Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 17:12


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 31 Maj 2013, 23:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Istorija Velikog Gradišta

Doba Pinkuma (Rimsko Doba)

U prvoj polovini prvog veka tragajući za rudama u ove krajeve došli su i Rimljani. Za četiri veka življenja na ovim prostorima sagradili su mnoga manja i veća utvrđenja oko kojih su se razvili gradovi. Kaže se, da su na svakom prirodno lepom mestu pravili svoje naseobine povezujući ih dobrim saobraćajnicama.
Istorijski je utvrđeno da je na ušću Peka u Dunav postojalo rimsko naselje Pinkum(Pincum). Nastanak ovog rimskog grada vezuje se za prvi vek naše ere. Ime je najverovatnije dobilo po tračkom plemenu "Pikenzima" koje je naseljavalo oblast pored Punkusa - Peka. Pinkus današnji Pek spominje se prvi put kod Plinija. A Pinkeze kao stanovnike Gornje Mezije navodi Ptolomej. I Amin Marcelin spominje da se car Konstacije 358 godine na levoj obali Dunava sukobio sa Pikenzima.

Slika

I ovde, na ušću Peka u Dunav, Rimljani su podigli kameno vojno utvrđenje - kastel. Na ovom mestu pružao se peščani rt koji je po svoj prilici predstvaljao jedini viši deo zemljišta koje su okruživali Dunav, Pek i okolne baruštine. Tako je Pinkum, osim geografskog, imao i strateški značaj. Sva ova utvđenja sa manjim ili većim naseljima koja su se uz njih formirala ulazila su u sastav Gornje Mezije čije je sedište bilo u Viminacijumu, današnjem Kostolcu.

Po Tabuli Poetingeriana navodi se da se 12 milja od Viminacijuma, na vojničkom putu koji vodi za Cuppae(Golubac) nalazi Pinkum, veoma važno vojno utvrđenje. Pretpostavlja se da je to istovremeno bio i značajan trgovački, zanatski pa i rudarski centar.

U početku svog osnivanja i Pinkum kao i ostala naselja imala su sva istu važnost. Ali, bogata dolina pored reke i put koji je njome vodio izdigli su ovaj mali gradić. Svoj najveći uspon - svoje zlatno doba ovaj grad je doživeo za vreme rimskog cara Hadrijana. Nasledivši ratobornog prethodnika, cara Trajana, Hadrijana je mudrom vladavinom nastojao da očuva stečeno bogatstvo i sav se posvetio unutrašnjem uređenju zemlje. Za razliku od Viminacijuma koji je bio minicipijum, Pinkum je uživao naklonost i samogcara, koji ga je i sam posetio oko 117. godine. Pinkum je u to vreme bio rudarski centra koji je u administrativnom pogledu bio izuzet iz uprave provincijskog prefekta i direktno potčinjen caru.



Ipak, najveći kuriozitet ovog rimskog grada je što je u njemu kovan i poseban bakarni novac. Po veličini on spada u grupu "male bronze". Zbog svoje retkosti ovaj mali novčić veličine 15 ili 19 mm za numiznatičare predstavlja izuzetno bogatstvo. Zna se da postoji samo pet primeraka koji se nalaze u Beču, Berlinu, Londonu i Beogradu.

Vezano se Pinkum stoji i svedočenje Prokopija da ga je u IV veku obnovio car Justinijan, kada je to učinio i sa ostalim rimskim gradovima na Dunavu. Neizvesno je da li je u pitanju bilo samo ojačanje, proširenje ili obnavljanje od ranijih destrukcija

Česte seobe naroda nisu ni ovaj kraj ostavile na miru. Posle Huna i Avara u VI i VII veku dolaze Sloveni.

Srednji vek

U srednjem veku naš kraj, tj. Pek, Podunavlje, Stig i deo Pomoravlja sačinjavali su oblast Braničevo. Tako se zvao i glavni grad po kome je i čitava oblast dobila ime. Podignut je najverovatnije na ostacima rimskog Viminacijuma. Činjenica da su se o njega otimali Mađari, Bugari i Grci, potvrđuje veliki značaj ovog lepog i bogatog grada koji je zbog toga često bio rušen i pljačkan.
Krajem XIII veka vlast u Braničevu preuzimaju odmetnici braća Drman i Kudelin čije je sedište bilo u gradu Ždrelu kod Petrovca. Oni su odbili napda Mađara, pa potom i napad kralja Dragutina, ali kad je došao kralj Milutin poklekli su i ovaj kraj je 1291. godine pripojen oblastima kojima je upravljao Dragutin. Tada je Braničevo ušlo u sastav srpske srednjevekovne države. Ovome se usprotivio bugarski kralj Šišman, upao u srbiju ali je kod Vidina bio potučen. U službi Drmana i Kudelina bili su žitelji našeg sela Kumana.

Posle smrti cara Dušana 1355. godine Braničevom je zavladala vlastelinska porodica Rastisavljević, ali za kratko jer ih je ubrzo pokorio knez Lazar pripojivši i Braničevo svojoj državi.

Iz vremena kneza Lazar ostala nam je Ravanička hrisulja ili poznatija kao Ravanička povelja. Knez Lazar je 1381. godine kroz darodavnicu osnovao manastirsko vlastelinstvo koje je činilo 146 sela, dva zaseoka i tri crkvene metone i to je poklonio ravanici. Pored ostalih u ovom dokumentu spominju se oblasti Braničeva i Pek. U oblasti Braničeva spominju se 9 a u Peku 13 sela.

Slika

Godine 1432. ugarska vojska prešla je Dunav kod Požežena i dospela do Kruševca gde je spalila turske šajke. Međutim, ojačana turska vojska nastupala je do Vidina. Obe su prošle preko Braničeva i opustošile ga. Despotu Đurđu posle toga nije preostalo ništa drugo no da ga ustupi turcima. Zabeleženo je da je ovim krajevima prošla i Velika vojska Hunjadi Janoša 1448. godine, u narodnoj pesmi poznatog kao Sibinjanin Janko.

Po osvajanju novih teritorija u ovim oblastima Turci su ustanovljavali svoju vlast, izvršili porpis naseljenih mesta i stanovnihštva radi utvrđivanja fiskalnih obaveza i podele zemlje na timare i zeamet koje su neretko dodeljivali za ratne zasluge istaknutim ličnostima. Tako je turski sultan negde oko 1460. godne Braničevski subašluk kao nagradu za ratne zasluge dodelio Agi beg Mihajloglou koji je nešto pre toga bio na položaju u Vidinskog Sandžak bega. Sedište ovog braničevskog subaše bilo je jedno vreme u Golupcu.

Osam godina posle pada smedereva 1467. godine sačinjen je poimenični tefter. Upoređivanje sa popisom iz Ravaničke povelje govori da je najveći broj naselja zadržao svoj stari naziv. Ovde se spominju kao dve Granične oblasti Pek i Lučica.
Iako je srpska država propala, borbe protiv Turaka se nastavljaju i iz susedne Ugarske gde su se sklonili poslednji Brankovići.

Turske čete često su prelazile i preko Dunava pljačkajući sela i gradove, pa je tako na tursko-ugarskoj granici tekao "neobjavljeni pljačkaški rat lokalnih zapovednika a sve sa osnovnim motivom da se dodje do što većeg i bogatijeg plena".

Tako je 1460. , novembra meseca, došlo do sukoba između odreda generalnog kapetana Ugarske za borbu protiv turaka Mihajla Silađi, poznatog u narodnoj pesmi kao Svilojević, a u turskih odreda kod Požežena na Dunavu. Silađi je, teško poražen, i sam bio zarobljen. Uglednog zarobljenika Turci su poslali sultanu u Carigrad. Izgleda da su pokušavali da preko njega dobiju Beograd, ali bez uspeha jer je Silađi početkom 1461. godine pogubljen u Carigradu.

Da bi zaštitili granicu od upada ugarskih četa, Turci su po osvajanju srpske države u pograničnom delu prema Ugarskoj u svoj odbrambeni sistem uključivali i domaće hrišćansko stanovništvo dajući im u zadatak da obavlja stražarsku službu. I stanovnici sela Gradišta imali su obavezu da čuvaju prelaz na ušću Peka u Dunav. Kako je ovo bio važan prelaz, Ali beg Mihajoglu podigao je kaštel u koji je smestio svoje martolose.

Na ušću Peka u Dunav još ranorimski izvori spominju kameno vojno utvrđenje "Pinkum", ali se spominje i tursko utvrđenje, što navodi na pretpostavku da je Ali beg na ovom temelju zidao svoj, ili je pre, postojeći rimski kastel samo ojačao. Martolosi su specijalna vrsta vojnika graničara čuvara tvrđava i šajki regrutovanih uglavnom iz sastava hrišćanskih porodica. Martolosi su imali mesečnu platu a njihova domaćinstva bila su oslobođena davanja ušura, resmova i avariza.

XVII Vek

Mada porobljeni od Turaka, kod srpskog naroda i dalje je tinjao slobodarski duh. I najmanji tračak nade koji je nagoveštavao zbacivanje turskog jarma, dočekiva je raširenih ruku. I u borbama koje su vođene između Turske i Austrije, žitelji i ovih krajeva intimno su se stavljali na stranu Austrije. Posle Požarevačkog mira 1718. godine kad su Turci izgubili Beogradski pašaluk, da bi onemogućili snabdevanje austrijske vojske, Turci započinju neviđeno pljačkanje i pustošenje Srbije. Slika koja je ostala navodila je na pomisao da je to samo "zemlja brda i šuma".

Dolazak Austrijanaca odmah je doneo i novu organizaciju vlasti tako što su stvorene upravno finansijske oblasti = dikstriti. Tako je formiran i "Gradištanski dikstrit" od 13 naseljenih i 5 opustelih mesta. I Ramski dikstrit od 15 naseljenih ima 2 opustela sela. Na čelu dikstrita stajao je provizor koga je zamenjivao išpan a tu su bila i po 2-3 službenika sa potrebim brojem služitelja i pandura. Činovnici su po pravilu morali znati srpski jezik, što je bila retkost jer su službenici dolazili po kazni. Ne retko bili su to i okoreli pljačkaši pa je Srbima bilo teže no pod Turcima.
Zvaničnim popisom koji je izvršen 1721. godine u Gradištanski dikstrit ulaze pored Velikog Graišta, Vlaški dol, Malo Gradište, Zelenika, Pečanica, Tribrode, Klenje, Kusić, Makce, Mišljenovac, Rabrovo i Šumovo. Kao nenaseljena mesta navode se: Desina, Kamijevo, Požeženo i Srednjevo.
Od carskih prihoda veoma značajan je bio prihod od prodaje soli. Prodaja soli bila je državni monopol. Beograd je bio glavna stanica a filijale za njegovu prodaju bile su u Požarevcu, Šapcu, Gradištu i Valjevu.

Slika

Novi rat između Austrije i Turske počinje 1787. godine koji je u našem narodu poznat kao Kočina krajina. Iz tog perioda posebno će se pamtiti noć uoči 9. februara 1788. godine. U Ramu i Velikom Gradištu ona je zapamćena kao noć strave i užasa. Te noći iznenada je jedan odred austrijske vojske iz Nove Palanke napao turske šajke u pristaništu Rama. Jaka pucnjava i velika plamena buktinja od šajki delovali su veoma stravično. Iznenađena turska vojska gotovo da nije ni pružila otpor. Razjareni austrijski vojnici ubijali su i palili sve pred sobom. Ovakav napad potom je izvršen i u Gradištu gde su takođe spaljeni svi brodovi. Ovo je unelo veliki strah kod turskog stanovništva. Većina je posle ovoga napustila Ram, Gradište, Golubac i Dobru i sigurnost potražila u Požarevcu.

XIX Vek

U prvom srpskom ustanku učestovovao je veliki broj žitelja Pečke nahije. Treba znati da je Veliko Gradište vilo jedno od privh oslobođenih mesta. Po junaštvu priča se da se posebno istakao Toma Jovanović, koga je zbog junaštva Karađorđe posebno cenio i imenovao za svog vojvodu. Posle oslobođenja požarevačke nahije od Turaka, prema pričanju Miloša Panića iz Sirakova, u znak zahvalnosti Karađorđe je vojvodi Tomi poverio da upravlja Gradištem.
Posle propasti I srpskog ustanka 1813. godine, nastali su crni dani za srpski narod. Turska vojska pretvorena u rulju pljačkaša sejala je pustoš, ostavljajući zgarišta za sobom. Na vest da Turci dolaze, narod je bežao u šume i Dunavom preko granice u Austriju ne bi li tako spasli živu glavu. Sa upadom Turaka zemljom se razlegao lelek i vapaj.

Posle poznate Đakove bune knez miloš je preuzeo mere radi sređivanja unutrašnjih prilika zavođenjem reda i bezbednosti. Naredio je da se isleđuju krivice, progone kriminalci kao i politički protivnici i nezadovoljnici koji rovare protiv vlasti, raspiruju buntovnički duh i nezadovoljstvo. Radi sprovođenja ovih mera stvorio je i veće vojne grupacije. Tako je aprila 1825. godine u Požarevačkoj nahiji opstavio glavne buljubaše Ivka iz Požežena za kneževinu ramsku, pečku i rečku, a Stanka Daničića iz Kočetine za moravsku i mlavsku.
Veliko Gradište 1826. godine posetio je naš poznati spisatelj Joakim Vujić. Tom prilikom on je između ostalog zabeležio: "Ova varošica leži na reki Dunavu i može mati do 200 domova. Ima ravno i neke dućane, simirdžinice i mexane, pak svake nedelje i praznika ovde biva vašar. Na sredi ove varošice nahode se jedna cerkva koja je mnogokratno bila od Turaka popaljena i robljena i opet vozdravljena... Preko puta nahodi je dobro ureždena škola sa 30 učenika i učitelja".

Tridesetih godina dolazi do izražaja pokret ustavobranitelja formiran od predstavnika bogatih trgovaca, građanske i vojne birokratije, koji je imao za cilj da ograniči vlast i samovolju kneza Miloša, tražeći da donese ustav. Posle buna Mileta Radojkovića, kneza resavskog i Miloja Zdravkovića, kneza Jagodinskog, knez Miloš je 1835. godine doneo Sretenjski ustav.
Međutim protiv ovog ustava bili su Turska kao sizeren, Rusija kao pokroviteljka a i susedna Austrija, pa je on ukinut posle samo mesec dana.
vođe ustavobranitelja Toma Vučić, Avram Petronijević i Ilija Garašanin uspeli su da Turska u vidu hatišerifa da novi ustav Srbiji koji je nazvan Turski ustav iz 1838. godine.
U ogorčenoj borbi protiv ovog ustava Miloš je morao da podnese ostavku na kneževsko dostojanstvo i 1839. godine napusti Srbiju. Na presto dolazi njegov sin Milan koji je preko namesnika na vlasti bio samo mesec i po dana. Umro je, te na vlast dolazi njegov mladji brat Mihajlo.


Vreme vladavine kneza Mihajla je vreme novog preporoda u zemlji koje se odrazilo i na prilike u samom Velikom Gradištu koje u mnogo čemu prednjači u odnosu na susedna mesta. Godine 1859. uslediće nova organizacija državne uprave. Od Ramse do Pečke kneževine formiran je Ramski srez sa sedištem u Velikom Gradištu. U to vreme zabeleženo je da je Gradište imalo 397 domova.

U drugoj polovini XIX veka za srez ramski narodni poslanici bili su Sava Obradović iz Veliko Gradišta i Ivan Milanović iz Kličevca. Poslanik Sava Obradović krajem januara 1880. godine stavlja predlog Narodnoj skupštini da se Velikom Gradištu odobri da naplaćuje kaldrmu(taksu za ulazak vozila u varoš) da bi se od prikupljenih para utvrdila obala Dunava i tako pripremila izgradnja pristaništa.
Narodna skupštine izglasala je ovo rešenje 24. oktobra 1880. godine sa važnošću od dana potipisa knjaževog. Knjaz Milan M. Obradović IV potpisao je ovaj ukaz 28. februara 1881. Svakako je ova naplata bila značajna kada je o njenom odobrenju morala Skupština da odluči.

U dva navrata putujući po Srbiji, Veliko Gradište je posetio i austijski putopisac Feliks Kanic. Prilikom svoje posete oktobra 1887. godine on je zabeležio da je predsednik opštine bio narodni poslanik Rafailo Mihajlović. Međutim on je pogrešno naveo prezime Rafailović.
Putujući kopnom i rekom ovaj slavni putopisac, na koga su se pozivali mnogi kasniji istraživači, ostavio je sadžajan opis našeg grada i života u njemu. Posebno ga je impresionirala lepo uređena duga čaršija za koju kaže "da je uredila neka dobra domaćinska ruka". Iz tog rvremena iz drugih izvora ostalo je zabeleženo koliko se duga borba vodila oko stare i nove čaršije. Kanic je bio naročito iznenađen sa lepo uređenim kućama i magazama a tu je bila i jedna lepa kafana, besprekorno održavano svratište za goste.
Kanic govori o Velikoj Pijaci a zna se da su sve do II svetskog rata ovde postojale dve pijace. Marveni trg na ulazu u grad i žitni trg na obali Dunava. Nema sumnje da se ovde radi o Žitnom trgu koji je sada prekrio park ispred sadašnje Skupštine opštine koja kao i park u to vreme nisu postojali.
Spominje se i lepa crkva koja je sagrađena 1847. godine a da je njen toranj bio porušen u jakom zemljotrsu koj je ovaj grad zadesio 1879. godine. Opština je za njegovu opravku tri godine plaćala inženjera Poljaka Kučinskog.

U monotoni život i svakodnevne brige nenadano je došla vest da će na putu za Petrograd i Moskvu Gradište posetiti kralj koji će brodom tuda proći. U svim mestima na obali Dunava počele su obimne pripreme da ga sa obale narod pozdravi i poželi mu srećan put u daleku Rusiju.
Maloletni kralj Aleksandar Obrenović iz Beograda 10. jula 1891. godine je pošao brodom "Sofija" u pratnji kraljevskog namesnika Jovana Ristića i predsednika vlade Nikole Pašića.
Na celom putu bio je oduševljeno pozdravljen od naroda koji je izašao u velikom broju na obalu Dunava i mahanjem ruku i pucanjem topova i prangija davao izraze radosti. Iz Smedervskog grada gruvali su topovi a kod Rama na obalu je izašao narod sa crkvenom litijom.
Ali, Gradištanci su organizovali poseban doček. Do Rama došli su mu u susret u posebnim vencima i cvećem iskićenom brodu. Na palubi je svirala muzika a talasima reke prolamala se pesma Pevačke družine. Tom prilikom kralju je uručen pismeni pozdrav velikogradištanskih građana sa izrazima vernosti. Ovaj cvetni brod kralja jepratio od Rama pa sve do ispod Požežena.
I na keju u Velikom Gradištu bila je nepregledna masa sveta koja je klicala "Živeo" i "Srećan put". Iz cvećem i zastavama okićenog grada čule su se prangije.
Dočeka je bilo i u Golupcu i dalje sve do Kladova ali nigde tako svečanog kao u Velikom Gradištu, beležila je ondašnja štampa.

Prvi svetski rat

Sarajevski atentat Gavrila Principa odjekuo je snažno i u ovom kraju. Sve češće se govorilo i o mogućem ratu. Brojni brodovi i šlepovi zaustavljani su i pretresani pod sumnjom ne voze li možda ratni materijal i vojsku.

Te 1914. godine u gradištanskom pristaništu prispeo je putnički brod "Neretva" koje je kao lokal saobraćao na liniji Beograd - Veliko Gradište, a putnički brod "Srbija" otplovio je za Prahovo na redovnoj liniji Beograd - Prahovo. Kapetan broda "Mačva" Živojin Minić primio je telegram iz Beograda o zloj sudbini broda "Vardar" kao upozorenje na opasnost. Njegov brod "Mačva" kao tegljač vukao je četiri šlepa i putnički brod "Srbija" sa oborenim odžakom za koji su sa obe strane bili privezani po jedan šlep. Kada je iz Đerdapa doplovio u blizinu Oršave, zaustavio ga je austrougarski monitor i nagnao navodno na pregled. Kapetan Minić odbio je poziv i naglim zaletom prebacio se na srbijansku stranu Dunava i uspeo da doplovi u gradištansko pristanište. "Srbija" se usidrila što je bliže mogla obali, tik ispred carinarnice. dok je još pristajala, austrijanci su otvorili puščanu vatru a oglasio se i prvi top. Prva granata prebacila je brod i zgradu carinarnice i pala u blizini sadašnje ulice Dimitrija Obradovića i eksplodirala ispod jedne kruške. Od njene eksplozije poginuo je vlasnik kuće.
Sledeće granate nisu promašivale. Zarivale su se po "Mačvi" i "Srbiji". Topovske grante letele su i po gradu ali srećom nisu nanele veću štetu. Mnogo ih je ostalo neaktiviranih. Dve noći je požar besneo pristaništem sve dok 17. jula ujutru Dunav u svoja nedra nije primio isprovaljivana korita i polomljene kosture uništenih brodova. Potpoljeno je i 8 šlepova.

Septembra 1915. dolaze nemačke trupe fon Makenzena. Glavni prelaz invazionih trupa na ovom delu fronta bio je kod Bajzaša i Rama.
U to vreme u Ramu se nalazi Deveti pešački put koj je bio u sastavu Dunavske divizije koji jeimao zadatak da brani Stig i Mlavu. Brojno i oružjem nadmoćniji Makenzenovi Nemci lako su zadobili ovaj položaj iako se grčevito branila svaka njegova stopa.



Sav materijal je uz dozvolu autora preuzet iz knjige "Veliko Gradište",
autora Žarka Živanovića i Bore Radovanovića




velikogradiste.org

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 12 Jun 2013, 08:46
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Lapovo - seobe iz Mirisne Poljane

U povelji knjeginje Milice 1395. prvi put se pominje staro naselje u dolini Velike Morave, bez imena, samo kao dobro vojvode Mihajla u Hlapovoj Poljani.

Slika
Železnička stanica u Lapovu iz 1909. godine
 
Imanje je davalo lepe prihode, ali je srpskim vladarima, majci i sinu despotu Stefanu Lazareviću još važniji bio gospodar, jer mu je presudno pomogao u gušenju jedne bune.
 
Naselje se potom pominje tek u 15. veku, u knjigama turskih poreznika, i to kao Žabare, Žabarci. Imalo je pazar i vašar, 85 kuća i 9 udovica, i davalo je prihod od skoro 8.000 akči, što ga je stavljalo u red većih sela.
 
Kralj prvi putnik

Prva železnička pruga koju je gradilo domaće preduzeće otvorena je 1887, i povezivala je Lapovo sa Kragujevca. Međutim, prvi voz kroz Lapovo je prošao godinu dana ranije, na staroj pruzi. Toj svečanosti je prisustvovao i kralj Milan, i to tako što se sa brojnim zvanicama provozao do Kragujevca.
Žabarci su bili stanica na važnom Carigradskom drumu, a nastanjivali su ga hrišćani. Ponovo se pominje u 16. veku, sada pod imenom Lipova, ali sa svega nekoliko stočara. Ta preteča Lapova se selila pred turskim zulumom čak pet puta dolinom Velike Morave, sve dok se nije skrasila na levoj strani reke.
 
Dok neki tvrde da je ime Lapovo dobilo još od Hlapove poljane, kada je "hlapiti" značilo mirisati, drugi navode da su Turci nazivali prve stanovnike "lapovi", razbojnici. Iz turskog doba se očuvao Stari drum, karaula za stražu i mezulana, gde su se smenjivali poštanski konji.
 
Zahvaljujući dobrom mestu, Lapovo je po oslobođenju počelo brzo da se razvija. Stanovnici su 1826. najpre dobili crkvu. Dotle su morali na bogosluženje u Miljkov manastir.
Tek sedam decenija kasnije, Lapovčani su zatražili zvanje varošice, i u obrazloženju naveli da je njihovo selo "po žiteljstvu i po broju poreskih glava najveće selo u celoj Kraljevini, jer broji 1.270 poreskih glava", da je "lepa trgovačka tačka", te da ima tri mehane prve klase i sedam dućana od "polutvrdog materijala".
 
Kralj Aleksandar Obrenović se složio, i potpisao odgovarajući dekret. Oblast Lapova je danas poznato kao bogato geotermalnim izvorima, u kojima strani ulagači vide izvrsnu priliku za "hedonistički turizam", ogromne komplekse nalik na evropske "porodične parkove".
 
Ovakvi centri nisu namenjeni samo uobičajenom banjskom odmoru, nego i radu na održavanju dobrog zdravlja, i "produžavanju" mladosti.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 15 Jun 2013, 11:37
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ZEMUN: VRELA TRADICIJE I ZDRAVOG ŽIVOTA

Stari biser na Dunavu

Resized Image - Click For Actual Size

Još su Kelti, vekovima pre nove ere, na današnjoj razdelnici Vojvodine i Šumadije podigli grad Taurunum, koji je kasnije Rimljanima bio sedište dunavske flote, sve dok u cepanju države u 4. veku nije pripao istočnom delu, Vizantiji. Moćno carstvo grad ipak nije moglo da zaštiti od navala varvara. Opsedali su ga čak Bugari i Franci i tada ga nazvali Malevila. Današnje ime su Zemunu u obliku "Zemlin" dali Sloveni prema zemunicama u kojima su stanovali, a u 11. veku pročuo se i kao omiljena stanica krstaških ratnika. Grad je od 12. veka bio u rukama Ugara sve do turske najezde 1521. koja ga je jedva osvojila od upornih šajkaša, vođenih čuvenim narodnim junacima, braćom Skobalić.



Ravno dva veka kasnije, Zemun su preuzeli Austrijanci, a njegovih 1.000 kuća sa oko 5.000 duša dodeljeno je plemićkoj porodici Šenborn. Ponovo na braniku granice, varoš je ojačala kao središte trgovine i kulture, što je išlo naruku Srbima u Turskoj. Pošto je postao opština sa sopstvenom upravom, Magistratom, Zemun se ubrzano širio i punio, mahom Srbima. Iz polovine 18. veka, ostala je kuća trgovca Dimitrija Karamate, čiji potomci još čuvaju stilski nameštaj onog doba i porodične portrete poznatih slikara. Na mestu je i kuća ustaničkog diplomate i trgovca Petra Ička, i rodni dom Dimitrija Davidovića, prvog srpskog novinara i sekretara kneza Miloša Obrenovića, a iz 19. veka je zdanje sa sunčanim satom, u kome je poslednje godine proveo književnik i političar Jovan Subotić.
Od 1871. Zemun je postao slobodni grad sa pravom na gradonačelnika, a već početkom 20. veka imao je 17.000 žitelja, mahom ratara, ali i četvrtinu zanatlija i industrijskih radnika. Samo deceniju kasnije, stanovništvo se udvostručilo, a počeli su da ga naseljavaju i Nemci i Hrvati. Mostom na Savi 1934. pripojen je Beogradu, a posle Drugog svetskog rata postao je beogradska opština. Zemun danas slovi za biser Dunava zbog starog jezgra Gardoša, koje još živi kao naselje ribara, zanatlija i piljara, ali i zbog gostoljublja u brojnim tavernama i letnjim pozornicama pod vedrim nebom.


Jedna od pet istih

Na vrhu brda Gardoš, još od 9. veka stoji Zemunska tvrđava, najstarija građevina. U njenim razvalinama Mađari su 1896. podigli Kulu Sibinjanin Janka ili Milenijumsku, da bi obeležili 1.000 godina života u Panoniji. Istovetne kule razmestili su u Budimpešti i još tri pogranična grada. Spomenik je dobio ime prema mađarskom borcu protiv Turaka Janošu Hunjadiju koji je 440 godina ranije umro u zemunskoj tvrđavi.


Vestionline,foto izbor moderatora

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 21 Jul 2013, 13:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Bač: Pod malterom devet vekova

Varošica Bač, zaboravljeno mesto susreta istoka i zapada, krstaša i Sulejmana veličanstvenog. Na visokom luku crkve nedavno otkriveni medaljoni sa poprsjima kraljeva. Kojih?

Slika
Dragoceno arhitektonsko nasleđe nastajalo od 12. do 19. veka / Foto: Z. JOVANOVIĆ

ISPOD debele provincijske patine današnji Bač jedva da podseća na nekad važan grad, administrativni centar, po kom deo Vojvodine i nosi ime - Bačka. Sačuvano arhitektonsko nasleđe od 12. do 19. veka, međutim, svedoči o značaju ovog mesta gde su se ukrštali romanika, gotika, renesansa, vizantijska i islamska umetnost. Ukrštali su se tu putevi krstaša, Sulejmana Veličanstvenog, seoba...



O zaustavljenom vremenu ovde govore i nazivi nekih ulica, poput Ulice JNA, Maršala Tita...

U centru varoši je franjevački samostan u kome je sačuvano vreme koje se meri vekovima. Jer, crkva iz 12. veka je, pre nego što je postala deo manastirskog kompleksa, po padu tvrđave Bač (1529) postala džamija Sulejmana Veličanstvenog, Sulejmanija. O tome svedoči i mihrab sačuvan u južnom zidu crkve, okrenut Meki. Danas ekipe Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture Vojvodine, Centralnog instituta za konzervaciju iz Beograda i Visokog instituta za konzervaciju i restauraciju iz Rima otkrivaju stoletne slojeve i preplitanje kultura na tom mestu.

Ovog leta na "trbuhu" visokog luka koji podržava svod hrama, pod nekoliko slojeva maltera, u crkvi posvećenoj uznesenju Marije, stručnjaci su otkrili niz medaljona sa poprsjima kraljeva. Kojih?



ISTORIJA

U ZIDINE utvrđenog zamka i podgrađa tvrđave Bač ugrađeni si ratovi, osvajanja, preuzimanje vlasti, putevi kojima su prolazili krstaši, Sulejman Veličanstveni... Ukrštanje istočne i zapadne umetnosti nalazi se u crkvi franjevačkog samostana. Spomenik visokog baroka u arhitekturi je crkva Sv. Pavla, a klasicizma samostan časnih sestara reda Notr Dam.



Novo otkriće sad čeka istoričare umetnosti da odgonetnu detalje tog slikarstva, kao i o kojim je likovima reč i kakvu poruku ta galerija likova nosi. Svojevrsna škola naših mladih stručnjaka koju su predvodili italijanski eksperti nađene vladare je osvežila, popravila i povezala slikane lozice koje predstavljaju "ramove" medaljona.

Visoko pod svodovima, na južnom zidu, otkriven je još jedan fresko-fragment, što svedoči da je nekad crkva bila oslikana. Po fragmentu se pretpostavlja da je to bilo u periodu renesanse - u kasnom 14. ili u 15. veku.

Na zidu zvonika, nakon rušenja kasnije dodatog zida dr Slavica Vujović iz Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika otkrila je fragment freske koji predstavlja raspeće: umirućeg Hrista na krstu i uplakanu majku Božiju - "Madona doloroza".

- To je veoma lep spoj istočne i zapadne umetnosti. Motiv i razmeravanje su vizantijskog stila, a priprema i tehnika pripadaju zapadnom. Reč je o divnom, retkom nalazu, koji u narednom periodu treba detaljnije proučavati i protumačiti, ističe Vujovićeva.

Crkvu su u 12. veku podigli kanonici Sv. groba Jerusalimskog. Bač se, naime, nalazio na putu krstaša koji su kretali u treći krstaški rat na istok. Tu, u Baču, bilo je i utrvđenje i podgrađe u koje se ulazilo mostom kroz monumentalnu kapiju. Okruženi kanalima oni su bili teško osvojivi, a hram Bač koji je bio izvan zidina predstavljao je važno odmorište. Odatle se i upravljalo, ma ko da je bio na vlasti.


Slika

Gotičkom obnovom hrama današnjeg franjevačkog samostana polovinom 14. veka franjevci grade zgrade samostana i zvonik. Posle pada Bača pod tursku vlast, crkva je sve do oslobođenja 1688. bila pretvorena u džamiju. Potom je preuzimaju franjevci iz Bosne i tada dolazi do barkone obnove. Na jednom mestu romanika, renesansa, gotika i barok, u manje ili više jasnim tragovima.

Prilikom otkrića freske Hrista na krstu na zidu zvonika koja pripada 13. veku, nastavljana su istraživanja zidanih slojeva podno ove zidne slike.

- Postalo je jasno, kao u čitanci, kako su se smenjivali istorijski događaji. U najnižem sloju vidljivo je osvajanje i rušenje iz 1241. prilikom tatarskog osvajanja ove teritorije, pa sledeći sloj "govori" o osvajanju Turaka iz 1526. do 1529. kao i poslednji trag osvajanja u Rakošijevom ustanku 1703. do 1711. Sve to sažima ovaj "udžbenik", kaže naša sagovornica.


MANASTIR U BOĐANIMA

DODATAN značaj Baču daju 15 kilometara udaljeni Bođani - manastir sa crkvom Vavedenja presvete Bogorodice. Tu je oko 600 kvadratnih metara zidnog slikarstva Hristofora Žefarovića, grafičara i ikonopisca, koji je preveo na grčki "Traktat o slikarstvu" Leonarda da Vinčija!

Bođansko slikarstvo predstavlja prelomnu tačku u srpskoj umetnosti i jedno je od najvrednijih kompleksa zidnog slikarstva polovine 18. veka u jugoistočnoj Evropi.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 05 Avg 2013, 21:39
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kazandžijsko sokače – Niš

Kazandžijsko sokače se nalazi u Kopitarevoj ulici i predstavlja jedini očuvani deo stare niške čaršije. Prema urbanističkom planu Niša iz marta 1878.godine na tom prostoru se nalazila „Sagr Cincar mahala“ , a kako turska reč „sagr“ znači zanatlija, to je ovaj deo Niša u doba Turaka prestavljao zanatlijsku četvrt.

Krajem 19. i početkom 20. veka nosila je naziv zanatlijska, a posle prvog svetskog rata dobila je naziv Kopitareva, po Jerneju Kopitaru, prijatelju i saradniku Vuka Karadžiča, ali je u narodu ostala do danas poznatija pod nazivom Kazandžijsko sokače.

Slika
Kazandzijsko sokače - fotografija preuzeta sa mojakafana.com

Poslednji je živi fosil cehovske organizacije niške čaršije iz minulih vremena. U cehovskom rasporedu pred kraj turske vladavine i posle oslobođenja, predstavljala je ulicu (sokak) koncentracije kazandžija, pintera i mutavdžija, a na današnjem Trgu Republike nastavljala se u klanički i kasapski deo čaršije (današnje mesarske radnje u ovom prostoru daleki su odjek ove tradicije). Na suprotnoj strani, prema današnjoj ulici Pobede, ulivala se u haotični splet sokaka niške čaršije. Predstavljala je značajniju zanatsku ulicu u centru grada, skoro slepi sokak.

Slika
Kazandzijsko sokače u Nišu - autor Nenad R.

Najrazvijeniji je bio kazandžijski zanat, tako da se posle oslobođenja od Turaka pominje čak 13 kazandžija koji su radili u ovoj „kazanžijskoj čaršiji“. Poslednje kazandžijske radnje zatvorene su devedesetih godina prošlog veka.

Slika
Kazandžijsko sokače danas - fotografija preuzeta sa sajta TO Niš

Nakon duge, višedecenijske potisnutosti u zaleđu važnijih ulica Pobede, N. Pašića i Dušanove, nadživela je sve urbanističke zamke i ima izgleda da ponovo zasija kao revitalizovani ekskluzivni i turistički sadržaj Starog Niša. Danas se u ovom starom i očuvanom ambijentu nalazi puno dobrih restorana i cafe barova.


upoznajsrbiju

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 27 Nov 2014, 20:26
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Legenda o starom gradu Vrmdža na istoku Srbije

Slika

Na krecnjackom rtu, u dolini Pakleša, nalaze se zidine starog grada za koga meštani kažu da je "latinski". Grad je iz rimskog doba i nastao je u periodu do VI veka u vreme vladavine cara Justinijana. Podignut je radi odbrane ovog dela vizantijske teritorije od prodora Avara i Slovena. Razoren je 1416. godine i to je sve što se o njemu zna u antropološko-demografskom pogledu.

Kako je graden na nepristupacnim stenama i kako je bio dobro utvrden, Turci nisu mogli nikako da ga osvoje. Pored toga u gradu je bila dovedena voda i veca kolicina hrane. Onda su (prema legendi) potplatili jednu babu da im kaže kako da osvoje grad. Baba ih nauci da nadu konja, ajdira i da mu devet dana ne daju da pije vodu, pa da ga povedu oko grada. Gde konj pocne nogom kopati, tu da kopaju, jer su tu vodovodne cevi i da preseku vodu. Istovremeno baba poruci zapovedniku grada da ce biti pobeden, no da potkuju konje naopako i da kroz tajni prolaz napuste grad i tako se izvuku iz opsade. Ovi to i uciniše. Kad su Turci videli tragove, pomisliše da je u grad stiglo pojacanje, ali kada u grad udoše zatekoše sve pusto.

Slika

Meštani su do skorog vremena u njemu nalazili razne predmete, iz toga doba, krstice i strelice. Stari, Vrmaški grad je i dan-danas meta i destinacija lovaca na blago. Neuspešno, dabome.


srbijuvolimo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 27 Nov 2014, 21:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Bogata istorija kumovala imenima

Na teritoriji Beograda nalazi se 17 opština, deset gradskih i sedam prigradskih. Nazivi opština izvedeni su iz raznih legendi, istorijskih ličnosti i događaja, kao i na osnovu geografskog položaja. Međutim, mnogi stanovnici nisu upoznati sa poreklom imena opština u kojima žive. Naziv Palilula pominje se tako prvi put početkom 19.

Slika
Nekada keltski Taurunum i franački Malevila, a današnji naziv je od slovenske reči "zemlin",odnosno zemljani grad: Zemun danas

Na teritoriji Beograda nalazi se 17 opština, deset gradskih i sedam prigradskih. Nazivi opština izvedeni su iz raznih legendi, istorijskih ličnosti i događaja, kao i na osnovu geografskog položaja. Međutim, mnogi stanovnici nisu upoznati sa poreklom imena opština u kojima žive.
Naziv Palilula pominje se tako prvi put početkom 19. veka kao "selo smešteno na četvrt sata hoda" od grada opasanog šancem. Ime ove opštine nastalo je tako što je u varoši, u vreme turske vladavine, bilo zabranjeno pušenje zbog opasnosti od požara. Ipak, građani koji su želeli da zapale lule, morali su da odlaze van gradskih zidina, a jedno od tih mesta bio je i prostor današnje Palilule. Smatra se da je na ovom mestu bila oznaka sa nacrtanom lulom koja je ukazivala da je tu slobodno pušenje i otuda potiče i sam naziv opštine. Međutim, prema drugim izvorima, poreklo imena objašnjava se time što je ovde bio razvijen grnčarski zanat, a grnčarija se pekla u pećima koje su se zbog oblika u dimnjaka nazivale "lule".
Opština Stari grad nazvana je po tome što predstavlja istorijsko mesto i ulogu starog gradskog središta, iz koga se Beograd dalje razvijao. Naziv prema položaju dobio je i Savski venac, jer je opština poput venca smeštena uz samu obalu Save. Neke su, međutim, dobile ime i po kafanama. Naime, Čukarica je nazvana po mehani Stojka Čukare koja se nalazila u blizini Topčiderske reke, dok je Novi Beograd ime dobio po istoimenoj kafani otvorenoj 1924. godine u ulici Tošin bunar. Takođe, od 1939. godine u Zemunu je izlazio i nedeljni list "Novi Beograd".
Nazivi Voždovac, Vračar, Lazarevac, Mladenovac i Obrenovac vode poreklo od istorijskih ličnosti koje su bile na neki način povezane sa ovim opštinama. Tako Voždovac predstavlja mesto sa kojeg je vožd Karađorđe poveo svoje ustanike i 1806. godine prvi put oslobodio grad od Turaka. U spomen na taj događaj kraj je nazvan Voždovo predgrađe, da bi kasnije dobio današnji naziv.
Najstarija priča o poreklu imena Vračar potiče još iz 16. veka, po kojoj je u ovom delu grada kolibu imao junak-nevernik čije je ime bilo Vračar. Međutim, druga legenda kaže da ime ove opštine potiče zapravo od vrapčijih polja, jer je mnogo ptica ove vrste bilo nastanjeno na ovom mestu.
Naziv opštine Lazarevac utvrđen je povodom proslave petstogodišnjice Kosovskog boja u čast cara Lazara, dok je Obrenovac nazvan po knezu Milošu Obrenoviću koji je nakon Drugog srpskog ustanka obnovio ovo mesto. Isto tako, i Mladenovac dobija naziv po izvesnom Mladenu koji je sa svoja dva brata naselio ovaj opusteli kraj nakon Kosovskog boja.
Na brdu nekadašnjeg Velikog Vračara podignuta je 1887. godine astronomska opservatorija sa zvezdarnicom, po kojoj će ovaj kraj kasnije dobiti naziv Zvezdara. Ime opštine Sopot staroslovenskog je porekla i znači izvor ili voda koja se obrušava. Mnogobrojni izvori i na teritoriji današnjeg Barajeva navodili su mnoge da za ovo mesto kažu "bara je ovo" i tako je nastalo sadašnje ime opštine. Rakovica je dobila ime po rakovima, koji su nastanjivali potok koji je proticao kroz ovo naselje. Naziv opštine Grocka prvi put pominje se u 9. veku pod slovenskim nazivom Gardec, a u doba turske uprave ovo mesto nosilo je naziv Hisarlik, što znači gradilište. Zemun, nekada poznat i kao keltski Taurunum i franački Malevila, dobio je naziv prema slovenskoj reči zemlin, koja u prevodu znači zemljani grad.


danas

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 24 Dec 2016, 16:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
GRAD NIŠ KAPIJA ISTOKA I ZAPADA

Slika

Oduvek su istoričari, geografi, putopisci i književnici ovaj grad nazivali kapijom Istoka i Zapada. U Nišu, jednom od najstarijih gradova ovog dela Evrope, zahvaljujući izuzetnom geografskom položaju, ukršta se više putnih pravaca koji povezuju Srednju i Zapadnu Evropu, Vlašku niziju i Pomoravlje sa Jadranskim, Egejskim i Crnim morem. Takav geografski položaj određivao je, tokom vekova sudbinu Niša.
Otkrića na lokalitetima: Bubanj i Humska čuka, ukazuju na naseljenost niškog područja od neolita i ranog bronzanog doba.
Istorija ovih prostora, velikim delom ratnička i rušilačka pamti Rimljane, Gote, Ilire, Tračane, Kelte, Hune i druge narode.


RODNI GRAD VELIKOG CARA

Rođenjem Flavija Valerija Konstantina u Nišu, u drugoj polovini III veka, rimskog cara, zaštitnika hrišćanstva i velikog državnika i ratnika, grad dobija značajno mesto u svetskoj istoriji, poprimajući takav sjaj i u 6. veku, u vreme vladavine Justinijana I, obnovitelja imperije.
Visok stepen razvoja i značaja, Nišu donose Nemanjići. Veliki srpski župan, Stefan Nemanja, otac Svetog Save, priključivši Niš Srbiji, 1183. godine, nameravao je da ga učini prestonicom, sve do pada srpske srednjevekovne države pod tursku vlast, Niš je bio veliki ekonomski kulturni strateški centar.
Savremeni razvoj Niša počinje 1878. godine, oslobađanjem od Turaka, posle blizu pet vekova robovanja. Niš je tada zakoračio u najznačajniji period svoje istorije: postao je druga prestonica savremene Srbije.
U Nišu je bila rezidencija kralja Milana i kralja Aleksandra Obrenovića – Knežev dvor, u kome su oni često boravili, posebno, u vreme održavanja sednica Narodne skupštine. Za vreme Prvog svetskog rata Niš je bio ratna prestonica Srbije - od kraja jula 1914. do sredine oktobra 1915.godine.


GRAD BOGATE KULTURE I ISTORIJE

Zahvaljujući burnoj istoriji, Niš je, u pravom smislu reči, postao grad - muzej. Vitrine i depoi Narodnog muzeja su prebogati predmetima neprocenjive istorijske vrednosti sa brojnih nalazišta.
Narodno pozorište ima tradiciju dužu od jednog veka, a zavesa Pozorišta lutaka je prvi put podignuta 1951. godine. Galerija savremene likovne umetnosti, čuvar je bogatog umetničkog blaga, ali i promoter modernih strujanja u likovnom stvaralaštvu. Izlaže se u nekoliko galerija: "Srbija", "Paviljon" i "Salon 77" u Tvrđavi.

Slika


RIZNICA ARHITEKTONSKIH STILOVA

Niš postaje moderan grad, od 1878. god. po oslobođenju od Turaka, kada po nalogu kneza Milana Obrenovića, Austrijanac Franc Vinter radi "Regulacioni plan varoši Niš". Time je postavljena urbanistička osnova za dalji rast grada po evropskim merilima.
Orijentalni ambijent ubrzo biva potisnut evropskim arhitektonskim stilovima (secesija, barok, eklektika). U drugoj polovini 20.veka na delu je korbizijanska arhitektura
Među ambijentalnim celinama i pojedinačnim zdanjima, ističe se starovaroški ambijent Kazandžijskog sokačeta iz 18.veka. Iz prve polovine 20.veka, karakteristična je zapadna strana Trga oslobođenja, palata Andonović, zgrada Suda, zgrada Skupštine grada Niša, Banovina, Inžinjerska kasarna, Narodno pozorište, vile u Niškoj Banji. Noviju arhitekturu reprezentuju Dom vojske, poslovni centri "Kalča" i "Gorča", sportska hala "Čair" i Institut "Radon" u Niškoj Banji.
Zbog raznovrsnih urbanističkih tragova njegove istorije, Niš je danas, u urbanističkom i arhitektonskom izrazu mnogovrstan i raznolik.

Slika

OBRAZOVNI I NAUCNI CENTAR

Visoko školstvo je deo istorije grada posle Drugog svetskog rata. Prvi fakulteti u Nišu, Medicinski, Pravno-ekonomski i Tehnički, osnovani su 1960.godine i, u prvo vreme, bili su u sastavu Beogradskog univerziteta. Univerzitet u Nišu osnovan je 1965.godine. Danas u gradu ima 13 fakulteta, 30.000 studenata i radi preko 1500 predavača od kojih je oko 800 profesora.
Naučni rad se u Nišu odvija na većini niških fakulteta,na institutima, u naučnim i industrijskim istraživačkim centrima, a tako je u Nišu još od osnivanja Pasterovog zavoda, preventivno-istraživačke, medicinske institucije osnovane 1900.godine u Nišu, prve u zemlji i na Balkanu.


EVROPSKA RASKRSNICA

U prvim vekovima Nove ere, Naisus se uvrstio u mapu evropskih gradova izgradnjom "Via militaris", koji je preko Sofije i Istanbula spajao Evropu sa Bliskim istokom. U srednjem veku taj putni pravac nazivaju "Carskim drumom".
Prvi voz stigao je u Niš, 1884. godine. Mnoga poznata imena su kroz Niš proputovala "Orijent-ekspresom", među kojima i čuvena spisateljica uzbudljivih romana Agata Kristi, inspirisana atmosferom ovog najzanimljivijeg evropskog voza. Pred Prvi svetski rat, u gradu se "odomaćio" i prvi automobil.
Prvi, vojni, aerodrom u Nišu, izgrađen je 1912. godine. Postojeći, civilni, aerodrom, posle razaranja u NATO bombardovanju 1999, obnovljen je pre kraja 2003. godine.
Niš je na trasi evropskog koridornog pravca 10, od 1960. godine. Izgradnjom zaobilaznih pravaca prema Beogradu, Bugarskoj i Grčkoj, rasterećen je drumski saobraćaj u gradu i poboljšani su uslovi tranzita.

Slika


NISKA BANJA

Niška Banja je prijatno i zdravo mesto za odmor, letovanje, izlete, lečenje i oporavak, sa izvorima lekovite vode, prijatnom klimom i vrhunskim medicinskim tretmanom, samo na 10 kilometara od Niša, u podnožju Suve planine.
Pominje se još 448.godine i sa ostacima i tragovima iz antičkog (terme II vek) i ranovizantijskog doba, čuva svoju tradiciju i osobenost. Gajen je ovde i pirinač, a "kupatilo na Otvorenom je" piše 1768. godine Sen-Prust, "kao u Budimu".
Tridesetih godina minulog veka, Banja počinje da se, planski i intenzivno razvija. Sijalice su zasjale 1925.godine, mnogi viđeni ljudi podižu vile, uređuju se šetališta i parkovi, grade se udobni hoteli, a tramvaj je od Niša "došetao" 1929.godine.
Niška Banja leči koronarne bolesti, bolesti krvnih sudova, povećani krvni pritisak, reumatske poremećaje, ortopedske povrede, uključujući i tretmane skidanja telesne težine, anticelulit programe i postoperativnu rehabilitaciju. Institut "Niška Banja" je kompletno, moderno opremljen i raspolaže vrhunskim kadrom za savremene medicinske usluge.


serbianmirror

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 20 Jan 2017, 01:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ISTORIJA RUDNIKA

Krećući se mističnim putevima prošlosti od Ilira, Kelta, Rimljana, uspona i pada srednjovekovne Srpske države, dubrovčana i kotorana na Rudniku, ratnih pohoda i karavana, turskog ropstva i prvog oslobođenog grada Rudnika u Prvom srpskom ustanku do Rudnika danas, sagledaćemo svu lepotu "Srca Šumadije i njenog najboljeg grudobrana" kako je u romantičarskom zanosu, ushićen lepotom Rudnika 1884. godine pisao V.Karić :



Na Rudniku u gustim i jedva prohodnim šumama, ovog malenog kruga bilo je ogromno slagalište buntovničkog duha i ognja, kojim se upali turska carevina i vaskrse današnja Srbija...


Slika
septimije sever

Sve je počelo dolaskom Ilira i Kelta na ove prostore koji su se zanimali za rudu i eksploatisanje rudnog blaga planine Rudnik. Istina nema pisanih podataka kako su se naselje i planina u to vreme zvali. Dr. Rastislav Marić je pokušao da naziv odredi kao SKORDIS, na osnovu imena keltskog plemena Skordiska, koje je u starom veku dugo naseljavalo oblast Gornje Mezije (Severne Srbije).

U IV veku stare ere ovom okolinom zavladali su Kelti, koji su kao osvajači prodrli iz oblasti Rajne, pobedili Ilire kao starosedeoce i tu se zadržali. Rudno blago ove okoline privuklo je pažnju i Rimljana, koji su kasnije zavladali ovim krajevima, jer im je ruda bila neophodna za izradu novca i oružja. Posle dugih borbi sa Keltima i ostacima Ilira, Rimljani su ovde formirali svoje provincije. Septimije SeverPored samih rudarskih okana na jugozapadnoj strani planine Rudnika, nađena je kamena ploča iz ~TERRA MATER TEA~ - boginja majke zemlje. Hram je služio rudarima da se u njemu pomole Bogu pre ulaska u jamu za spas od opasnosti. Ovaj hram je bio porušen pa ga je rimski car Septimije Sever obnovio i ovaj natpis stavio na ulazu.

Tek u jedanaestom veku se pominje Rudeniko, Rudniko, Rudniho. U starim arhivama Rudnik se pominje 1296. godine kao mesto i planina Rudnik. Predpostavlja se da je ime dobio po starom slovenskom nazivu rude.Rudno blago na Rudniku koristili su manje ili više svi Još kralj Dragutin, sin kralja Uroša, pa posle njega i Vladislav, kovali svoj novac na Rudniku. Novac kralja Dragutina je prvi srpski dinar sa ćiriličnim natpisom, koji glasi "Stefan Rab".

Lucije Septimije Sever (146- 211) bio je rimski car od 9. aprila 193. godine, pa sve do svoje smrti. Bio je osnovač dinastije Severa.

Rudokopi na Rudniku i dalje su radili i donosili prilične prihode državnoj kasi i despotu.Tada se plaćala carina, i to je jedna desetina vrednosti od prodate robe. Ostrvica je tada bila sedište upravne jedinice. Grad na Ostrvici često se pominje u našim srednjovekovnim letopisima. Ostrvica se sastojala iz dva dela: velikog i malog grada, podignutih na odvojenim stenama, a zatim spojenih zajedničkim zidom. Od celog utvrđenja očuvali su se samo neznatni ostaci malog grada i jedan veći deo zida oko vrha stene na kojoj se nekada uzdizao veliki grad.

U vreme Srpske despotovine Rudniku se posvećuje posebna pažnja i on ostaje i za vreme despota Stefana Lazarevića i za vreme vladavine despota Đurđa Brankovića istaknuti trgovački i rudarski centar države. Despot Đurađ je na Rudniku imao svoj dvor i ovde često boravio. Kod njega na dvoru bio je i veliki čelnik Radič Postupović, ktitor manastira Vraćevšnice.

Đurđeva žena, grkinja Jerina, u narodu poznata kao ,,prokleta Jerina’’ umrla je u Rudniku 3. maja 1457. god. U ovo vreme, neposredno pred konačan pad Srbije pod tursku vlast u Ostrvici borave Đurđev i Jerinin sin Grgur i kći Mara kao i Jerinin brat Toma Kantakuzin.
S obziron na strateški značaj Ostrvice i Rudnika Turci su ovde nastanili svoje svoje posade i Rudnik pretvorili u središte vojno-administrativne organizacije čitavog ovog kraja tj. u centar Rudničke nahije. Iako su Turci nastavili eksploataciju rude, Rudnik u ovo vreme gubi raniji privredni značaj.

Za vreme turske okupacije Turci su zauzeli tvrdjave u gradovima i na Ostrvici, koje sada nisu paljene i rušene, jer im je bila praksa da u osvojenim zemljama ne zidaju ništa novo, već da naseljavaju postojeće, makar i porušene zgrade. Crkvu "Misu" upotrebili su za svoju džamiju i tu doveli svoga hodzu, a kada se mesto naselilo i muslimanskim življem, imali su i svoje groblje u samom mestu. Malo je podataka koji govore o životu i radu meštana u vreme turske vladavine..

Slika
crkva-misa

Za vreme austrijske vladavine (1718-1739) Rudnik ponovo oživljava, a Austrijanci počinju sa eksploatacijom rude. Austrijanci su mnogo cenili drvo kojim je bila obrasla cela Šumadija, zbog čega je tako i nazvana.

Pred kraj okupacije Autrijanci počinju pravu pljačku u korišćenju svih srpskih nacionalnih dobara i radne snage, goneći narod na prinudan rad u svojim privatnim preduzećima.

Beogradskim mirom 1739. godine Turci ponovo dobijaju na upravu ove krajeve od Save i Dunava i opet uzimaju Rudnik.

Kada su četiri janičarske dahije preuzele vlast u Beogradskom pašaluku, za zapovednika u Rudnik dolazi Sali-aga, rođeni brat dahije Kučik Alije. On se nije pokoravao nikome pa ni samom turskom sultanu i u ovom kraju je zaveo teror i krvoločno se ophodio prema raji. Zato dobija naziv ,,Rudnički bik’’. Sali-aga je prigrabio sebi pravo ,,prve bračne noći’’. Sve neveste ovog kraja su prvo morale da svrate u aginu kulu u ,,Gradovima’’.
Kada je nakon seče knezova podignut Prvi srpski ustanak, Rudničane je na oružje digao Milan Obrenović i pridružio se Karađorđu. Rudnik je prva oslobođena teritorija i prvi oslobođeni grad u Prvom srpskom ustanku. Prva bitka vođena je za oslobođenje Rudnika.
"Već u februaru 1804. Milan Obrenović je sa četom Rudničana stigao u pomoć ustanicima koji su bili opseli grad Rudnik, te je znatno doprineo osvojenju njegovu".

Karađorđe je sa Sovjetom doneo odluku da se na Rudniku produže radovi na kopanju rude, a da se za ove radove dovede 35 Sasa, rudara i topioničara i jedan inženjer. Tako je i uradjeno. Radovi su počeli 1806. godine sa 35 Sasa i nešto meštana.

Vadili su i preradjivali gvožđe, olovo i nešto srebra. Gvoždje i olovo su upotrebljavali za ratne potrebe, a srebro za kovanje novca. Već 1808. godine razmišljalo se da se ovi radovi prošire u pravu industriju. Celokupna tadašnja srpska diplomatija usmerila je svu svoju propagandu na to da se Francuzima i Rusima dokaže da rudne zalihe na Rudniku predstavljaju ogromno bogastvo. Tada je doneta odluka da se ovde kuje novac od srebra i bakra. Srebrni da nosi turski, a bakarni austrijski državni žig, kako bi u inostranstvu imao vrednost samostalnih i priznatih država, jer Srbija još to nije zvanično pred stranim silama postala. Za ovaj novac trebalo je u inostranstvu nabavljati oružje za produžetak borbe.

Ometani ratovima sa svih strana 1812. godine napušteni su rudarski radovi na Rudniku, a na površini je ostalo mnogo iskopane i neistopljene rude. Tu je ostala sve do 1865. godine kada se opet počinje sa radovima u oknima. Pošto su bili izvršeni svi potrebni pripremni radovi, kopanje rude počinje 1866.godine.

Na oknu na Jezeru pisalo je: "Na sreću Mihailo Obrenović!”, a na Bezdanu: "Na sreću M.P.Blaznavac!"

Ubistvom kneza Mihaila prestaju i radovi. Obnovljeni su 1869. godine, ali ubrzo obustavljeni sve do 1890. godine kada su ponovo obustavljeni. Sa prestankom radova na rudokopima zastalo je i napredovanje varošice. Meštani nisu imali nekih ličnih prihoda od rada rudokopa, pošto oni u rudokopima nisu ni radili. Od rudarskih radnika očekivali su veće koristi trgovci i kafedzije, te su za svoj posao gradili dućane i kafane. Miša Mihailović, inženjer iz Beograda, uzeo je 1894. godine koncesiju za ispitivanje i eksploataciju kačerskijh rudnika, a samim tim i eksploataciju šuma na tom sektoru. Ruda se kopa sasvim malo i radovi su jenjavali. U to vreme Miša ponudi Rudničanima da im ozida crkvu ali su oni jednoglasno to odbili.



Rudničani su poveli oba ustanka: Prvi, sa one strane, na Rudničkim obroncima, u Orašcu 1804. pod vođstvom Karađorđa, drugi, sa ove strane Rudnika, u Takovu 1815. pod vođstvom Miloša Obrenovića. Najznamenitiji Rudničanin u ustancima bio je Arsenije Loma, Vojvoda Kačerski. Rođen je u Dragolju, gde mu se otac Joksim Knežević doselio uoči rođenja.

Slika
arsenije loma

Bio je među začetnicima Prvog srpskog ustanka. Karađorđe ga je 1811. postavio za vojvodu u Kačeru. Godine 1813. držao je sa Kačercima veliki šanac u Deligradu mesec dana po turskom zauzeću Beograda i propasti Srbije, odakle se sam povukao. Turcima se predao staranjem kneza Miloša. Loma se ponajviše od svih srpskih vojvoda zalagalo za pokretanje oružane borbe protiv Turaka 1815. godine. Na prvim dogovorima u Rudovcima i Vreocima, Loma je vodio glavnu reč.

Tragično je ranjen s leđa, u glavu, od Turčina koji mu se predao. Po njemu su nazvane ulice u mnogim gradovima Srbije. Sahranjen je u centru varošice Rudnik, ispod prigodnog spomenika od belog mermera, pored ulaza u školu koja se zove po njemu. Spomenik je posvećen Lomi i svim ratnicima sa Rudnika palim u ratovima 1912-1920.

Na jednoj strani bele mermerne piramide urezane su sledeće reči posvećene budućim generacijama:





Deco budućnosti naše, krvlju i kostima našim razasutim po Balkanu, Aziji, Evropi i Africi zapalili smo kandilo vaše slobode. U amanet vam ostavljamo tekovine naše.
Tokom Prvog svetskog rata rudnički kraj je odigrao veoma važnu ulogu naročito u Kolubarskoj bici u jesen 1914. godine. Nakon perioda povlačenja i velikih gubitaka, general Prve armije, Živojin Mišić prelazi u napad tj. donosi istorijsku odluku o pokretanju tzv. rudničke ofanzive. Za vreme rudničke ofanzive 1914. godine, selo ispuniše izbeglice iz Mačve. Zatim se smesti i treći poziv Timočke divizije. To još više oteža ishranu tadašnjeg stanovništva. Sa Rudnika je 1915. godine u rat otišlo 186 ljudi, najviše u 19. puk Šumadijske divizije.

Austrougarske trupe sa svojim saveznicima Nemcima ušle su na Rudnik 27. oktobra 1915. godine, po tako gustoj magli da se ni na tri metra nije moglo videti. Ovo su iskoristili pojedini iznemogli srpski vojnici pa su, povlačeći se umakli u šumu da ne upadnu u neprijateljske ruke. Iz ovog vremena ne može se govoriti ni o čemu dobrome. Okupacione vlasti su odmah počele eksploataciju rudokopa i šume. Tada je nastupila nezapamćena glad. Pojedine žene bile su prinudjene da idu sa torbicama čak do Smedereva da bi kupile 5 kilograma žita ili kilogram soli, često plaćajući ovaj put glavom.

Došlo je oslobodjenje, tačno tri godine posle okupacije, 27. oktobra 1918.godine, sa onakvim istim maglovitim danom. Oduševljenju i veselju nikad kraja. Stara vlast rasturena je, a nova još nije postavljena. Vraćaju se sa solunskog fronta solunci, ponosni zbog pobede. Nešto kasnije dolaze i ratni zarobljenici, malo postidjeni svojim udesom. Sa solunskog fronta došla su 72 čoveka, a iz zarobljeništva 8. Nije se vratilo 106 ljudi, koji su izginuli ili pomrli u toku rata od ranih zaraznih bolesti.


rudničkiportal

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 21 Feb 2017, 21:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kruševac, grad kneza Lazara okružen drevnim manastirima

Resized Image - Click For Actual Size

Istorijska dešavanja su Kruševac učinila jednim od najznačajnijih srpskih gradova. Sagradio ga je knez Lazar kao svoj prestoni grad od rečnog kamena čiji su ostaci zajedno sa crkvom Lazaricom u svom središtu, zauvek ostali simbol Kruševca. Osim toga, veliki broj starih manastira i dve srednjovekovne tvrđave okružuju Kruševac čineći ga zanimljivim za turiste.

Kruševac je nastajao u raskošnom prirodnom okruženju. Sa severa ga ograničava Zapadna Morava, sa juga najšumovitija balkanska planina – Jastrebac, dok se sa jugozapada ka njemu spuštaju obronci Kopaonika koje svojom dolinom ublažava reka Rasina.

O nastanku grada

Dugo su knez Lazar i kneginja Milica istraživali gde će izgraditi novu prestonicu. Prema narodnom predanju, zanoćili su jedne noći na brežuljku iznad Zapadne Morave. Te noći se kneginji Milici u snu javio Stefan Nemanja i rekao joj da novu prestonicu izgrade baš tu gde su zaspali. Tako je i bilo.

Istorija, ipak, kaže da je knez Lazar, svestan da je njegova država ugrožena od Turaka, odlučio da baš ovde napravi prestonicu želeći da je pomeri s puta Turcima, što dalje od glavnih pravaca njihovog nadiranja. Ipak, Turci su u nekoliko navrata osvajali grad i nazivali ga Aldža Hisar – Šareni grad, takođe zbog rečnog kamena.
Okružen je sa osam manastira od kojih čak šest potiče iz kasnog srednjeg veka (Drenča, Ljubostinja, Naupara, Rudenica, Sveti Roman, Veluće), a preostala dva (Manastir Pokrova Presvete Bogorodice i Mrzenica) iz kraja 19. i početka 20. veka. Centar grada krase crkva Lazarica iz 14. veka i Hram svetog Đorđa s početka 20. veka. Osim manastira, u okolini Kruševca se nalaze i srednjovekovne tvrđave, Maglič i Koznik.

Iako se nagađa da je istoimeno naselje postojalo 60 godina pre toga, Kruševac je počeo da gradi knez Lazar 1371. godine od šarenog rečnog kamena – krušca, po kome se smatra da je grad dobio ime. I danas u Kruševcu mnogo toga simbolizuje vreme kneza Lazara, Kosovsku bitku i njene junake. Kroz gotovo svaku gradsku manifestaciju, provlači se duh tog vremena.

“Lazarev grad” privlači najveći broj posetilaca Kruševca. Od ovog utvrđenja iz 14. veka sačuvana je Donžon kula, glavna gradska kula u visini od oko 18 m koja je imala odbrambenu ulogu. Ipak najlepša građevina iz ovog doba, takođe u sklopu “Lazarevog grada”, je crkva Lazarica, biser moravske arhitekture.

Slika
Donžon kula

Lazarica je sagrađena u slavu prvorođenog sina kneza Lazara i ujedno naslednika prestola, Stefana, u vizantijskom i moravskom stilu gradnje sa živopisom baroknog slikarstva. “Lazarev grad ukrašava i spomenik knezu Lazaru iz 1971. godine postavljen povodom proslave „Šest vekova Kruševca“.

Slika
Crkva Lazarica iz 14. veka

Pored utvrđenja nalazi se zgrada Narodnog muzeja osnovanog 1951. godine. U njoj se čuvaju vredne zbirke u kojima je hronološki raspoređen materijal počev od praistorije, sa akcentom na srednji vek – doba kneza Lazara i despota Stefana. Pažnju posetilaca najviše privlači kopija Lazareve haljine kao i originalna maketa Meštrovićevog Vidovdanskog hrama koji je trebalo da bude podignut na mestu Kosovske bitke.

Slika
Spomenik kosovskim junacima

Još jedan od gradskih simbola je Spomenik kosovskim junacima, delo poznatog vajara Đorđa Jovanovića koji je na Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, za ovaj spomenik u stilu francuskog akademizma, nagrađen Zlatnom medaljom I reda. Dominantna kompozicija pripada Bošku Jugoviću i vili. Figura guslara predstavlja trajanje epske borbe naroda, a figura devojke na južnoj strani personifikuje Srbiju.

Jedan od napoznatijih savremenih srpskih slikara, Milić od Mačve, poklonio je Kruševcu legat od preko 120 slika iz srpske istorije od Stefana Nemanje do savremenog doba s akcentom na Kosovski boj. Galerija sa stalnom postavkom gleda na park u kome se nalazi “Lazarev grad” što je bila zamisao samog slikara.

Najlepša zgrada Kruševca je Gradska kuća nastala pre Prvog svetskog rata u duhu neoklasicizma u kojoj se danas nalazi središte oštine. Njenu unutrašnjost je obeležila skulptura hrvatskog vajara Ivana Rendića “Hercegovka plete vijenac” kao i Mozaik sala čiji zidovi u mozaiku oslikavaju život Moravske Srbije.

U šumovitom delu grada, na mestu gde su okupatori streljali borce i taoce u Drugom svetskom ratu, nalazi se spomen park „Slobodište”, najveći memorijalni kompleks u Kruševačkom kraju, napravljen 1965. godine.

Pored svih znamenitosti čije razgledanje može da ispuni ceo jedan dan u ovom gradu u centralnoj Srbiji, on nudi i brojna mesta za opuštanje, odmor i zabavu.

Kako doći u Kruševac?

Kruševac se nalazi u centralnom delu republike Srbije, udaljen 196 km od Beograda. Iz pravca prestonice se do ovog grada najbrže stiže autoputem E75 ka Nišu, pa se za Kruševac prate isključenja posle Paraćina. Od isključenja sa autoputa do odredišta potrebno je preći 27 km.

Iz svih većih gradova do Kruševca saobraćaju redovne autobuske linije, a do ovog grada je moguće doći i železnicom.

Kada ste već ovde ne propustite…

Kuću Simića, jednu od najstarijih sačuvanih građevina u Kruševcu.

Posetite planine Jastrebac i Kopaonik, kao i Ribarsku banju.

Obiđite manastire i tvrđave Rasinskog okruga.

Vidovdanske svečanosti u junu.


serbiacom

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 66 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker