Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:29


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 05 Apr 2017, 22:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija pre Nemanjića, 5. deo: Zaharija Pribislavljević (923-924)

Slika
Srpski ratnik

Zaharija je bio sin kneza Pribislava (Prvoslava)*, najstarijeg sina i naslednika kneza Mutimira, koji je bio najstariji sin kneza Vlastimira. Nakon smrti njegovog dede 891/892. godine, vlast u Srbiji preuzeo je njegov otac, prema pravu prvorodstva, ali ga je već 893/894. godine srušio sa vlasti Petar Gojniković, koji je došao iz Hrvatske.
Pribislav je sa braćom, prema navodima Konstantina Porfirogenita (913—959), pobegao u Hrvatsku, ali ima istoričara koji izražavaju sumnju u ovo i smatraju da je došlo do greške u pisanju i da su oni zapravo pobegli u Bugarsku.
Bugarsko-vizantijski sukobi početkom X veka, uticali su i na političke prilike u tadašnjoj Srbiji. Bugarski car Simeon Veliki je zbacio 917/918. godine svog kuma Petra Gojnikovića sa vlasti, zbog njegovih navodnih veza sa Vizantijom i na njegovo mesto postavio Pavla Branovića, u pokušaju da osigura svoj uticaj u Srbiji. Vizantijski car Roman Lakapin (919—949) je poslao 921. godine vojsku predvođenu Zaharijom Pribislavljevićem, Pavlovim bratom od strica i sinom Mutimirovog najstarijeg sina i naslednika Pribislava da svrgnu Pavla sa vlasti. U borbama koja su usledile, Zaharijine trupe su poražene, a on sam je zarobljen i poslan u Bugarsku, kao zarobljenik.

Međutim, političke prilike na Balkanu, navele su Pavla da promeni svoju politiku i približi se Vizantiji. Ovaj njegov potez, primorao je Simeona da ponovo vojno interveniše u Srbiji i ponovo izvrši promenu na srpskom prestolu. Na čelu bugarske vojske, on je921/924. godine poslao nekadašnjeg vizantijskog štićenika Zahariju, koji se nalazio u bugarskoj tamnici. Nije poznato da li je do borbe uopšte došlo, ali je izvesno da je Zaharija uspeo da preuzeo vlast, dok dalja Pavlova sudbina nije poznata.

Iako je na vlast došao podrškom bugarskog cara, Zaharija je vrlo brzo prešao na stranu Vizantije i priznao vrhovnu vlast vizantijskog cara. Ovaj njegov potez je izazvao Simeonovu reakciju, tako da je on 922/924. godine poslao protiv njega vojsku predvođenu Marmenom i Teodorom Sigricom. Njihov cilj bio je da trajno zauzmu Srbiju, pošto se ne pominje da su sa sobom vodili nekog od srpskih prinčeva, kao što je to bio slučaj u prethodnim bugarskim pohodima, kada su samo zbacivani nelojalni kneževi. Međutim, bugarske snage su poražene, a Zaharija je glave i oružje dvojice bugarskih vojskovođa poslao u Carigrad, kao ratne trofeje.

Novi bugarski pohod usledio je 924. godine, a uz vojsku je Simeon poslao i Časlava, Klonimirovog sina i Zaharijinog brata od strica.

Zaharija je pred Bugarima pobegao u Hrvatsku ne upuštajući se u borbu, nakon čega su bugarske vojskovođe pozvale srpske župane da dođu i priznaju Časlava za novog kneza. Kada su se župani pojavili, Bugari su ih sve pohvatali, nakon čega su upali u Srbiju i opustošili je, a župane su sa Časlavom odveli u Bugarsku.

Dalja Zaharijina sudbina nije poznata, pošto se on više ne javlja u istorijskim izvorima.

*Ime Zaharijinog oca se pominje isključivo u delu Konstantina Porfirogenita, u njegovom grčkom obliku Πριβέσθλαβος, zbog čega postoji sporenje među istoričarima da li ga treba čitati kao Pribislav ili kao Prvoslav.

Nastaviće se…


magacinportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 05 Apr 2017, 23:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija pre Nemanjića, 6. deo: Časlav Klonimirović (927 — oko 950)

Slika
Smrt Velikog Župana Časlava Klonimirovića, oko 950.godine (bačen je u Savu)

Bugarski car Simeon umire 927., što izaziva veliki obrt na Balkanu. Simeona nasleđuje njegov sin Petar koji je u poređenju sa svojim ocem bio samo bleda senka, doduše u poređenju sa Simeonom koji je bio gospodar Balkana mnogi bi bili samo senke,ali pravu promenu izaziva činjenica da je bio pod uticajem vizantijskog cara tako da Vizantija ponovo postaje najjača sila na Balkanu.

Oko 927. Časlav uspeva da prebegne iz Bugarske u Srbiju. Stanje koje je tamo zatekao bilo je, po pričanju tadašnjih pisaca, u najmanju ruku očajno. Priča se da je u celoj Srbiji bilo samo pedesetak lovaca bez žena i dece. U ovakav podatak je teško poverovati, tako da je verovatno u Dostinici i njenoj bližoj okolini zatekao samo pedesetak lovaca bez žena i dece. Časlav je po preuzimanju vlasti priznao vrhovnu vlast vizantijskog cara i zatražio od njega zaštitu. Kada se obezbedio od potencijalnih napada iz inostranstva posvetio se obnovi i učvršćivanju Srbije.


Slika
Verovatne granice Srbije u doba Časlava


Kada je srpski knez Časlav poginuo u bitki sa Mađarima 950. godine, tadašnje srpske zemlje se raspadaju na manje kneževine, koje su nastavile svoje postojanje nezavisno jedne od drugih.

Prema navodima Letopisa Popa Dukljanina, mađarski velikaš Kiš je upao sa vojskom u Bosnu i započeo pljačkanje i pustošenje te oblasti. Srpski knez Časlav je sakupio vojsku i sukobio se sa mađarskim snagama u Drinskoj županiji, pored same reke (verovatno nizvodno od današnje Foče). U borbama je poginuo sam Kiš, a mađarske snage su potučene do nogu. Kišova udovica je nakon toga zatražila od mađarskog kralja vojsku, da bi osvetila smrt svog muža. On joj je dao veliku vojsku sa kojom se uputila u Srem (današnja Mačva) i u iznenadnom noćnom napadu na srpski logor, Mađari su zarobili Časlava. Prema naredbi Kišove udovice, Časlavu i svim njegovim srodnicima, koji su takođe zarobljeni, su zavezane noge i ruke, nakon čega su živi bačeni u reku Savu.

Bosna se odvojila od Srbije i pala pod vlast hrvatskog kralja Krešimira II, a u ostalim srpskim oblastima vlast su uzeli lokalni gospodari. Tada se centar srpske državnosti seli južno u oblast Duklje sve do pojave velikog župana Vukana, koji oko 1090. godine centar srpske državnosti seli u Rašku. Za vreme vladavine župana Vukana Raška ponovo postaje najmoćnija srpska državna teritorija za koju se sve češće počinje upotrebljavati naziv Srbija.

Nakon ovog perioda ondašnjom Srbijom vladaju Tihomirovići za koje nema potpunijih podataka sem imena i perioda vladavine:

Tihomirovići (960-1035)

Tihomir (960-980, Knez Srbije)
Ljutomir (980-1003, Knez Srbije)
Ljutomirov Sin (1003-1030, Knez Srbije; ne zna se njegovo ime)
Ljutovit (1030-1035, Knez Srbije)

Nastaviće se…


magacinportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 05 Apr 2017, 23:27
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija pre Nemanjića, 7. deo: Stefan Vojislav Vojislavljević(1018 – 1043)

Slika
Stefan Vojislav

Dinastija Vojislavljevića je vladala u Duklji, jednoj od srpskih država u ranom srednjem veku. Pre nego što je Duklja potpala pod vizantijsku vlast, protiv koje se pobunio Stefan Vojislav, Dukljom je vladao Jovan Vladimir. Vladari iz ove dinastije bili su:
Stefan Vojislav (1035 – 1050)
Mihailo I (1050 – 1077)
Konstantin Bodin (1081 – 1101)

Nakon smrti Konstantina Bodina, Duklja je zapala u stanje političkog rasula. Letopis popa Dukljanina, jedini izvor za prilike u Duklji ovoga vremena, nabraja veliki broj vladara što samo odslikava političku nestabilnost, a ne odražava stvarnu smenu na prestolu.

Mihailo II, Bodinov sin
Dobroslav, Bodinov polubrat
Kočopar (1101-1102, Kralj Duklje, Raške, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)
Vladimir (1102 – 1114, Kralj Duklje, Raške, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)
Đorđe (1114 – 1118, Kralj Duklje, Raške, Zahumlja, Travunije i Neretljanije)

Poreklo Stefana Vojislava, mogu se naći i kod vizantijskih hroničara, koji Stefana Vojislava nazivaju Travunjaninom Srbinom. Smatra se da je Vojislav rođen krajem X veka i da je oko 1019. godine preuzeo vlast u Duklji kao vizantijski vazal. Nakon smrti Romana III Argira (1028 — 1034) 11. 04., Vojislav je, najverovatnije naredne godine, zbacio vizantijsku vlast. Povod se može naći u politici novog cara Mihajla IV (1034 — 1041) koju je vodio njegov brat evnuh Jovan Orfantrof. On je drastično povećao poreze i namete, koji nisu punili samo državnu kasu već i džepove samog Jovana i njegovih rođaka. Pored toga on uvodi slovenskom stanovništvu da plaća poreze u novcu, umesto dotadašnjeg plaćanja u naturi što dovodi do velikog revolta među Slovenima, koji će na kraju rezultirati otvorenom pobunom. Međutim, Vojislavljev otpor je brzo savladan i on se već 1035./1036. godine našao u Carigradu, kao vizantijski zarobljenik, a upravu nad Dukljom je preuzeo Teofil Erotik.

Krajem 1037. ili početkom 1038. godine, on uspeva da pobegne iz zatvora i da se vrati u Duklju iz koje je potisnuo vizantijskog namesnika Teofila Erotika, o čemu svedoči zapis Jovana Skilice:„… Stefan Vojislav, arhont Srba, koji je bio pre kratkog vremena pobegao iz Carigrada i zauzeo zemlju Srba, proteravši odande Teofila Erotika“. Tokom zime 1039./1040. godine, jedan vizantijski brod se zbog olujnog vetra nasukao u Duklji, a njegov tovar, koji je činilo 10 kenterija zlata (7.200 zlatnih nomizmi), je Vojislav zadržao za sebe. Vizantijski car je ovo iskoristio kao povod za napad na Duklju i u proleće 1040. godine je poslao na Vojislava vojsku predvođenu Georgijem Probatom. Međutim, njegove snage su se zagubile na nepoznatom terenu, što je Vojislav iskoristio i potpuno ih razbio.

Unutrašnji nemiri u samoj Vizantiji i nova slovenska pobuna u Pomoravlju koja je buknula 1041. godine pod vođstvom Petra Deljana, onesposobili su privremeno Vizantijsko carstvo da ponovi napad. Međutim, slovenski ustanak propada sam od sebe još iste godine, a već naredne godine na vizantijski presto seda Konstantin IX Monomah (1042 — 1055) koji u jesen iste godine naređuje dračkom strategu Mihajlu napad na Duklju.

Vizantijska vojska se od Drača uputila prema Skadru i Baru napadajući Duklju sa juga, dok je vizantijskim vazalima raškom, županu, bosanskom banu i zahumskom knezu Ljutovidu naređeno da sa svojim odredima napadnu sa severa. Pred jakom vizantijskim snagama, Vojislav se povlačio izbegavajući borbu i prepuštajući im teritoriju, tako da su Vizantinci bez borbe prolazili Duljkljom, paleći, pljačkajući i robeći, ulazeći sve dublje i dublje u zetske klance. Iako se nije upuštao u borbu zbog očigledne vizantijske brojčane nadmoći (savremeni izvori navode cifre od 40.000, pa i 60.000 vojnika, koje se one danas smatraju preteranim, ali se vizantijska brojčana nadmoć ne dovodi u pitanje), Vojislav je sa svojim snagama zaposeo visoke čuke i vrhove klanaca kojima su Vizantinci prolazili. Kada je procenio da je skupio dovoljno plena i zarobljenika, Mihajlo je naredio da vojska krene da se vraća iz unutrašnjosti Duklje ka primorju.

Slika
Slavna pobeda Vojislava nad Grcima

Putanja kojom su se Vizantinci vraćali, išla je kroz uske prolaze koje je od ranije držao pod kontrolom Stefan Vojislav. U iznenadnom noćnom napadu Vojislavljevih odreda na vizantijski logor u planinskim tesnacima, vizantijske snage su potučene do nogu, a tokom borbi je stradalo sedam njihovih zapovednika (stratega). On je ovom pobedom, uspeo da sačuva nezavisnost Duklje, čime je ona postala prva država koja je uspela da izbori svoju nezavisnost od Vizantije, kao i da proširi svoju vlast na okolne srpske kneževine (Travuniju i Zahumlje) koje su do tada bile vizantijski vazali. U znak sećanja na ovu pobedu, u Crnoj Gori se datum bitke proslavlja kao dan vojske Crne Gore.

Stanje neprijateljstva prema Vizantiji je nastavljeno do kraja Vojislavljeve vladavine tj. do sredine XI veka. Nakon njegove smrti, došlo je do unutrašnjih borbi oko vlasti među njegovim sinovima, iz kojih je kao pobednik izašao Mihajlo. Ima onih koji smatraju da mu je pobedu u tom ratu donela vizantijska podrška, pošto je on početkom svoje vladavine priznao vrhovnu vlast vizantijskog cara (oko 1052. godine), nakon čega mu je dodeljena vizantijska titula protospatra.

Nastaviće se…

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 05 Apr 2017, 23:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija pre Nemanjića, 8. deo: Mihailo Vojislavljević (1073 — 1085)

Slika
Ktitorski portret kralja Mihajla iz crkve svetog Mihajla u Stonu, nastao oko 1080. godine

Mihailo Vojislavljević je bio prvi srpski kralj koji je vladao Dukljom (Zetom) od sredine XI veka do 1081. godine i uzdigao je na rang kraljevine 1077. godine, za šta je dobio potvrdu od pape Grgura VII (1073 — 1085). Tokom svoje vladavine, on je očuvao i učvrstio državu svoga oca Stefana Vojislava, pretvorivši je u regionalnu silu koja aktivno učestvuje u međunarodnoj politici, povezujući se sa Normanima i Papstvom.

Mihailo je bio sin Stefana Vojislava, koji je prema navodima „Letopisa Popa Dukljanina“, poput Jovana Vladimira, bio oženjen princezom iz Samuilove (976 — 1014) porodice sa kojom je imao petoricu sinova (Gojislav, Predimir, Mihajlo, Saganek i Radoslav). Izvesna potvrda ovoga se može naći i u činjenici da su Slovenski ustanici, koji su se 1072. godine pobunili protiv Vizantije, tražili od Mihajla da im pošalje jednog od svojih sinova da ga proglase za cara i Samuilovog naslednika. Ne zna se kada je tačno rođen, ali se na osnovu navoda Popa Dukljanina da je sa svojom braćom učestvovao u bici kod Bara 1042. godine, može zaključiti da je rođen krajem druga ili početkom treće decenije XI veka.


Slika
Ktitorski portret kralja Mihajla iz crkve svetog Mihajla u Stonu (današnja Hrvatska), nastao oko 1080. godine

Ktitorski portret kralja Mihajla nalazi se u crkvi svetog Mihajla u starom Stonu (današnja Hrvatska), nedaleko od današnjeg grada i predstavlja jedini sačuvani portret srpskih vladara iz prednemanjićke epohe, a smatra se da je nastao oko 1080. godine. Smešten je u maloj niši, koja se nalazi levo od ranijeg ulaza u crkvu, a iznad nje se nalazila još jedna freska, koja je danas samo delimično sačuvana. Na njoj je bio prikazan neko od Apostola ili možda čak sam Hrist, pred kime se nalazi klečeća figura, sa rukama koje su prekrštene preko grudi. Na osnovu sličnih kompozicija iz jermenske umetnosti, pretpostavlja se da je i na ovoj fresci bio prikazan ktitor crkve.
Mihajlova figura je okrenuta na levo i sa obe ruke drži, dosta visoko, model crkve koji pruža ka svetom Mihajlu, čija se freska zasigurno nalazila nasuprot kralja, na severnom delu zapadnog zida crkve, pored nekadašnjeg ulaza. Mihajlovo lice na fresci je izduženo, sa velikim očima, iznad kojih su naglašene obrve, dok je na čelu naslikana duboko urezana horizontalna bora. Njegov nos je dug, kukastog oblika, a ispod njega se nalaze mala usta. Kosa mu je duža i dopire do potiljka, a proseda je, poput njegove brade. Na glavi nosi kraljevski venac zapadnog tipa, koji se sreće širom srednjovekovne Evrope, uključujući i Norvešku i Englesku. Sam venac je cilindričnog oblika, tamnocrvene boje. Gornja strana je ravna i na njoj se, kao ukrasi, nalaze tri mala krsta, dok se na njenoj donjoj strani nalaze dva mala štita, po jedan iza svakog uveta.

Strani izvori ne govore ništa o njegovom bračnom stanju, dok se kod Popa Dukljanina može naći podatak da se ženio dva puta i da je imao sedam sinova iz prvog (Vladimir, Prijaslav, Sergije, Derija, Gavril, Miroslav i Bodin) i četvoricu iz drugog braka (Dobroslav, Petrislav, Nićifor i Teodor), koji je sklopio sa rođakom vizantijskog cara. U prilog braka sa vizantijskom plemkinjom, svakako da idu grčka imena dece iz drugog braka, kao i podatak da je on na početku svoje vladavine, oko 1052. godine, dobio vizantijsku titulu protospatra, koji je u saglasju sa Popom Dukljaninom, koji navodi da mu je nakon preuzimanja vlasti umrla prva supruga, nakon čega se on oženio Vizantinkom. Pretpostavlja se da je, ukoliko je do braka uopšte i došlo, bio oženjen ćerkom jedne od sestara Konstantina IX Monomaha (1042 — 1055), za koje Psel navodi da ih car uopšte nije voleo, najverovatnije starije Jelene.

Nakon smrti Stefana Vojislava sredinom XI veka, Mihajlo je na upravu, prema Popu Dukljaninu, dobio Oblik (Taraboš), Crmnicu i Prapratnu. Međutim, ubrzo je došlo do sukoba među Vojislavljevim sinovima iz kojih je kao pobednik izašao Mihajlo. Nije isključeno da je prevagu na Mihajlovu stranu donela vizantijska pomoć, ali je izvesno da je najkasnije 1051. ili 1052. godine on priznao vrhovnu vlast Vizantije. Izvesno je takođe, na osnovu vizantijskih izvora, da se pod njegovom vlašću pre 1072. godine našao i Kotor, što neki autori takođe povezuju sa priznavanjem vizantijske vlasti odnosno mirazom vizantijske plemkinje. Naredne dve decenije, istorijski izvori ne znaju ništa o Mihajlu i njegovoj vladavini, tako da se on u tom periodu najverovatnije bavio sređivanjem unutrašnjih prilika u zemlji, jer Pop Dukljanin navodi da je Travunija na početku njegove vladavine pokušala da se otcepi.

Tokom 1071. godine, Vizantijsko carstvo doživljava slom i na istoku (26.08. Bitka kod Mancikerta) i na zapadu (u aprilu Normani osvajaju Bari), a građanski rat koji traje već pola veka ponovo izbija na površinu i zahvata Carstvo. Već naredne godine, Sloveni u Pomoravlju podižu novu pobunu predvođeni Đorđem Vojtehom. Oni su od Mihajla zatražili da im pošalje jednog od svojih sinova, da im bude vođa i da ga proglase za cara. Tako su se početkom jeseni 1072. godine, ustanicima priključili Mihajlov sin Bodin i vojvoda Petrilo sa odredom od 300 ljudi. Oni su zajedničkim snagama zauzeli Prizren i razbili vizantijsku vojsku, zarobivši tom prilikom duku skoplja Mihajla Dalasina i vojskovođu Longivardopula, koji je poslan Mihajlu, dok su ustanici Bodina proglasili za cara Bugarske, pod imenom Petar III. Nakon toga je zauzeto Skoplje, posle čega se Bodin upućuje na sever ka Nišu, dok Petrilo sa delom snaga kreće na Kostur, zauzimajući usput Ohrid i Devol.

Paralelno sa nastupima ustanika, Mihajlo je krenuo u ofanzivu ka Dračkoj temi. Međutim, već krajem godine Petrilova vojska je potučena kod Kostura, njegov zamenik je zarobljen, a on sam je uspeo da pobegne preko današnje Albanije ka Mihajlu. Poraz južne ustaničke armije, primorao je Bodina da sa od Niša uputi nazad ka Kosovu, u pokušaju da spreči Vizantince da mu odseku odstupnicu ka Zeti. Mihajlo mu je u pomoć poslao svog nekadašnjeg zaorbljenika i vizantijskog vojskovođu Longivardopula (koga je oženio svojom ćerkom) sa domaćim trupama ojačanim Normanima. Vojske su se spojile i kod Pauna na Kosovu je došlo do borbe u kojoj su ustanici potučeni, sam Bodin, koji se odlikovao snagom i hrabrošću, je zarobljen, a Longivardopul je tokom borbe prešao na stranu Vizantinaca. Bodin je poslan u Carigrad, gde je bio zatvoren u crkvi svetog Srđa i Vaha, nakon čega je poslan u Antiohiju, odakle ga je spasao Mihajlo, potplativši mletačke trgovce da ga oslobode tokom uličnih nereda između Grka i Jermena, dok je Vojteh umro od posledica ranjavanja. Vojne operacije u dračkoj temi su nastavljene do 1075. godine, kada Nićifor Vrijenije suzbio Mihajlove snage i povratio granične utvrde prema Zeti, ali nije ulazio u nju, plašeći se da mu se ne ponovi vizantijski poraz kod Bara iz 1042. godine.

Slika
Bodin, kralj srpski (1081 – posle 1101)

Nakon Bodinovog povratka iz zarobljeništva, on je postao savladar svom ocu, kome su izgleda, tokom borbi sa Vizantincima poginuli svi drugi sinovi. Početkom 1077. godine, on koristi unutrašnje sukobe u Vizantiji i zauzima Dubrovnik, a tokom iste godine se proglašava za kralja, za šta je od Pape zatražio i potvrdu, od koga je pokušao da izdejstvuje obnovu Dukljanske arhiepiskopije. Papa Grgur VII mu je tokom 1078. godine potvrdio titulu kralja i najverovatnije mu je poslao kraljevski venac, dok su njegovi zahtevi o obnovi Dukljanske arhiepisopije usvojeni 1089. godine, nakon njegove smrti. Pored povezivanje sa Papstvom, Mihajlo je uspostavio veze i sa Normanima sa juga Apenisnkog poluostrva, koji su se spremali da se iskrcaju na Balkansko poluostrvo predvođeni Robertom Gviskarom. On je u aprilu 1081. godine oženio svog sina Bodina Jakvintom, ćerkom Arhirica Normanina iz Barija.

Smatra se da je umro neposredno nakon toga, pošto se tokom normanske opsade Drača 18.10. iste godine, pominje samo njegov sin Konstantin Bodin. Prema pisanju Popa Dukljanina, vladao je 35 godina, sahranjen je u crkvi svetog Srđa i Vaha na Bojani i nasledio ga je brat Radoslav, koji je vladao 16 godina, nakon čega ga je Bodin zbacio sa vlasti.

Nastaviće se…


magacinportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 05 Apr 2017, 23:36
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija pre Nemanjića, 9. deo: Konstantin Bodin (1081. – 1099.)

Slika
Bodin, kralj srpski (1081 – posle 1101)

Konstantin Bodin je bio sin prvog srpskog kralja Mihaila. Kao mladi princ učestvovao je u buntovnim borbama protiv Vizantije. Kad je u Makedoniji 1073. buknuo ustanak protiv grčke vlasti, pomogao ga je kralj Mihailo, i na molbu ustanika poslao im je Bodina s pomoćnim četama. Bodin je potom proglašen u Prizrenu za cara Bugarske, pod imenom Petar III.

U početku je kao vladar imao uspeha. Njegova vojska osvojila je Skoplje i Niš, ali je bila greška što je razdvojio svoje snage, te se jedan deo vojske s vojvodom Petrilom uputio na jug, dok je on pošao na sever. Južna vojska bila je potučena kod Kostura, a ni severna, prepolovljena po snazi, nije mogla da se održi. Kod Pauna na Kosovu Bodin je bio poražen, zarobljen i odveden, najpre u Carigrad a posle u Antiohiju. Otuda se spasao pomoću mletačkih mornara unajmljenih od strane kralja Radoslava, Mihailovog brata i naslednika na vladarskom prestolu Srbije (dok se u drugim izvorima spominje da ih je unajmio sam Mihailo).

Posle 1081. došao je na kraljevski presto, iza očeve smrti. Duže vremena iskorišćavao je borbe između Vizantije i Normana, koji su iz Italije počeli svoja vojevanja na Balkanu. Iako obavezan Vizantiji, Bodin je u borbama ili ostajao neutralan, ili je ratovao za svoj račun, osvajajući Rašku, Bosnu i Hum.

Posle poraza Normana (1085) Vizantinci su se počeli svetiti za takvo držanje i Srbima. Veze između Bodina i Normana nisu mogle ostati nepoznate. Njegova žena Jakvinta, bila je kći Arhiriza, vođe normanske stranke u Bariju. Raški župan Vukan, Bodinov vazal, isticao se u vreme od 1086. do 1096. kao aktivan protivnik Vizantije i često je, verovatno u sporazumu s Bodinom, prodirao prema Kosovu i Metohiji. Sam Bodin u novim borbama nije imao stare sreće, i sve se manje isticao, zauzet borbama u porodici. Njegovi mnogobrojni srodnici bili su nezadovoljni kraljicom Jakvintom, koja je previše gledala sopstvene interese. Zbog tih porodičnih kriza Bodin je došao u sukob i sa Dubrovnikom, koji je davao utočišta progonjenim srodnicima. Godine 1096/97. prolazili su kroz Bodinovu državu francuski krstaši pod vođstvom grofa Rejmonda Tuluškog. Bodin ih je lepo primio u svojoj prijestonici Skadru.

Godina Bodinove smrti dugo vremena nije mogla da se utvrdi. Pominjale su se godine poput 1101-1102. ili 1107-1108. Najnovija istraživanja pokazala su da je najverovatnije da umro u periodu februar-mart 1099. godine.

Nastaviće se…


magacinportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 05 Apr 2017, 23:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Србија пре Немањића, 10. део: Велики жупан Вукан (око 1090-1116)

Slika
Фото илустрација: Свети ратници, манастир Манасија

Вукана је на престо у Рашкој поставио дукљански краљ Бодин, а по Вукану се ова српска династија назива Вукановићи . У почетку, њих двојица су заједно организовали акције против Цариграда, а када се Бодин измирио са Грцима, Вукан је наставио походе против Византије. Поприште борби је био западни део Косова где се град Звечан налазио у српском, а Липљан у грчком поседу.

Slika

Вукан је у борбама против Византије био веома енергичан и суров, па је и сам цар Алексије И Комнин обилазио погранична утврђења како би против Вукана организовао одбрану. У једном таквом нападу 1093. године Вукан је заузео и попалио Липљан.

Пред царем се оправдао да је био изазван суровим грчким понашањем. Исте године разбио је и војску византијског драчког заповедника, царевог синовца Јована Комнина. После тог успеха Вуканови одреди су продирали чак до Тетова, Скопља и Врања. Наредне године Вукан је поново лукавством и преговорима успео да смири цара Алексија који је изнова повео војску на Србију. Тада су као таоци у Цариграду отишли Вуканови синовци Урош и Стефан Вукан.

После смрти великог жупана Вукана у Рашкој су трајали метежи које је вешто искористио дукљански краљ Ђорђе и за великог жупана поставио Вукановог синовца Уроша. Време његовог доласка на српски престо обележено је сукобима две велике силе Византије и ојачале Угарске. Најчешће, ови сукоби су се одвијали преко територије Србије уз велика страдања српског становништва. Око 1127. године отпочео је рат између Византије и Угарске.

Наставиће се…


magacinportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 05 Apr 2017, 23:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija pre Nemanjića, 11. deo: Uroš I Vukanović (1112. do oko 1145)

Resized Image - Click For Actual Size
Evropa u vreme Uroša I Vukanovića, velokog župana Raške

Uroš je bio sinovac raškog velikog župana Vukana. Iz Letopisa Popa Dukljanina poznato je da je Vukan imao rođenog brata Marka. Moguće da je upravo Marko bio Urošev otac. Pošto je samo ime Uroš po svojoj osnovi ur ( mađ: gospodin, gospodar) ugarskog porekla, moguće je da je Markova supruga bila ugarskog roda.

Sam Uroš se prvi put spominje u istorijskim izvorima u Aleksijadi Ane Komnine u opisu pohoda koji je vizantijski car Aleksije I Komnin preduzeo protiv Srba 1093/1094. godine. Kada je carska vojska zauzela Lipljan, veliki župan Vukan je caru Aleksiju odmah poslao pregovarače nudeći taoce i zakletvu da će ubuduće poštovati sporazume. Među dvadesetak uglednih talaca koji su tom prilikom predati vizantijskom caru bila su dva Vukanova sinovca Uroš i Stefan Vukan. Nije poznato koliko dugo su Uroš i njegovi saputnici proveli vremena pod vizantijskom prismotrom.

Kada je veliki župan Vukan umro 1112. godine nasledio ga je, možda posle unutardinastičke borbe oko nasleđa, sinovac Uroš . Prvi veći sukob sa Vizantijom ogledao se u prilikama u Duklji gde su i Vizantijci i Rašani pokušavali da obezbede presto svom kandidatu. Po Popu Dukljaninu, vizantijska vojska iz Drača je 1113/1114. upala u Duklju i zauzela prestoni Skadar i nametnula za kralja Radoslava, sinovca Mihaila Vojislavića. Dotadašnji vladar Đorđe, sin Konstantina Bodina, je pobegao u Rašku gde je narednih sedam godina uživao Uroševu zaštitu. Pošto je 1118. godine dolaskom Jovana II Komnina (1118.-1143.) došlo do smene na vizantijskom prestolu, Đorđe je 1120/1121. uz pomoć Uroša provalio u Duklju i kod Bara pogubio tadašnjeg vladara, svog brata od strica Grubešu. Po Đorđevom povratku kući izgleda da je i sam Uroš upao u sukob sa svojom rodbinom i dukljanski kralj je 1126./1127. preduzeo pohod u Rašku kako bi Uroša oslobodio tamnice u koju su ga bacili njegovi srodnici. Ćorđe je zatim vratio Uroša na velikožupanski presto i ponovo se vratio u Duklju. Čitava priča o sukobima unutar dukljanske dinastije Vojislavića i saradnji Đorđa i Uroša sačuvana je jedino u Letopisu Popa Dukljanina i samim tim ne može se prihvatiti bezrezervno.

Slika

Dalji tok vladavine Uroša I može se sa nešto više sigurnosti pratiti zahvaljujući vizantijskim istoričarima Jovanu Kinamu i Nikiti Honijatu. Istoriju Raške, čijeg vladara ne imenuju, vizantijski izvori tretiraju kroz prizmu sukoba carstva sa Ugarskom. Naime, Almoš, slepi stric ugarskog kralja Stefana II (1116.-1131.) je pobegao na carsku teritoriju i Jovan II Komnin je odbio da ga izruči. Nakon razmenjenih uvreda, Stefan je 1127. zauzeo i razrušio vizantijski Beograd, posle čega je otpočeo otvoreni rat sa carstvom. U toku ovog perioda, najkasnije 1129. godine, Srbi su zauzeli vizantijsku ispostavu Ras i spalili je, dok je car zauzvrat kaznio lokalnog zapovednika Kritopla tako što ga je posadio naopako na magarca i sproveo carigradskim ulicama. Usledio je kazneni pohod koji je sam car predvodio, a u toku koga su Srbi pretrpeli težak poraz. Jovan II Komnin se iz Raške vratio sa bogatim plenom i zarobljenicima koje je naselio u okolini maloazijskog grada Nikomedije. Nakon poraza, Uroš je morao da prihvati vazalne obaveze prema vizantijskom caru. Najverovatnije je da je u slučaju rata u Evropi morao da šalje svom senioru vojsku od 2000 ljudi, a za rat u Aziji svega 300 ratnika.

Mir između Ugarske i Vizantije zaključen je najposle 1129. godine. Bolešljivi Stefan II nije imao naslednika i po Bečkoj ilustrovanoj hronici rešio je da svog slepog brata od strica Belu, Almoševog sina, oženi Jelenom, ćerkom raškog velikog župana Uroša. Kao Almošev sin, Bela je verovatno bio prihvatljiv kandidat za ugarski presto i za vizantijski dvor tako da se Uroš ovim dinastičkim brakom obezbedio sa obe strane. Pošto se od tog perioda župa Rama redovno pominje u ugarskoj kraljevskoj titulaturi moguće je da je Uroš predao Ramu kao miraz uz svoju ćerku. Jelena je naročito važnu ulogu odigrala kasnije kao supruga slepog kralja Bele II i regentkinja u vreme maloletstva njihovog sina Geze II.

Pored Jelene, Uroš I je imao još jednu ćerku Mariju i trojicu sinova: Uroša II Primislava , Beloša i Desu. Po jednom zapisu iz 1134. Marija je uz posredovanje ugarskog i češkog dvora udata za Konrada od Znojna. Međutim, to joj je ujedno i jedini pomen u istorijskim izvorima. Neuporedivo veću važnost za Rašku imalo je rodbinsko povezivanje sa ugarskom dinastijom Arpada. Srednji sin Uroša I, Beloš je od 1142. živeo na ugarskom dvoru i u toku vlade svog sestrića Geze postao je najuticajnija figura u političkom životu Ugarske. I Uroš II i Desa su vladali kao raški veliki župani i i u borbi protiv vizantijske prevlasti oslonac su tražili u Ugarskoj.

Poslednji pomen Uroša je ponovo u Letopisu Popa Dukljanina koji navodi da je nešto posle 1143. dukljanski knez Radoslav doživeo pobunu lokalnog plemstva koje je pozvalo Uroševog najmlađeg sina Desu i pomoglo mu da preuzme vlast nad Zetom i Travunijom. Pošto je Uroš II Primislav poslao vojnu pomoć vizantijskom caru Manojlu Komninu zarad rata sa Ikonijskim sultanatom u Maloj Aziji 1146, pretpostavlja se da je Uroš I preminuo oko 1145. godine.

Kao i u slučaju drugih vladara iz dinastije Vukanovića, vladavinu Uroša je teškpo rekonstruisati usled fragmentarnosti izvora i njihove nejednake vrednosti. Ipak, po mišljenju istoričara Tibora Živkovića, Uroš I je u toku svoje druge vlade uveo Rašku u međunarodnu politiku i time udario osnove budućem raskidanju vazalnih odnosa sa Vizantijom.

Nastaviće se…


magacinportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 05 Apr 2017, 23:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija pre Nemanjića, 12. deo: Uroš II Primislav (1145. do 1162 )

Slika
Srbija na karti Evrope iz 1142. godine u vreme župana Uroša II Primislava

Uroš II Primislav (ili Prvoslav) je bio raški veliki župan iz dinastije Vukanovića i vladao je od oko 1145. do 1162. godine. Njegova ličnost poznata nam je isključivo iz vizantijskoh izvora koji opisuju pohode cara Manojla I Komnina (1143 – 1180) protiv Srba i Ugara sredinom 12. veka.

Uroš II Primislav je stupio na presto posle smrti svog oca Uroša I oko 1145. godine. Najmlađi sin Uroša , Desa poslednjih godina njegovog života je zavladao Travunijom i Zetom odakle je, uz podršku jednog dela lokalnog plemstva, stalno pokušavao da istisne predstavnike dinastije Vojislavića. Kako je dukljanski knez Radoslav bio vizantijski štićenik, sukobi oko jadranskog zaleđa ukazuju da su se vladari Raške ponovo indirektno okrenuli protiv moćnog cara Manojla I Komnina. Vizantijski istoričar Nikita Honijat zapisao je kako je srpski župan vršio upade u zemlje podložne Romejima. Po Jovanu Kinamu pak, car Manojlo je 1149. pripremao pohod na Siciliju kada je saznao da se Alamani, Dalmati i Peonci (tj. Normani iz južne Italije, Srbi i Ugri) spremaju da napadnu carstvo na zapadu. Srednji sin Uroša I, Beloš je 1141. postao palatin na dvoru svog sestrića Geze II (1141-1162) i time su vladari Raške u ugarskom kralju stekli važnog saveznika.

Vizantijski car se 1149. nalazio u Valoni na jadranskoj obali današnje Albanije i odatle je, najverovatnije, preko Pelagonije i Kosova polja upao u oblast kojom je vladao Uroš II. Manojlo je prvo razorio Ras, rašku prestonicu, porobio njegovo stanovništvo i ostavio posadu pod komandom sevastoipertata Konstantina Anđela. Nakon toga, car je sa glavninom vojske produžio u oblast koju Kinam naziva Nikava koja se verovatno nalazila na gornjem Ibru. U Nikavi je Manojlo Komnin potčinio lokalna utvrđenja bez ikakvih problema, ali je sledeća meta vizantijske vojske, Galič na desnoj obali Ibra zauzeta na juriš tek posle trodnevne opsade. Zarobljenike je vizantijski vasilevs poslao iz Rasa da se nasele u okolini Serdike (današnja Sofija). Međutim, tokom carevog odsustva, Uroš je već napao Vizantince u okolini Rasa. Car je krenuo da zarobi velikog župana, ali u tome nije uspeo mada se Uroš po Kinamu morao spasavati bežeći pešice preko planinskih prevoja. Manojlo je odustao od potere ali je spalio neimenovanu rezidenciju srpskog arhižupana i zatim se povukao bez jasno ostvarene pobede.

Krajem leta 1150. Manojlo I Komnin je sproveo novi i ovoga puta pažljivije planiran pohod protiv nepokornog srpskog župana. Dok je boravio u Nišu, car je saznao da ugarski odredi pristižu u pomoć Srbima preko zemlje nazvane Longomir (donji tok reke Lugomir, leve pritoke Velike Morave). Manojlova vojska je dolinom Morave stigla do Save a zatim je krenula niz Drinu pokušavajući da preseče put Ugrima i spreči ih da se sastanu sa Uroševim Srbima. Nakon manjeg i pobedonosnog sukoba sa Ugrima u blizini Drine, Romeji su se utaborili nedaleko od reke Tare. U zoru srpska vojska, pojačana konjicom sastavljenom od Ugara, Pečenega i hazarskih Halisija iz Srema, je pritisla obalu reke. Tek sa pojavom cara na bojištu, vizantijska vojska je uspela da strelama natera neprijateljsku vojsku da se povuče sa obala. Kada su Romeji prešli dotada čuvani most uspeli su da nametnu u početku neodlučnu borbu koju je na kraju rešio sam car u dvoboju sa gorostasnim ugarskim zapovednikom Vakhinom. Među uglednim zarobljenicima nalazili su se i dvojica srpskih župana Grdeša i Vučina. I ovoga puta vizantijska pobeda nije bila ubedljiva pošto je težak teren i snežni nanosi sprečio kretanje nekoliko vizantijskih vojskovođa, a Vakhin je skrenuo caru pažnju na brojnost neprijateljske vojske. Kinamova opaska o snegu koji je uhvatio Vizantijce ukazuje da je Manojlov pohod potrajao bar dva meseca, do novembra 1150. godine. Međutim, u carski logor su prvo stigli poslanici velikog župana, a zatim i sam Uroš držeći se smerno i ponizno. Uroš je pao na ničice pred carem i položio zakletvu da će za sva vremena ostati rob Romeja. Morao se i obavezati da će ubuduće vizantijskom caru slati pomoć od 2000 ratnika u slučaju rata u Evropi, a 500, umesto dotadašnjih 300, u slučaju pohoda u Aziju. Manojlo se ovoga puta zadovoljno vratio u Carigrad gde je proslavio trijumf u kome su, po rečima Nikite Honijata, vođeni ugarski plemići i raskošno obučeni srpski zarobljenici. Careva pobeda proslavljena je i besedom solunskog arhiepiskopa Mihaila i stihovima Teodora Prodroma i aninimnog pesnika (Anonim Manganski).

Naredne, 1151. Manojlo Komnin je, nakon što je umirio raškog vladara, poveo pohod protiv Ugara kako bi ih kaznio zbog pomoći koju su ukazali Srbima. Mir je najposle zaključen 1152. nakon još jednog vizantijskog pohoda u današnjem Sremu. Uprava nad vizantijskim ispostavama Nišem i Braničevom poverena je carevom bratu od strica Androniku koji je posle nekog vremena zatražio ugarsku pomoć kako bi se domogao carskog prestola. Time je započet novi sukob Vizantije i Ugarske koji je najposle okončan 1155. novom pobedom cara Manojla. Tokom ovih ratova, došlo je do podela u raškoj dinastiji pošto je Uroš II ostao lojalan caru, dok je, verovatno pod Beloševim uticajem, jedan deo plemstva podržavao najmlađeg od braće, Desu. Kada se Manojlo ponovo pokazao uspešnim u ratu sa Ugrima, srpsko plemstvo je, u strahu od careve sile, pristalo da prihvati za vladara onoga koga vizantijski car odredi. Manojlo je primio i Uroša i Desu i potom potvrdio starijeg Uroša na mesto velikog župana. Uroš je obnovio staru vazalnu zakletvu caru i predao taoce. Hronološke okvire epizode tokom koje je Uroš privremeno izgubio presto nije lako odrediti, ali se u nauci smatra da se zbacivanje odigralo najranije 1153, dok je Uroš po carevoj volji vraćen na tron verovatno 1155. godine.

Slika
Srbija na karti Evrope iz 1142. godine u vreme župana Uroša II Primislava

Kada je 1160. okupljao vojsku za pohod protiv Ikonijskog sultanata Turaka Seldžuka, car Manojlo je pozvao i raškog vladara da ispuni svoju vazalnu obavezu i pošalje obećanu vojsku. Daljih sukoba sa Vizantijom nije bilo sve do 1162. kada je umro Geza II, tako da je Manojlo I Komnin rešio da na ugarski presto postavi svog štićenika. Car je iskoristio priliku i da uredi prilike u raškoj pošto se župan, čije je ime po Kinamu bilo Primislav, odmetnuo od vizantijskog sizerenstva. Car je pozvao u Filipopolj (danas Plovdiv u Bugarskoj) Primislava i njegovog brata Beloša i zatim proglasi Beloša za velikog župana. Primislav je preseljen na vizantijsku teritoriju gde je bio bezopasan po interese carstva i car ga je obdario izdašnim posedom. U nastavku teksta Kinam spominje i Desu kao najmlađeg brata Primislava i Beloša. Primislava pominje samo Kinam, a kasniji srpski rodoslovi spominju Prvoslava, imaginarnog brata Stefana Nemanje. Po mišljenju većeg dela istoričara danas, Uroš i Primislav (Prvoslav?) su bili jedna te ista ličnost. U nastavku teksta Kinam spominje i Desu kao najmlađeg brata Primislava i Beloša i pored toga navodi kako je već spomenuo da se ovaj veliki župan već dva puta odmetao od cara koji mu je u oba navrata oprostio. Pored toga, Primislava pominje samo Jovan Kinam, a kasniji srpski rodoslovi i letopisi spominju Prvoslava, imaginarnog brata Stefana Nemanje. Na osnovu Kinama, koji je nažalost sačuvan u nekompletnom prepisu iz 13. veka, nije moguće konačno razrešiti dilemu o identitetu velikog župana Primislava, a isto tako ni da li njegovo ime treba transkribovati kao Prvoslav kako se počelo smatrati još u istoriografiji 19. veka.

Bilo kako bilo, period vladavine Uroša bio je doba podeljenosti raške vladarske kuće i plemstva po pitanju pridržavanja vazalskim obavezama prema vizantijskom caru. Jedan deo plemstva se opirao Vizantiji uz ugarsku podršku, a sam Uroš se u tri navrata otvoreno suprostavio caru. Međutim, pobuna iz 1162. godine, podstaknuta Manojlovom preokupiranošću prilikama u Ugarskoj, rezultirala je svrgavanjem Uroša II. Pošto se njegovo ime više ne spominje u izvorima moguće je da je umro nedugo nakon gubitka prestola.

Nastaviće se…


magacinportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 06 Apr 2017, 00:00
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija pre Nemanjića, 13. deo: Beloš Vukanović (1163 — pre 1198 )

Slika
Beloš je bio sin srpskog velikog župana Uroša I

Beloš ili Beluš (Belus, Bjeloš, Albeus) je bio srpski vlastelin iz raške dinastije
Vukanovića koji je, zahvaljujući rodbinskim vezama sa ugarskom dinastijom Arpada postao palatin kraljevine Mađarske i ban Hrvatske.

Nakon što se njegov brat Uroš II Primislav po drugi put odmetnuo od vizantijske vrhovne vlasti, Beloš je 1162. zakratko po volji cara Manojla I Komnina postao raški veliki župan, ali se ubrzo nakon toga i vratio u Ugarsku gde je kasnije i umro.

Beloš je bio sin srpskog velikog župana Uroša I, i imao je još dva brata, starijeg Uroša II i mlađeg Desu, kao i dve sestre Jelenu i Mariju. Jelena je udata (1129 — 1130) za ugarskog princa i potonjeg kralja Belu II Slepog (1131 — 1141). Za vreme Beline vladavine Beloš je došao je u Ugarsku, gdje su mu dali titulu hercega (dux).

Posle smrti svoga šuraka, Bele Beloš je sa sestrom Jelenom preuzeo tutorstvo nad njenim nedoraslim sinovima, među kojima je najstariji bio ugarski kralj Geza II (1141 — 1161). Da bi koncentrisao što više vlasti u svojim rukama, Beloš je preuzeo titulu palatina u Ugarskoj i bana u Hrvatskoj. Sa svojim saveznicima energično je odbijao napade vizantijskog cara Manojla I Komnina i careva Svetog rimskog carstva, koji su protiv njegovog štićenika Geze pomagali pretendenta Borisa Kolomanovića. Beloševa kći »banovna« udala se 1150. za ruskog kneza Vladimira Dolgorukova. Oko 1158. Beloš se odrekao banske i palatinske časti i vratio se u Srbiju, gde ga je 1162, nakon svrgavanja odmetnutog Uroša II Primislava, Manojlo I Komnin postavio za velikog župana.

Ali Beloš nije ostao dugo u svojoj otadžbini, nego se opet vratio u Ugarsku, dok je raški presto pripao najmlađem bratu Desi. Beloš se već 1163. spominje se opet kao ban hrvatski. Posle 1163. nema više tragova o Belošu u javnom životu Ugarske. Umro je u Ugarskoj prije 1198. Za svog života sagradio je u današnjem Banoštoru na Dunavu veliki manastir, koji je obilato darovao. U Beloševo vreme mesto u kojem je podigao svoju zadužbinu nosilo je ime Kewe, Kun, a onda su ga počeli nazivati Banov manastir (mađ. Ban monostra), pa je tako postalo i današnje ime Banoštor.

Nastaviće se…


magacinportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKE DINASTIJE I VLADARI - istorijska hronologija  |  Poslato: 06 Apr 2017, 00:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srbija pre Nemanjića, 14. deo: Desa Vukanović (1161. do 1165. )

Slika

Desa, srpski župan koji je bio u opoziciji Urošu II i Manojlu I Komninu, a u prijateljstvu sa Mađarima.

Nakon Beloševe kratkotrajne vladavine u Raškoj, velikožupanski presto je preuzeo njegov najmlađi brat Desa.

On je bio formalno vazal Vizantije. Desa je u teškim uslovima potpune dominacije vizantijske sile po čitavom Balkanskom poluostrvu, pokušao da nastavi politiku svojih prethodnika, Uroša I i Uroša II Primislava , i da uspostavi šire veze sa potencijalnim saveznicima u Evropi.

Prve diplomatske misije je načinio bračnom ponudom. Svoju najstariju kćer je udao za kneza Leonarda Osorskog, sina venecijanskog dužda Vitala II Mikijelija. Desini poslanici se nalaze u dalekoj Nemačkoj, gde takođe pokušavaju da uspostave savez putem ženidbe druge Desine ćerke za nemačkog markgrofa, što je izazvalo bes vizantiskog cara Manojla Komnina.

Pored osvih diplomatskih misija, Desa postiže izuzetne uspehe u odnosu na Duklju. U Letopisu popa Dukljanina se navodi da se da su se stari neprijatelji podigli protiv kneza Radoslava i njegove braće Jovana i Vladimira, štićenika cara Manojla.

Oni pozivaju velikog župana Desu i predaju mu Zetu i Trebinje (Travuniju) na vlast.

Neprijateljstvo između cara Manojla i župana Dese kulminira nakon Desinog zauzeća oblasti Dendra, koju je po sporazumu trebao da preda Vizantiji, ali je odbio. Car Manojlo ga zbog neverstva, čim je završio borbu sa Mađarima (Ugrima), sa jakom vojskom napao i zarobio kod Niša 1165. To se desilo onda kada su na Desu posumnjali vizantinci da sarađuje sa Zapadom, a naročito sa Ugarskom. U takvoj situaciji Desa je pozvao ugarske poslanike da dođu na sastanak sa Carem da bi iskazali lojalnost Desi samo prema Vizantiji, a ne i prema Ugarskoj. U celoj raspravi, jedan od ugarskih poslanika je oslovio Desu sa „naš gospodar“, što je navelo Vizantince da posumnjaju u Desinu lojalnost. Vojnici su zarobili Desu i poslali ga u Carigrad gde je bio jedno vreme zatočen. Tako je Desa izgubio položaj velikog župana Raške, a car Manojlo je za novog župana postavio župana iz sporedne porodične grane-Tihomira, Nemanjinog starijeg brata.

Poslednji boravak Dese je bio u okolini Trebinja. Prema Mavru Orbiniju, on je umro najverovatnije početkom 1166. godine. Sahranjen je u crkvi sv. Petra u Trebinjskom Polju (sedam kilometara jugoistočno), čiji se ostaci i danas mogu videti.

Nastaviće se…


magacinportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 35 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker