Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 11:24


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 09 Apr 2017, 20:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ko su pisci koji su streljani zbog drugačijeg mišljenja

Ko su pisci koji su pre sedam decenija brutalno uklonjeni iz književnog života. Među velikim „izdajnicima revolucije“ Stefanović, Božović, Vasić...

Slika
Jezdimir Dangić, Svetislav Stefanović

NAPREČAC, bez pogovora i dokaza, nemilosrdno, i brutalno, sa pečatom „narodnih izdajnika“ mnogobrojni srpski ugledni umetnici i intelektualci stradali su od ruke nove komunističke vlasti odmah po okončanju Drugog svetskog rata. Među njima i književnici od kojih su neki izvedeni pred streljački stroj, drugi bili prinuđeni na progonstvo, a treći se opredelili za unutrašnje izgnanstvo. Od početka tog surovog progona proteklo je 70 godina, što je bio povod Srpskom književnom društvu da pripremi niz tribina pod zajedničkim naslovom „Streljani pisci“. Večeras će biti održana prva, posvećena Svetislavu Stefanoviću (1877-1944).

- Uz dragocenu pomoć Gojka Tešića biće održana i tribina o Grigoriju Božoviću, Dragiši Vasiću, Niki Bartuloviću, Jezdimiru Dangiću... O književnicima osuđenim ne samo na fizičku smrt već i na višedecenijski zaborav - kaže za „Novosti“ Dejan Simonović, urednik tribinskog programa SKD. - Bio je to ogroman gubitak za našu književnost. Ovaj niz razgovora je čin nepristajanja na kidanje književnog kontinuiteta. To je ne samo ispravljanje nepravde počinjene ljudima i njihovom delu, već i pokušaj da se održi živo sećanje. Nemoguće je graditi ozbiljnu kulturu na ledini, i uvek iznova počinjati od nule. Ne poznajući ono što je bilo, ne možemo razumeti ono što jeste, niti se suočiti sa onim što će doći.

U razgovoru za „Novosti“ dr Gojko Tešić, književni istoričar koji se ozbiljno bavi ovom temom, podseća na reči Vladimira Dvornikovića koji je u svojoj „Psihologiji izdajstva“ zapisao: „Herostratizam, na žalost, nije stran našoj rasnoj psihi. Za prosuđivanje i pravo tretiranje izvesnih mračnih pojava u našoj bivšoj i sadašnjoj sredini ovo saznanje je od osnovne važnosti“.

“IDEOLOG FAŠIZMA“

U FRANCUSKOJ 7 večeras (19) o delu i sudbini Svetislava Stefanovića govoriće Gojko Tešić, Milivoj Nenin i Ivana Stefanović.
-Kritičar, polemičar, prevodilac, pesnik, esejista, dramski pisac, izučavalac narodne književnosti, inače lekar, Stefanović se našao na listi osuđenika na smrt pod brojem 66 u „Saopštenju Vojnog suda Prvog korpusa NOVJ o osuđenim ratnim zločincima u Beogradu“, objavljenom na prvoj i drugoj strani „Politike“ 27. novembra 1944. Uz redni broj imena u Saopštenju stoji: ideolog fašizma, prevodilac Musolinijeve „Države“, nemačko-nedićevski komesar Srpske književne zadruge, Jonićev savetodavac po pitanjima gonjenja zadruge književnika. Član nemačke komisije za klevetanje sovjetskih vlasti u vezi sa nemačkim zločinima u Vinici“. Posmrtno je isključen iz članstva u SKZ, da bi posle višedecenijskog zaborava vraćen u srpsku književnost u kontekst i vreme kome pripada.
Pre četvrt veka u delu „Utuljena baština“ Tešić je napisao: „Ideološko jednoumlje, osvetnički duh, primitivizam ideoloških čistunaca koji su se utrkivali u svom podaništvu zarad karijerističke pohotnosti ispisujući najbezumnije presude o književnom stvaralačkom činu tzv. izdajnika revolucije, sasvim sigurno čine crne mrlje naše književne kulturne istorije. Pisci su piscima izricali i optužnice i presude: činili su to sa strašću, likovalo se što su neki najznačajniji srpski intelektualci završili pred streljačkim strojem, a da im krivica nije dokazana, a poneki je, nažalost, nisu ni imali. Krivi su bili jer su drugačije mislili. A oni koji su im ispisivali optužnice bez pokrića katkad i falsifikovane činili su to u ime pobednika, nove ideologije, a pre svega zarad svoje karijere i lagodnog života“.

Ističući da je na istoričarima književnosti i kulture da to polje očiste od zla, korova mržnje, falsifikata i da isprave koliko se to može ispraviti, Tešić kaže da su odstranjeni srpski pisci ili oni koji su okončali u emigraciji, a za neke se i ne zna gde su nestali, čine važan deo naše književne baštine. Svetislav Stefanović je, navodi, preveo skoro celokupnog Šekspira i samo da je to uradio bilo bi dovoljno da mu se danas s pravom divimo, a učinio je veoma mnogo toga za tradiciju srpskog književnog moderniteta; Grigorije Božović je jedan od najvećih pripovedača i putopisaca srpskog jezika na osnovu čijih se reportaža može konstruisati kulturna istorija Kosova i Metohije i bivše Južne Srbije; Niko Bartulović je značajan pisac dalmatinskog podneblja i izuzetan kulturni poslenik jugoslovenske duhovne orijentacije; Jezdimir Dangić je autor romana o mladobosancima...

-Priča o streljanim piscima je priča o istoriji srpskog beščašća koje dan-danas živi na „fascinantan način“, na opskurnim blogovima, u jezivim komentarima nazovi intelektualaca, ma kako se oni zvali i ma gde se oglašavali, raznim tzv. desničarskim, levičarskim, nevladinim glasilima i akcijama nevladinog sektora... Ubijanje srpske književnosti i kulture je vrlo plodna, bogata i nepresušna tradicija, a ona i danas ima svoje egzekutore, tužioce i sudije, neke nove još morbidnije i opskurnije bogdanoviće, ristiće, gligoriće...

Slika
Niko Bartulović


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 09 Apr 2017, 20:21
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Preki sud za kosovskog Andrića

Ko su pisci koji su pre sedam decenija brutalno uklonjeni iz književnog života (2): Grigorije Božović dao neponovljivu topografsku i psihološku panoramu Stare Srbije

Slika
Grigorije Božović

POSLEDNjI predratni predsednik Srpskog PEN kluba, pisac niza zanimljivih i relevantnih knjiga i putopisa, Grigorije Božović, ubijen je početkom januara 1945, najverovatnije u komunističkom zatvoru u Đušinoj ulici. Istoga dana u novinama je osvanula "presuda" Vojnog suda, u kojoj je, između ostalog, obrazloženo da je književnik osuđen na kaznu smrti "zbog toga što je u vreme narodnog ustanka u Crnoj Gori i Sandžaku protiv fašističko-italijanskog okupatora stao na stranu okupatora pružajući mu moralnu pomoć osnivanjem Nacionalnog odbora u Pljevljima".

Božoviću je stavljeno na dušu i što je "uređivao izdajnički list 'Pljevaljski Vesnik' koji su finansirale italijanske vojne vlasti, a u kojem je on pisao uvodne članke u duhu neprijateljske propagande protiv narodnog ustanka a za red i mir pod okriljem italijanskog okupatora..."

Božović, koga su nazivali kosovski Ivo Andrić, samo je jedan od književnika koji su završili pred streljačkim strojem u prvim danima ustoličenja komunističke vlasti. O tim piscima stradalnicima, čija su ne samo tela nego i dela pre sedam decenija gurnuta u raku zaborava, SKD pripremilo je tribinu "Streljani pisci", koja je počela sinoć, a trajaće narednih nekoliko nedelja.

SKERLIĆ UOČIO VREDNOST
VREDNOST Božovićeve proze prvi je uočio još 1908. godine Jovan Skerlić kada je ovaj pisac objavio prvu knjigu "Iz Stare Srbije". Usledile su "Pripovetke", "Uzgredni zapisi", "Crte i reze", "Roblje zarobljeno", "Dva dana po Gruži", "Teška iskušenja", "Pod zakonom"... Priče su mu prevedene na nekoliko jezika, a u antologiji "Najbolje kontinentalne kratke priče u 1926", objavljene u Njujorku, među 22 pripovedača iz isto toliko zemalja zastupljen je i Božović sa pričom "Zlate iz Slatine".
U razgovoru za "Novosti" književni istoričar dr Gojko Tešić, koji je prvi pokušao i uspeo da iz zaborava vrati Grigorija Božovića, kao na poraznu činjenicu ukazuje da su presude ovom piscu pokušali da opravdaju i neki istaknuti intelektualci, obezvređivanjem njegovog dela. Tako je u odrednici Krležine "Enciklopedije Jugoslavije" Eli Finci zapisao o Božoviću: "U svome delu, koje u osnovi predstavlja niz monotonih varijacija na jednu te istu temu, iznosio je patrijarhalne običaje i čudne naravi, primitivnih, zaostalih krajeva, prikazivao muslimanski, arbanaški, makedonski živalj, veličao drevne srpske (uglavnom pravoslavne) ceremonije i rituale sa konvencionalno-konzervativnih pozicija, čak sa neprikrivenom velikosrpskom tendencijom i monarhističkim stavom". Pritom, Finci parafrazira i deo iz optužnice.

- Ovakvi sudovi su bili sasvim dovoljni, i presudni, za skoro sve potonje tzv. književne kritičare, da se odreknu čitanja Božovićeve literature - ističe Tešić. - Božović je međutim, dao neponovljivu kako topografsku tako i psihološku panoramu Kosova i Metohije. On je surovi realista, istančani analitik naravi, strasti, tragičnih raskola unutar ovih prostora. U njegovoj prozi nema idealizacije, život je onakav kakav je. On je majstor fabule, stvaralac koji je pripovednu umetnost obogatio izuzetnom jezičkom ivencijom.

U pismu svojevremeno upućenom Tešiću, Božovićev sin Bratorad ubedljivo je demantovao osnovne optužbe na račun njegovog oca. Kaže da nikako nije mogao biti sekretar četničkog Nacionalnog komiteta u Pljevljima, kako je navedeno u "dokaznom postupku" jer za vreme rata takav komitet u tom gradu nije ni postojao. "Pljevaljski vjesnik" je bio šapirografisan list od dve stranice i rasturan je samo u Pljevljima i bližoj okolini. Njegov uvodnik na prvoj strani bio je nepotpisan. Komunistički istraživači tvrdili su da ga je pisao Božović, ali to nikada nije dokazano.


ZAMOLNICA ZA SMRT
UMESTO žalbe na presudu, što je uobičajeno u sudskom postupku, Vojni sud Komande grada Beograda uputio je 31. decembra 1944. zamolnicu Višem vojnom sudu da potvrdi i odobri presudu, naveo je Jevtović i priložio faksimil "prepiske" između dva suda.

- Moji zaključci danas su jasni: ničeg ozbiljnog nije moglo biti zbog čega bi moj otac bio streljan. Njegova likvidacija je konačno odlučena u višim partijskim krugovima - naveo je Bratorad. - Nekome je smetalo to što je bio nacionalni lider kosovskog kraja a kao takav nije mogao poslužiti interesima dnevne politike za taj deo zemlje. Grigorije je nekome bio kost u grlu.

SAČUVAN DOSIJE

DUGOGODIŠNjI proučavalac životnog puta i stvaralaštva Grigorija Božovića mr Milenko Jevtović uspeo je pre dve decenije da dođe do u potpunosti sačuvanog dosijea o tajnom suđenju Grigoriju Božoviću. Jevtović je uočio nekoliko paradoksalnih činjenica. Između ostalog, da je cela optužnica zasnovana na svedočenju izvesnog Milutina Tomića koji je, prema belešci potpukovnika Pavla Pekića, za vreme prve ofanzive Italijana na Crnu Goru prokazivao rodoljube i komuniste zbog čega su mnogi od njih stradali. Još u početku ustanka osuđen je na smrt kao italijanski špijun, ali je uspeo da pobegne u Beograd.

(Sutra: Gestapo hapsio, komunisti streljali)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 09 Apr 2017, 20:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sudbina Jezdimira Dangića: Gestapo ga uhapsio naši streljali

Ko su pisci koji su pre sedam decenija brutalno uklonjeni iz književnog života (3). Najmlađi član Mlade Bosne, Jezdimir Dangić, prešao put od levičara do ratnog zločinca

Slika
Jezdimir Dangić

POD kojim okolnostima i sa kojim namerama je Jezdimir Dangić (1897-1947) pregovarao sa nemačkim okupatorom, ali i sa istaknutim predstavnicima partizanskog pokreta? Da li je kao vođa četničkog pokreta u istočnoj Bosni za nekoliko meseci okrvavio ruke, kako mu je pripisano, zbog čega je streljan kao ratni zločinac? Na ova pitanja tek bi trebalo da odgovore nepristrasni istoričari. Izvesno je da je iza sebe ostavio obimom malo, ali veoma zanimljivo književno delo, gurnuto duboko u zaborav kao i njegov autor.

Neobičan životni put Dangića, koga su nosili burni istorijski događaji, a sa njima i zablude raznih vrsta, u najkraćem izgleda ovako. Bio je najmlađi pripadnik Mlade Bosne i kao član revolucionarne omladinske organizacije u tuzlanskoj gimnaziji suđeno mu je 1914. zbog veleizdaje; pet godina kasnije s Božom Ilićem organizator je komunističkih manifestacija u Beogradu; zbog revolucionarnog angažmana, tamnovao je u kazamatima Tuzle, Zenice i Sarajeva; posle studija prava postao je žandarmerijski oficir i jedno vreme ostao veran levičarskim idejama pomažući svojim drugovima da se izvuku iz zatvora, između ostalog i Rodoljubu Čolakoviću.

U rat je ušao kao pripadnik četničkog pokreta Draže Mihailovića, po čijem je naređenju avgusta 1941. imenovan za komandanta svih četničkih jedinica istočne Bosne. Tokom saradnje dva, u to vreme, oslobodilačka pokreta u Bosni, oktobra 1941. bio je učesnik pregovora u kojima su na drugoj strani bili Rodoljub Čolaković, Slobodan Princip Seljo i Svetozar Vukmanović Tempo. Iako je sklopljen dogovor, vrlo brzo je došlo do međusobnog nepoverenja i sukoba. Uz pomoć Gestapoa, Nemci su ga uhapsili 12. aprila 1942. i prebacili u logor kod Nirnberga, odakle je uspeo da pobegne u Poljsku, gde se priključio jedinicama u oslobođenju Varšave. Ponovo je, međutim, poslat u zarobljenički logor posle pada Varšave u nemačke ruke. Oslobođenje je dočekao u Krakovu, odakle su ga sovjetske jedinice, na zahtev jugoslovenskih vlasti, izručile 1947. Osuđen je i pogubljen u Sarajevu.


PREPISANA PRIČA
ŠTA se sve može dogoditi kada se delo nekog pisca na sve moguće načine briše iz pamćenja, pokazuje i primer sa jednim Dangićevim tekstom. Naime, u našim poratnim vremenima, podseća Gojko Tešić, tekst Jezdimira Dangića "S Gavrilom Principom, od Sarajeva do Terezina" preuzet je u celini i potpisan imenom i prezimenom čoveka kome se ova potresna i uzbudljiva priča dopala.

Kao pisac ozbiljnog dara, Dangić se predstavio knjigom "Naše tamnovanje" (1938), za koju je dobio nagradu Srpske kraljevske akademije iz Zadužbine Pavla i Radojke Vuković. Ista nagrada pripala mu je i za knjigu "Glad i tamnice" (1940), koja predstavlja nastavak prethodne, a opisuje tamnovanje svoje i svojih drugova u Tuzli i Banjaluci.

"Naše tamnovanje" Vladimir Ćorović je ocenio kao "knjigu pisanu s puno topline u kojoj se oseća visoko blagorodstvo duše", zaključujući kako se "u našoj književnosti odavno nije pojavila knjiga posle čije lektire čovek oseća potrebu da postane bolji". U knjizi "Glad i tamnice" Bogoljub Srebrić je uočio "savršenu umetničku intuiciju", "živo i plastično prikazivanje" tamničkog života, "sposobnost za produbljivanje i analizu duše". Najviše pohvala izrekao je Milan Ćurčin, koji je, napominjući da ovo, srećom, nije literatura na koju smo se naučili, i kako se ona danas kod nas upražnjava, zapisao: "Koliko je tu praviji i neposredniji put odabrao drug Vase Čubrilovića iz tuzlanske gimnazije, Jezdimir Dangić, objavljujući svoj dnevnik iz svetskog rata, doživljenu istoriju i nepatvorenu sliku života, s jednakom ljubavlju za braću svih vera i s puna srca i osećanja za sve saučesnike u događajima, čak i za tamničare". Ćurčin je zaključio da i prva i druga knjiga nisu samo autentična dragocena građa za istoriju naše skorašnje prošlosti, "nego je u isti mah i vrlo aktuelna ratna čitanka, kao poručena za ovo naše opet ne junačko doba, da bodri duh i podigne moral".

Od 1937. do 1941. Dangić je u listu "Politika" objavio dvadesetak pripovedaka. Na njihov značaj ponovo je ukazao književni istoričar Gojko Tešić.

-Trebalo bi pošteno iščitati ono što nam je ostalo i od onih proskribovanih, anatemisanih, likvidiranih pisaca, da bi se bez predrasuda moglo suditi o onome što je značajno za celinu jedne kulture. Integritet umetničkog konteksta čine tvorevine i pobednika i onih koji su u ratnom vihoru poraženi - kaže Tešić.


Slika

OPTUŽNICA

U PRVOJ tački optužnice Dangiću je stavljeno na dušu da je 10. aprila 1941. izdao naređenje žandarmima da streljaju dva vojnika kod kojih je nađena suma novca a da ih prethodno nije ni saslušao. U tački četiri zapisano je: "Kriv je što je čitavo vreme svog dejstvovanja u istočnoj Bosni, zadojen velikosrpskom šovinističkom idejom, radio ne samo na likvidaciji partizana i NOP, nego i na istrebljenju muslimana, smatrajući ih kolektivno odgovornim za ubistva Srba od strane ustaša, pa je u tom cilju stalno raspirivao mržnju i bratoubilačku borbu..." Navođeni su i konkretni primeri pokolja, kao i spaljivanje živih ljudi u selu Zidinama, ali je Dangić tvrdio da za to nije znao.

PISMO JOSIPU BROZU TITU

POŠTO je Vrhovni vojni sud potvrdio presudu, Nevenka, supruga Jezdimira Dangića, obratila se pismom Josipu Brozu Titu, u kome je, između ostalog, navela: "Moj muž je svega sedam i po meseci bio u akciji. Narod ga je povukao sa sobom. Ustaše su ubijale; padali su životi. Moj muž je imao samo jednu želju, da pomogne svom narodu. Borba je bila teška, delovalo se u najhaotičnijem dobu. Ono što se dešavalo tada i što se sada njemu pripisuje, nije bio plod njegova stava, nego posledica haotičnog stanja i očajničke borbe naroda koji je bio u celini svirepo gonjen od okupatora i njegovih pomagača. Ja duboko žalim što je moj muž krenuo u akciju, taj poduhvat je bio iznad njegovih moći. U njegovom slučaju ponovila se istorija srpskih ustanika već ne znam koji put."


(U petak: Izgubljen u crvenim maglama)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 09 Apr 2017, 20:51
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Dragiša Vasić: Izgubljen u crvenim maglama

Ko su pisci koji su pre sedam decenija brutalno uklonjeni iz književnog života (4). Posle misteriozne smrti proglašen "izdajnikom naroda", a njegovo delo - proskribovano

Slika
Dragiša Vasić

U IZUZETNO burnoj biografiji Dragiše Vasića, pisca retkog dara i antologijskih dela, ostale su dve enigme koje, po svemu sudeći, teško da će ikada biti rešene. Kako je završio život: da li su ga ubile ustaše u Novoj Gradiški? Ili pripadnici Ozne kod Banjaluke? Ili je pak po nekim svedočenjima, uspeo da pobegne u Moskvu gde je i umro 1956? I, da li je "Čiča broj dva", kako su ga zvali, u štab Draže Mihailovića, gde je proveo čitav rat, otišao po zadatku sovjetske obaveštajne službe, kao špijun NKVD?

Rođen 1885. u Gornjem Milanovcu, Vasić je završio prava u Beogradu, učestvovao u balkanskim ratovima kao rezervni pešadijski oficir. Potom je bio borac i u Prvom svetskom ratu, prošavši Kolubarsku bitku, povlačenje preko Albanije, Krf, Solunski front. Te godine ratnog užasa biće moćna inspiracija za njegova dela. Već za prvu priču "Packo" (1914) - o nesrećnom srpskom vojniku koji strada sahranjujući bugarskog podoficira, svog neprijatelja - dobio je nagradu žirija u kome su bili Jovan Skerlić i Isidora Sekulić. Osam godina kasnije izašla mu je knjiga priča. Utuljena baština sa predgovorom Slobodana Jovanovića, a odmah zatim roman "Crvene magle". Usledile su još dve knjige "Pripovetke" (za koje je predgovor napisao Milan Bogdanović, 1929) i zbirka priča "Pad s građevine" (1932).

KRLEŽA O PRIJATELjU
IAKO je u jednom trenutku, priključujući se oštrim glasovima ideoloških osuda, Miroslav Krleža izjavio kako će se "Vasić naći na đubrištu istorije", ipak je gajio veliko poštovanje prema svom prijatelju. To je pokazao prilikom posete Gornjem Milanovcu, šezdesetih godina, kada je od gradskih čelnika tražio da vidi Vasićevu kuću. "Druže Krleža, nije zgodno, znate ko je bio Vasić", rekli su bojažljivo domaćini. "Znam, bio je moj prijatelj, vodite me tamo", uzvratio je Krleža, i otišao da vidi kuću.

Kao pripadnik Republikanske stranke uređivao je nezavisni dnevni list "Progres" koji je okupljao ondašnje najznačajnije moderne stvaraoce, od Ujevića, Manojlovića, Vinavera, Krakova, do mladog Rastka Petrovića. Njegovi politički uvodnici često su cenzurisani i bili povod za zabranjivanje lista.

Kao mlad advokat, blizak idejama levičara branio je komuniste, među kojima je bio i Spasoje Stejić, neuspešni atentator na kralja Aleksandra Karađorđevića. Bio je blizak prijatelj Miroslava Krleže (kome je bio i kum) i saradnik u njegovom časopisu "Književna republika", a od kraja dvadesetih je član redakcije levičarskog časopisa "Nova literatura" koji su pokrenuli braća Pavle i Oto Bihalji. Ostalo je zabeleženo i da je 1931. godine, preko generala Petra Živkovića uspeo da iz zatvora bude pušten Đuka Cvijić, raniji generalni sekretar KPJ koji je trebalo da bude likvidiran.

Od sredine tridesetih godina, kao jedan od vodećih ljudi Srpskog kulturnog kluba, Vasić se sve više i žešće okreće nacionalnim temama i razilazi sa svojim dotadašnjim prijateljima. Početkom rata pristupio je četničkom pokretu, postao posle Draže Mihailovića druga ličnost po važnosti i uticaju, uređivao dva lista, bio glavni ravnogorski ideolog. To mu, naravno, nova komunistička vlast nije mogla da oprosti pa je odlukom Zemaljske komisije Srbije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača okrivljen kao "izdajnik naroda". Oduzeta mu je sva imovina, knjige povučene iz knjižara i biblioteka, kao i spisi iz Srpske kraljevske akademije čiji je bio član.

Ime "srpskog Hemingveja" kako ga je nazvao ugledni "Herald tribjun", decenijama gotovo da se nije smeo ni pominjati. Njegov povratak u srpsku književnost započeo je tek samim krajem osamdesetih godina, zahvaljujući najpre upornosti književnog istoričara Gojka Tešića. Postepeno su objavljivane njegove knjige, izabrana, pa sabrana dela, održani okrugli stolovi, a zvanično je rehabilitovan 2009, pune dve decenije pošto je to zahtevalo UKS.

- U dvadesetim godinama Vasić je knjigama "Utuljena kandila" i "Vitlo i druge priče", sasvim sigurno, uz Crnjanskog i Stanislava Krakova, s jedne, i Andrića i Nastasijevića, s druge strane, najznačajniji poslenik moderne prozne umetnosti - kaže Gojko Tešić.

A koliko je Vasić danas značajan za srpsku prozu jednom rečenicom je ilustrovao Miroslav Josić Višnjić: "Ako je ruska proza izašla iz Gogoljevog ’Šinjela’, onda je sva srpska proza spala s Dragišinog ’Vitla’".


VEZA SA MUSTAFOM GOLUBIĆEM

DA je Vasić sve "vreme bio ruski čovek u Dražinoj komandi" pisao je Krleža, a slično i Vladimir Dedijer u "Istoriji Jugoslavije".

Po Dedijerovom tumačenju Vasić je to "radio iz ubeđenja, a ne za novac", a njegovi izveštaji sovjetskoj obaveštajnoj službi nošeni su u Prag. Dedijer je naveo i ovaj detalj:

- Kada je 1940. Mustafa Golubić došao u Jugoslaviju, gde je preuzeo dužnost šefa sovjetske obaveštajne službe bio je u uskom kontaktu sa Dragišom Vasićem. Ovaj mu je krio radio-stanicu u Beogradu.


(Kraj)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 09 Apr 2017, 21:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SKRIVAO KOMUNISTE, A ONI GA STRELJALI Industrijalac Aleksandar Simović nedavno rehabilitovan

Aleksandar Simović (1889–1945), nosilac Albanske spomenice i francuske Legije časti, u Drugom svetskom ratu skrivao je komuniste, a oni su ga - streljali!

Slika
Aleksandar Simović

Simović je u rodnom Obrenovcu dobio ulicu još 2006, a zvanično je rehabilitovan tek nedavno, marta ove godine. Ovaj poznati industrijalac skrivao je vodeće komuniste od okupatora. Dva puta su ga tokom rata hapsili nacisti, a na kraju komunisti.

- Januara 1943. Nemci ga sprovode u logor na Banjici, gde je bio šest meseci. Mučen je, prebijan. Bio je određen i za streljanje jer je utvrđeno da je skrivao Aleksandra Rankovića, Koču Popovića, Milovana Đilasa i Avdu Huma. Uhapšen je tada i Simovićev sin Mitar - navodi istoričar dr Srđan Cvetković, koji je istražio sudbinu Simovića.

Slika
Aleksandar Simović sa porodicom

Cvetković navodi da su porodice Aleksandra Simovića i Koče Popovića, komandanta Prve proleterske divizije, bile povezane jer su Simovićev otac i Kočin deda bili prijatelji. Takođe, Kočin rođeni brat Nikola bio je šef Simovićevog mlina. Cvetković podseća da je Koča Popović bio šef pregovaračkog partizanskog tima koji je Josip Broz januara 1943. poslao na razgovore sa Abverom (nemačka obaveštajna služba) o razmeni zarobljenika.

- Kao posledica pregovora razmenjena je uhapšena Brozova ljubavnica Herta Has, a odmah su iz logora na Banjici pušteni Popovićevi majka i brat. Simović i njegov sin su pušteni tek za šest meseci. Usled prebijanja, Simović je ostao bez zuba i imao teške povrede bubrega - navodi Cvetković.

Pravi šok za Aleksandra Simovića ipak se desio januara 1945. godine, kada su ga uhapsili partizani čije je predvodnike skrivao i pomagao im! Cvetković navodi da je Simović streljan, iako je skrivao čelnike Komunističke partije, jer su lokalni komunisti kao i u svim drugim krajevima hteli da uzmu imovinu.

- U očima komunista on je bio buržuj i morao je biti kažnjen. Za lokalne komuniste bi bio neuspeh da se neko takav izvuče. Sukobila su se revolucionarna načela sa moralom. Oduzimanje imovine je bilo načelo, a da li će neko biti streljan ili poslat u zatvor, odlučivali su lokalni komunisti - navodi Cvetković.

Slika
Kancelarija Simovića

Simoviću je, kao narodnom neprijatelju, sudio preki vojni sud. Optužnica je podignuta 12. februara, a suđenje je okončano samo dan kasnije smrtnom presudom! Kao „dokazi” korišćene su pisane izjave svedoka, ali su samo dve bile potpisane.

Simović je streljan 27. februara 1945. godine kada mu još nije isteklo ni pravo na žalbu.

Konfiskovana mu je celokupna imovina, a njegova porodica je lišena najosnovnijih sredstava za život.

Radnici imali mnoga prava

Prema sačuvanim zapisima, Aleksandar Simović je u svojoj fabrici u Zabrežju kod Obrenovca, koja se uglavnom bavila drvnoprerađivačkom proizvodnjom, zapošljavao oko 900 radnika. Njegovi radnici imali su - ne samo za to vreme - velike beneficije: osmočasovno radno vreme, besplatan stan, ogrev i menzu! Kada mu je fabrika oduzeta, nazvana je „Bora Marković”, po imenu partizanskog heroja čiji je brat upravljao fabrikama po oduzimanju, a radnici nikada više nisu imali pogodnosti kao za vreme Simovića. Pogoni su zatvoreni 2011. godine.

Rehabilitacija

Profesor dr Boško Bojović, naslednik Simovića, pohvalio je odluku o rehabilitaciji Višeg suda u Valjevu od 3. marta 2016.

- Tom odlukom potvrđuje se ljudska savest i kvalitet pojedinih sudija. Dalekosežnost odluke je što poništava totalitarno bezakonje, kao preduslov povratka Srbije u društvo civilizovanih naroda - kaže dr Bojović.

Davao i pare

Simović je za vreme rata i finansirao partizane. Tako je ostao zapis njegovog blaganika da je Moši Pijadi juna 1941. dao 50.000 dinara. Zbog sumnje da pomaže partizane prvi put ga je uhapsio Gestapo, ali je nakon dva meseca pušten iz zatvora.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 62 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker