Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:52


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 21 Dec 2020, 23:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ONA JE PRVA SRPKINJA KOJA SE UDALA U VENČANICI! Imala je čak i suncobran, lepezu i beli široki svileni pojas - OTAC NIJE DOZVOLIO DA SE UDA U NARODNOJ NOŠNJI!

Petrija Obrenović je bila očeva mezimica. Ponos i dika kneza Miloša Obrenovića, njegova najstarija ćerka i prva žena u Srbiji koja je obukla venčanicu.

Slika

Odgajao ju je i vaspitao onako kako je i živeo - strogo i tradicionalno, bez preterane sentimentalnosti i nežnosti, ali to Petriju nije sprečilo da postane, svesno ili ne, dah promena i duh moderne Evrope koji je nepovratno stizao i u Srbiju.


Knez Miloš se ženio samo jednom. Kada mu je bilo 24 za suprugu je uzeo osam godina mlađu Ljubicu Vukomanović i par je ostao zajedno sve do njene smrti 1843. godine.
Za nešto manje od četiri decenije Ljubica i Miloš dobili su osmoro dece – četiri dečaka i četiri devojčice – Petra, Petriju, Jelisavetu (Savku), Gabrijelu, Mariju, Milana, Mihaila i Teodora.

Petar je umro u ranom detinjstvu, pa je tako Petrija – prva devojčica, postala najstarije knjaževo dete i njegova mezimica koju je, iako po prirodi strog i nepopustljiv, beskrajno voleo. Zauzvrat, ona je bila dobra i poslušna ćerka koja se uvek pokoravala očevim željama.

Očeva mezimica

Petrija je rođena 1808. u selu Brusnica u opštini Gornji Milanovac. Knez Miloš je bio patrijarhalan čovek koji nije verovao u školovanje ženske dece. Od njih se očekivalo da budu dobre domaćice, supruge i majke, pa Petrija nikada nije išla u školu, a naučila je da čita tek kraj svojih sinova.

Ako joj ovo i nije bilo pravo, Petrija nikada ništa nije rekla. Savremenici su je zapamtili kao tihu, povučenu i odmerenu devojku vezanu za kuću, majku i, veoma, za oca. Govorila je retko, malo i uvek spuštenog pogleda.

Knez joj je, sa druge strane, ugađao onako kako je umeo – kupujući joj skupe poklone, obasipajući je pažnjom i, naravno, tražeći joj uglednog i bogatog muža.

Tako je Petrija postala prva žena u Srbiji koja se našla na portretu i to u vreme kada su oni na Balkanu bili prava retkost i kada su u pitanju muški pripadnici visokog društva. Izradio ga je Pavle Đurković, ali nažalost danas se ne zna kako je izgledao jer nije sačuvan.

Milošev konak u Kragujevcu, u kom je Petrija provodila najveći deo vremena sa majkom, bio je uređen “po evropskim standardima” sa sve porcelanskim tanjirima i šoljama dopremljenim čak iz Beča, a kada je stasala za udaju, Petrija je od oca dobila poseban dar – dijamantsku dijademu izuzetne lepote.

Pokloni dostojni princeze

Slika

Kako je u to vreme bio običaj da se devojke rano udaju, Petrija je imala prosce već sa 13 godina. Ipak, knez Miloš mezimicu nije hteo da da bilo kome!

Bilo je tu pregovora i dogovaranja, razgledanja i “bezecovanja” raznoraznih mladića. Knez i, još češće, njegova braća – Jovan i Jevrem, odlazili su u posete viđenijih srpskim porodicama, proveravali da njihovi sinovi nemaju kakvu “falinku” i da li bi bili u stanju da se dobro staraju o Miloševoj najstarijoj ćerki.

Na kraju, izbor je pao na momka iz ugledne trgovačke porodice iz Zemuna – Teodora Bajića. Nakon što je utvrđeno da je sa momkom sve u redu, upriličeno je “viđenje” sa Milošem Obrenovićem gde je mladić doneo darove za devojku.

Petrija, kojoj je tada bilo 15 godina, za veridbu je saznala u Kragujevcu, a supruga, kao ni on nju, nije videla sve do zvanične prosidbe.

Miloš je hteo da svadba njegove ćerke zaseni sve dotadašnje svetkovine! Već za prosidbu su sređeni drumovi koji su vodili do Kragujevca, a za konak su izrađene drvene stolice i stolovi što je, u zemlji u kojoj se još jelo sa niskim soframa i sedelo na tronošcima, bila neverovatna novina.

Prva Srpkinja koja se udala u venčanici

Pre svadbe Petrije Obrenović mlade u Srbiji udavale su se u narodnoj nošnji ili kakvoj boljoj haljini. Ipak, kako je mladoženja dolazio iz Zemuna – “sa Zapada”, knez Miloš nije želeo da njegovu ćerku bilo ko smatra “običnom seljančicom”.

Zato je njena svadba priređena po modernim aršinima i tako da je se ne bi postideli ni neki evropskim dvorovi.

Venčanje je organizovano 25. maja 1824. godine u Beogradu. Petrija je nosila belu haljinu od venecijanske svile, bele čarape, beli veo, beli široki svileni pojas i bele cipele na dugmiće i tako postala prva Srpkinja koja se udala u venčanici.

Uz sve ovo, nosila je suncobran i lepezu, darove od mladoženje, koji su takođe bili apsolutna novina u, još uvek, turskom Beogradu. Po izlasku iz crkve, kumovi su pred okupljenu masu počeli da bacaju novčiće što takođe do tada nije bila praksa u Srbiji.

Svadbena proslava trajala je 2 dana, a interesantno je da joj knez Miloš nije prisustvovao. On je Petriju ispratio iz porodičnog doma u Kragujevcu, a na venčanju je u njegovo ime bio njegov brat Jevrem Obrenović.

Miloš je po izaslaniku poslao blagoslov, a u pismu je rekao: “Savršeni svoj blagoslov šaljem, da sa svojim suprugom srećna budeš i zadovoljna i sva blaga ovog sveta s njim nerazlučno da uživaš“.

Nakon ovog velelepnog venčanja Petrija je prešla da živi u Zemun gde je vodila život karakterističan za imućnije žene tadašnjeg Balkana. Volela ju je i poštovala cela muževljeva porodica, a kažu da je bila blage naravi i dobra, naročito prema sirotinji za koju je uvek odvajala novac.

U braku sa Todorom imala je četvoricu sinova, a nakon što je pored njih naučila da piše, vodila je vrlo živu prepisku sa bratom Mihailom i, naravno, voljenim ocem.

Do kraja života se potpisivala kao Petrija Obrenović. Preminula je 1870. godine nadživevši sve članove najbliže porodice Obrenović – oca, majku kao i svu braću i sestre.


informer

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 12 Jan 2021, 00:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PRVI PARK U SRBIJI: Danas ZABORAVLJEN I ORONUO a nekada omiljeno izletište Beograđana

Dolina Topčiderske reke najčešće se vezuje za ime i delo Kneza Miloša Obrenovića, ali istina je da je ona bila uređena i znatno pre toga, u 18. veku. Pominje se u austrijskim zapisima davne 1717. godine i predstavlja potencijal kakvim malo koja evropska prestonica može da raspolaže, ali danas predstavlja samo bledu uspomenu nekdašnjeg omiljenog izletišta Beograđana.



Slika

Sam naziv Topčider potiče od turskih reči topži što znači topovi, i dere, odnosno potok ili dolina, pa bi doslovan prevod bio topdžijski potok jer su ovde jos davne 1521. godine Turci lili topove i izbodili vežbe za boj.

U doba austrijske vladavine, u prvoj polovini 18. veka, na Topčideru su se nalazila imanja austrijskih velikodostojnika, kao i lovačka kuća princa Aleksandra Virtemberškog. Bio je popularan i među Turcima za vreme njihove vladavine, poznato je da su ga oni koristili za odlaske na teferiče, a početkom 19. veka tu je zatečena pašina kuća sa ribnjakom.

Uređenje Topčiderskog parka vezuje se za odlučujući trenutak u istoriji nove srpske države, dobijanje državne samostalnosti 1830. godine i okretanja ka Beogradu, uporištu turske vlasti. Grad je po svojoj strukturi i dalje bio tursko naselje, dok je okolina bila neuređena, a Topčider pretežno močvarno zemljište.

Princ Miloš Obrenović je tada odlučio da u Topčideru izgradi sebi rezidenciju, a uporedo se uređivala i njena okolina, pa i cela površina parka. U periodu od 1831. do 1834. godine završene su glavne zgrade, konak kneza Miloša, sveštenička kuća i dvorska kapela Sv. Petra i Pavla. Uskoro su podignute i druge građevine kao što su tabakana, kasarna, magacin za žito, ledernica i mehana.

Kada je u pitanju uređenje parka, nije poznato ko je tačno radio na njegovom uređenju, ali se na osnovu fotografija, planova i likovnih prikaza iz tog perioda mogu izvući neki zaključci o njegovom nastanku i razvoju.

Dvorski park počeo da se formira jos u doba kneza Miloša, posebno od vremena dolaska inženjera Atanasija Nikolića 1839. godine, koji uređuje i prvi rasadnik na ovim prostorima 1846. godine. Neki izvori navode da su u izgradnji parka učestvovali fracuski i češki pejzažni arhitekti koji su ostavili svog traga na ovom parku.

Gravura poznatog istoričara Feliksa Kanca iz 1951. godine daje uvid u izgled prostora oko konaka gde se vidi uticaj francuskog stila sa geometrijski raspoređenim cvetnim parterima i alejom platana koja je naglašavala glavnu osu od konaka. Arhitektura objekata, odnosno crkve i konaka koji predstavljaju spoj srednjovekovne i barokne arhitekture sa orijentalnim elementima, uklapala se u stil uređenja parka.

Ispred konaka se danas nalazi gorostasni platan za koji se pretpostavlja da stoji na tom mestu preko 170 godina. Prema legendi, od platana koji su uvezeni kao egzotične vrste iz Beča, preostalo je jedno stablo. Knez Miloš, kao veoma štedljiv, naložio je da ga posade u krečanu ispred konaka. Danas ono predstavlja Spomenik prirode i nalazi se pod zaštitom države u cilju očuvanja njegovih izvornih prirodnih vrednosti.

Drugi period u razvoju Topčiderskog parka obeležava postavljanje obeliska u čast Miloševog povratka u Srbiju 1859. godine. Pozicija obeliska je pažljivo osmišljena tako da se nalazi u preseku osa simetrija konaka i crkve i povezuje ključne objekte u praku.

Sledi niz intervencija u parku koje su značajno promenile njegov izgled. Oko obeliska se nalazila kružno oblikovana živa ograda i niski četinari pravilnog oblika. Uvedeni su i simetrični parteri sa egzotičnim biljakama, poput stabala banane, koja su bila veoma popularna u uređenju evropskih parkova u 19. veku.

Početkom 20. veka u Topčiderskom parku i dalje je prisutno geometrijsko rešenje u dizajnu prostora, a javljaju se i brojni novi sadržaji i namene na širem prostoru parka koji je tada proširen do Rakovičkog puta i železničke pruge.

Već 1920. godine izgled parka se bitno menja, sa primenom slobodnog stila oblikovanja prostora i nestajanjem geometrije. Pretpostavlja se da je do toga došlo zbog napuštanja klasičnog, francuskog i prihvatanja engleskog pejzažnog stila uređenja zelenih površina.

Danas se Topčiderski park prostire na više od 13 hektara, svega pet kilometara od centra grada i okružen je pošumljenim brdima Košutnjaka i rekom Topčiderkom. Zapušten i zaboravljen, daleko od nekadašnje slike raskošnog evropskog parka, ipak predstavlja veliku vrednost i neiskorišćeni potencijal Beograda.

Konak Kneza Miloša pretvoren je u Muzej Prvog i Drugog srpskog ustanka, a po svom značaju izdvajaju se i tri spomenika u parku: Žetelica – jedina parkovska skulptura iz 19. veka u Beogradu, Obelisk – autora Franca Lorana podignutog u čast povrtaka kneza Miloša na vlast 1859. godine i spomenik velikom nemačko-švajcarskom kriminologu, humanisti, publicisti, doktoru i prijatelju srpskog naroda iz Prvog svetskog rata, Dr Rudlofu Arčibladu Rajsu.

Kao prvi javni park u Beogradu i prostor koji je nekada upoređivan sa nekim od najlepših vrtova sveta, poput Šenbruna, Topčiderski park ima veliku kulturno-istorijsku vrednost. To je potvrđeno proglašenjem parka za Spomenik prirode 23. juna 2015. godine.


danasrs

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 12 Jan 2021, 00:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Isidora Sekulić - prva žena akademik u Srbiji

Slika

Kad je bila mala, vršnjacima je smetalo njeno znanje; kad je odrasla, smatrali su je jednom od najumnijih žena Srbije

Dok u nekoj enciklopediji čitate osnovne podatke o književnici Isidori Sekulić, da je pisala novele, putopise, studije i eseje, da je bila izvanredan stilista i prevodilac, pa zatim da je doktorirala u Berlinu, da je bila prva žena akademik u Srbiji, prvi predsednik Udruženja pisaca Srbije, osnivač jugoslovenskog PEN kluba, da je govorila sedam jezika i izvanredno poznavala književnost i umetnost, da je mnogo putovala, da su "Hronika palanačkog groblja", "Saputnici" i "Pisma iz Norveške" njena najpoznatija dela, možda pomislite — kakva je ona bila dok nije postala sve to što je bila? Priča o Izi, kako je Isidoru zvao tata, pokušaće da odgovori na to pitanje.

ISIDORA MOŠORINSKA

Rođena je 16.februara 1877. godine u Mošorinu, bačkom selu na obali Tise tridesetak kilometara udaljenom od Novog Sada, i tu je provela samo prvu godinu. Kad je mnogo kasnije otišla da vidi taj Mošorin, ništa nije bilo onako kako je zamišljala. "U dvorištu, osetih da mi je najprijatnije da se sneveselim. Munjevito se zapitah: zašto? I munjevito odgovorih u sebi: zato što nema trave... Sve sam zamišljala: ako nekad vidim svoje selo, to će biti: trava, trava, trava... U ovom dvorištu sad nijednog stručića od nje; nego je dvorište zakrčeno nekim neredom koji stoji preda mnom kao hijeroglifi." Isidorin otac Danilo, mošorinski beležnik, dobio je mesto gradskog većnika u Rumi pa su se Sekulići preselili. Isidoru je otac vaspitavao neuobičajeno za ono vreme: na njena dečja pitanja odgovarao je strpljivo ali složeno, uveren da dečja pamet može sve da prihvati. Bila mu je mezimica i nada, naročito nakon smrti Predraga, prvog deteta. Isidori je tada bilo četiri godine. Sebe je opisivala kao malenu, kržljavu devojčicu s kojom niko nije hteo da se igra. Pamti i da se noću budila u plaču i da njeni često nisu uspevali da je umire. Baš kad se Isidora upisala u prvi razred Opće pučke škole, njenu majku Ljubicu savladala je tuberkuloza. U školskom dnevniku piše da je Isidora bila odlična u svim predmetima, da je vladanje, ćudorednost — kako se tada govorilo — imala veoma pohvalno. Njen otac opet je napredovao u službi, postao je gradski kapetan, pa se sa Isidorom i njenim dve godine mlađim bratom Dimitrijem preselio u Zemun, u ulicu Tri goluba koja izlazi na Dunav. Otac je Isidoru upisao i u grčku školu, da nauči jezik. Zemun je tada bio pun grčkih trgovaca koji su za svoju decu tu doveli grčke učitelje, pa je Danilo smatrao da ta okolnost može biti od koristi njegovoj radoznaloj i pametnoj kćerki. Jedan od učitelja bio je oženjen Ruskinjom, pa je Danilo uputio Isidoru i na ruski jezik. Kasnije, Isidora se sećala s kakvim uživanjem je slušala svoju profesorku dok joj opisuje daleki zavičaj i dok recituje stihove Puškina i Ljermontova. Kad je imala devet godina, jedan očev prijatelj, želeći da mu pomogne, pozvao je Isidoru u Bolonju na godinu dana. Isidora je želela da to vreme iskoristi na nauči italijanski, i njen domaćin uspeo je da je upiše u školu. Posle dve nedelje na časovima je odgovarala na italijanskom kao i sva deca. Kasnije je s ponosom govorila da je u četrnaestoj godini znala pet jezika. "Imala sam retku sreću da od prvih dana budem bačena u svet nauke i rada, što će reći da sam zarana upućena na samu sebe. Zbog takvog, drukčijeg mojeg života, deca me nisu shvatala i ja nisam nalazila dodirne tačke s njima", ispričala je pedesetih godina prošlog veka književnici Nadi Marinković.

BURE ŽIVOTA

Isidora Sekulić Školski zadaci nisu joj zadavali mnogo brige, sve je bilo prosto i lako i, kako je zapisala, moglo se već u školi naučiti i zapamtiti. Ali, ta odlika imala je lošu stranu: "Znala sam veoma mnogo i nehotice sam to pokazivala, nije bilo moguće sakriti. Štrčala sam u svojoj sredini i deca me nisu podnosila. U školskoj torbici, dolazeći kući, nalazila sam podsmešljive poruke, svoje karikature, i sve se svodilo na to da zabijam nos u knjigu i da se pravim važna. Ja nisam zabijala nos u knjigu, ali su mi oni oko mene pridavali važnost koju sama sebi nisam davala. Naprotiv, uvlačila sam se u sebe i bežala u poslednje redove, u najtamnije uglove. Osećala sam da smetam, da izazivam svojom željom za znanjem. Lepotu i ljupkost nisu toliko gonili, nje je bilo dosta, a valjda i zbog toga što je prolazna i kratkotrajna. Bila sam vrlo nesrećna u tim godinama... Možda sam baš zbog toga toliko volela Leopardija, tog grbavca koji je uprkos svom ličnom jadu umeo da u svetu otkrije toliko lepote. Čitala sam ga gotovo jecajući, i to mi je bila sva uteha." Đakomo Leopardi, jedan od najvećih pesnika italijanskog romantizma, nije bio jedina Isidorina lektira. U stvari, može se reći da je ona volela sve knjige. "U bibliotekama sam bila kao u začaranoj šumi; knjiga je bila moje opuštanje, moj azil, knjiga i putovanje." O istoj temi, zabeležila je sledeće: "Sedela sam, dakle, po ceo dan sama u kakvom kutiću i prevrtala šarene i svetle kartone po leksikonima i knjigama prirodnih nauka. Tamo se videlo kako bukti polarna svetlost, tamo je bilo onih čudnih tropskih biljaka sa fizionomijama divljih životinja, šuštalo je more i vozile se po njemu grdne galije asirskih veslača, išli su u boj egipatski vojnici, sve jedan kao drugi, sa zapetim strelama i sa onim čudnim oštrim profilima glave na oba ramena..." Isidoru je bilo moguće naći s knjigom po raznim osamljenim mestima kuće, pa i u — buretu. Za rasušenu staru kacu koju je otkrila u dnu dvorišta, vezivale su je važne uspomene. "Pomišljala sam prvo da u društvu prodrem u bure, ali sam se predomislila i rešila da ga sama ispitam i po robinzonski osvojim. Jednog ranog letnjeg jutra dograbim sobne merdevine, čekić i sekiricu, popnem se na krov i razmaknem daske po njemu da može sunce unutra, a zatim istavim jednu trulu dasku s boka da bih i sama mogla da uđem... Tog dana sam se uselila u bure. Prvo sam unela malu stoličicu i nad njom razapela stari izbeljeni kišobran s kojim su mlađi išli u jesen da pazare. Onda sam dovukla svu moju bašticu u loncima, između ostaloga i dva lepa visoka fikusa koji su u buretu izgledali kao palme... U toj truloj kolibici naučila sam da volim ono što ne vidim, ono što nemam, i ono što mora da prođe... Jedne septembarske noći digla se strahovita oluja... Te septembarske noći uvenuo je moj letnji san. Vihor je pokidao krov na buretu, razredio i počupao daske s bokova, porušio i pokrhao moje pokućstvo, i podavio lađice i izbrisao Madagaskar i Braziliju. Lonci s cvećem izvrnuti i razbijeni, puno mrtvih buba, a moja stoličica, kao dodola, zatrpana mokrim, prozeblim i mrtvim grančicama... Otac me je držao za ruku i govorio da se bure ne može opraviti, da ga je oluj uništio, i da će sada i tako doći zima. A ja sam vrištala. Vrištala i drhtala s onim bolesnim očajanjem siročeta koje komšijske matere ljubi i u buretu letuje... To je mesto, zajedno sa kućom i dvorištem, prodato... Da mi je da ga kupim, da ga uzidam u kulu, da kulu zabravim sa devet ključeva, da se mogu zazidati tragovi mrtvih dana."

ŠTA SU SRBINU GUSLE

Posle trećeg razreda realke, otac ju je poslao najpre u Višu žensku školu u Novi Sad, pa u Sombor, u tada čuvenu srpsku Preparandiju, školu za buduće učitelje. Bila je među najboljim đacima. U Somboru je objavila svoj prvi rad: u "Školskom listu", u broju za mart/april 1894. godine, napisala je članak "Šta su Srbinu gusle?" Međutim, može se reći da je njen prvi javni literarni pokušaj nastao mnogo ranije. "Srpsko narodno pozorište davalo je neku dramu ili tragediju, ne sećam se više. Iznosila sam svoje utiske pred prijateljima u očevoj kući i neko je to objavio u 'Branku'. Istorijski, i hronološki, to bi bio početak." Kad je to tačno bilo, nije ni važno. Ispite je položila s odličnim ocenama, pa je lako u Pešti upisala Viši pedagogijum, matematičko-fizičke nauke, kako bi postala profesor. Studirala je tri godine, i završila s odličnim uspehom. Zemunski list "Novo vreme" objavio je 29. juna 1897. godine sledeću vest: "Gospođica Isidora, ćerka našeg uvaženog gradskog kapetana gosp. Danila Sekulića, svršila je u Budimpešti viši kurs državne pedagogije sa skroz izvrsnim uspehom. Ista gospođica svršila je od prvog osnovnog razreda sve razrede osnovne škole, višu žensku školu u Novom Sadu i Preparandiju u Somboru sa izvrsnim uspehom. Čestitamo i gospođici i ocu na tako sjajnom uspehu." Nedavno je obeleženo pola veka od smrti Isidore Sekulić. U Beogradu, u Univerzitetskoj biblioteci "Svetozar Marković", postoji spomen-soba Isidore Sekulić. Otvorena je za svakoga, dakle nije kao većina soba velikih ljudi ograđena debelim svilenkastim kanapom zakačenim za mesingane stubiće. U njoj je Isidorina biblioteka, radio "kosmaj", zidni sat, sekreter, svećnjaci, stona lampa, slike domaćih umetnika, stočić, fotelja, pisaća mašina, fotografije, mnogo razglednica iz muzeja s reprodukcijama umetničkih dela, lične sitnice: naočari, pasoš, mastionica, pero za pisanje, nož za sečenje hartije i više od hiljadu priznanica i računa za struju, vodu, penziju, ali najviše za pretplatu na strane časopise. Pisma je uništila, sačuvana su samo pisma koja je ona pisala drugima. Nikad nije pisala za decu. Zna se samo šta je mislila kako to treba činiti: "Ljudi koji pišu za decu greše, svet i ljude prikazuju defektne i smanjene, preteruju sa opisima, često i sa glupostima. Dete je potpun čovek, veoma rano, gotovo odmah, shvata ono šta je lepota. Dete treba vaspitavati sa poštovanjem i ozbiljnošću. Pogledajte Kiplingove bajke, i sad se uzbuđujem kad ih čitam. Kažu da je u Francuskoj najčitanija knjiga 'Mali princ' Sent-Egziperija. Ja to mogu da shvatim." Umrla je 1958. godine, sahranjena je bez govora i venaca, uvijena samo u beli čaršav.

Sonja Ćirić | Politikin zabavnik


srbijuvolimo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 12 Jan 2021, 00:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Prvi filmski producent u Srbiji - Svetozar Botorić

Svetozar Botorić, prvi filmski producent na Balkanu, Beogradu je poklonio i prvi stalni bioskop. U njegovom hotelu „Pariz" proradilo je i prvo srpsko humorističko pozorište „Orfeum".

Slika

Prvi igrani film u Srbiji, „Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa", kasnije kratko nazvan „Karađorđe", koji je snimljen 1911, producirao je Svetozar Botorić. Ovo ostvarenje delimično je nastalo po narodnoj pesmi „Početak bune na dahije", režirao ga je Ilija Stanojević - Čiča Ilija, glumac i reditelj Narodnog pozorišta u Beogradu, snimatelj je bio Luj de Beri, i to je bio i prvi igrani film snimljen na Balkanu.

Slika

Tako je Svetozar Botorić (1857-1916), nekadašnji konobar rodom iz Opaljenika kod Ivanjice, potom vlasnik trgovačke radnje u Beogradu, a 1896. i vlasnik kafane na Terazijama, koji je sa Jevremom Kolarevićem kasnije zakupio i hotel „Pariz", postao i prvi srpski i balkanski filmski producent. U hotelu „Pariz" proradilo je i prvo srpsko humorističko pozorište, „Orfeum" Brane Cvetkovića, a održavale su se i druge priredbe i manifestacije, da bi od 1907. počeli da se prikazuju i filmovi. Svetozar Botorić okupio je oko sebe grupu beogradskih sineasta, sa kojima je delovao kao „Udruženje za snimanje srpskih filmova".

Pored pionirskog rada vezanog za film, još u to vreme shvatio je da budućnost pripada veštom marketingu - reklamirao je svoj filmski program u 12 beogradskih listova, a francuskog snimatelja Luja de Berija angažovao je da snima mnoge aktuelne događaje, koje je kasnije prikazivao u svom „Kinematografskom pozorištu u hotelu 'Pariz'". Najstariji Botorićevi filmski žurnali snimljeni su u leto 1911, imao je vlastitu laboratoriju i trgovinu kinematografskim materijalom, a bio je i istaknuti član Radikalne stranke.

Slika

Svetozar Botorić otvorio je i prvi stalni bioskop u Beogradu - u hotelu „Pariz", 13. decembra 1908. počeo je da radi bioskop „Grand". Kako su zapisali hroničari tog vremena, po ugledu na Botorića ubrzo zatim, i drugi vlasnici počeli su svoje kafane da pretvaraju u bioskope, tako da su se samo dve-tri godine kasnije namenski izgradili „Moderni bioskop", „Kasinu", „Koloseum". Prema pisanju Stevana Jovičića, do početka Prvog svetskog rata u Beogradu je otvoreno čak 18 stalnih bioskopa. Bioskopi su postojali i u svim većim mestima u Srbiji. Prvi, „Bioskop Milosava Nešića" otvoren je 1907. u Užicu, a postoje podaci da su tih godina stalni bioskopi radili i u Somboru, Subotici, Novom Sadu, Vršcu, Kragujevcu, Valjevu, Smederevu, Požarevcu, Negotinu, Gornjem Milanovcu, Leskovcu, Paraćinu, Prokuplju, Vrnjačkoj Banji, Smederevskoj Palanci, Jagodini, Šapcu.

Od 1911. do 1913, De Beri je snimio za Botorića oko 20 dokumentarnih reportaža, među kojima su „Svečana predaja starih i prijem novih zastava", „Odlazak kralja, prestolonaslednika i princeze Jelene u Petrograd", „Trke na Banjici", „Letenje avijatičara Đovanija Vidmera na Banjici"... Tu su i filmovi iz Balkanskih ratova, a uz Luja de Berija zanat je izučio Slavko Jovanović, i tako postao prvi srpski filmski snimatelj. On je za Botorića snimio nekoliko filmova, a radio je i za druge filmske producente.

Zanimljivo je da je Botorić bio producent i prvog srpskog filma koji je izvezen u inostranstvo - Čiča Ilija Stanojević, po sopstvenom scenariju, režirao je za njega dokumentarni film „Ciganska svadba" iliti „Bibija", kako glasi originalni naslov, a otkupila su ga braća Pate, za francuski katalog za 1913. godinu.

A sve donedavno smatralo se da je najveći broj filmova Svetozara Botorića zauvek izgubljen. Ipak, u Austrijskom filmskom arhivu nađen je veliki deo njegove bogate zaostavštine. Ovaj veliki zaljubljenik u filmsku umetnost, neobičan, hrabar, vredan i dostojanstven čovek koji je umro u internaciji, čiji su posmrtni ostaci posle Prvog svelskog rata preneseni u Beograd, uskoro će opet „oživeti" - o njegovom uzbudljivom životu, i životnoj storiji njegove porodice, filmski teoretičar i reditelj Srđan Knežević napravio je dokumentarni film, koji se trenutno nalazi u postprodukciji.

Posle završetka Prvog svetskog rata, bioskopska mreža u Srbiji se naglo razvija i postaje značajna privredna aktivnost - film je za naše građane postao izlaz u svet, prikazivali su se na „kartu više", a bioskopske sale bile su uvek prepune. Pred početak Drugog svetskog rata, u Srbiji je radilo 1514 bioskopa!

Najrazvijeniju mrežu, sa blizu 90 stalnih bioskopa, imala je Vojvodina. U poređenju sa vremenom od pre 100 i više godina, slika Srbije, bez obzira na jaku tradiciju i pravljenja i gledanja filmova, danas je apsolutno tužna - u Beogradu rade četiri bioskopa - „Takvud", „Kolosej", „Delta siti" i „Roda", od nedavno i renovirana „Fontana", a filmovi se prikazuju i u dvorani Doma sindikata, Domu omladine, Kulturnom centru Beograda, Akademiji 28. Svi stari, kultni bioskopi u međuvremenu su rasprodati, i smatraju se „žrtvama" tranzicije.


srbijuvolimo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 12 Jan 2021, 00:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PRVI SRPSKI FILMOVI – Karađorđe, život i dela besmrtnog Vožda

Sa ponosom možemo da kažemo,da je prva filmska projekcija na Balkanu održana u Beogradu u kafani "Zlatan Krst" 6.juna 1896.godine. kada su Andre Kar i Žil Žiren,predstavnici braće Limijer koja su poznata kao tvorci "pokretnih slika"prikazivali prve filmove.

Slika

Nije prošlo ni šest meseci od tog događaja,a Andre Kar ponovo dolazi u Srbiju i snima prve filmove na našem tlu.Nazivi filmova su bili :"Kalemegdanska šetnja","Tramvajska stanica na Terazijama","Izlazak radnika iz fabrike duvana","Kraljev povratak iz Sofije" i "Proslava 22.februara".Međutim,svi ovi filmovi su nažalost izgubljeni.
Prvi igrani film u Srbiji i na Balkanu uopšte - "Karađorđe (Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa)", posvećen je "Ocu Srbije" - voždu Karađorđu Petroviću i nastao je kao rezultat sažimanja različitih pozorišnih predstava, izvođenih s početka XX veka.Režirao ga je Ilija Stanojević - Čiča, a scenario je pisao Ćira Manok. Ovo je nemi film, jer audio snimak nije ostao sačuvan do naših dana. Film sadrži titlove koje je u film ubacio Aleksandar Erdeljanović uz pomoć saradnika iz Jugoslovenske kinoteke, koji su svi zajedno i pronašli ovaj fim nakon dugog vremena.
Klasičnih bioskopa u to vreme nije bilo,pa su filmovi prikazivani po kafanama,posredstvom putujućih kinematografa.Snimljeno je još nekoliko filmova,ali ni oni nisu sačuvani,pa je najstariji film u srpskom narodu "Krunisanje Kralja Petra I u Beogradu",koji je 1904.snimio britanski snimatelj Frenk Storm Moteršo.Ovaj pre svega istorijski film,prikazuje scene krunisanja i parade na Banjici,kao i izgled drugih mesta širom Srbije.Film prikazuje Manastire Žiča i Studenica,Kraljevo,Novi Pazar,Cetinje,Andrijevicu,Šibenik i Zadar.Krajem 1908,godine u svom hotelu "Pariz",Svetozar Botorić osniva i prvi srpski stalni bioskop,pod imenom "Grand bioskop".
Nedugo zatim,u Somboru i Subotici,Ernest Bošnjak i Aleksandar Lifka osnivaju svoje bioskope i bave se proizvodnjom dokumentarnih i igranih filmova.Do početka I.svetskog rata u Srbiji se osnivaju četiri preduzeća,koja se bave kako distribucijom,trako i snimanjem i prikazivanjem filmova.
Godina 1911. bila je izuzetno uspešna za srpsku kinematografiju.Naime,braća Pate (Pathe Freres),ovlašćuju Svetozare Botorića kao svog ekskluzivnog predstavnika svojih filmova.On tokom leta angažuje njihovog snimatelja Luja de Berija,koji sa Čiča Ilijom Stanojevićem,inače slavnim glumcem i rediteljom Srpskog Kraljevskog Narodnog Pozorišta,stvara i tri prva balkanska igrana filma:"Ulrih Celjski i Vladislav Hunjadi","Život i delo besmrtnog vožda Karađorđa" i "Ciganska svadba ili Bibija".Te godine je takođe snimljeno i dvadesetak dokumentarnih filmova i na svu sreću većina tih filmova je 2003.pronađena u Austrijskom filmskom arhivu u Beču.Prvi namenski sagrađen bioskop u Srbiji je otvoren 1912.godine,bio je u vlasništvu Pere,Bože i Svetolika Savića,a zvao se "Moderni bioskop".
Braća Savić su takođe izdavala i dnevni list "Mali žurnal",koji je služio za popularisanje filmske umetnosti i mnogo su doprinela razvoju srpske kinematografije.Oni su osnovali i prvu filmsku laboratoriju,kojoj je upravljao jedan od najcenjenijih snimatelja na svetu Karl Frojnd.Na nesreću,ništa od njihovih filmova nije sačuvano.Kada govorimo o srpskoj kinematografiji,moramo pomenuti i ime Đorđa Bogdanovića, industrijalca i vlasnika čuvenog bioskopa "Kasina",koji je najzaslužniji što je za vreme II Balkanskog rata,zabeležen pobedonosni put srpske vojske i oslobađanje Stare i Južne Srbije.Najveći deo tih ostvarenja je sačuvan.
Za koji dan imaćete priliku da saznate nešto više o srpskoj kinematografiji za vreme I.svetskog rata,pa sve do kraja II.svetskog rata,čime je zaokruženo razdoblje od prvih 50 godina srpske kinematografije.

Piše: Duško Mijatović


srbijuvolimo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 12 Jan 2021, 00:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
POGLEDAJTE PRVI SRPSKI IGRANI FILM KOJI JE SNIMLJEN 1911. GODINE (VIDEO)

Film Karađorđe, čiji je pun naziv Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa, snimljen je 1911. godine i smatra se najstarijim igranim filmom u Srbiji i na Balkanu.

Slika

Igrani film koji prati život vođe Prvog srpskog ustanka snimljen je u leto 1911. godine, a premijerno prikazan 23. oktobra iste godine u Beogradu. Poslednja projekcija ovog filma izvedena je 1928. godine za srpske iseljenike u Americi i od tad mu se gubi svaki trag. Ovo delo neprocenjive vrednosti, za koje se verovalo da je davno uništeno, pronađeno je sasvim slučajno 2003. godine u Austrijskom filmskom arhivu u Beču, a identifikovali su ga upravnik Arhiva Jugoslovenske kinoteke Aleksandar Erdeljanović i direktor Jugoslovenske kinoteke Radoslav Zelenović.



Kako je film gotovo 70 godina stajao netaknut u vlažnoj prostoriji, traka je bila izuzetno oštećena i restauratori su proveli čak 3.000 radnih časova sređujući sličicu po sličicu da bi se film vratio u prvobitno stanje koliko god je to bilo moguće. Treba dodati da film nije kompletan jer su određeni delovi trake uništeni i nije postojala mogućnost da se slike povrate.

Film Život i dela besmrtnog vožda Karađorđa režirao je Čiča Ilija Stanojević, dok su producent i scenarista Svetozar Botorić i Ćira Manok. U ulogama se mogu videti velikani pozorišne scene kao što su Milorad Petrović, Teodora Arsenović, Jovan Antonijević, Dobrica Milutinović, Čiča Ilija Stanojević koji je i režirao film i mnogi drugi, a snimanje je obavljano na nekoliko lokacija u Beogradu (Kalemegdanska tvrđava, obale reka, Topčider, Ada Ciganlija itd). Natpisi između scena u filmu dodati su 2003. godine.



kafenisanjers

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 12 Jan 2021, 01:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tihi odlazak “Starog zdanja”: Evo gde se nalazio PRVI BEOGRADSKI HOTEL i šta je sa njim bilo

Seta u predratnim novinama za nekadašnjim Beogradom i najstarijim srušenim hotelom. S proleća 1938. konačno u istoriju odlazi prvi ugledni varoški hotel.

Slika

Ulicu kralja Petra, u blizini današnje legendarne kafane “?”, nekada je krasio ugledni hotel “Staro zdanje”. Na tom mestu danas se nalazi prelepa zgrada Narodne banke, a novinski zapisi iz 1938. godine u sumornom raspoloženju beleže konačno rušenje ovog objekta, iako priznaju da je imao ogromnu kulturnu vrednost.


Zdanje je, ipak, moralo da napusti svoj Beograd i ovaj svet, a u martu te godine radovi na rušenju uveliko su bili u punom zamahu.

“Kod jelena”


– Narodna banka otkupila je staru i rabatnu zgradu u kojoj je dugo godina bila smeštena Beogradska oblasna direkcija državnih železnica. Rušenjem bivše direkcijske zgrade nestaje jedan istorijski objekat, jedna od najreprezentativnijih građevina – piše tadašnja prestonička štampa.

Zatim se novinar lista “Vreme” vraća i u sam nastanak ove zgrade, citirajući profesora i vrhunskog arhitektu Nikolu Nestorovića, koji se priseća davne prošlosti ove gradske oblasti.

– Na uglu današnjih ulica Kralja Petra i Gračaničke bio je stari han, gde su odsedale kiridžije, kočijaši i drugi. Na tom mestu podigao je knez Mihailo 1841. godine zgradu za hotel, pošto u to doba nije bilo nijednog uređenog hotela u Beogradu. To je gostionica “Kod jelena” sa kafanom na uglu pomenutih ulica u prizemlju; u gornjim spratovima bile su gostinske sobe. Figura jelena stajala je na konzoli, no ona je propala za vreme požara koji se desio 15. i 16. aprila 1849. godine. Ova zgrada poznata je pod imenom “Staro zdanje” – pričao je Nestorović.

Kasnije je u ovoj zgradi bio “Grand hotel”, a potom, od 1884. godine, u njoj je bila smeštena Železnička direkcija. To je bila prirodna potreba ondašnjeg Beograda koji dobija železnicu, nasušnu ekonomsku potrebu za razvoj prestonice.

Priča na koju tadašnji novinari naročito skreću pažnju podseća na to da je zgrada bila vlasništvo Obrenovića, pa da je posle ubistva kralja Aleksandra ovu građevinu kraljica Natalija prodala našoj državi.

Očito su Beograđani predratnog grada pamtili mnoge vedre događaje i predanja u vezi sa “Starim zdanjem”, pa su prepustili sećanjima da ih preplave, a savremenicima da žale za prohujalim vremenima.


dnevnors

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SVE PRVO U SRBIJI  |  Poslato: 04 Nov 2021, 21:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Prva Srpkinja doktor nauka i profesor u okovima patrijarhalne sredine i Gestapoa: Zaboravljena Ksenija Atanasijević

I danas postoje oprečna mišljenja o Kseniji Atanasijević, prvoj Srpkinji koja je postala doktor nauka i univerzitetski profesor. Kao da se ženama na Balkanu ne prašta njihova izuzetnost ni poslije smrti. Ksenija Atanasijević je najveća srpska žena mislilac, čija je glavna tema problem zla u pojedincu i društvu.

Slika

Biti prva žena univerzitetski nastavnik u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bio je za ondašnje prilike veliki korak, ali i preveliki izazov patrijarhalnim krugovima u rodno homogenoj univerzitetskoj sredini, koja nije mogla ni htjela da se pomiri sa dolaskom tako mlade, sposobne i uspješne žene. Dobijala je zvanične pozive da predaje u Americi, a ona je i pored svega odabrala da ostane u Beoradu.

U svijetu knjiga i drugarstva

Ksenija Atanasijević rođena je 1894. godine u Beogradu, kao šesto dijete uglednog ljekara Svetozara Atanasijevića. Majka Jelena umrla je poslije porođaja, pruživši život svojoj kćerci Kseniji Atanasijević. Ova tragedija odredila je njen život. Nije imala nikakvo sjećanje na majku. Kada je imala dvanaest godina umire joj otac, a brigu o njoj preuzima maćeha, nastavnica Više ženske škole, Sofija Atanasijević. Sve smrti i razočarenja, koja su pogodila Kseniju Atanasijević nisu od nje napravila tihu i povučenu osobu. Naprotiv, postala je promišljena, pragmatična, racionalna i odlučna žena kojoj je bilo dosta toga da pametne žene budu nipodaštavane. Poslije očeve smrti malo se smijala, a često čitala Dostojevskog kojim je bila oduševljena. Dane je provodila sa Rastkom Petrovićem, srpskim pjesnikom, koji joj je bio najbolji drug. Rastko Petrović je dolazio kod Ksenije Atanasijević i po suncu i po snijegu, vukao je za haljine i tjerao da izađe na vazduh, da ostavi knjige. Družila se sa njegovom sestrom Nadeždom Petrović, koja će postati poznata slikarka. Kod Nadežde Petrović čula je prvi put zanesene priče o filosofima.


Slika
Nadežda Petrović, portret Ksenije Atanasijević

Prvi uspjesi praćeni neprihvatanjem i zlobnim ogovaranjima

Studirala je filosofiju i klasičnu filologiju u Beogradu, Parizu i Ženevi. Profesor glavnog predmeta bio joj je slavni Branislav Petronijević, koga zbog otkrića u paleontologiji i filosofskih naučnih radova visoko uvažavaju evropski naučni krugovi. Na Beogradskom univerzitetu Petronijević je bio strah i trepet. U pismu prijateljici Ksenija se jadala govoreći da su njegova predavanja „fiziološki neizdrživa“. Petronijević otkriva Kseniju Atanasijević kao najtalentovaniju na fakultetu i neformalno je proglašava svojom nasljednicom. Međutim njeni prvi uspjesi na fakultetu bili su i prvi susreti sa zlobom sredine, koja nikada nije podnosila, a kamoli podržavala izuzetnost. Čaršija počinje sa ogovaranjima, plasira se priča o ljubavnoj vezi Ksenije Atanasijević i profesora Branislava Petronijevića. Ondašnja šala o njihovom odnosu glasila je:

U šetnji bi raspravljali o Šopenhaueru, u kafani se svađali oko Spinoze, u krevetu vrištali i udarali se jastucima polemišući o Platonu.

Slika
Branislav Petronijević

O prijateljstvu profesora Petronijevića i njegove 19. godina mlađe studentkinje tada se dosta govorilo i pisalo. Ali ni on ni ona nikada nisu pojasnili prirodu svojih odnosa.

Prva Srpkinja doktor nauka

Ksenija Atanasijević za temu svog doktorskog rada uzima djelo Đordana Bruna i traga za rijetkim knjigama o njemu, po cijeloj Evropi. Njena doktorska teza nosi naziv „Brunovo učenje o najmanjem“, a odbranila ju je u januaru 1922. godine. Tada je imala 28 godina. U komisiji su bili Petronijević, Milutin Milanković i Veselin Čajkanović. Petronijević tada prevazilazi i sopstvenu zajedljivost i surovost prema studentima, pa u jednom času Kseniju Atanasijević, iako na filosofskom ispitu, vodi kroz područje više matematike. Ona tada neočekivano dokazuje da je spremna da objasni i matematičke formule koje se tiču djela Đordana Bruna, a zapanjeni Petronijević i Milanković gledajući jedan u drugoga komentarišući :

Kolega, је l’ sve u redu sa hormonima naše kandidatkinje?!

Njihovi nespretni komplimenti trebalo je da kažu kako je Ksenija pametna „kao muškarac“, ali takve šale su učvrtile stav Ksenije Atanasijević i njenu rješenost da se bori za ravnopravnost žena u društvenom životu Kraljevine Jugoslavije. Petronijević je možda svojom surovošću na ispitu, želio da raskrinka tračeve o njegovoj sentimentalnosti prema Kseniji Atanasijević.

Istina i laž u ljubavnom životu Ksenije Atanasijević

Uspjeh se gorko plaća u jednoj patrijarhalnoj sredini, pogotovo kad uspije žena. Sredina ne oprašta. Kseniju Atanasijević proglašavaju ljubavnicom njene najbolje drugarice Zore Stanković. Potom na scenu izbija skandalozna ljubavna veza Ksenije Atanasijević i poznatog beogradskog ljekara, oženjenog čovjeka, Milana Markovića. Tadašnja žuta štampa, listovi „Balkan“ i „Veče“ objavljuju naslove o ljubavnom životu Ksenije Atanasijević i Milana Markovića. Čaršija ih ne ostavlja na miru ni onda kada se Milan Marković razvodi i ženi Kseniju Atanasijević. Sjenka „razvela beogradskog lekara“ ne prestaje da prati Kseniju Atanasijević.

Čestitam vam gospođice, ušli ste u pakao!

Prošlo je dosta čaršijskog naklapanja i vrdanja na samom Univerzitetu, da bi konačno u oktobru 1923. Ksenija Atanasijević bila izabrana za docentkinju Filosofskog fakulteta, na predmetu Istorija klasične filologije. Na početku rada na Univerzitetu Ksenija Atanasijević se upoznavala sa kolegama, a kada se predstavljala velikom matematičaru Mihailu Petroviću on joj je stegao ruku uz nekoliko utješnih riječi. Čudila se zašto je tješi, da bi joj dr Tihomir Đorđević otvorio oči rekavši: Čestitam vam, gospođice, ušli ste u pakao!

Činjenica da je mlada žena postala predavač na Univerzitetu zasmetala je mnogima, a uvrijeđeni profesor Miloš Trivunac, na sjednici univerzitetskog vijeća ponosno je kazao:

Ima krajeva u Srbiji gde žene ljube u ruku mlađe muškarce, a vi hoćete da date katedru docenta jednoj mladoj devojci.

Tadašnji profesori prosto nisu mogli da zamisle da jedna djevojka postane njihova koleginica, iako je za to ispunjavala sve uslove.

Prva žena profesor u Srbiji trudila se da u naučnom radu ostane nezavisna, a da se na Univerzitetu ne prikloni ni jednom klanu. Kolege su joj neprestano stvarale probleme i razne smicalice, ali su je studenti mnogo voljeli. Međutim, neki studenti koji su cijenili njen rad imali su povremeno nevolja zbog toga. Smetalo je kolegama to što se Ksenija Atanasijević nije htjela prikloniti ni jednom klanu, niti je pristajala da bude sjenka ili sluga nekog starijeg profesora. Njena naglašena individualnost i velika stvaralačka nadarenost bila je onemogućavana na svakom koraku u takvoj sredini.

Vrhunac intriga, optužba za plagijat

Na Beogradskom univerzitetu Ksenija Atanasijević nije mogla izdržati torturu koju su joj priređivale kolege. Protiv nje anonimno radi čitav krug profesora koji se okomio na nju i neprestano smišljao afere koje bi joj naškodile. Petronijević je predložio da Kseniju Atanasijević izaberu za vanrednog profesora na Katedri za istoriju filosofije. Kasnije je sam povukao taj prijedlog, pa se pričalo o ljubavnoj osveti. Na sjednici univerzitetskog vijeća, koja je trebalo da prvu srpsku univerzitetsku nastavnicu unaprijedi u zvanje vanrednog profesora, došlo je do dramatičnog obrta. Čuveni arheolog Miloje Vasić optužio je koleginicu za plagijat. Tvrdio je da je Ksenija Atanasijević u jednom svom članku navela djelo izvjesnog istraživača, a da nije navela njegovo ime ni naziv djela. Međutim, to nije bla istina. Nije bila riječ o članku, nego o tri popularna filosofska predavanja, koja je ona držala van fakulteta i nastave, što se nije kosilo sa akademskim pravilima. Zamjerano joj je da se nedovojno učtivo javlja pojedinim profesorima, da za druge autore piše polemičke članke protiv pojedinih kolega, da joj je Holandija ponudila nastavničko mjesto itd. Na osnovu toga, ovaj krug profesora organizuje glasanje za izbacivanje profesorice Ksenije Atanasijević sa Univerziteta. Profesor i pravnik Živojin M. Perić javno i vatreno upozorava da je to protivzakonito. Anonimna grupa tada diskusiju prebacuje na teren „autonomije Univerziteta“. Ksenija Atanasijević piše polemičke tekstove i poziva one koji je napadaju da javno kažu u čemu je stvar. Ona traži pravo da se bar odbrani. S druge strane niko se ne oglašava, a kako vrijeme prolazi čaršija stvara utisak da „tu nečeg ipak ima“. Naredne godine, prva žena doktor nauka u Srbiji podnijela je ostavku. Kasnije je priznala da joj je nedostajala psihička i fizička snaga da drži svoju katedru „sa po dva mača u svakoj ruci“. Ugledne ličnosti, umjetnici, intelektualci, osudili su postupak Filosofskog fakulteta. Međutim, ta podrška nije mogla ništa da promijeni. Ona je za Kseniju Atanasijević bila samo moralna satisfakcija.

Ona nije nikakav filozof, ona je Mata Hari…!

Tako je sav bijesan i crven u licu vikao dekan Nikola Popović na svoje kolege kada su ga pitali zašto je jedina žena doktor filosofije i prva dama koja je dobila katedru „izbačena“ sa Filosofskog fakulteta. Smatra se da je Popović imao tajni dosije Ksenije Atanasijević i nije je želio kao ruskog agenta na Univerzitetu, ali ni kao ženu tog nivoa načitanosti i misaonosti.

Dvanaest godina je ratovala sa kolegama, ali to je za njenu nauku bilo plodonosno doba. Održala je brojna predavnja na Kolarčevom narodnom univerzitetu, na radiju, u ženskim udruženjima širom jugoslovenske države, kao i u Parizu, Atini, Sofiji. Već tada je napisala 250 radova iz filosofije, etike, estetike, antičke književnosti. Njena predavanja su postala veoma popularna. Intelektualna elita išla je da je sluša, novine su objavljivale samo pohvale. Do kraja života je nastavljala da piše i prevodi. Pisala je i objavljivala na srpskom, francuskom, njemačkom jeziku, a prevodila sa starogrčkog, engleskog i latinskog. Prevodila je djela Platona, Aristotela, Spinoze, Hauzera. Svoj zaokruženi filosofski sistem prikazala je u kapitalnom djelu „Filosofski fragmenti“ u dva toma. Treći tom je izgubljen. Bila je gimnazijski profesor, docent za istoriju filosofije na Beogradskom univerzitetu, prosvjetni inspektor za višu nastavu i bibliotekar.

Priznanje iz Londona

Slika

Dok su se intrige vodile u Beogradu, njen doktorski rad o Đordanu Brunu, Enciklopedija Britanika uvrstila je u svoje odrednice kao relevantnu literaturu za shvatanje misli Đordana Bruna.

Hapšenja od strane Gestapoa i komunističke vlasti

Za vrijeme Drugog svjetskog rata u Beogradu, Ksenija Atanasijević odbija da potpiše čuveni Apel beogradskih intelektualaca. Prije rata pisala je protiv nacizma i Hitlera u odbranu Jevreja. Zapamćena je kao međunarodna mirovna aktivistkinja, koja se zalagala i za ravnopravnost polova. Zbog svega toga kasnije ju je uhapsio Gestapo. Poslije završetka rata, nove komunističke vlasti je hapse. Jedan od njenih bivših kolega filosof Dušan Nedeljković postao je dekan Filosofskog fakulteta, akademik i predsjednik Komisije za ratne zločine. On je, vodeći ideološke čistke među srpskim intelektualcima, tražio smrtnu kaznu za Kseniju Atanasijević. Iz komunističkog zatvora je izašla živa, lišena građanskih prava, a sve njene knjige su stavljene na listu zabranjenih. Ksenija Atanasijević nastavlja da radi anonimno i priprema treći tom svog životnog djela „Filozofski fragmenti“. Taj rukopis nikad nije pronađen. Na osnovu onoga što je pronađeno, smatra se da je Ksenija Atanasijević tvorac originalnog i cjelovitog flosofskog sistema.

Smrt i zaborav

Umrla je u Beogradu u 88. godini. Stara porodična grobnica Ksenije Atanasijević postoji samo u arhivskom registru. Grobno mjesto je prekopano i prodato novim vlasnicima, a sve grobne ploče su uništene. Privatna porodična grobnica uništena je krajem osamdesetih godina i više nema nikakvih zemnih tragova o njoj. Na kraju, čaršija ju je kaznila zaboravljanjem.

Slika

Slika
U ovoj kući na Dorćolu živela je četiri decenije antifašistkinja i feministkinja Ksenija Atanasijević


impulsportalnet

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Google [Bot] i 62 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker