Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:02


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 30 Mar 2017, 23:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Suočavanje sa zabludama

Tema političke represije i danas izaziva kontroverze zbog još ne sasvim zamrle ideološke ostrašćenosti, pothranjene poluvekovnim jednopartijskim monopolom. Arhivska građa SDB-a duga je skoro deset kilometara

Slika
O partijsko-državnom teroru se dugo šaputalo

POLITIČKA represija u savremenoj istoriji Srbije kao fenomen koji je obeležio jednu epohu i bio decenijama zabranjena tema, tek u novije vreme postala je predmet interesovanja istraživača. Međutim, većina dosadašnjih istraživanja je uglavnom obeležena parcijalnim pristupom, i nedovoljnom dokumentarnošću, ograničena na lokalne terenske ili alternativne izvore, usled svojevrsne zabrane pod kojom je bila građa policijsko-bezbednosnih institucija. Pritom, političke podele prelivale su se često u nauku, sužavajući istraživački okvir, deleći žrtve na "naše" i "njihove" i onemogućavajući celovito sagledavanje kršenja elementarnih ljudskih prava. Najskorija prošlost je pak pokazala da prećutkivanje represije i zločina kao i izostanak kritičkog odnosa i nekažnjavanje počinioca vodi ka njihovom neprestanom ponavljanju.

UGLAVNOM se do sada pisalo i istraživalo o žrtvama okupatora i kolaboracionista kao i o pobeđenim stranama u građanskom ratu. Postojale su državne komisije i institucije koje su se bavile istragom po okončanju Drugog svetskog rata. Mnogim zločincima je suđeno, a sačinjen je i delimičan popis stradalih lica, podignuti mnogi spomenici žrtvama rata. Nažalost, period po okončanju Drugog svetskog rata obiluje i političkim nasiljem koje po intenzitetu gotovo ne zaostaje za ratnim vremenom (u Srbiji najviše u poslednjim mesecima 1944. i početkom 1945). Tada je na desetine hiljada građana stradalo mahom bez suda pod optužbama za kolaboraciju, ratne zločine ili kao "narodni neprijatelji" i "neprijatelji današnjice". Osim ratne osvete, ovi događaji su pre svega nosili jak revolucionarni naboj, bili dobro organizovani i koordinisani sa partijskog i državnog vrha. Međutim, uočljivi su u nekim slučajevima i primeri bezvlašća i samovolje.

PROJEKAT istraživanja i popisivanja žrtava ovog posleratnog terora, lociranja masovnih tajnih grobnica i objavljivanje izvora koji je 2009. podržala Vlada Srbije, osnivanjem Državne komisije za tajne grobnice, pored naučnog, imao je prevashodno humani i društveno-politički značaj. Objavljivanje dokumentarnih izvora i nova saznanja o intenzitetu, metodama i oblicima kršenja osnovnih ljudskih prava i tehnologiji represije, trebalo bi da predstavlja jednu od ključnih tačaka u kontekstu suočavanja srpskog društva s prošlošću kao i za konačno podvlačenje crte iza autoritarnog nasleđa. Istraživanje i objavljivanje imena svih ubijenih lica u političkim čistkama, kao i obeležavanje masovnih tajnih grobnica kao naličja savremene srpske istorije, pretenduje da doprinese slomu tragičnog kontinuiteta ratnih zločina na teritoriji Srbije.

STAVLjANjEM na uvid brojnih dokumenata i svedočenja o karakteru represije posle Drugog svetskog rata i njihovim kritičkim iščitavanjem doprinosi se razbijanju zabluda i mitova i onemogućava politička manipulacija brojem stradalih. Ukidanjem polemika (s jedne strane minimizacije i negiranja zločina kao i vulgarizacije i preuveličavanja s druge) pomaže se daljem duhovnom ozdravljenju i demokratizaciji srpskog društva. Na ovaj način daje se doprinos procesu nacionalnog pomirenja koje se sada gradi na zdravim temeljima suočavanja sa zločinima o kojima se dugo ćutalo.

TEMA o kojoj se dugo šaputalo, a potom, kada je puštena iz Pandorine kutije u publicistici, pretvarana je u novi mit (često šteteći samoj ideji suočavanja), sada je na naučan i objektivan način otvorena na osnovu najrelevantnijih dokumenata. Iako je verovatno kasno za procesuiranje zločinaca, otvoreno i jasno suočavanje društva sa nedelima činjenim u ime države i naroda, omogućava kakvu-takvu satisfakciju porodicama stradalih. Potomcima koji su nosili žig "narodnog neprijatelja" daje se pravo da otvoreno i bez straha progovore o stradanju svojih najbližih, nevine rehabilituju ili ostvare hrišćansko i civilizacijsko pravo da saznaju grobno mesto.

DUGO je bio veliki problem, pa čak i opasno istraživati političku represiju i autoritarno nasleđe u Srbiji. Istoričaru u Srbiji doskora su teško bili dostupni ili su bili potpuno nepristupačni relevantni vojni i policijski izvori, čak i za period od više od pola veka. Poznato je da se već posle Brionskog plenuma 1966. pristupilo drastičnoj reviziji i uništavanju arhivske građe Službe bezbednosti koja se u velikoj meri odnosila i na problem zloupotreba službe i političku represiju posle Drugog svetskog rata (tada je uništen veliki broj dosijea i razne istorijske građe).

OBELEŽENO 600 MASOVNIH GROBNICA
Olakšavajuću okolnost za istoričare predstavlja činjenica da je otvaranje arhiva i rasvetljavanje uloge Ozne prilično odmaklo u bivšim republikama SFRJ (Sloveniji i Hrvatskoj). Ove države su bile deo jedinstvenog državno-bezbednosnog prostora, što omogućava komparacije i nudi korisne informacije koje se odnose na Srbiju, pre svega, na mehanizam i intenzitet državnog terora. U Sloveniji se u istraživanje posleratne represije uključila država osnivanjem komisija i uključivanjem jednog odeljenja ministarstva unutrašnjih poslova. Obeležene su grobnice, obavljene izvesne ekshumacije, delimično popisane žrtve i čak pokrenut postupak protiv pojedinih aktera (slučaj Mitje Ribičiča). Slovenačka državna komisija je proteklih godina evidentirala oko 600 masovnih grobnica sa nekoliko desetina hiljada žrtava.
OD UKUPNOG obima arhivske građe SDB-a koja je 1. jula 1966. iznosila 9.620 dužnih metara. Dužina tih dokumenata je otprilike jednaka udaljenosti Železnika od centra Beograda. Prilikom revizije od 1966. do 1968. uništena su čak 5.452 dužna metra. Drugim službama i institucijama predato 1.115, a u arhivu ove službe je zadržano 3.053 dužna metra. Ništa nije bolja situacija ni sa sudskom dokumentacijom. Advokat Srđa Popović je prilikom pripreme zbornika dokumenata "Poslednja instanca" dobio pismeno obaveštenje od OKS-a Beograd, gde je vođen najveći broj predmeta o političkim deliktima, kako su predmeti prema poslovniku suda komisijski uništeni. Ovaj čin je obesmislio napore istraživača da dođu do potrebnih dokumenata i uputio ih na alternativne puteve traganja.

NAJVEĆI problem u istraživanju predstavljala je precizna evidencija stradalih lica, rekonstrukcija događaja i lokacija. Ipak, zvanična policijska i bezbednosna statistika i izvori, mnogi obaveštajni bilteni i izveštaji, zatvorski arhivi i dokumentacija i drugi dostupni fondovi, kao i istraživanja u Sloveniji i Hrvatskoj, omogućuju da počnu da se slažu kockice složenog mozaika političke represije na kraju i po okončanju Drugog svetskog rata u socijalističkoj Srbiji i Jugoslaviji.

TEMA političke represije i danas izaziva kontroverze zbog još ne sasvim zamrle ideološke ostrašćenosti pothranjene poluvekovnim jednopartijskim monopolom koji se u nauci dugo ogledao u jednostranom pristupu. Istoriografija je bila "pod nadzorom", a u uslovima jednopartijske diktature represija je bila tabu tema, tako da do početka osamdesetih godina prošlog veka ne postoji istoriografska literatura koja se bavila državnom represijom i još manje likvidacijama i tajnim masovnim grobnicama. Partijsko-državni teror je pominjan uzgred, u sklopu završnih operacija i obračuna revolucije sa starim konzervativnim snagama, izdajnicima i kolaboracionistima. Nasilje posle rata tretiralo se kao vid likvidacije buržoazije i stranih agenata i špijuna. Najčešće je stavljano u kontekst odbrane interesa revolucije, državne bezbednosti i društveno-političkog uređenja.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 05 Apr 2017, 14:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Druga faza revolucije

U Francuskoj se broj vansudskih likvidacija procenjuje na oko 10.000 lica. Srbija, kao zemlja izraženih protivrečnosti, nije bila imuna na revanšizam i revolucionarni teror. Među ubijenima bilo je i onih koje bi i najgori sud poštedeo

Slika
Narod pozdravlja crvenoarmejce na Terazijama

VANINSTITUCIONALNI oblici represije ili takozvana divlja čišćenja optuženih za saradnju sa okupatorom, uz nezaobilazne elemente političke i lične osvete, nisu bili retka pojava u posleratnoj Evropi. Ovaj fenomen je naročito bio izražen na teritorijama karakterističnim po masovnoj kolaboraciji u toku rata i društvenoj polarizaciji, ali nisu bez značaja ni faktori mentaliteta i političke kulture. U Francuskoj se broj vansudskih likvidacija procenjuje na blizu 10.000, od toga je oko 2.400 ubijeno pre iskrcavanja, 5.000 u vreme iskrcavanja i tek oko 1.600 lica neposredno po oslobođenju. Posle oslobođenja bilo je ukupno oko 3.000 smrtnih kazni od čega 1.600 vansudskih (pretežno u partizanskom uporištu Midiju).

SUDOVI su do februara 1945. izrekli oko 2.853 smrtne kazne, ali je od njih svega 767 izvršeno, a vojni sudovi su doneli još 757 smrtnih kazni. U Belgiji je takođe "etos odmazde" bio jak, pa je do avgusta 1945. godine 2.117 lica osuđeno na smrt, ali je kazna izvršena "samo" u 242 slučaja. U Italiji su antifašisti bili nešto manje žustri, iako se zvanična brojka od 1.732 lica "ubijena i nestala" smatra suviše niskom. Takođe, hiljade Italijana su stradale u foibama (kraške jame) u pograničnom području od jugoslovenskih komunističkih vlasti kao žrtve čistki koje su, osim idološko-klasno, bile i nacionalno motivisane.

U SLUČAJU narodnih demokratija, pored političkih i ličnih motiva, teror je imao izraženu ideološko-revolucionarnu boju. Komunisti su ga instrumentalizovali u svrhu eliminacije protivnika revolucije i stabilizovanja nove vlasti. U Poljskoj, gde je kolaboracija bila zaista slaba, ipak je oko 2.000 ljudi osuđeno od takozvanih podzemnih sudova još tokom rata, ali su potom na hiljade pripadnika Armije Krajove (AK) i sami postali meta Crvene armije i specijalnih jedinica SMERŠ, kao špijuni i kolaboracionisti. Čehoslovačka je bila uglavnom pošteđena ovakvih pojava, dok su se u Mađarskoj i Rumuniji odvijale sporadično. Međutim, veću violentnost izgleda da su ispoljili bugarski komunisti. Procene su da je između 18.000 i 40.000 ljudi palo kao žrtva ovakvog čišćenja do leta 1945, uglavnom lokalnih uglednika, gradonačelnika, učitelja, sveštenika, trgovaca i drugih. Pored ovog, hiljade su uposlene u radnim logorima širom Bugarske.

JUGOSLAVIJA, a posebno Srbija, kao zemlja izraženih društvenih, političkih i nacionalnih protivrečnosti, masovne kolaboracije ali i snažnog pokreta otpora nije bila imuna na revanšizam, osvete i eksploziju revolucionarnog terora u prvim poratnim godinama. Još tokom oslobodilačkog rata vlast je konstituisana na sovjetskom principu (od stvaranja prvih NOO 1941). Međutim, usled preporuka iz Moskve i realpolitičkog taktiziranja, partija je svoje revolucionarne namere stavila u drugi plan. Tako je ono što je najpre bilo partijska direktiva s proleća 1942, u istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori, a kasnije označeno kao leva skretanja, u stvari, odgovaralo boljševičkom shvatanju revolucije o eliminaciji klasnog neprijatelja. Usled nerealnih procena posledica Hitlerovog neuspeha pred Moskvom i u očekivanju Crvene armije na Dunavu, došlo je već tada do pojave elemenata klasne revolucije, konfiskacije imovine pa i likvidacije nekoliko stotina kulaka i neprijatelja revolucije sahranjenih u takozvanim pasjim grobljima. Otuđenje masa od revolucije na ovoj teritoriji, kao i ocene Moskve o preuranjenosti ovih postupaka, uticali su da se od toga odustane.

LIKVIDACIJE BEZ ODLUKE SUDA

INSTRUMENTALIZACIJA antifašističke borbe ogledala se u prvim godinama oslobođenja Srbije kroz kažnjavanje ratnih zločinaca i kolaboracionista. Revolucionarna pravda u Srbiji, kao i svim zemljama narodne demokratije, patila je od sličnih manjkavosti - široko definisana kolaboracija, neodmerenost kazne, zavisnost sudstva od izvršnih vlasti i drugo. U prvim danima posle oslobođenja, kažnjavanje optuženih za kolaboraciju bilo je potpuno u rukama Ozne i vojnih organa. Vojni sudovi su sudili optuženima sve do leta 1945. godine. Tih prvih meseci samo delom čišćenja upravljali su sudovi, dok je većina optuženih likvidirana bez odluke suda ili na brzinu izrežiranim procesima koji su se često završavali osudom na smrt.
POSLE pobede fašizma, ulaskom Crvene armije i revolucionarnih snaga u Srbiju u jesen 1944. otvarala se mogućnost da se i na njenoj teritoriji pređe na drugu fazu revolucije - slamanje socijalno-političke strukture i uspostavljanje revolucionarne vlasti. Proces nametanja komunizma u Jugoslaviji tekao je, kao i u Istočnoj Evropi, etapno, najpre prikriveno u skladu sa realnim faktorima unutrašnje i spoljne politike pod firmom narodne demokratije, a potom sve eksplicitnije. Usvajanjem revolucionarnog puta KPJ je preuzela model koji je pretpostavljao upotrebu sile i nasilja kako u osvajanju tako i održanju na vlasti. Pritom, prema Lenjinovoj političkoj filozofiji, sve težnje nacionalne, socijalne a u ovom slučaju i antifašističke, samo su puki instrument revolucije koja teži sveobuhvatnom društvenom preobražaju kao krajnjem cilju.

RADIKALNI antifašizam imao je žrtve i u zemljama Zapadne Evrope (Francuska) i posledica je niza društvenih faktora. Ratni uslovi i psihologija, velike žrtve u ratu, zanesenost, bes i osveta pobednika samo su doprineli da uz nasleđene antropološke, kulturne i političke faktore dođe do terora. U zemljama sa paralelnom socijalističkom revolucijom represija nad optuženim za kolaboraciju se javila i kao sredstvo sistematskog obračuna sa političkim i klasnim neprijateljem koji je stajao na putu revolucije, a ne kao ekscesna situacija, da bi se potom uspostavila pravna država (kao u Francuskoj). Bes, mržnja, osveta bili su važni elementi ovih događanja ali ne i odlučujući. Suština je bila u sprovođenju planova skovanih u vrhu partije i vojske.

POTVRDU o postojanju revolucionarnog nasilja po oslobođenju Srbije i Beograda nalazimo i kod vodećih aktera revolucije. Vladimir Dedijer navodi Titovo pismo P. Dapčeviću od 16. oktobra 1944: "Pošalji mi hitno preko B. Crkve za Vršac jednu od najboljih jakih brigada, eventualno Krajišku. Potrebno mi je da očistim Vršac od švapskih stanovnika". U tom smislu interesantna je polemika između Milovana Đilasa i Vladimira Dedijera oko uloge u pomenutim događanjima. Đilas potvrđuje da je bilo vansudskih progona: "Još pre našeg ulaska u Beograd mi smo ustanovili kriterijume po kojima će sledbenici Nedića i Ljotića biti ubijani na licu mesta. Ovo je već bilo objavljeno iako se većina sledbenika Ljotića i Nedića povlačila sa Nemcima. Zasigurno među ubijenima bilo je i onih koje bi i najgori i najnepravedniji sud poštedeo." Međutim, Đilas odriče da su on i Ranković bili tvrda ruka kako to tvrdi Dedijer, već da je sve konce vukao Tito pitajući se i o najsitnijim pitanjima: ... a Ranković je bio samo produžena ruka Titova, po potrebi nekad stroga, nekad blaga...

Sutra: Revolucionarni teror u Beogradu


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 05 Apr 2017, 14:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Odmazda i teror u Beogradu

Uspostavljanje narodne vlasti pratio je brutalan obračun sa nosiocima kulturnog i političkog života okupirane Srbije, ali i suparničkog pokreta otpora. Likvidacije su obavljane u najvećoj tajnosti

Slika
Nedićevog oficira i kvislinge sprovode na streljanje u Beogradu

SRBIJA i njeni gradovi, kao centar kolaboracije, leglo "buržoazije i narodnih neprijatelja", kao nosilac "velikosrpskog hegemonizma", bili su posebno na meti revolucionarnih snaga. U jesen 1944. godine, sa rikom topova, koji su se primicali s juga, u Beogradu među stanovništvom, mešala su se dvojaka osećanja - strah i euforija. Euforiju i sreću zbog oslobođenja od nacifašizma mutili su kod mnogih protivnika revolucije strah i podozrenje od uspostavljanja komunističkog režima. Strah je hranjen glasovima koji su pronosile izbeglice iz Ljiga, Valjeva, Čačka, Kraljeva i drugih mesta u Srbiji, o komunističkim čistkama i streljanjima svakoga za koga se tvrdilo da je bio u bilo kakvoj saradnji sa Nemcima. Pričalo se da je iz Užičke Požege izbeglo skoro sve muško stanovništvo u okolne šume plašeći se odmazde. Broj mesta za odlazak iz zemlje je bio ograničen i rezervisan pretežno za najbitnije eksponente antikomunističkih pokreta, a poslednjim vozom krenuo je Dimitrije Ljotić 12. oktobra 1944. (većina funkcionera, pa i Milan Nedić, otišla je još 6. oktobra 1944).

SOVJETSKE trupe doprle su do periferije grada 8. oktobra. U kafanama u Umci i Ripnju, kraj Beograda, mogle su se videti scene "masovnog šišanja i brijanja četnika", nešto iz razočaranja zbog kraljevog proglasa od 12. septembra kada je izgovorio rečenicu: "Ko ne priđe maršalu Titu, neće uspeti da se oslobodi izdajničkog žiga ni pred narodom ni pred istorijom", a više zbog bezbednosti, kako bi ostali neprimećeni u pokušaju da se sakriju u gradu ili se dokopaju Bosne, gde se glavnina povlačila. Trijumfalan i harizmatičan ulazak Josipa Broza Tita posle 20. oktobra 1944. godine, iz pravca srušenog Pančevačkog mosta, u tek oslobođeni grad sa najbližim saradnicima, uneo je veliku zebnju u srca mnogih Beograđana nesklonih komunističkoj ideologiji.

BEOGRAD, kao najvažniji centar srpske reakcije u očima vodećih komunista, trebalo je s posebnom pažnjom očistiti od "nenarodnih elemenata". Uspostavljanje narodne vlasti pratio je divlji obračun sa nosiocima kulturnog, političkog i javnog života okupirane Srbije, ali i suparničkog pokreta otpora pobeđenog u građanskom ratu. Divlja čišćenja obavljana su u najvećoj tajnosti i pod okriljem noći, o čemu se, ipak, ispostavilo da postoje i pisani tragovi tako da je danas moguće doći do širih i preciznih saznanja. Ne treba gubiti iz vida da se sve odvijalo u atmosferi nezavršenog rata, u vreme kada su se još mogle čuti topovske salve sa Sremskog fronta udaljenog svega stotinak kilometara. Ono što danas znamo o ovom nasilju pored tek odskora dostupnih najvažnijih policijsko-bezbednosnih i vojnih izvora uglavnom se bazira na izjavama, svedočenju i memoarima žrtava i savremenika, a ređe aktera, posebno glavnih.

STRAH I OČAJ U ATMOSFERI

LINČA Apokaliptična osećanja, strah i očaj, u atmosferi linča, kada se nije znalo šta donosi sutra, mogu se samo naslutiti iz pojedinih zapisa, pripadnika građanske klase, ili kao što je sećanje penzionisanog pilota Đorđa Lalatovića: "Čuješ ovo i ono, ne možeš prosto da veruješ, osvrćeš se po komšiluku da vidiš koliko je upražnjenih mesta, a ono sve popunjeno nekim fanatizovanim i dresiranim došljacima iz Crne Gore i Hercegovine. Oni se gorko obrušuju na tebe i ako si u slavu pobede i oslobođenja pronašao i obukao imalo svečanije odelo, otimaju ti i cepaju novine režeći: ,Kuš reakcijo!, One kojima si do juče pomagao da ne umru od gladi, delio si sa njima i poslednji tanjir kačamaka, odjednom te prijavljuju da nisi išao na ovaj ili onaj miting.
ISPOVEST majora Ozne Milana Trešnjića, kasnije generalnog konzula SFRJ u Štutgartu, izuzetno je značajna u tom smislu. Njegova probuđena savest progovorila je krajem osamdesetih godina prošlog veka. Njegovo svedočenje kao učesnika omogućava nam da jasnije sagledamo atmosferu u kojoj je likvidirano nekoliko hiljada saradnika okupatora, ali i nevinih građana. Trešnjić navodi da je predložen za oficira Ozne u prvoj brigadi Šeste ličke divizije, aprila 1944. godine, pred desant na Drvar, od strane visokog oficira bezbednosti Dragoslava Pešića. Pri oslobađanju Beograda, oktobra 1944, dobio je zadatak da zauzme zgradu XII kvarta Uprave grada Beograda na Dedinju i otpočne uspostavljanje narodne vlasti. To je prevashodno podrazumevalo prikupljanje podataka o držanju stanovništva u vreme okupacije, hapšenje saradnika okupatora i pripadnika zaostalih jedinica Nedićeve garde i žandarmerije.

ŠTAB savezne Ozne nalazio se pri Vrhovnom štabu, ali istovremeno i u štabu II korpusa, smeštenom najpre u Maglajskoj ulici na Dedinju, a potom je premešten u centar grada (ugao Zmaj Jovine i Simine). Saveznom Oznom su u prvo vreme rukovodili Đuro Stanković, Sreten Vulić, Srđan Brujić (svi iz Šeste ličke), Pavle Pekić, Moma Dugalić i Dragoslav Pešić. Oni su primali oficire Ozne iz 16 kvartova u Beogradu, koji su im dolazili na referisanje, sa spiskovima pripadnika kvislinškog aparata i građana optuženih za saradnju sa okupatorom.

U BEZBEDNOSNIM krugovima akcija likvidacije narodnih neprijatelja bila je poznata pod šifrom "crne tačke". Ratnu psihologiju i mržnju oslobodilaca prema beogradskoj čaršiji delimično odslikavaju i spomenute uspomene majora Trešnjića: "Zakleo sam se još kao skojevac, da ću kad dođem u Beograd i upadnem u ove vile buržoaske, ovih eksploatatora, krvopija radničke klase i poštenih ljudi, da ću pronaći najluksuzniju vilu nekog buržuja, uskočiti u nju, potražiti najluksuzniji krevet i sa sve čizmama svojim partizanskim i ličkim blatom na njima - leći i prespavati." U očima naročito ličkih, kordunaških i krajiških partizana, unesrećenih ratom, Beograd je bio fašističko gnezdo koje treba potpuno očistiti.

O EMOTIVNOM naboju oslobodilaca svedoči i Momčilo Dugalić, takođe jedan od čelnika Ozne u jesen 1944. godine: "Sećam se da sam, negde u početku rata, rekao sebi da, ako ostanem živ, moram da posetim Banjički logor. Oktobra 1944. došao sam na Trošarinu, tamo su tada bili pašnjaci sa ovcama, krenuo ka Banjici i prva soba na koju sam naišao bila je prepuna dokumenata pobijenih rodoljuba. Od ulaza do dna sobe više od jednog metra visoka gomila! Kako onda da ne hapsimo i ne sudimo zločincima?" Poznati oznaš iz XII kvarta (Dedinje-Senjak) Bata Živančević ispovedio se Đorđu Laloviću, kojeg je više puta saslušavao i lično poznavao: "Čoveku, kojeg je trebalo da likvidiram, stavio sam pištolj u usta. Molio je i kukao: 'Sinko, imam dva sina kao što si ti!' Ja sam opalio revolver i razneo mu glavu. Tada sam smatrao da sam učinio veliku stvar za partiju."


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 05 Apr 2017, 14:21
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Greh manjine platila većina

Ozna je vršila istražni postupak, ona je sudila i vršila egzekucije sve dok Ranković nije zatražio uvođenje redovnih sudova. Knjige streljanih su samo delimično pronađene u arhivama Udbe

Slika
Porodice iščekuju vesti o uhapšenima, novembra 1944. godine

POSEBNO je stradalo Dedinje, gde su i pre rata živeli najimućniji stanovnici Beograda. Dedinje je oslobađano kuću po kuću u sadejstvu sa Crvenom armijom dok je sa Bežanijske kose delovala nemačka artiljerija. Odmah za njima išla je Ozna i čistila teren. Sa spiskovima u ruci ili bez njih, komesarske trojke su već od 19. oktobra počele da češljaju ovo elitno "buržoasko naselje" koje je među prvim oslobođeno.

Po oslobođenju, zaveden je policijski čas od 18 do 6 časova ujutro i izdata naredba o zamračivanju po nalogu komandanta grada Ljubodraga Đurića. Novine su pozivale građane na saradnju i obračun sa kolaboracijom i fašizmom. Postojali su pripremljeni spiskovi, ali se svakodnevno radilo na prikupljanju podataka i stvaranju kartoteke i dosijea. Saradnika i doušnika u tom poslu nije nedostajalo. "Moja kancelarija je uvek bila puna naroda spremnog na saradnju" - tvrdi major Trešnjić. Božidar Zec, komesar 8. crnogorske brigade koja je sprovodila čišćenje u HGU kvartu (Čukarica), navodno je priznao pred polazak na Sremski front: "S ponosom smo išli i borili se, pa kad smo ovde stigli građani su nas oduševljeno dočekali. Još iste večeri donosili su nam prijave, davali imena i adrese izdajnika. Oni su nas sami vodili do tih izdajnika i četnika, kako su za njih govorili. Danas vidim, mi smo njima verovali, prijavljenim presuđivali i streljali ih. Mnogo ljudi je stradalo i ne mogu da prežalim što će ljaga pasti na 8. crnogorsku brigadu."

POSLE prijave građana organi Ozne su privodili osumnjičene, a oficiri saslušavali i pravili njihov karton (dosije). Bilo je slučajeva da su se pripadnici Nedićeve straže, saobraćajni policajci, rečna straža, žandarmi, poštari, vatrogasci i slična uniformisana lica sama predavala smatrajući da se nisu ogrešili o zakon i uprljali ruke u ratu. Većina njih koji se nisu povukli sa Nedićem i Dragim Jovanovićem i nije. Suđenja su bila tajna i fiktivna. Sa svim kartonima dnevno (nekad i dva puta) odlazilo se u Maglajsku ulicu, na Dedinju, gde su ljudi iz glavnog štaba Ozne gledali spiskove, a njihova olovka je najčešće ispisivala dve reči: "Banjica" ili "streljati". Uglavnom ovo drugo, naročito ako su u pitanju bila uniformisana lica ili označena kao "izraziti neprijatelji". Skinuti sa spiska nekog ko je u Maglajskoj određen za streljanje bilo je gotovo nemoguće.

KNjIGE uhapšenih i streljanih, koje su samo delimično pronađene u arhivama državne bezbednosti, beleže oko 2.500 uhapšenih i likvidiranih. Zanimljivo je, takođe, da se u njima nalaze podaci o prethodnoj internaciji uhapšenih lica iz kvartova Ozne na Banjicu, odakle su kasnije najčešće vođeni na streljanje u Lisičji potok ili na druge obližnje lokacije ili su pak slati na Sremski front. Prema rečima Slavka Popovića, koji je bio na čelu suda jednog bataljona, za suđenje nekom licu bila je dovoljna i anonimna dojava. Posle toga, lice bi bilo privedeno i proveravana je dobijena informacija.

U SLUČAJU kad bi krivica bila utvrđena i ako bi taj bio osuđen na smrt, što po svedočenju Popovića, nije bilo tako često, nuđeno mu je da odabere poslednju želju, a posle bi bio likvidiran. "Poslednje želje su se kretale od cigarete do molbe za pomilovanje nekog od članova porodice." Sa spiskovima iz Maglajske, oficiri bi se vraćali u svoj kvart, predavali ih komandirima pratećih vodova, a ovi u toku noći vršili egzekucije u Lisičijem potoku, Banjičkoj livadi i drugde.

Ozna je vršila istražni postupak, ona je "sudila" i vršila egzekucije sve dok posle više od mesec dana Aleksandar Ranković nije zatražio uvođenje redovnih sudova. Žrtvama divljeg čišćenja kao i nekima kasnije osuđenim narodnim neprijateljima (poput Dragoljuba Mihailovića i drugima) čak i grobna mesta morala su ostati tajna (što i danas jesu), a što je svojevrstan civilizacijski presedan.

STRELjANjA BEZGREŠNIH

Prema svedočenju arhitekte Mihaila Živadinovića, u toj grupi je stradao i njegov ujak Voja Pavlović, koji je bio sitan činovnik Nedićeve administracije i dobrovoljno se prijavio verujući u svoju bezgrešnost. Žena žandarma Milana Momčilovića dobila je i zvaničnu potvrdu od javnog tužioca da je njen muž streljan sa ovom grupom kao "narodni neprijatelj" pošto se javio na posao. Nekadašnji oficir Ozne Aleksandar Garotić svedočio je da su na ulazu u Kalemegdan (kod spomenika Mokranjcu) zakopani leševi oko 30 saobraćajnih policajaca iz policijske stanice, i kod stepenica (ispod francuske ambasade) koji su tu streljani po oslobođenju Beograda. Pre streljanja su bili skinuti, vezani žicom, a oduzeti su im i lični predmeti.
NA OSNOVU svedočenja Trešnjića može da se zaključi da je plan je bio da se pobije što više saradnika okupatora i neprijatelja revolucije. On doslovno piše: "Od ljudi u uniformi, nijedan nije bio zlikovac i nije zaslužio metak u čelo. Sve ih je trebalo preobući i poslati u neku partizansku jedinicu na Sremski front, jer su svi bili voljni da se bore, svi bi rado otišli. Mnogi od njih bili su iskreni rodoljubi i umirali su sa rečima: 'Živeli oslobodioci Beograda! Živela oslobodilačka vojska!' kao na primer intelektualac i građanski političar Milan Komadina. Da su se sklonili dok ne prođe prvi talas ja tvrdim životom da niko od njih ne bi dobio više od dve godine."

TREŠNjIĆEVU ispovest o masovnim streljanjima u Beogradu potvrđuju izjave i svedočanstva savremenika, potomaka i rodbine žrtava. Čitave grupe ljudi u vreme oslobođenja streljane su zajedno. Navodimo samo neka svedočenja iz kojih se može naslutiti istina.

SEĆANjA akademika Dejana Medakovića ukazuju na način likvidacije dobrog dela Nedićeve administracije. Iako je manji deo nedićevaca prešao na stranu partizana formiravši pred oslobođenje antifašistički komitet i stupivši u kontakt s Prvom armijom, ili se pak dobrovoljno predao smatrajući da se držao časno u ratu, to ih nije spaslo surove kazne. Poslednje nedelje oktobra 1944. najpre su zvanično (preko radija i štampe) pozvani svi neokaljani čuvari javnog reda i mira da se vrate na posao. Verujući u dobre namere novih vlasti javilo se više stotina žandarma (mahom ličke sirotinje), pisara, daktilografa i drugih. Međutim, svi su sabrani, bez selekcije, u veliku kasarnu Garde na Dedinju, lišeni uniforme (ostali samo u donjem vešu) i streljani. Po njegovim rečima, samo petorica su uspela da pobegnu "a dvojica begunaca su dolazila kod mene u Muzej Kneza Pavla, gde sam od 1. marta 1942. godine radio kao kustos da mi pričaju o streljanjima." Streljanja su vršena bez suđenja i osude, a spiskovi su na brzinu pravljeni među onima koji su pali u ovu klopku.

MILAN Trešnjić navodi slučaj saobraćajnog policajca Poznića koji se, pošto je pukim slučajem preživeo streljanje na Banjici, ponovo prijavio vlastima ubeđen da je bio greškom osuđen. Međutim, ipak je po Trešnjićevim rečima likvidiran, kako ne bi mogao da priča šta se dešava sa pripadnicima bivšeg aparata: "Godinu dana posle oslobođenja zemlje shvatio sam kakve smo greške činili. Desetine i stotine potpuno nevinih ljudi koji nisu znali da na vreme skinu i zbace uniforme, progutala je narodna revolucija. Svi uniformisani policajci svrstani su u red zloglasne Specijalne policije. Takozvani, elitni deo poliicijskog aparata, manje je stradao. Tako je greh manjine platila većina i to po nekim čudnim zakonima zlehude ljudske sudbine."


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 05 Apr 2017, 14:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Špijuni Ozne na svakom koraku

Oficiri, povratnici iz nemačkih logora, izazivali su veliko podozrenje novih vlasti, mnogi su bili uhapšeni i optuženi za špijunažu ili kolaboraciju u logoru, a potom streljani

Slika
Pripadnici Ozne u akciji u Knez Miloševoj ulici

ZANIMLjIVO i autentično svedočenje o metodama rada Ozne po oslobođenju Beograda ostavio je bivši oficir kraljevske vojske Kosta Aćin. On je objasnio kako su krajem 1944. godine oficiri kraljevskog vazduhoplovstva pozvani su da se jave na dužnost u Komandu vazduhoplovstva u Zemunu. Veliki broj pilota se odazvao ovom pozivu. Međutim, oni će iz Zemuna biti prebačeni na pomoćni aerodrom "Lisičji jarak" gde su najpre saslušavani, a potom streljani u blizini sela Jabuke (kod Pančeva).

Na sličan način završio je major jutoslovenske vojske J. Hudina koji se kao profesionalni vojnik i pravnik zaposlio u Nedićevoj žandarmeriji. Čiste savesti sačekao je oficire Ozne 21. oktobra 1944. u svom stanu na Čuburi, uveren u svoju ispravnost i moralno držanje. Porodica ga nikad više nije videla.

DRAGOLjUB Đurić i Milan Šumonja, sanitetski potporučnici četvrte klase, sa još 15 vojnih lica, koji su rat proveli u Prvom unutrašnjem odeljenju Vojne bolnice (kod Treće gimnazije) kao nemački zarobljenici, po oslobođenju 22. oktobra 1944, pod izgovorom da nisu predali uniformu, privedeni su u IV kvart (Vojvode Milenka 40) na ispitivanje odakle su posle tri dana odvedeni u nepoznatom pravcu.

BOŠKO Jokić, pravnik po struci, na službi u Ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine Jugoslavije u Beogradu, sin Koste, ađutanta kralja Petra Prvog Karađorđevića (čijoj je sahrani kralj lično prisustvovao), poslednji se put javio kući za slavu 24. novembra 1944. posle čega je uhapšen i nestao. Isto se desilo i žandarmu sa Dorćola (Đura Đakovića 7) Radomiru Vasoviću kojeg je porodica poslednji put videla na dan oslobođenja Beograda kada su ga odveli pripadnici NOV. Aleksandar Radulović, pukovnik i komandant SDS-a u gradu Beogradu tokom okupacije, predratni žandarmerijski oficir, pred oslobođenje stupio je u kontakt s Kočom Popovićem i prešao sa svojom grupom na stranu antifašista, dobivši garancije za život svojih ljudi. Međutim, svi su ubrzo po oslobođenju bili uhapšeni, a on, kada je podsetio na Kočino obećanje, iako je pušten, odbio je da izađe na slobodu želeći da podeli sudbinu sa svojim podređenima.

METOD RADA PO SOVJETSKOM UZORU

JEDAN od najznačajnijih metoda, preuzetih od sovjetskih službi,bilo je pokrivanje terena - na 10 građana dolazio je po jedan poverenik. U svakom odeljenju ministarstava i ustanova ili pogonu preduzeća trebalo je ugraditi po jednog agenta. Članovi KPJ dobili su ulogu denuncijanata, a u velikim gradovima sistem špijunaže i kontrole išao je i do stanara svake zgrade. Nastojnici zgrada imali su zadatak da za Oznu kontrolišu stanare i posetioce. Oni koji nisu bili pouzdani nisu mogli dobiti zaposlenje. Svaka ulica, shodno veličini, imala je svoje poverenike ili sekretare koji su vršili kontrolu za službu bezbednosti. O sumnjivim licima vođeni su dosijei, pri čemu je primenjen sovjetski model kategorizacije lica protivnih vlasti (A, B, C, D i E). Ozna je vodila istražni postupak, a priznanja data u istrazi (često uz primenu brutalne psihofizičke torture) korišćena su kao dokaz na sudu. U prvo vreme često su narodni neprijatelji streljani bez suda.
KRALjEVSKI oficiri, povratnici iz nemačkih logora, izazivali su takođe veliko podozrenje novih vlasti, mnogi su bili uhapšeni i optuženi za špijunažu ili kolaboraciju u logoru, a potom i streljani. Pavle Milošević, član JURAO, sa još 11 logoraša iz Mathauzena, mahom oficira JVO, uhapšen je polovinom jula 1945. prilikom repatrijacije u Kranjskoj Gori, a isleđivao ga je major Simo Dubajić. Poslati su u Beograd, držani i mučeni u zatvoru Ozne na Kosančićevom vencu pod optužbom koja je bila zasnovana na iskazima Ljube Zečevića (kasnije direktora Radio-televizije Beograd) i još dvojice robijaša-komunista da su u logoru denuncirali i ubijali logoraše komuniste u tamošnjoj bolnici - benzin-injekcijama. Većina njih osuđena je na znatne vremenske kazne dok je Sava Božović, pripadnik pokreta Draže Mihailovića i logoraš iz Mathauzena, izveden pred Okružni sud u Šapcu i streljan zbog izdaje 1945. godine.

NIĆIFORA Stojanovića, iz Lozovika, kao konjičkog poručnika Jugoslovenske vojske, 1941. godine zarobljavaju Nemci u Aprilskom ratu i odvode u logor Osnabrik odakle je pušten krajem 1942. Vraća se iz zarobljeništva u Beograd i neko vreme je aktivan u SDS odredima Nedića i SDK Ljotića, da bi nakratko, 1944. pristupio Kolašinskom odredu Jugoslovenske vojske u otadžbini. Polovinom 1944. dolazi u Beograd gde će u miru sačekati oslobođenje. Uhapšen je u svom stanu (Zrinska, tj. Frankopanova 4) odmah po oslobođenju 20. oktobra i streljan početkom novembra 1944. na Banjici. Njegov sin Dimitrije, od svega desetak godina, odlazio je svakog dana od 9. do 15. novembra na Banjicu da sluša prozivke onih koji su streljani kao kolaboracionisti. Dnevno je čitano između pedeset i sto lica. Posle nekoliko dana pročitano je i ime njegovog oca. Ove prozivke su intenzivno potrajale do polovine decembra 1944. godine.

PREMA nekim svedocima, tu, gde je danas kafić na uglu Francuske i Strahinjića Bana, streljana su četvorica žandarma iz IV kvarta, koji je bio u Francuskoj ulici, na mestu sadašnje Osnovne škole "Skadarlija". Ispred tadašnje štamparije "Gregorić" streljana su trojica mladića, koji su dovedeni goli samo u gaćama. I žandari i ovi mladići zakopani su na mestu tadašnjih travnjaka, a sami su sebi kopali rake.

BOŽU Ivanovića, vlasnika kafane "Durmitor" na Karaburmi, po hapšenju 23. oktobra 1944. Ozna je vodila, tukla i primoravala da zajedno s ostalima viče: "Mi smo koljači!", sve do zatvora u IV kvartu (Palilulska pijaca). Posle toga mu se gubi svaki trag. U kuću bivšeg konzula, Ljubomira Bojovića, u Ulici Đure Daničića, čiji je sin Dragan poginuo kao oficir JVO ostavivši ženu i dete, upala je posle 20. oktobra 1944. naoružana grupa, ubila ga i njegovo telo bacila na ulicu. Tek u toku noći građani su sklonili njegove posmrtne ostatke. Čeda Milošević, kapetan JVO, uhapšen je polovinom maja 1945. danima do besvesti mučen u jednoj privatnoj vili na Dedinju (Bulevar mira 20) gde mu je iznuđivano priznanje da bi na kraju bio osuđen na 15 godina robije. Čak je i kućepazitelj Belog dvora na Dedinju, još iz vremena kad su tamo boravili srpski kraljevi, Nikola Đorđević, iako star i iznemogao uhapšen već prvih dana oslobođenja. Držan je u različitim apsanama u Beogradu i ubrzo streljan kao narodni neprijatelj.

PREMA kazivanju Zorana Markovića i Radisava Poledice iz Beograda, Josif Vulović, M. Vojinović, Joksić i učitelj Jerotijević odvedeni su iz Železničke kolonije u Košutnjak sa grupom od 19 ljudi. Sprovedeni su u sedište XII kvarta na uglu današnjih ulica Bulevar mira i Mladena Stojanovića na Senjaku. Egzekuciju su vršili likvidatori iz 8. crnogorske brigade. Većina ljudi koji su u to vreme uhapšeni odvođeni su u Banjički logor i streljani u Jajincima, gde su u vreme rata Nemci streljali taoce. Druge grupe odvođene su u pravcu Lisičjeg potoka gde su takođe likvidirane.

U TOKU jedne racije na Senjaku uhapšeni su, krajem oktobra 1944, dr Milorad Ivanić, novinar i direktor Centrale za humor, Slavko Popadić, vlasnik fabrike čokolade, Mile Petrović Oplenac, vlasnik kafane sa roštiljem, i Mika Veselinović, industrijalac, vlasnik metalske fabrike. Sa Senjaka je odvedeno u to vreme još 30-40 ljudi. Svi su likvidirani i pokopani između današnje kafane "Grafičar" i manastira Vavedenje.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 05 Apr 2017, 14:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
I znanje nemačkog bilo je greh

Prva hapšenja i sprovođenja u zatvor počela su već u noći 20. oktobra 1944. godine i to u zoni odgovornosti Osme crnogorske brigade na Čukarici. Zatvor u Radničkoj ulici je bio pun

Slika
Streljanje na Košutnjaku oktobra 1944. godine

MRŽNjA prema Beogradu kao nosiocu srpske kolaboracije u vreme najvećeg stradanja Srba u NDH, ispoljena u prvim mesecima oslobođenja, nije mogla biti umanjena ni masovnim prijemom izbeglica iz gotovo svih delova Jugoslavije, ni strahovitim posledicama bombardovanja kako od Nemaca tako i od saveznika. Taj odnos prema glavnom gradu je najverovatnije nastao zbog toga što su se u Srbiji ipak manje osećali tragovi rata. Sreten Žujović i Peko Dapčević su oktobra 1944. život u okolini Beograda smatrali idiličnim" ... Seljaci su poslovali oko svojih kuća i plotova, kokoši čeprkale po bunjištima, iz štala i sa poljana javljala se goveda, u dvorištima groktale svinje..."

PRVA hapšenja na Čukarici i sprovođenja u zatvor XIV kvarta u Radničkoj ulici počela su već u noći 20. oktobra 1944. godine. Ovaj rejon bio je u zoni odgovornosti 8. crnogorske brigade čiji je komesar bio Božidar Zec, dok se kao islednik Ozne pominje izvesni Milutinović. Prema jednom iskazu Antonije Milanović, učitelj u Kusatku, diplomirani horovođa (hor Crkve Sv. Đorđa na Banovom brdu), violinist i glumac, uhapšen je krajem oktobra 1944. sa B. Savkovićem, studentom glume i sinom advokata Savkovića, R. Pavlovićem, studentom glume, J. Viktorovićem, dvorskim apotekarom (naslednikom, preko supruge, bogatstva Matije Bana), Mijatom Lučićem, gardijskim majorom, Dušanom Ilićem, glumcem i doktorom, M. Stefanovićem iz Radničke ulice koji je optužen za previjanje nemačkih vojnika u vreme borbi za Beograd.

ČLAN nesretne glumačke družine čika Duška Ilića bio je i Milan Srdoč, kasnije znameniti glumac. On je dobio kao blažu kaznu mobilizaciju na Sremski front. Drugi su likvidirani sa još nekoliko desetina građana sa Banovog brda i Senjaka. Među prvima su uhapšeni i streljani Raka kafedžija, čija je kafana u Radničkoj ulici navodno bila zborno mesto ravnogoraca, opštinski pisari T. Stojković i M. Vojinović i bivši oficir Jugoslovenske vojske, solunac M. Lučić (kome je i ćerka zatvarana). Milana Đurđića, trgovca iz Požeške ulice (Banovo brdo), pronašao je mrtvog dr G. Vukčević u Košutnjaku tako što je video da jedna ruka viri iz zemlje. Malo je otkopao, gurnuo leš i prepoznao Đurđića, ali ga je ponovo zakopao bojeći se represalija. Miloša Pavlovića, po pričanju njegove sestričine Jelene Anđelić Lazić, odvela je patrola Ozne iz njegove vile u Rakovici sa ženom Irenom i nekoliko desetina osoba. Videla ga je nakratko ispred zatvora u podrumu fabrike Rakovica, a potom su odvedeni prema Kijevu. Vezani su žicom, streljani i zakopani u Markovoj šumi ispod Belog dvora, u blizini Košutnjaka. Jelenina majka je to saznala i otišla na lice mesta više puta bezuspešno pokušavajući da otkopa leš svoga brata.


NAJVEĆA BEOGRADSKA STRATIŠTA

EGZEKUCIJA narodnih neprijatelja (prema izjavi već spominjanog majora Ozne Milana Trešnjića, ali i drugih svedoka) vršena je uglavnom noću, u potaji i na više mesta širom grada. Kao najveća stratišta pominju se: preko puta Ambasade Turske - gde su streljana pretežno uniformisana lica; Belimarkovićev voćnjak (iskorišćene su nemačke benzinske jame, a potom su rake kopali zarobljenici, pretežno Italijani); Banjička šuma; Košutnjak (oko nemačkog groblja), Lisičji potok - možda najveće od svih, na mestu gde je nekad bio majdan za vađenje granita; kod stadiona Grafičara (Senjak); park Manjež; park Tašmajdan; kod Hale pionir; Kula Nebojša; Veliko ratno ostrvo; Ada Ciganlija; Marinkova bara, stadion FK Obilić; kod današnjeg stadiona FK Sinđelić, naselje Braća Jerković, Rakovica; letnja pozornica Topčider; Jajinci, Železnička kolonija, Šarena (Careva) ćuprija, teren ispod Avale i druga. Ponegde su korišćeni i nemački odbrambeni rovovi kao masovne grobnice. Prema priči starijih Beograđana, još dugo su se posle tih tragičnih meseci mogli videti ljudi sa ašovima koji su krišom prekopavali Lisičji potok u potrazi za grobovima svojih najbližih.
ŽITELjI Železničke kolonije u Rakovici se sećaju da je predsednik narodnog odbora Azis Sultanović od 17. oktobra do 5. novembra 1944. odveo unepovrat mnoge ugledne građane, trgovce i fabrikante iz ovog kraja: D. Vojinovića, J. Zumbulovića, M. Stojanovića, V. Didića, S. Božića, S. Lazarevića, D. Živanovića, D. Đorđevića, B. Jerotijevića, P. Marcikića, B. Stojanovića i D. Stevanovića. Između ostalih streljan je i sveštenik rakovičke crkve Nedeljko Strelićić. Kada se gospođa B. Zumbulović, žena Josipa, nekako probila do Moše Pijade, on joj je odgovorio: "Šta ćete drugarice, svaka revolucija guta svoju najbolju decu!" Jovanović Jovan, poreklom iz Seča Reke kod Kosjerića, vlasnik bifea u ulici Milovana Milovanovića u Beogradu, posle hapšenja od strane Ozne 20. oktobra 1944, zauvek je nestao.

U MAKIŠKOM kršu, u blizini beogradskog naselja Žarkovo, koji danas služi kao smetlište, Vlada Vojnarovski je pokazao mesto gde su 1944. godine partizanske vlasti streljale njegovu majku Feodoru, kao i još desetak "izdajnika":

- Ljudi su mi pričali da su majku poslednju streljali. Nije molila za milost. Pre nego što su je ubili, skinula je naočare i zamolila jednu partizanku da ih odnese meni. Čim ih je uzela, partizanka ih je bacila na zemlju i zgazila čizmom. Majku su ubili, a zatim je ta ista partizanka lopatom dokrajčila svakog ko je još davao znakove života - ispričao Vojnarovski ovu potresnu priču o partizanskim streljanjima u Žarkovu, u osmoj deceniji života. Vladina majka je imala samo 38 godina kada je ubijena. Njen jedini "greh" je bio poznavanje nemačkog jezika i prevođenje, zbog čega je optužena da je sarađivala sa okupatorom. Ista sudbina zadesila je i Ljubomira Spasenovića, bogatog zemljoradnika, koji je streljan sa još šestoricom Žarkovaca.

- Tokom 2007. godine u Vodovodskoj ulici u Žarkovu, dok su kopali kanale za plin, pronašli su kosti nekoliko ljudi. Za lobanju koja je iskopana pretpostavlja se da je pripadala mom dedi, jer je puna zlatnih zuba, a samo ih je on u Žarkovu u to vreme imao - svedoči Ljubivoje Spasenović, Ljubomirov unuk. - Lobanju je odnela policija, ne znam tačno ni gde se nalazi, ali planiram da podnesem zahtev za DNK analizu, kako bih dedine ostatke sahranio u porodičnu grobnicu, kako i dolikuje.

U OSLOBOĐENOM Beogradu je zbog velikog broja uhapšenih ubrzo ponestalo zatvorskih kapaciteta. Osim u prepunoj Glavnjači (na mestu današnjeg Prirodno-matematičkog fakulteta) Ozna je uhapšene držala i saslušavala po podrumima raznih zgrada i vila: u Upravi grada (ugao Obilićevog i Topličinog venca), Zmaj Jovinoj ulici, Krsmanovićevoj zgradi u Šafarikovoj ulici, Čika Ljubinoj, Baba Višnjinoj, Đušinoj, Vladete Kovačevića na Senjaku (zgrada nekadašnje Art televizije), podrumima fabrike Rakovica i u drugim ulicama širom grada. Saslušanja su vršena i u privatnim stanovima, dok su ćelije pravljene od podrumskih prostorija, tavana i devojačkih soba. Takvih mesta je, prema svedocima, u svakoj od beogradskih opština bilo više desetina dok su Sovjeti imali svoje zatvore u Ulici majke Jevrosime i u zgradi bivšeg Poljskog poslanstva.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 05 Apr 2017, 14:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ozna je uspevala da sve dozna

U Beogradu, kao važnom centru, odmah po oslobođenju formiran je poseban centar Ozne, koji je rukovodio operativom za ceo grad. Organizacija je bila podeljena u šesnaest kvartova. Među doušnicima tajne službe bilo je i poznatih ličnosti

Slika
Sovjetski tenk 20. oktobra u Beogradu

PROCESOM čišćenja, najvećom delom, rukovodilo je Odeljenje za zaštitu naroda (Ozna). Ozna je od samog nastanka, 13. maja 1944. u Drvaru, ustrojena metodološki po sovjetskom modelu kao politička policija vođena iz jednog centra i organizaciono jedinstveno postavljena za celu Jugoslaviju. Direktno je bila podređena Povereništvu za narodnu odbranu NKOJ-a, prve revolucionarne vlade, koja je stvorena na Drugom zasedanju AVNOJ-a. Načelnik Ozne za celu Jugoslaviju bio je Aleksandar Ranković, član Vrhovnog štaba NOVJ i organizacioni sekretar CK KPJ, a zamenik Svetislav Stefanović Ćeća, na predlog sovjetske misije. Ozna za Srbiju formirana je u junu 1944. na Visu, a za prvog načelnika Ozne za Srbiju postavljen je Slobodan Penezić Krcun. Organi nove službe bezbednosti postavljani su paralelno sa osvajanjem pojedine teritorije uz stvaranje mreže opunomoćenika, poverenika, agenata i doušnika čime se uspostavila sveobuhvatna kontrola nad stanovništvom Srbije. Posle uspostavljanja mreže organa ove službe, pristupalo se likividacijama, kako osumnjičenih ratnih zločinaca koji nisu uspeli da pobegnu, tako i političkih protivnika - "narodnih neprijatelja".

U BEOGRADU kao prestonici, odmah po oslobođenju, formiran je poseban centar Ozne, koji je rukovodio operativom za ceo Beograd. Organizacija je postavljena po kvartovima (16 kvartova) sa posebnim odsecima, opunomoćenicima i vojnim izaslanicima, povereničkom mrežom i pomoćnim jedinicama, određenim postupkom i planom rada. Postavljeno je i prijavno odeljenje, koje se staralo za neprijateljske arhive i primalo prijave od građana protiv "neprijateljskih elemenata". Pri kvartovima su formirani improvizovani istražni zatvori odakle su uhapšeni slati u centrale (Glavnjača, Đušina i Banjica).

ZANIMLjIV za metodologiju rada Ozne je jedan nedavno objavljen dokument, Dnevnik visokog oficira Ozne, a kasnije KOS-a, Jefta Šašića. On navodi da je znatan deo spiskova za Beograd bio sačinjen od strane doušnika i Blagoja Neškovića već uoči ulaska partizana u Beograd:

"Nalazim zabelešku da pošaljemo kurira u Despotovačku broj 3 po arihvu Majera, koji je radio po Gestapou. Mislim da smo kasnije Slavko Odić i ja bili u tom stanu i da je Slavko prihvatio tu arhivu. Nailazim velikim slovima napisano: 'Šeću tipovi po Beogradu i izvlače se iz Beograda. Tako se banda uvlači u jedinice. A kako to rade, vidi se i iz toga što sam napravio zabelešku da je šofer dr Jovanovića sada šofer u V diviziji, da se izvukao ispred hapšenja i da se uspeo uvući u vojsku. U Šumatovačkoj 105 treba izvršiti pretres u suterenu, jer se tu nalazi Vera koja je bila vezana sa Nemcima. Navodno se tu krije i 40 Nemaca i ljotićevaca, pa da se izvrši pretres stana. U Desetom kvartu se nalazio kao policijski službenik Đorić Glišo. Njega treba izvući iz hapšenih, iz spiska koji bi trebali biti likvidirani, jer je on radio za nas.'

"Nailazim na zabelešku o Čolaku Antiću, a u produžetku su imena Milice Lozanić, pa zatim žene Brane Petrovića koji je sada u Londonu, a njegova žena se nalazi u Petrovcu na Mlavi. Znam da smo imali sastanak sa Čolakom Antićem, no šta je bilo i kako je bilo ništa ne mogu evocirati. Iza spiska potpisnika nailazim na zabelešku da je neki Strnjaković, profesor univerziteta, bio veza između Draže Mihailovića i Nedića. Nikola Stoisavljević, koji stanuje u Francuskoj 22, na V spratu u stanu koji se vodi na ime Marka Markovića ili Gine Marković. Tu se krije jedan major, član Dražinog štaba za Beograd, Aleksa Jovanović, član viših Dražinih foruma, drži vezu sa Nemcima. Bio je predstavnik bosanskih četnika ovde u Beogradu, a živi u Topličkoj 31, ali nije sigurno da je tamo i noću.


CRNOGORCI GLAVNI U OZNI ZA BEOGRAD

ZBOG važnosti zadataka, prvi šef Ozne za Beograd bio je Slobodan Penezić, ali je na toj funkciji ostao veoma kratko. Za svog naslednika izabrao je Miloša Minića, koji je dužnost primio početkom novembra 1944. Kada je izabran za republičkog javnog tužioca, na njegovo mesto došao je crnogorski kadar, Veljko Mićunović, a za zamenika izabran je Radovan Grković. Pošto je i Veljko Mićunović septembra 1945. imenovan za načelnika crnogorske Ozne, na njegovo mesto došao je drugi crnogorski komunista Jovo Kapičić. Prvi informativni odsek je bio pod rukovodstvom Vasilija Kovačevića, a uz njega su bili izvesni Bogovac i Vidak Popović. Drugi odsek je bio islednički, na čelu sa Jeftom Šašićem, u trećem izvršnom bio je Pavle Pekić. Za smeštaj i ishranu starao se izvesni Simić. Ozna (Udba) za Beograd bila je direktno potčinjena Ozni (Udbi) za Jugoslaviju sve do januara 1948.

"Evo, to su sasvim decidirana imena gde sam mogao zabeležiti nešto određenije neprijatelje. Pred toga, ima dva puta više raznoraznih imena koja nema smisla ovde diktirati jer ničemu ne bi to dovelo i ostaju onako zabeležena kao što su u notesu. Ako ubuduće bude nekada šta koga interesovalo može detaljnije da se ispita".

MEĐU doušnicima tajne službe bilo je i poznatih ličnosti. Kao dobar saradnik Ozne prednjačio je poznati književnik Marko Ristić, inače autor poznatog članka "Smrt fašizmu - sloboda narodu" u "Politici", pa će o njemu Jefto Šašić zabeležiti: "Sveta Stefanović me je pozvao da zajedno krenemo kod Marka Ristića koji želi da nas vidi i da zaoštri neke stvari kao dobar poznavaoc prilika u Beogradu. Marko Ristić je stanovao u Ulici Rige od Fere na broju 8 ili 11. Dao nam je imena Maksimovića, Cale Bralovića, Dragog Mihailovića, Ćikovića, ministra trgovine, Dragog Stamenkovića, karikaturistu, Bačić Saške, čiji je otac poslao nekoliko miliona i ima priznanicu Draže Mihailovića. Zatim je govorio o Doli Miljanoviću, Đorđu Tufegdžiću za koga žena govori da je poginuo ili nestao, međutim, on se skrivao i organizovao četnike. Veljko Petrović, advokat, isto tako organizator četnika. Drugi Veljko Petrović, trgovac, organizator Dražinog pokreta. Zatim je tu zabeleženo ime Bože Markovića, mlađeg docenta, zvanog Ždrebe. Zatim, Save Obradovića, sekretara industrijske komore, zatim Lazara Đukića, stalni generalni sekretar Radio-stanice koji je bio vezan za Aleksandra Damjanovića. Zatim inž. Đorđe Ančić ili Janičić, Jevremova 32a. On je bio savetnik za III kvart Draži Mihailoviću. Zarije Vukičević, iz Kursuline ulice broj 10, isto Dražinovac, pa Velimir Dimić Vojinović, komesar žitne centrale, tri puta su bili u vrhovnoj komandi Draže Mihailovića. Toša Obradović, valjda je bio vezan za grupu Draže Mihailovića, kod njega je ostala radio-stanica, Ozren Bačić, industrijalac, Dražinovac. Potom advokat dr Miletić. U gostionici 'Arilje' negde kod Cvetnog trga postoji neki Gojko i neki Ljubinko Novinković na koje treba svratiti pažnju. Dragan Mitrović zalazi u lokal "Užice" - to je agent. Neki Zvonko Kovačević iz Dražine pratnje nalazi se zabeležen da na njega treba svratiti pažnju. Kao što se vidi, Marko Ristić nam je dao jednu čitavu lepezu imena i na taj način drugovi koji su radili u II odseku i koji su bili kao referenti zaduženi za Dražu Mihailovića imali su samo iz ovoga izvora dobru odskočnu dasku da mogu nastaviti sa radom... ".


Sutra: Plač i jauk žrtava


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 05 Apr 2017, 14:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ozna tuži, sudi i strelja

Trag o likvidacijama donosi "Politika" od 27. novembra 1944, koja je objavila, na prve dve strane, saopštenje o osuđenim ratnim zločincima u kome je spisak od 105 streljanih osoba

Slika
Spisak 105 streljanih lica objavljen u "Politici"

PRIPADNIK KNOJ-a, Mija Petrović iz sela Badnjevac kod Kragujevca, stražario je šest meseci ispod Avale, gledajući kako Ozna svake noći strelja civile dovezene kamionima iz Beograda. Dovozili su ih oko 21.00-22.00 uveče, sakupljali ih u podrumima kuća beogradskih trgovaca sa leve strane kragujevačkog druma, a onda svlačili i izvodili na streljanje. - Slušao sam i plač i jauk tih žrtava dok su ih ti beogradski oznaši tukli rukama, nogama i kundacima, jer su se oni jedva kretali, jaka zima, a oni jadnici goli - svedočio je Petrović. On je takođe pokazao masovnu grobnicu, odnosno nekadašnji nemački rov za stojeći stav dug oko kilometar i po, od skretanja za Ralju prema Beogradu, tik iznad druma. Kako je koja grupa streljana, rov je zatrpavan, a i danas se vide kasnije nastala ulegnuća. - Za onih šest meseci dok sam ja bio po stražama, verujem da ih je pobijeno najmanje 10.000. A koliko je u novembru i decembru, pa i u oktobru 1944. postreljano, ne znam, ali sam slušao od drugih da su za ta dva-tri meseca streljali masovnije - ispričao je Mija Petrović.

U POČETKU je sa Oznom na ovom poslu radio i NKVD, koji je svoju pažnju usmerio na hvatanje najvažnijih ličnosti u okupatorskoj obaveštajnoj službi i obaveštajnoj službi Draže Mihailovića (kao što je hapšenje šefa obaveštajne službe Avalskog korpusa). Prema proceni oficira Ozne, majora Milana Trešnjića, aktivnog učesnika u divljem čišćenju, reč je o gotovo 10.000 streljanih lica samo u Beogradu, od kojih je veliki broj bio nevin. Njima je Ozna u ovom periodu bila i "sudija i tužilac". Intenzitet represije je naročito povećan posle diverzije kod Šarene ćuprije, novembra 1944, u kojoj su ubijena petorica pripadnika službe bezbednosti.

JEDAN od načina na koji su se mogli iskupiti gresi bio je odlazak na Sremski front, koji je u nekim slučajevima bio način da se izbegne preki revolucionarni sud. U isto vreme bio je to indirektan put da se novi režim oslobodi onih koji ga nisu "mirisali". Posle prisilne mobilizacije i dvodnevne obuke, omladina, uglavnom iz Srbije, u oskudnoj opremi i slabo naoružana našla se u prvim borbenim redovima kao topovsko meso. Na taj način više hiljada mladih ljudi (svakako više od 10.000), dobrim delom iz građanskih porodica, nije imalo veće šanse da se vrati sa fronta.

PRVIH meseci, ko je uspeo da preživi, kasnije je osuđen na robiju ili bi mu glava ostala na ramenima. Da je tako svedoči slučaj Milivoja Jovanovića, načelnika odeljenja Specijalne policije u Beogradu i čoveka koji je kategorisao zarobljenike u logoru na Banjici. Posle hapšenja decembra 1944. osuđen je samo na nekoliko godina robije, a potom se zaposlio u policiji. Sličan je slučaj i takozvanog zagrebačkog Bećarevića, Sava Šapinca, koji je prošao sa nekoliko godina robije kao i Dragog Stojadinovića, direktora "Novog vremena", za koje je malo verovatno da bi izbegli smrt da su uhvaćeni oktobra 1944. godine. Prvi udarni talas represije potrajao je do kraja novembra 1944. kada je, posle govora A. Rankovića, čvrsta ruka prema neprijateljima naroda i države nastavila da deluje kroz rad vojnih i narodnih sudova koji su, budući ideologizovani i u rukama partije, postali novo oruđe obračuna sa političkim i klasnim neprijateljem.

STRAH JE TRAJAO POLA VEKA

LISTE streljanih objavljivane su u početku gotovo istovremeno u svim gradovima i varošima Užicu, Požarevcu, Jagodini, Kruševcu... a kasnije naglo prestaje njihovo javno oglašavanje, što upućuje na to da je posredi planska akcija. Obznanjivanje ovih spiskova žrtava revolucionarnog terora imalo je pre svega propagandno-psihološku svrhu - da zastraši građane i potencijalne oponente nove vlasti. Koliko se u tome uspelo svedoči i strah prisutan tih godina kod politički i ekonomski slomljenog građanskog sloja, koji je potrajao do poslednje decenije XX veka.
OPŠTA amnestija od 21. novembra 1944. imala je samo propagandni karakter, pre svega za svetsku javnost, o čemu svedoči i dopis Vladislava Ribnikara Titu: "Potrebno je da se svet uveri da se po amnestiji i postupa. Potrebno je da Ozna pusti iz zatvora izvestan broj uhapšenih koje amnestija obuhvata. I to da pusti odmah, bez odlaganja, da ne bi neprijatelji mogli da tvrde kako mi donosimo zakone na papiru i iz demagoških razloga."

U BLIZINI sedišta Ozne za Srbiju (Zmaj Jovina 21), u Francuskoj 5, radio je punom parom preki Vojni sud, dok se centrala Ozne za Beograd nalazila na Obilićevom vencu 48 (studentska menza "Tri kostura"). Suđenja uhapšenim i izvedenim pred Vojni sud Prvog korpusa bila su čista formalnost i farsa. Uglavnom su, bez obzira na stepen krivice, osuđeni na smrt dok u većini slučajeva nedostaju bilo kakvi zapisnici sa sudskog procesa. Zanimljivo je svedočenje advokata Dušana Maksimovića, aktera i čoveka dobro upoznatog sa tadašnjom sudskom praksom: "Ljude su jednostavno pokupili i streljali, a sve ostalo je naknadno izmišljeno. Uostalom, tek naknadno je proglašen Zakon o krivičnim delima protiv naroda i države, koji je predviđao kažnjavanje za dela koja su izvršena pre stupanja na snagu ovog zakona, pa čak i koja nikada ranije nisu bila opisana kao krivična dela."

O OVOJ pojavi ima traga i u dokumentima Ozne. Tako u jednom dopisu Ozne za Hrvatsku iz januara 1945. stoji: "Za jedan deo likvidiranih zatraženo je od naših sudova da se izrade presude u svrhu objavljivanja, što je i učinjeno, dok se u drugom kaže da je od 102 većina likvidirana bez suda". To potvrđuju i mnogi delovodni brojevi na presudama Vojnog suda u Beogradu koji su datirani na 1945. godinu, dok su žrtve streljane još novembra 1944. Većini streljanih u ovo vreme kasnije su iskonstruisane i napisane optužnice i presude, koje niti oni, niti njihove porodice nikada nisu videli, niti je legalan postupak pred sudom sproveden. Optužnice su šture i stereotipne: "Nedićev saradnik", "služio okupatoru", "pozivao narod u borbu protiv NOP-a", itd.

MNOGI koji su pomagali otpor protiv Nemaca, ukoliko je taj otpor išao preko nacionalnog pokreta Jugoslovenske vojske u otadžbini ili koji su spasavali simpatizere partizana i četničkog pokreta, optuženi su zbog veza sa Nemcima i zamenom teza predstavljani kao ljudi koji su denuncirali patriote (na primer profesor Branko Popović). Nisu dobro prošle ni javne ličnosti koje su gledale svoj posao - glumci, muzičari i slični, jer je i njihovo ponašanje tretirano kao svojevrsna kolaboracija.

PONEŠTO se ipak može zaključiti i na osnovu novinskih izveštaja i presuda vojnih sudova. Najozbiljniji trag donosi "Politika" od 27. novembra 1944, koja je objavila, na cele dve prve strane, Saopštenje Vojnog suda Prvog korpusa NOVJ-a, o osuđenim ratnim zločincima u Beogradu, sa spiskom od 105 streljanih osoba. Streljane ličnosti sa liste pripadale su različitoj ideološkoj i političkoj orijentaciji, ali i različitom praktičnom delovanju u ratnim uslovima. Međutim, po istom receptu kao i kod nekih kasnijih političkih procesa (D. Mihailović, D. Jovanović...) i ovde su se našli na istoj listi stvarni saradnici Gestapoa, ljotićevci i nedićevci, pored četnika i nekih viđenijih javnih i kulturnih radnika. Time se nastojalo nametnuti da svi oni nose isti stepen odgovornosti, i da se krivica kolektivizira, čime je kažnjavanje ratnih zločinaca, revolucija instrumentalizovala za obračun sa ideološko-političkim i klasnim neprijateljima.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 05 Apr 2017, 14:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Građanski stalež na udaru

Dušana Leticu, bivšeg ministra finansija do jeseni 1941. godine, je, kao i mnoge druge, prema pisanju Jefte Šašića, označio za odstrel književnik Marko Ristić

Slika
Major Ozne Milan Trešnjić, Dr Milan Horvatski

VOJNI sud Prvog korpusa NOVJ, čije postojanje nije do sada i arhivski potvrđeno, sudio je navodno optuženim izdajnicima i neprijateljima naroda na zasedanjima 26. i 30. oktobra i 2, 6, 10. i 18. novembra 1944. godine. Smrtna presuda im je izrečena kao narodnim neprijateljima i ratnim zločincima u smislu članova 13, 14. i 16. Uredbe Vrhovnog štaba o vojnim sudovima. Sve presude brzo su izvršene. Analizom liste od 105 streljanih može se utvrditi da je reč o vrlo heterogenoj strukturi ličnosti, kako u ideološko-političkoj orijentaciji, tako i u profesionalnom i socijalnom smislu. Ipak, veliki deo streljanih pripadao je Nedićevoj administraciji i policiji (38%), pored toga četničkoj organizaciji (20%), saradnicima Gestapoa (20%), građanima-izdajnicima (15%), ljotićevcima (4%) i ostalima (3%). Socijalna i profesionalna struktura nije ništa manje raznorodna. Na meti su najviše bili pripadnici Nedićeve administracije i oružanih formacija, ministri i pomoćnici (gotovo 75%) ali je bilo i uglednih profesora, glumaca, novinara, pa i studenata.

OD BIVŠIH ministara i pomoćnika ministara, poznatih političara među 105 objavljenih imena 27. novembra 1944. u "Politici" streljani su uz štura obrazloženja:

Inž. Radoslav Veselinović, inženjer agronomije, ministar poljoprivrede i ishrane u Nedićevoj vladi, "organizator i rukovodilac planskog pljačkanja srpskog naroda, u korist okupatora i njegovih pomagača". Odluka DK ga tereti još da je radio na uključivanju narodne privrede u nemački ratno-privredni plan, učestvovao na zborovima u Valjevu, Mionici i Jagodini (1942-1944) u kojima je "pozivao na red i mir i osuđivao Maršala Tita i NOP."

Srbislav Đonić, pomoćnik ministra socijalne politike i narodnog zdravlja, krivica nije bliže navedena osim da je "sprovodio politiku Nedićeve vlade".

DUŠAN Đorđević, ministar finansija Nedićeve vlade, "bio je povezan sa Dražom Mihailovićem, kome je predavao znatne sume državnog novca". U dosijeu DK kaže se samo da je "učestvovao u donošenju uredbi i zakona kojima se regulisala borba protiv NOP-a" i da je time saučesnik Nedića.

Dr med. Petar Zec, bivši senator i sekretar Srpskog crvenog krsta u toku rata, karakteriše se kao "jedan od vrlo bitnih saradnika Nedićevih, imao tesne veze sa nemačkim okupatorom".

Đura Janković, bivši ministar šuma i rudnika u vladi Milana Stojadinovića, zato što je "pružao podršku kvislingu Nediću". Prema jednom svedoku, on se oslanjao na prijateljstvo sa Nikolom Kalabićem i mirnu savest jer nije učestvoavo u okupacionom režimu, pa je odbio da beži iz Beograda.

MOMČILO Janković, bivši ministar pravde u Aćimovićevoj komesarskoj upravi i Nedićevoj vladi, za koga se navodi: "Bio je jedan od najbližih saradnika izdajnika Aćimovića i Nedića." Međutim, drugi izvori govore da je bio u velikom sukobu sa Milanom Nedićem oko politike prema Nemcima, te je iz tog razloga napustio vladu posle godinu dana.

Đura Kotur, bivši senator, pomoćnik ministra socijalne politike u Nedićevoj vladi,označen kao "jedan od najvernijih saradnika Nedićevih". Zanimljivo je da su ga austrijske vlasti još 1915. osudile za veleizdaju, jer se prihvatio dužnosti predsednika opštine u vreme ulaska srpske vojske u Zemun avgusta 1914. pa je emigrirao u Srbiju.

ČEDOMIR Marjanović, ministar pravde u Nedićevoj vladi, aktivan ljotićevac, "pozivao narod na aktivnu borbu protiv Narodnooslobodilačke vojske".

STRELjANjA BEZ VALjANOG POSTUPKA

OSIM stvarnih kolaboracionista i mogućih ratnih zločinaca, streljani su bez valjanog sudskog postupka ministri i njihovi pomoćnici (čak i iz sporednih resora), činovnici ali i ljudi koji su u vreme okupacije "gledali svoja posla" i posedovali značajniji kapital, imali simpatije za četnički pokret, kritikovali i ismevali komuniste i njihovu taktiku, ili su naprosto bili ugledni kulturni i javni radnici koji nisu prihvatali komunističku ideologiju. Oštrica mača bila je usmerena prema starom građanskom staležu i društvenoj eliti predratne Srbije.
Dr med. Jovan Mijušković, ministar socijalne politike i narodnog zdravlja, "služio okupatoru i pozivao u borbu protiv NOP-a" i radio pored ostalog, na "propagiranju nemačko-okupatorske politike po direktivama okupatora i domaćih izdajnika".

Dr Milan Horvatski, pomoćnik ministra finansija u Nedićevoj vladi, "organizator pljačke nad našim narodom" i dalje "održavao tesne veze sa Dražom Mihailovićem kome je poslao znatne sume državnog novca".

Milan Milovanović, sin Koste Pećanca, "vojvoda Pećanac Mlađi" organizator Pećančevih bandi. Optužen je da je organizovao potere za partizanima u Topličkom okrugu. Streljao više pripadnika NOP-a i poslao ih u smrt.

POZNATO je, mada nije na ovom spisku, da je i bivši ministar i član SDS-a Juraj Demetrović stradao u ovim čistkama. Kao Hrvat iskrene jugoslovenske orijentacije i prijatelj Srba, prokazan od Pavelića, rat je proveo u Beogradu, gde ga je zatvarao okupacioni režim, nanovo uhapšen odmah posle oslobođenja i streljan.

Van ovog objavljenog spiska zna se da su osuđeni na smrt ili streljani u ovom talasu:

Risto Jojić, bivši komesar za prosvetu u vladi M. Aćimovića (do jula 1941) i član Demokratske stranke. Optužen i streljan "za služenje okupatoru i potpisivanje Apela srpskom narodu avgusta 1941".

Buda Cvijanović, pomoćnik ministra poljoprivrede Veselinovića u Nedićevoj vladi, streljan zato što je "kao član vlade pomagao okupatora i pljačkanje rođene zemlje".

Dušan Letica, bivši ministar finansija do jeseni 1941. godine. Njega i mnoge druge je, prema pisanju Jefte Šašića, označio za odstrel književnik Marko Ristić.

Dr Miloš Radosavljević, član GO Demokratske stranke pre rata, pod okupacijom neko vreme ministar poljoprivrede u Nedićevoj vladi, nakon ostavke živeo do kraja rata u Smederevskoj Palanci. Uhvaćen u Beogradu i streljan negde u prvoj polovini 1945.

BOŽIDAR Đ. Nedić, brat generala Milana Nedića i narodni poslanik, bivši potpredsednik beogradske opštine i direktor Beogradske štedionice, invalid iz Prvog svetskog rata i penzioner, "bio je jedan od glavnih propagatora za prijateljstvo Srba i Nemaca, za nemački novi poredak u Evropi i veliki ideološki protivnik saveznika naših naroda Engleske i SSSR-a". Zameran mu je i niz antikomunističkih članaka u "Novom vremenu" gde partizane naziva "šumskim ološem" i "internacionalnim šljamom", kleveće saveznike, NOP, druga Tita, a Ligu naroda karakteriše kao "preduzeće za sramnu podvalu narodima sveta".


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Divlje čišćenje Srbije 1944-1945.  |  Poslato: 05 Apr 2017, 14:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Likvidacije glumaca i novinara

Glumcu Jovanu Taniću, iako je kao partizan ušao u Beograd, nije oproštena neslana šala na pozorišnoj sceni za vreme rata na račun NOB-a: "Idu partizani! Šta, patlidžani?"

Slika
Knjige streljanih u Srbiji i Beogradu

SIMPTOMATIČNO je da su, izgleda, jedino u Srbiji streljani i proganjani glumci zbog svog glumačkog posla u vreme okupacije dok su, na primer, u Hrvatskoj, gde su pozorišta tokom rata radila punom parom uglavnom, nesmetano nastavili svoje karijere (na primer Jože Horvat i drugi).Komentar presude u saopštenju Vojnog suda komande grada Beograda najbolje odražava shvatanja i poglede na kulturnu elitu onih koji su sudili: "Mnogi ljudi koji su bili u bivšoj Jugoslaviji poznati kao javni radnici izmenili su se u toku okupacije od nacionalnih radnika u narodne izdajnike. Ti javni neradnici vodili su računa samo o svojim honorarima i kad nije bilo više fondova stare Jugoslavije oni su se stavili u službu neprijatelja vršeći propagandu u svom narodu."

Aleksandar Cvetković, popularan i od strane svojih kolega označen je kao jedan od najtalentovanijih glumaca svog vremena, isticao se naročito u Nušićevim komedijama. Optužen je da se "kao glumac u raznim Nedićevim pozorištima i preko radija istakao ismevanjem i omalovažavanjem Engleske, Sovjetskog Saveza, Amerike i našeg pokreta." Takođe mu je uzeto za zlo što je za vreme rata kadio okupacionom režimu, uplašen da ga kolega Mića Vasić ne denuncira kod Nemaca što je uoči rata u pozorištu "Kišobranci" pevao kuplete protiv fašizma i Hitlera.

JOVAN Tanić, iako je u Beograd ušao sa oslobodiocima priključivši se partizanima (stupio po oslobođenju Valjeva septembra 1944), optužen je za "ismevanje partizanskog pokreta i služenje okupatoru". Nije mu oproštena delatnost u Centrali za smeh, kao i neslana šala na pozorišnoj sceni za vreme rata na račun NOB-a ("Idu partizani! Šta, patlidžani?"). Takođe je osuđen i zbog toga što je prisustvovao ravnogorskoj skupštini u selu Ba januara 1944. godine.

O OKOLNOSTIMA streljanja glumaca postoji nekoliko zabeleženih svedočenja. Vladica Stefanović, bivši borac VIII crnogorske brigade, ispričao je:

SRBIJO MAJKO, POMOZI

DRAGOSLAV Stojanović, karikaturista "Ježa" rodom iz Aranđelovca, poznati dekorativni slikar uz Pjera Križanića bio je jedan od najpoznatijih karikaturista pre rata. Antiboljševičkih uverenja, početkom rata bio je u nemačkom logoru Nirnberg, a zatim je od 1942. crtao karikature u "Novom vremenu", ali uglavnom ne političke. Pretpostavlja se da mu je za zlo uzeto dizajniranje plakata "Srbijo majko, pomozi!" koji je bio namenjen srpskim izbeglicama iz NDH kao i nepublikovane oštre karikature Staljina. Iz ULUS-a je isključen 17. febraura 1945. godine i ubrzo streljan. Njegovoj presudi nema traga.
"Pozvao me je jedne večeri komandant bataljona i rekao da će dvojica poznatih glumaca biti streljani zbog saradnje sa okupatorom. Bilo je veče, negde oko 19.30 sati. Aca Cvetković i Jovan Tanić stajali su u pripremnoj prostoriji, već svučeni (imali su na sebi samo donje rublje), a žicom su bili vezani oko mišica jedan uz drugoga. Bili su razboriti, nisu izgledali kao ljudi koji idu na streljanje. Komandant ih je pitao šta im je trebalo da sarađuju sa okupatorom. Sećam se, Aca Cvetković je odgovorio da će se jednog dana doznati prava istina. Nisam shvatao krivicu tih ljudi. Mislim da ni komandantu nije bilo jasno pa ih je upitao: "Kada ste za vreme okupacije pevali Nemcima, hoćete li sada da pevate i za nas?" Cvetković i Tanić otpevali su zajedno deo iz neke operete. Soba se orila od pesme. Upitan za poslednju želju, Tanić je odgovorio da želi cigaretu. Popušio je u dugom dimu, verovatno želeći da se onesvesti. Otišao sam, a oni su kamionom prevezeni na mesto pogubljenja."

OD DESETINE streljanih novinara (više od sedamdeset prema podacima Komisije za tajne grobnice) na ovom spisku su se našli:

Jovan Tanović, predratni urednik "Politike" i novinar "Novog vremena", saradnik "Obnove" i drugih fašističkih listova. Održavao je tesne veze sa Nemcima, jedan od rukovodilaca Nedićeve okupatorske propagande. Po svedočenju Dragog Stojadinovića, Tanović je tokom rata uređivao i nedeljni list "Srpsko selo", koji se držao prilično rezervisano u odnosu na zvaničnu propagandu.

Velibor Bata Jovanović, novinar i urednik sportske rubrike "Obnove". Optužen da je kao član Ljotićevog "Zbora" i saradnik "Obnove" u svojim člancima širio laži protiv NOV i podržavao izdajničku Nedićevu politiku. Međutim, drugi svedoci navode da je bio u neprijateljskim odnosima sa Ljotićem još od predratnih izbora, zbog čega je smenjen, pa je do kraja rata radio u Državnom arhivu baveći se istoriografijom.

Dušan Glišić, tehnički direktor "Novog vremena", zet Milana Stojadinovića. Za njega stoji samo da je "agent nemačke obaveštajne službe".

BOGDAN Simić - novinar iz Beograda, stalni saradnik "Novog vremena", uređivao je spoljnopolitičku rubriku. Aleksandar Babović, novinar "Novog vremena" je "u svojim člancima zastupao okupatora i izdajnika Nedića, a širio laži i klevete protiv NOP-a".

Milorad Ivanić, novinar, solunac, direktor Centrale za humor (na mestu bioskopa "Jadran"), streljan je bez presude sa Mihailom Veselinovićem - preduzetnikom, S. Popadićem - vlasnikom bombonjere i M. Petrovićem Oplencem - kafedžijom, 8. novembra 1944. na Senjaku u blizini manastira Vavedenje.

UZ NjIH, u to vreme su likvidirani, što "Politika" nije objavila, ugledni publicista i novinar, začetnik anarhosindikalizma u Srbiji - Krsta Cicvarić. Poluslep, odveden je iz svog stana u Skerlićevoj 14 na gubilište. Hapšeni su i osuđivani bivši direktori i urednici "Politike": Jovan Popović i Diša Stefanović. U noći između 4 i 5. januara 1945. pored ostalih likvidiran je i rođeni brat Milke Minić, Dušan Janković, koji je u toku rata uređivao "Miki Mausa". Na listi 105 streljanih u "Politici" nalazio se i poznati strip-crtač Veljko Kockar koji je, između ostalog, crtao strip-junaka Kaktus Boba.

Dragi Stojadinović, ratni direktor "Novog vremena", iako je uspeo da emigrira u Nemačku (8. septembra 1944) izručen je jula 1945, a osuđen avgusta 1946. na smrt, pa zatim pomilovan na 15 godina robije.




KRAJ


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 80 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker