Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:09


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 28 Mar 2017, 02:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
(Po)časti ili ubistvo kocem

Sudbina obrenovićevskih narodnih poslanika iz takovskog kraja bila neizvesna. "Baza" toga kraja, kolevke Obrenovića, pomno je merkala ono što rade njihovi zastupnici

Slika
Uručenje odluke Svetoandrejske skupštine knjazu Milošu

NAROD je čeznuo za tvorcem slobode svoje; za onim koji je pune 24 godine srećno upravljao Srbijom. Pravda Božja i suze narodne vratiše Srbiji opet starog gospodara - doslovno, 1901, piše hroničar Milivoj J. Malenić u knjizi "Posle četrdeset godina", koja je dragocen spomen na znamenitu, prelomnu, Svetoandrejsku narodnu skupštinu koja je trajala od 30. novembra 1858. do 31. januara 1859. Malenić iznosi zbivanja tokom nje, a zanimljive su uloga i sudbina narodnih poslanika iz takovskog kraja, kolevke Obrenovića. Oni su od "baze" koju su zastupali doživeli: (po)časti, jade, a jedan je čak do smrti umlaćen kocem.

Svetoandrejske poslanike iz takovsko-rudničkog kraja Malenić navodi, "po zvanju i činu", ovako: Boža Božović, predsednik Okružnog suda u G. Milanovcu; Mladen Žujović, načelnik okružni u G. Milanovcu, Petar Protić, okr. prota rudnički.

A 40 godina kasnije, parlamentarci slavljenici iz tog kraja bili su: Vuja Vasić, trgovac iz Despotovice; Đorđe Jelić, zemljodelac iz Brđana; Jovan Damjanović, trgovac iz Koštunjića; Pavle Milojević, zemljodelac iz Ljutovnice; Vučić Jovanović, kmet iz Mutnje; Arsenije Raičević, zemljodelac iz Družetića; Sima Radojević, kmet iz Gojne Gore.

Predlog Narodnoj skupštini 12. decembra 1898. o slavi jubileja Svetoandrejske skupštine podneo je poslanik Ivan Stanisavljević. U odboru, kraljevski poslanici su bili predsednici dveju opština kod Milanovca: Ivan Đorđević iz Gornje Crnuće i Svetozar Borovnjak iz Brezne. Pored njih, iz kraja kolevke Obrenovića poslanik je bio Rajko Jakovljević Galičevac. Doživeo je najcrnju sudbinu - brutalno ubistvo kocem, zbog zalaganja za evropske standarde.

Slika

- Skupštini je predložio zakon da se oka, zaostala merna jedinica turskog doba, preinače u kilogram, te da se duvan više ne zavija nego pakuje u paklice. Po meri Evrope. Beše to udar na šverc duvana, tad uveliko sađen po ovom kraju i Srbiji. Moćnici su angažovali ubice iz Bajine Bašte. Zatekli su Galičevca uveče u kafani s ljudima u Beršićima, kod Takova, i izveli ga napolje tobože zbog nekog dogovora. Niko nije slutio zlo... Vezali su ga običnim i lancem zvanim vlaček, za balvane, odveli putem prema Osaćanskim krivinama, pa ga vezanog do smrti tukli kocem. Nađen je tu mrtav, ujutro. Kreće istraga, žandarmi raspišu nagradu, traže i lance kao dokaz. Narod je tad spevao: "Svaka alka stodinarka, od vlačeka hiljadarka". A za uzrok ubistva: "Što pretvori oke u kiliće, zapakova duvan u pakliće?" Nije bio bogataš, samo ugledan čovek, s nadimkom po rodnom zaseoku Galič više Beršića, gde je i sahranjen. Na mestu ubistva, narod mu je postavio krajputaš - objašnjava istoričar umetnosti Radoš Gačić, kustos milanovačkog Kulturnog centra.

Slika

ZAGRIŽEN DEMOKRATA

U HRONIKAMA iz doba Obrenovića, (straho)vlade ili kako god je ko nazivao, ime Ivana Đorđevića (1863-1943) stoji kao časno. Iako član Demokratske stranke, koja je od države tražila popuštanje stega i više prava narodu, triput beše poslanik. Dvaput na molbu samih kraljeva, Milana pa Aleksandra! Originalno rešenje o njegovom postavljenju za poslanika kraljevskog čuva se u Beogradu.

- Decenijama je trgovao grožđem, šljivom i šliperima (starinski pragovi za pruge). Oko 1900, imao je prvu vetrenjaču za vršidbu u celom kraju. Njegov rođeni brat Jovan, trgovac u Beogradu, i Ivan odlično su sarađivali. Ujak im je bio vladika žički Vićentije (Krasojević). Poštenim seljacima su on i supruga Mirosava menice garantovali svojim imetkom. Zagrižen demokrata, nikada zaljubljenoj ćerki nije oprostio bežaniju od kuće i udaju za momka čiji je otac bio radikal. Živeo je za politiku i Kraljevinu Srbiju - setno nam priča Vera Stanković (69), Ivanova praunuka.

Slika

BEZ MRLjE

MRLjE na zastupanju "baze" takovske nema ni pomenuti Svetozar Borovnjak, predsednik tadašnje opštine Brezna (sada selo na putu Milanovac - Požega) i član Zakonodavnog odbora kraljevske Narodne skupštine. Narod je cenio njegov rad, u ime naroda.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 28 Mar 2017, 02:24
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kralj Milan pokušao da proda Srbiju Austriji

Kako su blago i raskošan život srpskom vladaru bili važniji od krune i otadžbine

Slika
Milan polaže zakletvu pred krunisanim sinom Aleksanrdom

UVEK kada mislimo da je neki krupan istorijski događaj, bilo tragičan, bilo trijumfalan, prouzrokovala i potpuno oblikovala volja jedne ili nekoliko osoba, grešimo, ma koliko nam izgledalo da je to tako. Još od herojskih antičkih vremena pojedinac i njegova volja su u smislu determinatora istorije bili i ostali u istom času i sve i ništa. Društvo je odavno, a posebno u zahuktala dva poslednja veka, postalo čudovišno složen i osetljiv sistem, a uz to je zadržalo onu još za prvobitnu političku zajednicu karakterističnu ranjivost i osetljivost narušavanja tokova sopstvenog življenja čak i aktom nekog pojedinca. Skloni smo i da zaboravljamo da postoji niz okolnosti i procesa koji usmeravaju tokove događanja u društvu i koji utiču na živote pojedinaca bar onoliko koliko i akti moćnih pojedinaca na te tokove.

Jedan od takvih slučajeva sigurno je i vrednovanje uloge kralja Milana Obrenovića u jednom događaju kada je, početkom juna 1885. godine (po novom kalendaru), ponudio Srbiju i presto Beču na raspolaganje, a zauzvrat tražio da dobije veliko grofofsko imanje za sebe i svog sina Aleksandra (Istorija srpskog naroda, grupa autora, SKZ, šesta knjiga).

PREDISTORIJA ovog čina doseže do odluke Berlinskog kongresa 1878. godine kojom je Kneževina Srbija dobila nezavisnost i proširenje na Vranjski, Niški, Pirotski i Toplički okrug. Blagonaklon stav Rusije u stvaranju sanstefanske Bugarske, nauštrb srpskih teritorija, kneza sve više okreće prema Austrougarskoj i on šalje prvu delegaciju da povede pregovore sa austrougarskim dvorom. Na čelu delegacije se nalazio Jovan Ristić. Vođa liberala obavezao se da u ime Srbije sa Austrougarskom zaključi trgovački ugovor i koji je podrazumevao i izgradnju železničke pruge. Železnička konvencija je potpisana 28. marta 1880. godine.


Knez Milan, iako duboko uvređen držanjem Rusije prema Srbiji, ipak odlazi 1881. godine u zvaničnu posetu ruskom caru Aleksandru III Romanovu. U Petrogradu je primljen dosta hladno. Rusi su još jednom potvrdili svoje stavove sa Berlinskog kongresa. Po povratku iz Petrograda, knez Milan svraća u Beč i dogovara početak pregovora o trajnom političkom savezu sa Austrougarskom.

Taj dokument je bila čuvena Tajna konvencija, koju je u Beogradu potpisao Čedomilj Mijatović 16. juna 1881. Tajna konvencija je podrazumevala uzajamnu i prijateljsku politiku Srbije i Austrougarske, kojom se Srbija obavezala da na svojoj teritoriji neće dozvoljavati bilo kakav politički rad protiv Austrougarske monarhije i širenje ideja o ujedinjenju svih Južnih Slovena u jedinstvenu državu. Zauzvrat, Beč je obećao da će podržati proglašavanje Srbije za kraljevinu kod drugih sila. Posle ovog sporazuma, prva mera je usledila od predsednika ministarskog saveta Mihaila Piroćanca koji je knezu Milanu podneo ostavku svoje vlade, koja nije prihvaćena.

Slika

ODMAH po proglašenju Milana Obrenovića za kralja Srbije, počeo se naglo menjati politički život u zemlji. Narod je počeo da bude nezadovoljan vladavinom novopečenog kralja. Bojeći se narodnog nezadovoljstva, a i zbog nabavke novih pušaka, kralj Milan se pozvao na pravo da osnuje stajaću vojsku i naredio da se pokupi oružje od naroda i stavi u magacine. Radikali su se žestoko suprotstavili ovoj odluci. Seljaci Timočke Krajine, po nagovoru Radikalne stranke, odbili su da predaju oružje. U okolini Zaječara i Knjaževca 1883. izbila je Timočka buna koju su kralj Milan i vojska ugušili.

U međuvremenu, kraljeva politika prema Sofiji počinje sve više da se zaoštrava. Dolazi do prvih ozbiljnijih čarki sa Bugarskom koja je na svojoj teritoriji prihvatila neuhapšene učesnike Timočke bune predvođene Nikolom Pašićem.


POSLE Timočke bune kralj Milan pored političkih, doživljava i nekoliko ozbiljnih porodičnih potresa. Sve češći su sukobi s kraljicom Natalijom. Svađe su bile svakodnevne i neprestane. Do burnih razmirica dolazilo je zbog kraljičinog sve otvorenijeg rusofilstva, zatim i oko vaspitavanja prestolonaslednika Aleksandra. Postoji i nekoliko pisama u kojima je predmet rasprave kraljeva austrofilska politika i kraljičino rusofilstvo. Na sve ovo trebalo bi dodati i kraljeve ljubavne avanture.

Slika

Milana hvata panika posle signala iz Petrograda, da iza braka Petra Karđorđevića, sa najstarijom ćerkom knjaza Nikole Petrovića - Zorkom, direktno stoji ruski dvor, da su ruski agenti bili umešani u Timočku bunu i da timočki pobunjenici, koji su prebegli u Bugarsku dobijaju novac od Slavjanskog dobrotvornog komiteta u Petrogradu.

Panično stanje srpskog kralja pojačano je posle susreta careva Nemačke, Rusije i Austrougarske, negde u Poljskoj, septembra 1884. On je očigledno dobio pogrešne informacije da je na tom carskom samitu došlo do dogovora o deobi Balkana između Rusije i Austrougarske. Ako se svemu ovome dodaju Milanove redovne novčane nevolje, onda donekle postaje jasno njegovo duboko ubeđenje da mu ove nevolje mogu rešiti samo Austrijanci.

I tako se naš kralj, rastrzan svim ovim problemima, početkom juna 1885. godine obreo kod austrougarskog poslanika u Beogradu Kevenhilera s poverljivim predlogom da se postojeći tajni ugovor između Srbije i Beča proširi za još pet tačaka u kojima on nudi srpsku krunu Habzurgovcima.

Slika

POSLANIKU Kevenhileru, kada je video Milanov predlog, odmah je bilo jasno da ga njegova vlada neće ozbiljno shvatiti i pokušao da napiše novu ublaženu verziju ovog predloga. On je ponudu srpskog kralja doživeo "kao čin nervno obolelog čoveka i preporučivao je da mu valja davati nešto za stišavanje nerava".

Međutim, tadašnji austrougarski ministar inostranih dela, graf Kalnoki, nije hteo da razgovara ni o prerađenom tekstu svog poslanika iz Beograda. On nije video u kralju Milanu nervno bolesnog čoveka, nego "neizlečivog raspikuću, koji je, zbog velike novčane oskudice u koju je zapao, gotov da svoja vladalačka prava, pa s njima i svoju zemlju, proda za dobre pare Austriji." (Slobodan Jovanović).

Slika

POSLEDNjI INAT I PRKOS

SLOBODAN Jovanović, u knjizi "Vlada Milana Obrenovića", o ovom istorijski važnom događaju piše:

- Nacrt kralja Milana svedoči o njegovoj velikoj zamorenosti i obeshrabrenosti. To je akt jednoga vladaoca koji se sprema na ostavku, to su njegove poslednje, takoreći posmrtne želje. One se svode na dvoje. Prvo, kralj želi da svome sinu, bio on na prestolu ili ne bio, obezbedi rang i prihode jednoga princa. Za majorat koji će Austrija dati njegovom sinu, on je gotov da joj ustupi celu Srbiju. Kralj Milan je bio nežan otac, on se mnogo brinuo šta će biti sa njegovim sinom, ako dinastija Obrenovića bude oborena, ukoliko mu je položaj dinastije izgledao kritičniji, utoliko je i njegova briga za sina postajala uznemirenija i neizdržljivija. Drugo, kralj želi da se njegova austrofilska politika produži i posle njegova silaska s prestola. Svoja vladalačka prava kadar je da pregori, ali ne i svoju austrofilsku politiku - pisao je Jovanović.

Prema Jovanovićevim spisima, u Milanovom nacrtu predviđa se da posle njega dolazi na srpski presto onaj koga hoće austrijski car, ili dolazi njegov sin prethodno odgajen u Terezianumu za dobrog austrofila.

Slika
Milan i Natalija sa prestolonaslednikom Aleksandrom

- Austrofilski režim, dakle, nadživljuje kralja Milana: to je poslednji inat i prkos kralja Milana prema srpskom narodu, koji nije hteo da razume i odobri njegovu austrofilsku politiku - zabeležio je Slobodan Jovanović.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 28 Mar 2017, 02:30
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Razglednica Obrenovići

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 28 Mar 2017, 02:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Obrenovići kao zadužbinari rudničko-takovskog kraja

Slika
Miloš Obrenović, ulje na platnu, Slobodan Kajtez po Pavelu Djurkoviću, Muzej rudničko - takovskog kraja

Za nepun vek svoje vladavine pripadnici dinastije Obrenović ostavili su kroz mnogobrojnu ktitorsku i priložničku aktivnost neizbrisiv trag u povesti rudničko-takovskog kraja. Kroz sumaran prikaz, tih, uglavnom sakralnih objekata, ovaj rad donosi osnovne podatke o motivima, toku i načinu njihove izgradnje, ali i značaju koji su za ktitore i ovdašnje stanovništvo imale pomenute građevine.

VELIKI GRADITELJI SVOJE EPOHE

Vladarski dom Obrenovića bez sumnje spada u red naših najznačajnijih dinastija. Državotvornost, politički talenat i pronicljivost osnovne su karakteristike vladara ove znamenite kuće.
Manje vojnim, a znatno više diplomatskim sredstvima oni su nastavili i uspešno okončali već započet proces koji je jednom delu srpskog naroda doneo nacionalnu i političku slobodu, odnosno kulturni preporod. Za 72 godine koliko su Obrenovići predvodili svoje „otečestvo“ Srbija je od turske pogranične i u svakom smislu zaostale provincije, čijem stanovništvu je nakon propasti Karađorđevog ustanka pretilo fizičko istrebljenje, postala nezavisna i međunarodno priznata država, uz ne mala teritorijalna proširenja. Istovremeno bila je to pravna i ustavno uređena zemlja sa svim onim institucijama potrebnim za njeno normalno funkcionisanje. Bez obzira što im mnogi zameraju apsolutističku vlast, loše brakove i nesolidan privatan život niko ne može osporiti njihove državničke zasluge.

Slika
Kuca kneza Milosa u Šaranima, Vladislav Titelbah 1881 akvarel, Muzej rudnicko-takovskog kraja


Podigavši kako za sebe tako i za državne potrebe veliki broj vrednih zdanja Obrenovići su ostali upamćeni kao veliki graditelji svoje epohe. Knez Miloš je i u tome prednjačio. Najbolji dokaz ove tvrdnje jeste nekoliko stotina obnovljenih i novopodignutih crkava i manastira baš u doba rodonačelnika najmlađe srpske dinastije. Poput svoga oca i knez Mihailo se dosta trudio da izmeni poprilično orijentalnu sliku tadašnje Srbije. Krajem XIX veka za vladavine kraljeva Milana i Aleksandra podignuti su mnogi objekti koji su do danas ostali glavna obeležja većine srpskih varoši. Građevine iz njihovog doba poput dvorova, crkava, ili školskih i administrativnih objekata do dana današnjeg služe srpskom rodu.


Bogorodica sa malim Hristom, ikona iz doma Radoslava Vukomanovića oca kneginje Ljubice, čuva se u crkvi Sv. Save na Savincu

Ipak, svi oni dok su upravljali Srbijom sa posebnim poštovanjem odnosili su se prema rudničko-takovskom kraju. I to ne bez razloga. Naime, pored Takovskog ustanka, celokupna istorija Obrenovića neraskidivo je vezana za ove prostore, naročito njeni počeci. Odužujući se svom bratu po majci Milanu iz obližnje Brusnice, koji ga je „iz bede izvukao“ kada ga je kao pukog siromaha primio u svoju službu, Miloš se odrekao prezimena Teodorović i prihvatio novo, Milanovo - Obrenović. Time je, ispostaviće se kasnije, čitava dinastija ponela prezime najuglednije i naznačajnije ličnosti Prvog srpskog ustanka poreklom iz ovih krajeva. Da mu je ostao večito zahvalan videlo se kada je Miloš, već kao ostareli knez, aprila 1859. godine doneo naredbu da se novoizgrađena varoš Despotovica preimenuje u Gornji Milanovac i tako sačuva od zaborava „ime blaženopočivšega vojvode Milana.“

Poznato je da se Miloš 1804. godine oženio Ljubicom Vukomanović iz sela Srezojevaca. Buduća kneginja i najomiljenija srpska novovekovna vladarka, ćerka Radosava Vukomanovića, pripadala je bogatoj i veoma brojnoj familiji čiji koreni su dosezali čak do srednjovekovnog doba. Dever na venčanju bio je trgovac Nikola Milićević-Lunjevica, blizak saradnik i prijatelj Milana Obrenovića. On je ujedno najzaslužniji što je do ovog braka uopšte došlo.



Aleksandar Marušić

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 28 Mar 2017, 02:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Da li je kralj Milan bio Rumun?

Istine, zablude i tračevi o poreklu prvog kralja moderne Srbije. Godinama posle Majskog prevrata 1903. govorilo se: Ubijeni Aleksandar Obrenović bio je nesrpskog porekla

Slika
Još za života Milana i Aleksandra po Srbiji se pričalo da nisu Srbi

MAJSKIM prevratom 1903. godine u Srbiji su okončane borbe između dve dinastije, ali i između obrenovićevske monarhije i radikalske demokratije. Jedna od senki tog događaja, u istoriografiji slikana raznim tonovima, svakako je bio način likvidacije kralja Aleksandra i kraljice Drage.

Zaverenici, kako idejni tvorci, tako i izvršioci atentata, u vremenu koje je sledilo, iznalazili su raznorazne argumente kako bi objasnili da je likvidacija kraljevskog para bila jedini mogući izlaz. Novine iz tog perioda bile su pune tekstova o poslednjem Obrenoviću. Do tančina su opisivane njegove mane i nepristojni maniri i prostački jezik. S puno strasti se pisalo kako je u nastupima besa gubio kontrolu i kako su "iz njegovih usta izletale tada psovke i nepristojni izrazi kao lava iz živog vulkana". U takvom stanju on nije pazio ni kako se izražava o pojedinim ministrima, posebno o onima s kojima se razišao. Jovana Ristića nazvao je tako "izvetrelim državnikom", Stojana Ribarca "budžaklijom", Beli-Markovića, svog bivšeg namesnika - "starom drkelom".

Bio je spreman da uvredi i strogo kazni najbliže saradnike, ali isto tako je te iste ljude znao posebno da nagradi. U svakom slučaju niko nije bio siguran u ishod susreta sa kraljem.

Protivnici kralja Aleksandra Obrenovića posebno su pokušali da dokažu da on zapravo nije bio Srbin. Po njihovoj tvrdnji, njegova majka, kraljica Natalija, bila je Ruskinja, a otac, kralj Milan - Rumun! U tim tvrdnjama prednjačili su radikali Jaša Tomić i Stojan Protić, ali za njima nisu zaostajali ni zaverenici. Njima, zaverenicima, koji će se docnije okupiti oko organizacije "Crna ruka", ove tvrdnje bile su, pored ostalog, i alibi za atentat.

- Po svoj prilici, "crnorukcima" je ovo trebalo, da bi, i na taj način, dokazali da su oni, kao mladi zaverenici, dobro učinili što su Srbiju oslobodili jednog tuđina, jedne dinastije od koje je srpski narod propištao - pisao je Vasa Kazamirović.

PRIČA o nesrpskom poreklu poslednjeg dinasta iz loze Obrenovića počela je mnogo pre Majskog prevrata. Početkom oktobra 1899. godine u jednom pariskom listu objavljen je tekst u kome se opširno navode detalji o poreklu bivšeg kralja Milana Obrenovića. Po navodima francuskog novinara prvi kralj moderne srpske države Milan bio je sin Marije Katardži, ćerke rumunskog majora, i izvesnog Rumuna po imenu Raznovan. Po ovim tvrdnjama Milan se rađa u vreme kada Marija Katardži već godinama nije "živela sa svojim zakonitim mužem - Jevremom Obrenovićem...".

Dvanaest godina kasnije "Pijemont", glasilo "Crne ruke", preneće gotovo sve navode iz ovog teksta, uz cinične redakcijske komentare, poput one kako je kralj Milan, kada je kao dečak doveden u Beograd, "po vazdan, po dvorskoj bašti zabavljao se sekući po polovini žive žabe, bez sumnje sabljom koja ga je docnije trebala proslaviti na bojnom polju Slivnice".

Mnogo ranije od "crnorukaca" o tome ko je zapravo bio kralj Milan Obrenović pisao je i jedan od najuglednijih radikalskih vođa Stojan Protić. On je, godinu dana posle prevrata, objavio seriju od pet tekstova u "Samoupravi", pod naslovom "Kuzićima i Raznovanovićima", po knezu Kuzi, koji je ujedinio Vlašku i Moldaviju, i Rumunu Raznovanu, dakle Milanovom ocu.

U prvom nastavku, Protić piše: "Priroda i neonakažena istorija znaju za tri Obrenovića vladaoca... ali da Srbija, blagodareći kraljevski namesnicima Blaznavcu Milivoju i po malo Jovanu Ristiću zna - za pet Obrenovića..."

Slika
* Artemiza Hristić, ljubavnica kralja Milana / Elena Marija Katardži, majka kralja Milana / Đorđe Hristić se potpisivao i kao Obrenović

U OVIM tekstovima Protić malčice demantuje francuski list i glasilo "Crne ruke" "Pijemont". On piše da majka kralja Milana nije bila supruga Jevrema Obrenovića, već venčana žena sina Jevrema Obrenovića, Miloša, kapetana rumunske vojske. Dalje, autor serije o dinastičkom zamešateljstvu u "Samoupravi" navodi da je "Miloš Obrenović živeo raspojasano i zbog neplaćenih dugova dopadao i tamnice u okovima, a uza sve to bio i notorno bolestan čovek od koga nema i ne može biti zdrava poroda".

- Marija Katardži bila je žena kod muža bez muža. Upoznala se s Raznovanom kad joj je muž bio u zatvoru... bila je milosnica kneza Kuze, to je zabeležila već i istorija, jer je tu kod njega i nađena kad su knezu Kuzi iznudili ostavku na presto... Postalo je tako i rodilo se jedno dete, koje je poslato u Pariz na nauke, i tu u školske knjige upisano kao Emil Raznovan - zapisano je tada.

Šta se zapravo dešavalo tih godina u maloj Srbiji, još nepriznatoj državi i otkud sva ta nagađanja o poreklu Milana. Neposredno posle ubistva kneza Mihaila privremeno namesništvo sazvalo je Veliku narodnu skupštinu kako bi se izabrao novi vladar. Njihova namera je bila da kneževski presto preuzme Aleksandar Karađorđević. Tada na scenu stupa Milivoje Petrović Blaznavac, ministar vojni, i uz pomoć vojske iz beogradskog garnizona u igru ubacuje svog kandidata.

U Parizu pronalazi Emila Raznovana, odnosno Milana Obrenovića i "oglašava ga za kneza Srbije". Da bi se dokazalo da je Emil Raznovan zapravo Milan Obrenović i da se o njemu starao knez Mihailo, a ne knez Kuza, pisao je Protić u spomenutoj seriji tekstova, "ocepljen je list školske knjige i nov prilepljen..."

Motiv čuvenog Blaznavca za ovaj potez je srodstvo njegove žene, Katarine Konstatinović, sestre od tetke kralja Milana. Tako je novi vladar stigao u Beograd 11. juna 1868. A do njegovog punoletstva Srbijom će, gotovo despotski vladati, narečeni Milivoje Petrović Blaznavac.

MEĐUTIM, to nije bio kraj priče o kralju Milanu Obrenoviću. Od samog prevrata 1903. po Srbiji počinje da kola priča o još jednom Obrenoviću. I njen začetak kreće iz evropske kuhinje. U septembru te godine u jednom bečkom listu pojavljuje se tekst o Đorđu Hristiću kao poslednjem Obrenoviću i legalnom pretendentu na srpski presto. Po ovoj verziji reč je o detetu začetom "u ljubavnoj vezi" Artemize, supruge Milana F. Hristića i kralja Milana.

Fotografije Đorđa Hristića, u obliku razglednice, slate iz Rumunije, u jednom trenutku preplavile su Srbiju. Na poleđini je pisalo: "Ovo je pravi i jedini naslednik srpskog prestola".

Stojan Protić, u već citiranim tekstovima, dotakao se i ove ujdurme obraćajući se krugovima koji se nisu mirili sa odlaskom Obrenovića sa prestola:

- Zaboravili su bednici da ljudi znaju, i da se to danas kriti ne može, da ni Milan i Aleksandar nisu Obrenovići, a kamoli da je i da može biti to Artemizin sin, čak i kad bi se moglo uzeti da je Đorđu otac pokojni kralj Milan, a ne Milan F. Hristić. U tom slučaju on bi bio samo jedno vanbračno dete kao i pretpostavljeni mu otac - napisao je Protić.

Valja ovde reći da je Milan Filip Hristić bio sekretar kneza Miloša, ministar u više vlada, poslanik Srbije u Carigradu, Beču i Londonu i prvi guverner Narodne banke Kraljevine Srbije.



NARUČENI HVALOSPEVI O OBRENOVIĆIMA

* NA Protićevu seriju tekstova o pravom ocu kralja Milana Obrenovića reagovao je bivši predsednik vlade dr Vladan Đorđević. On je tvrdio da je knez Mihailo, za vreme boravka u Parizu, 1876. godine, predstavio malog Milana bratu ruskog cara, velikom knezu Konstantinu, kao svog naslednika.

* INAČE, kum na krštenju budućeg kralja Milana bio je niko drugi do knjaz Miloš Obrenović. Navodno je tom prilikom rekao: "Imao sam premila brata Milana; imao sam uzdanicu sina Milana; evo mi Bog dade unuka Obrenovića: ime mu je Milan. On će knjazu biti unuk, i sin i brat". Po nekim zapisima Veliki Miloš je okupljenom narodu ispred crkve delio zlatnike.

* SVE ove priče, o nesrpskom poreklu njegovog oca, dolazile su i do kralja Aleksandra Obrenovića. Da bi im stao na put, početkom 1900. godine angažovao je novinara, Milivoja J. Klajna, Jevrejina, koji će docnije, kada bude prešao u pravoslavlje, uzeti prezime Malenić, da napiše popularnu priču o njegovoj porodici s posebnim osvrtom na dedu, Miloša Jevrema Obrenovića.

* OVA knjiga, bolje reći brošura, pod naslovom "Jedan Obrenović" štampana je te iste godine u Kraljevskoj srpskoj državnoj štampariji, i bila je hvalospev Aleksandru i Obrenovićima.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 28 Mar 2017, 02:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ordenje i novac Obrenovića

Slika
Jedan dinar knez Milan M. Obrenović IV, prve probne novčanice štampane 1876. godine, koje zbog izbijanja srpsko-turskog rata nikad nisu puštene u opticaj.

Slika
Medalja za privrženost, spada u najstarija odlikovanja, iskovana povodom Svetoandrejske narodne skupštine i početka druge vladavine kneza Miloša Obrenovića, 1858.

Odlikovanja i novac – važan deo istorije Srbije
Važan događaj za Srbiju predstavlja zasnivanje sopstvenog monetarnog sistema, iako zemlja ima samo delimičnu autonomiju u Otomanskom carstvu. Do 1869. godine, osim turskog, u upotrebi je još 43 različitih moneta susednih država.

Pomenute godine, u cilju uspostavljanja samostalnosti i državnosti, u Srbiju stiže prvi vlastiti novac od legure bakra, cinka i kalaja koji se kuje u Beču.

Godine 1875. osnovna novčana jedinica postaje dinar, da bi 1879. godine bila iskovana prva serija novca priznate i samostalne države Srbije. Savremena istorija novca počinje 1884. godine kada je u opticaj puštena novčanica od sto dinara u zlatu, izdanje Privilegovane narodne banke Kraljevine Srbije.

Medalja za privrženost, spada u najstarija odlikovanja iskovana povodom Svetoandrejske narodne skupštine i početka druge vladavine kneza Miloša Obrenovića 1858. godine, Zlatni krst za privrženost, jedno od najređih srpskih odlikovanja dodeljivanog sveštenim licima povodom Svetoandrejske narodne skupštine 1858. godine, zatim Orden Takovskog krsta III stepena, prvi orden u Kneževini Srbiji koji je ustanovio knez Mihailo prilikom proslave upriličene povodom pedesetogodišnjice Drugog srpskog ustanka, Medalju kneginje Natalije za revnosnu službu, prvo „damsko“ odlikovanje za „pomaganje ranjenih i bolnih vojnika u ratu 1876, 1877 i 1878“, Prvi srebrni novac – naš najlepši i najređi kovani novac – iskovan je 1875. godine u Carsko-kraljevskoj kovnici u Beču, kao i Prve probne novčanice štampane 1876. godine, koje zbog izbijanja srpsko-turskog rata nikad nisu puštene u opticaj.

Slika
Zlatni krst za privrženost, dodeljivan sveštenim licima povodom Svetoandrejske narodne skupštine 1858. godine i predstavlja jedno od najređih srpskih odlikovanja.

Slika
Orden Takovskog krsta III stepena, prvi orden u Kneževini Srbiji koji je ustanovio knez Mihailo prilikom proslave upriličene povodom pedesetogodišnjice Drugog srpskog ustanka.

Slika
Medalja kneginje Natalije za revnosnu službu, prvo „damsko“ odlikovanje za „pomaganje ranjenih i bolnih vojnika u ratu 1876, 1877 i 1878“.

Slika
Prvi srebrni novac, naš najlepši i najređi kovani novac – iskovan je 1875. godine u Carsko-kraljevskoj kovnici u Beču.


danubeogradu

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 28 Mar 2017, 14:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Odlikovanja i novac dinastije Obrenović


phpBB [media]


Slika


Slika

Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 28 Mar 2017, 15:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Novac u Srbiji u vreme Miloša Obrenovića: Naša mala zavrzlama

Resized Image - Click For Actual Size

U situaciji kada su u Srbiji u opticaju bile ravno 43 vrste novca, a u Beogradu dodatno i „jevrejski znakovi za potkusurivanje“, Miloš Obrenović je pokušavao da sprovede različite reforme novčanog sistema. Najmanje je imao uspeha u borbi protiv lažnog novca, kalpuzana, žaleći se da su se u narodu toliko umnožili da se uskoro „za kalpuzane od 12 groša neće moći u čaršiji ni pola oke soli kupiti“.

Srbija u vreme Miloša Obrenovića nije imala svoju monetu, jer je bila zavisna od Turske, pa je i zvaničan novac kovan u Carigradu sa turskim žigom. Ali pored njega, u slobodnom prometu u Srbiji su bile i druge monete, novac evropskih država (ćesarski), naročito austrijski. Počev od oslobodilačkih ratova pa sve do 1868. u opticaju su bile 43 vrste novca, i to 10 vrsta od zlata, 28 od srebra i pet od bakra. Dukati, austrijski, francuski ili papini, mahmudija, rušpa, altiluk, suverin, holandez, portugalac i španjolac – bili su nazivi zlatnog novca. Razni taliri, rublja, forinta, cvancik, adlija, urubija, juzluk, ićiluk, bašluk, etmišluk, doksanluk kovani su od srebra. Od bakra su bili groševi i marjaši.

Pored pobrojanih moneta, tridesetih godina 19. veka ušao je u opticaj, doduše samo u Beogradu, i poseban novac beogradskih Jevreja. Kako navodi Tihomir R. Đorđević u knjizi „Iz Srbije kneza Miloša“, jevrejska sinagoga u Beogradu je izdavala „radi kusura i prosjaka od olova i voska naročite znakove sa turskim pečatom“. Njih je posle zamenjivala i isplaćivala u naznačenoj vrednosti novcem koji je bio u opticaju. Ali kako je dolazilo do brojnih zloupotreba, beogradski Jevreji su 1834. „zatražili od varoši Beograda i Suda okružija odobrenje da u ukupnoj vrednosti od 300 groša, načine od žute tenećke znakove od jednog i pet para, koji bi se upotrebljavali samo radi kusura i među prosjacima. Odobrenje im je dato, ali posle karatkog vremena Sud je izvršio pretres i pokupio nađen novac u čaršiji, a Jevreji su se pravdali da je novac pušten u opticaj bez njihovog znanja i da su to učinili prosjaci kupujući hleb i luk u čaršiji“. Na kraju, Miloš odobrava da Jevreji „imaju svojih znakova za potkusurivanje, ali samo u avri a ne u čaršiji“. Ali narod se već toliko navikao na ovaj novac, da ga je bilo teško povući iz šire upotrebe.

U boj protiv „kalpuzana“

Glavna novčana jedinica je bio groš, po kome se određivala vrednost ostalog novca, što je povremeno činila Porta u Carigradu za sve svoje pokrajine. Međutim, Miloš se često nije slagao sa tim odlukama i svoj stav je branio veoma energično, kao pitanje ekonomske slobode Srbije. Mada je vrednost novca uređivana propisima, dešavalo se da bude neujednačena, naročito u unutrašnjem trgovinskom prometu. Tako, prema zapisima, u Beogradu 1829. cvancik vredi 90, a u Požarevcu i Kragujevcu samo 80 para. Miloš je preko esnafa izdavao naredbe da se strogo poštuju propisi o novčanom tečaju koji je izdat 22. novembra 1823. i da se „niko ne prevari da skuplje prima ili daje novce“.

Miloš je preduzimao i korake da spreči prodor lažnog novca, ali u tome nije imao velikog uspeha. Nahijskim knezovima je 25. februara 1825. izdao naredbu da se zaostali porez plati „dobrim novcima“, upozoravajući na lažni novac „kalpuzane“, koji se pod imenom turskih dukata unose u zemlju. Za njih kaže da ništa ne vrede i da zato što narod ne sluša njegove savete, toliko su se umnožili „da se druga para i ne vidi, a narod će dotle doći da za kalpuzane od 12 groša neće moći u čaršiji na pola oke soli kupiti“.

Stoga je Miloš u maju 1826. objavio da budući dukati od 12 groša „u Srbiji neće više teći“. Ovu kneževu odluku nepovoljno su primili beogradski trgovci, pa u njihovo ime Barnko Marković, Naum Ičko i Hadži Nikola Brzak pišu 13. maja Milošu da njegova naredba o zabrani turskih dukata donosi trgovcima propast. „U Bugarskoj i Bosni cesarski talir vredi više od 10 groša, a u Rumuniji je još skuplji. Kogod otuda sa robom dođe u Srbiju i tu je proda, trudiće se tajnim načinom da dobije talire i da ih odavde odnese. Naprotiv, oni koji iz tih krajeva dolaze ovde da nešto kupe, davaće samo dukate od 12 groša. A iz hazne beogradskog vezira dobija se samo taj novac. Koj dakle sme se usuditi od Turčina ne primiti ga? Iz Ćesarije neće biti moguće doneti espap bez evropskih novaca, a kako preobratiti u njih turski novac koji ne vredi više?“, žale se trgovci Milošu.

Kako zakinuti Turke

Da bi razrešio sve veće probleme zbog istovremenog opticaja evropskog i turskog novca, Miloš je 1833. sproveo reformu, određujući dvojaku vrednost turskom novcu u odnosu na groš. U svakodnevnom čaršijskom prometu, turski novac je kao i evropski, imao vrednost prema utvrđenoj tarifi. Međutim, ako je porez plaćan turskim novcem, njegova vrednost je snižavana na polovinu i nazvan je čaršijskim grošem. Zato je uspostavljen čaršijski i poreski groš, a jedan poreski je vredeo dva čaršijska. Ovakvom reformom Miloš je uspeo da uveća državni prihod bez uvećanja poreza. Ali, istovremeno je želeo da umanji i materijalne obaveze Srbije prema Turskoj. Stoga uporno pokušava da ubedi tursku vlast u Carigradu da se prilikom određivanja danka Srbiji u iznosu od 2.300.000 groša ima na umu carigradski ili čaršijski groš, a ne poreski. Njegovo mišljenje, koje je uporno branio, najzad je i usvojeno 1837. i danak je otad isplaćivan po čaršijskoj vrednosti. Na taj način postignute su znatne uštede u državnim rashodima, koje su prema jednom proračunu u periodu od 1837 do 1842. iznosile ukupno više od sedam miliona poreskih groša.

Trgovinski poslovi su se obavljali i na kredit, vršene su i zaloge, izdavane obligacije, menice, novčana pisma i druge hartije od vrednosti, sa plaćanjem u inostranstvu, u Carigradu ili Beču. Mada je raznolikost moneta u opticaju stvarala mnogo problema, ona je i uvećavala novčani promet u Srbiji. „Svakih 15 dana, tatarin austrijske pošte donosio je iz Carigrada u Beograd od jedan do dva, a ponekad i tri miliona groša. Ako je kurs bio povoljan, jedan deo tog novca ostajao je u Beogradu. Tu se menjao za srebrni novac i njime su isplaćivani poverioci. Ali najveći deo prenosio se u Zemun, odakle se diližansom slao u Beč, gde su se groševi lili u kovnici. Za njih se dobijao srebrni novac, sa zaradom od pet i više odsto. Ovaj srebrni novac se ponovo nosio u Carigrad i tamo, pri povoljnom novčanom kursu, s procentom opet menjao u groševe. Bosanski trgovci su u Beograd povremeno donosili srebrni novac i menjali ga za groš, što je beogradskim trgovcima donosilo dobru zaradu, a neki od njih su se bavili samo tim zanimanjem“, navodi Đorđević.

Radi trgovisnkih poslova novac je često uziman na zajam, uz neretko visoku kamatu. Da bi suzbio nepravedno bogaćenje ovom vrstom novčane trgovine, Miloš je 24. marta 1837. odredio maksimalnu kamatu na mesečnom i godišnjem nivou, a ko to nije poštovao završavao je na sudu.

Ipak, stranci ocenjuju da je novčani promet u Beogradu ograničen, ističe Đorđević, „jer ne postoji berza kao po drugim evropskim slobodnim trgovačkim varošima. Misao da se otvori berza potekla je među beogradskim trgovcima još 1830. i koja je u vidu molbe prosleđena Milošu, ali je nepoznato zašto taj predlog nije usvojen“.



Nenaplativi krediti

Prva banka u Srbiji je osnovana privatnim kapitalom i mada je bilo predviđeno da se prikupi osnivački kapital od milion dukata, odnosno 12 miliona dinara, kupovinom akcija je uplaćeno samo 120. 000 dukata ili 1.440.000 dinara. Počela je da radi 3. juna 1869. pod nazivom Prva srpska banka, ali zbog neiskustva u bankarskom poslovanju ubrzo je zapala u teškoće. Promašaji na berzi i ulaganjima u železničke projekte u inostranstvu, a posebno odabravanje pozamašnih kredita svojim članovima, doveli su do njenog stečaja već 1871. godine. Najugledniji srpski trgovci, članovi uprave, pretrpeli su bankrot, pa u narednim godinama nije bilo interesovanja za osnivanje novih banaka ili novčanih zavoda.

Zorica Žarković

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 29 Mar 2017, 17:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kako je pisala kraljica Natalija Obrenović: "Milane moraš da se pomiriš sa ulogom reformatora zemlje"

Knjiga „Ruža i trnje", kraljice Natalije Obrenović, značajan je dokument koji obuhvata uspomene kraljice Natalije Obrenović, njene priče, aforizme i pisma u periodu od 1883. do 1938. godine

Slika

Knjiga „Ruža i trnje", kraljice Natalije Obrenović, u izdanju Lagune, deo je nove edicije „Savremenice" koja je nastala u želji da se osveži ili upotpuni naše kulturno pamćenje o složenom radu značajnih Srpkinja XIX veka. Ovaj značajan dokument obuhvata uspomene kraljice Natalije Obrenović, njene priče, aforizme i pisma u periodu od 1883. do 1938. godine.

Slika srpske književnosti druge polovine XIX veka, tako, postaće raznovrsnija što se tiče autorstva, sadržaja, žanrova, a dug je svakog naroda prema svom kulturnom nasleđu da neprekidno preocenjuje i vrednuje pojedina nezasluženo zaboravljena dela.

Poštovana i voljena u Srbiji od samog dolaska u zemlju posle venčanja sa knezom Milanom Obrenovićem, nesebična dobrotvorka, kulturna poslenica koja je podržavala ženske škole i podsticala emancipaciju žena, požrtvovana vladarka koja nije štedela ni snagu ni novac da pomogne srpskim ranjenicima u ratovima tokom tri decenije srpske državnosti - kraljica Natalija doživela je tešku i tragičnu sudbinu i kao kraljica, i kao majka, i kao filantrop čije delo narod nije umeo da ceni iako mu je posvetila svoje najbolje godine i ostavila u nasleđe veliko bogatstvo.

Kraljica Natalija organizovala je brojne zabave na dvoru. Radila je na emancipaciji žena u Srbiji. Učestvovala je u stvaranju lista „Domaćica" 1879. godine. Osnivačica je Ženskog udruženja za nacionalnu domaću radinost, a bila je i pokroviteljka Više ženske škole. Aforizmima je ušla u istoriju srpske književnosti kao prva spisateljica koja se oprobala u ovom žanru u vidu knjige.

Sa prednostima i blagodetima njenog kraljevskog dostojanstva naporedo su je pratili stradanje i zla sudbina.

Vojska se dobro borila, loše predvođena i žrtvovana od Generalštaba koji u nju nije imao poverenja. Žao mi je što više nemaš iluzija, bez njih je teže. Uzmi malo mojih i veruj da budućnost pripada Saši i nama. Bićemo nagrađeni jednog dana.

Kraljica Natalija u pismu kralju Milanu Obrenoviću, 7. decembar 1885.

Kao vladarka, Kraljica Natalija aktivno je učestvovala u vlasti neretko suprostavljajući se svome suprugu i njegovim idejama, pre svega njegovoj naklonosti ka Austriji. Razvod kralja i kraljice i te kako je imao uticaja na političku scenu Srbije. Političari koji su podržavali kraljicu Nataliju i koji su bili njeni prijatelji, bili su neprijatelji kralja, i obrnuto. Tokom Prvog svetskog rata kraljica Natalija pomagala je srpskom narodu.

U jednom od sačuvanih pisama, upućenom kralju Milanu Obrenoviću i datiranom na 7. decembar 1885. kraljica Natalija piše:


Slika
Sa sinom Aleksandrom


"Dragi moj Milane, Pošto sam se tri nedelje previše moralno i fizički iscrpljivala, četvrte sam doživela dve vrlo jake nervne krize koje su me slomile i od kojih sam se jedva povratila. Još uvek osećam slabost, ali sam se već tri puta prošetala saonicama po vazduhu koji osvežava. Hoću da ti kažem da sam na dobrom putu da ozdravim i da sam u stanju da sutra, u nedelju, primam posete.

Pišeš da budem određenija. Iako sam se nadala da ćeš me od prve razumeti, činim to sa zadovoljstvom. Treba da se pomiriš s ulogom reformatora zemlje, zbog čega moraš da budeš čvrst i ne dozvoliš da te bilo šta omete. Moraš da koristiš sve one koji ti mogu biti od koristi, ne ulazeći u to da li su prijatni ili ne, dragi ili odvratni. Moraš da ispraviš učinjeno zlo, čiji tvorac nisi samo ti ali čiji veliki deo na tebe pada. Dužan si prema zemlji, prema Saši i prema svom imenu.

Vojska se dobro borila, loše predvođena i žrtvovana od Generalštaba koji u nju nije imao poverenja. Žao mi je što više nemaš iluzija, bez njih je teže. Uzmi malo mojih i veruj da budućnost pripada Saši i nama. Bićemo nagrađeni jednog dana. Poveruj mi jednom u životu i reci sebi: 'Svet nije baš toliko ružan koliko izgleda', i uvidećeš da pored zla postoji i dobro. Imaj poverenja, veruj mi, osećam da sam u pravu. Kada dođe do primirja, idi da posetiš trupe. Onda možeš da se ovamo vratiš na tri-četiri dana.

Stalo mi je i želim da te vidim.

Stalno mislim na tebe.

Natalija"

Natalija Petrovna Keško rođena je 1859. godine u Firenci. Bila je rusko-moldavkog porekla. Živela je u Rusiji do svoje sedamnaeste godine kada se verila sa knezom Milanom Obrenovićem. Iste godine, dakle 1875, venčali su se u Beogradu. Naredne godine rođen je prestolonaslednik Aleksandar Obrenović. Drugi sin Milana i Natalije, Sergije, umro je ubrzo posle rođenja.

Godine 1882. Srbija je postala kraljevina, te je kneginja Natalija postala kraljica.

Zbog Milanovog lagodnog života, odavanju kocki i brojnim neverstvima kralj i kraljica počeli su se udaljavati jedno od drugog. Njihovi karakteri bili su različiti, kao i odnos prema vladarskim obavezama. Naime, dok je kraljica bila odgovornija i čvršća, kralj je neretko pokazivao neodgovornost i opušteniji odnos prema vlasti. Takođe, kraljica Natalija bila je naklonjena Rusiji, a kralj Milan oslonac je tražio na strani Austrije. Brojne razmirice dovele su do toga da je 1887. godine kralj želeo da kraljica napusti Srbiju uvidevši da mu ona može ugroziti položaj i politički uticaj.

Dogovor je bio da kraljica ima pravo da leto provede u Srbiji, ali je potom morala da napusti zemlju na godinu dana. Godine 1888, po Natalijinom povratku u Srbiju, kraljica Natalija i kralj Milan zvanično su se razveli. Kraljica se posle konačnog razlaza sa kraljem preselila u Bijaric u vilu „Sašino". Tokom izgnanstva samo je povremeno viđala sina Aleksandra. Pošto je kralj Milan abdicirao 1889. godine i napustio Srbiju, vratila se u zemlju.

U maju 1891. godine kraljica Natalija biva proterana iz Srbije. Kada je na vlast stupio kralj Aleksandar 1893. godine, odbila je da se vrati u Beograd. Ona se tek dve godine kasnije, tj. 1895. godine, vratila u Srbiju. U zemlji je boravila samo kada u njoj nije bio kralj Milan.


Slika
Sa braćom i sestrama


Povremeno se vraćala u Srbiju kako bi se viđala sa sinom. Međutim, uvidevši da se kralj Aleksandar zaljubio u njenu dvorsku damu Dragu Mašin, zaoštrila je odnose i sa sinom. Kraljica Natalija oštro se protivila sinovljevoj ženidbi sa Dragom Mašin. No, uprkos protivljenju majke, mnogobrojnih prijatelja i političara, 1900. godine kralj Aleksandar sklopio je brak sa Dragom Mašin.

Kraljica Natalija prešla je u katoličanstvo 1902. godine i nije se više vraćala u Srbiju. Godine 1903. ubijen je njen sin kralj Aleksandar Obrenović i kraljica Draga Mašin, a na čelo Srbije stupila je dinastija Karađorđević.

Tokom Prvog svetskog rata kraljica Natalija pomagala je srpskom narodu.

Po završetku rata živela je u Parizu u jednom ženskom manastiru. Nekadašnja srpska kraljica u Parizu živela je povučeno i u oskudici, o čemu je pisala svetska štampa. Umrla je 1941. godine u Parizu u velikom siromaštvu.

Knjiga „Ruža i trnje" čiji je autor kraljica Natalija, pokušaj je da se obuhvate najznačajniji pisani tragovi koji su ostali posle ove najomiljenije srpske kraljice, kao značajna i često dramatična svedočanstva o jednoj slavnoj epohi stvaranja moderne srpske države.

Promocija knjige „Ruža i trnje" kraljice Natalije Obrenović, održaće se u četvrtak, 17. marta u 18 sati u Delfi Caféu u SKC-u, Beogradu. O knjizi će govoriti istoričarka Ljubinka Trgovčević, književnica Ivana Hadži - Popović, istoričarka književnosti Svetlana Tomić, književnica Ljubica Arsić i urednik Dejan Mihailović.


nedeljnikrs

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Dinastija Obrenovića  |  Poslato: 27 Jan 2018, 22:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SRBIJA JE CVETALA U VREME OBRENOVIĆA, A ONDA SMO UNIŠTILI SKORO SVE: Ovo je 47 stvari koje je Srbija dobila za vreme dinastije

Resized Image - Click For Actual Size

Osim himne "Bože pravde" koja je nastala za vreme vladavine dinastije Obrenovića, ova dinastija je još mnogo toga darivala Srbiji i srpskom narodu. Evo šta je sve urađeno za vreme njihove vladavine:


1. Za vladavine Obrenovića Srbija je postala država: vazalna (1830), nezavisna (1878), Kraljevina (1882), uz ne mala teritorijalna proširenja. Bila je pravna i ustavno uređena država. Ako izuzmemo ustavna akta iz prvog ustanka, svi ustavi novovekovne Srbije doneti su za vladavine Obrenovića (1835, 1838, 1869, 1888 – 1903. vraćen sa malim izmenama – i 1901)



2. Ustavom iz 1888, koji je bio jedan od najnaprednijih ustava u Evropi, uvedena je parlamentarna vladavina u Srbiji. Ovim ustavom je garantovana zaštita slobode od samovolje državne vlasti, zabranjen progon srpskih građana, zajamčena prava i lične slobode građana i sloboda govora, misli, štampe i udruživanja, izvršena decentralizacija države (uvedena okružna, sreska i opštinska samouprava), obezbeđena sudska nezavisnost itd.

3. Knjaz Miloš je takođe uveo jedno od kapitalnih obeležja državnosti u Srbiji, a to je takozvana „stajaća vojska“ ili državne oružane snage



4. Kraljica Natalija je osnovala fond “Natalijanum” i poklonila je Univerzitetu u Beogradu Kraljevski domen u Majdanpeku od oko 8.000 hektara, a rudnik zlata, koji se na njemu nalazi, srpskoj siročadi. Tim gestom Kraljica Natalija je ubedljivo najveći dobrotvor Beogradskog Univerziteta.



5. Kralj Milan je poklonio imanje Jevremovac za Botaničku baštu.



6. Knez Mihailo je dao plac za Srpsku Akademiju.



7. Knjaz Miloš je 1859. uveo opštinske koševe u koje su seljaci bili obavezni da daju određene količine žita, koje se potom delilo narodu u slučaju gladi ili nekih drugih neprilika, kao što su sušne godine, poplave ili kasnije, posle Miloševe smrti u ratnim uslovima. Ovo je trajalo do 1915.

8. Obrenovići su posebno vodili računa o zaštiti prava manjinskih zajednica u Srbiji. Vrhunac te brige je donošenje ustava iz 1888. u kome se garantuju sva prava svim građanima Srbije



9. Knjaz Miloš je osnovao tajnu srpsku službu i to za vreme Drugog srpskog ustanka, a prvi veliki tajni agent je bio narodni knez Vasilije Vasa Popović iz Bersića kod Gornjeg Milanovca.



10. Knjaz Miloš je za vreme posete sultanu Mahmutu u Carigradu otplatio dugove Vaseljenske Patrijaršije. Iz zahvalnosti prema ovom lepom i plemenitom gestu srpskog vladara, Patrijarh i Sveti Sinod sporazumeju se, da se na liturgijama spominje vladarski srpski dom i srpski narod.



11. Te, za Srbiju, a posebno za Srbe, važne 1896. godine, Kralj Aleksandar je prisustvovao prvim obnovljenim Olimpijskim igrama u Atini i to kao jedini strani državnik. O tome svedoči filmski zapis.



12. Ličnim novcem Obrenovića ili njihovim zalaganjima je sagrađeno ili, u najmanju ruku obnovljeno, preko 400 crkava i manastira.

13. Glavni ktitori manastira Vujan, gde je kao iskušenik boravio i blago počivši Patrijarh Pavle i gde se na čudesan način izlečio od tuberkoloze, su bili Knez Nikola Milićević Lunjevica, deda Kraljice Drage, Vojvoda Milan Obrenović i Gospodar Jakov Obrenović.



14. 7. juna 1840. u Srbiji je počela sa radom prva Pošta na Kalemegdanu u Srbiji.



15. 1866. je donet prvi Zakon o poštama i izdate prve poštanske marke koje su bile sa likom Kneza Mihaila (u svetu je prva marka izdata u Engleskoj 1840).



16. 1874. Srbija je sa još 21 zemljom iz sveta postala osnivač Svetskog poštanskog saveza.



17. 15. septembra 1884. je puštena u saobraćaj prva pruga izgrađena u Srbiji između Beograda i Niša.



18. Prvi gradski prevoz u Beogradu je krenuo 1892. kada su tramvaji sa konjskom zapregom prevozili putnike po Beogradu. Godinu dana kasnije je proradio tramvaj na električni pogon.



19. Prvi Licej-Velika škola otvorena je 1838. U Beogradu.



20. Prva knjižara otvorena je 1827. ( Gligorije Vazarević kod Saborne crkve)

21. Prva štamparija je počela sa radom 21. maja 1831. (doneli je iz Sankt Peterburga Cvetko Rajović i Avram Petronijević).



22. Sa radom je počelo 1859. Narodno pozorište koje je izgrađeno pre svega ličnim sredstvima Kneza Mihaila uz učešće Kralja Milana i Kapetana Miše Anastasijevića.



23. Prva biblioteka osnovana je 1815. pri Knjaževskoj kancelariji, a biblioteka u Beogradu je osnovana 1838. kao začetak Narodne biblioteke. Za narodnu biblioteku na Kosančićevom vencu Knez Mihailo je dao na raspolaganje svoj plac.



24. Prvo učeno društvo – Društvo srpske slovenosti, osnovano je 1841.



25. Prvi bal u Srbiji je priređen 1827.



26. Prvu apoteku i bolnicu je 1826. otvorio Gospodar Jevrem Obrenović u Šapcu.



27. Prva apoteka u Beogradu je otvorena 1830. Kod Saborne crkve (vlasnik Mateja Ivanović).



28. Prva bolnica u Beogradu osnovana je 1832.



29. Prvi put žene su sele za trpezu zajedno sa muževima i ostalom gospodom

27. januara 1838. na svečanoj večeri na Miloševom dvoru.



30. Prvi bilijar je stigao u Srbiju 1822.



31. Prvi klavir 1824. dobila je Savka, mlađa kći Knjaza Miloša.



32. Prvi srpski i beogradski sajdžija je bio g. Piler od 1835.



33. Prva polisa osiguranja izdata je 1839. (osigurana kuća Lazara Zubana).



34. Prvi telefon, samo sedam godina kasnije od prvog Belovog telefona, uveden je u Beogradu 14. Marta 1883.



35. Prvi međumesni razgovor obavili su Kralj Milan i Milutin Garašanin, naprednjački prvak, između Beograda i Niša 1886.



36. Javni telefonski saobraćaj u Beogradu počeo je 1898. kada je u Kolarčevoj zadužbini postavljena telefonska centrala sa 50 brojeva.



37. Prvi putujući bioskop se pojavio 1900.



38. 1895. je osnovano Društvo za podizanje Hrama Svetog Save.



39. Srpska Kraljevska Akademija je ustanovljena zakonom 1. novembra 1886.



40. 1823. Knjaz Miloš je naredio da se Dan Svetog Save obeležava kao školska slava u Srbiji.



41. Srpska crtačka i slikarska škola osnovana je 1895.



42. Mokranjčeva Srpska muzička škola je osnovana 1899.



43. 6. maja 1830. je u Požarevcu postrojena prva četa Knjaževske garde – Gvardije koja je preteča elitne jedinice vojske Srbije, Garde.



44. Knez Mihailo 1868. donosi rešenje o kovanju srpskog novca – pare, a dinar je iskovan prvi put 1875. odlukom Kneza Milana.



45. 23. Septembra 1893. U Beogradu je upaljena prva sijalica (ugao Kolarčeve i Makedonske ulice).



46. Na Dorćolu je 1893. izrađena je prva elektro-centrala koja je snabdevala tramvaj i javno osvetljenje u Beogradu, koji je tada imao 55.000 stanovnika. Elektrika je u Beogradu uvedena 8 godina posle Pariza i 5 posle Berlina, a pre mnogih Evropskih metropola.



47. Prva industrijska hidrocentrala u Srbiji je puštena u pogon na Ilindan 1900. na Đetinji kod Užica. To je prva hidrocentrala na Balkanu i prva u Evropi po Teslinom principu.



Tako da sa slobodom možemo reći da je Srbija tog vremena išla u korak sa Evropom.


kurir

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 56 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker