepune slepih miševa i obilaze lokalitete gde je on navodno nekada obitavao. Na taj način posle nekoliko vekova najslavniji srpski vampir „vodi“ turiste da se upoznaju i sa ostalim lepotama njegovog rodnog kraja.



Profesor na Fakultetu dramskih umetnosti dr Milena Dragićević-Šešić podseća da je brend neka vrsta vrednosti za koju je doneta politička odluke da bude promovisana u Srbiji i u svetu.

- Nije obavezno, ali uglavnom se brendira ono što može da vrati uloženi novac - kaže ona. - Kod nas su to velike manifestacije poput Sabora trubača u Guči ili „Egzita“ u Novom Sadu. Mnogo manje novca se daje za niški i beogradski džez festival, koji jesu brend ali u užem krugu. I pored toga što je „Bitef“ veoma poznat u svetu, za ovu pozorišnu manifestaciju ne izdvaja se mnogo sredstava, jer publika nije tako brojna i niko ne može da garantuje da će se uloženi novac „vratiti“ u istu kasu.

Kao dobar primer brendiranja, naša sagovornica izdvaja gradski muzej u Prijepolju, koji upravo konkuriše za nagradu međunarodnog muzejskog foruma.

- To je pravi način brendiranja. Kritičko javno mnjenje prepoznalo je vrednosti ovog muzeja. Mislim da bi trebalo veću šansu dati regionalnim brendovima. Promocija stećaka je dobar primer zajedničkog projekta ministarstava kulture Crne Gore, BiH i Srbije. Brend je i sve ono što se odnosi na Josipa Broza, ali to nije srpski već eks-jugoslovenski brend. Pri tom ne mislim samo na Muzej istorije Jugoslavije, već i na druga mesta koja se dovode u vezu s periodom njegove vladavine.

Ne vrednuju samo stranci visoko vrednosti naše kulture, pokazuje istraživanje Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka. Na pitanje šta vide kao simbol svog grada, građani širom Srbije uglavnom su naveli kulturno-istorijske spomenike ili znamenite umetnike iz svog kraja.

Većina Valjevaca rekla je da je simbol Valjeva Desanka Maksimović, za Vranjance je to Bora Stanković, za Čačane Nadežda Petrović, a simbol Loznice je Vuk Stefanović Karadžić. Većina Kragujevčana je za „brendiranje“ predložila Šumarice, Kraljevčana - Spomenik srpskim ratnicima (tzv. Milutin), Kruševljana - Spomenik kosovskim junacima. Simbol Niša je, prema mišljenju mnogih, Niška tvrđava, Smedereva - Smederevska tvrđava, Sremske Mitrovice - Sirmijum, Zaječara - Feliks Romulijana, Novog Pazara - Altun-alem džamija.

Samo su Zrenjaninci za simbol svog grada izabrali Festival piva, Jagodinci Akvapark, Leskovčani roštiljijadu, Požarevčani Ljubičevske konjičke igre, a Somborci zelenilo grada koje daju platani i bođoši.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Kalina
Post  Tema posta: Re: Kulturno nasleđe Srbije  |  Poslato: 04 Mar 2013, 10:46
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 25 Feb 2013, 00:15
Postovi: 490

OffLine
Kobasica od dva kilometra

Najveći svetski festival kobasice uspešno je okončan proteklog vikenda u čuvenoj bačkoj varošici Turiji, koja se proslavila zahvaljujući umešnim majstorima koji je godinama pripremaju, baš u slavu dobre hrane i negovanja stare tradicije i običaja sa ovog podneblja. Ali ova godina će svakako ostati upamćena, jer je turijska poslastica od mesa oborila novi svetski rekord i kako zvanični podaci kažu dugačka je dva kilometra i 89 metara i teška dve tone i tri stotine kilograma.

s


Crvena lepotica, kako je s poštovanjem u Turiji zovu, postala je najveća na svetu, budući da je prečnik spirale kobasice 3,97 metara, a prethodni Ginisov rekord do sada je držala kobasica savijena u spiralu koja je imala prečnik 3,11 metara. Zadovoljni Turijci samo su se šeretski smeškali, uz obrazloženje da je tajna u tome da tajne nema.


- U kobasici nema nikakvih dodataka osim soli, bibera, paprike i belog luka, a puni se u prirodna creva. Za ovogodišnju našu lepoticu, trofejnu kobasicu, utrošeno je 2.300 kilograma svinjetine, 2.050 metara creva i 100 kilograma začina - zadovoljno napominje sekretar udruženja kobasičara Miodrag Velicki, koga svi u Turiji znaju po nadimku Buraz.


s

NAJBRŽI ZALOGAJI
Kako je posebno istakao zvanični predstavnik Ginisa Pravin Patel, da bi kobasica bila proglašena za Ginisov rekord, važno je da bude napravljena bez prekida i da bude jednaka sa svih strana, a meri se i prečnik kruga. On je naglasio da je kobasica napravljena po striktnim pravilima Ginisovih rekorda, čime je, na oduševljenje svojih domaćina, ali i brojnih gostiju iz desetak evropskih zemalja i okolnih regiona, proglasio novu Ginisovu rekorderku, kobasicu iz Turije.


Cena upisa iznosila je 8.500 evra, što je proteklih godina bila prepreka za zvanični upis, ali ove godine su organizatori pronašli dovoljno sponzora da pokriju troškove. Predsednik udruženja proizvođača kobasice iz Turije Miroslav Medurić Čika je prezadovoljan što su svim kobasičarima sveta Turijci dali domaći zadatak.



Lovci i domaćini
Prva Kobasicijada u Turiji održana je 1985. godine, kao prijateljsko seosko takmičenje lovaca i domaćina tog kraja, a ove godine održava se već tradicionalno 28. put. Osim do sada najvećeg broja posetilaca i gostiju, ovogodišnja manifestacija imala je i humanitarni karakter, pa je tako uručena donacija Dečjem selu iz Sremske Kamenice.



Stradalo 35 krmača
Najveću kobasicu na svetu, tešku skoro dve i po tone, napravilo je za samo nekoliko dana 12 iskusnih majstora sa još toliko pomoćnika koje je predvodio Miroslav Medurić Čika.
- U ovoj našoj džinovskoj crvenoj lepotici našlo se samleveno meso od 35 tovljenika, uglavnom krmača koje su uzgajali ovdašnji stočari, kao i oko 300 kilograma belog i crnog luka, bibera, paprike, soli i raznih drugih začina koji su svaki na svoj način doprineli da kobasica osim što je najveća i najduža na svetu, bude i najukusnija - naglasio je Medurić.


Kapučino za divove
Dok se u Turiji klalo, mlelo i mesom punilo crevo za kobasice, u Riminiju je, u salonu Reks, gotovo istovremeno napravljen je najveći kapučino na svetu koji se zove davijano i ima 2.350 litara. Za njega je napravljena specijalna šolja koja je visoka 1,5 metara i široka 1,80 m. Kapučino je pet muškaraca spravljalo čitavih devet i po sati, prenela je italijanska agencija Ansa, a ova vest pročitana je i u Turiji, koja je slavila svoju kobasicu.


- Ugostili smo gospodina Patela, onako kako i dolikuje, domaćinski, široko kao što su Bačka, Banat i Srem. Nijednog trena, niko od nas koji smo sve ovo organizovali nije pokazao ni mrvicu nervoze niti bilo kakve posebne želje da po svaku cenu rekord mora biti oboren. Majstori, mesari, a bilo nas je ukupno dvanaest, kobasicu su pravili onako iz duše - rekao je Čika.


Brojni posetioci tradicionalne Kobasicijade, a bilo ih je oko 10.000, mogli su da vide i nadmetanje ko će najbrže pojesti tri vruće pečene kobasice, uz korišćenje samo jedne ruke, a pobedu je odneo Dušan Kulačin iz Šida kome su za to bila potrebna 2,5 minuta.

USTANAK U STOMAKU
- Naš Dule je profesionalac, velemajstor i sigurno ćemo ga prijaviti za neko svetsko takmičenje narednih godina. S kojom je on lakoćom zgromio tri vruće i sočne kobasice, trebalo je samo videti i u tome uživati. A to možda samo naizgled deluje lako jer u stomaku nastaje prava revolucija - šalio se Mile iz Šida, koji je bio jedan od najvatrenijih navijača.


Istovremeno, takmičili su se i najbolji proizvođači mesa i rakije, a ustanovljeno je i da je Delos Santos Rodriges, posetilac Kobasicijade, rekorder po tome što je stigao iz najudaljenijeg mesta od Turije i to iz Dominikanske Republike. Čovek se oduševljeno samo smeškao, radoznalo probao brojne kobasice koje su mu ljubazni domaćini nudili, a na pitanje otkud on u srcu Bačke, kratko je odgovorio:


- Pa da uživam u kobasici i družim se sa ovim pitomim ljudima širokih duša!!!


Za najbolju kobasicu domaćeg proizvođača izabrana je kobasica Ranislava Stankova, a posetiocima u Turiji predstavilo se i više od 100 izlagača sa velikim izborom svežih i suvih mesnih prerađevina - kobasica, svinjske masti, čvaraka, sira, što su sve brojni gosti mogli potpuno besplatno i da probaju.


- Ja sam već četvrtu godinu uzastopno ovde u Turiji, stekao sam brojna poznanstva, ali i prijatelje. Inače sam iz Slavonije iz okoline Darde, nisam mesar ali obožavam sve ove suhomesnate đakonije i amaterski se bavim time - rekao je Vinko Slavonac, kako nam se predstavio, uz obećanje da će naredne zime u Turiju dovesti još trojicu svojih prijatelja.


Vesti online

_________________
Kad zaćutim, okrenem se i odem. To ne znači da si ti pobedio.
To znači da više nisi vredan mog vremena.
Čarls Bukovski


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Kulturno nasleđe Srbije  |  Poslato: 25 Apr 2013, 10:14
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
ВЛАДИЧАНСКИ ДВОР У ВРШЦУ



Банатско месташце Вршац је један од најпознатијих и највећих виноградарских рејона у Србији. Новија историја града надомак границе са Румунијом, почиње 1716. године, када је аустријски војсковођа Еуген Савојски протерао Турке из ових крајева, у које убрзо стижу колонисти из Немачке, Француске, Италије и Шпаније, првенствено виноградари. Истовремено у Вршац се доселило доста занатлија и трговца из Србије. У то време, поред старог, српског Вршца, формирало се и немачко насеље, па је крајем 18. века, Вршац био јединствени град у коме су власт делили Срби и Немци.


Slika


Из тог доба датирају грађевине које су и данас архитектонски украс Вршца. Међу најстаријим, али и најлепшим је Владичански двор, који је вршачки владика Јован Георгијевић, уз дозволу царице Марије Терезије, саградио 1759. године као резиденцију банатских епископа. У њему је дворска капела посвећена сабору Светих архангела у којој се чува чудотоворна икона Винчанске Богородице и барокни иконостас, нетипичан, јер је урађен на тврдом материјалу, на зиду. Иконостас и иконе су дело Николе Нешковића, деде чувеног српског писца Јована Стерије Поповића. Иконостас је рађен у стилу “левантинског барока”, правца негованог на Академији у Кијеву, коју је млади Нешковић завршио по жељи владике Јована Георгијевића.


Slika


Двор има 53 просторије. Орнаментика у салонима двора и на фасади је из 1911. године, када је здање реновирано у стилу еклектике, па је још китњастије, од првобитног барокног изгледа. Свака одаја је по нечему специифична. У једној су слике осам манастира епархије Банатске, иконе познатих мајстора, попут Уроша Предића, Паје Јовановића и Стевана Алексића. Посебно је занимљива и јединствена икона названа Небески Јерусалим, коју је Вршчанин Хаџи Андрија Димитријевић, после хаџилука у Светој земљи, поручио у Грчкој и поклонио Владичанском двору. Урађена је у минијатурама, па када се гледају одређеним редоследом, то је као да се чита стари и нови завет – од стварања света до страдања Гопода. Текст је на црквенословенском, грчком и румунском језику, што је и својеврсни доказ да су Румуни до 1880. године писали ћирилицом. У Двору се чувају и портрети владика који су живели у Вршцу, а сахрањени су у оближњој Саборној цркви.


Slika


За време Другог светког рата у овом здању је била команда дивизије принц Еуген, а после рата, двор је национализован и претворен у сиротиште. Под окриље цркве, у договору са државом, враћен је захваљујући владики Висариону Костићу. Иако је мењао власнике и намену, сачувани су лепи комади старог намештаја, посебно они који припадају стилу венецијанског барока, поклони млетачких дуждева. Лепоти ентеријера, посебно доприносе каљеве пећи, јер су у свакој одаји другачије. У кабинету владике, је пећ из 1911. године у стилу сецесије, дар града Будимпеште, израђена од чувене жолнаи керамике из Печуја. Плафон у кабинету, као и у библиотеци и салону, поново ће захваљујући оригиналним цртежима бити осликан. Међу неколико хиљада вредних и ретких књига, најстарија је латинско Јеванђеље, рукописна књига из 14. века.


Slika


Здање је окружено лепо уређеним парком, са аутентичном оградом израђеном у барокној комбинацији зида и кованог гвожђа. Ту је седиште епископа банатског. Владичански двор је споменик културе од изузетног значаја и није отворен за посетиоце.


преузето са glassrbije.org


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kulturno nasleđe Srbije  |  Poslato: 11 Jun 2013, 02:14
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prokletstvo srpskih velikana (1): Bagerom na istoriju

Na spomen-ploči na jednoj kući u Beču piše na nemačkom i srpskom jeziku: "Ovde je živeo, radio i umro Vuk Stefanović Karadžić, tvorac srpskog književnog jezika i literature", a Vuku je podignut i bronzani spomenik u delu grada oko Landštrasea, gde je Vuk godinama boravio. U samom centru Beča je i zgrada u kojoj je živeo Dositej Obradović, takođe obeležena spomen-pločom. S druge strane, Vukova kuća u Tršiću se urušavala punih 30 godina dok joj 2008. nisu promenili krov.

Slika
Vukova kuća obnovljena tek 2008. godine
 
Rodna kuća jednog od najvećih vojskovođa Prvog svetskog rata Stepe Stepanovića, pobednika Cerske i Kolubarske bitke, u Beogradu je već 15 godina zatvorena. U zdanje sagrađeno polovinom 19. veka navraćaju samo meštani da bi okrečili trošni kućerak, pokosili travu u dvorištu, popravljali ogradu. Kišnica uporno prodire kroz crep u srce kuće, a bez ovlašćenja niko ne sme da je popravi. Opština Voždovac zarekla se i da će Stepina rodna kuća u Kumodražu, koja je podignuta u 19. veku, uskoro postati muzej s letnjom pozornicom u dvorištu. Da li će reč održati, znaćemo sledeće godine kad se proslavlja 100 godina Kolubarske i Cerske bitke.
 
Slika
Dragiša Marić

Kuća u kojoj je pesnik i slikar Đura Jakšić stanovao dve godine, dok je predavao crtanje i krasnopis u kragujevačkoj gimnaziji, biće srušena, a na njenom mestu naći će se saobraćajnica. Prvo se pričalo da će tu nići replika kuće, potom stambeno-poslovni objekat, a najnoviji plan je - ulica. Kuća u kojoj je dve godine proveo rodonačelnik socijalističkog pokreta u Srbiji Svetozar Marković nije srušena, ali je uprava Narodnog muzeja iz dvorišta uklonila njegovu bistu, a kući promenila ime.
 
Danas se posetiocima nudi kao kuća "prote Miloja Barjaktarevića", a on je bio Markovićev sledbenik, pa ga je tako i primio na stan. Porodična kuća akademika Dragoslava Srejovića u kojoj je živeo do polaska na fakultet srušena je, a tu je nikao stambeno-poslovni kompleks. Na ulazu u zgradu danas stoji samo gipsana figura poznatog lepenka, simbola nalazišta Lepenski vir, čijim iskopavanjem je rukovodio Srejović. Većina prolaznika ne zna ni šta je lepenko, a kamoli da je Srejović otkrio Lepenski vir.

Kuće najpoznatijih Novosađana propadaju već decenijama jer država ne brine o njima. Zakon o kulturnim dobrima nije se menjao 18 godina. Po tom zakonu, rekonstrukciju kuća trebalo bi da plate vlasnici. Neki nemaju novca, a drugi imaju preča posla. U jednoj od najzapuštenijih kuća u samom centru Novog Sada u 19. veku je bila kultna kafana Bela lađa, u kojoj je i sam Svetozar Miletić imao sto.
 
Veruje se da je baš tu skovan izraz "srpska Atina". U novosadskoj ulici Zlatne grede komšije su bili Laza Kostić, Jovan Jovanović Zmaj, Svetozar Marković, Đura Daničić... U istoj kući u Dunavskoj ulici živeli su Jaša Tomić i Svetozar Miletić, ali ništa ne ukazuje da je na ovim mestima stvarana istorija Novog Sada. U Zavodu za zaštitu spomenika kulture kažu da o postavljanu spomen-ploče odlučuje gradska vlast i tu se sve završava.
 

Retko ko zna da je kuća u Kisačkoj 20 u Novom Sadu pripadala ocu Mileve Marić. Godinama se već pominje da bi kuća trebalo da bude pretvorena u muzej, ali su 2005. hteli da je sruše. Dragiša Marić, rođak Mileve Marić iz Kaća, kaže za "Vesti" da je on tada pisao premijeru Vojislavu Koštunici.
 
Imigranti i Hitler

U Hitlerovoj rodnoj kući u gradu Braunau u Austriji do pre godinu dana bila je radionica za ljude sa mentalnim poremećajima. Neko vreme ona je služila kao biblioteka, zatim kao banka, a onda je tu bila čak i škola. Gradonačelnik je predlagao da kuću obnove i pretvore u stambeni objekat, ali su opozicione partije tražile da se proda. Komunistička partija Rusije saopštila je krajem prošle godine da želi da sakupi dva miliona evra i kupi ovo zdanje, što je podržao poslanik Jedinstvene Rusije Franc Klincevič. On je rekao da je treba kupiti i odmah srušiti, jer sve što ima veze sa fašizmom treba da bude uništeno. Pre mesec dana kuća je ponuđena za iznajmljivanje humanitarnoj ogranizaciji koja pomaže imigrantima.
- Za nekoliko dana kuća je proglašena spomenikom kulture. Ima 300 kvadrata i 15-ak stanova, gde žive sustanari naseljeni još posle Drugog rata, ima tamo sada 50 duša. Izgrađena je 1907. godine u neobaroknom stilu, a nalazi se na imanju od 27 ari, pa u tu sad nikli i divlji objekti. Bila je pre dve godine i ostavinska rasprava posle smrti Milevinog unuka Bernarda Ajnštajna, ali je to pravo vrzino kolo. Kad je Milevin sin Hans Albert svojevremeno došao na ostavinsku raspravu, neka budala nije shvatila da ima dva imena, pa su u gruntovnicu zapisali da je vlasnik Albert Ajnštajn! Kuća je bila pri padu, pa su nedavno stavili betonsku gredu i okrečili je. To je sve što je urađeno. Muzej još nisu napravili, a pre dve godine su lopovi skinuli bronzanu spomen-tablu i prodali je u staro gvožđe. Do danas grad nije stavio novu iako košta oko 500 evra - rezigniran je Dragiša, čiji je čukundeda bio brat dede Mileve Marić.
 
Ni u Hrvatskoj nije bolja slika tradicije. U Vinkovcima je prvo srušen dom prosvetitelja Matije Antuna Reljkovića, po kojemu ime nosi vinkovačka gimnazija, a prošle godine i kuća pisca Josipa Kozarca. Kuća je izgrađena u šokačkom stilu, a rušenje je zatražio vlasnik zemljišta biznismen Bosiljko Stanić, koji je obećao da će izgraditi repliku kuće. Grad je smatrao da originalna kuća nema nikakve kulturne vrednosti, iako je to tvrdilo Ministarstvo kulture.
 
Kad su pre 14 godina spomenik Bori Stankoviću u Vranju "nepoznati počinioci" išarali bojama, a na glavi docrtali rogove, brkove i minđuše, uobičajen izgovor je bio "napila se deca", samo nikako da zaključimo da nam je pijana i država.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Kulturno nasleđe Srbije  |  Poslato: 11 Jun 2013, 02:22
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Prokletstvo srpskih velikana (2): Macola za konak Hajduk Veljka

Kada je novembra 2005. godine srušena kuća u ulici Svetozara Markovića broj 10 u Jagodini, da bi bila napravljena stambena zgrada, čaršijom su počele da kolaju priče o tome kako nije trebalo porušiti kuću prvog balkanskog socijaliste, po kome je grad 22. septembra 1946. godine nazvan Svetozarevo.

Slika
Hajduk Veljkov konak, pre nego što je srušen
 
Međutim, pored dileme da li je Marković rođen u Jagodini ili Zaječaru, neizvesno je i u kojoj je kući on stanovao. Prema podacima Zavičajnog muzeja, baš ova kuća je bila pod zaštitom države kao spomenik kulture. Međutim, Zavod za zaštitu kulturnih dobara iz Kragujevca 1976. godine pod zaštitu države stavlja kuću broj osam u istoj ulici.

- Odavno se sumnja u tačnost činjenice da je Marković živeo u kući broj osam i veruje se da je to bila ishitrena politička odluka kako bi se potencirala vezanost za grad koji je nosio njegovo ime. Naime, Zavod ne navodi podatke iz građe Opštinskog suda iz koje bi se videlo da li je "poslednji potomak porodice prodao jagodinskom bankaru Marku Đurđeviću 1923. godine" naznačenu kuću. Pošto takav dokument ne postoji, može se zaključiti da to rešenje Zavoda nije doneto na osnovu valjanih dokaza - kaže za "Vesti" Dobrivoje Jovanović, arhivista Istorijskog arhiva u Jagodini.
 
On navodi i očiglednu razliku između jedine poznate fotografije kuće porodice Marković i one koja je 1976. godine proglašena Markovićevom. Tu fotografiju je snimio Emilo Cvetić u vreme kada je Markovićeva rodbina bila još živa.
 

Slika
Stambena zgrada na mestu kuće Svetozara Markovića
 


Duh prohujalih vremena nestao je 1999. godine rušenjem hajduk Veljkovog konaka u glavnoj jagodinskoj ulici, koji je takođe proglašen spomenikom kulture. Novi vlasnici bili su u obavezi da naprave repliku, ali se to nikada nije dogodilo. Tu kuću je ovaj legendarni junak osvojio je u dvoboju sa Turčinom koji je bio njen prethodni vlasnik.
 
Na ognjištu banka

- Nema više ni kuće Atanasija Tase Ivanovića, koji je u ime Srbije sakupljao harač od svih Cigana u celoj Srbiji, koji je gradu poklonio izletište Đurđevo brdo, a čiji je grob danas u korovu. Kuću je otkupila porodica Taušanović, koja ju je srušila i na njenom mestu napravila banku. Zgrada je pripala opštini, a trenutno je koristi JIP Novi put - objašnjava Stanojlović.
- Pitanje je i da li je to bila njegova kuća, jer je granica Jagodine, jer je varoš bila okružena drvenim oblicama, a konak je bio van nje, tačnije u predgrađu. U svakom slučaju je šteta što je srušen, jer je to bila najstarija zgrada, pošto datira iz 18. veka. Zanimljivo je da se ove godine navršava i 200 godina od hajduk Veljkove pogibije, čijeg je poslednjeg potomka, Božidara Hajdukveljkovića, 1938. godine neko ubio na železničkoj stanici u Skoplju - kaže istoričar Ninoslav Stanojlović.

Srušena je i kuća u kojoj je živeo pesnik i slikar Đura Jakšić, koji je u Jagodini boravio od 1869. do 1872. godine. Inače, Đura je gadno prošao u Kragujevcu i za života jer je od kmeta Cvetanovića dobio udarac štapom po glavi, a i krivično odgovarao za sliku "Ubistvo Karađorđevo". Slika mu je oduzeta i bačena na tavan suda. Kasnije je njome zatvarana badža (otvor na tavanu).


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 39 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker