Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:59


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Nemanjići - prva srpska dinastija  |  Poslato: 26 Apr 2012, 00:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Nemanjići

Nemanjići su srednjovekovna srpska dinastija koja je vladala Srbijom više od dva veka i ostvarila najveće proširenje srednjovekovne Srbije. Dinastija je nazvana po Stefanu Nemanji I, osnivaču dinastije koji je povezan sa Vukanovićima po muškoj liniji i sa Vojislavljevićima po ženskoj liniji. U dinastiji ima jedanaest vladara, s tim što se dinastija možda nastavila, ženskom linijom u dinastiju Lazarevića. Kako su Lazarevići rodbinski povezani sa dinastijom Brankovića, koji su vladali delom Srba do prve polovine šesnaestog veka postoji mogućnost da su po ženskoj liniji i ti Brankovići bili potomci Nemanjića.

Slika
Grb Nemanjića

Predstavljen je dvoglavim belim orlom na crvenom polju, koji je preuzet od vizantijskog grba dinastije Paleologa. Dvoglavi orao je usvojen iz vizantijske kulture i ubrzo je postao simbol srpskih kraljeva kao i srpske države. Može se videti na katalonskoj mapi iz 1339. gde je prestonica cara Dušana označena dvoglavim orlom, a taj isti simbol se nalazi i u manastiru Ljeviška. Čelenka je bila omiljeni deo grba srpske vlastele i vrlo je prisutna na novcu iz tog perioda, upotrebljavala se kao grb, bez štita.

Slika

Zadužbine Nemanjića

Svi srpski vladari kraljevske porodice Nemanjića za sobom su ostavljali zadužbine, svoje crkve i manastire, da iskupe svoje duše i pokažu svoju veličinu. Među mnogobrojnim manastirima koji su njihova zadužbina, ističu se: Žiča, Studenica, Mileševa, Sopoćani, Hilandar, Gračanica, Sveti Arhangeli, Banjska, Visoki Dečani i drugi.

Stefan zajedničko vladarsko ime Nemanjića

Slika
Grb Nemanjića

Osnivač dinastije javlja se u pisanim izvorima kao Stefan Nemanja. Ime Nemanja bilo je njegovo lično ime, a ime Stefan, koje je nastalo od grčkog Stefanos (Στεφανοσ), tj. „onaj koji je krunisan, koji je ovenčan”, izgleda je upotrebljeno upravo u tom značenju. Svi njegovi naslednici koji su vladali ili su bili određeni za naslednike prestola takođe se javljaju i sa imenom Stefan, tj. ovenčani vladar. Pored vladarskog imena Stefan oni su imali i lično ime. Zato se svi naslednici Stefana Nemanje I u jednakoj meri mogu nazvati Stefan Nemanjić. Nemanjići se u pisanim izvorima (poveljama) u pravilu javljaju potpisani samo sa zajedničkim vladarski imenom Stefan, a njihova lična imena koja su dobili po rođenju ređe su zapisivana. Prema pisanju Svetog Save u Studeničkom tipiku, njegov srednji brat koji je, verovatno 1196. godine, nasledio oca na velikožupanskom prestolu zvao se kao i njihov otac Stefan Nemanja.[1] Savin srednji brat kod svih istoričara danas javlja samo pod zajedničkim imenom Stefan Nemanjić, ili kao Stefan Prvovenčani, ali niko ga ne naziva njegovim ličnim imenom Nemanja II.


_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Duga loza Nemanjića  |  Poslato: 26 Apr 2012, 02:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SVETORODNA LOZA NEMANJIĆA

Slika

Među brojnim srpskim dinastijama najveći doprinos srpskoj državi i narodu dala je dinastija Nemanjića, koja je stolovala dva veka (1169-1371; 1381). U osam naraštaja Nemanjića, koliko ih je bilo po muškoj liniji, od kojih nam je poimence poznato više od šezdeset, kao svetitelje slavimo devetnaest Nemanjića, a i više od ovog broja imajući u vidu i ženske potomke.
Radonačelnik Nemanjića je veliki raški župan Stevan Nemanja, sin kneza Zavide. Odbacivši latinsku crkvu, u kojoj je najpre kršten, Nemanja u zrelom dobu prelazi u pravoslavlje i postaje njegov dosledni sledbenik, braneći ga od svake jeresi, posebno bogumilske. Veliki župan je postao 1169, a osamostalio je srpsku državu 1180. godine. Predavši u starosti presto sinu Stevanu (1196), Nemanja se zamonašuje u Studenici pod imenom Simeon, a odatle, nakon dve godine, prelazi u Svetu Goru (manastir Vatoped), gde u Hilandaru, podigavši ga iz ruševina, umire 13. (26.) februara 1200. godine, odakle njegove svete mošti sin mu Sava prenosi u Studenicu (1208).
Nemanja se kao svetitelj praznuje kao prepodobni Simeon Miročitivi (13. (26.) februara), a u manastiru Hilandaru, praznuje se i 5. decembra (po novom kalendaru).
Nemanja je bio oženjen Anom, ćerkom grčkog cara Romana četvrtog. Njena zadužbina je Bogorodičin manastir na ušću Kosanice u Toplici, u kojem se zamonašila pod imenom Anastasija i provela poslednje dane. Upokojila se 21. juna (5. jula) pre 1200. godine.
Prvi krunisani srpski kralj, Stevan Prvovenčani (1196-1227), u narodu poznat kao Sveti Kralj, jedna je od krasnih slava u Srba, a po njemu se i sedmica u kojoj se on slavi naziva kraljeva nedelja. Sa njim počinje kraljevska grana Nemanjića. Svakog 7. oktobra (24. septembra po starom kalendaru) vrši se spomen na kralja Stevana Prvovenčanog, koji se kao monah Simeon upokojio ovoga dana 1227. godine.
Najmlađi Nemanjin sin Rastko, potonji sveti Sava, osnivač je lečilišta, ustrojitelj manastirskog žića i zakonopravila za bratiju, ustanovitelj škola i pokretač književnog preporoda u nas. Rečju, prvo ime naše kulture za dugi niz vekova. Osamostalio je srpsku Crkvu 1219. godine i postao njen prvi arhiepiskop. Pri tome se ne sme zapostaviti i njegova politička, diplomatska i državnička uloga koju je nezamenjivo mudro odigrao, doprinevši zasnivanju uspona srpske srednjovekovne države. Upokojio se u nedelju, 14. (27.) januara 1235. godine u bugarskom gradu Trnovu. U crkvi je glavni spomen svetog Save 14. (27.) januara, 27. aprila (10. maja, tzv. Savine verige), čime se čuva spomen na spaljivanje moštiju ovog svetitelja 1594. godine na Vračaru, i 19. maja, kada se svetkuje Prenos moštiju sv. Save iz Bugarske u Srbiju, obavljen 1337. godine. Na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja u Kragujevcu, sveti Sava je postao školska slava odlukom Sovjeta Knjažestva Serbskog 2. januara 1840, i iste godine proslavljena je u Kragujevcu i Beogradu.
Srednji sin Stevana Prvovenčanog, kralj Vladislav, koji je nasledio na prestolu starijeg brata Radoslava (1227-1234), mnogozaslužni je branitelj i utemeljivač pravoslavlja. Kralj Vladislav je za kratke vladavine (1234-1243) suzbijao bogumilsku jeres, sprečio upad hercega Hrvatske Kolomana, očuvavši granicu pravoslavlja na reci Cetini, odoleo je i mongolskoj najezdi. Ovekovečen je kao graditelj manastira Mileševe, u koji je dopremio iz Bugarske mošti svoga strica svetog Save. Crkva ga svetkuje 7. oktobra, kada je glavna svetkovina i roditelja mu Stevana Prvovenčanog (Svetog Kralja).
Najuspešniji na vladalačkom tronu je bio treći sin Stevana Prvovenčanog, kralj Uroš I (1243-1267), koji je ojačao Srbiju i znatno je ekonomski unapredio. Graditelj Sopoćana, Uroš I Nemanjić, koga je zbacio s prestola sin Dragutin, postao je monah Simeon. Upokojio se 1. (14.) maja 1277. godine.
Četvrti sin kralja Stevana Prvovenčanog revnosni sledbenik svog velikog strica, svetog Save, naš treći po redu arhiepiskop (1263-1271), nazvan Sava II (svetovno ime: Predislav). Zamonašen u Hilandaru, Sava je postao episkop humski, da bi potom na arhiepiskopskom tronu zamenio Arsenija Sremca. Kao gonitelj jeretika zaslužan je za jačanje svetosavskog pravoslavlja. Njegov glavni pomen u crkvi je 21. februara. Pominje se i druge nedelje po Duhovima, kada je spomen na svetitelje atoske koji su prosijali na Svetoj Gori.
Manje značajan kao raški kralj (1276-1282), ali od neprocenjivog značaja kao vladar naših zapadanih strana (sremski kralj 1284-1316), u kojima je učvršćivao pravoslavlje, kralj Dragutin je predao presto mlađem bratu Milutinu na saboru u Deževi 1282. godine. Ktitor je manastira Sv. Ahilija u Arilju, Tronoše kod Loznice, Ćelija kod Valjeva, Rače na Drini, Paprače kod Zvornika, Tavne kod Tuzle, Liplja kod Banjaluke i drugih. Predstavio se 2. marta 1316. godine, a glavni spomen u crkvi mu je 29. oktobra (12. novembra) pod imenom monaha Teoktista, kada se praznuje i kralj Milutin, njihova majka kraljica Jelena (upokojila se 1306. godine) i obretenje časnih moštiju Stevana Decanskog.
Kralj Milutin je utemeljivač srpske državne moći koja će pod njegovim unukom carom Dušanom biti na vrhuncu. Vladao je četiri decenije (1282-1321) i podigao oko četrdeset zadužbina, više no što su ih svi Nemanjići pre njega podigli. Gradio je po svoj srpskoj zemlji, zatim u Svetoj Gori, Jerusalimu i na Sinaju. Najčuveniji među njegovim zadužbinama je Gračanica na Kosovu. Glavni spomen svetog Milutina u crkvi je 30. oktobra (12. novembra).
Kralj Stevan Dečanski (1321-1331) najtragičnija je ličnost u vladalačkoj lozi Nemanjića. Kažnjen, bezmalo oslepljen od oca, za čijom je vlašću posegao, a zbačen, zatočen i na kraju umoren (u Zvečanu 1336. godine) po nalogu sina, s pravom je poneo epitet kralja mučenika. Zahvalan svetom Nikoli koji mu je spasao vid, kralj srpski Stevan Uroš III (kralj Dečanski) podigao je prelepe Visoke Dečane i po njima je prozvan Dečanski. U crkvi se praznuje 11. (24.) novembra, a sa njim se ovoga dana spominje i monah Stevan (Uroš IV, sin kralja Dragutina), koji se upokojio 1316. godine (11. novembra po starom kalendaru).
U Crkvi se 3. juna čuva spomen na svetu Jelenu Dečansku. Kći kralja Milutina, udata za bugarskog kralja Mihaila Šišmana (1323-1330), Jelena (svetovno ime: Ana / Neda) podvižavala se u Dečanima. Umrla je oko 1350. godine. Kako je zapisano, objavila se čudom 1692. godine, kada su Turci hteli da Dečane pretvore u džamiju.
Srednjovekovna Srbija je bila u zenitu državne moći za vlade cara Dušana (1331-1355), čije je krunsko delo Zakonik, donet na Spasovdan, 29. maja 1349, dopunjen, takođe na Spasovdan, 1354. godine. Vladari iz loze Nemanjića su po pravilu umirali u monaškom zvanju i proglašavani su za svece, Car Dušan je u ovom pogledu izuzetak.
Car Uroš, od narodnog pevača nazvan Nejaki, sin Dušana Silnog, umro je u trideset i trećoj godini, 4. decembra 1371. godine. To se smatra godinom pada srpskog carstva, a samo dva meseca posle srpske pogibelji na Marici, koja je označila početak propasti srpske srednjovekovne države. U crkvi mu je pomen 2. (15.) decembra, kada se neguje spomen i njegove majke carice Jelene (monahinje Jelisavete, pa velikomučenice Evgenije), koja je umrla 7. novembra 1376. godine.
Poslednji izdanak, sa kojim je po muškoj liniji izumrla loza Nemanjića je Jovan, sin epirskog cara Siniše (Simeona), mlađeg polubrata cara Dušana Nemanjića. Jovan se po očevoj smrti odrekao carske vlasti i zamonašio. U crkvi se praznuje 3. maja kao prepodobni Joasaf, nazvan Meteorit, po svojoj zadužbini Velikim Meteorima, posvećenim Preobraženju Gospodnjem. Skončao je u miru 1422 / 1423. godine.


Mile Nedeljković: „Mala srpska biblioteka”

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Duga loza Nemanjića  |  Poslato: 26 Apr 2012, 02:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
12 NEMANJIĆA

STEVAN NEMANjA Monah Simeon (1166-1196)

Slika

Stevan Nemanja je sin kneza Zavida rođen u Duklji na Morači, Raška (danas Crna Gora). Nemanja je osnivač „svetorodne dinastije Nemanjića” koja je vladala Srbijom preko dvestotine godina. U tom razdoblju Srbija je prešla put od male rascepkane kneževine do carevine i najmoćnije zemlje na Balkanu. Stevan Nemanja je podigao mnoge manastire, a najpoznatiji su mu Studenica i Hilandar. Naklonost i ljubav prema gradnji manastira karakteriše sve vladare loze Nemanjića. Manastiri su postali ne samo njihove zadužbine, već i neka vrsta „lične karte” znak individualiteta i svojevrsni rasadnici kulture, prosvete i pravoslavlja. Vlast je preneo na sina Stevana, zamonašio se i kao monah Simeon umro je u Hilandaru.

RASTKO NEMANJIĆ Sveti Sava (1175-1235)

Slika

Sava je najmlađi Nemanjin sin, rođen 1175. godine, Vrlo rano je napustio svetovni život i već 1191. godine odlazi u Svetu Goru. Uz pomoć oca podiže pravoslavni manastir Hilandar. Dok su se njegov otac Nemanja i Brat Stevan trudili da stvore i očuvaju srpsku državu na raskrsnici između Evrope i Azije, Ugarske i Vizantije i Latinskog Carstva, između pravoslavlja i katoličanstva, Sveti Sava je radio na izgradnji duhovnog jedinstva kod Srba, na podizanju njegove samosvesti i moralne snage da česte nedaće podnese i ne izgubi se u prostoru i vremenu do dana današnjeg. U trenutku velike ugroženosti Vizantije od krstaša izborio je autokefalnost (samostalnost) Srpske pravoslavne crkve 1219. godine. Tada je postao prvi srpski arhiereskop sa sedištem u Žiči. Nastojao je da Srbiju učini pravom državom. Sava je napisao Namokanon, koji predstavlja zbornik zakona po kojima se upravljalo u novostvorenoj osamostaljenoj crkvi i srpskoj državi. Za potrebe crkve napisao je „čin svete obnovljene istine vere pravoslavlja”. Zatim je sastavio mnoge tepihe, prevodio sa drugih jezika i napisao monografiju o svom ocu Stevanu Nemanji i vaspostavio strukturu književnog jezika u Srba. Učvrstio im vremensko postojanje, zbog toga mu Sinan-paša, veliki vezir Turski spaljuje kosti na Vračaru 27. aprila 1594. godine. danas je na tom mestu podignut velelepni hram Svetoga Save.

STEFAN PRVOVENČANI Sveti Kralj (1196-1228)

Slika

Srednji sin Stevana Nemanje, veliki župan (1196-1217) i kralj Srbije (1217-1228). Po njegovom dolasku na vlast izbija četvrti krstaški rat. Srušeno je Vizantijsko i nastalo Latinsko carstvo. Srbija je napadnuta od Ugarske, Bugarske i vojske Latinskog carstva. Uz snažan otpor celokupnog naroda protiv zavojevača i u savezu sa Mlatačkom Republikom Stevan Prvovenčani spašava raskomadanu Srbiju. Da bi ga tako snažnog i otpornog pridobio na svoju stranu papa mu šalje svoju kraljevsku krunu, posle čega je Stevan proglašen za kralja Srbije, Duklje, Travunije, dalmacije i Huma.Izgradio je manastir Žiču kao buduću razglednicu Episkopije Srpske pravoslavne crkve u kojoj je činodejstvovao njegov brat Sveti Sava, rodonačelnik srpske duhovnosti uopšte. Pred kraj života povukao se u manastir a vlast predao najstarijem sinu Radoslavu

KRALJ RADOSLAV (1223-1233)

Slika

Radoslav je došao na presto posle svog oca Stevana Prvovenčanog. Ženjen je ćerkom cara Todora Anđela, najmlađeg tada vladara na Balkanu. Radoslav je oslanjajući se na iskustvo svoga strica Save, koji ga je svestrano pomagao, imao uslove za dugu vladavinu, ali pošto je bio slab i popustljiv, ubrzo je izgubio presto i to u vreme kad su njegovog tasta pobedili Bugari (1230). Pošto je tast izgubio presto i Radoslav se posle toga bez njegove podrške nije mogao dugo održati. Na presto je došao njegov mlađi brat Vladislav.

KRALJ VLADISLAV (1234-1243)

Slika

Došao je na presto posle pada sa prestola njegovog starijeg brata Radoslava koga je srpska vlast smenila jer se isuviše vezao za vizantijski dvor i to ne samo svojom ženidbom sa njihovom princezom Anom, već i prevelikim vezivanjem za njihovu crkvu. Kralj Vladislav se oženio bugarskom princezom Beloslavom i nastojao da Srbiju i Bugarsku više zbliži i poveže, ali u to vreme (1241. godine) dolazi do najezde Mongola koji su opustošili Srbiju. To je dovelo do smene kralja Vladislava. Na presto dolazi njegov mlađi brat Uroš.

KRALJ UROŠ I NEMANJIĆ (1243-1276)

Slika

Kralj Uroš I imao je veoma dobre odnose sa svojim susednim državama a oženio se iz kraljevske porodice sa Sicilije. Proširio je Srbiju prema zapadu i sprečio separatizam oblasti sporednih delova dinastije. Zbog toga dolazi u sukob sa svojim starijim sinom Dragutinom koji je pomognut vojskom svojega tasta — ugarskog kralja — napao oca, vojnički ga je pobedio i preuzeo presto 1276. godine. Uroš je umro naredne godine. Sahranjen je u manastiru Miloševo.

KRALJ DRAGUTIN Prepodobni monah Teoktist (1276-1282)

Slika

Kralj Dragutin je preuzeo presto od oca Uroša ali samo posle nekoliko godina vladanja presto je ustupio mlađem bratu Milutinu. Dragutin kao ugarski zet povukao se u severne oblasti praveći sebi novo kraljevstvo na prostoru zapadne Srbije, istočne Bosne i Srema, gde je vladao sve do 1316. godine. Na prostoru svoga kraljevstva podigao je mnoge crkve, a ojačao je i Beograd kao privredni i kulturni centar toga vremena. Kada je njegov brat Milutin, kralj Srbije, uspostavio dobre odnose sa Vizantijom Dragutin je udario vojskom na Srbiju, ali je bio potučen od vojske kralja Milutina 1313. godine. Posle ove avanture vlastela njegove države ga je ubrzo smenila i na presto dovela njegovog sina Vladislava II.

Slika

Dragutin je bio na srpskom prestolu relativno kratko vreme (od 1276. do 1282. godine). Mnogo je pomagao crkvu i živeo strogo, gotovo isposnički. Pored ostalih, podigao je i crkvu sv. Ahilija u Arilju i tu je sačuvan njegov portret iz 1296. Pre smrti Dragutin se zamonašo i uzeo ime Teoktist. Njegov omiljeni duhovnik je bio Starac Galaktion sa Jordana. Ostatak života proveo je živeći isposnički i čineći mnoga dobra dela. U domu svojemu izrađivao je sveštene sasude koje je poklanjao crkvama. Brinuo je o čistoti vere i mnoge neverne obratio u hrišćanstvo. Ali, tek po smrti Teoktistovoj otkrilo se koliko je zaista bio blažen ovaj svetli muž. Kada su dvorjani hteli da ga omiju videli su da je čitavog života ispod svečanih odora nosio oštru lanenu haljinu i pojas od slame koji mu se duboko usekao u telo. Po svojoj želji sahranjen je u manastiru Đurđevi Stupovi.


Slika

KRALJ MILUTIN (1282-1321)

Slika

Nastojao je da Srbiji omogući miran razvoj održavajući dobre odnose sa susedima. Ubrzo se oženio ugarskom princezom pa je svojem kraljevstvu obezbedio severnu granicu i spokojno prisajedinjavanje zapadnih delova kojima je nekada upravljao njegov brat Dragutin, praveći Srbiju mnogo većom i jačom. Zavetovao se na saboru pred vlastelom i crkvenim velikodostojnicima da će svake godine dok traje njegova vladavina sagrađivati jedan manastir. I tako je i bilo. Do dana su se sačuvali: Gračanica, Bogorodica Ljeviška, Kraljeva crkva u Studenici, Banjska, obnovljena Nemanjina crkva u Hilandaru, crkve u Jerusalimu, na Sinaju. Milutin je podigao i bolnicu u Carigradu. Iznenada je umro.

SIMONIDA (1289-1340)

Slika

Vizantijski car Andronik II prilikom zaključenja mira sa Srbijom 1299.godine „darivao” je srpskog kralja Milutina i svojom ćerkom Simonidom, kao garancijom trajnog mira i prijateljstva dve zemlje. Lepoti srpske kraljice divili su se i Latini i Ugri, vojskovođe i velmože. Simonidina freska u manastiru Gračanica predstavlja posebnu draženost. Nažalost ta freska je oštećena i Simonida je bez očiju. istoimenu lirsku pesmu, a Milutin Bojić napisao je psihološku dramu „Kraljeva jesen”. Simonida je umrla 1340. godine kao monahinja. U predanju kod Srba ona je simbol lepote, čednosti i tragike ženske u vremenima oluja i bura kad nestaju vojske, kraljevstva i carstva a kamoli krhko telo lepe žene.

KRALJ STEFAN DEČANSKI (1321-1331)

Slika

Još za života svog oca kralja Milutina dobio je na upravljanje zetsku oblast, ali je uskoro skovao zaveru da skine oca sa prestola pa je u tome osujećen. Proteran je u Vizantiju sa porodicom među kojom je i njegov sin, kasnije car Dušan. Posle smrti kralja Milutina proglašen je za kralja 1321. godine. Stevan Dečanski proširio je državu na jug prema Vizantiji, a kad su se Vizantijci udružili sa Bugarima, potukao je Bugare na Velbuždu, zahvaljujući veštini i hrabrosti svoga sina Dušana, koji je već bio proglašen za kraljevića. Stevan je podigao manastir Dečane, gde je posle smrti i sahranjen 1331.godine.

CAR STEVAN DUŠAN Dušan Silni (1331-1355)

Slika

Vladavina Stevana Dušana počinje 1331. godine i kao kralj on vlada do 1345 do 1345. godine. Od 1346. godine on vlada kao car — najveći vojnopolitički uspon Nrmanjićke države. Srbija izrasta u vodeću silu na Balkanu. U Skoplju je 16. aprila 1346.godine, Stevan Dušan svečano krunisan za „CARA SRBA I GRKA” uz prisustvo bugarskog i srpskog patrijarha i predstavnike svetogorskih manastira. Državni sabor je 1349. godine usvojio „DUŠANOV ZAKONIK” koji je dopunjen 1354.godine.

CAR UROŠ (1355-1371)

Slika

Uroš je veoma mlad i neiskusan sa osamnaest godina nasledio presto u velikoj državi bez unutrašnjeg jedinstva i čvršće povezanosti. Dušanov polubrat Simeon samovlasno se proglasio novim carem , pa je sabor u Skoplju 1357. godine za srpskog cara proglasio Uroša, a Simeon se odcepio od Epira i Tesalije napravio sebi drgu državu. To su počeli činiti i drugi velmoži tako da je centralna vlast naglo oslabila. Nestalo je jezgro oko kojeg bi se pojedini krajevi čvrsto okupili i povezali u celinu, pa su kao mali delovi postali turski plen. U bitci na Marici 1371. godine učestovali su samo dva brata Mrnjavčevića, gde su ih Turci potukli, posle čega godinama skoro i nije bilo većih bitaka sa Turcima sve do kosovske 1389. godine u kojoj nisu učestovale sve srpske oblasti. Smrću cara Uroša 1371.godine ugasila se vladavina loze Nemanjića i otpočela agonija srpske države i naroda, vekovima sa raznih strana gaženog, ali nikad satrvenog zahvaljujući baš duhovnoj snazi i nasleđu koje mu je ostavila epoha Nemanjića. Dokaza ima mnogo a danas to potvrđuje i nova istorija.


labanrs

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Duga loza Nemanjića  |  Poslato: 26 Apr 2012, 02:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sanjali pretke

Snažna azijska najezda izazvala je kretanja stanovništva na Balkanskom poluostrvu, a time i velike etnografske poremećaje. Veliko iseljavanje posle rata u Bosni

Slika
Amanet: Petar Petrović Njegoš

SNAŽNA azijska najezda izazvala je kretanja stanovništva na Balkanskom poluostrvu, a time i velike etnografske poremećaje. Pored ostalog, prekinula je uporedan razvitak pismenosti kod našeg naroda sa ostalim evropskim narodima i ostavila trag na sveopštu prosvećenost, koja se stiče samo pismenošću.
Zato je ostalo malo pisanih dokumenata o životu u Srednjem veku i to samo u mletačkim i dubrovačkim arhivima, jer su naše države s njima imale i trgovačke i političke veze. Iz perioda turske vladavine ostalo je malo ili skoro nimalo pisanih tragova. Za sve to vreme, do šumadijskog ustanka, ostalo je oko 10.500 zapisa, koje je Lj. Stojanović sabrao u zborniku “Stari srpski zapisi i natpisi” (u šest knjiga na 2.300 stranica).
Narod je nastavio da živi u sasvim drugim političkim prilikama. Najveći deo stanovništva povukao se u “samotvornu” balkansku tvrđavu, u teško pristupačne dinarske urvine, kako veli vladika-pesnik Njegoš u “Gorskom vijencu”:

Što uteče
ispred sablje turske,
Što se nešće
u lance vezati,
To se zbježe u ove planine,
Da ginemo i krv prolivamo,
Da junački amanet čuvamo,
Divno ime i svetu slobodu.

Vraćao se narod staroj praslavenskoj patrijarhalnosti. Formirala su se plemena i bratstva i stvarale legende o njihovim rodonačelnicima, potomcima izginulih kosovskih heroja. To plemensko formiranje Jovan Cvijić u svom delu “Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje”, ovako prikazuje:
“U svakom plemenu ima po nekoliko starih srodnih rodova, koji čine plemensko jezgro. Oko ovog jezgra su se grupisali novi doseljenici sasvim drukčijeg porekla, obrazujući bratstvo. Novi doseljenici su poreklom iz susednih oblasti, poglavito iz Metohije, sa Kosova, iz Hercegovine, od Sjenice, kao i iz Bosne i moravske Srbije...”
Na ovo formiranje dinarskih plemena znatno je uticao strahovit građanski rat u srednjovekovnoj Bosni, koji je besneo u poslednjoj deceniji bosanske državne samostalnosti. Zbog toga se u državu Hercega Stjepana iselilo 40.000 ljudi, predvođenih sa 40 verskih poglavica. To je i bio uzrok sramnom padu Bosne bez ikakvog otpora. Iseljeno stanovništvo ukrstilo se ženidbama tokom stoleća sa Zahumljanima i kosovskim beguncima i time su se formirala dinarska plemena velike životne snage i ekspanzivnosti. Među njima je bilo vlastele nemanjićkog porekla (Postadoše lafi ratarima”, kako veli Njegoš u “Gorskom vijencu”)”.
Za formiranje plemena i njihovih bratstava, neophodno je da prvo nastanu legende, a zatim mitovi o njihovim rodonačelnicima, koji vode poreklo od učesnika u Kosovskom boju. Ti mitski preci su vođe i plemenski čuvari kroz istoriju. Čak ih i sanjaju pred sudbonosne događaje, kao što su Ozrinići, idući po vino o svojoj krsnoj slavi Svetom Aranđelu, pred istorijsko Badnje veče, sanjali svog mitskog pretka Ozra.
Formirala se i “vjera Obilića sa vidovdanskom etikom, po kojoj je “sveta osveta” i “ko se ne osveti, taj se ne posveti”. Sve je to izraženo narodnim pesmama, veličanstvene dinarske dikcije i lepote.

IZ PREDANJA

SABIRAJUĆI zapisana predanja o precima plemena i bratstava, koja svoju starinu dovode do Nemanjića i njihovih odiva, Milan Karanović je još 1937. objavio prvo izdanje neke vrste zbornika “Dinarska plemena nemanjićkog porekla”.
Cilj je bio da se prošlost sačuva od zaborava, jer je pogotovo posle ratova predanje gubilo bitku sa novim vremenom.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Duga loza Nemanjića  |  Poslato: 26 Apr 2012, 03:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Borbeni Dinarci

Čuvajući svoju individualnost, veliki deo naroda sklonio se u nepristupačne “Dinarske planine” ili “Dinarske alpe”. Na tromeđi novo matično jezgro

Slika
Sveti Sava

ČUVAJUĆI svoju individualnost, veliki deo naroda sklonio se u nepristupačne “Dinarske planine” ili “Dinarske alpe”. One počinju od Velebita i dopiru do Komova i Prokletija. Vlastelinske porodice, lišene privilegija, vraćaju se stočarskom načinu života, a njima dolazi sve što je rasno najkrepkije i najborbenije iz Bosne, sa svojim iskonskim praslavenskim folklorom. Time se formira najborbeniji rasni tip - Dinarac sa epskim elanom, ponosan i zanosan, sav u kultu nacionalnih ideala.
Posebnu grupu dinarskih plemena sačinjava nekoliko plemena koja vode poreklo od Nemanjića i njihovih odiva, koje su se poudavale u vlastelinske rodove. Na čitave grupe rodova, vezane za Nemanjiće, nailazi se čak i na tromeđi Severne Dalmacije, Like i Bosanske krajine, sa novim matičnim gnezdom između Velebita i Dinare. Od tog novog matičnog jezgra raseljavali su se po svoj Bosanskoj krajini, Hrvatskoj i Slavoniji.
Sedam Nemanjića je vladalo 200 godina s oca na sina, a nestali su sa Urošem. Mali broj Nemanjića odiva udale su se za strane vladare - dve u Bugarsku, dve u Vizantiju, jedna u Bosnu, jedna u Hrvatsku, a jedna za albanskog poglavara. Ostale su se poudavale za domaću vlastelu, ali to nigde nije zapisano, nego je zasnovano na usmenim predanjima prilikom formiranja plemena.
Dinastija koja je dala prvog srpskog prosvetitelja Svetog Savu, po crkvenim pesmama “ravnoapostolnog”, zatim mnogo vladara svetitelja, smatrana je kao “sveta loza” i “svetorodna krv”, pa je svako dinarsko pleme prilikom formiranja smatralo za čast ako je kada bilo orođeno sa Nemanjićima, pa makar i preko njihove “devete odive”.

Pet brđanskih plemena, tri srpska i dva albanska, vode poreklo od Nemanjića i to od petorice braće. Tri su srpska - Vasojevići, Ozrinići i Piperi, a albanska Hoti i Krasnići.

Saradnici Jovana Cvijića na proučavanju crnogorsko-brđanskih plemena, pop Bogdan Lalević i Ivan Protić u svom radu “Vasojevići u Crnogorskoj granici”, zabeležili su narodno predanje o poreklu ovog plemena:
Narodno predanje priča da su nekad iz Hercegovine doselila na Kčevo četiri brata: Vaso, Kraso, Oto i Ozro. Neki kažu da im je Pipo bio brat. Na Kčevu im se ne dopadne, te se krenu dalje, put istoka, da traže gde će se naseliti. Pošto je Ozro bio hrom, a tada nije bilo gotovo nikakvih puteva, on nije mogao putovati preko crnogorskih krša, te se ustavi kod nekakva bogata čovjeka, čijom se kćeri oženi. Kad su mu sinovi odrasli, otjeraju svoju ujčevinu i Kčevo ostane samo njima. Tako su postali Ozrinići.

Po jednom kazivanju, Oto i Kraso su ostali pod Humom Hotskim, odakle se Kraso preselio u Krastaniće, a Oto tu ostane. Drugi, opet, kažu da su sva trojica došla na Nožicu, pa se Oto i Kraso vratili, a Vaso s porodicom tu ostao. Lijeva Rijeka, u koju se Vaso doselio, tada nije bila nastanjena.
Vasojevići pričaju da je njihov rodonačelnik od Nemanjića. Naime, Vukan Nemanjić imao je sina Kostadina, Kostadin Vasoja, Vasoje Stefana, Stefan opet Kostadina, a Kostadin Vasa, koji se u Lijevoj Rijeci naselio i od kojeg su Vasojevići.
Vaso je s porodicom došao preko Vjetrenika na Jablan i tu je našao jednog bratonoškog kneza, s kojim se pobratimio i kod njegove kuće ostavio porodicu, a on pošao zajedno s pobratimom kroz Lijevu Rijeku da razgleda zemlju. Uz pomoć pobratima napravi kuću...”

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Duga loza Nemanjića  |  Poslato: 21 Maj 2012, 11:22
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Rod od Kosova

Po predanju oni su jedno s Nemanjićima, koji su slavili Svetog aranđela, istu slavu koju slave Vasojevići. Stari Vasojevići održali “čistu krv”

Slika
Sveti arhanđel Mihailo

U DELU “Pleme Vasojevića” dr R. Vešović prenosi predanje o plemenskom pretku Vasojevića: “On je starinom od roda Nemanjića, od kralja Milutina, neki vele da je od Vukana. Od Vukana je Kostadin, od Kostadina Vasoje, od Vasoja Stevan, od Stevana Kostadin (drugi), od Kostadina Vaso. Malo drukčije kazuje neki, kako je Vaso ’od drugog brata kralja Nemanjića’ i da su jedno s Nemanjićima, koji su slavili Svetog aranđela, istu slavu koju slave Vasojevići.
Mnogi stoga objašnjavaju kako su stari Vasojevići, blagodareći najviše ovoj svojoj ’žici od Nemanjića’održali svoju ’čistu krv’, svoj ’vlastelinski soj’ i očuvali jedan ’nepodijeljeni rod od Kosova’. Otuda uverenje da su pre srpskog državnog sloma preci plemena bili visoko plemstvo, a posle pada države Nemanjića izmicali su u još slobodne zemlje hercega Stjepana. Stupili su zatim do primorja i zbog tuđinaca, otuda prešli u gornje strane Ivan-begovine. Po istom predanju vojvoda Vaso je bio u bliskom srodstvu sa hercegom Stjepanom...”
ZnaČajno je pitanje nasledne porodične slave Nemanjića. Narodna pesma kaže da je car Stjepan slavio Svetog arhanđela, a sačuvan je najjači dokaz da su Nemanjići doista slavili tu slavu: Kralj Milutin je podigao sebi zadužbinu u Svetoj zemlji Palestini i posvetio je svom porodičnom patronu svetom arhanđelu.
Narodno predanje i posveta manastira Krke svetom arhanđelu svedoče o celoj grupi rodova u severnoj Dalmaciji i Lici sa slavom Sveti arhanđel, koji vode svoje poreklo od Hercegovine i do Prizrena.

Istoričar Jovan Radonić u svom delu “Grof Đorđe Branković i njegovo vreme”, navodi iz Brankovićeve još neštampane hronike gde car Dušan veli da “svi budu veseli na Aranđelov dan”, a zatim isticanje despotovo da je i njegova porodična slava Sveti arhanđel.
Karakteristično je za Vasojeviće da su među svojim precima imali ime Aranđije. Na jednom spomeniku kod Foče zabeležen je ovaj natpis: “Ovo je grob kneza našeg Aranđije Vasojevića, počten vitez u vojvode Sandalja”.

I kod nekih iseljenika u Šumadiji ostao je daleki refleks da su Nemanjića porekla. Tako je etnolog dr Jovan Erdeljanović u svom radu “Donje Dragačevo”, za porodicu Ostojić u selu Lučanima (u pograničnoj oblasti Šumadije i Starog Vlaha), poreklom “iz Zagrađa od Prizrena”, sa slavom Aranđelov dan, naveo primedbu: “Vele da su od nekog tamošnjeg starog plemena Nemanjića”.
Pored predanja kod Srba da su dva albanska plemena od dvojice braće, koja su braća trojici predaka srpskih plemena, postoji i kod Albanaca slično predanje. Ruski učenjak Pavle Rovinski proučio je Crnu Goru i napisao veliko delo “Černogorija” u više knjiga. On je preveo i albansko narodno predanje:
“Tri brata Haso, Kolač i Vaso, pošto su usled siromaštine i gladnih godina ostavili Srbiju, a istodobno da bi izbegli nepravde i zulume, koje su slabiji podnosili u to besudno doba - krenuli su, nadajući se u Boga, zaštitnika nesrećnih, u tuđe zemlje da nađu sebi novo žilište ili da izgube glavu.
Poveli su i svoje žene (dece tada još nisu imali), a svoj mali prtljag natovarili su na dva konja. Poveli su 25 koza i malo druge stoke da se hrane mlekom tokom dugog puta.
Prolazili su dani, nedelje i meseci, zima se primicala, hrane nestajalo, sve dok jedne zore braća nisu ugledala vrhove Koma.
Ah, povikao je Vaso, najmlađi i najmudriji od braće, taj prostor koga viđu mora biti kraj našeg dugog putovanja. Ti oblaci pokazuju da je tamo zemlja bogata i plodna, tamo će se razmnožiti naša stada do bezbrojnosti.”

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Duga loza Nemanjića  |  Poslato: 27 Maj 2012, 16:42
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Beg od Turaka

Prema albanskom predanju, trojica braće su u gustim borovim šumama Komova naišli na starca sa dugom bradom i snežno belom kosom, koji se, klečeći na kolenima, molio Bogu

Slika
Marko Miljanov

PREMA albanskom predanju, trojica braće su u gustim borovim šumama Komova naišli na starca sa dugom bradom i snežno belom kosom, koji se, klečeći na kolenima, molio Bogu.
“Kada su se oni primakli”, zapisao je Rovinski, “starac prekine molitvu i pošto ih upita kuda idu, reče im: Deco, mora da ste vi dobri ljudi i zato vam Bog daje blagoslov. Vi stojite na zemlji na kojoj nema čovečjeg traga, ali koju je ruka Stvoriteljova podarila darovima, kojih više nigde naći ne možete. Ovde ćete provesti život u sreći i bogatstvu ako među vama bude sloge”.
Zatim ih je savetovao da se raziđu i da Haso ide na istok, u dolinu reke Ceme, a Kolač na sever. “Ti Vaso, reče starac, produži put po zapadnom kraju gore na kojoj smo. Kad dođeš na prostranu ravnicu, pokrivenu travom i cvećem, tu napravi sebi stan. Tamo ćeš naći blagu klimu i prirodu, koja će nagraditi tvoj trud i veštinu”.
Kad braća nisu uspela da privole starca da im bude starešina, rastadoše se, plačući kako jedan za drugim, tako i za starcem...
Još jedno albansko predanje zapisao je nemački učenjak dr Johan Georg von Hahn u svom delu Albanesische Studien (1854):
“Rodonačelnik Hota i Trepčana bio je neki Keći. Za njega se ne zna otkuda je, ali po pretpostavci autora, on je bio Arnaut, jer njegovi potomci (Hoti, Trepčani) govore arnautski, a uz to su vere katoličke”.
(To je veoma slab razlog, jer su Hoti do tridesetih godina prošlog veka govorili srpski. Blizu Đakovice je živelo oko 20 porodica, koje su se poodavno preselile iz Hota, sačuvale pravoslavlje i srpski jezik).
Po narodnom predanju Keći je pobegao od turskog zuluma u slovenske zemlje i to baš tamo gde danas žive Piperi. Imao je šest sinova: Lazara, Bana, Mrkotu, Kastra, Vasa i Pipera. Kad su odrasli, jedan od njih ubije u svađi starosedeoca i zato su svi morali da beže. Otac je ostao zbog starosti i zaustavi najmlađeg sina, koji je bio slab i hrom. Kad mu je bratstvo ubijenog oprostilo, od tog najmlađeg sina nastanu Piperi, a ostali su se naselili u Trepčanima.
Mrkota je više voleo lak život i preselio se u ravnicu na dva sata na zapad od Podgorice, gde se njegovi potomci zovu Mrkotići - Slaveni pravoslavne vere.
Oni što su ostali u Trepčima postradaju jedne godine od nerodice. Zato dvojica mlađe braće odu u Peć, gde se dopadnu dvema devojkama, koje su takođe bile došle da kupuju žito. Tu im one objasne da su jedinice iz bogatih familija i kad je kasnije postignut dogovor sa ostalom braćom, krenuli su u njihove krajeve.
Jedna devojka je bila iz Rječice i sebi za muža izabere Vasa, od kojeg su Vasojevići, po rečima autora poznati kao razbojnici i ne daju prolaz karavanima iz Gusinja, Bijelog Polja i Rožaja. Oni se dele na gornje i donje - prvi žive oko Rječice, koja pada u Lim, a drugi se nasele u Lijevoj rijeci. U starini Lijeva rijeka nije bila naseljena, sve dok nisu došli mnogi iz Rječice, bežeći od Turaka.
Druga devojka bila je iz Dukađina. Ona je uzela Kastra, od koga nastadoše Kastrovići. Svi oni govore arnautski, a po veri su uglavnom muhamedanci.
U oba predanja je očigledno da je razlog seoba turski zulum, a sličnost predanja kod Srba i Arnauta pokazuje da je dva plemena ujedinila jednaka sudbina i jednaka mržnja prema Turcima, dok još nije bilo verske razlike među njima”.


SINOVI

VOJVODA Marko Miljanov u svojoj knjizi ”Život i običaji Arbanasa” navodi da se Kećo dva puta ženio. Sa prvom ženom imao je sinove Ozra, Vasa, Krasa i Pipa, a sa drugom Ota i Bana.

(Nastaviće se)


večernjenovosti


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Duga loza Nemanjića  |  Poslato: 02 Jun 2012, 10:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Krenuli iz Župe

U plemenu Bratonožići održano je predanje o pretku Bratonogu da je od unuka despota Đurđa Brankovića, a po drugom da je bio brat one trojice od kojih su Vasojevići, Ozrinići i Piperi

Slika
Simo Milutinović

PROFESOR etnologije na Beogradskom univerzitetu, akademik dr Jovan Erdeljanović u svojoj studiji “Postanak plemena Pipera”, jednog od pet plemena koje izvode svoje poreklo od Nemanjića, dao je pregled svih predanja o poreklu plemena koja svoju starinu vežu za Nemanjiće.
Pošto je utvrdio da je plemensko ime Piperi od nadimka Piper, Piperko, koji označava malog i hitrog čoveka, dr Erdeljanović ponavlja staru priču o braći Pipu, Ozru, Vasu... od kojih su postala neka srpska i arbanaška plemena.
Ostala je dilema odakle su braća krenula. “Jedni kažu da su bili iz Stare Srbije - od Šar-planine ili iz Dukađina (Pećka nahija). Po drugima su bili iz Hercegovine, a u Katunskoj nahiji su mi kazivali da su iz Bosne.”
U plemenu Bratonožići održano je predanje o pretku Bratonogu da je od unuka despota Đurđa Brankovića, a po drugom da je bio brat one trojice od kojih su Vasojevići, Ozrinići i Piperi.

Zna se da je Stevan Lazarević, pošto nije imao sina, odredio za naslednika sestrića Đurđa Brankovića. Tada su hroničari počeli da izvode poreklo Brankovića od Nemanjića, i to od Vukana, sina Nemanjinog, od kojega je i Lazareva Milica, baba despota Đurđa Smederevca.
Kad se pažljivo razmotre sva sabrana narodna predanja o poreklu dinarskih plemena, jasno se izdvajaju četiri plemenske i bratstveničke formacije čijeg je pretka rodila ili odiva Nemanjića ili kćer odive Nemanjića.
Kao posebno pleme smatraju se Nikšići, a tri su sastavni delovi drugih plemenskih oblasti - Koprivice na Banjanima, Mrnjavčevići u Kučima i Kosovčići u Drobnjacima pod Durmitorom. Nikšićima je matica Nikšićka župa u Staroj Hercegovini. Iako je pleme raseljavano i preko Sandžaka, po svoj Šumadiji i po svoj Bosni i na tromeđi severne Dalmacije, Bosne i Like, sačuvala se svest o plemenskoj zajednici i odanost plemenskoj slavi svetom Luki.
Podatke o starini plemena Nikšića zapisali su književnici Sima Milutinović Sarajlija, Vuk Karadžić, Demeter Tirol, arhimandrit Nićifor Dučić, Atanasije Pejatović, Radoje Uskoković i Andrija Luburić. Iz njihovih zapisa jasno se vidi vezanost plemena za Nemanjiće.

Pesnik Simo Milutinović Sarajlija, od Rovaca, ogranka nikšićkog plemena, pamti da su njegovog oca Milutina dali na ćurčijski zanat hadži Jovanu Selaku u Sarajevo.
Kad ga je predao starac Dragutin, brat pesnikovog pradede, uručio je i porodični amanet da se održavaju Nemanjića imena: Simeun, Milutin i Dragutin.
“Ovo sam ti, Hadžo, predao amanet Božji, a sada ću ti još izručiti amanet mojih roditelja, koji je kako i Božji, barem jednome meni, a uzdam se i tebi pobožniku i književniku, kada su oni već u grobu, tamo negđe pobliže Boga. Jedan zavet imamo mi, naša kuća, od iskona svetom Simeunu, da mu ime njegovo vazda u našemu rodu hranimo i nadievamo.

Pak imadem i drugi zavet od moje starine, što nam je prababa Drobnjaka učinila i ostavila, kad se doma u svoj rod vratila sa dvoje bliznadi Dragutinom i Milutinom iz nekakve Budimlje, đe joj je muž njen bio prvim dvoraninom u kralja Dragutina, koji je tu živeo sam sebi, pošto je mlađemu bratu Milutinu carstvo, krunu i gospodstvo ustupio. Ta naša prababa nadenu blizancima okrunjene braće sa zavetom da se ta imena u njenu porodu i plemenu najpre nadevaju i čuvaju.
Milutin mi je sada u trinaestoj godini, a kad odraste da o sebi radi i živi, a ti mu kaži nasamo sve ovo što sam sada ja tebi, neka i on, ako ga Bog poživi, stari zavet naš zna i drži ga toliko tvrdo i verno, koliko je rad imati sreće i milosti Božje u svome životu”.
(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Duga loza Nemanjića  |  Poslato: 12 Jun 2012, 19:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Udarali u gusle

Sakupljajući narodne pesme po narodu, Vuk Karadžić je ponekad beležio podatke o svojim sakupljačima i guslarima od kojih je pesma zapisana. Trebješani su se iselili u Rusiju 1814

Slika
Vuk Karadžić

SAKUPLJAJUĆI narodne pesme po narodu, Vuk Karadžić je ponekad beležio podatke o svojim sakupljačima i guslarima od kojih je pesma zapisana. Po slavi Svetom Luki, jasno se razabira da je guslar pop Filip od plemena Nikšića, pa Vuk u predgovoru svoje zbirke „Srpskih narodnih pjesama“ veli ovo:
„Pokojni Vasa Popović, bivši glavni knez naije Požeške, poslao mi je u nekoliko puta oko sto napisanih tabaka junački pesama, koje su napisala četiri pisara. Najviše i je pisao neki Marko Nemanjić, sin popa Filipa, bivšega za Kara-Đorđijina vremena vojvode u naiji Novopazarskoj“.
Ispod teksta je značajna napomena: „Pop Filip je bio znatan pevač, a u gusle udarati može biti da niko nije znao bolje od njega. I umro je gotovo s guslama u ruci. O njegovom krsnom imenu, o Lučinudne 1820. godine, kad je on uveče sedio, te udarao u gusle i pevao, okine se pištolj nekome od gostiju, koji je pored njega sedeo, te ga ubije.“
Jedan ogranak nikšićkog plemena pod nazivom Trebješani, po brdu Trebjesi, iselio se u Rusiju 1814. godine. U Beogradu je 1842. izašla knjiga Demetra Tirola „Kazivanje stari Trebješana“, a jedini primerak sačuvan je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu i to oštećen tamo gde govori o plemenskom poreklu. Iz oštećenog mesta se razabira da je Nikša od Nemanjića i da mu je ujak bio kralj Stevan Vulkanović:
„Ko je s ujakom kraljem Stefanom Vulkanovićem zidao Dolnj-Moračkij manastir Uspenija Presvete Bogorodice. U selu Krtolama ima jedna velika gomila, koja se i danas zove Nikšina glavica. Ovo daje povod misliti da je Nikša ili da su njegovi potomci vladali negda svim ovim mjestima.“

Arhimandrit Nićifor Dučić zabeležio je „Narodno predanje o Nikšićima“, štampano u kalendaru „Novi Trebević“ za 1892. godinu sa napomenom:
„Starci u Nikšićima i Župi Nikšićkoj pričaju kako su Nikšići prozvani po Nikši. Priča je mutna, ali oriđinalna, te sam je zapisao kako sam je čuo od Šoga Nikolića, serdara i senatora župskog u njegovoj kući u Liverovićima 1865. godine“:
Nikša je bio rodom iz Krtola u sadašnjoj Boki. Otac mu se zvao ban Ilijan, koji je vladao tom pokrajinom. Za njim je bila sestra cara srpskoga Šćepana. Ilijan je bio dodijao narodu u toj primorskoj oblasti. Narod se zaplače na nj’ caru Šćepanu. Car pošalje svoje ljude da bana Ilijana i njegov trag zatru. Među njima se nađe jedan duševan čovjek, te sačuva banovu ženu, a carevu sestru, koja je bila trudna. Odvede je u Prizren gde ona rodi sina. Kad to jave caru on zapovijedi da sestra njegova donese sina preda nj’. Kad vidje dijete reče ’Ništa’. Tako mu je govorila zato što je još tugovala za svojom domovinom. Car joj rekne: Nije to ništa nego je moj Nikša!
Kad je Nikša uzrastao i knjigu naučio, mati mu umre. Bili su tada na dvoru u Prizrenu još Bijeli Pavle i Pipo. Car ih da kralju na službu i on ih povede svu trojicu da pregledaju svu zemlju, koja je bila bez naroda pusta. Kralj im zapovedi da se tu nasele. Bijeli Pavle izabere Luško polje, po njemu se prozovu Bjelopavlići. Pipo izabere Stijenu i po njemu se prozovu Piperi. Nikša izabere Onogošt i Župu i po njemu se prozovu Nikšići.
NikŠa rodi sedam sinova: Dmitra, Livera, Gojka, Lazara, Bjeloša, Vasilja i Đura. Od Dmitra su Trebješani, od Livera Liverovići, od Gojka Rovčani, od Lazara Kuči, od Bjeloša Bjelošani, od Vasilja Vasiljevići, a od Đura Zagrađani.
Gornje Onogoško polje bilo je tada pod vlašću bana Ugrena. Nikšini sinovi udare na Ugrena, vojsku mu razbiju i njega ubiju. Tako zavladaju tom zemljom.“

Nastaviće se


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Duga loza Nemanjića  |  Poslato: 01 Jul 2012, 20:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pleme se rasulo

Od roda Nikšinog, Vojinovići vele da i oni vode poreklo. Nikšini potomci stigli i do Rusije

Slika
Manastir Morača

CVIJIĆEV saradnik Atanasije Pejatović (pseudonim Petar Mrkonjić) u svom radu „Srednje Polimlje i Potarje“, govoreći o jednom ogranku nikšićkog plemena, navodi i legendu o njihovom pretku:
„Po njihovu kazivanju vode poreklo od nekakvog Nikše, koji je bio sluga u manastiru Morača kod Stevana Dečanskog (misli se na Stevana, sina župana Vukana, koji je zidao manastir Moraču), zajedno sa još dvojicom, Tomićem i drugom, čije ime nije sačuvano. Jednog dana pozove kralj Stevan žene ove trojice slugu, pa im reče da svaka pre spavanja stavi muževljeve obojke pod glavu, pa sutra da mu pričaju šta su te noći usnile.
Sutradan mu Tomićeva žena ispriča kako je snila da mete manastir, a kralj joj proreče da će to svi u njenom koljenu raditi, pa vele da je zaista tako i danas. Žena onog drugog ispriča kako je snila da mesi pogaču za manastir, pa joj kralj reče da će svi njeni to raditi. Najzad dođe red na ženu Nikšinu. Ona se zastide, ali je kralj opomenu da počne da priča i onda kaza da joj je muž izdro utrobicu i razneo po svetu na sve strane. Kralj joj proreče da će joj se rod razroditi i po celom svetu razići.
Od roda Nikšinog, Vojinovići vele da i oni vode poreklo. Najpre su stanovala tri brata na brdu Mljetičku kod Nikšića, pa se jedan od njih krene ka Ravnoj Rijeci kod Bijelog Polja, drugi brat ode južno Kotoru, gde se pokatoliči i od njega su kotorski Vojinovići. Treći brat osta na ognjištu, pa se docnije od njegova roda jedni odvojiše i odseliše preko Tare u Premćane i u Višnjicu do Podgore. U Višnjici ih više nema, jer su 1876. svi izginuli od Turaka, a imanja im opustela“.
Profesor Radoje Uskoković dao je pregled svega što je sabrano u svom radu „Iseljeni Nikšići“. Tu je i varijanta o plemenskom pretku Nikši, zabeležena od hrabrog kaluđera manastira dreničkog Deviča Teofana Đokovića (ubili ga Arbanasi 1915):
„Nikša, vele, bio sluga kod cara Iroda kad su se radi slave „dijelili sveci“. Nikša uzme slaviti Lučindan, docnije sazida sebi dvorac i oženi se ćerkom Irodovom, koja prve noći usni da je Irod rasporio i creva joj rasturio po celom svetu. Car joj san protumači da će joj se porod rasturiti po svetu, unuci joj postati vladari, a Nikša carovati „dvjesta godina“. Irod tada zakune sve Lučince da se među sobom ne uzimaju“.
Iseljavanje Nikšića iz Župe i Nikšićkog polja počelo je od početka 17. veka, posle neuspelih buna protiv Turaka. Nastavljeno je i kasnije u vreme velikih seoba i austrijsko-turskih ratova, kad je nikšićki kraj teško postradao. Doseljavanje mnogih muslimanskih porodica još više je pojačalo iseljavanje, a sukob je od Nikšićkog polja stvorio strašno razbojište, kako beleži Cvijić. Čitava bratstva nikšićka tada se sele na jug po Hercegovini, Dalmaciji, u jugozapadne krajeve Srbije, odakle prelaze u Srem i Hrvatsku.
UskokoviĆ nabraja krupne istorijske ličnosti u Srbiji 19. veka od nikšićkog plemena. Tu su šabački vladika Hadži-Melentije Nikšić (poginuo 1816) i Karađorđev vojvoda pop Filip (poginuo 1820). Od Nikšića je slavni užički vladika Janja, koji je obnovio Žiču. Zabeleženi su kneževski namesnik Milivoj Blaznavac, pa zadužbinar Miša Anastasijević.
U Šumadijskom ustanku su od Nikšića učestvovali: Hadži Ruvim, Karađorđev vojvoda Petar Moler, prota Zarija, preci Jovana Skerlića, nasledni kneževi Grbovići i dve vladarke kneginja Ljubica od Vukomanovića i kraljica Draga od Lunjevica.
Kod Nikšića, ostalih u Hercegovini, čulo se da je među iseljenima u Rusiju bilo sedam đenerala, toliko su bili ugledni.

(Nastaviće se)


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 69 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker