Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:13


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 15 Okt 2012, 04:01
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Sekira kao giljotina!

U vreme Karađorđa smrtne kazne izricane po običajnom pravu. Bijemo i mučimo kako najbolje znamo

Slika

NAJSTROŽE kazne u Srbiji, u minula dva veka, nisu uvek bile po zakonu! U Miloševo vreme smrtna kazna je izricana ili po običajnom pravu ili po nalogu starešina. Sam čin pogubljenja izazivao je veliko intereseovanje ljudi, pa su egzekucije često ličile na pozorišne predstave. Komunisti su, međutim, te "radove" obavljali bez prisustva javnosti.

U upravo štampanoj knjizi "Na belom hlebu" autora Ivana Jankovića, u izdanju "Službenog glasnika", studiozno i na popularan način je obrađeno pitanje smrtne kazne u Srbiji od 1804. do 2002. godine. U ovom feljtonu objavićemo najinteresantnije delove ove izuzetne knjige.

Običaj je imao važnu ulogu u sudskom postupku u doba Prvog ustanka. U dokaznom postupku se često koriste iracionalna sredstva, tj. "božji sud" (ordalija), bacanje osumnjičenih veštica u vodu, a pomenuta je i mazija, putem koje je, po Karađorđevoj naredbi, Milutin Garašanin imao da dokaže svoju nevinost.

Klasičan opis mazije, začinjen blagom ironijom, dao je Vuk Karadžić 1818. godine: "U Srbiji i sad kašto vade maziju, tj. kad na kakvoga čoveka reku da je što ukrao, a on se odgovara da nije, onda uzvare pun kazan vode, pa u onu vrelu vodu metnu komad vruća usijala gvožđa (ili kamen), a onaj, na koga vele da je ukrao, zasuče rukave, pa objema rukama izvadi ono gvožđe iz vode. Ako on ne bude ukrao ono što na njega govore, neće se ožeći nimalo, ako li bude ukrao, izgoreće mu ruke (ja ne znam nijednoga, koji je vadio maziju da se nije ožegao, a znam dvojicu što su im ruke izgorele: Pantu Stameniću iz Jadra i Mitru Tufekčiji iz Rađevine)".

Žena okrivljena za preljubu vadila je maziju samo ako to traži njen muž. U slučaju kolektivne odgovornosti za zločin koji se dogodi na seoskoj teritoriji a da se zločinac ne zna, selo se moglo opravdati tako što bi tri njegova predstavnika vadila maziju.

Samo malo manje iracionalan od ordalija je dokaz zaklinjanjem. Od okrivljenog se tražilo da svoju nevinost potvrdi zakletvom, obično u crkvi ili bar u prisustvu sveštenika - u svakom slučaju "formalno" - jer se računalo da će strah od natprirodne kazne za krivokletstvo obezbediti istinitost iskaza. Zakletva se polagala s rukom na Jevanđelju, ali i na plugu i kamenu, predmetima koji su imali važnu ulogu u narodnim verovanjima.

Dokaz zaklinjanjem je imao apsolutnu snagu ako ga prihvati i protivna strana, jer ona time u stvari odustaje od tužbe. Odbijanje okrivljenog da se zakune ("neprimanje zakletve") vodi osuđujućoj presudi. Ako i tužilac i tuženi (bilo u parničnom bilo u krivičnom postupku) nude da "prime" zakletvu (tj. da se zakunu), sud određuje kockom kojoj će se strani zakletva "dati".


SRODNICI U PUBLICI

U običajnom pravu kazna je strogo kolektivan čin, u kome učestvuju svi odrasli muški pripadnici bez razlike, a ponekad i žene; naročito se traži da prestupnikovi najbliži srodnici učestvuju u događaju. Na taj način se potvrđuju jednodušnost i moralna solidarnost unutar zajednice, sa svakoga učesnika pojedinačno se skida krivica za ubistvo i tako se sprečava krvna osveta.

Od zaklinjanja valja razlikovati proklinjanje, koje je pre svega oblik običajne krivične sankcije, ali može da posluži i kao dokazno sredstvo. Kao sankcija, primenjuje se protiv nepoznatog ili nedostupnog izvršioca krivičnog dela. Ako je krivac nepoznat, svi pripadnici zajednice javno, uz određene ritualne radnje, prizivaju na njega svako zlo, u nadi da će natprirodne sile uslišiti tu njihovu želju i kazniti ga.

Najčvršćim dokazom smatralo se priznanje okrivljenog - a do njega se često dolazilo silom. U Srbiji tortura radi iznuđivanja priznanja bila je zakonom dozvoljena - i relativno podrobno regulisana - sve do 1858. godine. U početku, međutim, bližih propisa nije bilo, pa su se islednici oslanjali na zdrav razum i svoje instinkte. Sovjet je 1812. naredio Vujici Vulićeviću da nekog Bogdana iz Krnjeva "na muke udari dok sve ne iskaže šta je zla počinio", a starešine često izveštavaju višu vlast da su okrivljene "bili i mučili kako smo najbolje znali". Kakve su tačno te muke bile, može se pretpostaviti na osnovu docnijih propisa i komparativnih podataka: batine, vezivanje u bolnim položajima, uskraćivanje hrane, vode i sna. U osnovi, dakle, slične današnjim.

Smrtne kazne u Srbiji Prvog ustanka izvršavane su s jednom nerazmrsivom mešavinom običaja, rudimentarnih opštih akata i naredbi izvršnih i sudskih vlasti.

Običajnih načina pogubljenja bilo je više, a svi su uslovljeni potrebom da veliki broj izvršilaca ravnopravno učestvuje u pogubljenju. Jedna anonimna beleška u Braniču iz 1887. godine opisuje kako su se sve pripadnici zajednice dovijali da toj potrebi udovolje. U nekom nemačkom mestu, koje nije imalo sredstava da izdržava profesionalnog dželata, "u staro vreme" se postupalo ovako: "uzme se jedno vrlo dugačko uže, pa se isto prebaci preko vešala a za tim se njime zaveže zločinac. Zavezivanje to vršio je seoski kmet. Pa kad on to svrši, onda su svi građani i seljaci toga sela za uže vukli, da osuđenika udave, a svi građani i seljaci morali su vući, da ne bi jedan drugom mogli prebacivati da je on zločinca obesio".

I tehnološki napredniji načini pogubljenja su se mogli prilagoditi zahtevu kolektivnosti. Kada je u Crnoj Gori 1836. godine trebalo pogubiti dva krivca, na Cetinju se "radi toga iskupilo više stotina ljudi iz raznijeh nahija i plemena, i svi su odjedanput opalili iz puške na krivce, i to samo zbog toga da ne bi rođaci i saplemenici mogli docnije kazati ovaj je ili onaj je našega N. ubio". Od starina, posebno zgodan način kolektivnog pogubljenja jeste kamenovanje. Ono je bogato posvedočeno u Srbiji skoro do kraja devetnaestog veka, a bivalo ga je i u dvadesetom.


(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 16 Okt 2012, 17:46
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Krvnik prema tarifi!

Naknada za odsecanje glave i stavljanje na točak 14 forinti. Mrtva šiba često korišćena u Valjevskoj nahiji

Slika

TRI osnovna načina pogubljenja u Srbiji Prvog ustanka bili su: vešanje, streljanje i kolo (točak). Postupak vešanja nije bio opterećen formalnostima: osuđeni je „izvođen na mesto gde je učinio krivično delo i tu je o kakvo drvo obešen“. Nije nemoguće da su u naročitim prilikama podizana posebna vešala. O streljanju svedoči jedan austrijski izveštaj, pisan u Zemunu 1804: „Jedan špijon turski, hristijanin pak, nosio pismo iz Šapca u Valjevo, a Servijanci ufatu ga, pismo uzmu, štandreht „preki sud“ učine, i po nemački streljaju ga“.

O trećem načinu pogubljenja treba reći nešto više, jer je - za razliku od vešanja i streljanja - odavno izašao iz upotrebe. Kolo, ili točak, bilo je skoro univerzalno sredstvo za egzekuciju u srednjovekovnoj Evropi, a sreće se i u tadašnjoj Turskoj i Rusiji. Osuđenik se, licem nagore i raširenih nogu i ruku, vezuje za podmetnute oblice ili drvenu rešetku, koja leži na zemlji. Dželat uzima u ruke običan kolski točak, zamahuje njime i lomi osuđenikove udove. Polomljeno osuđenikovo telo, sada neprirodno savitljivo, zatim se vezuje za taj isti točak tako da noge i ruke prate njegovu spoljnu ivicu. To je lomljenje točkom.

Varijaciju predstavlja lomljenje na točku: osuđenika odmah vezuju za točak u horizontalnom položaju, a dželat mu kosti lomi maljem. U oba slučaja se točak s izlomljenim telom natiče na dugačku motku, čiji se donji kraj ukopava u zemlju i tako ostavlja dok osuđeni ne izdahne, a često i dugo posle toga, sve dok se leš sasvim ne raspadne i ne izjedu ga ptice. Krajem 18. veka ova kazna je u nemačkim zemljama i Austriji, iz koje je nesumnjivo došla u Srbiju, bila sasvim podrobno regulisana u pogledu načina izvršenja. Broj udaraca je morao biti tačno određen presudom, kao i njihov redosled.

Cenovnici dželatskih usluga, koje je centralna austrijska vlast propisivala u 18. i 19. veku, odražavaju razlike. Prema jednom „taksatorijumu“ za Bačku županiju iz 1772, „odsecanje glave i stavljanje na točak“ staje četrnaest forinti, „lomljenje na točku, bez prethodnog odsecanja glave“ - osamnaest, a „lomljenje na točku od donjeg dela tela do gornjeg“ - dvadeset. U Srbiji je postupak propisan odredbom čl. 24 KZK: „Da mu se prebiju obe noge na 2 mesta i obe ruke, i tako živ da se digne na kolo i da se ne skine dok kost traje“.


SPALjENA PAUNA
IZ ŽABARA
NEKI autori pominju spaljivanje kao način pogubljenja u državi Prvog ustanka, s tim što jedan smatra da je u pitanju primena srednjoevropske prakse, s kojom se Karađorđe morao upoznati dok je služio u austrijskoj vojsci. Zabeležena su, međutim, samo dva slučaja spaljivanja, oba u vezi s vešticama. Po Karađorđevoj zapovesti, spaljena je Pauna, žena Pavla Stanojevića u Žabarima, a Antonije Pljakić je usred Karanovca ispekao neku babu. Izgleda da je u oba slučaja bila posredi tortura, koja je preteranošću dovela do smrtnog ishoda, a ne izvršenje smrtne kazne.

Prema jednom izveštaju iz 1805, nekog špijuna „dade Crni Đorđe kolom potreti, i umoriti“.

Karađorđe je naredio da se nekom Raki, koji je prenosio turska pisma, „kamenom prebiju obe noge ispod kolena i obe ruke ispod lakata“, i da ga tako ostave na drumu. Ali je zato ona druga upotreba točka, za izlaganje tela posle smrti, bogato posvedočena u ustaničkoj (a i potonjoj, sve do 1858. godine) Srbiji: točkovi s telima pogubljenih, nataknuti horizontalno na visoke motke, bili su sastavni deo njenog pejzaža.

U širokoj upotrebi bila je i mrtva šiba, vrsta kazne propisana austrijskim vojnim zakonom, odakle su je Srbi preuzeli. Prvi put se pominje u Zakoniku prote Mateje, a „valja je smatrati kao novinu, koja je potekla iz dogovora sa ljudima koji su na kraju 18. veka služili u srpsko-austrijskim frajkorima. Njih je najviše bilo u Valjevskoj nahiji, gde je ponikla ova uredba“. Treba dodati da je ista kazna rutinski primenjivana u ruskoj vojsci, s kojom su ustanici bili u stalnom dodiru.

Posebnost ove kazne u Srbiji ogleda se u tome što nije primenjivana samo na vojnike nego i na civile. Osuđeni je imao da određeni broj puta prođe kroz špalir određenog broja vojnika (ili „momaka“), od kojih je svaki morao da ga pri prolazu udari šibom. Osuđenog, ruku vezanih za kundake pušaka ili - prilikom civilnih izvršenja - za dva komada drveta (rukunice), kroz stroj su vukli podoficiri ili momci/panduri, a kada više nije mogao da korača, stavljan je na kolica. Ako je u stroju bilo više od trista momaka i ako se kroz njega prolazilo dvanaest ili više puta „na mesto“ (tj. po jednom u svakom pravcu), to je značilo 7.200 udaraca - smrtni ishod je bio gotovo izvestan, i to je bila mrtva šiba. Ako bi osuđeni ipak ostao živ, oslobađan je.

S druge strane, šiba manje od dvanaest puta na mesto i/ili kroz manje od trista momaka („polumrtva šiba“) predstavljala je vrstu telesne kazne. Obe šibe su se dugo zadržale u Srbiji, i to kao civilne, a ne vojne sankcije, sa špalirom građana, a ne vojnika. U Prvom ustanku šiba je primenjivana za različite prestupe. Jedna presuda hajduku iz 1812. godine glasi: „Šibom mertvom kroz 500 momaka 24 puta da prođe kroz rečenu paradu“. U jednom slučaju, rodbina se poziva da dođe po telo osuđenika, „jerbo je čovek na smerti ostao u Topoli od kaštige i od straha“. Šabački magistrat je 1808. godine izrečenu smrtnu kaznu za ubistvo zamenio polumrtvom šibom: „da ima kroz 300 momaka šibe 5 puta proći“.



(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 18 Okt 2012, 03:42
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Kolac, dranje i čengele

Smrtna kazna, po pravilu, izvršavana na mestu zločina. Nabijanje na kolac koštalo čak 24 forinte, a vlasti pokrivale troškove

Slika
Nabijanje na kolac na Stambol kapiji, rad Nikole Milojevića

POJEDINI autori pominju i pogubljenje mačem, bacanje u vodu, spaljivanje i vađenje očiju, ali mi ne verujemo da su oni zaista korišćeni. „Pogubljenje mačem“ se pominje u jednoj „presudi“, izrečenoj beogradskom kalpagdžiji Stefanu Nikoliću. Ali to nije bila stvarna presuda koju je izrekao neki sud, nego jedan model, koji je verovatno korišćen za studentske vežbe ili kao primer sudovima u unutrašnjosti.

Pogubljenja mačem je zaista bilo i u Beogradu, ali za vreme austrijske okupacije od 1718. do 1739. godine. Što se tiče „vađenja očiju“, ono se samo po sebi ne može smatrati smrtnom kaznom, a jedan autor to spominje zato što je Karađorđe pisao vojvodi Vujici: „Za Petka, koji je slepce poarao, ja nalazim za dobro da sazove vilajet, pak da mu oči izvadite“.

Najzad, treba pomenuti i neke tipične turske kazne, i to baš zato što one, izgleda, nisu primenjivane u ustaničkoj Srbiji. Među njima su, pre svega, nabijanje na kolac i čengele, obe u dugoj i čestoj upotrebi širom Osmanskog carstva. Klasičan i istorijski veran je opis nabijanja na kolac u romanu Ive Andrića „Na Drini ćuprija“. Ovu kaznu su od Turaka primili Austrijanci i primenjivali je sve do kraja 18. veka - „nabijanje na kolac osuđenika“ koštalo je čak 24 forinte. Ako je osuđeni prethodno ubijen na drugi način, dželatov honorar za navlačenje tela na kolac iznosio je 18 forinti, s tim da vlasti pokriju sve materijalne troškove.

Čengel na turskom znači „kuka“, a čengele su aparat za izvršenje smrtne kazne koji se sastoji od dva visoka stuba, povezana dvema vodoravnim prečkama - donja može biti na četiri, a gornja na osam metara od zemlje. Za donju prečku učvršćene su oštre gvozdene kuke, po metar i više dugačke, obično u parovima. Osuđenik, ruku i nogu vezanih na leđima, konopcem se podiže na gornju gredu iznad kuke, a onda se konopac preseče, on pada na kuke i ostaje tako kako se zakači do smrti, a i posle. Jednostavniji način, primenjivan, na primer, u Bosni do sredine 19. veka, bio je da se kuka, privezana za konopac, zabije osuđenom pod rebra, pa se obesi o stub ili o drvo i tu ostavi.


TORTURA I POSLE SMRTI

POSTUPAK izvršenja smrtne kazne nije se završavao smrću osuđenoga. Telo je obično izlagano, na točku ili na vešalima, na određen vremenski period ili trajno („do raspadenija“). Po Karađorđevom zakoniku, kazna za ubicu je „da se strelja i potom obesi“. Telo pogubljenoga se ne predaje srodnicima, što predstavlja dodatnu kaznu i veoma teško pogađa porodicu. Telo se ne sahranjuje po hrišćanskom obredu, zbog čega se duša pogubljenoga izlaže opasnosti da zaluta i da nikada ne nađe pokoja.

Kocu i čengelama moglo bi se dodati i dranje kože, obično s leđa do pojasa i s ruku od šake do lakata; tako odran, osuđeni se pušta, da bi, sporije ili brže, umro u mukama. U samom početku ustanka Turci su jednom zarobljenom Srbinu „oderali živom kožu na pleći“. Zabeleženo je da se slično postupalo prema nevernim ženama u Bosni upravo u vreme Prvog srpskog ustanka.

Bez obzira na način pogubljenja, smrtne kazne su izvršavane javno. Vlast koja je rukovodila pogubljenjem imala je da „sazove vilajet“ i da obezbedi da se sve odvija „pred narodom“, „oni narod da vidi“.

Kao i drugde u onovremenoj Evropi, javnost izvršenja smrtne kazne je, između ostalog, bila svojevrsna naknada za tajnost suđenja. Makar na gubilištu, ljudi su mogli da vide krivca i da, iz njegovog ponašanja i ponašanja predstavnika vlasti koji rukovode pogubljenjem, steknu utisak o osnovanosti i opravdanosti presude. Od osuđenog se očekivalo da na gubilištu, pred okupljenim svetom, prizna svoj zločin. U načelu, već i samo prisustvo sveta davalo je legitimnost izrečenoj smrtnoj kazni. Doduše, u pojedinim slučajevima publika je mogla imati simpatija za osuđenika - zbog njegovih ličnih osobina, zato što nije bila uverena u njegovu krivicu, iz rodbinske i komšijske solidarnosti, ili prosto iz protesta protiv vlasti. U svakom slučaju, prisustvo javnosti obezbeđivalo je kakvu-takvu kontrolu nad radom pravosuđa.

Druga funkcija javnosti izvršenja, naročito kada su bili u pitanju hajduci, palikuće, pa i kradljivci - dakle, oni koji su predstavljali ozbiljnu pretnju za lokalno stanovništvo - bila je da umiri narod tako što će mu se na najočigledniji način pokazati da je uzrok strahu prestao da postoji. To je jedan od razloga što su smrtne kazne, po pravilu, izvršavane na mestu zločina ili u neposrednoj blizini. Za neku dvojicu ubica Karađorđe naređuje: „na onom mestu, gde su kaplara ubili, da i oni otmaste“, a za jednog drugog: „da ga kaštiguju na onom mestu gde je zlo učinio, oni narod da vidi“. „Starac Grigorije i sinovi“, što su ubili Marka, „presuždenije primaju na onom mestu gde su ga ubili“.

Čak i u vanrednim prilikama, u kojima se ustanička Srbija stalno nalazila, činjeni su napori da se pogubljenje organizuje kao spektakl, kao ritual, kao parada. Karađorđe naređuje svojim vojvodama da neku dvojicu hajduka „obese odma pred narodom“, ali da ipak prvo „uparade njiovu vojsku i tako pred vojskom i pred narodom da pročitaju sentenciju, da razumedu zašto se ovi dvojica vešaju“.

Ključan učesnik u ritualu javnog pogubljenja jeste egzekutor - krvnik, dželat. Kao egzekutori su služili momci starešine koji je presudio ili suda ili Sovjeta. Na primer, vojvoda Pljakić je uza se vodio Simu Milosavljevića Paštrmca kao barjaktara i kao dželata. Inače, sme se pretpostaviti da su u ustaničkoj Srbiji dželati često bili Romi, jer je to bilo uobičajeno u osmanskoj Turskoj. Poznat nam je bar jedan slučaj iz 1812, kada su, po Karađorđevoj naredbi, Cigani imali da usijanim kleštima štipaju Marka Slepčevića, u okviru torture koja je prethodila pogubljenju.


(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 22 Okt 2012, 04:46
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Linč u selu Boževcu!

Knez milostiv prema majci šestoro dece, ali su seljaci uzeli pravdu u ruke. Vlast omogućavala okupljenima da ubiju osuđenika kako hoće

Slika
Knez Miloš Obrenović

ZAHVALjUJUĆI nepostojanju pisanih zakona, ali još više Miloševoj ćudljivosti i sklonosti ka dramatičnim prizorima, način izvršenja smrtne kazne nije bio tačno određen ni standardizovan. Osuđenici su najčešće streljani. Uobičajena formulacija u presudama je: „Da se iz pušaka ubije“. Nešto ređe su presude na smrt vešanjem. U nekim slučajevima se koristi sekira - zato što je otrovala muža, „da se otrovnica Jana sekirom u glavu ubije“.

Ima primera da se osuđeni ubija udarcima tvrdim predmetom - batinom, budakom ili kocem. Jedan vid izvršenja smrtne kazne bila je i mrtva šiba, kada se presudom izričito naređivalo da se krivac ima šibati sve dok ne umre. Najzad, dešavalo se da je izvršna vlast ostavljala na volju okupljenim posmatračima da osuđene pobiju kako god nađu za shodno: rodoskvrnici, brat i sestra, osuđeni su na smrt, s tim da se prisutnom narodu ostavi „da ih oni pobiju smertiju, koju oni sami proizvole“. Kao što se vidi, pogubljenje se često graničilo s linčom i nema sumnje da je lokalna zajednica uzimala aktivno učešće u izvršenju smrtnih kazni.

Mesto pogubljenja trebalo je takođe da simbolički podvuče vezu između zločina i kazne. Uobičajeno je bilo da se prestupnik kažnjava što bliže mestu gde je učinio prestup: u varoši, kraj puta ili na raskršću blizu sela. Ali, ponekad je ubica ubijan na grobu ubijenog, čime se žrtvi i njenim srodnicima davalo najpotpunije zadovoljenje. Smatralo se da je žrtva na taj način „osvećena“.

Kada je u Mionici uhvaćen Janko Kalajdžija, ubica Luke Nikolića, lokalne vlasti pitaju Miloša da li da ga „umorimo među narodom u Valjevu ili na (Lukinom) grobu?“ Presuda kragujevačkog suda iz 1825. glasi: „Rešili smo da ubilac Marko Petković na grobu ubijenog Ivana Đorđevića ubijen i za primer pročima obešen bude“. Jatak se ima obesiti pred sopstvenom kućom i ostaviti tako „dok sam trup ne spadne“.

Pogubljenja su uvek javna. Od ovog pravila je moglo biti izuzetaka, ali vrhovni sud, odnosno Miloš, na njih nije rado gledao. U jednom uputstvu Suda opštenarodnog srpskog iz 1833, postupak je regulisan ovako: „Ubuduće da se apsenik ne pogubi odmah bez ičijeg znanja, čim se iz apsa za to povede i na mesto pogubljenja dovede no da se blizu određenog mesta pogubljenja, u jednoj za to određenoj sobi ili kući u teškom okovu i pod tvrdom stražom pred pogubljenje najmanje 24 sata zadrži i da se okolnom narodu obznani, da se i gde se on nalazi, pa za to vreme, dokle god se osuđeni radi ugleda zadržava, slobodno mu je i da jede i da pije i prašta se s narodom, koji mu bude dolazio. Pre nego što se osuđeni na mesto pogubljenja povede, valja nadležni paroh da ga pričesti i ispovedi.“


SMRT NA MESTU UBISTVA

VEOMA mnogo se polagalo na to da ubica bude ubijen na isti način na koji je on ubio svoju žrtvu, što je omogućavalo potencijalno bezbrojne načine izvršenja smrtne kazne. Tako Miloš naređuje 1822. godine da nekog ubicu odvedu „na ono isto mesto, gde je on ubio onog Branka, i tu da ga biju sekirom donde dok ne umre“.

Javnost pogubljenja je dvosekli mač, jer nasilje, bitno u izvršenju smrtne kazne, i intenzivne emocije koje ono podstiče, kako kod učesnika u postupku tako i kod mase posmatrača, uvek predstavljaju potencijalnu pretnju poretku. U Srbiji se, uprkos strogosti Miloševe vlasti, dugo zadržao plemenski običaj da optuženi, kada ide pred sud, priziva svoje saplemenike u pomoć. Miloš traži od knezova Požarevačke nahije da se potrude „svakim vozmožnim načinom iztrebiti ovaj protivni običaj, što tamo imade kad se koji u sud pozove, a on poviče: hajde svetu, hajde vilajetu, da bi ga tamo opravdali. I tako pođe gomila s njim, s kojom se i sam sud čudi šta će raditi“.

Ovakve gomile okupljale su se i prilikom izvršenja smrtne kazne i ponekad su umele da uzmu stvar u svoje ruke, kao što se dogodilo 1830. godine u selu Boževcu kod Požarevca. Seljanina Raku Ristića su ubili njegova žena Kumrija i Kumrijin ljubavnik Jovan. Oboje su bili osuđeni na smrt i posthumno izlaganje na točku, ali je Miloš zatim pomilovao Kumriju, kao majku šestoro dece.

Knez Milovan Kukić, koji je rukovodio izvršenjem kazne, naredio je da se pred okupljenim narodom pročitaju presuda i „pismeno izrađena visočajša milost s blagopromotrenijem nad šestima nejakima ostavšima siročićima“. Zatim je otišao na mesto gde je Raka ubijen da pripremi šta treba za pogubljenje Jovanovo. Ali, izveštava Kukić Miloša: „Dok sam ja nastavljao ondi da se stvar svrši u jedanput dotrči k meni kmet, uvati me za rame vičući: ‘kneže, eno ubiše žene ženu’, tj. Kumriju.“

Kukić potrči tamo i ugleda kako „žene seoske voobšte i prigotovljenim kod sebe kamenjem skupile se i ubijaju Kumriju koja već rasprostrla se na zemlji“. On odmah počne „ukoravati i rasterivati one skupljene ženetine“, ali utom „neki Živko ovdašnji potegne iza mene kolac, pa onako rasprostrtu Kumriju po glavi tresne ju, a kad Živko tako učini za njim pak cela ona gomila ljudi s čim je koji dovatiti mogao onako je svaki i udarao po ubijenoj već Kumriji“. Knez je bezuspešno pokušao da umiri „onu gomilu raspaljenih ljudi“, ali „od jedne strane zapade i mene kolac po glavi“, pa je našao za mudrije da pobegne s lica mesta.

Kada je kretao iz Boževca, pristigne ga „ona gomila seljaka, k meni vičući i pitajući: ’Šta ćemo sad s Kumrijom, oćemo li je zakopati ili ćemo je na kolo?’, a ja odgovorim im: ’Kad me niste poslušali pre ni sad me ne pitajte’.“ Selo se ubrzo otreznilo i molilo Miloša za oproštaj, donoseći ponude u požarevački konak, ali im je rečeno da je dovoljna milost to što će vlast kazniti samo kolovođe, a selo neće potpuno nego tek delimično raseliti.


(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 24 Okt 2012, 02:08
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Prota agent istrage!

Ispovedi osuđenika pred duhovnikom stizale policiji. Ko skine leš s „visilice“, mogao je da se nađe na istom mestu

Slika
Načini mučenja su usavršavani kroz vekove

RITUAL pogubljenja se u onovremenim aktima ponekad označava kao „pozorište“, što tačno odražava njegov smisao. I dalje je sastavni deo toga rituala čitanje jednog izvoda iz presude („sentencija“), koji su, često, dužni da sačine lokalni sudski organi. Tako Miloš naređuje jednom knezu da ubicu pogubi na mestu zločina, a „na to pozorište nek prizove više ljudi iz okolnih sela i pred njima nek pročitadu sektenciju gubivšemsja (koju sami nek sočine), i u toj nek izjave svim okolostojećim zašto se on gubi“.

Pored čitanja, izvršni organ je dužan da i usmeno obrazloži presudu, ali i da doda moralnu pouku, prilagođavajući je okolnostima - uglavnom da ista sudbina čeka svakog onog ko krene osuđenikovim stopama.

Ulogu u postupku izvršenja smrtne kazne ima i sveštenik, čiji je zadatak da osuđenika ispovedi i pričesti - da ga „priugotovi“ - pred pogubljenje. Osuđenikova ispovest je, sa stanovišta policijskih vlasti, imala veliku kriminalističku vrednost, jer se polazilo od pretpostavke da će onaj ko već gleda smrti u oči govoriti punu istinu, makar zarad spasenja duše. Zato je sveta tajna ispovedi bila ugrožena, jer je izvršna vlast često tražila od duhovnika informacije o kriminalistički važnim činjenicama koje bi osuđenik naveo u svojoj ispovedi.

Ponekad je duhovnik i pismeno izveštavao policiju o onome što sazna, kao što je, na primer, učinio jeromonah ravanički Hadži Aksentije 1826. godine:

„Ja gore upisani po zapovesti knezova Magistrata Svilajnačkog pod brojem 319, kako doveli jesu ovdi kod mene hajduka Stojana koji je pobegao iz tavnice, kojega jesam nasamo izveo i duhovni ispit učinio, kako je pobegao, i prizna mi da ga je otvorio neki pandur iz Medveđe imenem Milenko, koje svideteljstvuju i potverždaju s mojim pečatom i podpisom moje vlastite ruke da more verojatno (biti) na vsjakom Sudu“.

Policajci se nisu ustručavali da, skriveni u susednoj prostoriji, prisluškuju ispovesti osuđenih na smrt, ponekad sa znanjem ispovednika, ili da ispovednike ispituju o onome što im je povereno. Najvažnija je, ipak, bila uloga sveštenika na samom gubilištu. Za Đukicu Đurišića, ubicu, izvršnom organu je naređeno: „Pređe nego li smrti predate ga, treba da se po hristijanskom zakonu ispovedi i pričesti. Zato nabavite jednog sveštenika koji bi po hristijanskoj dužnosti ispovest Hristovu nad onim izvršiti mogao“.

Naravno, glavna ličnost svakog pogubljenja je sam osuđenik, od koga se očekuje da javno prizna svoju krivicu. Priznanje na gubilištu ima i formalni procesni značaj, jer ono povećava dokaznu vrednost iskaza koje je osuđeni davao u istrazi. Ovo načelo je vrlo brzo (1842) ušlo u prvi krivičnoprocesni zakon: ako su osuđeni na smrt u istrazi označili kao saučesnika neko lice koje ne priznaje krivicu, donošenje presude takvom licu se ima odložiti do izvršenja smrtne kazne nad onima koji su ga teretili. Tek ako oni svoje ranije iskaze potvrde na gubilištu, neposredno pred izvršenje smrtne kazne, tim iskazima će se priznati dokazna vrednost.


VLAST I MILOST

Smatra se činom milosti ako se rodbini dopusti da uzme telo pogubljenog osuđenika i sahrani ga, ili ako to učine predstavnici vlasti posle egzekucije. Inače, telo pogubljenog se javno izlaže. Leševi se stavljaju na točak ili vešaju „povisoko“, „na visilicu“, i tako ostaju ili onoliko koliko je presudom određeno (nedelju, mesec) ili „dokle sam trup ne spadne“, „do sovršenog raspadenija“.

Presude Velikog suda iz 1828. i 1829. godine sadrže ovakve naredbe: ubica da se „iz pušaka ubije“, a potom „o konopcu obesi“ „blizu druma“ i tako visi sedam dana; drugi jedan da se „konopcem o drvo obesi“ i skine posle sedam dana; treći da se „na visilicu za ugled narodu postavi“ i zakopa posle mesec dana; četvrti da se baci na kolo i tu ostane „do sovršenog raspadenija“.

Skidanje pogubljenog s točka i sahranjivanje strogo je zabranjeno: onaj ko bi skinuo leš s „visilice“ mogao je sam doći na njegovo mesto. Po skidanju s točka/visilice, leš se po pravilu zakopava na istom mestu gde je bio izložen, u svakom slučaju van groblja, a ne daje se rodbini, osim u retkim slučajevima kada je drukčije naređeno.

Ponekad rodbina ipak uspeva da izmoli tela pre nego što se potpuno raspadnu. Septembra 1830. Miloš dozvoljava nekim moliteljkama „kosti sinova svoji s kola skinuti i pogrebati“. Česte su žalbe seljana da od smrada leševa koji se raspadaju ne mogu da okopavaju okolne njive. Seljaci iz Štitara mole da se neki leš skine s točka na kraju sela, „da im se ne bi više deca strašila“. Kao u Karađorđevoj, tako i u Miloševoj Srbiji, visoko postavljeni točkovi s poluraspadnutim telima pogubljenih čine sastavni deo pejzaža.

„Na sata od mosta ćuprijskog, videli smo dva točka sa razapetim lešinama razbojničkim, koje su već odavno počele truliti“, izveštava Pirh sa svog putovanja po Srbiji 1829. godine. Sreten L. Popović je bio u grupi đaka koja je 1834. putovala iz Beograda za Kragujevac u Veliku školu. „U Ripnju smo imali priliku da prvi put vidimo ono što smo kao pozniji činovnici i sami izvršivali. Tu na onoj visoravni, od mehane jugozapadno, videli smo nekoliko točkova na kojima su poubijani bacani bili“.

Miloš je bio svestan reputacije koju je na taj način sticao i ona mu je prijala. Tako on poručuje narodu Pazarske nahije, uoči njenog pripajanja Srbiji: „Do sad su Turci globu uzimali za krivicu, a od sad toga neće biti. Ja globe ne uzimam, no hoću svakog krivca po delu njegovom da kaznim; valja da ste čuli, kako se krivci kod nas na točku suše“.

Jedini „popust“ koji su osuđenici na smrt imali bilo je oslobođenje od takse zvane „apsansko“ u iznosu od 20 para, koju su inače morali da plaćaju svi pritvorenici i zatvorenici pri izlasku iz zatvora.


(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 24 Okt 2012, 02:31
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Plotun iz šest pušaka

Osuđeniku su oči vezivane u strahu od osvete njegove duše. Izrečeno 87 smrtnih presuda, a knjaz pomilovao 75 osuđenika

Slika
Streljanje nasmejanog hajduka u Valjevu

OPŠTE stanje kriminaliteta u Srbiji nije bilo alarmantno. U periodu od 1844. do 1849. pred sve prvostepene sudove je, u proseku, dolazilo manje od 2.000 krivičnih predmeta godišnje, ali to uglavnom nisu bila ozbiljna krivična dela nego prekršaji. Posle donošenja Policajnog zakonika, kada su prekršaji prešli u nadležnost izvršnih vlasti, godišnji broj krivičnih predmeta je znatno smanjen - na primer, 1857. godine su pred prvostepene sudove došla ukupno 1.003 predmeta, a ukupno je te godine suđeno 1.327 predmeta sa 2.087 optuženih.

Najviše optuženja (40 odsto) je bilo za krađu i to je, s obzirom na drakonski Kaznitelni zakonik iz 1847, pravosuđu stvaralo velike teškoće. Ubistava je bilo 139, ali taj broj obuhvata sva, pa i nehatna ubistva, kao i ubistva u pokušaju. Od 2.087 optuženih, oslobođeno je njih 511. Te 1857. godine, izrečeno je 87 smrtnih presuda (0,05 odsto od ukupnog broja osuđenih). Knjaz je pomilovao 75 osuđenika, nad 10 je smrtna kazna izvršena „a dvojica su sasvim pomilovani“. Dakle, izrečeno je 87, a izvršeno deset smrtnih presuda.

Procenjuje se da je u šestoj deceniji 19. veka u Grčkoj izvršavano, u proseku, po 15 smrtnih kazni godišnje. Broj stanovnika Grčke se u toj dekadi kretao oko jednog miliona, slično kao i u Srbiji; dakle, stopa pogubljenja u Grčkoj je bila viša nego u Srbiji (1,5 prema 1,0). S druge strane, u Rumuniji je bilo mnogo manje smrtnih presuda, a 1864. je smrtna kazna u toj zemlji ukinuta, osim u vojnom pravosuđu.


DOBRA VEST NA GUBILIŠTU

U ustavobraniteljskom periodu prvi put srećemo praksu da se pomilovanje, iako je još ranije odlučeno, osuđenom i javnosti saopšti tek na gubilištu, u poslednjem trenutku, kada je on već privezan, a streljački vod postrojen. Ta praksa osim što uvodi jedan element neizvesnosti i time znatno povećava dramsku vrednost pogubljenja kao spektakla, na posebno upečatljiv način demonstrira suverenovu milost, kao i njegovu moć da raspolaže životima podanika. Bila je veoma raširena u Rusiji, gde je Dostojevski bio među njenim najpoznatijim žrtvama, ali i drugde. Koliko god da je ovakvo postupanje bilo surovo prema osuđenom, toliko je moglo da obraduje publiku, kao neočekivan hepiend, naročito ako su gledaoci i inače gajili simpatije prema osuđenom.

Treba imati na umu da je broj pogubljenja u Srbiji od 1839. do 1858. opadao. Samo 1844. godine pogubljeno je više od 40, a možda i 50 ljudi - većinom su to bili učesnici Katanske bune. Ali posle 1850. prilike se stabilizuju i broj smrtnih kazni se smanjuje.

Smrtna kazna je, po pravilu, izvršavana streljanjem, u prisustvu javnosti, pred kojom je glasno čitana presuda. Pre pogubljenja osuđenik je mogao da prima posete rodbine i prijatelja, a imao je pravo na duhovnu utehu, ispovest i pričešće od strane nadležnog sveštenika. Posle smrti telo pogubljenog je, opet po pravilu, dizano na točak i tu ostajalo kraće ili duže vreme, kada bi bilo skinuto, opojano i sahranjeno, ali ne u groblju nego na mestu pogubljenja.

Sledeći novinski izveštaj, iz ranog ustavobraniteljskog perioda, verovatno je tipičan: „Odma po pročitaniju ove presude odvojen je Đurađ Erdevičanin u sobu za ovakve osuđenike određenu, komu je Sveštenik priposlan, da ga ispovedi i k smrti predugotovi, i kome su poznanici i prijatelji njegovi došli da se poslednji put vide i oproste. Danas pak (2. decembar 1840) izveden je pred samo podne Đurica Erdevičanin na takozovomo mesto kamičak između Šabca i sela Majura, gdi mu je još jedanput u prisustviju mlogočislenog naroda presuda pročitana, posle čega je odmah na mesto gubilišta stavljen, iz šest pušaka streljan, i na kolo bačen“.

Đuricu je ubio plotun iz šest pušaka. Ali broj ljudi u streljačkom stroju ni do kraja ustavobraniteljskog perioda nije bio izričito propisan, pa je to ostavljano izvršnim vlastima, tj. policiji na volju. Neki načelnici su određivali samo jednoga, „misleći da će krivac od jedne puške pasti, pa ako krivac od ove puške ne padne, zapovede da se i po drugi put puca, itd“. U Beogradu je bio uobičajen stroj od šest strelaca, pa su ipak, po dva i više puta ponovljeni plotuni bili pravilo pre nego izuzetak. A i povrh toga je često bilo potrebno da se ranjeni osuđenici dokrajče pojedinačnim mecima iz pušaka ili pištolja.

Ne znamo da li su Erdevičaninu pred streljanje bile vezane oči, ali je to bilo čvrsto pravilo. Neki osuđenici su odbijali povez preko očiju, ali se toj njihovoj želji nije uvek izlazilo u susret. Naime, vezivanje očiju, nasuprot danas uvreženom verovanju, nije nikakva olakšica ili „milost“ koja se čini osuđeniku nego, naprotiv, profilaktična mera koja treba da štiti egzekutore. Pošto je, verovalo se, sedište duše u očima, duša ubijenog će dobro videti - i zapamtiti - ko je i kako pucao na „njeno“ telo, pa će pokušati da se sveti ubicama. Iz istog razloga, njemu se pred vešanje na glavu stavlja kapuljača ili bar obična kesa. Tako se radi i prilikom kamenovanja - celo telo se umotava u džak, da duša pogubljenoga ne bi mogla da zna ko se sve bacao kamenom. S druge strane, giljotinirani umiru bez poveza na očima jer ionako, imobilisani kako jesu, ne mogu da vide dželata, koji se nalazi sa strane i iza njih.

Uopšte, strah od osvete umrlog, tj. njegove ili njene duše, odgovoran je za mnoštvo običaja vezanih za smrt, čiji je prvobitni ratio danas potpuno zaboravljen ili potisnut duboko u podsvest. Tu spada običaj da pratnja umrlog na groblje ide jednim, a s groblja se vraća drugim putem (da bi se duša umrlog dezorijentisala i ne bi mogla da nas nađe), ali i nošenje crnine ili puštanje brade u znak žalosti (da nas duša, ako nas nađe, ne bi prepoznala). Egzekutori su posebno ugroženi, jer se duša ubijenog pre svega sveti ubici, a duše onih koji umru nasilnom smrću nemirnije su i opasnije od drugih.

(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 25 Okt 2012, 02:28
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Užički prizori strave

Protivljenje pooštrenim vidovima izvršenja smrtne kazne pedesetih godina je, po mišljenju nekih autora, bilo preraslo u čitav jedan "pokret"

Slika
Ilija Garašanin

PROTIVLJENJE pooštrenim vidovima izvršenja smrtne kazne pedesetih godina je, po mišljenju nekih autora, bilo preraslo u čitav jedan "pokret", omogućen time što "se je slobodni deo srpskog naroda otrgao iz stacionarnog stanja i znatno koraknuo u kulturnom pogledu".

Na meti kritike su se naročito našli javno izlaganje odsečenih glava, stavljanje leševa na točak, telesna kazna i tortura u sudskom postupku.

Krajem 1848. godine došlo je do spora između užičkog Okružnog suda i policije ("Načelničestva"), koji su delili istu zgradu, ograđenu plotom. Povod je bila policijska praksa da se glave hajduka, ubijenih u poterama, nabijaju na šiljke u plotu i tu drže po nekoliko dana. Sud se obratio svom resornom ministarstvu, žaleći se da ta praksa "ne malu dosadu (tj. smetnju) žiteljima tamošnjim, a naročito zvaničnicima pričinjava" i zahtevajući da se ona ubuduće zabrani.

U prilog svom stavu, Sud navodi: da je sam prizor "gnusan"; da smrad od glava u raspadanju smeta prolaznicima i činovnicima; da su to, možda, nevini ljudi koje je policija ubila onako, jer Sud nije bio obavešten o "pomenutim posečenim glavama". Najzad, Sud izražava sumnju da policija to čini samo "iz sujete i samoljublja" i tvrdi da je njen postupak ne samo nezakonit nego i "protivan duhu samog prostog naroda".

Ministarstvo pravde je uredno prosledilo ovaj dopis Ministarstvu unutrašnjih dela, dodajući da mu postupak užičke policije izgleda kao "proizvoljno samovoljstvo" i predlažući da se takva praksa "za svagda ukloni i predupredi". Sada je Ministarstvo unutrašnjih dela prosledilo akta užičkom načelniku, zahtevajući od njega da se izjasni da li su navodi Suda tačni.

Opširan odgovor načelnikov pokazuje da je on celu aferu smatrao nepotrebnom i podozrevao da ga Sud tuži ministru iz birokratske surevnjivosti i pizme, a ne iz nekih načelnih razloga. Zato je, sa svoje strane, izneo niz insinuacija na nezakonitosti u radu Suda i neke njegove postupke.


DOJADILO I KNEZU

POŠTO su smrtne kazne izvršavane, po pravilu, na prometnim mestima, obično kraj puta na raskršćima, točkovi su bili veoma vidljivi i smetali su sve većem broju ljudi, a ne samo onima koji su živeli ili radili blizu njih. Knez Aleksandar je, putujući januara 1848. iz Beograda za Požarevac, na Ekmekluku video jedan takav točak na kome se "od jesenas" raspadao leš nekog streljanog kradljivca, pa je naredio da se leš skine i sahrani, što je i učinjeno.

O samoj stvari imao je da kaže sledeće: tačno je da su glave naticane na šiljke u ogradi, ali da je, kad se već zna da su hajdučke i zašto se izlažu, svejedno jesu li na plotu ili na zemlji, s tim što se na zemlji ipak ne bi mogle držati "zbog paščadi". Svrha njihovog držanja na plotu je da se rđavi ljudi, a naročito apsenici smešteni u istoj zgradi, zastraše i "u čuvstvo" dovedu, a da se dobri ljudi raduju kad vide kako su hajduci dolijali. Glave se na ogradi drže i po tri-četiri dana zato što čekaju subotu, pazarni dan kada u Užice dolazi najviše sveta. Tada se lepo vidi koliko greši Sud kad kaže da je stajanje glava na plotu "odveć nesnosno i narodu protivno". Naprotiv, "narodu, dobrim i poštenim, bilo je svagda milo", a ako nepoštenima nije, bar im je služilo za primer. Na kraju, Načelničestvo optužuje Sud da mu "ljubav i sporazumenije" ne leže na srcu, jer inače ne bi pravio pitanje od ovakve "malenkosti".

Ministarstvo je ipak našlo da je izlaganje odsečenih glava "nepristojno" i naročito u okružnim varošima. I tako je, 10. januara 1849, Ministarstvo naredilo Načelničestvu užičkom da "ono ne bi ubuduće glave od poubijanih ajduka pred Zdanjem svojim i Suda, nikako na šiljak nabijalo i u plotu držalo".

Ova užička afera je označila jednu krupnu promenu. Javno izlaganje odsečenih glava, bez obzira na suprotnu tvrdnju užičkog suda, nije bilo nezakonito; naprotiv, ono je bilo osveštano tradicijom još od Karađođevog vremena i nije bilo zabranjeno nijednim opštim, pa ni pojedinačnim pravnim aktom. Ali sada je sam ministar policije našao da je takva praksa, iako zakonita, "gnusna" i nespojiva s javnim moralom.

Uzgred, isti taj ministar, Ilija Garašanin, samo devet godina ranije, doživeo je da glave njegovog oca i brata budu nataknute na kolac. Iako bez nekog naročitog obrazovanja, Garašanin je bio otvoreniji za nove ideje, koje su donosili mladi i obrazovani ljudi; on se bio "evropeisao" i imao je "jednu širinu pogleda", kakvu ustavobraniteljska hijerarhija inače nije gajila.

Drugi običaj koji je, iz vrlo sličnih razloga, sve više smetao sve većem delu javnosti bilo je naticanje leševa na točak. Smrtne presude ustavobraniteljskog doba su skoro neizostavno sadržale i naredbu da se telo pogubljenog izloži na točku. Točak, u svemu kao kolski, po pravilu je pravljen posebno za svakog osuđenika. "Uz točak napravi se i direk od jednog hvata i nešto više (1 hvat = 1,9 metara) čiji je vrh zašiljen u obliku ražnja. Taj se direk pobode u zemlju i na njemu kroz trupinu uglavi se točak tako da šiljak direka izađe 40 cm iznad trupine. Pošto osuđenog ubiju i dignu na točak onda ga nabiju kroz leđa na taj šiljak tako da licem okrenut leži nekoliko nedelja, ili dok se ne raspadne, zatim skinu i ukopaju". Da bi se telo lakše nataklo na šiljak, prethodno je probadano jataganom.

Pri kraju ustavobraniteljskog režima odijum javnosti prema točku je bio toliki da je, avgusta 1858, doneto rešenje da se posle streljanja telo osuđenog "odma u zemlju zakopa". Predlog je potekao od Kasacionog suda, a Ministarstvo pravde ga je podržalo i zatražilo od Sovjeta da, ne čekajući na donošenje Krivičnog zakonika, odmah utvrdi "u čemu se sastoji izvršenje smrtne kazne, i šta se za tim s mrtvim telom ima učiniti". Sovjet je popustio pod pritiskom i rešio "da se osuđeni na smrtnu kaznu ubije iz pušaka i telo njegovo da se odma u zemlju zakopa".



(Nastaviće se)


Novosti


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 08 Dec 2012, 16:08
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Grešni paroh Sušić

Praksa pogubljenja u Srbiji se konačno formirala otprilike u sedmoj deceniji 19. veka i s manjim izmenama, zadržala se sve do 1930. godine

Slika
Knez Mihajlo

PRAKSA pogubljenja u Srbiji se konačno formirala otprilike u sedmoj deceniji 19. veka i s manjim izmenama, zadržala se sve do 1930. godine.

Pravnosnažna smrtna presuda, ako je stavljen zahtev za pomilovanje, u vreme Mihailove vlade išla je u knežev kabinet i odatle se vraćala prvostepenom sudu da je izvrši ili ne izvrši, već prema kneževskoj milosti. Ako je ta milost uskraćena, prvostepeni sud šalje presudu na izvršenje policijskoj vlasti. Zapravo, prvostepeni sud šalje policiji sve presude i pod stražom, i okovanog osuđenika. Uz to prilaže i sve što se našlo kod osuđenika - novac i lične stvari, kao i račun sudskih troškova koji se imaju nadoknaditi posle osuđenikove smrti iz njegove imovine, ako takve imovine uopšte bude.

Ti troškovi obuhvataju sve što je osuđenik u pritvoru dobijao - hranu, ogrev i osvetljenje, a ponekad i odelo ili druge posebne potrebe - kao i stavljanje i skidanje okova ("okov i odkov"), za šta je valjalo platiti kovaču. Sudski troškovi su u proseku iznosili oko 100 groša po osobi. Najzad, policiji se skreće pažnja na iznos štete koji, prema dispozitivu presude, treba naknaditi oštećenima i drugim licima.

Dakle, kad osuđenog na smrt dovedu pred šefa policije, ovaj ga prvo sasluša o imovini. Tako je, na primer, postupio upravitelj varoši kada su mu privedeni Ljubomir Golubović, beogradski kafedžija, i Saveta Milosavljević, osuđeni na smrt zbog grabežnog ubistva penzionisanog pisara beogradskog okružnog suda, Dimitrija Crnjanskog.

U ubistvu su učestvovali i Golubovićeva žena Julka i kafanski momak Petar - oni su osuđeni na robiju. Privedeni upravitelju, Ljubomir i Saveta su "pristali da se prethodno saslušaju" o naknadi štete i dali su podatke o svojoj imovini. Saveta je navela stvari "koje neka se posle moje smrti prodadu i otuda neka se naplati ova osuda": "jedan jorgan polovan, jedan star, 2 jastuka perjana, dve košulje končane, jedno ćebe plavo dobro i dva para cipela. Jedan kaput na meni. Više nigde ništa nemam". Kod Ljubomira se našlo prilično gotovine (preko 1.000 groša), ali i srebrni sat sa zlatnim lancem, ćilibarska muštikla, tri prstena i dva dugmeta za košulje.


SMEŠAK MLADIM DAMAMA

UZALUD su obrazovani pravnici pisali da su "posete od strane rođaka i sveštenika radi duhovne utehe, sve što bi se pre izvršenja (smrtne) kazne dozvoliti moglo" - i Kurta i Murta su dolazili da blenu u osuđenike. Običaj se zadržao do u 20. vek: 1929. godine, jedan blazirani hajduk, oko čije ćelije se tiskala masa sveta, tražio je od apsandžije "da niži stalež ne pušta unutra nego samo intelektualce", a kada se pojavilo i "nekoliko mladih dama on se na njih smešio".

Kad ovo obavi, šef policije naređuje lekarski pregled osuđenog. U pomenutom slučaju, varoški lekar je sastavio kratku belešku: "Danas pregledao sam na smrt osuđenog Ljubu i Savetu i našao sam da su kako telesno tako i duševno zdravi". Potom šef policije planira detalje pogubljenja. U ovom slučaju, njegova zapovest je glasila: "Kazna smrtna nad Ljubomirom i Savetom da se izvrše prekosutra Š12. 1.1868Ć pre podne na Karaburmi. Sutra da se pričeste obadvoje. Od strane policije za izvršenje određuje se g. Tasa Belopolac i g. Kapetan Đorđević. Za broj žandarma za kola neka nji dvojica sve što treba učine. Svjaštenika i dva kmeta takođe pozvati". Pripreme su podrazumevale i kopanje rake na mestu pogubljenja, izradu kočeva za koje će se osuđenici vezati, spremanje konopca, kao i poveza za oči.

Dan ili dva uoči pogubljenja, osuđenoga posećuje sveštenik radi duhovne utehe, koja se sastoji od ispovesti i pričešća. Tako je bilo i s Ljubomirom i Savetom: "Osuđena lica ispoveđani su i prečešćena 11. januara 868. godine od mene podpisatog. Miloš Sušić paroh". Sveštenika je, naravno, bilo raznih, i dobrih i rđavih, i razumnih i tupavih. Pomenuti Miloš Sušić, međutim, uživao je naročito lošu reputaciju, pa ima mnogo razloga da se sumnja u kvalitet duhovne utehe koju je on pružao osuđenima. Mnogi Beograđani su očekivali da ga kad-tad vide obrijanog, tj. raščinjenog. To ne bi iznenadilo, na primer, Nikolu Krstića: "Kad uzmem na um raskalašan život tog čoveka, njegovo pijančenje i tumaranje po mehanama, nimalo se ne čudim da se to može dogoditi. Ta ja sam ga čuo govoriti u mehani: "Ja sam u oltaru sveštenik, a van crkve sam, kao i drugi, čovek, pa zato i oću da živim kao i drugi ljudi".

Paroh Sušić je držao i kafanu u Ostružnici, uz koju je "načinio nuždnik, do reke koja teče kroz selo, pa nije hteo da okopa i izida rupu za nečistoću, nego ga načinio tako, da nečistoća u reku silazi". Zbog toga je novčano kažnjen sa osam talira. Bio je umešan i u druge afere, od kojih se jedna ticala upravo pružanja poslednje utehe osuđenome na smrt. Sušić je 1865. ispovedio Vasu Damjanovića, streljanog zbog krađe, koji je u ispovesti priznao neko svoje staro ubistvo, izvršeno u Bosni i nikad otkriveno. Ali već sutradan su novine objavile ovo Vasino priznanje, naglašavajući da je dato u ispovesti.

Crkvene vlasti su se sasvim razumljivo uzbudile zbog tako flagrantnog kršenja tajne ispovesti, pa je Konzistorija tražila izjašnjenje i od popa Sušića i od upravnika varoši Mihajla Barlovca. Njihove izjave su bile protivrečne, ali je najverovatnije bilo sledeće: Barlovac je, sa znanjem Sušića, prisluškivao ispovest iz susedne sobe, a pošto je slabo čuo, tražio je od Sušića da mu potvrdi Vasine reči o ubistvu, što je ispovednik i učinio. Međutim, pred mitropolitom je Barlovac uzeo na sebe svu krivicu. U svakom slučaju, i ta afera je legla, a paroh Sušić je još mnogo godina pružao poslednju utehu osuđenicima na smrt i stajao uz njih na Karaburmi.

Posle lekarskog pregleda i ispovesti osuđenik je mogao da prima posete rodbine i poznanika. U stvari, dolazili su svakojaki radoznalci prosto da vide nekoga ko će uskoro umreti, da čuju šta taj govori i da to posle prepričavaju po varoši. Ovaj običaj je bio star - još 1833. knjaz Miloš je propisao da se osuđeniku 24 sata pre pogubljenja omogući "da jede i da pije i prašta se s narodom, koji mu bude dolazio".

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
UtherPendragon
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 08 Dec 2012, 21:24
Korisnikov avatar
Razarač
Razarač

Pridružio se: 10 Okt 2012, 20:36
Postovi: 6089

OffLine
da se nanovo uvede

_________________
skriveni tigar pritajeni zmaj


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Smrtna kazna u Srbiji  |  Poslato: 24 Jun 2013, 03:09
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Za pokoj svoje duše!

Retko je koji osuđenik izlazio na gubilište potpuno trezan. Užički hajduk Poznanović skočio u raku i zapevao

Slika
Kapetan Popović čita presudu

UOČI pogubljenja osuđenik je dobijao obilniju i bolju hranu, ponekad - ako to nije bilo skopčano s prevelikim teškoćama - i po sopstvenom izboru. Donosili su je posetioci, a nekada su mu je davali i čuvari. Otuda izraz „na belom hlebu“ za onoga ko iščekuje neki sudbonosan a neizvestan (u slučaju smrtne kazne, zbog mogućnosti pomilovanja) događaj. Kakvu god hranu da je dobio, osuđenik je sa sigurnošću mogao računati da će dobiti da pije, manje-više šta god i koliko god hoće. Konzumiranje alkohola su odobravale i podsticale policijske vlasti, računajući da će alkoholom omamljeni osuđenik biti kooperativniji i podložniji manipulaciji, pa tako dželatima olakšati posao.

Osuđenik koji na pogubljenje ide sasvim trezan bio je prava retkost. Takav je, na primer, bio amalbaša (starešina nosača) beogradske Đumrukane (carinarnice) Veljko Lazarević, osuđen na smrt zbog ubistva carinika koji mu je dao otkaz. On je uoči pogubljenja „mirno spavao do dva sata po ponoći; tada se probudio i nije više spavao, nije hteo ništa ni da pije, veleći da oće da bude trezan“.

Drugi osuđenici su pili i napijali se, pa su i na samom gubilištu tražili još: Mileta Aksić, već vezan za kolac, tražio je „još ljute rakije“. Sreski načelnik je to odbio, ali je sreski lekar popustio pred Miletinim bogorađenjem: „Doktor Saviću, molim te da me ti častiš polić rakije kad idem na onaj svet“, pa je naredio da mu se daju „dva deca“. Kada je krenuo na Karaburmu, ubica Kuzman Kostić „je bio i veoma napit i dosta uplašen“.


NERVOZNA PUBLIKA
UZBUĐENJE je raslo od trenutka kada bi se objavilo vreme i mesto pogubljenja. Svetina se delila na one koji su još u zoru odlazili do gubilišta da zauzmu što bolje mesto, i one koji su pratili osuđenika na putu od zatvora do gubilišta. Pred zatvorom je obično stajala gomila sveta. Dok su jednog osuđenika pripremali u dvorištu beogradske Glavnjače 1874. godine, „svetina napolju jače zalarma. Čujahu se jasno i glasovi: dokle ćemo čekati... Publika hoće da vidi što pre predstavu“.

Osuđenicima se dozvoljavalo da puše koliko god žele i mogu, a mnogi su vukli dimove i pred streljačkim strojem. Atentatori na kneza Mihaila su 1868. godine „hrabro, delom i frivolno - s cigaretom u ustima - pošli u susret smrti“. Najzad, osuđenicima su ponekad ispunjavane i posebne želje. Poslednja želja pomenutog Milete Aksića bila je da dobije novo odelo - „njemu je izvršna vlast kupila novo rublje, čarape, opanke i šajkaču, pa je tako ponovljen otišao na onaj svet“.

Pogubljenja su izazivala veliko interesovanje javnosti i, u jedno doba kada nije bilo fudbala i drugih masovnih sportskih priredbi, predstavljala su redak javni spektakl. U Beogradu, na Karaburmi, prisustvovalo je po nekoliko hiljada ljudi, žena i dece. Kada je streljan Kuzman Kostić, „sveta je bilo valjda preko tri hiljade, koji su prisustvovali ovom izvršenju“, a u naročitim prilikama, kao što je bilo streljanje atentatora na kneza Mihaila, posmatrača je bilo još više.

Slično je bilo i u manjim varošima. Šapčani su 17. marta 1859. u gomilama dolazili da posmatraju pogubljenje dvojice zločinaca „blizu beogradskog puta na po sata hoda od Šabca“, gde se stekao „silan svet“. Kada su smrtne kazne izvršavane u seoskim atarima, seljaci su dolazili iz celog tog kraja, ponekad i dan ili dva dana hoda daleko. Posle pomilovanja Blagoja Mijailovića na gubilištu (još 1841), „taj dakle pa i sutra dan narod je vraćajući se kućama svojima s pucanjem plotuna veselo provodio“.

Osuđenici su sprovođeni peške ili kolima - tarnicama ili zatvorenim kočijama, već prema mogućnostima lokalnih vlasti. Gomila Šapčana je pola sata peške pratila do gubilišta onu dvojicu zločinaca, a jedan posmatrač se čudio „kako su oba osuđenika mogli pešice otići i svu dugačku presudu saslušati mirno bez velike promene u licu i držanju svom“. Ako se išlo kolima, osuđenik je s nekoliko žandara sedeo u jednim, a policajni zvaničnici, dva kmeta kao po zakonu obavezni svedoci, sveštenik, lekar i, ponekad, ugledniji građani, u drugim kolima ili u više njih. Sprovod su ponekad pratili i žandari na konjima.

Usput se osuđenik pozdravljao s prolaznicima, dobacivao im, a oni mu uzvraćali, kao i on njima. „Kad smo odavde pošli, isti je osuđenik pevao i vikao da bog živi Knjaza Mijaila, u putu opraštao se je s ljudima koje je poznavao“. A žandar koji je pratio jednog drugog osuđenika raportira: „Tri puta smo do Karaburme morali zastajati... Molio je, da se vidi s narodom. Lepo je govorio: Kako treba Boga i crkvu poštovati; kako treba paziti roditelje i slušati ih“.

Otmeniji svet je sprovod posmatrao kroz prozore: „Prolazeći tako kroz prokupačke ulice, Mileta je pevao arnautske pesme. Sa prozora od kuća videla su se razna lica, mnoga još čupava i neumivena, a pogledi puni nekog sažaljenja upravljani su na Miletu, koji broji poslednje minute svoga mladog i propalog života štetnog po društvo“. Sprovod bi, naročito u varošima, ponekad zastajao pred kojom kafanom, odakle su osuđenome iznosili da nešto popije. Inače trezni amalbaša Veljko je „putem bio miran i takođe nije hteo ništa piti, osim što je pred jednom mehanom popio čašu vina“.

Na samom gubilištu publika je napeto iščekivala svaku reč osuđenog i pažljivo motrila svaki njegov gest. On je odmah po dolasku spuštan u raku i vezivan za kolac. Neki su se pri tome ponašali sasvim nonšalantno. Užički hajduk Borisav Poznanović je 1889. umro „mirno i skoro veselo“: sam je skočio u raku, prohodao po njoj, prizvao popa i ispovedio se, celivavši krst. Onda je „zaiskao vina te malko pio, a ostalo prosuo po grobu“, teatralno se oprostio s prisutnima („Sretan moj put, braćo, a vaše ostajanje“), pa iz svega glasa zapevao: „Oj Miljeno brigo moja / Tri sam dana na visu stojao“.

(Nastaviće se)


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 20 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker