Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:57


Autoru Poruka
Вучица
Post  Tema posta: Re: Srbija u Prvom svetskom ratu  |  Poslato: 28 Mar 2015, 23:02
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Србин који је сломио Бугаре


Slika


Само једном од јунака Великог рата – Михаилу Маџаревићу, војвода Живојин Мишић и маршал Франше д’Епере у знак поштовања су са својих груди скинули ордење и окачили их на његове.
Ево како је Маџаревић заслужио Легију части и Карађорђеву звезду са мачевима.
Уочи одлучујуће офанзиве на Солунском фронту, у лето 1918. године, војвода Мишић и Франше д’Епере гледају у врх планине Кајмакчалан и питају се како пробити две године неосвојиво митраљеско гнездо на Кучковом камену. Тада им приступи млад капетан Михаило Маџаревић и затражи да изведе задатак.
- Војвода Мишић га је одбио, али је онда д’Епере упитао преводиоца шта хоће овај капетан. Кад је чуо да жели да освоји Кучков камен, рекао је “бон, бон”. И тако је Маџаревић добио одобрење да се упусти у дотад погибељан подухват – прича Мирослав Николић, колекционар старина и велики поштовалац Михаила Маџаревића.
Кучков камен је највиши врх планине Кајмакчалан, на граници Грчке и Македоније. Висок је 2.525 метара, и кад су га Бугари заузели 1916. године, нико туда није могао проћи. Хиљаде граната бацала је српска артиљерија, многи диверзанти су изгинули, али је Кучков камен остао неосвојив. Све до 22. августа 1918. године.


Одбио позив Љотића
Године 1941. године, кад су Немци заузели Београд, Димитрије Љотић позвао је Маџаревића да се прикључи његовој војсци знајући за све његове војничке подвиге. Маџаревић је то одбио. Зато је ухапшен, интерниран у логор на Бањици и пребачен у Немачку где је у заробљеништву провео Други светски рат.


Маџаревић је неколико дана посматрао то митраљеско гнездо и закључио да око поднева, кад августовско сунце упече и у гнезду буде преко 50 степени, Бугари одлазе у оближњу шуму. И они су људи! Нису могли ту врућину да поднесу. С друге стране, наша војска никад у подне није покушавала да заузме митраљеско гнездо, и Бугари су зато мислили да је безбедно напустити га. Е, ту је интелигентни Мика нашао тактику, пришуњао се са још једним саборцем, убацио неколико бомби, освојио положај и дошао да рапортира Мишићу и д’Епереу да је задатак извршен – препричава Николић оно о чему је сведочио тадашњи преводилац са француског у штабу Живојина Мишића, Чедомир Милошевић.


Телефонски разговор с краљем Петром
После трећег преласка преко Саве и заробљавања чак 137 аустроугарских војника, о херојству младог Маџаревића прочуло се до краља Петра, који га је на положају позвао телефоном.
- Ало…
- Ало…
- Овде на телефону потпоручник Маџаревић.
- Овде Петар… – чу се слаб глас.
- Који Петар?!… Презиме!
- Краљ Петар…
Збуњени Маџаревић одмах стане у став мирно, а краљ га прво изгрди што је тако лудо храбар, а онда му саопшти да га унапређује у чин поручника.
Исто тако, на Солунском фронту 1916. године Маџаревић се срео са регентом Александром. Сусрет се десио на положају, док је регент обилазио јединице. Александар је од раније чуо за Маџаревића. Након краћег разговора, регент га упита.
- Ког чина бејасте?
- Поручник, Ваше краљевско височанство.
- Ви сте капетан – рече му регент.
- Нисам, поручник сам – исправи га Маџаревић брзо.
- Знам, знам, али сте од овог тренутка капетан. Најсрдачније вам честитам чин – осмехнуо се регент Александар.
(Из аутобиографске књиге “Кроз сјај и сенке рата”, објављене 1933. године.)
Кад су то видела двојица врховних команданата војске, истог тренутка су са себе скинули највише ордење за храброст, Легију части и Карађорђеву звезду и окачили је на груди Михаила Маџаревића. Војвода Мишић га је моментално промовисао у чин мајора. Тако је Михаило Маџаревић у 24. години постао најмлађи мајор српске војске.


Колекционар и путник
Мирослав Николић страствени је сакупљач старина, а већ више од деценије бави се и Великим ратом обилазећи места где се борила наша војска.
- Мика Маџаревић је мој љубимац. Неправедно је заборављен, а његова животна прича је за филм. Био је лудо храбар. Говорио је да га неће метак. Кајмакчалан је само једно од његових херојских дела. Бугарски цар Борис, на пример, измакао му је за длаку – прича овај добар познавалац нашег јунака.


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbija u Prvom svetskom ratu  |  Poslato: 02 Dec 2016, 21:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mojkovac – srpski Termopil

Resized Image - Click For Actual Size

6. i 7. januara ove godine navršilo se tačno 100 godina od završetka Mojkovačke bitke, jedne od najznačajnijih bitaka u Prvom svetskom ratu. Iako su gotovo sve bitke Velikog rata koje je vojevala srpska vojska bile od velikog značaja za konačni ishod rata, upravo je Mojkovačka bitka bila ključni događaj koji je uticao na preporod srpske vojske posle velikih gubitaka.
Ovo je bio jedan od najsvetlijih primera žrtvovanja u Prvom svetskom ratu kada je Sandžačka vojska Kraljevine Crne Gore zaustavila austrougarsku ofanzivu i pomogla srpskoj vojsci da se povuče iz pravca Peći preko albanskih i crnogorskih planina ka Jadranskom moru i kasnije Krfu. Borba crnogorske vojske protiv nadmoćnih Austro-Ugara često se poredi sa podvigom vojnika spartanskog kralja Leonide protiv Persijanaca kod Termopila, a Crna Gora, zahvaljujući herojima sa Mojkovca, i danas ponosno nosi titulu Srpske Sparte. Značaj Mojkovačke bitke možda najbolje opisuju reči Svetog vladike Nikolaja: “Da ne beše onog krvavog Božića na Mojkovcu, ne bi bilo ni našeg vaskrsenja na Kajmakčalanu.”
Na Vidovdan 28. juna 1914. U Sarajevu je izvršen atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Ovaj čin mladih srpskih rodoljuba, na čijem je čelu bio Gavrilo Princip, bio je povod da Centralne sile objave rat maloj i u dva Balkanska rata, istrošenoj Srbji. 23. jula Austro-Ugarska carevina Srbiji upućuje ultimatum koji dovodi u pitanje njenu nezavisnost i suverenitet. Kraljevina Crna Gora, ne mareći za posledice, staje uz rame svoje srpske braće kako bi sa njima podelila ratnu sudbinu. U trenutku izbijanja Prvog svetskog rata Srbija je imala oko 4,5 miliona, Crna Gora 446 hiljada, dok je moćna Austro-Ugarska carevina imala 55 miliona stanovnika.
Nezadovoljna odgovorom na ultimatum, Austro-Ugarska 28. jula 1914. objavljuje rat Srbiji.
U teškim trenucima srpska vlada traži podršku bratske Crne Gore koja, odmah po objavi mobilizacije srpskih trupa, mobiliše 35 hiljada vojnika i prihvata predlog da se srpskom i crnogorskom vojskom komanduje iz jednog Generalštaba.
Crnogorska vojska tog vremena bila je narodna vojska u svakom smislu te reči – malobrojna, oskudno opremljena oružjem i vojnom opremom, bez iskustva u frontalnom ratovanju ali sa velikim iskustvom iz prethodna dva Balkanska rata.

Slika
Serdar Janko Vukotić

Najpoznatiji i najugledniji oficir crnogorske vojske bio je serdar Janko Vukotić, rođen 1886. godine, u Čevu, u kući znamenitih vojvoda i serdara. Sa 15 godina odlazi u Modenu, gde se školuje na italijanskoj Vojnoj akademiji. Predvodeći Istočni crnogorski odred u Balkanskom ratu, razbija turske garnizone i oslobađa Sandžak i Metohiju. Pored vojne, serdar Janko Vukotić imao je i zapaženu državničku i diplomatsku karijeru, ali najveću slavu stiče u Prvom svetskom ratu, kao komandant crnogorske Sandžačke vojske, čiji je cilj bio da zajedno sa užičkom vojskom prodre što više u pozadinu neprijatelja i smanji pritisak na glavnom frontu u Zapadnoj Srbiji. Njihov uspeh bio je veliki jer je prodorom u Bosnu podignut moral srbijanske i crnogorske vojske koje su naspram sebe imale daleko nadmoćnijeg protivnika. Serdar Janko je za načelnika Vrhovne komande je ponovo postavljen 17. januara 1916, nekoliko dana pre raspuštanja crnogorske vojske. Posle kapitulacije odveden je u zarobljeništvo. Po povratku iz zarobljeništva primljen je u Vojsku Kraljevine SHS, a 1926. je unapređen u čin armijskog generala. Umro je 1927. godine u Beogradu, gde je i sahranjen u Aleji velikana na Novom groblju.
Srpska vojska na Ceru i Kolubari, za mnoge neočekivano, nanosi prve poraze austrougarskoj vojsci. Ove pobede zadivile su čitav slobodoljubivi svet koji je slavio uspehe srpske vojske. Do kraja ratne 1914. godine oslobođena je skoro cela Srbija, uključujući i Beograd. Srpska vojska je podnela ogromne napore, a imala je i velike gubitke u ljudstvu zbog čega nije bila spremna za dalje ofanzivne akcije. Ratno zatišje koje je usledilo crnogorska Sandžačka vojska koristi za popunu i konsolidaciju na Drini. Njihov uspeh bio je veliki jer je prodorom u Bosnu podignut moral srbijanske i crnogorske vojske koje su naspram sebe imale daleko nadmoćnijeg protivnika.
6.septembra 1915. nemačka Vrhovna komanda uzima sudbinu balkanskog ratišta u svoje ruke. Tada se usvaja plan da austrougarska, nemačka i bugarska vojska izvrše koncentrični napad na Srbiju. Za vrhovnog komandanta jesenjeg pohoda 1915., koji je za cilj imao potpuni slom Srbije i Crne Gore, imenovan je August fon Makenzen. Nemci i Austro-Ugari napadaju Srbiju 5. oktobra, a Bugari 14. oktobra 1915.
U ovom pohodu divizija Franca Kalzera bazirana u Višegradu imala je za cilj da razbije Vukotićevu Sandžačku vojsku na desnoj obali Drine. U jesenju, odlučujuću fazu ratovanja 1915. godine, crnogorska (Sandžačka) vojska ušla je relativno popunjena, reorganizovana i oružano bolje snabdevena. Crnogorska vojska bila je organizovana u tri divizije: I divizija pod komandom brigadira Mila Matanovića, II divizija pod komandom brigadira Pavla Vujisića i III divizija Luke Gojnića. Ove tri divizije držale su front od Višegrada do Šćepan polja u dužini od 80 km.
Pred naletom moćnog neprijatelja, srpska vojska je prinuđena na strategijsko povlačenje nakon kobnog udara bugarske vojske. Srpska vojska se sve više povijala ka Kosovskom basenu, a njeno levo krilo bivalo je sve više nezaštićeno. Crnogorska Sandžačka vojska ostala je usamljena u ovom delu, primivši na sebe sudbonosni zadatak – da brani dugu liniju severne crnogorske granice, a istovremeno da štiti bok srpskih trupa u povlačenju.
Borbe koje se u literaturi i narodnom sećanju označavaju kao Mojkovačka bitka, počele su jugo-istočno od Višegrada, 22. oktobra 1915., a trajaće čitava tri meseca da bi kulminirale 6. i 7. januara 1916.
29.oktobra crnogorska Vrhovna komanda upućuje depešu srpskom vojnom vrhu u kojoj se kaže da će Crnogorci nastojati da po svaku cenu odbrane bočne napade neprijateljskih trupa sa strane Višegrada i Užica, kako bi osigurali odstupnicu srpskoj vojsci i odužili se Srpstvu.
Po strahovitom nevremenu vođene su danonoćne borbe između dobro opremljenih i naoružanih Kalzerovih soldata i promrzlih ratnika Janka Vukotića. Neprijatelj je vršio silovite napade na linije Sandžačke vojske, ali je herojski otpor Crnogoraca prikovao 62. austrougarsku diviziju na Višegradskim položajima i onemogućio dalji prodor ka Užicu i Raškoj. Poslednje nedelje oktobra i početkom novembra vođene su paklene borbe na Limu i Rzavu.
Za to vreme Bugari presecaju srpske trupe koje se kreću na liniji ka Vardaru, a jedini pravac povlačenja postaje onaj prema Kosovu i Metohiji. Tih prvih dana novembra Srbija se grčevito borila u obruču triju moćnih carevina. Silan narod sručio se ka Kosovu, ostavljajući za sobom opustela sela i gradove. Srbima je bio zakrčen put prema Skoplju, a s druge strane izdizale su se zaleđene vrleti Prokletija. Jedini slobadan pravac ostao je onaj ka Crnoj Gori, ali tamo su vodili tesni planinski putevi preko Čakora.
5. novembra Makenzen daje naređenje generalu Kevešu da izvrši energičan udar i ovlada dolinom Lima i visovima kosovsko-metohijske nizije.
Serdar Janko Vukotić nema informacije šta se dešava na njegovom desnom krilu, te svoj štab premešta u Pljevlju, a ubrzo potom u Prijepolje. Predviđajući da će uslediti austrougarski proboj između njegove vojske i srpskih trupa, šalje izviđačku četu Lovćenske brigade prema Javoru. 8. novembra ujutru, hitri Lovćenci pristižu posle usiljenog marša na Karađorđev šanac i susreću se oči u oči sa neprijateljskim prethodnicama. Bez predaha i zastoja otpočele su oštre borbe. Iza austrougarske prethodnice od Ivanjice nastupa ceo 19. korpus generala Trolmana. Istog dana u serdarev štab pristižu izveštaji sa Javora. Vukotić smesta šalje čitavu Lovćensku brigadu, dok u rezervi ima još samo nepotpunu Kolašinsku brigadu. Sa njom serdar Janko kreće put Javora i tamo osviće 10. novembra. Od raspoloživih snaga formira Javorski odred, koji poverava načelniku štaba Petru Martinoviću. Borbe su krvave i nemilosrdne, jer i serdar Janko i Trolman znaju značaj Karađorđvog šanca i Javora. Odnos snaga je nejednak, ali je hrabrost i odvažnost na strani Crnogoraca.
Crnogorci nakon silnih borbi 8-16 novembra uspevaju da odbrane Karađorđev šanac, što je umnogome omelo planove Austro-Ugara o daljem nastupanju. Makenzenova naredba da se ovlada dolinom Lima i preseče put srpske vojske ostala je neizvršena.
Vukotić se zatim planski povlači, ostavljajući manje jedinice koje će ometati odstupanje neprijatelja.
Srpske armije mogle su decembra 1915. da otpočnu svoje povlačenje prema Crnoj Gori, pravcem Peć-Podgorica-Skadar. Štab crnogorske vojske sa Jankom Vukotićem premešta se u Kolašin, a vojska se povija u odbrambeni raspored prema tokovima Tare i Lima od Šćepan-polja i Čakora i zauzima položaje na čuvenim Mojkovačkim vratima. Tih dana Sandžačka vojska broji oko 16.000 ljudi.
Borbe na Mojkovcu započele su 17. i 18. decembra. Teško se kroz istoriju mogu naći primeri da se tako mala vojska našla u opasnijoj i odgovornijoj situaciji. Crnogorci ratnici na Mojkovcu stajali su pred najtežim iskušenjima, no ipak, prve austrougarske napade Crnogorci su odbili.
Oslabljena I armija vojvode Mišića nalazila se tih dana u rejonu Andrijevice, odakle je 22. decembra krenula prema Podgorici i Skadru.
Danonoćnim borbama na Medenom guvnu i Bojnom polju 22. i 23. decembra odbijeni su neprijateljski napadi. Napad na Mojkovačka vrata neprijatelj je skupo platio. Po nekim izveštajima Austro-Ugari su imali gubitke od oko 500 ljudi, zbog čega se neće usuditi da napadnu Mojkovac sve do Badnjeg dana, 6. januara, 1916.
Mišićeva I armija u međuvremenu se neometano povukla ka Podgorici i Skadru, a crnogorska vojska je ostala na Mojkovačkim vratima gde se ušančila polovinom decembra.
Kruna Mojkovačke operacije otpočete 22. oktobra na obalama Drine, odigrala se na Badnji dan i pravoslavni Božić 1916. na samom Mojkovcu.
Austrougarska 205. brdska brigada kreće silovito ka Mojkovcu na Kolašinsku brigadu Miloša Medenice ranom zorom 6. januara. Po velikom snegu nastao je pravi pakao po zavejanim šumama i kosama Bojne njive. Čitavog dana trajali su nemilosrdni sukobi podno zavejanih vrhova Bjelasice. Što su nasrtaji neprijatelja bili drskiji i uporniji, borbeni duh Crnogoraca bio je sve veći. Sudari dveju vojski najčešće su se rešavali borbama prsa u prsa – bombama i bajonetima.
Krvave slike koje su se tada mogle videti na Mojkovcu umnogome su podsećale na predstave grčkih ratnih mitova, što je Mojkovcu dalo epitet srpskih Termopila.
I pored napora Rajnelovih soldata da osvoje Razvršje, centar odbrane Mojkovca, bili su uzaludni iako su Austro-Ugari ne štedeći sebe prolivali krv da ostvare svoj cilj. Crnogorci nisu imali snage da odbiju protivnika sa vrlo važne Bojne njive, ali su zato zadržali Razvršje.
I pored mnogih napora obe vojske, bitka se rešila tek sutradan, na pravoslavni Božić, 7. januara.
Po običaju velikih vojskovođa, serdar Janko stiže na položaje na Badnje veče, kako bi odlučio šta valja činiti sutradan. Sa crnogorskim oficirima Vukotić donosi odluku da se ne odstupa niti da se brane položaji, već da se napada. Do ponoći su svi crnogorski vojnici saznali za planirani napad ujutru u zoru.
Ranom zorom počeo je završni čin Mojkovačke bitke napadom Uskočkog bataljona na bok neprijatelja. Za Uskočkim bataljonom nastupa Kolašinska brigada i napada neprijatelja koji je bio spreman na kontraofanzivu. Po kasnijim svedočenjima preživelih crnogorskih vojnika, tada je nastao pravi pokolj na bojištu, prvo puškama sve dok sve zalihe municije nisu bile potrošene, a zatim i bajonetima, prsa u prsa, na smrt i život.
I tako se tokom čitavog krvavog Božića 1916. smenjivao juriš za jurišom. Pojedini položaji pretrpani leševima i krvavim snegom po nekoliko puta su prelazili iz ruke u ruku. Pod kontrolom Kolašinske brigade, Razvršje je i dalje dominiralo u taktičkom smislu. Bojna njiva u neprijateljskim rukama bila je velika opasnost. Drobnjački bataljon, kao poslednja rezerva tada stupa na snagu i posle dva silna juriša Drobnjaci zauzimaju Bojnu njivu.

Resized Image - Click For Actual Size
Spomen obeležje na Mojkovcu

Tako je napokon mojkovačko bojište utihnulo sa smirajem tog božićnog dana, ali time nije ugašeno limsko ratno poprište u Vasojevićima. Čitavih mesec dana crnogorske trupe na Limu su držale odstupnicu srpskoj armiji. Vasojevićke brigade su zadržale čitav 8. austrougarski korpus dok se srpska vojska bezbedno povlačila iza njihovih leđa.
Na Mojkovcu je I Sandžačka divizija po cenu stradanja ostvarila ogroman vojnički podvig, zaustavila ofanzivu nadmoćnih austrougarskih snaga i odbranila svoje položaje.
Iza hrabre crnogorske vojske ostalo je veliko delo, pobeda i slava. Iako je zbog situacije na drugim frontovima Crna Gora pala desetak dana posle Božića, ipak Mojkovačka bitka zrači junaštvom i slavom u srpskoj istoriji. Samopregorom i žrtvovanjem, podvizi crnogorske vojske dostigli su sjaj legende i visinu Kosovskog mita i slavu hrabrih Leonidinih Spartanaca koji će se pamtiti i prenositi s kolena na koleno sve dok Srpstva i srpskoga roda.


lifehackerrs

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbija u Prvom svetskom ratu  |  Poslato: 24 Dec 2016, 04:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dnevnik Velikog rata (1): Crni oblaci nad Srbijom

Pucnjima u Sarajevu na Vidovdan 28. juna 1914. godine ubijen je austrijski prestolonaslednik Ferdinand, a Austrougarska carevina dobila povod za davno sanjani "prodor na Istok". Za atentat je optužena Srbija kojoj je 23. jula postavljen čuveni ultimatum. Srpska vlada sastala se u Nišu radi rešavanja ovog teškog pitanja, budući da je zemlja tek izašla iz balkanskih ratova, iscrpljena i sa velikim gubicima.

Slika
Mobilizacija preko noći: Srpski regruti u leto 1914. ispred kasarne u Beogradu

Zato su prihvaćene sve tačke ultimatuma osim jednog, da austrijski istražitelji traže navodne krivce za ubistvo Ferdinanda po jednoj slobodnoj državi. Beču je to bilo dovoljno da objavi rat Srbiji. Već sledećeg dana Crna Gora objavljuje rat Austrougarskoj. Isto čini i Rusija, strahujući od širenja germanske moći, pridružuju joj se Velika Britanija i Francuska. Tako se srpsko-austrijski sukob razvio u najveći rat u dotadašnjoj istoriji, u kojem je život izgubilo preko 10 miliona ljudi. Vođen je na pet glavnih frontova, a jedan od njih bio je na Balkanu.


PROGLAŠENA MOBILIZACIJA

Na stogodišnjicu početka Prvog svetskog, ili Velikog rata, kako je prozvan u narodu, "Vesti" objavljuju najzanimljivije i najpotresnije odlomke Ratnog dnevnika 1914-1918. Milete M. Prodanovića, koji je u ovoj krvavoj, ali i herojskoj epopeji učestvovao kao artiljerijski narednik. Stranice ispisivane njegovom rukom nastale su u predasima između mobilizacije i prvih, pobedničkih ratnih operacija na Ceru i Kolubari, potom mučnog povlačenja srpske vojske i naroda preko Albanije, golgote i oporavka na Krfu, prebacivanja srpske vojske na Solunski front i njegovog konačnog proboja.

One donose i sve osećaje i lične doživljaje autora koji, posvećujući svoj dnevnik pokolenjima, napominje: "Samim svojim položajem u komandi imao sam mogućnosti, pošto su sva naređenja i zapovesti išle preko mene, da ih ubeležim. Pošto sam lično uvek bio u borbenom delu baterije sa komandirom, a docnije u štabu sa komandantom odsečne artiljerije na položaju, na osmatračnici - sve sam borbene situacije i događaje na bojnom polju mogao lično videti i ubeležiti u svoj dnevnik." Rukopis je slagan prema zamisli Prodanovića, a objavljen je po njegovoj smrti, na jubilej srpske pobede 1914. godine na Suvoboru (Kolubari). Svi datumi beleženi su prema starom kalendaru.

Slika
Regent Aleksandar Karađorđević

Srpski regent Aleksandar, naš današnji Kralj, pozva objavom mobilizacije 12. jula 1914. godine Srbe i po treći put pod oružje. Srbi, iako umorni zbog ratovanja sa Turcima i Bugarima, oduševljeno prihvatiše poziv svoga omiljenog Vrhovnog Komandanta, te hitahu svaki u svoju komandu da stanu na branik svoje otadžbine i da i ovog puta i tom velikom, moćnom i silnom protivniku zadadu smrtan udarac, da pokažu celom svetu svoje junaštvo i dadu primer svojim pokolenjima, kako se žrtvuje za kralja i otadžbinu svoju.


Subota 12. jula 1914. Vraćajući se iz Kragujevca, gde sam bio otišao trgovačkim poslom, svratio sam u Čačak. U Čačku velika užurbanost, regrutna komisija pozvana, očekuje se kakav će naš odgovor biti na notu - ultimatum, koji je Austrougarska vlada predala našoj; kao sigurno očekivalo se na protivodgovor i na mobilizaciju. Otišao sam u Okružnu komandu da vidim šta će biti sa mnom ako se naredi mobilizacija, jer sam po mojoj molbi izbrisan iz Šumadijskog artiljerijskog puka i stavljen pukovskoj komandi na raspored... Odem u kancelariju kod kapetana Stanišića, on mi reče da je mobilizacija tu i da čekaju kao sigurno, kroz koji čas za naređenja...

On mi reče da ja ne idem u Šumad. art. puk, već da dođem u Okr. komandu sa svojim jahaćim konjem, a biću upućen profijent-koloni II poziva. U 7.00 uveče naredi se mobilizacija. Ordonansi odjuriše opštinama sa naređenjima, ja pojahah konja, pa požurih kući. Kući sam stigao dosta dockan. Izbudim ih i izvestim Mika i Zdravka (oca i brata, prim. prir), da je mobilizacija naređena. Zabrinutost velika zavladala kod svih ukućana. Kako Zdravko mora ići sa svojim konjem kao konjanik, a kobila koju je jašio u Turskom ratu u borbi na Kumanovu pod njim ranjena u prednju nogu i ostala nesposobna, tek mi Miko reče, da sutra odem u Mijokovce i kupim konja za njega.
Nedelja 13. jula. Naredba za mobilizaciju objavi se hitno. Ja odoh u Mijokovce i po podne vratio sam se i konja za Zdravka doveo. Svet se kod opštine skuplja i svi su zabrinuti. Obveznici III poziva po naređenju odmah se upućuju na svoja zborna mesta. Svi ostali obveznici imaju sutra rano doći pred opštinu, gde će se pročitati mobilizacijski ratni spisak i gde će svaki dobiti svoj uputni mobilizacijski akt.

Ratnik i privrednik

Mileta M. Prodanović rođen je 1883. u Bogdanici, u opštini Gornji Milanovac, kao prvo dete Miloša i Marice, u porodici davninom iz Hercegovine. Imao je tri brata i pet sestara. Školovao se u Pranjanima, gde je njegov otac preselio trgovačke poslove sa izvozom stoke, šljive i rakije, potom i u Čačku. Oženio se 1906. Cvijetom Popović i sa njom dobio pet kćeri i šest sinova. Sa bratom Zdravkom učestvovao je u oba balkanska rata. Po povratku iz Prvog svetskog rata preuzeo je očev posao. Bio je član Demokratske stranke Ljube Davidovića i kandidat za narodnog poslanika, kao i predsednik opštine Pranjani, te banski većnik u Novom Sadu i član Upravnog odbora Hipotekarne banke u Beogradu.


Ponedeonik, 14. jula. Pripremali smo se i ja i Zdravko za polazak.


Pročitan je mobilizacijski ratni spisak i po istom meni glasi opet 1. bater. Šum. art. puk "Tanaska Rajića" u Kragujevcu, a Zdravko - neraspoređeni narednik III konjički puk u Niš.


Utorak 15. jula. Pošto smo se digli iza ručka, spremili smo se, pozdravili sa roditeljima, sestrom, dečicom i ženama, krenuli smo se u ime boga u komandu. Do Čačka ćemo zajedno, pa će Zdravko sutra za Niš, a ja ću za Kragujevac. U Čačku smo noćili.


Sreda 16. jula. Digli smo se rano, doručkovali smo kod sestre Dare, i Zdravko se krenu sa još nekoliko drugih konjanika za Niš. Ispratim ga donekle, pozdravimo se. Rekoh mu: - Zdravko, kad si neraspoređen, javi se pukovniku Babiću komandantu II konjičke brigade, on je tvoj bivši komandant puka, koji te ceni, zadržaće te u brigadi. Ove moje reči kao da ga uvrediše. Oštro reče mi: - Šta, Mileta, ako ćemo svi sinovi otadžbine sklanjati se, ko će braniti nju i ognjišta naša, i našu nejač? Moliću da idem u III eskadron, u moje ratne drugove. Ponovo poljubismo se i on ode, govoreći mi: - Ti još ne znaš kakvi su crni oblaci nad Srbijom...


Odmah za njegovim odlaskom i ja spremim konje i krenem za Kragujevac. Uz put na sve strane vojnici u gomilama odlaze u svoje komande, porodice njihove ispraćaju ih i plaču. Po podne svratio sam u Knić te se sa sestrom Dragom pozdravio i uveče stigao sam u Kragujevac... Javim se u 1. bater. Šum. art. puka "Tan. Rajića" komandiru kapetanu I klase Milošu Banićeviću i on me po naređenju puka primi i upisa, i naredi mi da predam konje jednom vojniku, a da ja dođem u kancelariju, da pomažem oko mobilizacije baterije i predaje stvari i ostalog, što sam odmah učinio. Svo ljudstvo i stoka iz naroda bila je pristigla 18. do podne...

ZAKLETVA NARODA

Baterija, svo ljudstvo, bilo je na svojim mestima tačno u 2.00 po podne, poravnata za pregled. Stariji vodnik poručnik Sveta K. Popović, vodnik I voda, komandova mirno, komandir se pomoli..., dođe i nazva: "Pomozi bog, vojnici!" Složno i glasno odgovori se: "Bog ti pomogao." Komandir stade nasred baterije pa produži: "Vojnici, naš vrhovni komandant pozvao nas je pod oružje, da stanemo na branik otadžbine. Od vas tražim da se zapovesti i naređenja pretpostavljenih izvršuju bezuslovno do sitnica, da i sada posvedočimo, da smo verni sinovi otadžbine i da smo spremni u svakom momentu ako zatreba i život svoj položiti za svoga Kralja i otadžbinu!"


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbija u Prvom svetskom ratu  |  Poslato: 24 Dec 2016, 04:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dnevnik Velikog rata (2): Sanjao smrt brata

Jedna od prvih bitaka u Velikom ratu vodila se na Ceru, u avgustu 1914. godine. U njoj su srpske snage pod zapovedništvom Stepe Stepanovića odnele pobedu nad austrougarskim jedinicama feldmaršala Oskara Poćoreka. Bitkom na Ceru sprečena je namera Austrougarske da na samom početku vojnički slomi i okupira Srbiju kako bi potom mogla da se okrene protiv Rusije.

Slika
Poginuo u prvim bitkama: Zdravko Prodanović

Srpska pobeda iznenadila je svetsku javnost koja nije očekivala da će jedna mala država moći da se odupre Sili osovine, pa je Cerska bitka doprinela održavanju morala savezničke Antante koja je u to vreme gubila bitke na svim ostalim frontovima. Trijumfu je naročito doprinela ispravna defanzivna strategija srpske Vojne komande, kao i činjenica da su njeni oficiri i vojnici nedugo pre, u balkanskim ratovima, stekli vredna iskustva u modernom ratovanju. U ovom metežu našla se i baterija Šumadijskog artiljerijskog puka Milete M. Prodanovića, koji je ovo slavno doba zapamtio i po jednom ličnom događaju.

SILNA BEŽANIJA
Opisujući "silnu bežaniju" naroda iz sela pored Save, i bitke u kojima su obe strane imale strašne gubitke, Prodanović nastavlja:


"Ponedeonik 4. avgusta... Meni samo srce zaspalo. Sedeći naslonjen na laktove odmah zaspah. Odjednom u snu stvori mi se slika velike krvave borbe u velikom ušorenom selu; lepa crkva porušena granatama i sa obaljenog tornja jedna cigla više od njene polovine nadnela se. Sam mislim kako je njena teža na obali. Tog trenutka izbi streljački stroj i moj brat Zdravko sa isukanom sabljom pred strojem. U tom momentu on pada pogođen. Ja se prenem iz sna. Ovo mi se sve zbilo za nekoliko trenutaka. Skočim sa tog mesta, protrljam čelo. Vidim da je to san. Utom me komandir upita: - Šta je tebi, Mileta, te si tako prebledeo? - šaleći se sa mnom: - Sigurno si se uplašio kad vidiš kako se mnogo gine. Ja mu rekoh da se smrti nimalo ne plašim za sebe, što je uveren iz minulog rata, a i iz borbe iz prošlog dana, jer sam uvek bio u bornom delu baterije, ali mu rekoh da sam sad, kad sam seo, zaspao, i san mi veoma ružnu sliku predstavlja. Sve mi je moj Zdravko na umu, jer vidim kakve se krvave borbe vode i vidim da čovečji život nije ništa."

Slika
Zločini austrougarske vojske 1914. nad narodom u Mačvi


Četvrtak 7. avgusta... Dojuri jedan ordonans komandantu sa izveštajem da jake neprijateljske trupe, koje odstupaju od Šapca, naginju Ceru... U 5.00 po podne borba presta. Naši izađoše do Drine. Zarobiše mnogo vojnika, silnu komoru i 150 dobrih konja, kao i mnogo razne opreme. Večerali smo. Svi su bili raspoloženi, osim mene. Komandir opet primeti da sam nešto zabrinut. Šalio se sa mnom da bi me oveselio, ali se meni nije dalo. Predosećao sam da mi neće biti dobro.

Čudna zverstva

Petak 8. avgusta... U 9.00 pre podne uzjašem konja sa poručnikom Danilom, te odem u Lešnicu da bih što uzeo za bateriju. U varoši čovek sad vidi užase koje su neprijatelji počinili: porušene kuće, opljačkani dućani, svet opljačkan do gole duše. Kod crkve obešeno 10 lica, među kojima ima i dece. Na železničkoj stanici oko 100 duša zaklano. Strašan prizor pogledati. Skidaju i ove sa vešala, kao i one od železničke stanice što kupe, i sahranjuju. Na pijacu dovukoše jedan neprijateljski aeroplan, koji je oboren prošlog dana ispod Lešnice... Dugo nisam mogao zaspati. Čudna zverstva koja su Austrijanci počinili ne može čovek zamisliti dok nije video. Užasno! Užasno!

Nedelja 10. avgusta. Pošto sam opisao sve konje, koje smo od plena dobili, zaveo ih u spisak i poslao divizionu, upitao sam komandira da odem na Džajevac više Novog Sela da se vidim sa Zdravkom. On mi odobri: - Pa uzmi jednog vojnika neka pođe sa tobom. Ponesite puške jer teren nije raščišćen... Čim sam bio u Novom Selu, sretoše me neki konjanici, koje sam upitao za III konjički puk. Oni mi rekoše da su svi konjički pukovi na Džajevcu kod Čokešine i prođoše, ali posle 50-60 metara kada su odmakli zovnu me jedan po imenu. Poznao me je i kaza mi: - Sigurno si pošao da se vidiš sa Zdravkom. Odgovorih mu da jesam. Kaže: - Što ćeš čuti docnije, bolje da ti kažemo. Kamo sreće da je dobro, ali šta ćeš, takva mu je sudbina. Ja otrnuh. Reče mi: - Zdravko ti je poginuo 4. ovog u borbi u Prnjavoru... Kao da me ubi. Ništa nisam posle ni čuo šta su mi još govorili...

Odjurimo pravo na Džajevac. Nađem puk, ali 3. eskadron nije tu, već u Badovincima. Odem kod komandanta puka, pukovnika Nikole Calovića, koji beše u šatoru. On odmah izađe, izjavi mi saučešće i mnogo žali pokojnog Zdravka. Hvaleći ga, viknu jednog ordonansa i naredi mu da me odvede u Prnjavor, gde je Zdravko poginuo. Ja mu se zahvalim i rekoh mu: - Pošto je sad dockan, jer mi ne vredi samo videti gde je poginuo, već naći njega i pristojno ga sahraniti, sutra ću rano doći. On mi onda reče: - Večeras će doći 3. eskadron u kome je on bio vodnik u borbi, bio je zastavnik puka pa je sam molio da toga dana ide u borbu. Njegovi drugovi otići će sutra sa tobom. Pozdravim se, pojašemo konje i vratimo se uveče u bateriju. Čim sam sjahao sa konja, komandir mi priđe videći me uplakanog... Komandir mi reče: - Uzmi sutra jednog vojnika pa otidi u Prnjavor, a posle kući. Pođi sa kolima i prenesi ga.


Ponedeonik 11. avgusta. Rano izjutra spremim konja i pođem. Sa mnom pođe i narednik Dragutin Kalanović. Svratim u Lešnicu te kupim sveću, taljana i rakije malo. Kad sam došao na Džajevac kod III konjičkog puka, bio je došao 3. eskadron. Javim se komandiru i on mi izjavi saučešće žaleći ga mnogo. Svi njegovi drugovi ispričaše mi detaljno kako je tekao tok borbe i kako je veselnik poginuo. Utom dođe kod nas i komandant, pukovnik Čolović, i kaže mi da se iznenadio kad je čuo da je Zdravko poginuo.


Reče da je po dolasku njegovom u Niš o mobilizaciji pred pukom predao mu pukovsku zastavu, da je pobedonosno pronese i da je do poslednje kapi krvi ne ispusti da padne neprijatelju u ruke: - On je zastavu nosio do uoči dana njegove pogibije, kada je molio da je privremeno preda svom pomoćniku podnaredniku Dragiši Milosavljeviću da bi učestvovao u borbi, što sam mu jedva, ali da bih mu učinio po želji, odobrio. Tvoj brat Zdravko poginuo je kao junak u borbi. Njegovo ime biće zlatnim slovima zabeleženo u istoriji III konjičkog puka. Komandir mi pak priča: - Čim je bio sudar sa neprijateljem kod Prnjavora, patrola izveštava da se u selu Prnjavoru na drumu odmara jedna baterija neprijateljska. Pošto je naš eskadron blizu, to on sjaše za borbu peške. Pokojnog Zdravka odredio sam za komandira konjovodaca. On me, međutim, zamoli da ide za 1. vod za vodnika, jer vodnik 1. voda nije tu. Najzad, dozvolih mu. On sjaha sa konja, baci dizgine, iščupa revolver i zamače žurno za vodom, koji je bio razvijen sa ostalim vodovima eskadrona i u streljačkom stroju ulazio u selo Prnjavor. Borba je bila žestoka i posle kratkog vremena izvestiše: "Pogibe Zdravko."

Komandir mi reče: - Svi smo ga neobično cenili, voleli i poštovali, jer je narednik Zdravko to zasluživao. Odmah po njegovoj pogibiji, ceo se puk razvio za borbu, sjurio u Prnjavor i neprijateljsku bateriju uputio natrag...

OPELO U KAFANI

Borba je već prestala. Svi oficiri iz III konjičkog puka žalili su pogibiju pokojnog Zdravka, ali su i njegovu hrabrost i požrtvovanje hvalili.


Jedan vod konjanika ostavljen je da ga svečano sahrane, a i meštani... Većina je poznavala oca pokojnog Zdravka... On je poginuo na samoj raskrsnici puta Šabac-Lešnica i Čokešina - železnička stanica prnjavorska, blizu ćoška kafane Topuzovića. Odmah su ga uneli u kafanu, zovnuli sveštenika da ga opoje. Dok sanduk koga su pogodili bude gotov zapalili mu sveću. Uneli su i vojnika Cicovića koji je, kad je Zdravko pao smrtno pogođen, pritrčao njemu i sam poginuo. Sveštenik je opojao obojicu i tek što su hteli da ih sahrane, jaka neprijateljska kolona vojske koja se povlačila iz Šapca udarila je kroz Prnjavor. Otvori se borba. Pošto je puk bio u sredini opkoljen, to je morao spasavati se. To je sa velikim žrtvama i uspeo.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbija u Prvom svetskom ratu  |  Poslato: 24 Dec 2016, 04:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dnevnik Velikog rata (3): Duvankesa jedini trag

Dali su mi vojnika da mi tačno pokažu mesto gde je moj brat poginuo. Sa mnom pođe i vojnik Milenko Bralović, jer je on bio tu kad je pokojni Zdravko poginuo. Njemu su dali konja pokojnog Zdravka, pošto je njegov konj bio poginuo... Oko 10 časova pre podne stižemo. Strašnu sliku ruševine predstavlja selo Prnjavor: na sve strane porušene kuće. Kada sam bio pored crkve, pogledam toranj obaljen granatama. Jedna cigla više od nje polovine nadnela se i stoji, ne pada. Stanem, pogledam ovo veliko ušoreno selo, koje mi odmah bi poznato iz sna. Prekrstim se i začudim: "Bože moj, kako je ovo moguće?"

Slika
Danonoćne borbe: Srpska pešadija 1914. kod Valjeva



MESTO IZ SNA

To sam svima docnije o tom događaju pričao. Mogao sam i sam potreviti mesto, gde je pokojni Zale poginuo. Vide se na sve strane tragovi velike krvave borbe koja je bila. Škola izgorela, kao i mnogo kuća pogorelih, grobova po kanalima sa obe strane puta mnogo, takođe i po avlijama i crkvenoj porti. Dođosmo do raskrsnice mesta gde je pokojni Zale poginuo. Baš na samom ćošku, jedan metar od ćoška ka raskrsnici od kafane Topuzovića još stoji svež trag krvi, koja je lila kad je veselnik poginuo. Došlo mi je da se i ja ubijem. Ali, projuri mi misao na roditelje i decu. Svojom smrću pobio bih i njih sve. Moram stegnuti srce i sve izdržati baš zbog njih i pomiriti se sa sudbinom. Možda mu je bog tako rekao i tako je moralo biti. Bilo mi je teško i preteško. Tešili su me svi prisutni.

Pošto sam se malo povratio, potražio sam njegov grob, gde je sahranjen, da bih ga bar sahranio u sanduk i upalio mu sveću na grobu. U blizini kafane masa grobova i treba da otkopavam redom, dok nađem njega. To je vrlo teško potreviti. Otkopasmo nekoliko grobova, ali nije on. Stao sam sa otkopavanjem na tom mestu. Pređem na drugu stranu puta, koji vodi železničkoj stanici, gde je takođe bilo mnogo grobova. U tom dođe jedna žena i reče mi: - Ja sam tvoga brata, onoga mladoga narednika, koji je poginuo blizu kafane Topuzovića, sahranila zajedno sa vojnikom, koji je sa njim poginuo na istom mestu - i odvede me na mesto, gde ih je sahranila pozadi kafanske štale u bašti.

Odmah smo otkopali grob da bih se uverio. U grobu su bili sahranjeni njih obadvojica. Vrlo je teško bilo poznati po licu, ali sam odmah po uzrastu i po pojasu poznao, da je pokojni Zdravko. Ne htednem više ni da ih vadim, dok ne kupim ili načinim sanduk. Odem odmah po selu te kupim dasaka. Pored nas, pomogli su mi načiniti sanduk i vojnici iz II konjičkog puka koji su tu u selu bili. U 3 časa po podne bio je sanduk gotov. Neke žene odande doneše platna za pokrov, sašiše jastuk, doneše cveća i metnemo telo pokojnog Zdravka u sanduk. Prilikom vađenja tela iz rake, gde je bio sahranjen, ispala mu je iz džepa duvanska kutija po kojoj sam tačno uveren da je telo njegovo. Pošto smo pokrili platnom, zakovali smo sanduk. Sahranili smo ga u raku koju smo iskopali. Tako isto i onoga sam telo sahranio, grobove okadio, zapalio sveće. Prilikom sahrane iskupilo se dosta meštana, ljudi, žena i devojaka. Okitili su grob sa cvećem. Poslužim im poneku rakiju za spokoj duše njegove i u pet časova po podne pojašemo konje i krenem u bateriju. Uveče kad sam došao, komandir mi odobri da jašem konja i idem kući, radi prenosa tela pokojnog Zdravka.

Opasna uloga

U oktobru 1914. Mileta Prodanović beleži i ovo: "Prostor koji sam ja morao svakog jutra i večeri preći bio je brisan i tučen i za mene je bila vrlo velika opasnost ići po onakvoj kiši od kuršuma i artiljerijskih zrna, ali dužnost je nalagala, i ja sam, ne plašeći se smrti, izvršavao svoj zadatak na opšte zadovoljstvo svojih pretpostavljenih, te je izveštaj bio uvek na vreme poslat divizionu. Videći komandir tešku ulogu moga zadatka činio je pitanje da se ovaj izveštaj šalje telefonom, ali je komandant ipak naredio, da se i dalje izveštaj o radu ovako šalje kao do sada, jer telefon može da bude vrlo potreban. Onda mi je komandir naredio da sam ne idem, već da povedem po jednog vojnika, te u slučaju da budem ranjen, nađe mi se".

Slika
Pozvani na sahranu sina: Miloš, otac Milete Prodanovića sa svojim Pranjancima


Sreda, 13. avgust. U zoru sam već bio na konju. U 10 časova pre podne pod Suvoborom u Planinici strevio sam oca Mika, kuma popa Bože i Vojina. Već su bili izvešteni o smrti pokojnog Zdravka, pa su pošli sa kolima, da prenesu njegovo telo. Bilo mi je mnogo teško kada sam video oca Mika, ali sam srce stegao, videći njega skrušenog. Odatle sam se vratio da sa njima pođem u Prnjavor. U Valjevo stigli smo uveče.



Četvrtak, 14. avgust. U Valjevu podigosmo sanduk da se načini - plekani unutra, a spolja drveni, pošto metalnih nema. Za to vreme otac ode u Diviziju, da overi svoju objavu. U Diviziji, pak, nisu mu hteli overiti, pošto imaju naređenje da nikom ne dozvoljavaju prolaziti na bojišnu zonu, dok se vrši koncentracija trupa, a to je najdalje za 20 dana. Savetovali su mu da se vrati pa posle "komotno bez smetnje možeš preneti telo svoga sina." Otac reši da ne ide dalje, već da se vratimo, pa će docnije kada se odobri otići i preneti ga, a dotle će kupiti i metalni sanduk za prenos. Iz Valjeva u dva časa posle podne pođemo kući. Pošto je meni komandir odobrio da se mogu zadržati i više dana, to sam i ja pošao kući da bih se video sa majkom Macom, decom i ženom Cvijetom. Oni sa kolima odatle preko Mionice pa preko Suvobora, a ja na konju otišao sam preko Maljena.

Kući sam stigao u 11 časova noću. Bilo mi je teško tako da sam sav drhtao. Srce da prepukne, ali sam se stezao videći njih sve prosto pobijene. Kod kuće sam proveo tri dana. U ponedeljak 18. avgusta krenuo sam za Lešnicu u bateriju...
Nedelja 19. oktobar. Osvitaše vedar i lep dan. Već ispred nas počinje puškaranje. Neprijatelj nastupa našim položajima od Sokine kafane. Otvara se borba na celoj liniji: Cer, Bojić, Jevremovac, Mišar i Orid. To je linija na koju su se naše trupe povukle i utvrdile se. Oko Cera puše se šrapneli, izbijaju kao bela klupčad. Borba se sve više razvija. Počeše se dejstvovati artiljerijom i prema našem frontu, silno, ne štedeći municiju, tukli su i obasipali sve naše položaje...

Slika
Desetkovali neprijatelja: Srpski artiljerci 1914. kreću na položaj


Borbe se razvijaju očajne. Neprijatelj napada besno na celoj liniji. Gusti streljački strojevi kretali su se od Kitoga preko reke Kamička ka našim položajima. Pešačka borba strahovito jaka. Naše trupe sa svojim položajima silno tuku neprijatelja. Naročito ih ruši jedan naš mitraljez, koji je u samom podnožju prega i stalno dejstvuje i ne prestaje. Zaplevi se ravan od njihovih palih vojnika. Neprijateljski streljački strojevi koji su bili prešli Kamičak povratiše se natrag i sjuriše se u rečno korito odakle jakom pešačkom vatrom dejstvuju. Oko 11 časova pre podne poče neprijatelj dejstvovati sa artiljerijskim teškim oruđima, plasiranim negde pozadi Sokine kafane kod Štitara i gađati naše položaje. Sama se zemlja drmne od siline eksplozije njenog zrna. Sa jednim metkom sruši podignutu vilu nekog Šapčanina u vinogradu ispred naše baterije. Crn stub dima dizao se kao vulkan. Baterija je na istom položaju. Svakoga dana i noći vodile su se jake borbe. Svi neprijateljski napadi bili su razbijeni sa velikim neprijateljskim gubicima.


PLAVI SE RAVAN

Mrtvi vojnici su prekrili ravan ispred nas i ka Šapcu, jer između vatri nisu mogli, da ih iznesu - samo se plavi ravan od njihovih šinjela. Dani vedri i lepi, a noći vrlo hladne. U pet časova po podne danas 27. oktobra dobismo naređenje da se sa ovog položaja odstupi pod zaštitom mraka preko Skupljena, Debrca, Vlasenice, Pustog sela do Vukone, gde se zadržati, i čekati dalje naređenje. Sve nas je čudilo za ovako naglo i veliko naše odstupanje. Sigurno da kod naše vojske, koja vodi borbu na Gučevu i Baranji ne ide dobro. Verovatno da su odstupili i nama preti opasnost da ne budemo odsečeni i da ne mognemo odstupiti.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbija u Prvom svetskom ratu  |  Poslato: 24 Dec 2016, 04:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dnevnik Velikog rata (4): Savet zemljaku Antoniju

Kolubarska ili Suvoborska bitka najznačajniji je okršaj između Kraljevine Srbije i Austrougarske monarhije u Prvom svetskom ratu. Vođena je u novembru i decembru 1914. godine na frontu dugom više od 200 kilometara. Okončana je ofanzivom Prve armije pod komandom generala Živojina Mišića protiv neuporedivo brojnijeg i opremljenijeg neprijatelja, u trenutku kada je ceo svet očekivao vesti o kapitulaciji Srbije.

Slika
Silna bežanija: Izbeglice iz zapadne Srbije 1914. godine


Zajedno sa vojskom povlačio se i narod pred zverstvima austrougarskih vojnika, što je otežalo ratovanje srpske vojske. Snežna jesen napravila je neprohodno blato od puteva zapadne Srbije, pa se pokazala kao najbolji srpski saveznik, mada je većina vojnika bila mokra do gole kože jer nije bilo dovoljno šatora.


CRNE SLIKE

Mileta M. Prodanović je u to vreme dobio težak zadatak na koji se dobrovoljno prijavio. "Major čita zapovest - pravac odstupanja. Brine se što nema izviđača puta. Pešačka borba sve bliže i bliže čuje se. Videći ga zabrinutog za izvlačenje diviziona pošto izviđača nema (sigurno su pogrešili pravac i skrenuli drugim putom, što je se docnije i utvrdilo), ja se javim majoru Lazi kazavši mu da ja znam dobro put, kojim divizion ima da prođe do određenog mesta, Vukone. On mi oštro reče vrlo dobro, ali promisli da se ne varaš u putu, jer za grešku, to jest, ako divizion skrene pogrešnim putem, preti mu opasnost da se ne izvuče i zarobi se, jer se borba vodi blizu. Rekavši mi: "Pazi dobro, glava ti je u opasnosti", naredi mi: "Jaši! Hajde sa mnom napred!" Pojahasmo, divizion se krete. Pošto sam znao put iako je bila noć, radovao sam se u sebi kada mogu u ovako teškim prilikama pomoći starešinama. Baterije su se kretale žurno.

Slika
Srpski voinici prelaze Kolubaru

Sreda, 30. oktobar. Svakog časa stižu hrđave vesti sa našeg levog krila, koje vodi borbu pred Valjevom i Kamenicom. Uveče u 8 časova dobismo naređenje, da baterija odstupi preko Kladnice, Jabučja, kod Belog Broda prebaci se preko Kolubare, pa preko Lazarevca izađe na Vreočku kosu i čeka dalje naređenje... Kiša hladna i sitna pada. Noć mračna, ništa se ne vidi. Silna bežanija slegla se svud oko puta, zadržata je zbog prebacivanja trupa preko mesta na Kolubari. Oko 12 noću baterija je prebačena preko mosta. Mineri čekaju kod mosta da, čim budu naše trupe prošle, bace ga u vazduh. Poslednji voz iz Valjeva odlazi. Valjevo je, izgleda, palo.

Očev savet

Sveta u Čačku mnogo... Pranjane je neprijatelj već uzeo. (Otac) Miko me uveravaše da on nema sumnje u konačnu našu pobedu. Mnogo polaže na istrajnost Engleza, na neiscrpnu moć Rusa, na finansijsku moć Francuza, ali mi ćemo trenutno i pretrpiti. Savetujući me da se ništa ne brinem za decom, Cvijetom i nama, reče mi: - Samo vodi računa o svom zdravlju. Mi ćemo ovde sačekati pad Čačka, pa ću uzeti objavu i vratićemo se kući u Pranjane. Ja sam žurio da se vratim u Komandu. Bojao sam se da mi neprijatelj ne preseče prolaz preko Rudnika.


Nedelja, 15. novembar. Rano sam sa komandirom u osmatračnici. Napolju sneg veje i hladan vetar duvaše. Čitali smo izveštaje sa bojišta sa našeg levog krila koje vodi borbu oko Ljiga, Suvobora i na Maljenu. Baš beše izveštaj, kako su naši potukli neprijatelja na Baćencu, dok uđe komandirov posilni Ristović i reče mi da me traži jedan vojnik. Došao beše kod mene Antonije Obrenović, vojnik iz X pešadijskog puka, koji je iz Pranjana. Pitasmo se. Rekoh mu:


- Pričekni da se vratim komandiru i kažem mu da ću otići do topova, pa da odemo. Mogli bi tamo u zemunici da se porazgovaramo, i da što popijemo. On mi reče da nema kad: - Došao sam samo časom da te izvestim i da te upitam za savet. Teknu mi misao, sigurno preti opasnost Pranjanima. Zadržah se sa njim. On mi poče pričati da je noćas došao jedan vojnik iz Brajića i kaže, da se sada vode borbe na Suvoboru. Poljske pekarnice, koje su bile u Brajićima, odeljene su pre nekoliko dana. Maljen je pao. Kaže mi da je čuo da su moji otišli iz Pranjana. Reći će mi: - Nas dosta rešilo je da napusti komandu i da idemo kući. Kako nam ti veliš? Rekao sam mu da o tome i ne misli, niti pak da ma gde o tom razgovara i da sve od toga odvrati. Sada je lako izgubiti glavu. Kazao sam mu može biti da će mene komandir pustiti na neki način i ako mognem otići, poneću vam pisma i šta vam treba vi poručite kući a o napuštanju komande nema ni da pomišljate.


Rekoh mu: - Dođi doveče kod mene da posedimo; a ako mognem ići, ponesi pisma da ponesem. Pozdravismo se, on ode, a ja se vratih komandiru u osmatračnicu. Ispričah mu vest koju sam dobio. Iako nisam imao potrebe da toliko brinem, jer znam da je otac Miko tamo i sve išto se mogne bolje on će i raditi, ali me ipak velika briga i bol mori. Vidim kako se svi bez razlike u bežaniji muče, a i ostavlja se imovina neprijatelju i meštanima da je propaste i rasturaju. Same suze na oči udaraju mi. Ručati nisam mogao, samo sam priskrivao čašicu sa konjakom. Crne slike iz bežanije stvarale su mi se u mislima. Pomislih kako će moji po ovoj mećavi mučiti se. Komandir, osećajući moju tugu i bol za svojima, prekide ćutanje rečima: - Mileta, znaš strogu naredbu da se svakom bez razlike zabranjuje udaljenje van komande, ali ja primam na sebe i dozvoljavam ti, uzmi moga konja, otidi kući, vidi se sa svojima, dogovori se i naredi šta imaš i kad svršiš posao vrati se. Samo se čuvaj da ne padneš ropstva. Otidi, napiši jedan akt Sudu opštine pranjanske kao da te šaljem službenim poslom, zvanično, za prijem konja, koje opština ima da uputi...

Slika
Najznačajniji okršaj: Kolubarska bitka

Napišem akt i objavu, odnesem komandiru i on mi potpisa. Sneg prestao da pada. Reših da sad ne idem, jer sam bio rekao Antoniju da večeras dođe. Odem kod učitelja Sima, koji je sa službom u divizijskom štabu, a štab je bio u Sakulji. On napisa pismo. Uveče dođe i Antonije, donese dosta pisama i izjutra 16. novembra rano se krenem na konju. Vrlo hladno vreme, borba se čuje na celom frontu... Kad je bila zora, bio sam uz Breznu od Đurove reke ka kući Terzića, tu strevih jedan eskadron konjice. Pozadi jahaše jedan oficir. Zapitah ga odakle idu. Reče mi da idu sa položaja iz Brajića. Bili su zaštitnici cele odstupajuće vojske sa Suvobora. Sa neprijateljskim patrolama reče mi da su noćas imali dodira do teočinske opštine.

Dečje oči

Utorak, 28. oktobar. Silna bežanija prolazi, a negde i po dva reda kola natovarenih sa posteljnim stvarima i hranom. Odozgo na kolima mala dečica uplakana očicama gledala su vojsku. Čisto čitajući njihov bol iz očiju, čoveku se srce cepa kad vidi kako se ovi mališani muče. Žene i stari ljudi sa starijom decom terali su ovce, svinje i goveda, a neki su vodili volove ili krave zapregnute u kolima sa stvarima.

Reče mi i to da u ovom pravcu nema više naše vojske, osim one koja je odstupila ka Galiču, jer po naređenju naše trupe imaju odstupiti na odbrambenu liniju: Gojna Gora, Pranjani, Glavič, Osoje, Vrnčani, Zagrađa i Rudnik. Eskadron prođe, ja još produžih malo, misleći se šta da radim: da li da idem ili da se vratim. Pomislih na savet komandirov, koji mi reče kada sam pošao, a i sam konj neće da ide, sve nešto zastajkuje i vraća se. Reših, bolje da se vratim. Već sam bio izašao do Terzića kuće i svratih kod njih da što saznam o mojima, pa da se vratim. Meni uzvariše vruće rakije, te se malo zagrijah. Doručkovah, a već dva dana ništa nisam mogao jesti. Oni me izvestiše da su moji svi otišli u Čačak, samo je majka Maca ostala kod kuće u Pranjanima. Nisam se smio dugo zadržati, žurio sam. Polako, po onom metežu od sveta i komora, stigao sam u 4 časa po podne u Čačak 17. novembra.

Moje sam našao kod kuće Maksima Krivačića, kod Dare - Miko i Cvijeta sa decom, a Ljuba i snajka bili su otišli u Poljnu. Veoma su se obradovali kad su me videli, a i mene se bol sa srca svali kad njih videh. Sve su mi oči bile zavodnile od suza od radosti. Dečica se veselo igrahu oko mene, pričajući mi razno koješta. Prenoćio sam kod njih, posavetovali se da oni ostanu u Čačku i da dalje ne idu. Ispričao sam im velike patnje bežanije, naročito male dece. Već i poslednji voz iz Čačka odlazi i Čačak se žurno evakuiše.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbija u Prvom svetskom ratu  |  Poslato: 24 Dec 2016, 20:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dnevnik Velikog rata (5): Poklon od neprijatelja

Aranđelovac je polovinom novembra 1914. godine, u doba bitaka na Kolubari, bio prepun vojske i naroda, a tu se, kako svedoči Mileta M. Prodanović u svom dnevniku, obreo i sam vrh vojske i države.

Slika
Bitka za prestonicu: Srpska vojska u rovovima oko Beograda 1914. godine

"Njegovo Veličanstvo Kralj Petar Prvi ode na položaj vojsci. Saznadoh da je naš divizion odstupio sa Crljeni na Medvednjak u Prkosavu blizu Aranđelovca... U 4 časa po podne dođem u bateriju, koja je bila na položaju na Medvednjaku. Svi su se obradovali kada su me videli, jer su se bojali da ne budem pao u ropstvo, pošto su na telefonu saznali još pre dva dana da su Pranjani zauzeti. Uveče smo duže vreme u šatoru posedeli i pili vina, koga ovde dosta ima, te da bi se koliko toliko razonodili i brigu rasterali o propasti naše otadžbine.

OPŠTA OFANZIVA
Još nije bilo svanulo, tek zora, posilni me budi. Ordonans dolazi kod mene, dade mi hitno naređenje u kofertu. Potpisah mu koferat, on ode. Pročitah naređenje i vidim da je Vrhovna komanda sa obzirom na to što su kod neprijatelja nastupile teške prilike u pogledu hrane i snabdevanja i fizičke iscrpljenosti, a da se iskoristi momenat slabosti kod neprijatelja, a moral i duh kod naših trupa podigne, naređuje da se 20. novembra u 10 časova pre podne preduzme na celom frontu - opšta ofanziva... Žurno smo pripremali za pokret. Svi smo bili veseli kad je naređena ofanziva.

Slika
Grad tužnog izgleda: Centar Beograda ne meti austrougarske artijerije

Petak, 21. novembar. Naše trupe krenule su rano u napad na celome frontu. Lepo sam sa Glavice posmatrao kako X i XIX pešadijski puk podilaze kotu 187 koju je neprijatelj uporeno držao. Oko 4 časa posle podne zasviraše trube, krenuše se ova dva naša puka na juriš... Kosa mi se beše naježila. Strahovao sam šta li će biti. Neprijatelj nije mogao zadržati ova naša dva lavovska puka, koji zauzeše k. 187 sigurno sa velikim žrtvama, ali su uspeli.

Subora, 22. novembar... Danas je bilo dosta gubitaka i kod naše, a naročito kod Timočke divizije. Zarobljeno je neprijateljskih vojnika dosta. Moral i duh naših trupa je visok.


Sreda, 26. novembar. Rano su trupe preduzele napad. Sa celog fronta čuje se borba, ali ne tako jaka. Neprijatelj se ispred I i III armije prebacuje preko Kolubare i naglo odstupa, ostavljajući za sobom silan materijal i topove, sanitet, kola i ostalo što nije mogao prevući, jer je put zbog silnih vozova dolinom Kačera i Ljiga, a i ružnog vremena, propao, dok je put niz Tamnavu i sam po sebi u ovo doba godine i ranije bio vrlo hrđav te ometa izvlačenje.
Nedelja, 30. novembar. Celoga dana na celom frontu ogorčena borba, mitraljezi, puške i topovi nisu prestajali. Sa Avale viđahu se po bljesku neprijateljski topovi, koji gađahu naše trupe na Karauli, ali potučeni neprijatelj povlačaše se sa svih položaja, ostavljajući pune rovove svojih mrtvih i ranjenih, i odstupaše ka Beogradu.

Sahrana krvnika

Petak, 28. novembar... Ispred naših trupa čujahu se jake borbe. Prošli smo preko bojišta, gde je ovih dana očajna borba vođena. Masa mrtvih Austrijanaca, koje seljaci zakopavaju. Naiđosmo pored položaja neprijateljskih baterija, masa čaura ostalo. Naše baterije silno su ih tukle, jer su naši topovski meci svu zemlju oko njih izrovili.

Ponedeonik, 1. decembar. Naši pešački pukovi, koji imađahu pravac Torlak, postepeno, ali uspešno kretahu se čistom poljanom ka selu Jajincima... Kada je naša pešadija došla u visinu sela Jajinaca u dva časa po podne odjedanput videsmo kako neprijatelj iz rovova podiže bele barjačiće kao znak predaje.

Naši pešaci prestaše pucati i požuriše napred. U tom momentu neprijateljski vojnici poskakaše iz rovova, pretrčaše u prednje rovove i odjednom osuše najjaču pešačku vatru, potkrepljenu sa njihovom artiljerijom i pešadijom sa Torlaka. Naša pešadija ovim prepadom zbuni se i zakoleba, pa poče odstupati. U tom kritičnom momentu naš X pešadijski puk iz rezerve odmah je trčećim korakom razvijen kod sela Resnika gromkim glasom prolamao "Ura! Ura!" Za sve ovo vreme naša artiljerija sa Resnika pojačala je svoju vatru, kako na njihovu pešadiju, tako i na artiljeriju na Torlaku.

Naša pešadija koja se bila zakolebala i jednim delom počela da odstupa, ponovo ohrabrena X pešadijskim pukom, ponovo grunu napred i u 4 časa po podne neprijateljska pešadija pobeže iz rovova ka Torlaku. Tučena najjačom vatrom, naše artiljerije sa Resnika prekrila je bojište mrtvim i ranjenim. Njihova artiljerija oko 4.30 časova po podne prestala je sa Torlaka da dejstvuje: sigurno odstupa. Naši pešaci izbijaju na Torlak i noć 'vata, borba prestaje. Baterija je zanoćila u selu Resniku. Poče i sitna i hladna kiša. U 11 časova noću dobismo naređenje da sutra u 6 časova izjutra se krenemo u gonjenje neprijatelja pravcem: Rakovička šuma - Jajinci - Banjica i izađemo na Banjičko brdo, gde ćemo dobiti dalje naređenje.



Utorak, 2. decembar. Neprijatelj naglo odstupa; naše trupe već ulaze u Beograd... Borba pešačka vidi se kod Save. Njihova pešadija, koja je kod pontonskog mosta štitila prelaz, vodi borbu: pontonski most raskinut i oni ostali ovamo. U 2 časa po podne presta borba, naše trupe zarobiše silna kola sa zapregama, koja su čekala na red prelaza kao i vojsku, koja je štitila prelaz. Pričao mi je jedan Srbin Banaćanin da je strašna panika bila na mostu i da je mnogo kola-vozova gurajući se na mostu potopilo se u Savu. I ljudskih žrtava bilo je mnogo...

Veliko je raspoloženje kod sviju, jer smo neprijatelja isterali iz svoje zemlje i potukli ga tako da će se svaki Austrijanac, koji je ostao živ, sećati dobro kada je posećivao Srbiju. Ovim svojim junaštvom pokazali smo celom svetu, koji nas nije poznavao, šta je Srbin i zadivili ga. Ratni plen, koji nam je pao šaka, jer ga Austrijanci nisu mogli prevući, veoma je veliki. Uveče smo duže sedeli u vili Garašaninovoj, koja je blizu topova bila gde smo i noćili, pili i veselo razgovarali o našem silnom uspehu i o neprijateljskom slomu. Vojnici su uzeli iz kola neprijateljskih ostavljenih kod mosta na Savi raznih potreba, a nama su dali nekoliko flaša raznih likera, koje su Austrijanci spremili za Božićne poklone vojnicima. Na jednoj flaši sa punčom pisaše "fivun-perpen fapfeven Volforfen - za naše hrabre soldate", ali im sudbina bi, da ih Austrijanci ne piju, već zaista hrabri soldati - Srbi.


Sreda, 3. decembar. Svo polje zemunsko do Bežanijske kose pod vodom... Ja sam sa komandirom i p.poručnikom Sretenom smestio se u vilu prote Krstića, poručnik Svetislav u Bojića vili. Duševno raspoloženje od uspeha i dobar smeštaj činili su nas sve veselim i raspoloženim. Dobra hrana, život ne može biti bolji. Baterija je s vremena na vreme dejstvovala, štedeći municiju. Neprijateljska artiljerija sa Bežanijske kose gađala je Topčidersko brdo, obasipajući sav prostor, a i naše mesto tukli su jako. Tako, jednog dana seđasmo za ručkom u našem stanu, dok odjednom grunu eksplozija. Neprijateljski šrapnel se raspršte baš pred našim stanom i parče probi vrata i uleće kod nas. Često puta preko noć otvori se pešačka jaka vatra oko Save sa obe strane, i čim mi bacimo nekoliko metaka, umiri se. Beograd dosta porušen neprijateljskim granatama, noću neosvetljen, tužnog izgleda.


Na Svetog Nikolu proslavili su svečano svoju slavu na bojnom polju komandir i por. Sreta, ugostivši nas vrlo dobro. Ovde sam unapređen u čin podnarednika i ponovo predložen za odlikovanje Srebrnom medaljom.

NAGRADA ZA HRABROST

Nedelja, 14. decembar. Jednoga dana pred Božić, dok sam šetao prugom sa komandirom, on mi reče: "Mileta, napiši objavu za sebe i spremi se na odsustvo za ove božićne praznike, te sa svojima provedi ove praznike." Tim me je jako obradovao, jer sam i sam mislio da ga molim, a ono mi on sam odobrava, jer o meni vodi računa. Žao mi i nije žao truda, niti osećam umora u mom velikom kancelarijskom poslu pošto sam više puta morao gotovo celu noć raditi kada mi se to priznaje, jer je komandir činio mi sve što se može i svojom dobrotom i pažnjom prema meni oduživao se, a ja sam, pak, sa najvećom voljom i tačnošću obavljao svoj posao.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbija u Prvom svetskom ratu  |  Poslato: 24 Dec 2016, 20:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dnevnik Velikog rata (6): Tifusna lutrija

Artiljerijskom naredniku Mileti M. Prodanoviću konačno su, početkom 1915. stigle i lepe vesti: "Nedelja, 25. januar. Dobio sam kartu od kuće koja me je obradovala. Snajka je rodila ćerku, koju su krstili i dali joj ime Olga. Milo mi je bilo, kada je dao Bog da od pokojnog Zdravka imam koga, koji će mi njega predstavljati i u Olgici gledaću moga dobroga brata, Zdravka.

Slika
Harala i opaka bolest: Tifusari iz Prvog svetskog rata


NOVI NEPRIJATELJ
U martu je štab Prodanovićevog puka bio stacioniran u selu Kumodraž kod Beograda, i on beleži u svoj dnevnik i ovo: "Pojašem konja, pa kroz Rakovičku šumu, gde ptičice pevaju, pa preko divnog zelenog polja po kome se ucvetalo cveće šareni, a po polju rasturene ovce pasu, mali beli jaganjci igraju se i tek po koja ovca blekne, brine se za svoje jagnjence... Iziđem na Torlak, odakle je dogled vrlo veliki, sjašem sa konja, sednem i posmatram okolinu: Beograd, Zemun i nedogledne sremske ravnice iz kojih se samo negde vidi toranj neke crkve u selu, ostalo se sve gubi u tami, Sava i Dunav vijugaju i obavijaju lepi Beograd oko koga su se pre 5-6 meseci vodile krvave borbe, a i sada s vremena na vreme bombarduje ga neprijatelj sa težim oruđima. Vidi se lepo Cer sa Vidojevicom, ponikao iz mačvanske ravnice kao neki veliki grad... Vide se rovovi, koje je naš vredni pešak kopao ispod Torlaka i Rakovičke šume, gde su pre 5-6 meseci vođene velike borbe. Divna panorama, da bi se čovek sa uživanjem zadržao posmatrajući ceo dan, podsećajući na minule borbe...

Slika
Umire od tifusa: Srpski vojnik pred krcatom bolnicom

Zdravlje kod vojnika pogoršava se. U našoj vojsci pojavljuje se trbušni i pegavi tifus. Zavlada strah. Umiranje kod vojnika veliko, naročito u Valjevu. Nekoliko vojnika umrije i u našoj bateriji. Stroge mere preduzete su. Izvršena je dezinfekcija svih stvari da bi se sprečila zaraza. U početku meseca aprila bio sam malo bolestan, ali shvatajući ozbiljno, otišao sam odmah lekaru, koji me je površno pregledao bojeći se zaraze. Reče mi da se ništa ne plašim, već je samo manji nazeb. Dade mi lek i vrati me. Komandir se bio dosta zabrinuo za mene. Reče mi da će dobro biti da se uveče okupam i zatim da se dobro istrljam i zavijem, da se preznojim.

Celoga dana me je on obilazio, kao i njegova gospođa Zora, koja je bila došla iz Kragujevca kod njega, 'ladila mi krpe i nudila me raznim kolačićima kao da sam im bio rođeni brat... Tako isto su se i svi vojnici brinuli za mene, i skoro ceo dan dolazili jedan po jedan i pred vratima moje sobe pitali posilnog kako je meni... Čim sam se pridigao, otišao sam kod doktora potpukovnika Krste Dragomirovića na Torlak, te me je on detaljno i svesrdno pregledao, jer sam se bojao kakve teže bolesti. - Nazeb, proći će - a i reče mi da bi mi bio potreban odmor. - I zato ću ja predložiti da se ti pustiš kući na popravku zdravlja. Pozdravim se sa njim i zahvalim mu se na usrdnom pregledu. Posle dva-tri dana seđah sa komandirom u sobi, dok dođe telefonista, i reče mi, da me odmah traži komandant diviziona ppuk. Nikola Tomašević da idem kod njega. Setih se, sigurno je došao raport od dr Dragomirovića za moje odsustvo.

Pred štabom me je sačekao ađutant, prijatelj Voja. Reče mi da me komandant traži zaista zbog toga raporta i kaže mi da se on mnogo ljuti, učeći me kako da mu odgovorim. Ja mu rekoh, ispričaću mu istinu, pa njemu ako se odobrava nek odobri, hvala mu, a ako ne, ono ništa nije ni bilo. Hvala Bogu, samo kada je meni sada dobro, a on kako hoće... Uđem kod komandanta u sobu, on seđaše za stolom. Kada sam mu se javio, on mi ljutito reče: - Mileta, došlo je poslednje vreme kada si i ti kao pošten čovek počeo da kajišariš i da preko prijatelja stvaraš bolovanja i odsustva, onda treba dići ruke od svega. Ja sam tebe smatrao i cenio mnogo... Zamolio sam ga samo da me sasluša. Ispričao sam mu sve kako je bilo... Bojao sam se opake bolesti ne zbog mene, nego zbog dece, jer sam ja roditelj dece petoro mojih i jedno moga brata počivšeg Zdravka, o kome je i on slušao, a i zbog mojih starih roditelja, morao sam se više brinuti za svoje zdravlje.

Zavet maloj Olgici

Vraćajući se sa groblja, iako sam klonuo od žalosti, osećao sam da mi je se duševni teret, koji sam imao, svalio, jer sam svoju bratsku dužnost izvršio i preneo telo moga dobrog brata pokojnog Zdravka. Dragi moj mali brate, počivaj mirno i spokojno među tvojom braćom i sestrama. Tvojoj Olgici ja sam mesto tebe.

Pa sada, kada je mene hvala Bogu dobro, stoji vam na volju, hoćete li mi odobriti ili ne. Samo sam ga učtivo zamolio da upita dr Dragomirovića i uveri se, zašto sam kod njega bio, da bi sumnja, koju on misli, otpala. On mi reče, da si tražio od mene odsustvo, pa ma i veće bilo, dužnost bi mi bila da ti učinim, jer sam tobom i tvojim radom zadovoljan, ali bolovanje, pošto dobro izgledaš, da ti odobrim neću. Možeš ići u bateriju.

Po dolasku u bateriju ispričao sam komandiru, koji mi reče: - Kada ti on nije dao, ja ti dajem! Spremi se i idi do kuće sedam dana, pa ako ne zatrebaš, ja ću ti poslati produženje. Spremio sam se i otišao kući. Proslavio sam slavu Svetog Đorđa sa svojima i vratio se u bateriju, svršio mesečne račune i opet otišao kući, sada po odobrenju komandanta diviziona puk. Tomaševića". Srpska vojska je uskoro dobila naređenje za pregrupisavanje i pokret, a krajem juna, Mileta Prodanović je po ratnom zadatku stigao u okolinu Valjeva, gde je zatekao svog komandira. "Oko 10 časove pre podne 27. juna stigao sam u Murgaš u logor... Komandir beše nešto slabunjav i žaljaše mi se da se ne oseća dobro.

Nedelja, 28. jun. Komandir ne ustaje iz šatora. Pošto sam sredio poslove, odem kod njega da ga obiđem. On ležaše. Imao je dosta jaku vatru. Lekar je došao pregledao ga i mene samom reče:


- Po svima simptomima i znacima izgleda da je trbušni tifus. Komandir je prešao u I poljsku bolnicu Šumadijske divizije I poziva, sproću našeg logora... Ja sam svakog dana, pošto završim redovan posao, pojahivao konja i obilazio komandira u I poljskoj bolnici u Murgašu. Bolest je sve više uzimala maha i u petak 17. jula moj dobri komandir i moj iskreni prijatelj kapetan I klase Dimitrije M. Jezdić umre. Sve što sam mogao, stavio sam na uslugu da bi njegovo telo spremili i ispratili za Kragujevac, da se sahrani u porodičnu grobnicu. Da bi se koliko-toliko njegovoj dobroti odužio, dao sam moje konje, te su njegovo telo po noći odvukli u Kragujevac. Došao nam je za komandira baterije kapetan I klase Božidar I. Bogunović, čovek vrlo miran, veoma tačan oko izvršenja naredbi...

Junak se vraća kući

Nedelja, 2. avgust. Oko 10 časova pre podne stigao sam kući u Pranjane sa telom pokojnog Zdravka. Veoma je težak i tužan prizor bio kada smo stigli. Izašli su svi, pa i malu Olgicu izneli da svoga tatu dočeka i zagrli. Svi su pali kukajući oko sanduka. Mala Olgica koju je snajka držala, svojim rukama trljala je po glatkom, metalnom sanduku, kao da siroče zna da miluje svoga tatu. Samo se srce u čoveku cepa. Junačio sam se i stegao srce da njih koliko-toliko razgovorim. Spremljena je grobnica i u ponedeljak 3. avgusta izvršili smo pogreb tela pokojnog Zdravka uz učešće gotovo celoga sela Pranjana kao i kumova i prijatelja iz okolnih sela, koji su došli da poslednju poštu ukažu pokojnom Zdravku, te da se njegovim dobročinstvima i pažnji, koju je on svima činio, koliko-toliko oduže i da vrlog Srbina i dičnog junaka, koji svoj život položi za veru i otačestvo, do svoje večne kuće isprate. Divnim i dirljivim govorom na grobu oprostili su se sveštenici Radosav Simić i Radomir Krečković. Sav narod koji je bio prisutan, gušio se od suza.

PARASTOS ZA BRATA

Dani su se primicali godišnjici od kako je Zdravko poginuo. Telo njegovo još stoji nepreneseno. Više puta pokušavano je, razne smetnje su bile. Tvrdo sam se rešio da do godišnjice prenesem njegovo telo pošto-poto, te da bar njegove kosti o godišnjem parastosu se preliju u porodičnom grobu u Pranjanima.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbija u Prvom svetskom ratu  |  Poslato: 24 Dec 2016, 20:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dnevnik Velikog rata (7): Čestitke za nov život

U avgustu 1915. Srbiji je zapretila nova opasnost, rat sa Bugarima.

Slika
Nema snage za otpor: Srpska vojska je u povlačenju morala da ostavlja teško naoružanje
Mileta Prodanović u to vreme beleži: "Predviđajući opasnost po našu otadžbinu ako rat sa Bugarskom izbije, a znajući da se mi upućujemo na front pred Bugare i da ćemo u slučaju rata sa njima, očajno se braniti, borbe će biti za opstanak, velike i krvave, ko zna šta će biti sa nama... seo sam i napisao pismo kući i Cvijeti. Dao sam joj dosta saveta o postupanju u životu, zamolio je da roditelje moje dobro sluša, decu da neguje, čuva i školuje, da za mene ništa se ne brine, ja ću o sebi voditi računa. U isto vreme poslao sam i pismo, koje je bilo kod mene, a kojim su se austrijski oficiri 1914. kada su zauzimali Pranjane, majci zahvalili na lepom dočeku. Neka im se i to nađe. Ja predviđam da, ako rat sa Bugarima izbije, mi ćemo biti pregaženi od Austrijanaca i Bugara, jer je mala naša snaga da dade otpora".

SMRT ZA DLAKU
Prvog oktobra 1915. artiljerski napad Bugara sa Crnog vrha označio je početak rata sa Bugarskom. Srpskom vojskom proneše se glasine da je neprijatelj zauzeo Vranje, ali i da je Rusija objavila rat Bugarskoj.


"Nedelja, 18. oktobar. Danas su neki slavili Svetog Luku. Penjući se uz Grnčarevu čuku posmatrao sam borbu, koja se žestoko vodila na celoj liniji našoj od ogranka Suve planine pa do na Vlasinske položaje. Oko 2 časa po podne stigao sam blizu položaja naše baterije, koji je bio jako dobro obasut neprijateljskim haubičkim zrnima. Naša baterija ipak dejstvovaše, ali čim neprijatelj opali, posluga pobegne u zaklon. Ostavio sam konja kod prednjaka i uputio sam se bateriji na položaj. Kad sam bio blizu baterije, pod samim položajem, neprijateljska haubica opali, ču se pucanj. Malo potraja, pa se čuje zrno kako putuje baš u pravcu mene. Požurih samo malo bržim koracima. Vidim da se nema kud.

Slika
Bugarski vojnici masakrirali i vojnike u bolnicama

Od sudbine se ne može uteći. Odjednom, iznad moje glave, zrno svojim zvukom fu i pozadi mene, prebaci me, na tri metra grunu i eksplodira. Svoga me dim obuze, komandir i komandant bataljona major Arsenijević sa osmatračnice gledali su durbinom. Kad sam bio zaklonjen u dimu, računali su da sam gotov, a poznali su me kad sam išao položaju bateriji.

Čim sam izašao u bateriju, zovu me na telefon i čestitaju mi nov život. Svima vojnicima milo i raduju se što sam ostao živ i čude se mojoj hladnokrvnosti, jer se nisam bio nimalo uplašio, promenio. U bateriji, kad sam raskopčao koporan, izbija dim i smrdi, koji se prilikom eksplozije zavukao... Na levom krilu celoga dana vrlo jaka borba se vodi. Naši su napadali na Golaš koji su prošlog dana izgubili, ali ga i danas nisu mogli oteti. Juče i danas naš levi odsek imao je dosta gubitaka... Ovog dana položaj naše baterije je nađen i silno tučen, tako da su u samu bateriju padala haubička zrna, a jedno udarilo baš kod našega šatora... Pomolio sam se Bogu kad sam hteo leći, što me je danas sačuvalo od smrti...


Ponedeonik, 19. oktobar. Dobismo uveče od Komandanta odseka naredbu, koju da saopštimo vojnicima, da su trupe Timočke divizije I poz. potukle Bugare na severnim padinama Suve planine kod Bele Palanke, kao i da je Rumunija objavila rat Bugarima; da Rusi bombarduju Varnu i Burgas i da maršuju preko Dobrudže; Englezi bombarduju Dedeagač, a Francuzi gomilaju oko deset divizija i tuku se sa Bugarima kod Štipa. Pošto smo pročitali vojnicima ovu naredbu, legli smo. U šatoru sa komandirom o njoj sam dugo komentarisao. Pročuo sam odmah, da situacija ništa ne valja i samo se izmišljava i vojnicima dostavlja, da se moral koliko-toliko očuva."

Slika
Okrutne komšije: Stradanje Srba u vranjskom kraju


Krajem oktobra Prodanovićeva baterija dobila je naređenje za pokret ka Vlasotincu i Leskovcu, gde se kod sela Batince 25. oktobra razvila strašna borba. "Pešačka zrna sipala su kao kiša oko nas, 9 časova pre podne naša pešadija poče naglo da odstupa; vojnici iz Trećeg puka III poziva počeše se predavati Bugarima, čak i njihov komandant bataljona rezervni major Sava Lazić... Pešadija je naglo begala; opet zavlada bojazan da ne budemo zarobljeni. Tog trenutka dobismo telefonom naređenje od komandanta artilerije puk. Čed. Vohoskog, da odstupamo do vodenice, gde će nas on sačekati na raskrsnici puteva Leskovac-Vranje i Leskovac-Vlasotinci i izdati nam zapovest za dalji rad. Odmah komandir telefonom naredi "na prednjake zapreži", a mi poskakasmo iz osmatračnice i pritrčasmo bateriji; neprijateljska artiljerija tukla je sve žešće selo i put ka Leskovcu...

Haos u Leskovcu

Kroz Leskovac haos od trupa i građana, vriska i plač ženskinja na sve strane, radnje se razbijaju i pljačkaju, rulja pljačkaše na sve strane, viđala se i po kućama, vukla i nosila stvari, pa čim je spazila nešto bolje, bacala je i drugo uzimala. Žalosno je i tužno gledati kako se ruši imovina svoje braće, ali besvesna masa nije se obazirala ni na šta...

Komandant XIV pešadijskog puka p.pukov. g. Stevan Nešić trčao je lično i zaustavljao razbijene pešake, da se vraćaju i zadržavaju Bugare, ali ga nije niko slušao, već su i dalje begali ka Leskovcu i pruzi; jedan vod konjanika rasturen, sa revolverom u ruci, zadržavao je pešadiju, da bar posedne prugu. Gađajući najživljom vatrom, sačekali smo bugarsku pešadiju do 700 metara... U galopu smo prešli prugu i ušli u Leskovac, i žurili ka položaju; vod kapetana Popovića kod železničke stanice brzom paljbom dejstvuje i zadržava neprijatelja, koji besno juri. Haubička baterija majora Toše poče sa Hisara da dejstvuje.


Ponedeonik 26. oktobar. Oko 8 časova pre podne telefonist Ljubomir Petković kazaće mi da Bugari izbijaju na Hisar... Čim smo promakli raskrsnicu puta Leskovac-Prokuplje i pošli Lebanima, počeše padati naši ubijeni konji i kukati pogođeni vojnici. Komandir, videći da bateriju ne može izvući, viknu: "Spasavaj se kako ko može, a vadi sa topova zatvarače." Meci su padali kao grad, iz visine, jer su Bugari na Hisaru, a mi dole; ja sam skočio oko jedne kućice, pored puta za Prokuplje i poljem begao sam, samo sam gledao da nisam u gomili vojnika, jer će gomilu koncentrisanijom vatrom gađati... Na sve strane padaju pogođeni vojnici, obliveni krvlju, kukaju i mole: "Braćo, iznesite me ili me ubijte!".

Uzmem jednog pešaka ranjena, sav u krvi, kao slamku zabacim ga na leđa, produžim trčati, nisam ni trideset koraka prošao, on stade kukati i moliti me: "Spusti me brate, molim te, teško mi je." Spustio sam ga. Produžio sam trčanje dalje, meci su samo šibali, predviđao sam da je gotovo nemoguće iz ovog okršaja izvući se čutav. Molio sam se Bogu, samo da se teško ne ranim, već lako da se ranim ili da poginem, a iz unutrašnjeg džepa izvadio sam revolver, da ako se teže ranim, da živ ne padnem Bugarima šaka, jer sam očima sa položaja gledao kako noževima bodu volove u Haubičkoj bateriji, kao i ljude među topovima. Nisam mogao zamisliti da je čovek u stanju toliko da trči, čitavih pet kilometara pretrčao sam. Kada su pešački meci počeli ređe padati, ipak bojao sam se njihove konjice i trčanje produžio sam sve do prelaza Jablanice...


Gubitaka naših mrtvih i ranjenih koliko je bilo ne da se lako oceniti, polje je prekriveno, ali da su Bugari samo strčali na raskrsnicu puta Leskovac-Prokuplje sa samo jednim mitraljezom, pošto je teren ravan, a poljem je u najvećem neredu begala naša vojska XIV pešadijskog puka, dva bataljona XX pešadijskog puka, ostatak ljudstva od tri zarobljene baterije, pešačke trupe i bojne komore, sve bi pokosili i niko živ ne bi izašao; ili da su samo pustili dva eskadrona konjice, sve bi žive po'vatali i zarobili.

PUKOVNIKOVA GREŠKA

Četvrtak, 29. oktobra. Napisali smo i poslali iscrpan izveštaj o našoj propasti komandantu Timočke divizije I poziva. Komandir je strašno bio utučen, žalio je izgubljene topove, samo suze što mu ne udare. Ja sam pak blažio ga i govorio mu da smo mi izvršili potpuno naš zadatak i do poslednjeg trenutka štitili smo našu pešadiju; a što je pešadija naglo napustila položaj i što nas blagovremeno nije izvestio komandant artiljerije pukovnik g. Vohoska, to mi nismo krivi, mi smo tehnički izvršioci. A oni koji treba da vode računa o strategiji nisu vodili, to mi nismo krivi. Žao mi je samo ljudi, a topova nije.


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srbija u Prvom svetskom ratu  |  Poslato: 24 Dec 2016, 21:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dnevnik Velikog rata (8): Noć tiha, a strašna

Sve se uzmutilo. Čak se prenose vesti da će se danas, sutra rešavati o kapitulaciji, a i pripremalo se na put preko Crne Gore za Skadar. Silna zapitkivanja upućivana su mi od vojnika i traženi saveti šta ja mislim šta da rade, da li da se vrate kućama i predadu neprijatelju ili da produže dalje sa baterijom ako ne bude sloma i kapitulacije. Svakome sam bez razlike čina i zvanja savetovao da mi ne treba ni da pomišljamo da napuštamo komandu i vraćamo se kućama sami, dok oni koji vode računa o tome ne reše pitanje o nama.

Slika
Povlačenje ka Albaniji: Srpska vojska 1915. na prelazu od Peći ka Andrijevici




SVE NADE PROPALE
Utorak, 17. novembar... Oko 11 časova noću probudi me posilni Milivoje i reče mi: "Traži te komandir odmah." Odem u šator kod komandira koji je sedeo na stolici naslonjen na obe ruke, a držao je neku hartiju u ruci; dolaskom mojim ustade, sav prebledeo i neobičnog izgleda reče mi: - Mileta, ovo je naređenje po kome imamo sav ostatak našeg topovskog materijala i sve spreme da uništimo, sve slabe konje da pobijemo, a potrebnu hranu, stvari i arhivu da natovarimo na konje i u 7.30 izjutra 18. ovog meseca, da baterija, stoka i ljudstvo bude gotovo za polazak preko Žljeba, Rožaja za Andrijevicu, a odatle za Skadar; do tog vremena ima biti sve uništeno, municija, kare, kola i ostala sprema...

Slika
Umiranje svakog dana: Srpski vojnik umro od gladi u Skadru 1915. godine

Izgovorivši mi ove reči drhtavim glasom i velikom tugom za propast naše otadžbine, jer je ovim sada načisto, sve nade su propale, dade mi naređenje da ga zavedem i čuvam. Strašan je prizor bio pogledati kako se nište oni dični topovi kod naših ostalih baterija koji su pokazali bezbrojno puta neprijatelju da su nenadmašni u savršenstvu; sve se seče i gori, topovi se lupaju gvozdenim maljevima, obijaju se nišanske sprave i sve što je gvozdeno kvari se, a sve drveno gori. Noć tiha, ali strašna, crni dimovi kuljaju, tek gde-gde čuje se prasak neke bombe koja je ostala u nekim kolima koja gore; svi sa velikim duševnim bolom ćutke izvršavaju svoja naređenja...

Zahvalnost Esad-paši

Posle bekstva princa Vida sa prestola i uprave Albanije, uzeo je upravu u svoje ruke Esad-paša, naš veliki prijatelj i saveznik, i blagodareći njemu, njegovoj svesrdnoj pomoći i zaštiti, mi smo mogli obezbeđeni proći, inače bismo svi izginuli ili bili porobljeni. Svaki Srbin koji je prešao Albaniju, mora biti večito zahvalan Esad-paši.

Osviće sreda 18. novembar... Pred mrak ulazimo u klisuru Žljeba, sneg sve veći, put je vrlo uzan i kretanje sporo, i tako polako, putujući i ostavljajući ponekoga konja, koji je snagom baldisao, u velikom snegu zanoćili smo. Svaki je birao mesto ispod jele ili smrče, gde je manji sneg, nasekao jelovih grana i umoran spustio se da se malo odmori. Od Savinih voda pa do na vrh Žljeba išli smo klisurom Žljeba, koju nadvišavaju tanke jele i četinari. Po samom mestu i opremi putnika, samo da je u manjem broju, podseća čoveka na neku turističku ekspediciju na Alpe.

Slika
Vojnik skida meso sa uginulog konja


Petak 27. novembar. Krenuli smo se iz Podgorice za Skadar u 7.00 izjutra lepim drumom do varošice Tuzi, a odatle preko vrlo kamenitog i hrđavog puta izašli na brdo više Tuzi. U 11 časova pre podne ugledasmo Skadarsko jezero, za koje sam kao dete znao i koje je u pesmama iz starih vremena opevano. Hrane ponestalo... Gladni i zamorni vojnici ipak su se trudili da bi što pre stigli Skadru, toj našoj obetovanoj zemlji, gde ćemo se nahraniti, odmoriti i primiti oružje i odakle ćemo, udruženi sa saveznicima, udariti ponovo na neprijatelja. Sa tom nadom svaki je upinjao svoju snagu. Uz put je bilo raznih šala i doskočica, da bi se čovek razonodio i na umor i glad unekoliko zaboravio. U 4.00 po podne stigli smo u selo Hotski Han pod samim kršom albanskim... Arnauti izneli pomalo hleba. Prodaju ga, ali ne za pare, već u razmenu za razne stvari kao veš i ostalo; već počinju vojnici i svoju spremu davati za hleb.

Nema, čoče, bogumi

Petak, 27. novembar. Mi smo jutros poslednji hlebac koji smo našli u komori dali vojnicima, još imamo šest džakova brašna koje nosimo kao rezervu, a kupiti se nigde nema; od ma koga Crnogorca potražiš da li ima hleba da ti proda, kazaće ti svaki istim odgovorom: "Nema, čoče, bogumi, ovo je siromašna i gladna Crna Gora..."

Nedelja 29. novembar. U 7.00 izjutra pošao sam u Skadar, jer me komandir uputi da kupim nešto za jelo i piće dok oni dođu... Varoš puna silna sveta bežanije i vojske tako da samo po ulicama meša, kupiti se za jelo nije imalo ništa. Nađem našeg konačara i on mi reče da će naš bivak biti kod starih kasarni na severnom delu varoši na putu koji vodi za Đakovicu. Izađem na tu stranu da sačekam bateriju. Od topovskog parka, od hrane i udobnosti koju smo mi očekivali i nadali se da ćemo ovde imati, nema ništa... Nad samom varoši sa južne strane uzdiže se stari Skadarski grad, koga su još braća Mrnjavčevići zidali, ispod koga ka severu proteže se stara varoš - prava turska, po uskim ulicama i ćepencima, posle malo dalje ka severu nastaje nova varoš, evropska, sa lepim dvospratnim i trospratnim kućama evropskog tipa i ima vrlo velikih trgovina. Odmah po našem dolasku, neprijateljski aeroplani preko Taraboša od Bara dođoše i bombardovaše logore oko varoši; malo podalje od našeg logora padoše dve bombe, od koje je jedan vojnik poginuo. Već strah i razočaranje sve više čoveka pritiskuje, hrane nema. Izdelismo onih šest džakova brašna vojnicima, a još nam traje volova, pa smo ponekog klali. Vrlo ružno i kišno vreme.

Umiranje vojnika vrlo veliko, tako svako jutro pored našeg logora proteraju po nekoliko volovskih dvokolica natovarenih, kao drva, mrtvim vojnicima za sahranu. Aeroplani gotovo svaki dan bacahu bombe, topova za gađanje istih nema, i što ima brdskih, nemaju municije. Starešine, i koliko bi hteli nabaviti hranu za ljude, nemaju sredstva da je donesu, jer stoka gotovo sva ostala na putu, i što je ostalo, to sad bez hrane lipsava svaki dan; svaki je gotovo ostavljen samom sebi, da se što zbrine i nabavi za hranu. Naš papirni novac neće da primaju... Na ovom bivaku kod starih kasarni proveli smo 12 dana, kada smo se po naređenju komandanta divizije preselili u staru varoš ispod Skadarskog grada, i razmestili se u kuće i po štalama...


Veoma me je interesovalo posmatrati Taraboš, koji nas podseća iz skore prošlosti na velike borbe iz 1912. i 1913. godine. Varoš je puna sveta. Ovde su narodni poslanici, vlada i ministri, sem ministra vojnog, za koga računaju da je odstupio za Solun i na mesto njegovo za ministra vojnog dođe pukovnik Boža Terzić, naš komandant Šumadijske divizije I poziva. U Skadru smo proveli do 20. decembra, kada smo dobili naređenje da idemo za Lješ, gde ćemo ako se mogne, ukrcati se u San Đovanu u lađu, a ako se ne mogne, onda ćemo ići do Drača peške, pa ćemo se tamo ukrcati u brodove i ići na ostrvo Korziku ili u Alžir... Nastala je briga gde će se naša vojska smestiti i kako će se prebaciti, a dokle saveznici o tome odluče, primaći je bliže moru, kako bi se lakše ishranjivala, pošto stoke i sredstava za prenos hrane od San Đovana nema dovoljno...

SPAS OD RUSKOG CARA

Sreda 23. decembar... Veliku blagodarnost naš narod je dužan priznati ruskom caru Nikoli II, koji se brinuo za našu evakuaciju, jer se nešto oklevalo i izgleda mi da nije bilo ni utvrđeno gde će nas i kako evakuisati iz primorja, pa je, kako sam pouzdano doznao, car Nikola danas uputio telegram, koji je ruski ministar spoljnih poslova Izvoljski predao francuskom ministarskom savetu: "Pozivam se na Vas, gospodine predsedniče, da pomognete našeg hrabrog saveznika Srbiju. Jedan veliki deo njene vojske čeka na albanskim obalama način kako da se ukrca i tako izbegne da padne u neprijateljsko ropstvo. Neophodno je potrebno da se brzo spase ova hrabra vojska, koja će biti kasnije od velike koristi za opštu stvar. Ako Francuska i Engleska nađu način da obezbede sigurnost jednog brzog transporta srpske vojske na ostrvo Krf, njini napori poslužiće jednoj lepoj i plemenitoj stvari - Nikola."


vestionline

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 89 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker