Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:04


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 16:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Poslednji juriš oficira

Petnaest oficira sa isukanim sabljama u zanosu su slamali turske redove. Posle vatrenog sudara, nije se znalo ko je izgubio bitku

Slika
Srpska artiljerija na položaju

BORBA je bila u punom jeku, naročito posle pojačanja od jedne čete Sedmog pešadijskog puka, koju je doveo lično komandant potpukovnik Aleksandar Glišić. Shvativši da će biti razbijeni, Turci su se poslužili lukavstvom: dizanjem puške iznad glave i isticanjem bele zastave. Iskusni vojvoda Vuk je upozorio da je to turska varka i da će oni pojačati dejstvo, što se i desilo.

U teškoj i bliskoj borbi s turskim snagama poginuo je komandant puka potpukovnik Aleksandar Glišić. Taj događaj opisao je Anri Barbi, francuski dopisnik iz balkanskih ratova, u knjizi „Srpske pobede“, štampanoj 1913. godine. „Nastade jedan kratak, neobjašnjiv zastoj, kao da su dve rase merile jedna drugu, licem u lice poslednji put, pre nego što se budu uhvatile ukoštac...

Ali strašan vetar od šrapela zahuja. Sve sprave za ubijanje pucale su i grmele ujedno. Četvrt časa trajao je okršaj, koji se ne da opisati.

Odjednom glavni junak ovog natčovečanskog otpora, komandant Sedmog puka, potpukovnik Glišić, pade pogođen jednim zrnom. Major Vojislav Nikolajević vide kad je potpukovnik pao. On polete, izvuče svoju sablju, petnaest oficira, to je bilo sve što je ostalo, učiniše to isto. Jedan krik odjeknu: - Juriš! Tada u jednoj vrsti zanosa, ostaci Sedmog puka poleteše napred i čudo se dogodi. Red po red, korpus turske vojske bio je zbrisan, odbijen!

ŽESTOK PORAZ TURAKA

TURCI su u velikom, glavnom napadu pretrpeli žestok poraz. Dva i po bataljona srpske vojske odolela su i pobedila trostruko jačeg neprijatelja, koga je u napadu podržavala vatra 4-5 baterija. Srpskoj pešadiji pomagala su samo dva ili tri oruđa 8. baterije! Može se s pravom reći da je ova pobeda izvojevana učinkom starešina, od pukovskih komandanata pa naniže, i izvanrednim moralom nižih starešina i vojnika.
Major Nikolajević, s jednom rukom kojom nije mogao kretati, sa ranom na leđima, koja je zjapila, neprestano je bio na čelu svojih vojnika. Pogodila su ga dva zrna od šrapnela u desno rame i jedna mu je granata rasekla plećku.

Međutim, besni juriš još je bio ubrzan, jedna baterija uzeta je na juriš, preneražene tobdžije, koji nisu imali vremena da pobegnu, prikovani su za svoje topove. Ranjen još na dva mesta, major Nikolajević pao je pogođen u slabinu, sa jednom slomljenom nogom, ali njegova žrtva nije bila uzaludna: na celoj liniji neprijatelj je bežao.

Turska ofanziva bila je konačno slomljena. Ceo jedan korpus turske vojske odbila su i potukla dva srpska puka“!

Srpske jedinice i odred vojvode Vuka uspešno su odbili napade turskih i arnautskih neregularnih jedinica, koje su pokušale da preko reke Pčinje obuhvate levo krilo srpske Prve armije.

Najteže i odlučujuće borbe vođene su 24. oktobra, kada su obe strane prešle u napad. Tokom noći borba je počela da jenjava jer su se turske snage iz Skopske i iz Bitoljske redifske divizije, mobilisane sa Kosova, počele da povlače čuvši da je oslobođena Priština i da srpske snage nadiru ka Skoplju. Ipak, glavnina je ostala, pa je ujutru pojačan pritisak turske Vardarske armije u nastojanju da obuhvati srpsko levo krilo.

Dunavsku diviziju prvog poziva tukla je jaka artiljerija, ali su se njeni ratnici hrabro držali ne dozvolivši neprijatelju da ovlada Srtevicom. Dva srpska konjička puka prešla su Pčinju, ovladala selom Vojnik i padinama Orlovca i paralisala desnu kolonu šiptarske redifske divizije, koja je ugrožavala Srtevicu i mladonagoričanske položaje.

Istoga dana oko 11 časova prebrođena je kriza na Srtevici pristizanjem svežih snaga Dunavske divizije drugog poziva i Konjičke divizije. Žestoke borbe vodila je Timočka divizija drugog poziva i Moravska divizija prvog poziva protiv turskog 7. korpusa u širem rejonu Kumanova.

Svedočenje komandanta Drugog bataljona majora Vojislava Nikolajevića o vatrenom sudaru na Srtevici objavio je Slobodan Pantić u tekstu „Vitezovi Kumanovske bitke“ 2003. na 91-godišnjicu Kumanovske bitke:

„U istoriji je zabeleženo da je vatreni sudar na Srtevici, koji se odigrao iznenada i iz velike blizine, bio neobično silan i trajao u polumraku svega petnaestak minuta. Kažu da je posle toga sledovala jezovita tišina koja je nagoveštavala nečiji slom.

Ko je pretrpeo slom i izgubio bitku nije se odmah znalo. Na platou su ostala samo tri topa, okružena sa nekoliko nizama, koji se ubrzo, kada im s boka priđe vojvoda Vuk sa svojim četnicima, dadoše u bekstvo. Svi ostali Turci razbežaše se u dolinu reke Pčinje, odakle su se do kasno u noć čule turske trube koje pozivahu begunce da se prikupe.

Na bojnom polju Srtevice ležali su mnogi izginuli i ranjeni, a naši docnije pridošli vojnici lutajući po platou spoticahu se o mrtve, ošamućene ili još žive vojnike, koji nisu bili svesni šta se te večeri zbilo.

U našim redovima napravljena je prava pustoš. Brzo se pročulo da je komandant puka poginuo, da su svi komandanti bataljona i oficiri izginuli. Među prvima je pronađen komandir 1. čete 3. bataljona VII puka, hrabri kapetan Đorđe Terzić, koji je sa svojom četom prvi stigao na Srtevicu i koga odneše teško ranjenog. Glišićevih komandanata 3. i 2. bataljona nigde nije bilo.

Kasno u noć pronađoše komandanta 2. bataljona majora Vojislava Nikolajevića, svog ogrezlog u ranama i onesvešćenog. Kad ga vojnici izneše sa razbojišta, priđe mu jedan oficir, obasja ga lampom i upita:

- Kako vam je gospodine majore?

Major ga je samo ćuteći gledao. Oficir se zatim obrati pogruženim vojnicima:

- Odnesite majora odmah odavde, jer se Turci spremaju da nas ponovo napadnu!

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 17:00
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Depeša javlja – pobeda!

Kumanovska bitka dobijena je u centru gde je Drinska divizija prvog poziva pukovnika Pavla Jurišića Šturma uspela da oko 14 časova ovlada Zebrnjakom, ključnim objektom u sistemu turske odbrane

Slika
Zebrnjak

PRVA srpska armija je 24. oktobra prešla u ofanzivu, tako što su se Dunavskoj diviziji prvog poziva priključile do tada manje angažovane Moravska i Drinska divizija prvog poziva, kao i Timočka i Dunavska divizija drugog poziva. Došlo je do sadejstva sa levokrilnom Drugom i desnokrilnom Trećom armijom. Neprijateljski front je probijen u rejonu Zebrnjaka, gde su turski korpusi pružali snažan otpor uz podršku artiljerije, a onda je nastala panika u turskim redovima.

Gubici turske armije bili su veći od srpskih. Prva srpska armija izgubila je 700 vojnika, podoficira i oficira.

Kumanovska bitka dobijena je u centru gde je Drinska divizija prvog poziva pukovnika Pavla Jurišića Šturma uspela da oko 14 časova ovlada Zebrnjakom, ključnim objektom u sistemu turske odbrane, na kome se nalazilo komandno mesto Zeki-paše.

ŠTURM ROĐENI POBEDNIK

PAVLE Jurišić Šturm po rođenju Lužički Srbin, u srpsku vojsku primljen je kao poručnik, dobrovoljac, 15. juna 1876. godine. Po izbijanju neprijateljstava između Kneževine Srbije i Otomanske imperije 1876. godine, učestvuje u srpsko-turskim ratovima i ističe se kao komandant Šabačkog i Posavsko-Tamnavskog bataljona, posebno u borbama kod sela Lešnice i Popova. U srpsko-bugarskom ratu 1885. godine komanduje 6. pukom Drinske divizije. Tokom balkanskih ratova komanduje Drinskom divizijom, koja se posebno istakla u Kumanovskoj bici.
Ključnu ulogu su imale baterije Dunavskog artiljerijskog puka koje su jakom vatrom podržavale napad pukova. Uvođenjem u borbu svežeg 6. puka „Prestolonaslednika kraljevića Aleksandra“, turske snage su prisiljene na povlačenje sa Zebrnjaka, čime je konačno probijen turski front. Dva bataljona 6. puka slomile su otpor Turaka severoistočno od Kumanova i oslobodile grad. Posle toga je počelo opšte povlačenje turskih snaga u velikom neredu.

Srpske snage nisu iskoristile povoljne okolnosti da nastave gonjenje turskih snaga, iako im se ukazala odlična prilika za to.

Oko 16 časova 24. oktobra 1912. godine završena je Kumanovska bitka sjajnom pobedom srpske vojske u okviru savezničkih operacija u Prvom balkanskom ratu.

U svetu se sa velikim interesovanjem pratio tok Balkanskog rata. Objavljeno je da je Vrhovna komanda srpske vojske sa najvećim interesovanjem pratila događaje u Kumanovskoj bici. Pošto ni Vrhovna komanda nije imala tačne izveštaje sa kakvim snagama raspolažu Turci, nije bilo ni tačnih izveštaja o toku borbe.

Drugog dana Kumanovske bitke kralj Petar prvi je u Vranju priredio ručak. Nedostatak izveštaja mučio je sve prisutne. Svako je mislio: šta li se sada tamo dešava? I, evo, dolazi u trpezariju ordonans oficir, i svakome je sinulo u pameti: šta li javlja taj telegram? Uzbuđenje i radoznalost jako su uzbudili sve prisutne. Načelnik Glavnog štaba, đeneral Radomir Putnik, uze telegram od oficira, stavi naočare, a ruka mu je primetno podrhtavala. U trpezariji nasta tajac da se moglo čuti zujanje muhe. Putnik otvori telegram i poče da čita:

VEČNI SPOMEN NA ZEBRNJAKU

USRED Kumanovske ravnice, na nadmorskoj visini od 511 metara, uzdiže se brdo Zebrnjak, i na njemu spomen-kosturnica, podignuta u čast i slavu poginulim ratnicima u Kumanovskoj bici 1912. godine u kojoj je poginulo 1.207, ranjeno 5.212 vojnika, dok se zameo svaki trag 603 ratnika. Spomenik na Zebrnjaku monumentalno je delo beogradskog arhitekte Momira Korunovića. Osvećen je 30. oktobra 1937. godine na dan 25. godišnjice bitke, kada su i sahranjene kosti izginulih boraca. Građen je od najtvrđeg bazalta i armiranog betona, bio je visok 48,5 metara. Maja 1942. godine bugarska vojska je srušila dve trećine te grandiozne svetinje, tvrdeći da je uništio grom. Nove vlasti posle 1945. godine dozvolile su da se kosti srpskih vojnika raznesu, pa su čak korišćene i za vežbe studenata na Medicinskom fakultetu u Skoplju.
- Neprijatelj je, posle uporne borbe, pod našim pritiskom počeo odstupati na celom frontu...!

Svima kao da pade težak kamen s vrata, odahnuše dušom i kao u jednom glasu viknuše: „Hvala bogu“!

Kralj Petar se osećao srećnim što je njemu palo u deo da sa svojom dičnom vojskom, kao unuk „cara u opancima“, bude osvetnik Kosova... Zar se on nije kao čovek mnogo godina borio u bosanskom ustanku protiv vekovnog neprijatelja svoga naroda? I njemu Gospod dosudi da vrati Srbiji Skoplje, stolicu cara Dušana, koju su Turci još pre 520 godina oteli od kraljevića Marka (1392. godine).

A kako je svet saznao o pobedi u Kumanovskoj bici? Čuveni profesor pariskog univerziteta Oman Emil (1859-1924) i istoričar Srpske akademije nauka, opisuje svoj razgovor sa jednim članom Francuske akademije nauka.

- Da znam dobro, vi ste srbofil i imate lepo mišljenje o srpskoj vojsci. Turski vojnik je najbolji na svetu!

I akademik pokaza prstom na poslednje vesti u poznatom časopisu „Journal des debats“, jednu službenu depešu iz Carigrada:

„Naše makedonske trupe razbile su četiri srpske divizije kod Kumanova“!

Toj depeši Oman zaista nije mogao verovati. Znao je mnogo o kralju Petru i njegovom sinu prestolonasledniku Aleksandru, znao je mnoge od slavnih vojskovođa koje su učestvovale u bici na Kumanovu: Radomira Putnika, Živojina Mišića, Stepu Stepanovića, kao i veliki broj srpskih oficira i vojnika, posmatrao je njihove okretne i pouzdane pukove kako defiluju pod trobojnim zastavama. Nije mogao verovati da su ih Turci „razbili“.

Ali, sati su izgledali dugi svim slovenskim prijateljima do onoga trenutka kad depeše francuskog dopisnika sa Balkana Anrija Barbija, ne obavestiše u „Journal des debats“ i drugim novinama da je „razbijanje“ Srba bila baš njihova odlučujuća pobeda na Kumanovu.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 17:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Proboj Milana Nedića

Posle pobede u Kumanovskoj bici nastavljeno je oprezno i usporeno napredovanje srpske Prve armije ka Bitolju što su iskoristili Turci da konsoliduju snage i pripreme se za borbu kod Bitolj

Slika
Srpska artiljerija kod Bitolja

POSLE pobede u Kumanovskoj bici nastavljeno je oprezno i usporeno napredovanje srpske Prve armije ka Bitolju što su iskoristili Turci da konsoliduju snage i pripreme se za borbu kod Bitolja. Srpska Vrhovna komanda, na osnovu obaveštajnih podataka, procenjuje da će turski komandant Zeki-paša organizovati odsudne borbe kod Bitolja, pa glavne snage upućuje pravcem Veles-Prilep, a Moravsku diviziju drugog poziva pravcem Tetovo-Gostivar-Kičevo.

Snažnim naletom, snage Prve armije savladavaju otpor turske odbrane na Babuni i otvaraju put ka Prilepu koji oslobađaju 5. oktobra. Komandant turskog 5. korpusa Kara Said-paša odlučuje da sledeću odbranu organizuje na alinačkim položajima, jakom prirodnom uporištu. Moravska divizija drugog poziva takođe postiže borbene uspehe: 30. oktobra oslobađa Tetovo, a 2. novembra Gostivar. Feti-paša, komandant turskog 7. korpusa povlači se na položaje ispred Kičeva. Pod naletom pukova srpske vojske turska odbrana je skršena i 5. oktobra oslobođeno je Kičevo.

Na alinačkom položaju, pogodnom prirodnom objektu koji odvaja Prilepsko od Bitoljskog polja, stacionirao se deo snaga turskog 5. korpusa i organizovao snažnu odbranu. Srpske snage su 6. novembra 1912. godine u oslobođenom Prilepu neoprezno paradirale ulicama grada uz pozdrave oduševljenog naroda, ne znajući da su na dometu turske artiljerije sa Alinaca. Snage Moravske i Drinske divizije prvog poziva, iako iznenađene, brzo se organizuju za borbu.


SARADNIK NEMACA

ROĐEN 1878. u Grockoj, Milan Nedić je 1904. završio Višu školu Vojne akademije. Tokom balkanskih ratova zaslužio je brojna odlikovanja i medalje za hrabrost. Njegova jedinica čuvala je odstupnicu srpske vojske u povlačenju preko Albanije, a 1916. bio je ordonans kralja Petra. Nedić je postao armijski general 1930, a ministar vojske i mornarice 1939. godine. U vreme okupacije vodio je „Vladu nacionalnog spasa“. Život je završio 1946. pošto je navodno izvršio samoubistvo u beogradskom zatvoru. Upravo su brojne kontroverze vezane za ratne godine i njegovu saradnju sa Nemcima.
Pukovnik Pavle Jurišić Šturm, komandant Drinske divizije prvog poziva, munjevito reaguje i bez armijske zapovesti, naređuje napad na alinačke položaje. Obe srpske divizije odmah kreću u odlučni napad, a oko podneva im se priključuje i Konjička divizija pa zajedno, borbom prsa u prsa, savladavaju otpor turskog 5. korpusa čiji vojnici u neredu beže sa bojišta.

Srpske jedinice ostvarile su još jednu veliku pobedu u boju kod Alinaca, ali su imale i znatne gubitke. Iz Drinske divizije je izbačeno iz stroja 1.506 vojnika i 23 oficira. Ovde su ispoljeni visok moral i hrabrost vojnika i oficira.

Posle tih iscrpljujućih borbi snage srpske Prve armije zastale su na Šemnici i Crnoj reci radi odmora i popune, pripremajući se za predstojeće borbe u bitoljskom kraju. Zeki-paša rasporedio je u liniji sva tri svoja korpusa.

Razmatrajući plan za proboj turske odbrane komanda srpske Prve armije donosi odluku da se jakim snagama napadnu položaji na Kiromarici, najačem topografskom objektu. Samoinicijativno, ali u duhu ove odluke, komandant Moravske divizije drugog poziva pukovnik Milan Nedić prelazi u napad 16. novembra, osvaja važne položaje i preseca tursku odstupnicu ka Resenu. Ulazeći duboko u turski raspored, zauzima Oblakovski vis, preseca komunikaciju Đalatski prevoj, što znatno utiče na dalji tok bitke.

Opšti napad glavnih snaga Prve armije započinje ujutru 17. novembra, a najžešće borbe vode se za Oblakovski masiv gde su Turci jakim snagama prešli u protivnapad. Prvog dana Bitoljske bitke Moravska divizija drugog poziva krajnjim požrtvovanjem zadržava osvojene položaje i time omogućava napad ostalih srpskih snaga. Moravska i Drinska divizija prelaze reku Šemnicu i pod jakom turskom vatrom razbijaju front turskog 7. korpusa. Dunavska divizija prelazi Crnu reku i prisiljava turske jedinice da napuste uporište Karoman.

Drugog dana Bitoljske bitke, uvođenjem turskog 7. korpusa nastavljaju se borbe na Oblakovskom visu i Đalvatskom prevoju, Moravska divizija drugog poziva uz pomoć dva puka Moravske divizije prvog poziva odsudno drži front. Drinska divizija prvog poziva rano ujutru prelazi u odlučni napad i do 15 časova primorava Turke da se u neredu povlače. U ovoj borbi poginuo je komandant turskog 7. korpusa Feti-paša. U nastavku je oslobođeno i Kukurečane, čime je probijen front turske Vardarske armije. Ratni uspeh postiže i Dunavska divizija prvog poziva probivši tursku odbranu kod Karomana i prisiljava je na povlačenje ka Bitolju.

Srpske divizije napredovale su na svim pravcima i umesto da svom silinom gone i unište snage Vardarske armije one uspevaju da se neopaženo izvuku ka Resen i Lerinu. Time je završena Bitoljska bitka koja je trajala tri dana.

Ulaskom u oslobođeni Bitolj 19. novembra 1912. godine, srpska vojska je ostvarila još jednu veliku pobedu u Prvom balkanskom ratu. Srpska vrhovna komanda pobedom u Bitoljskoj bici ostvarila je konačni ratni cilj: razbijena je turska Vardarska armija i proterana sa teritorije Makedonije. Posle mesec dana upornih, teških i krvavih borbi na Vardarskom vojištu za Srbiju je uspešno okončan rat.

Grčka vojska je ušla 9. novembra u Solun.

Oslobođenjem Bitolja nije realizovan turski ratni plan, a Vardarska armija je doživela potpuni poraz. U ovoj bici Srbi su imali 3.230 poginulih, ranjenih i nestalih od čega 30 odsto otpada na Moravsku diviziju drugog poziva, a kod Turaka je 9.300 izbačeno iz stroja, od čega je 6.000 zarobljeno.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 17:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Preki vojvoda Tankosić

Kapetan Tankosić izazvao sukob na granici u strahu od sklapanja mira. Rasulo turskih snaga na položajima oko Prištine

Slika
Srpski i crnogorski oficiri u Đakovici

SRPSKA Treća armija, kao desnokrilna operativna grupa u sastavu glavnih srpskih snaga, imala je zadatak da razbije turske snage koje su zatvarale pravce koji iz doline reke Toplice vode ka Prištini, oslobodi oblast Kosova Polja i time osigura bok i pozadinu Prvoj armiji. U nastavku je trebalo da glavnim snagama što pre izbije u rejon Kumanova i Skoplja i sadejstvuje Prvoj armiji u odlučnom sukobu sa snagama turske Vardarske armije.

Načelnik Vrhovnog štaba general Radomir Putnik jasno je precizirao zadatke Trećoj armiji ali je komandantu generalu Božidaru Jankoviću ostavio slobodu da u skladu sa situacijom na bojištu donosi konkretne odluke, jer je dopuštao mogućnost da neki podaci Generalštaba nisu potpuni i precizni.

Planirani tempo nastupanja Treće armije, međutim, nije ostvaren zbog neplanirane borbe na graničnoj liniji kod sela Merdara. Lapski četnički odred, pod komandom kapetana Vojislava Tankosića imao je zadatak da neopaženo pređe tursku granicu i olakša ofanzivna dejstva na frontu. Suprotno tome, kapetan Tankosić, poznat po junaštvu, neustrašivosti, smelim i iznenadnim odlukama, u toku noći između 15. i 16. oktobra napao je tursku posadu u graničnim karaulama u Mirovcu i Repi. Zauzeo je Repu i na tim položajima bio zadržan, jer je jaki turski Prištinski odred, koji je bio isturen na tadašnjoj srpsko-turskoj granici, prešao u napad.

Zbog neplanirane borbe, Drugi pešadijski puk Moravske divizije drugog poziva, 16. oktobra prelazi u napad i uspeva da odbaci Prištinski odred preko granice. U toj situaciji Turci se koriste lukavstvom i podižu belu zastavu u znak predaje, ali brzo otvaraju vatru i tada gine kapetan prve klase Milan Popović, koji je komandovao graničarima i četnicima.

Sutradan glavne snage Moravske i Šumadijske divizije prihvataju borbu i razbijaju snage turskog Prištinskog odreda. Dalji pokušaji Turaka i Šiptara da se konsoliduju i povrate granični odsek, odbijeni su. U međuvremenu, Lapski četnički odred je posle zauzimanja karaule Vasiljevac, uspeo da se probije u gornji tok Laba, severno od Podujeva u tursku pozadinu.

U razjašnjavanju samovoljnog postupka kapetana Tankosića, posleratni istoričari su bili jedinstveni: cilj četničkog komandanta bio je da što pre poništi sve sporazume između Srbije i Turske. Istoričar Ljuba Jovanović u “Samoupravi” i general Lj. Marić u “Ratniku” od 1924. godine, smatraju da je kapetan Vojislav Tankosić, kao član tajne organizacije “Ujedinjenje ili smrt” strahovao da Turska ne pristane na postavljene uslove balkanskih saveznika, što bi značilo odlaganje rata, a time i odlaganje oslobođenja srpskih oblasti pod turskom vlašću.


ČLAN MLADE BOSNE

VOJISLAV Tankosić, poznat kao četnički vojvoda Tankosić, rođen je u selu Ruklade kod Valjeva 1881. godine. Učestvovao je u zaveri protiv kralja Aleksandra Obrenovića i u Majskom prevratu 1903. Kao član četničke organizacije upućen je zimi 1903/04. u Skoplje, Bitolj i Solun, gde je organizovao četničke akcije. Posle austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine,1908, formirao je u Prokuplju četničku školu u kojoj su pripremani dobrovoljci za izvršavanje specijalnih zadataka u Bosni i Hercegovini. Bio je član “Mlade Bosne” i Centralne vrhovne uprave organizacije “Ujedinjenje ili smrt” (nazvane “Crna ruka”).

Kapetan Tankosić je mogao svoj četnički Lapski odred da neopaženo provuče preko granične linije, kao što je to činio mnogo puta do tada, i izvrši postavljeni zadatak, ali je odlučio da to učini pod borbom, izazove sukobe većih razmera i ozvaniči početak rata. Tankosić nije pozvan na odgovornost iako je to tražio komandant Moravske divizije drugog poziva, jer je uživao podršku viših vojnih krugova.

Granične borbe na Kosovu i Metohiji završene su 19. oktobra 1912. godine, a nakon toga stvoreni su uslovi za nastupanje srpske Treće armije ka Prištini. Obostrani gubici bili su veliki. Samo u Moravskoj diviziji bilo je 940 poginulih i ranjenih, među kojima veliki broj četnika.

Moravska divizija drugog poziva pod komandom pukovnika Milana Nedića otpočela je nastupanje 22. oktobra rano ujutru obuhvatom sa istoka s ciljem da što pre zauzme dominantne tačke pravcem Šator-Krš-Rimanište i time olakša Šumadijskoj diviziji prvog poziva nastupanje kroz Tenešdolski tesnac i Drinskoj diviziji drugog poziva izbijanje na greben Prugovac. Ovaj manevar pomogao bi i napadu s fronta baterijama Šumadijskog artiljerijskog puka iz pravca Rimaništa. Ovakvim rasporedom i uz frontalni napad Trećeg puka turske snage donose odluku da napuste položaje na levoj obali Sićevičke reke.

Oko 10 časova Moravska divizija drugog poziva raspoređena je na desnoj obali Sićevačke reke. Napadi su započeli oko podneva manevrom Drugog topličkog puka i za samo sat vremena celi turski položaj na frontu Moravske divizije bio je stavljen pod jaku vatru. Oko 14 časova turske snage počele su da se povlače prvo s Birove čuke, a zatim i sa visova jugoistočno od nje.

Povlačenje turskih i šiptarskih snaga sa ovih najvažnijih položaja kod Prištine uslovilo je povlačenje i jedinica koje su se suprotstavljale Trećem puku, pre nego što je ovaj i krenuo u napad. Rasulo se nastavilo i kod drugih turskih snaga koje su užurbano odstupalo ka Lipljanu i prištinskoj železničkoj stanici. U takvoj situaciji komandant divizije naredio je da Drugi toplički puk pređe u gonjenje, a ostale jedinice nastave pokret ka Prištini.

Oko 16 časova povukli su se i poslednji turski delovi koji su branili prilaze Prištini, pa je Drugi bataljon Drugog topličkog puka ušao u Prištinu, a potom i drugi delovi divizije. Tako je 22. oktobra 1912. godine Treća armija oslobodila Prištinu bez većih napora, a turske jedinice su se povukle ka Uroševcu.

U borbama je iz sastava srpskih jedinica izbačeno ukupno 1.507 vojnika i oficira.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 17:12
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Marš đenerala Jankovića

Komandant Treće armije na čelu svečane parade ulazi u Prištinu. Ibarska vojska isterala Turke iz Novog Pazara

Slika
General Mihajlo Živković ulazi u Novi Pazar

POSLE oslobođenja Prištine, srpska Treća armija trebalo je u duhu direktive Vrhovne komande da odmah produži pokret ka Kumanovu i Skoplju, jer je već kasnila dva dana.

To se međutim nije desilo, jer su jedinice bile iscrpljene dugim marševima i borbama, pa je komandant armije, general Božidar Janković odlučio da se 23. oktobra ljudstvo zadrži u rejonu Prištine radi odmora i popune. Jedinice su se odmarale razmeštene u bivacima, osiguravajući se predstražama prema frontu i bokovima. Na Gazimestanu se odmarala Drinska divizija drugog poziva, sećajući se junaštva slavnih kosovskih junaka.

Po naređenju komandanta armije, na mestu pogibije kneza Lazara, kod Muratovog turbeta, održan je pomen svim Srbima izginulim u Kosovskom boju 1389. godine. Zatim je komandant Treće armije general Božidar Janković uz svečanu paradu jedinica ušao u Prištinu. Sotir Aranđelović, rezervni poručnik i ordonans u štabu Moravske divizije drugog poziva, u svojim "Uspomenama", piše:

"... Priština neće videti svečaniji dan od ovoga dana. Na čelu štaba jaše na konju sedi đeneral, u čijoj su pratnji komandanti Šumadijske i Moravske divizije. Na čelu štaba vojna muzika, a za štabom ordonansi i vojska. Sve živo je izašlo da dočeka i pozdravi Srpsku vojsku."

A Jaša Tomić, političar, novinar i književnik iz Vojvodine, u reportaži objavljenoj 26. oktobra 1912. godine u "Novosadskoj ilustrovanoj ratnoj hronici", piše:

"...Na ulazu u Kosovo nailazismo na Srbe stanovnike, kako plaču od oduševljenja. Od kada je Srbija mobilisana, Arnauti su se bojali da ih diraju. Oduševljenje Srpske vojske ne može se opisati. Pevaju. Muzika i trube sviraju. U ovaj mah svi smo zaneti najvećim miljem. Srpska pobeda na Kosovu jamči potpuno naše oslobođenje. Nema te sile koja će više moći potisnuti Srbe sa Kosova".

Tog 23. oktobra, kada je otpočela Kumanovska bitka, Treća armija je bila u rejonu Prištine na odmoru. Da je prema zapovesti Vrhovnog štaba odmah, po oslobođenju Prištine, nastavila pokret ipak ne bi mogla da stigne da sadejstvuje Prvoj armiji, s obzirom na ranija zakašnjenja zbog graničnih borbi sa Prištinskim odredom.

Posle odmora, popune ljudstvom i ostalim potrebama, komandant armije general Janković izdao je zapovest za pokret u dve kolone: prva - Moravska divizija drugog poziva i armijska konjica pravcem Lipljan-Uroševac-Kačanik ka Skoplju; druga - Šumadijska divizija prvog poziva i Moravska brigada pravcem Gnjilane Selo - Vladovo - Kumanovo.

Drinska divizija drugog poziva imala je zadatak da ostane u rejonu Prištine da utvrdi grad, organizuje centar snabdevanja i bude oslonac operacija glavnih snaga, obezbeđujući oslobođenu teritoriju u pravcu Vučitrna, Drenice i Prizrena.


SPOMEN NA GAZIMESTANU

SPOMENIK na Gazimestanu palim borcima u Kosovskom boju, podignut je 1953. godine i delo je srpskog arhitekte Aleksandra Deroka. Zaštićen je kao delo kulture od izuzetnog značaja. Centralno mesto čini kula visine 25 metara, u čijoj su unutrašnjosti ispisani stihovi epskih pesama Kosovskog ciklusa. Na vrhu kule je platforma sa pogledom na ušće reka Sitnice i Laba - mesto na kome se odigrala Kosovska bitka 1389. godine. Povodom obeležavanja šest vekova od Kosovske bitke 1989. godine, neposredno oko Kule urađene su likovne aplikacije u livenoj bronzi, koje simbolišu godine jubileja. U neposrednoj blizini spomenika postavljen je beli monolitni stub od mermera sa tekstom despota Stefana Lazarevića.

Posle dugih i napornih marševa Treća armija je 28. oktobra 1912. godine stigla u rejon Skoplja.

Ibarska vojska pod komandom generala Mihajla Živkovića, iz rejona Raške usmerila svoje nastupanje prema Sandžaku, prešla granicu 19. oktobra, nastupajući u tri kolone u pravcu Novog Pazara. Najteže borbe vodila je srednja kolona, Jedanaesti kragujevački puk koji je nastupao dolinom Raške. Turske i šiptarske snage iz okolnih sela oko Zminjaka izvršile su protivnapad, ali su ih srpski ratnici odbili. I sutradan, 20. oktobra, Kragujevčani su vodili borbe krećući se ka Đurđevim stupovima.

Koncentrični napad na Novi Pazar Ibarska vojska započela je 22. oktobra. Oko podneva su se razvile najžešće borbe, naročito na pravcu Vinorog - Debeljak kuda je nastupala glavnina. Novi Pazar je oslobođen tek sutradan kada su se turske snage, ugrožene nadmoćnim srpskim snagama i artiljerijom, povukle ka Kosovskoj Mitrovici i Peći, dok su se Šiptari razbežali kućama. U grad su ušli srpski ratnici koje su meštani srdačno dočekali.

Javorska brigada pod komandom potpukovnika Milivoja Anđelkoviđa Kajafe, nastavila je napredovanje pod borbom ka Sjenici, koju je branilo oko 3.000 turskih vojnika. Jakim snagama Trećeg prekobrojnog kuka potpukovnika Svetolika Miškovića i Četvrtog puka drugog poziva razbijena je turska odbrana severno od grada. Sjenica je oslobođena 25. oktobra oko podneva, uz snažnu podršku artiljerije.

Sledećih nekoliko dana brigada je oslobodila zapadni deo Sandžaka, varoši Prijepolje i Priboj, a Pljevlja u zajednici sa Prekotorskim odredom crnogorske vojske koju je predvodio brigadir Mašan Božović. Novu Varoš oslobodio je Četvrti puk trećeg poziva pod komandom potpukovnika Miljka Popovića.

U petnaestodnevnim borbama srpske snage i pored gubitaka u ljudstvu i materijalu postigle su veliki ratni uspeh i nanele Turcima teške poraze. Oslobođen je znatan deo Makedonije, oblast Novog Pazara i Kosova, pa je Vrhovna komanda, pošto je Treća armija 28. oktobra uveče izbila u dolinu Vardara i sjedinila se s Prvom armijom, odlučila da je 30. oktobra uputi u rejon Prizrena i Đakovice kako bi taj deo Metohije oslobodila od okupatora.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 17:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Garancije iz Londona

Mirovnim ugovorom potvrđena pobeda malih država Balkana. Prizrenci mole Srbe da uđu u grad bez borbe

Slika
Srpski oficiri u Peći

KOMANDANT Treće armije general Boža Janković, 30. oktobra, dobio je sledeće naređenje: „Pripremite vaše trupe za marš, da možete nastupati preko Kačanika na Prizren, čim nalog za to dobijete. Moravska divizija drugog poziva ostaće u Skoplju, a Drinska divizija drugog poziva vraća se pod vašu komandu“.

Prema ovoj naredbi, sastav armije je sveden na dve divizije i armijske delove, ukupno 35.000 ljudi. General Janković je tražio da privremeno u sastav uđe Moravska divizija drugog poziva kako bi bio dodatno ojačan i da bi u sadejstvu s Drinskom divizijom drugog poziva oslobodile Prizren. Tada komandant nije bio obavešten da je Drinska divizija već 30. oktobra oslobodila Prizren.

Pokret trupa Treće armije otpočeo je 31. oktobra oko 21 čas. U međuvremenu operativna situacija u rejonu Drinske divizije drugog poziva koja je ostala u Prištini bila je povoljna, pa je komandant pukovnik Pavle Paunović ocenio da je potrebno dejstvovati ka Prizrenu kako bi i taj grad oslobodili. Za takvu odluku zatražio je odobrenje od komandanta armije generala Jankovića i dobio ga 29. oktobra. I dok se divizija pripremala za pokret, u Prizrenu su čelnici grada, saznavši za velike uspehe srpske vojske, odlučili na zboru da se ne protive ulasku srpske vojske u grad. Jedna delegacija je izašla ispred grada da sačeka vojsku i obavesti je o odluci.

Rano ujutru 30. oktobra delegacija u sastavu: predsednik opštine, nekoliko viđenijih Srba i predstavnik ruskog konzulata stigla je u Suvu Reku u komandu konjičkog diviziona s molbom da srpske trupe uđu u Prizren bez borbe. Komandant diviziona major Selimir Ostojić sa stotinak konjanika našao se pred teškim zadatkom da sa tako malim snagama uđe u grad prepun neprijateljski raspoloženog stanovništva.

Pomišljao je i na prevaru, strahujući da bi mogli da ga uhvate u klopku i unište. Bio je oprezan, ali kada je iz grada dobio tačnije i pouzdanije izveštaje, odlučio je da uđe u Prizren. Odred je oko 15 časova bez otpora ušao u kasarnu u Prizrenu i odmah zatim su izdata naređenja za obezbeđenje grada. U gradu je uspostavljena srpska vlast i pristupilo se prikupljanju naoružanja.


PETAR PRVI OSLOBODILAC

PRVI balkanski rat protiv Turske 1912, i Drugi - protiv Bugarske 1913. - okončani su trijumfom srpske vojske pod vrhovnom komandom kralja Petra Prvog, i oslobađanjem Raške oblasti, Kosova, Metohije i Stare Srbije i dela Makedonije, i njihovim vraćanjem u sastav Srbije. Usled stalnih i teških napora u balkanskim ratovima, zdravstveno stanje kralja Petra prvog se pogoršalo, i on je 24. juna 1914. preneo kraljevska ovlašćenja na prestolonaslednika Aleksandra. Umro je 16. avgusta 1921. u Beogradu, a sahranjen je u svojoj zadužbini na Oplencu. Zbog zasluga u Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu u srpskom narodu ostao je zapamćen kao kralj Petar Prvi Oslobodilac.

Kada je komandant Tređe armije primio izveštaj da je Prizren oslobođen, depešom je naredio 31. oktobra da snage Drinske divizije drugog poziva usiljenim maršem krenu ka Đakovici. Posle napornog nastupanja kroz močvarno zemljište glavnina Drinske divizije je stigla u predgrađe i otvorila vatru na dominantne tačke zapadno od Đakovice i na kasarnu u severnom delu grada.

Pored srpskih snaga, severno, iz pravca Dečana, grad je napadala crnogorska vojska pod komandom brigadira Radomira Vešovića. Pritisnute jakom vatrom srpske i crnogorske vojske, šiptarske jedinice nisu bile u stanju da pruže jači otpor pa su oko 18 časova, 5. novembra, odstupile i time je borba završena.

„Padala je noć, kada su srpske trupe, sa istočne i južne, a crnogorske sa severne strane ušle u varoš. Istovremeno je zajedničkim snagama oslobođena i dominantna tačka kosa Čobrat. Tako su jedinice srpske i crnogorske vojske oslobodile Đakovicu poslednje uporište naprijatelja na Kosovu i u Metohiji“, naglašava Borisav Ratković u svojoj studiji „Oslobođenje Kosova i Metohije 1912. godine“.

Srbija i druge tri male države na Balkanu: Crna Gora, Grčka i Bugarske tako su pobedile osmanlijskog porobljivača. Posle zauzeća Kumanova, Bitolja, Soluna, Burgasa, Jedrena i drugih gradova, u Londonu je 30. maja 1913. godine potpisan mirovni ugovor. Tim ugovorom, na čije je potpisivanje Turska bila prinuđena, sprečen je prodor Austro-Ugarske prema Solunu. Pobedom saveznika omogućena je pojava albanske države.

Posle Kumanovske bitke Srbija je postala značajan faktor na Balkanskom poluostrvu. Ona se pokazala onakvom kakvom je Evropa vekovima nije mogla videti. Dugo su je pratile nesreće, ali i kada je nije bilo na evropskoj karti Srbi su se borili protiv ugnjetača. Srbi su se oslobodili svojom snagom bez ičije pomoći. Divila im se cela Evropa, od Petrograda do Pariza, preko Beča i Berlina. Trijumfom moralne i vojničke snage i rodoljublja ostvarena je ideja nezavisnosti Balkana i načela: Balkan - balkanskim narodima.

Kraj


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 22 Jan 2017, 17:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kako je Srbija postala najveći gubitnik Prvog balkanskog rata

Londonskim mirom potpisanim 30.maja 1913. okončan je Prvi balkanski rat (započet 8.oktobra 1912) u kojem su Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska izašle kao pobjednice nad Otomanskim carstvom, ali je ujedno osujećen strateški plan o izlasku Srbije na more.

Slika

Srbija je Londonskim ugovorom poslije Prvog balkanskog rata primorana da se povuče sa primorja buduće albanske države, što je u srpskoj javnosti shvaćeno kao veliki neuspjeh, jer je strateški cilj rata bio izalazak na more.

Londonskim mirom potpisanim 30.maja 1913. okončan je Prvi balkanski rat (započet 8.oktobra 1912) u kojem su Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska izašle kao pobjednice nad Otomanskim carstvom, ali je ujedno osujećen strateški plan o izlasku Srbije na more.

Pobjednice Prvog balkanskog rata, a Srbija prije svih, nisu bile zadovoljne podjelom “plijena” i novim međama koje su u Londonu prekrajale velike sile.

Cilj Kraljevine Srbije ulaskom u rat 1912. bio je “vraćanje istorijskih oblasti”, odnosno osvajanje Kosovskog vilajeta, izlazak na Jadransko more i zauzimanje dijela albanske obale, što je srpska vojska, predvođena kraljem Petrom I Karađorđevićem i uz podršku vodećih političara i intelektualaca na čelu sa Jovanom Cvijićem, i ispunila, osvojivši veći dio Albanije i formirajući Drački okrug.


Državna granica je proširena, pa su u Srbiju ušli Novopazarski Sandžak, Kosovo i Metohija, kao i polovina Makedonije. Balkanski ratovi su otpočeti sa namjerom da se velike sile stave pred svršen čin. Naravno, to je nosilo sa sobom veliki rizik kako se pokazalo u slučaju Srbije.

Nove granice

Međutim, vodeće zapadne zemlje, a na prvom mjestu Austrougarska, otvoreno su se u Londonu usprotivile jačanju Srbije koje bi bez sumnje uslijedilo zadržavanjem osvojenih teritorija. Velike sile nisu željele promjenu granica.

"Uloga velikih sila je bila ključna prilikom stvaranja Londonskog mira" , objašnjava za portal Ekspres.net istoričar Danilo Šarenac i podsjeća da su članice Balkanskog saveza u rat protiv Otomanske imperije 1912. godine ušle protivno željama najjačih evropskih zemalja.

"Svjetske sile su želele status quo, a ne promjene granica. Dakle, u samom startu postojao je rizik vezan za način na koji će velike sile reagovati kada dođe do promjena na terenu. Srbiji i drugim članicama saveza niko ništa nije ni obećao. Postojao je balkanski međusaveznički ugovor, ali je bilo veliko pitanje da li će Austrougarska, Italija, Rusija ili Velika Britanija pristati na takve granice", kaže Šarenac.

Slika
Londonskim mirom zacrtane su nove granice između balkanskih saveznika s jedne, i otomanske države s druge strane, i uspostavljena je albanska država.


"Srbija je Londonskim ugovorom primorana da se povuče sa primorja buduće albanske države. To je u srpskoj javnosti shvaćeno kao veliki neuspjeh, jer je strateški cilj rata bio izalazak na more. Naravno, sa puno prava se može postaviti pitanje šta je srpska vojska uopšte imala da traži u Draču ili Lješu gde je od strane lokalnog stanovništva tretirana kao okupatorska sila. U slučaju Albanije, do izražaja dolazi megalomanska ambicija srpske države, što je uostalom bio slučaj i sa drugim balkanskim državama. Bugarska, Grčka i Crna Gora su takođe gajile ogromna očekivanja kada je reč o podjeli Otomanske teritorije", kaže Šarenac.

Srbija je najviše izgubila Londonskim mirom.Ispostavilo se da je Srbija kao članica pobjedničkog Balkanskog saveza najviše izgubila uplitanjem velikih sila u podjeli osvojenih teritorija.

"Srbija jeste bila najveći gubitnik Londonskog mira, barem kada se uporedi s drugim hrišćanskim državama, članicama saveza potiv Otomanske imperije. Međutim, gledano šire, najveći gubitnik bilo je Otomansko carstvo koje je ostalo bez gotovo bilo kakve teritorije u Evropi. S druge strane, nisu bili zadovoljni predstavnici albanskog nacionalnog pokreta jer je definisana teritorija Albanije bila znatno manja nego što su to oni željeli".


Slika
Potpisnici Londonskog mira

Sagovornik Ekspresa smatra da je, bez obzira na gubitak u Albaniji, Srbija stavljanjem potpisa na mirovni ugovor u Londonu, ipak, mnogo postigla.

"Državna granica je proširena, pa su u Srbiju ušli bivši Novopazarski Sandžak, Kosovo i Metohija, kao i polovina Makedonije. Balkanski ratovi su otpočeti sa namjerom da se velike sile stave pred svršen čin. Naravno, to je nosilo sa sobom veliki rizik kako se pokazalo u slučaju Srbije i albanskog primorja".

Šarenac ocjenjuje da Srbija u Londonu nije imala mnogo izbora i da bi suprotstavljanje i nepopuštanje diktatu velikih sila, a posebno Austrougarske, koja je insistirala na stvaranju Albanije, imalo mnogo veće posljedice.

"Borbenija struja unutar Habsburške monarhije samo je čekala priliku za obračun sa Srbijom, pa bi protivljenje Srbije predstavljalo odličan izgovor. Srpska vojska nalazila se na Kosovu, Makedoniji i Albaniji, pa bi njen dolazak na Drinu i Savu bio teško izvodljiv. Isto tako, ne treba zaboraviti da u slučaju sukoba Kraljevina Srbija ne bi mogla da računa na podršku niti jedne velike sile. Popuštanje Austro-Ugarskoj predstavljalo je savršeno racionalnu odluku. To je shvatao i crnogorski kralj Nikola, koji je, nakon početnog protivljenja, ipak naredio napuštanje Skadra", ukazuje istoričar.

Pristanak Srbije na zahtjeve sila u Londonu Šarenac ne vidi kao propuštenu priliku za stvaranje tzv. Velike Srbije.

"Kraljevina Srbija je morala da pristane na Londonski ugovor i ne mislim da je on bio loše rješenje za tadašnju Srbiju. Kada je riječ o Velikoj Srbiji, ta vrsta teritorijalne ambicije je gotovo uvijek podrazumjevala dolazak srpske vojske u Bosnu i Hercegovinu kao i tadašnju južnu Ugarsku. Imajuću u vidu takve želje tadašnje srpske elite, čak i maksimalno uvažavanje srpskih državnih ambicija u Londonu 1913 ne bi bilo dovoljno", ocenjuje istoričar.

Zločini kao naplata za “stare račune”

Glavna tekovina Londonskog ugovora iz maja 1913. – međunarodno priznata Albanija, bez obzira na povlačenje srpske vojske iz okupiranog dijela, svoju nezavisnost ne duguje Srbiji, ocjenjuje naš sagovornik.

"Ne mislim da Albanija duguje Srbiji svoj nastanak. Jedan od razloga za žurbu balkanskih država prilikom objave rata Otomanskoj carevini oktobra 1912. jeste i strah od jačanja albanskog nacionalnog pokreta. Naime, u avgustu 1912. albanska elita je u Valoni definisala svoje zahtjeve kada je u pitanju autonomija Albanaca unutar Otomanske carevine. Bilo je jasno da će dobar dio njihovih zahtjeva biti prihvaćen. Formalno, Londonski ugovor jeste ovaj proces doveo do kraja".

Ipak, i Albanija je bila nezadovoljna dogovorom u Londonu na koji se i danas gleda kao na “nepravednu odluku velikih sila da albanski narod pocjepaju na dva dijela".

"Kao i u slučaju sticanja nezavisnosti drugih balkanskih država, odmah su se pojavili glasovi kako proklamovane državne granice u stvari nisu prirodne ili etničke ili da cjepaju ili odvajaju narod na dva dijela. Austrougarska je tražila za Albaniju Prizren i Peć, ali je nakon protivljenja ruske strane ova teritorija, zajedno sa Debrom i Strugom, ipak predata Srbiji".

Slika
Karikatura Albanije iz 1913: brani se od Crne Gore (majmun), Grčke (leopard) i Srbije (zmija)

Balkanski ratovi su prvi put medijski praćeni jer su ratni reporteri izvještavali sa frontova, a svijet je, navodno, bio zgrožen izvještajima o počinjenim zločinima i "divljim Balkancima“. Šarenac ističe da se istoriografije balkanskih država nisu gotovo upošte ozbiljno bavile ovim pitanjem.

"Od pojave čuvenog izvještaja Karnegijeve komisije 1914. domaća nauka se ponaša kao da taj izvještaj ne postoji. Međutim, ovaj dokument jako precizno, poput kasnijih izveštaja Arčibalda Rajsa, redom popisuje ratne zločine svih strana u ovim ratovima. Jasno je da je ovaj rat bio karakterističan i po pojavi istinske ratne propagande. Međutim, izvjesno je da su Balkanske ratove pratili brojni ratni zločini.U gotovo svakom sačuvanom dneviku srpskog vojnika iz ovog vremena pominje se neki incident sa muslimanskim civilnim stanovništvom ili zarobljenicima. Otuda možemo da pretpostavimo da izveštaj Karnegijeve komisije nije puka propaganda već da bi njime trebali ozbiljno da se bavimo".

Tema koja se obično zaobilazi kada se pominje Prvi balkanski rat su zločini srpske vojske nad albanskim stanovništvom koji su od pojedinih istoričara okarakterisani kao "odmazda za sve što su Srbi pretrpili pod Osmanskom vladavinom”. Naš sagovornik ne spori da je srpska vojska, koja se našla u nezavidnoj poziciji prodirući kroz Albaniju, počinila zločine nad albanskim stanovništvom.

"Protivnik protiv koga se srpska vojska borila nije imao uniformu niti je poštovao druga pravila ratovanja. Nerijetko, lokalno stanovništvo je vojsku dočekalo kao okupatorsku silu. Srpski odgovor na ovakvu situaciju bio je brutalan. Paljena su čitava sela, uzimani su taoci ili je protjerivano stanovništo. Incidenti koji se pominju često uključuju i učešće lokalnih hrišćana. Mnogi među njima jesu koristili priliku da bi namirivali neke stare račune“ , objašnjava Šarenac kako su nastale lokalne poluregularne jedinice.

Potisnuta istorija

"Neki su se spontano priključivali srpskim četničkim jedinicama. Upravo, ove poluregularne jedinice se često pominju kao vinovnici nasilja nad albanskim i uopšte lokalnim stanovništovm. U mnogim gradovima srpska vojska je bila prinuđena da postavi straže ispred kuća viđenijih muslimana kako bi spriječila napade na njihove domove. U tom smislu, svi ovi slučajevi nasilja sigurno su prenošeni među lokalnim stavništvom Makedonije, Kosova ili Albanije. Kao takvi sigurno su uticali na formiranje određenih negativih predstava o srpskoj vojsci i vlastima", kaže Šarenac.

Slika
Danilo Šarenac

Prvi i Drugi balkanski rat (29.jun -31.jul 1913) blijedi su događaji u istorijskom sjećanju Srba, a istorijski udžbenici mahom daju šture podatke o ratnim sukobima u kojima je Srbija učestvovala 1912. i 1913.godine, a koji su bili uvertira za Veliki rat.

"Balkanski ratovi jesu zapostavljeni, i to na više načina. Najprije, njih je potisnuo Prvi svjetski rat, a potom i sve što je došlo kasnije. Čak i u vremenu između dva svjetska rata, za Balkanske ratove je bilo rezervisano manje mjesto. Oni su viđeni kao početak cjeline nazvane ratovi za oslobođenje i ujedinjenje 1912-1918”.

Danas je naša slika svedena na par romatičnih i idealizovanih epizoda. Riječ je o slikama, poput Kumanovske bitke, koje su nastale još u vremenu Kraljevine Jugoslavije, a ponovo su postale aktuelne u Srbiji krajem 80-tih godina", kaže Šarenac.

S jedne strane, objašnjava naš sagovornik, riječ je o potpunom zaboravu ovog događaja, a sa druge o izraženoj selektivnosti i pojednostavljenim predstavama. Karakterističan je, primećuje istoričar, slučaj Drugog balkanskog rata koji su Srbija, Crna Gora, Grčka i Turska vodile protiv Bugarske, a koji je gotovo potpuno potisnut iz istorijskog sjećanja srpskog naroda.

"Taj sukob je bio nepopularan već 1913. godine, a postao je i simbol svega onoga što je trebalo zaboraviti iz Balkanskih ratova. Stogodišnjica ovog rata, prije tri godine, gotovo nije ni primjećena. Umjesto da se sjećanje na Balkanske ratove iskoristi kao prilika za presjek stanja srpske istorije u 20. vijeku, kao neka vrsta suočavanja nekadašnjih državnih ambicija i realnog stanja danas, oni su svedeni na nekoliko pojednostavljenih slika o velikim vojnim uspjesima", smatra Šarenac.


pressrsba

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Balkanski ratovi  |  Poslato: 06 Avg 2020, 18:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Пропагандни постер из времена Првог Балканског рата.

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 97 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker