Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:05


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Moda u Srbiji kroz vekove  |  Poslato: 28 Jul 2012, 20:47
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Moda u Srbiji kroz vekove

Ni u stara vremena nije bilo dovoljno samo se obući. Praktičnu funkciju odeće, kao najvažniju, pratila je i potreba za estetskim. Ali istorija odevanja i ukrašavanja tela govori i o tome da je ono što su ljudi nosili, po pravilu bilo u vezi s društvenim kontekstom. Ranije se preko odeće moglo odrediti ko pripada kojoj klasi, a način odevanja bitno se razlikovao i po polu.

Slika

Antičke Grkinje su farbale kosu i belele lice, Aristotel nije izlazio bez prstenja, a Aleksandar Makedonski je brijao bradu pa su to, po ugledu na njega, činili i svi Grci.

Rimljani su, prema predanju, bili vrlo sujetni te se i muško i žensko šminkalo i parfemisalo, dok su, na drugoj strani sveta, divlji vikinzi za pojas zadevali, izmedju ostalog, i - češalj.

Ni u starom dobu nije bilo dovoljno samo se obući. Praktičnu funkciju odeće, kao najvažniju, pratila je i potreba za estetskim. Ali istorija odevanja i ukrašavanja tela govori i o tome da je ono što su ljudi nosili, po pravilu bilo u vezi s društvenim kontekstom. Ranije se preko odeće moglo odrediti ko pripada kojoj klasi, a način odevanja bitno se razlikovao i po polu.

S pojavom mode u novom veku, kada se usled ekonomskih, privrednih, društvenih, čak i geografskih promena, život ubrzava, poruke koje odeća prenosi bivaju sve brojnije. Iz nekog razloga, koji ni do danas nije sasvim razjašnjen, postaje jako važno biti moderan, toliko da u XV veku u Francuskoj Karlo VII ozbiljno razmišlja da osnuje posebno ministarstvo za modu.

Još je jedna prekretnica u istoriji odevanja - stvaranje srednje klase. Tada dolazi do opšte demokratizacije, a modna proizvodnja se umesto dotadašnjeg usmerenja na viši stalež okreće ka širokim narodnim i, naravno, potrošačkim masama. Otada pa sve do danas moda kao način odevanja i promena u odevanju predstavlja jedan od najuticajnijih, ali verovatno i najpovršnijih fenomena kulture.Upravo o tome piše u knjizi "Odevanje u Beogradu", Mirjane Prošić Dvornić, koja je preko odevanja, te, prema njenim rečima, "efemerne svakodnevne potrebe", pokazala kako opšta gibanja u društvu utiču na promene u životu običnih ljudi.

Ona se odlučuje za nemiran XIX i tranzicioni početak XX veka, za period sticanja nezavisnosti i uspostavljanja nove nacionalnosti, vreme "idealno za proučavanje ovog fenomena", piše list "Danas".

Dok je recimo Francuska revolucija lansirala duge pantalone, dva srpska ustanka su iz mode izbacila turske papuče, čizme i čalme. U Drugom ustanku, Miloš Obrenović izdaje naredjenje da se napadnu svi koji nose zelene tkanine.

Slika

Mirjana Prošić Dvornić je u svojoj knjizi sistematizovala sve što je bilo u vezi s ondašnjim odevanjem: od krojača i krojačkih zadruga, preko balova i učitelja plesa, modnih časopisa... Tu se može pronaći niz zanimljivih podataka o tome koje prvi uveo konjske trke, žensku gimnastiku, popodnevne žureve, ko je bio trendseter, ko imitator, ko protivnik nezdravog pomodarstva.

Tako se kraljica Draga na dvorskim svečanostima pojavljivala u srpskoj kraljevskoj srednjovekovnoj odeždi, dok se njena svekrva kraljica Natalija, ćerka moldavske princeze, trudila da u Srbiju uvede evropsku modu.Srbija je, dakle, u vreme dok je prvi modni kreator Čarls Frederik Vort već stigao da traži svoja prava uzvikujući 1913: "Ja sam umetnik, a ne krojač!", uveliko pratila svetsku modu. Smenjivali su se šeširi s velikim i malim obodom, brčići na gore i oni povijeni, a kao i u Evropi, i kod nas su se vodile rasprave o štetnosti midera i sumnjivom uticaju ženskih gaća.

U to vreme se javljaju i prvi borci za prava životinja koji su skretali pažnju na to da se na ženskim šeširima nalazi ipak previše perja.

Rečju, sve što danas u Srbiji prati modu svoje začetke imalo je već tada.


mondo


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Istorija mode u Srbiji  |  Poslato: 29 Jul 2012, 20:42
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Moda srednjovekovne Srbije – Zlatni pojas i svita biserna (1)

Resized Image - Click For Actual Size
Carska gozba, Manasija, 15. vek, foto © dokumentacija Artis centar, Beograd

Odevanje u srednjovekovnim srpskim zemljama predstavlja jedinstveni spoj različitih uticaja istoka i zapada koji su se, zbog specifičnog geografskog položaja srpske države, susretali na karakterističan način u nošnji ovdašnjeg življa. Iako je srpska srednjovekovna država od svog nastanka spadala u zemlje takozvanog vizantijskog komonvelta, njen geografski položaj, izlaz na Jadransko more i u kasnijem periodu na Dunav kao plovni put, značili su jake trgovinske veze sa Italijom i Srednjom Evropom. Naposletku, tursko osvajanje Balkanskog poluostrva doneće u modu srednjovekovne Srbije snažni uticaj Bliskog istoka i specifičnog odevanja muslimanskog življa.

O načinu odevanja u srednjovekovnoj Srbiji saznajemo iz mnoštva pisanih i likovnih izvora, u prvom redu srednjovekovnog zidnog slikarstva i minijatura, ali isto tako i na osnovu retkih sačuvanih delova odeće i tkanina koji su izmakli zubu vremena. Ktitorski portreti vladara i vlastele predstavljaju neprocenjiv izvor za proučavanje srednjovekovne odeće ovih prostora. Takođe, mnoštvo sačuvanih trgovinskih ugovora, kao i povelja naših vladara svedoče o uvozu tkanina, nazivima određenih odevnih predmeta, njihovoj proizvodnji, pa čak i cenama.

Resized Image - Click For Actual Size
Župan Petar Brajan sa suprugom i kćerima, Bela crkva, Karan, 14. vek, foto © dokumentacija Artis centar, Beograd

Način odevanja koji su Srbi doneli sa sobom na Balkan u ranom srednjem veku bio je staroslovenski. Reč je o odeća jednostavnog, svedenog kroja, izrađenoj najčešće od vune, lana ili konoplje, ali i raznih životinjskih krzana. Tokom vremena, izložena različitim uticajima ona će se menjati, postajati složenija i formirati u srednjovekovni kostim osobit za naše okruženje.

Najveći i najneposredniji uticaj na srpsku srednjovekovnu nošnju izvršila je Vizantija. Kao politički i kulturni naslednik Rima, Vizantija je nasledila, ili bolje rečeno nastavila tradiciju karakterističnog odevanja i precizno definisanih ceremonijala tipičnih za poznoantičko Rimsko carstvo. Međutim, hiljadugodišnje carstvo čije je postojanje obeležilo gotovo čitav srednji vek nije mogla ostati imuna na promene. Tokom nešto više od hiljadu godina njene istorije, odeća se u Vizantiji postepeno menjala poprimajući brojne uticaje sa istoka, prvenstveno iz Persije i centralne Azije, a preko ovih oblasti i trgovačkih puteva, uticaje iz Kine. Za vreme vladavine cara Justinijana I, vizantijski monasi uspeli su da iz Kine prokrijumčare larve svilene bube. Vizantija je tako osposobila sopstvenu proizvodnju svile koja će postati njen glavni izvozni artikal u Evropu. Proizvodnja svile bila je tajna koja je vekovima ljubomorno čuvana, a ovaj fini materijal osnovna za izradu luksuznu vizantijsku dvorsku odeću.

Slika
Kralj Milutin Nemanjić u crnom sakosu, Bogorodica Ljeviška, Prizren 14. vek, foto © dokumentacija Artis centar, Beograd

Vizantijski dvorski ceremonijal imao je strogo utvrđena pravila koja su definisala izgled i funkciju odeće careva i velikodostojnika, kao i prilike u kojima je ona nošena. Poseban vid odeće činila su carska dostojanstva. Ona su pored odevne, igrala i ulogu simbola carske vlasti. Purpurna svilena haljina, takozvani divitision, bila je ceremonijalno odelo vizantijskih careva, a karakteristična purpurna boja bila je rezervisana samo za carsku odeću. Duboke čizme crvene boje ukrašene zlatovezom i biserima bile su još jedan odevni predmet dostupan samo carevima. Skupocene tkanine, mnoštvo dekorativnih, porubnih traka i ukrasnih aplikacija izvezenih zlatnom i srebrnom žicom, niske bisera i drago kamenje, sve je to činilo veličanstvenu dvorsku odeću Vizantije, i imalo za cilj da istakne njeno prvo mesto u hijerarhiji srednjovekovnih država.

Usled naglog teritorijalnog širenja srpske srednjovekovne države krajem 13. i tokom prve polovine 14. veka, veliki deo vizantijske teritorije dospeo je u njen sastav. Širenje na račun Vizantije značilo je izlaganje njenom sve većem kulturnom uticaju, a nastojanja srpskih vladara da podignu značaj i ugled svoje države omogućila su sve brži prodor vizantijskog ceremonijala, kao i odeće na srpski dvor. Stupanjem u rodbinske veze sa vizantijskim carevima, i srpski kraljevi su počinjali da se kite određenim dostojanstvima nekada rezervisanim isključivo za vizantijske careve. Teodor Metohit, vizantijski pisac i član delegacije koja je posredovala u sklapanju braka između kralja Milutina i princeze Simonide, ćerke cara Andronika II Paleologa, svedoči o tome kako su dvor i odeća srpskog kralja i vlastele bili raskošni poput vizantijskih, a sam vladar obučen u raskošnu odeću protkanu zlatom i biserom.


avantartmagazin


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Moda u Srbiji kroz vekove  |  Poslato: 24 Okt 2012, 03:40
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Moda srednjovekovne Srbije – Zlatni pojas i svita biserna (2)

Resized Image - Click For Actual Size
Odeća običnih ljudi, Porod Kainov i blagosiljanje Sita, Dečani, 14. vek, foto © dokumentacija Artis centar, Beograd
Poput Vizantije, i na srpskom dvoru vladala su određena pravila koja su regulisala način odevanja. U zakoniku cara Stefana Dušana pojedine odredbe bave se odećom. Pojas izrađen od mnoštva pozlaćenih ukrasa i optočen biserima bio je znak vlasteoskog dostojanstva koji je car dodeljivao svom plemstvu. Pored dragocenog pojasa, još jedan odevni predmet koji je vladar dodeljivao plemstvu bila je svita, veliki ogrtač izrađen od skupocenih tkanina i često optočena draguljima i biserima. Legendarni Zakonik cara Dušana iz sredine 14. veka propisuje da zlatni pojas i svita biserna nakon smrti vlastelina ostaju u nasleđe njegovom najstarijem sinu, dok se konj i oružje koje je pokojnik za života koristio, imaju predati caru.

Dušanovo zakonik nas, takođe, obaveštava da su stroge kazne propisane za onoga ko drugome skine kapu sa glave. U svom nastojanju da uredi prilike na srpskom dvoru, despot Stefan Lazarević je propisao da se na dvoru ne sme psovati, a odeća njegovih dvorjana ne sme biti neuredna. Ovakve odredbe jasno ukazuju da srpski dvor poznaje svojevrsni dres-kod, i da odeća ima posebno statusno značenje, odnosno da se očekivalo odevanje primereno specifičnim prilikama među kojima čast da se sedne za vladarsku trpezu svakako predstavlja svojevrsn ekskluzivitet.

Resized Image - Click For Actual Size
Nadbedrenik, Silazak u Ad, svila, kraj 14. veka, Narodni muzej u Beogradu, foto © dokumentacija Artis centar, Beograd

Svakodnevno odelo srpskih vladara i vlastele, ali i ostalog stanovništva, nije se razlikovalo u osnovi, međutim vrednost materijala i broj ukrasa na odeći svedočili su o položaju onih koji su je nosili. Samo je najviše plemstvo moglo da poseduje odeću optočenu mnoštvom porubnih traka izrađenih od zlatotkanih tkanina, ili ukrašenu aplikacijama izvezenim zlatnom i srebrnom niti. Svojevrstan ukras na odeći bila su i dugmad, koja su tokom 14. veka po zapadnoevropskim uzorima ukrašavala rukave u gustom nizu sve do lakta. Pojedine gornje haljine su po persijskoj modi, pristigloj posredovanjem Vizantije na naše tle, imale dugačke prosečene rukave koji su slobodno visili, ili su bivali zadenuti za pojas.

Dužina odela takođe je govorila o statusu osobe koja ga je nosila. Imućniji ljudi srednjovekovne Srbije nosili su dugačke haljine, kavade i kuntuše, koje su u nekim slučajevima sezale i do tla, za razliku od zapadnoevropske mode 14. veka u kojoj sve više preovladava kratka muška odeća koja je naglašavala figuru.

Ženske haljine bile su široke, uskih i dugačkih rukava, i duge do tla. Nosile su se potpasane oko struka uskim i bogato ukrašenim pojasem ili češće, slobodno puštene. Poseban deo ženske odeće činio je ukras za glavu, oglavlje. Plemkinje su pored svilenih i platnenih velova na glavama nosile krune ukrašene dragim kamenjem i biserima. Velike minđuše, oboci, zbog svoje težine i veličine nisu kačene na uši, već su niskama bisera bile povezane sa krunom ili počelicom. Udate žene pokrivale su svoj vrat maramom, ali je ona u nekim slučajevima, naročito u kasnijem periodu izostajala.

Resized Image - Click For Actual Size
Mitra beogradskog mitropolita, vez Kantakuzine Branković, kćeri Đurđa Brankovića, 15. vek, Muzej SPC, Beograd, foto © dokumentacija Artis centar, Beograd

Razvoj odeće tokom 14. veka doveo je do složenijih krojeva i formi, krojački zanat je napredovao, a dobri krojači bili su veoma traženi. Moćna vlastela je pored skupocenih tkanina sebi obezbeđivala i usluge najboljih krojača. Novobrdski Zakon o rudnicima iz 1412. godine pruža nam dragocene podatke o delatnosti krojača i obućara na teritoriji Srbije. Pravi primer krojačkog umeća predstavlja sačuvana haljina kneza Lazara koja je sastavljena od dvanaest uzdužnih klinova, izrađena od brokata koji po tipu protkanih motiva odgovara tkaninama proizvedenim u italijanskom gradu Luki.

Izlaz na more i postojanje primorskih gradova poput Kotora, Bara i Budve, kao i neposredni kontakt sa Dubrovačkom Republikom, predstavljali su neprekidnu vezu srednjovekovne srpske države sa Mediteranom, a samim tim i velikim trgovačkim centrima Italije. Brojni luksuzni predmeti među kojima svakako vrlo skupocene tkanine, stizali su na trgove širom Srbije. Razvoj rudarstva tokom 14. veka i stvaranje velikih gradskih centara poput Novog Brda, značili su bogaćenje države i uvoz sve skupljih proizvoda. Godišnji uvoz tkanina za vreme vladavine despota Stefana Lazarevića iznosio je neverovatnih 250.000 dukata. Među tkaninama koje su uvožene iz Italije bilo je svilenih pliševa i brokata izrađenih u radionicama Luke i Firence, lakih svilenih tkanina za postave, ali i finih vunenih tkanina i platna iz Flandrije. Skupoceno krzno, kao i tkanine od kojih je šivena odeća, bilo je lukzuz koji su sebi mogli da priušte samo najbogatiji. Krzna vuka, kune, kao i veveričje krzno, korištena su za postavljanje zimskih odela i kapa.

Resized Image - Click For Actual Size
Molitvenik vojvode od Berija, Kalendar za januar, 15. vek, Muzej Konde, Šantiji©Photo. R.M.N. / R.-G. OjŽda – dokumentacija Artis Centar, Beograd

Karakterističan geografski položaj Srbije u srednjem veku izlagao ju je različitim kulturnim uticajima koji su se međusobno prožimali na njenoj teritoriji. Srpsko plemstvo prihvatalo je određene elemente zapadnoevropske, vizantijske i istočnjačke mode, i kombinovalo ih u sopstvenim stilovima raskošne odeće koja je krasila dvorane širom srednjovekovne srpske države. Različiti izvori svedoče visoku kulturnu svest koja je vladala na ovim prostorima tokom srednjeg veka. Otuda nećemo preterati ako kažemo da su se otmeno i raskošno obučeni plemići sa luksuznog božićnog banketa vojvode od Berija kakav nam prikazuje legendarna minijatura meseca januara iz čuvenog vojvodinog brevijara, mogli videti i na dvorovima srpskog kraljevstva i despotovine u poznom srednjem veku. Svi raspoloživi izvori jasno ukazuju da je na vrhuncu svoje ekonomske i političke moći aristokratska elita srednjovekovne Srbije za vladarsku trpezu sedala u raskošnom ruhu, onako kako to dolikuje pripadnicima visoke državne, vojne i crkvene hijerarhije.


avantartmagazin


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Moda u Srbiji kroz vekove  |  Poslato: 24 Okt 2012, 22:46
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
SRPSKI SREDNJOVEKOVNI KOSTIM

O nošnji Južnih Slovena uopšte prilikom njihovog dolaska na Balkan ima malo podataka, tako da su najstariji pisani podaci o srpskoj nošnji veoma šturi. Spominje se da su se Južni Sloveni, a medju njima i Srbi, odevali na sarmatski način, koji je usvojen u VI veku. Vizantijski istoričar Prokopije kaže da ima Slovena koji nose samo čakšire i tako idu u borbu. Oko 866. godine spominje se da su se na Balkanu nosile široke čakšire – šaravari. O kasnijem odevanju Srba u srednjem veku moguće je govoriti na osnovu pisanih (književna dela i arhivska građa) i likovnih izvora (minijaturno i zidno slikarstvo), ali i malobrojnih materijalnih ostataka tkanina i delova odevnih predmeta.
Najraniji likovni izvor za nošnju Srba predstavlja jevandjelje starijeg brata Stefana Nemanje – Miroslava, koji je vladao Humom (sadašnjom Hercegovinom) i po njemu nazvano Miroslavljevo jevandjelje (1180-1190.), koje predstavlja najstariji i najznačajniji sačuvani dokument pisan srpskim ćiriličnim pismom. Na minijaturama, koje najverovatnije predstavljaju Miroslavljev dvor, lepo se razlikuju nošnja vladara, dvorjana u dugačkim tunikama ukrašenim pervazima, pisara, vojnika, muzikanata, lovaca, klera i ljudi nižih slojeva, dvorskih slugu.

Seoska nošnja

Zemljoradnici i pastiri nosili su jednostavnu odeću, uglavnom pravljenu u kućnoj radinost i kod seoskih zanatlija, izrađenu od najprostijih materijala, konoplje, vune, kože domaćih i divljih životinja, ređe lana, a samo izuzetno od pamuka. Bila je jednostavno krojena i nije se mnogo razlikovala od one donete iz prapostojbine, kao ni odeće ostalih nomadskih plemena tog toba.

Slika
Pastiri, Pećka patrijaršija (XIV vek)

Muška seoska nošnja se razlikovala od ženske po nošenju pantalona, koje su se nazivale gaće, pelengaće, pelengiri, benevreci, bečve. Pravljene su od kudelje ili lana i bile su različite dužine - dosezale su do listova, kolena ili su samo pokrivale butine. Preko gaća se, kao donja haljina, leti jedina, nosila košulja, poznata i pod nazivima rubina (rubaš), klinara, cjelara ili rebrača. Kroj je bio različit, najjednostavniji je imala klinara ili cjelara, tako nazvana prema dva klina koji su dodavani celim prednjim i zadnjim stranama, sa neukrojenim rukavima, ravnog kroja, dužine do, ili nešto iznad kolena. Podvezivana je pojasom, preko koga je izvlačen bauš. Košulje - tunike su bile bele, crne, sive, žućkaste, plave ili crvenkaste boje, bojene bojom od prirodnih materijala – cvetova, listova, i izradjene od grube vune ili konoplje, a svečanije od lana i pamuka.ž

Slika
Večera u domu Lazarevom – Bođani (XV – XVI vek)


Preko košulje se nosila klašnja, neka vrsta prsluka od tekstila, sa ili bez rukava, a preko vunena ili kostretna haljina, koja je u brdskim krajevima nošena i leti. Po suknu, koje je moglo biti tkano ili valjano, nazivana je suknja, gunj, bila je različite dužine (kraća do kukova i duža do kolena ili članka). Klašnjama se nazivalo i grubo vuneno sukno koje su izradjivali pastiri. Osim za prsluke, ono je korišćeno i za šivenje muških odela i monaških riza, a od njega su izradjivani i pokrivači. Pored nebojene, bele vune, upotrebljavala se i prirodna crna vuna, kao i bojena, modra i crvena.
Na nogama su imali jednostavnu obuću – opanke pravljene od neštavljene kože ili platna, a oko listova su uvijali platnene ili vunene trake koje su prišvršćivali vezivanjem, ili su navlačili nešto kao vunene čarape bez naglavaka.
Seoska odeća prikazana je na fresci iz manastira Staro Nagoričane s početka 14. veka, gde se vidi grupa ljudi koji igraju, uz pratnju muzike roga i bubnja na nekoj svečanosti svog vladara. Sličnu odeću nose i seljaci koji igraju oro, na fresci iz manastira Lesnovo i skladištari žita na fresci manastira Sopoćani s kraja 13. veka.

Slika
Ruganje Hristu, Staro Nagoričino, 1317-18

Pastiri su leti imali prtene košulje i kratke gaće do kolena, bili su bosonogi i gologlavi, dok su zimi nosili siv kožuh do kolena od kozjeg i ovčijeg krzna, pripijene šakšire, na glavi krznene šubare, a na nogama grube opanke od svinjske ili volovske kože.

Slika
Pastiri iz Rođenja Hristovog, Sopoćani, 1262

Ni ženska seoska nošnja se ne može na jedinstven način opisati jer su i ovde izvori dvojaki (pisani i likovni), nepodudarni i iz različitih su perioda i predela. Najranije slovensko žensko odelo, kao i muško, bio je rubaš - dugačka košulja od grubog platna ili konoplje, koja je često bila verovatno i jedino njihovo odelo. Preko rubaša udate žene su stavljale dole jednu vrstu suknje pregače - ponjavu, a gore razne vrste kratkih haljina. Interesantno je poreklo reči ponjava koje se i danas kod nas ponegde koristi, istina u drugom smislu. Reč ponjava je ruskog porekla i znači razumeti. Naime, mlade devojke starih Slovena tek kada bi postajale punoletne, a to je bilo sa 15 godina, sticale su pravo da nose preko košulje i prečagu tek kada bi se izjasnile da su razumele da su odrasle. To se dešavalo na posebnoj ceremoniji na kojoj su bili prisutni roditelji, rođaci i prijatelji. Devojka bi se popela na klupu a mati u rukama držala suknju rekavši joj da skoči u nju ako je razumela da je postala punoletna. Devojka bi se kao premišljala, da bi izgovorila ,,ponjala,, i uskočila u suknju i na taj način objavila svima da je spremna za udaju. Zimi su se žene umotavale u krzna. Na nogama su imale obuću koja se sastojala od komada kože čiji su se krajevi podizali i podvezivali oko nogu. Pletena obuća od like zvala se oputa. Cipela se spominje tek u 10. veku, kao i čizma.

Građanska odeća

Zakon o rudnicima, koji je početkom 15. veka (1411. godine) izdao despot Stefan Lazarević, predstavlja najznačajniji pisani izvor o srpskoj srednjevekovnoj gradjanskoj odeći, jer daje nomenklaturu tadašnjih odela. U njemu se opisuje sledeća vrsta odeće: suknja ženska i muška sa dugmetima, od vunene materije, barhan ženski i muški od somota, kuntuš muški, gornje odelo sa visećim rukavima, ženska gornja odeća mrčni plast i kavas, odelo ukrašeno vezom sa visećim rukavima i svita svečano vojvodsko odelo. Na sačuvanoj ilustraciji u prepisu Rudarskog zakonika iz druge polovine 16. veka vide se portreti građana, dvadesetorice rudarskih čelnika Novog Brda, koji nose duge haljine, visoke kape tipa klobuka, a neki imaju i štapove. Kako su štapovi poznati kao insignija plemstva, moglo bi se zaključiti da je vrh građanstva bio izjednačen sa vlastelom i po izgledu.

Slika
Rudarski zakonik despota Stefana. Na slici je prikazano dvadeset rudarskih čelnika Novog Brda, u odeći nalik na vlastelinsku.

Osnovni donji odevni predmet običnih građana, ali često i osnovna glavna odeća bila je košulja, izrađivana od lanenog ili konopljinog platna, dok je osnovni gornji odevni predmet bila suknja (gonela), pravljena od sukna. Gornji odevni predmet bio je mrčni plašt ili mrčina. U odeću složenijeg kroja, spadali su kuntuš i kavad, koji su kao odevni predmeti poznati i u vizantijskom kostimu.
Žene iz boljestojećih gradskih porodica bile su, takođe, slično odevene kao i vlastelinke. Nosile su košulje, pa i svilene, verovatno ukrašene vezom, zatim haljine duge i do zemlje, bele, plave, zelene i crvene boje od čoje, sa pucadima na grudima i rukavima. Po jednom drugom opisu ženska srpska nošnja se sastoji od dugačke zatvorene tunike, koja ima spreda mali prorez zakopčan dugmadima. Rukavi su uzani i završavaju se preko nadlanice u šiljak. Odelo je od šarene materije, crvene sa belim ornamentima, ukrašeno pervazima. Ogrtač nema rukava. Dok su udate žene bile zabradjene, vrat devojaka bio je slobodan. Ženska nošnja druge polovine XIV veka pokazuje mnogo slobodnije forme. Nošnja je tesna i pripijena, slično muškoj nošnji.


- II -


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Moda u Srbiji kroz vekove  |  Poslato: 24 Okt 2012, 22:47
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
- II -

Vlastelinska odeća

Slika
Kralj Milutin, kralj Dragutin i kraljica Katalina, crkva Sv.Ahilija, Arilje (XIII vek)


Za razliku od narodne nošnje, za koju niti ima dovoljno izvora, niti postoji podudarnost izmedju pisanih i likovnih uzvora, zbog čega njeno poznavanje i dalje ostaje otvoreno, nošnja vlastele u Srbiji dosta je dobro poznata zahvaljujući nizu sačuvanih ktitorskih portreta, počevši od XIV veka, kada se razni plemići pojavljuju kao ktitori mnogih zadužbina. Odelo je imalo istočnjački karakter. Bilo je dugačko do peta ili članaka. U kroju i načinu ukrašavanja ogledao se uticaj Vizantije, ali postepeno počinju da struje uticaji sa zapada. Duga tunika uskih rukava bila je bogato ukrašena vezom svilenim koncem ili srmom, katkada i biserima i dragim kamenjem i sa pojasom koji je padao na kukove. Preko tunike je nošen vezom ukrašen ogrtač, napred pridržavan skupocenim fibulama ili običnim iglama. Početkom XV veka odelo je postalo kraće, šire i opervaženo krznom. Odela su pravljena od luksuznih italijanskih i flandrijskih tkanina, a rado su se nosila i skupocena krzna. Vlastela je na glavama nosila veoma visoke kape, nalik na mitre, ukrašene skupocenim dragim kamenjem, odnosno neku vrstu krune tzv. coje, a na nogama čizme.
Najčešći vid vlasteotskog odevanja u Srbiji u srednjem veku, svakako je je duga, tesno skrojena haljina tipa kavadion (kavad), sa kratkim ili dugim uskim rukavima, koja se kopčala napred i mogla imati prišivene zlatotkane trake na okovratniku i celom dužinom.

Slika
Portreti sevastokratora Vlatka i kneza Paskača sa porodicom, Psača, crkva Sv. Nikole, oko 1366.

Vladarska odeća

Vladarska odeća je najščešće prikazivana na freskama, što je i razumljivo. Srpski vladarski kostim proistekao je iz vizantijskog. S jedne strane odražavao je vladarevu moć, a sa druge imao je duboki duhovni značaj. Najstariji prikaz srpske vladarske odeće datira iz XI veka. Na jednoj od najstarije sačuvanih freski u crkvi na Stonu, na poluostrvu Pelješac, prikazan je zetski kralj Mihajlo u tunici do iznad kolena i nešto dužem ogrtaču – hlamidi, koji se prikopčava na sredini grudi.Tunika je bele boje sa plavim detaljima, sa donjom širokom bordurom, dugih uzanih rukava sa ukrasnim trakama u visini mišica (peribrahion) i na donjoj ivici - manžetama (epimanikon). Ogrtač je od bogato ukrašene tkanine, a na glavi je kruna zapadnjačkog karaktera, što upućuje na to da je Kralj Mihajlo krunu dobio sa Zapada, dakle od pape.

Slika
Zetski kralj Mihajlo

Potpuno razvijen ceremonijalni carski kostim prvi put je koristio Car Uroš I i njegova žena Carica Jelena Anžujska u drugoj polovini XIII veka i takav je generalno ostao sve do polovine XV veka. Menjali su se samo detalji, pre svega oni koji bi pokazivali promenu u vizantijskoj hijerarhiji. Tako je Car Dušan, kada je postao car svih Srba i Grka, promenio i oblik krune.

Slika
Car Dusan i carica Jelena, Manastir Lesnovo, XIV vek

Postoji samo jedan sačuvan primerak dela odeće nekog srpskog srednjevekovnog vladara. To je haljina kneza Lazara koju je, sudeći po tragovima krvi na njoj, imao na sebi kada je pogubljen u Kosovskoj bici 1389. godine. Haljina je vekovima čuvana u manastiru Ravanica u Vrdniku, pored moštiju i pokrova za lice kneza Lazara, koje je izradila Jefimija žena despota Uglješe, gde je prvi put zabeležena u inventaru manastira 1753. godine, a sada se čuva u Muzeju pravoslavne crkve u Beogradu. Haljina kneza Lazara ima oblik tunike, gore je uža a dole šira i duga je 1,36 m. Krojena je od klinova (dva puta po četiri klina za prednju i osam klinova za zadnju stranu). To je donja haljina sa rukavima, a zakopčava se dugmadima napred po celoj dužini. Oko vrata i po rubu haljine gde se zakopčava ide bordura od srebrne žice, koja se nalazi i na rukavima. Haljina je od svile crvenkaste boje, verovatno proizvedene u najpoznatijoj fabrici svile na tadašnjeg vremena zapadu, u gradu Luka u Italiji. Po crvenoj svili idu zelene šare, a na naličju svile vide se bele vodoravne žice. Haljina je šivena svilenim ružičastim koncem. Svila od koje je haljina načinjena ukrašena je simetrično rasporedjenim fantastičnim životinjama i vegetabilnim formama - palmetama. Od životinja vide se lavovi u besnom stavu, sa otvorenim čeljustima spremnim za ujedanje, podignutim šapama za napad i repom podavijenim izmedju nogu, a zatim izvijenim pored bokova iznad ledja. Tu su i čaplje koje stoje na škorpionima. Dugmad na haljini su od belog konca, a na njima je metalna pločica kao medaljon, na kojoj je naslikan šlem sa dva volujska roga kao čelenkom, koji je veoma sličan onome na pečatu despota Stefana Lazarevića, koji je on svakako nasledio od svog oca kneza Lazara. Rupice za dugmad opšivene su plavim svilenim koncem. Stariji opisi govore da je bila ukrašena i biserima, ali njih više nema.

Slika

Vladarski ornat – svečana carska odeća, koji se sastoji od krune, tunike, obuće i vladarskih insignija, kao i u drugim slovenskim zemljama, i kod Srba je bio pod vizantijskim uticajem, ali se menjao tokom vremena. Do polovine XIII veka to je do kolena duga bela tunika sa nešto dužim ogrtačem hlamidom koji se prikopčava na sredini grudi, ali docnije sa jačanjem srpske države, njene političke i ekonomske moći, ornat se sve više približava vizantijskom. Od polovine XIII veka tunika - divitision (bagrenica ili crljenica) je pripijenog kroja, ima uzane rukave, duga do članaka, po pravilu je od crvene ili tamnoljubičaste skupocene svile ili pliša, bogato izvezena svilenim koncem ili zlatom, odnosno srebrnom srmom u biljnim motivima. Zbog jahanja su napred celom dužinom bile razrezane, a zakopčavale su se loptastim dugmadima od skupocenog metala. Od kraja XIII veka tunika dobija široke rukave , boje je tamnocrvene, tamnoplave, skoro crne, a zove se sakos. Tuniku su ukrašavali: okovratnik (manijakis, katomadon, ili dijadema) ukrašen vezom i zlatom koji dopire do ramena, ukrašena bordura čitavom dužinom mantila po sredini napred, zatim ukrasi oko rukava iznad šaka - epimanikon i iznad laktova – peribrahionije. Preko tunike prebacivan je lor(os) - široka bogato ukrašena žuta traka - ešarpa, često iskićena biserima i dragim kamenjem, koja pada napred do ispod kolena, a zadnji kraj se prebacuje spreda preko leve dolaktice i slobodno pada niz tuniku. Preko tunika su nošeni ogrtači, ponekad od istog materijala i iste boje kao i tunika, čak ukrašeni istim motivom i materijalom veza. Ogrtači su radjeni različito u različitim periodima: dugi sa nešto širim rikavima od rukava na tunikama, ili sa kratkim rukavima, ili bez rukava. Zimi su vladari i bogatija vlastela nosili ogrtače - bunde pravljene od krzna, koji su se zakopčavali skupim kopčama – zaponima. Lakšim, finim krznima opšivani su i rubovi na tunikama, mantilima ili plaštevima. Na nogama su čizme.


Slika
Kralj Milutin

Vladarske insignije – znamenja koja su obeležavala vlast i dostojanstvo, koje su se dobijale krunisanjem, činili su: kruna - stema najpre poluloptastog oblika, koja se sastoji se metalnog dela sa krstom na vrhu i crvene štofane podloge. Od kraja XIV veka kruna gubi crvenu kapu i ostaje otvorena po zapadnjačkom uzoru. Napred na sredini nalazi se ukrasna pločica orfanos, na vrhu je krst, a sa strane vise oboci (prependulije). Tu su i skiptar ili žezlo koji ima oblik krsta, i obavezna akakija – simbol vlasti i vladarskog čuvanja Božjeg zakona, koja se javlja najčešće u obliku svitka. U svakodnevnim prilikama vladari su umesto lorosa nosili preko ogrtača opasač velike vrednosti vezen zlatnom ili srebrnom srmom i ukrašavan filigranom ili zlatnim pločicama.
Ženska vladarska odeća je često prikazivana na freskama. Haljina je obično crvena sa dugačkim rukavima i zvala se granaca. Žensku vladarsku odeću lepo opisuje zapis odeće kraljice Simonide žene kralja Milutina, inače ćerke vizantijskog kralja, sa početka XIV veka naslikana na fresci u manastiru Studenica: obučena je u raskošnu haljinu širokih i veoma dugih rukava, ukrašenu lepim floralnim motivima (ljiljanima i palmetama), a manijakis i loros su joj pokriveni dragim kamenjem, biserima i zlatnim trakama, na glavi nosi otvorenu zupčastu krunu, takodje ukrašenu biserom i dragim kamenjem, a krupni oboci joj vise na bisernim niskama. Odeću je upotpunjavao ogrtač koji se spreda vezivao. Za kostim kraljice Simonide je karakteristično da je on za njeno vreme promenio prethodni izgled: (1)haljina ima dugačke i široke rukave u obliku levka, (2) po prvi put je pravljena od dezenirane tkanine, (3) kruna je zupčasta i (4) raskošne mindjuše. Simonida kao i neke druge carice su, sledeći svoje supruge, i same preuzimale insignije, tako da se mogu videti sa skiptrom, akakijom i drugim, isključivo vladarskim obeležjima.

Slika
SIMONIDA.

Crkveni velikodostojnici – arhiepiskopi su nosili zlatnim i srebrnim nitima ukrašene polistavrione i omofore sa krstovima, beli stihar i beli felon, epitrahilj, a na glavama bogato ukrašene kape – mitre. Svakodnevna odeća običnog sveštenstva u crkvama i kaludjera bila je skromna –mantija sa kapuljačom i epitrahiljem, dok su isposnici eremiti odevani u rogozinu.
Tkanina od koje je izradjivana odeća nabavlja se u Vizantiji, ali i sa zapada, pre svega iz Italije, tako da se na tlu Srbije sakupljaju luksuzne istočne i zapadne tkanine bogatih dekorativnih motiva, od ranogotskih naturalistički obradjenih cvetova i lišća, do fantastičnih znanih i neznanih životinja. Tkanine su izradjivane od svilenih niti sa utkanim zlatnim i srebrnim žicama.
Od nakita, koji je bio privilegija vladarskih porodica i vlastele, mnogo je nošeno skupoceno prstenje, koje je po potrebi i specijalno oblikovano i služilo kao pečat. I muškarci i žene su oko vrata nosili krst. Žene su mnogo nosile mindjuše, koje su u XIV veku bile izradjene u obliku velikih krugova od zlata i srebra sa čitavim malim bogatstvom od inkrustiranih bisera i raznog dragog kamenja.

Slika
Župan Stefan sa bratom i ocem, Dobrun (XIV vek). Donji deo tunike je prorezan napred i sa strane kako bi se olakšalo jahanje.


caszavas.wordpress


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Moda u Srbiji kroz vekove  |  Poslato: 24 Okt 2012, 23:14
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Nakit:

Slika
Prsten kralja Stefana Prvovenčanog, riznica manastira Studenica, prva polovina XIII veka.

Slika
Narodni muzej u Beogradu - Ukras za glavu, prva polovina XIV veka, 21 x 2 cm

Slika
Narodni muzej u Beogradu - Minđuše, prva polovina XIV veka, 7 x 7 cm

Slika
Narodni muzej u Beogradu - Narukvice, prva polovina XIV veka, 6 x 7 x 6 cm

Slika
Narodni muzej u Beogradu - Narukvica, prva polovina XIV veka, 9 x 7 cm

Slika
Naušnice XIV vek / Srbija, zlato, livene, tordirane

Slika
2 Prsten-pecatni .i.b. 4407

Slika

Slika
Prsten kraljice Teodore,majke cara Dušana


pinterest


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Moda u Srbiji kroz vekove  |  Poslato: 24 Okt 2012, 23:19
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Moda u Srbiji za vreme turske okupacije

Slika

S obzirom na to da su Srbi pet vekova bili pod turskom okupacijom, život u Srbiji se u to vreme odvijao po pravilima Osmanskog carstva. Taj uticaj se primećivao u svim sferama srpskog življa pa se tako odražavao i na način oblačenja srpskih žena. Iako su pripadale srpskom narodu morale su da se oblače po pravilima koje je postavljao okupator. U to vreme se jako vodilo računa na smerno ponašanje žena. Smernost je glavna karakteristika i ženskog odevanja tada. Karakteristično je da su srpske žene morale da nose marame, nije im bilo dozvoljeno da idu puštene kose. Odeću su činile duge suknje i košulje dugih rukava.


Oblačenje Srpkinja posle oslobođenja od Turaka

U 19. veku se u Srbiji osetio snažan uticaj evropske kulture koji se odražavao i na promenu oblačenja i ponašanja srpskih žena. Pod uticajem evropske kulture ali i sačuvanih orjentalnih elemenata oblačenja, u Srbiji se sredinom 19. veka stvara takozvana srpska gradska nošnja koja postaje tipična za žene u srpskim gradovima. Ova nošnja je predstavljala mešavinu orjentalnih i evropskih odevnih predmeta a izrađivala se od skupocenih tkanina sa zlatnim i srebrnim vezom.


Tada nastaje i srpska narodna nošnja kojom se i danas čuva tradicija srpskog naroda. Sastoji se od plisirane karirane suknje sa kratkim prslučetom ukrašenog dukatima. Na nogama se nose opanci a u kosi se obicno nalazi cvet. Međutim, u nekim delovima Srbije su se nosili i odevni predmeti koji su nošnju tog kraja izdvajali od tipične srpske narodne nošnje. Tako su se npr. u vranjanskom kraju kao narodna nošnja nosile svilene dimije jarkih boja, dok su u južnijim i istočnim delovima Srbije žene maramama koje su vezivale na glavi upotpunjavale svoju nošnju.

Krajem 19. veka evropska moda dosta utiče na oblačenje žena u Srbiji tako da sve više počinju da se nose krinoline, teške suknje u obliku zvona stegnute obručem, i turnir, jastuče koje su žene stavljale pozadi ispod suknje. Uz krinolinu gornji deo je obicno bila košulja uskih rukava. Ovakav način oblačenja u 19. veku bio je karakterističan za žene višeg društvenog statusa. Svoj raskošan izgled upotpunjavale su skupocenim nakitom, torbicama, lepezama, rukavicama, maramama i suncobranima. Žene koje su bile iz nižih društvenih slojeva ostale su verne nošenju narodnih nošnji sve do kraja ovog veka.



Žensko odevanje u Srbiji tokom XIX i početkom XX veka

Slika

Iako je bilo pokušaja da se samo pomoću muškog odela stvori nacionalni kostim, odeća građanki je postepenim kombinovanjem orijentalnih i evropskih odevnih predmeta uspela da se nametne kao srpska gradska nošnja. Ženski kostim koji se najduže održao tokom XIX veka činili su košulja, anterija ili fistan (duga haljina sa srcolikim izrezom oko vrata), libade (kaputić sa dugim širokim rukavima), bajader (svileni široki pojas), fes (kapa od čoje) ili tepeluk (mala ženska kapa)sa barešom (traka od somota ukrašavana bisernom granom ili prstenom – kao oznaka bračnog statusa žene. U pojedinim krajevima, kao i u Beogradu i Kragujevcu, žene su već tridesetih godina počele da odbacuju orijentalne elemente poput šalvara i marama, dok u nekim krajevima Srbije ostaju prisutni do kraja veka. Žene u Srbiji nisu zaostajale ni u modi ni u borbi za društveni status, u odnosu na žene Evrope.

Slika
Tepeluk i bareš, druga polovina 19. veka, Muzej primenjene umetnosti

Moda XIX veka

U Srbiji se za vreme XIX veka osetio veliki uticaj Evrope u građanskom odevanju. Tridesetih godina su prve promene zabeležene u Beogradu i Kragujevcu, a kasnije i u drugim oslobođenim gradovima. Do tada su se strogo poštovala pravila oblačenja koja je propisivalo Osmansko carstvo. Srbija je najveću transformaciju u kulturi odevanja doživela baš tada, kada je polako krenula da se, iz turskog pašaluka, malo po malo pretvara u evropsku državu. Proces oslobađanja od orijentalnih uticaja i prihvatanje evropske mode je bio postepen – čak je, nešto pre sredine XIX u oslobođenom delu Srbije (Kneževina Srbija) došlo do simbioze elemenata levansko-balkanske odeće i evropskog modnog kostima u takozvanu srpsku gradsku nošnju, koja je postala tipičan obrazac odevanja žena u srpskim gradovima. Ovu nošnju činili su fistan (orijentalna tkanina i oblikovanje izreza i rukava; proporcija i osnovna linija podržava evropski modni trend), marama za grudi i bunda (evropski), libade, fes i tepeluk (orijentalni odevni predmet). Pojas – bajader, nakit (broš, grana, prstenje i dr.), kao i obavezni modni detalji (suncobrani, lepeze, rukavice) uvoženi su sa Zapada. Već od 1870. U Srbiji preovlađuje zapadnoevropski način odevanja, a u Beograd I gradove u unutrašnjosti pristizali su časopisi “Die Modenwelt”, “La Mode Parisienne”, “Chic Parisien” I “La Tailleur”.


Slika
Стара антерија из Музеја у Смедереву

Ženska moda u XIX veku prolazila je kroz stalne modne transformacije, a pored sezonskih oscilacija u detaljima odeće, u bojama ukrasima i pratećem priboru, dolazilo je i do čestih dubljih promena koje se mogu označiti kao suštinske promene stila. To je vrlo lako uočljivo u bitnim karakteristikama modne linije, kao što su odnosi proporcija (vitka i visoka ili niska i voluminozna; naglašeni struk, grudi, bedra, ili njihovo ublažavanje potenciranim vertikalnim linijama kroja itd). Ti elementi su uvek imali prevagu i doprinosili su potpuno novom obliku i značenju odeće. Istovremeno predstavljali su inspiraciju i preuzimani su iz kostima ranijih epoha, počev od antičkih vremena, preko srednjovekovnih i renesansnih oblika do baroknih i rokoko elemenata, a često i iz “egzotičnih” kultura.

I istorija mode XIX veka nadovezuje se na načine odevanja koji su nastali krajem prethodnog stoleća, kada su sa obnovom antičkih ideala uobličeni stilovi sa jednostavnim i prozaičnim lakim muslinskim haljinama, podignutog struka, koje su žensko telo privemeno oslobodile stega korseta, težine materijala I ukrasa. S proglašenjem Napoleonovog carstva taj model postojao je, međutim, sve teži i sve ukrašeniji, približavajući se novom idealu, romantičarskom ukusu srednjih klasa. Talas transformacija započeo je oko 1815. godine, kada je vertikalne proporcije tela počela da narušava suknja koja je postajala sve šira, a struk, približavajuci se svom prirodnom mestu tokom dvadesetih godina, sve naglašeniji, sto su jos više isticali široki rukavi. Istovremeno, na figurama koje su ličile na “peščani sat” ili dva obrnuto postavljena trougla koja se temenima dodiruju u struku stvoreno je znatno više prostora za ukrase tako da haljine ponovo postaju bogato nakićene raznim dekorativnim elementima. Do pocetka četvrte decenije romantičarski ideal krhkih, nežnih, bespomoćnih, detinjastih žena sa anđeoskim osobinama bio je potpuno razvijen. Tokom sledećih decenija taj model je postojao sve sigurniji, masivniji, ozbiljniji i graciozniji, približavajuci se eri realizma šezdesetih godina XIX veka. Tada su žene želele da najave da su konačno bile spremne da promene svoj dotadašnji položaj u društvu I da se bore za svoja prava. Poslednja četvrtina XIX veka bila je posvećena toj borbi, sto se jasno odražavalo u ženskoj odeći koja je tada sve češće prolazila kroz stilske transformacije, da bi početkom XX veka bila već svojevrsna demonstracija njihovih dotadašnjih uspeha.

Moda turnira (1870-1890)

Krajem šezdesetih godina XIX veka, kada je moda širokih suknji došla do svog ekstrema i kada je krinolina, zbog sve niže cene, postala dostupna svim ženama bez obzira na društveni položaj i tako izgubila ekskluzivnost, “čelični kavez” je napustio modnu scenu. Moda turnira trajala skoro čitave dve decenije. Tadašnje modne forme isuviše su isticale seksualnost ženskog tela. Ideal lepote bio je: vitak struk, istaknute grudi, I naglašeni bokovi. Večernje i balske haljine bile su pastelnih tonova, dok je za dnevne varijante bilo karakteristično da su se izrađivale od materijala jarkih boja i kontrastnih dezena.

Slika

Mnogo pažnje je bilo posvećeno i modnim detaljima kao što su rukavice, suncobrani i lepeze. Rukavice su bile uglavnom od kože ili tkanine i nošene su tokom celog dana, otkako je propisano polovinom XIX veka da dame moraju da imaju pokrivene ruke. Lepeze su više bile deo večernje opreme, mada su se nosile i tokom dana, raznih oblika, boja i materijala, kao sto su čipka, šifon, perje, perlice, slonovača itd. Suncobrani su takođe bili obavezni pratilac dnevne toalete. Izrađivani su luksuzno od čipke, šifona i svile, ukrašavani volanima, riševima itd. Zimi su omiljeni detalji bili mufovi od krzna i dugačke boe od krzna i perja. Kaputi, žaketi i ogrtači bili su raznih dužina, oblika i krojeva, ali većinom ukrojeni u struku. Izrađivani su od štofa i tvida, često sa kragnama, mandžetnama i obrubima od astragana, dabrovine, samura i činčile. Letnji ogrtači bili su od teške svile ili čipke postavljeni satenom, bogato ukrašeni.

Slika

Od osamdesetih godina XIX veka žene su intenzivnije počele da se bave sportom, tako je napravljena odeća koja je donosila privremenu relaksaciju od torture modnih toaleta - kraće suknje, cipele s ravnim potpeticama, komotnije bluze, ležerniji žaketi. Najveća revoluciju izazvala je odeća za bicikl.

Moda velikih šešira i uskih suknji (1908-1914)

U eri društvenih nereda i osnaživanja radničke klase, kad su žene sticale sve značajnije društvene uloge, “Dama dokolice” nije više bila uzor načina života i odevanja. Njeno mesto zauzimala je aktivna i odlučna žena i na radnom mestu i u kući, pošto nije imala brojnu poslugu I guvernante za decu. Ta promena je imala I posledice na modu. Široke suknje, dugi šlepovi, jako zatezanje struka, zamenila je pojava vitke i visoke figure i ravna i jednostavna linija odeće koja je otkrivala prirodan oblik tela. Tako je postavljena osnova savremenog načina odevanja i zadati su svi elementi mode XX veka, koji su omogućili transformaciju odeće tokom Prvog svetskog rata i posle njega. Boje su ponovo jake kao tokom sedme I osme decenije XIX veka, ali za razliku od ranijeg perioda postignuta je veća harmonija nijansi i sklad.

Moda početkom XX veka

Na početku XX veka dominirala su dva stila odevanja:

- Prepodnevna neformalna ili poslovna odeća, koja se sastojala od kostima sa ravnom suknjom do članka i dugog žaketa, koji su imali sve elemente kao i na muškom kaputu, sa diskretnim ukrasima od gajtana, porupčića ili ukrasnih štepova. Zimski kostimi izrađivani su od muških štofova i dezena i boja tipičnih za muška odela. Letnja odela su šivena od jakih platnenih i svilenih tkanina. Bluze su bile u stilu košuljice. Dnevne haljine su bile jednostavnog kroja od mekanih vunenih, pamučnih i svilenih tkanina, najčešce sa vezenim dekorativnim dodacima koji su tada bili jako moderni.

- Popodnevne ili večernje haljine, koje su bile izrađene od lakih tkanina (voal, muslin, pamučni i svileni žoržet, saten, šifon itd.). Bile su nešto komplikovanijeg kroja i više ukrašene. Dolazila je do izražaja mešavina stilova što je karakteristika ove epohe. Iz evropskog kostima ranijih vremena pozajmljena je “Mediči” kragna, zatim ampir linija, kao I drapiranje tkanine. Bogati izvor ideja pružao je Istok, kopiranje japanskih kimono rukava i izrade kućnih haljina po ugledu na tradicionalnu odeću Japanki. Tako se u ženskoj modi pojavio orijentalni turban, haremske šalvare, velovi koji su pokrivali donji deo lica, duge niske bisera, obilje ukrasa od perlica i šljokica. Većinu ovih detalja pretopio je u evropski modni kostim jedan od najoriginalnijih francuskih kreatora svih vremena, Pol Poare. Ipak nisu svi delovi ove egzotične odeće bili podjednako prihvaćeni, posebno šalvare, osim jednog elementa koji se pojavljivao u svim kreacijama mode 1911-1914. Bila je to tunika raznih dužina, od onih koje su bile do kukova do onih nešto kraćih od donje suknje, raznovrsnih oblika (nabrane, plisirane, drapirane, pripijene uz telo). To je bila jedna od najznačajnijih novina iz perioda uoči Prvog svetskog rata, jer je i kasnije poslužila kao osnova za stvaranje kratke haljine.


wiki,iserbia


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Moda u Srbiji kroz vekove  |  Poslato: 24 Okt 2012, 23:19
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Odevanje i izgled domova

Resized Image - Click For Actual Size
Porodica Nenadovic,1867

U prvoj polovini 19. veka kuća, pokućstvo, odevanje i način života beograđana bili su pod dominantnim uticajem Istoka i dugog boravka Turaka u našim krajevima. Kao što je u etničkoj strukturi stanovništva vladala raznovrsnost isto tako je i odevanje beograđana bilo vrlo šaroliko. Novi stanovnici Beograda, doseljeni iz raznih krajeva zemlje, pripadnici različitih etničkih grupa, donosili su sa sobom osobenosti duhovne i materijalne kulture svojih matičnih oblasti. Do tridesetih godina 19. veka retko su se u Beogradu mogli videti evropski odeveni ljudi. Beogradsko stanovništvo srpskog porekla, u prvim decenijama 19. veka, nosilo je srpsku građansku nošnju, a seosko stanovništvo srpsku narodnu nošnju. Srpska građanska nošnja bila je pod jakim tursko-orijentalnim uticajem. Građani su nosili anteriju, šareni svileni pojas, dugu gornju haljinu sa širokim rukavima, na glavi fes ili kapu-dinjaru, na nogama papuče ili jemenije. I knez Miloš je, sve do hatišerifa 1830. oblačio tursko odelo i stavljao čalmu na glavu kao znak pokornosti i odanosti Turcima.

Hatišerif iz 1830. godine značio je izvesnu veću slobodu u životu srpskog naroda. Ta sloboda se ogledala donekle i u njihovoj nošnji. Sam knez, njegova porodica, činovnici i imućni ljudi u Beogradu težili su emancipaciji u svakom pogledu.

Od tridesetih godina situacija se malo poboljšava, pa sinovi imućnih beogradskih porodica odlaze na školovanje u Beč, Peštu, Lajpcig, Jenu i druge gradove. Vraćajući se, donosili su nove oblike života – način odevanja, pokućstvo, običaje. Tako su se četrdesetih godina 19. veka u Beogradu ukrštali uticaji Istoka i Zapada – starog, patrijarhalnog i savremenog, evropskog načina života.

U kućama se postepeno od četrdesetih godina javljaju pojedini delovi evropskog nameštaja koji se već šezdesetih godina nalazi u svim imućnijim beogradskim porodicama.

Šezdesetih godina u Beogradu se sve više sreću žene obučene po pariskoj modi, ali ipak većina njih je ostala verna narodnoj nošnji.

Slika
Stevana Simic u srpskoj gradjanskoj nošnji ,polovinom XIX veka

Balovi, koji su u drugoj polovini 19. veka bili jedan od oblika društvene zabave, donekle i emancipacije, pružaju nam sliku ondašnjeg društva i njegove nošnje, iako su oni obično priredjivani za određeni krug ljudi višeg reda.

Slika
Stevan Simic u gradjanskoj nošnji

Od sedamdesetih godina 19. veka odevanje beograđana je potpuno u toku sa evropskom modom iz modnih centara Evrope : Pešte, Beča i Pariza. Beograd je pratio modne promene i održavao stalne trgovačke veze sa Austrijom, Nemačkom, Francuskom i Engleskom, iz kojih se uvozila gotova odeća i modni detalji.


beogradudevetnaestomveku.wordpress


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Moda u Srbiji kroz vekove  |  Poslato: 24 Okt 2012, 23:20
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
ТАЈНА МАРИНОГ ПРСТЕНА

Врло је могуће да руку којом држите овај број „Забавника” краси прстен, најчешће коришћена врста накита на свету. Носе га сви – и жене и мушкарци, и сиромашни и богати, и млади и стари, још од почетка света..

Slika

До данас, прстен је, као и све остало око нас, мењао материјале од кога се прави, а нарочито изглед, у зависности од укуса и потреба народа који га прави и носи. Тако се на накиту првих Словена виде детаљи који су одликовали накит других народа, али и украси које су сами смислили. Кад су дошли на Балкан, Словени су затекли византијски накит. Био је много скупоценији и маштовитији од оног који су они носили, па су се потрудили да и њихово прстење, наруквице, огрлице и остали украси буду као византијски. Чинили су то невешто, па су њихови свеци, свети ратници, фигуре птица и геометријске шаре које су урезивали на главама прстења, деловали видно скромније од оних на византијском прстењу.

Slika

То би био један од разлога због којих није одгонетнуто шта приказују урези на глави прстена из касне антике који се чува у Етнографском музеју у Београду. Овај примерак најстарији је у Колекцији прстења из Збирке накита Етнографског музеја. Прстен је од гвожђа, па се зато зна да га је носио неко још у време касне антике, али се не зна из ког је краја. Веома је леп и изгледа савремено, као уосталом и остали примерци на изложби „Без почетка и краја” у Етнографском музеју, које је изабрала ауторка изложбе Јелена Тешић-Вулетић, како би илустровала лепоту и вредност више од 3000 предмета који се чувају у Збирци накита.

Храбри властелин Никола

Прича о прстењу из касног средњег века, кад прстен постаје цењен украс, често с орнаментом или натписом који указује на положај његовог власника у друштву, уједно је и прича о томе како се одгонетају загонетке историје, и како музеји долазе до својих примерака.
Прво о одгонетању. Један од најлепших примерака из тог времена је прстен нађен 1965. године приликом копања њиве у селу Мркоње код Медвеђе, у околини Лесковца. Установљено је да је направљен између осамдесетих година 14. века и педесетих наредног столећа. Како је у каталогу написала ауторка изложбе, прстен је од сребра, позлаћен је и украшен нијелом, тамном масом којом су испуњавани гравирани украси. Глава прстена је елипсастог облика, а чело је украшено хералдичким знаком. На ободу главе с обе стране карике налазимо натпис „прстен Марин, Николине жене... и помози Бог”.


Slika

Ко је Мара, власница тог прстена? С обзиром на то да је прстење с именом власника израђивано за високу властелу, Мару је ваљало тражити међу богатим слојем тадашњег становништва. Међутим, испоставило се да ниједна Мара, племкиња, у време из којег је прстен није била удата за неког Николу! Ако не постоји Мара, да ли постоји Никола из тог времена и краја где је нађен прстен? Откривено је да је Медвеђа у средњем веку припадало Дубочици чије је делове у првој половини 15. века поседовао властелин Никола Скобаљић, јунак из времена деспота Ђурђа Бранковића. Он је био један од малобројних племића који је покушао да заустави продор Турака у Деспотовину.

Slika

Наиме, кад су Турци заузели средишње делове Деспотовине, Скобаљић је 24. септембра 1454. године код Врања потукао Турке. Међутим, изгубио је другу битку, на потоку Трепињи код Врања. Турци су га ухватили и набили на колац. Да ли се његова жена звала Мара, не зна се. Не зна се ни да ли је Никола и био ожењен, али ни да – није. Претпоставља се да јесте, с обзиром на то да је био војсковођа и да су тада у целибату били само калуђери и неспособни за брак. Претпоставку да је Мара била баш његова жена поткрепљује једино место проналаска прстена, време кад је направљен и име Никола на натпису.

Slika

Прича која илуструје како музеји долазе до вредних примерака везана је за печатни прстен, прстен који служи као печат, кога је Етнографском музеју уступио Ж. Павловић. Нашао га је 1908. године на тромеђи села Тмаве, Калудре и Чунгуле. Прстен је сребрн, масиван, са шестоугаоном главом на којој је урезан лик лава у покрету и с украшеном кариком. Лик лава на прстену био је хералдички знак Бранковића и одговара лаву који се налази на њиховом новцу, а и нађен је у области која је била њихова. Међутим, то не значи да је красио руку неког од њих, зато што су Бранковићи свакако имали боље и скупоценије печатно прстење од овог. Кад је 1946. године етнолог др Миленко Филиповић трагао за етнографским вредностима Тимочког краја, Павловић му је показао тај прстен и, како је записао др Филиповић, „љубазно се одазвао” његовом настојању да прстен чува музеј а не Павловић, те га је „лично донео и уступио Етнографском музеју”.

Медаља у Лондону

Прстење и друге врсте накита израђивали су златари све док у наше крајеве нису дошле Османлије а с њима и турски назив ових занатлија – кујунџије. Ко су они?
Лаза, чувени београдски златар средине 17. века, један је од ретких чије је име познато. Време у коме је правио накит било је неповољно по занатство, а нарочито за златаре. Уметничког српског накита чија је основа средњевековни накит било је све мање. Људи нису имали новца па ни могућности да купују раскошан накит, па га је ретко ко правио. Носио се такозвани народни накит. После Другог српског устанка, у 19. веку, кад су се мало поправиле економске прилике у земљи, појављују се мајстори који су занат учили у Бечу, Пешти и Паризу: златари, који су израђивали златни накит, и јувелири, вешти у изради накита украшеног драгим камењем.

Slika

Међу првим београдским златарима који су своје радове обележавали жигом, онако како су то радиле њихове европске колеге, били су Јован Николић и мајстор Стоић из средине 19. века. Дугу породичну традицију израде накита имала је радионица Пашковић. Драгомир Пашковић одликован је златном медаљом у Лондону, браћа Крста и Радован Пашковић били су веома познати, а део накита с којим је Радован учествовао на Светској изложби у Паризу 1900. године, налази се у Етнографском музеју.
У породици Бурмазовић традицију златарства почео је Радојко, тридесетих година прошлог века. Радња ове породице још се налази у београдској Улици краља Милана, а краси је мајсторско писмо из 1929. године којим је потврђено да је Радојко изучио златарски занат. Часовничарска радња „Петар Зарић и брат”, у огласу у „Београдском адресару” којим рекламира своје услуге 1922. године, препоручила је и „велики избор накита, златних ланчева, сатова, прстења: брилијантског, дијамантског и с обичним камењем”, па је на тај начин оставила траг о себи.

Од Јањева у свет

Slika

Међутим, од свих мајстора, ма колико да су били чувени, једино је по мајсторима из Јањева назван начин израде прстења. То је чувени „јањевски рад”. Њихово прстење издвојено је у Етнографском музеју као посебна група не због облика или неког сличног својства, већ због њихових аутора. Појавили су се у време краља Милутина, крајем 13. и почетком 14. века, када је Јањево постало значајно средиште занатлија. Они су накит правили ливењем у месингу, с обичном кариком и главом у облику четвртасте или овалне плочице на којој су били украси. Прстење је израђивано зими, да би било спремно за пролећне вашаре. Тамо су га куповали путујући трговци и разносили по целој земљи. Лако су га продавали, зато што је јањевско прстење било надалеко чувено. Оно није било само украс, већ и замена за новац и заветни дар, који се даје кад се за нешто моли. Жене су давале јањевски прстен као прилог цркви уместо новца или су га поклањале у нади да ће им тај дар излечити болесне руке.

Slika

У време Другог светског рата јањевске кујунџије престале су да раде. Иселили су се из Јањева и у новој средини почињали неки други посао. Један од ретких који је наставио да прави прстење и до осамдесетих година прошлог века, истина не у Јањеву него у Ливну, био је Никола Гечевић са сином Јованом. Њихово прстење често је изгледало као да је од злата, а не од месинга, зато што су га глачали турпијом дуго и пажљиво што је производило висок, златни сјај.
Савремено прстење, наравно, није мање занимљиво и вредно од оног из прошлих времена – и оно је на изложби. Без њега, сложићете се, прича о кругу прстена који нема ни почетак ни крај не би била потпуна. Ми смо навели само неколико тачкица тог круга. На вама је да откријете остале.


politikinzabavnik


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Moda u Srbiji kroz vekove  |  Poslato: 24 Okt 2012, 23:23
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Pariska moda na šabačkim ulicama

Slika

Početkom 20. veka žene i muškarci po šetalištima u Srbiji svojim odevanjem nisu nimalo odudarali od gospode po evropskim salonima. Vrlo brzo narodnu nošnju zamenile su haljine sa krilima, visoke štikle i čuda od pantalona “naborane kao armunika”.

- Tokom 19. veka u Šapcu kao pograničnom gradu došlo je do priliva većeg broja zanatlija i trgovaca. Uvođenjem savremenijeg načina ekonomskog i kulturnog života, menjao se i način odevanja, pa su muški i ženski kostim gradskog stanovništva, preuzeli mnoge elemente evropskog odevanja. Došlo je do pojave novih zanatlija, krojačica, šeširdžija, obućara, koji su izrađivali odeću i obuću prema zahtevima vremena. Početkom 20. veka došlo je do evropeizacije građanskog kostima u Šapcu, a moda nastala posle 1900. godine odlikovala se nestankom građanskog kostima zanatske izrade i početkom masovne upotrebe već gotovog, sašivenog odela ili haljina evropske mode i muških i ženskih šešira – kaže Aleksandra Rašević iz Narodnog muzeja u Šapcu.

Iz oglasa različitih zanatskih i trgovačkih radnji objavljenih u lokalnoj štampi, u periodu između dva svetska rata, saznaje se da je biti moderno obučen značilo pratiti parisku modu. Štampa je ironično komentarisala napuštanje tradicionalne narodne nošnje, ali je istovremeno promovisala nove modne stilove. Kao glavne odlike „evropskog načina života“, koji je dovođen u vezu sa ratom, isticali su se materijalizam i grandomanija, koji se ogledaju i u luksuziranju i praćenju modnih kretanja.

Slika

Početak 20. veka

„ … Ženske su sa modom toliko daleko otišle da je to postala prava zaraza: haljine sa nekim krilima, cipele sa visokim štiklama i šta tu jošte nema, i u tome se utrkuju kako bogate tako i najsiromašnije, pa i služavke koje služe i koje bi trebalo da krvavo stečenu zaradu sačuvaju … Muški opet neke kapute, male, da im se skoro pojas vidi, a da svako na tom kaputu mora imati prsa kao i ženske – to nesme izostati …“

Ženski časopisi i modne rubrike u dnevnoj štampi, kao i pojedini tekstovi u lokalnoj štampi proklamovali su izgled moderne žene, pa su Šapčanke bile u mogućnosti da saznaju novine iz oblasti mode, kozmetike, nege lica i tela. Novinskim tekstom u Šabačkom glasniku 1934. godine, naslovljenim „Kako da izgledamo?“, Šapčankama se nudio „model lepe žene u današnjici“, koji se približava antičkom shvatanju oblika, a koji se može pripisati „telo – vežbama“ koji je u svetu već prihvaćen.



U želji da se što više približe ili čak izjednače sa idealom lepe žene tadašnjeg vremena, koji su diktirali tadašnji modni centri, Šapčanke su rado prihvatale novine iz sveta mode. U isto vreme novinski tekstovi su bili kritički nastrojeni prema ženama koje, po kriterijumu autora članaka, preterano vode računa o svom izgledu. Štampa se rugala uzorima po kojima su pripadnice lepšeg pola kreirale svoj stil oblačenja, ali i način života. U članku objavljenom u Šabačkom glasniku 1929. godine se kaže: „ … Lutke poiskakale iz pomodnih trgovina i berberskih salona … Žalimo je što se zove Stanija, a ne Gertruda …“

Slika

Dvadesete godine 20. veka



U novinskom članku „Moda i sport“, objavljenom u Šabačkom glasniku 1929. godine, navodi se da moda, kao i sport imaju za cilj ne svoja sopstvena zadovoljenja, već zahtevaju divljenje i pažnju onih koji to posmatraju i koji treba da se oduševljavaju ovim „čulnim podvizima“. Tako moda u svojim krajnostima često dobija ne samo izraz neozbiljnosti nego i izraze komičnog i smešnog: „Do juče smo gledali na muškarcima čuda od pantalona, – široke preko mere, naborane kao armunika, dugačke do zemlje, tako da se jedva vide vrhovi od cipela. Do danas mesto tih oksvord pantalona vidimo pantalonice do iznad kolena a danas, – Šta? do samih članaka suknjice se pretvaraju u neke čudne krive repove do zemlje. Kada bi moda bila bez ovih ekscentričnih krajnosti, ne bi bila zapažena promena u njoj i u toliko bi bila manje interesantna.“

Posle Prvog svetskog rata obavezan deo đačke uniforme su bile đačke kape, kačketi za učenike i teget „beretke“ za učenice, sa mesinganim značkama, na kojima je razred predstavljan rimskim brojem, a broj odeljenja arapskim brojem. Značke određene škole, boja širita, ukrasne trake na kapama su bili znak raspoznavanja pripadnosti nekoj školi. Učenice Podrinske učiteljske škole u Šapcu nisu volele ove kape – kačkete, jer su im krile i kvarile kosu i frizuru, pa su bile srećne kad su kačketi zamenjeni „beretkama“. Tridesetih godina je u modu kod devojaka i devojčica ušlo nošenje kape na glavi nakrivo, tako da je jedno uvo i jedan deo glave pokriveno, a drugo uvo i deo glave slobodno.

Slika

Tridesete godine 20. veka

U tekstu „Nakrivljeno kapče“, objavljenom u Šabačkom glasniku iz 1934. godine, skreće se pažnja da je to „moda i sa zdravstvene i sa moralne strane škodljiva. Sa zdravstvene strane onom pokrivenom uvu škodi, jer se mogu stvoriti razne komplikacije, a onaj deo glave što nije pokriven može vrlo lako ozebsti, navući reumatizam, a onda eto glavobolje. Sa moralne strane, to na sve drugo liči, samo ne na skromnost jedne devojke i devojčice.“ Roditeljima i školskim upravama se skretala pažnja da u interesu zdravlja svojoj deci zabrane ovakvo nošenje kapa, a „naročito je to dužna uprava ženske zanatske škole, koja ne sprema pomodarke, no ozbiljne devojke i domaćice”.


srbinside


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 47 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker