Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 22:25


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 21 Feb 2017, 21:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
KRUŠEVAC - FOTOGRAFIJOM KROZ ISTORIJU

DONŽON

Slika

Glavna kula Lazarevog grada bila je trospratna gradjevina, visoka 20 metara i sazidana od oblog kamena - krušca, uglavnom bele boje. Pored nje se nalazila glavna kapija. Zidine utvrdjenja, koje su opasivale grad pružale su se oko 300 metara u pravcu sever-jug i 200 metara u pravcu istok-zapad. U zidovima tvrdjave na približno 20 metara bile su ugradjene male kule. Zidovi tvrdjave su bili visoki oko 4, a široki nešto više od 2 metra.
Pisanih dokumenata o samoj tvrdjavi nema, pa su sva saznanja na osnovu arheoloških istraživanja. U samom gradu pronadjeni su ostaci kovačnice, konjušnice, kao i stambenih i pomoćnih prostorija, cisterne za vodu, odbrambenog rova i drugih objekata.

LAZARICA

Slika

Crkvu svetog Prvomučenika Stefana, Lazaricu, podigao je knez Lazar , kao pridvornu crkvu. Crkva, zajedno sa Ravanicom, predstavlja svojevrstan početak Moravskog stila i pripada građevinama sažetog tipa. Ona je prvi objekat u Srbiji koji je doživeo stručnu restauraciju i konzervaciju, što je obavljeno u periodu od 1904. do 1908. godine, pod rukovodstvom arhitekte Pere J. Popovića.
U vremenu posle 1427. godine, broj hrišćana u gradu je značajno opao, a posebno izmedju 1516-1530. godine kada ih je u gradu bilo samo nekoliko desetina, i sama crkva je zapuštena. Turci su gradili džamije, kojih je u gradu bilo nekoliko.
Tokom kratkotrajne austrijske prevlasti u gradu, radilo se i na restauraciji crkve, pa je ona tada i freskopisana. Karadjordje je 1812. godine crkvi poklonio zvono, a 1843. godine, po oslobodjenju od Turaka, ponovo je bila oslikana. Živko Pavlović, koji je izveo radove, naredne godine uradio je i ikonostas pred samu posetu kneza Aleksandra Karadjordjevića.
Crkva Lazarica je spomenik kulture od izuzetnog značaja.


Godine 1427. sultan Mehmet II definitivno zaposeda Kruševac, a Bertrandon de la Brokijer, 1433. godine opisuje grad kao malu varoš, dobro utvrdjenu i opasanu dvostrukim zidom. On pominje i razrušen grad koji se tu nalazio ranije, misleći, verovatno, na podgradje koje su turci porušili.

GRČKI ŠOR

Slika

Uredbom kneza Miloša, centar grada je premešten na zdraviji teren, odnosno na plato današnjeg centra Kruševca. Iz vremena 19. veka sačuvano je nekoliko kuća, koje se nalaze u sadašnjoj Karadžićevoj ulici, poznatoj kao Grčki šor, i u kojoj je sačuvana i kaldrma. I pored toga što kompleks objekata pripada kategoriji Kulturnog dobra od velikog značaja, kako je upisan u centralni, a i lokalni registar, konzervatorski radovi nisu sprovedeni. Šta više, ovo kulturno dobro je u opasnosti da nestane.
Tridesetih godina devetnaestog veka doselilo se dosta stanovnika iz Južne Srbije, ali i jedan broj grčkih i cincarskih trgovaca i mehandžija koji su veoma brzo postigli društveni i ekonomski ugled i napravili jednu vrstu kolonije, pa se tako ova ulica naziva i Grčki Šor.

SPOMENIK KOSOVSKIM JUNACIMA

Slika

Na svetskoj izložbi u Parizu, 1900. godine, Djordje Jovanović nagradjen je zlatnom medaljom za svoje vajarsko delo: spomenik kosovskim junacima.
Kamen temeljac za spomenik postavio je kralj Aleksandar Obrenović, povodom petstogodišnjice Kosovske bitke, 1889. godine u novoosnovanom jezgru grada, čime je i opredeljen prostor budućeg centra Kruševca.
Kralj Petar I Karadjordjević, 1904. godine, na Vidovdan, svečano je otkrio ovaj predivan spomenik, povodom stogodišnjice Prvog srpskog ustanka. Od tada je spomenik kosovskim junacima na isoimenom trgu simbol Kruševca.
Spomenik je u obliku mermerne piramide, visine 6 metara, sa kompozicijom Vile i Boška Jugovića na vrhu.
Figura guslara je na severnoj strani spomenika, a na južnoj strani je figura devojke sa ispruženom rukom prema jugu - Kosovu.
Reljef na ističnoj strani slika epsko pričešće kneževe vojske, a na zapadnoj je scena ubistva turskog cara Murata. Brojke na spomeniku označavaju događaje: 1389 - godinu Kosovske bitke, 1904 - otkrivanje spomenika, 1882 - proglašenje Srbije kraljevinom (kralj Milan Obrenović)
Na spomeniku je našla mesto i predstava srpskih grbova: istočna strana - grb kneza Lazara i posveta „Srpskim kosovskim junacima“, na severnoj grb Nemanjića, a na južnoj novi grb Kraljevine Srbije.

KUĆA SIMIĆA

Slika

Kuća je gradjena pre oslobodjenja Kruševca od Turaka, 1833. godine i pripadala je porodici turskih begova, brači Frenčević. U ovoj kući, koju je Stojan Simić, kao starešina varoši, dobio od kuma Miloša Obrenovića dogovorena je Knez Miletina buna 1835. godine.
Kuća se smatra najstarijom sačuvanom kućom u Kruševcu i nalazi se u ulici Majke Jugovića, sa zapadne strane spomenika kosovskim junacima.
U svojoj istoriji zgrada je promenila više vlasnika, da bi 1951. godine bila pretvorena u Muzej. Danas je u sastavu Narodnog muzeja sa stalnom postavkom nameštaja i pokućstva sa početka XX veka.

GRADSKA KUĆA - SKUPŠTINA OPŠTINE - NAČELSTVO

Slika

Objekat je sazidan 1902. godine u neposrednoj blizini postavljenog kamena temeljca za spomenik kosovskim junacima. Projektant je profesor arhitekta Nikola Nestorović iz Beograda. Zgrada je jedan od simbola Kruševca, a u arhitektonskom smislu predstavlja čist neorenesansni stil.
Kao i spoljašnost, i unutrašnjost zgrade je bogato ukrašena.
Na medjuspratu nalazi se svečana sala u kojoj se održavaju kulturni dogadjaji, kao i venčanja. Sala je dekorisana mozaicima Mladena Srbinovića, povodom proslave VI vekova Kruševca.

UPRAVA PRIHODA - ZADRUGA

Objekat je sazidan 1906. godine kao Štedionica. Jedno vreme je u njoj bila i Pošta, a bila je i sedište Kruševačke zadruge, koja je osnovala parni mlin (1922.).


HOTEL PARIZ

Slika

Kafana Pariz je proširenjem (izgradnjom sprata), 1882. godine, sa sobama za prenoćište prerasla u prvi hotel u unutrašnjosti Srbije. Vlasnici su bili naslednici Ljote Karacidisa. Hotel je bio centar kulturnih dogadjanja u gradu, pa su se u njemu održavale i bioskopske predstave. Imao je i stalnu muziku, a zabeleženo je da je u njemu sevdalinke pevala radio pevačica Dara Kostić.
Srušen je 1971. godine i na njegovom mestu danas se nalazi zgrada "Kocka".
Sa tarase hotela Pariz, 14. oktobra 1944. godine objavljeno je oslobodjenje Kruševca u II svetskom ratu.

ZGRADA PASKALJE ZOJIĆA

Slika

Zgrada se nalazila pored hotela Pariz, pa je i ona srušena 1971. godine. Zoja Paskaljević je bio najbogatiji gradjanin Kruševca do II svetskog rata. Potiče iz grčke porodice. Bavio se trgovinom i bio je zastupnik mnogih firmi. Izmedju ostalog bavio se i naftom i petrolejom, pa otuda je i prva pumpa u Kruševcu bila je ispred njegove zgrade. Kao industrijalac imao je udela u mnogim kruševačkim firmama, kao na primer u tekstilnoj industriji "Obilić".
Njegov sin, Mihajlo Bata Paskaljević, je čuveni srpski dramski umetnik, koji na žalost nikada nije igrao u Kruševačkom pozorištu, ali je odigrao dve predstave u kruševačkom Teatru ZA na letnjoj sceni u nekadašnjem svom dvorištu u Obilićevoj ulici.

MUZEJ

Slika


Zgrada je sazidana 1863. godine, kao gimnazijska zgrada. Dogradjivana je 1908. i 1938. Za vreme Balkanskih i I svetskog rata u zgradi je bila vojna bolnica, a za vreme II svetskog rata u njoj je bila neprijateljska vojska. Za muzej je adaptirana 1969. godine.
Muzej je osnovan 1951. godine, a otvoren 7. jula 1954. godine u „Kući Simića“.

KASARNA CAR LAZAR


Slika

Pre izgradnje kasarne „Car Lazar“, 1883. godine u Kruševcu je za smeštaj vojske korišćena manja zgrada u Ulici kralja Milana (na mestu gde je danas osnovna škola „Jovan Popović“). Postojala je i manja kasarna kod Barutane „Obilićevo“. U kasarni „Car Lazar“ bio je smešten „XII pešadijski puk cara Lazara“, koji je pripadao Šumadijskoj diviziji. Zastave Puka su u toku balkanskih ratova i I svetskog rata nekoliko puta odlikovane. Puk je učestvovao u proboju Solunskog fronta.
Po reorganizaciji vojske, 1899,. godine Puk dobija pukovsku muziku, koja je priredjivala koncerte ispred Spomenika kosovskim junacima i u Gradskom parku u Kruševcu.
U kasarni je služio od 1920. - 1930. godine, kao komandant Garnizona, proslavljeni branilac Beograda, Dragutin Gavrilović. Na Solunskom frontu, on je imao čast da prvi učestvuje u njegovom proboju.
Pukovnik Dragutin Gavrilović (rodjen 1882. godine u Čačku) je u Kruševcu živeo deset godina i bio je istaknuti društveni radnik. Kao predsednik Sokolskog društva doprineo je izgradnji Sokolskog doma. Bio je prvi predsednik obnovljene Streljačke družine, a radio je i u Aero - klubu i Okružnom odboru Crvenog krsta. Kruševačka opština ga je 7. maja 1930. godine proglasila za počasnog gradjanina.
Po završetku II svetskog rata, koji je proveo u nemačkom zarobljeništvu, vraća se u zemlju, ali biva odbačen od vojnog vrha i vlasti. Umro je u krajnjoj bedi 19. jula 1945. godine u Beogradu.
U Kruševcu je službovao i vojvoda Radomir Putnik, koji je od 1872. godine bio pevač u kruševačkom Pevačkom društvu „Car Lazar“.


CRKVA SVETOG ĐORĐA

Slika

Saborna crkva roždestva Presvete Bogorodice u Kruševcu je glavni i najveći pravoslavni hram u Kruševcu. Saborna crkva u Kruševcu je sedište Eparhije kruševačke Srpske pravoslavne crkve.
Najraniji podaci o novoj Crkvi Svetog Đorđa su iz 1865. godine. Te godine su za 362 cesarska dukata kupljeni kućevni placevi od Stojana Petrovića, Alekse Marića i Živka Ilića za gradnju nove crkve. Međutim, zbog poteškoća oko isplate naknada za placeve gradnja je odgođena dve decenije.
Od 1873. pa sledećih 12 godina u dostupnim dokumantima nema podataka o gradnji crkve Svetog Đorđa u Kruševcu. Iz spiska planova izrađenih crkava u Kraljevini Srbiji, koji se čuva u arhivu SANU, saznajemo da je zidanje nove crkve počelo tek 1885. godine. Crkva Svetog Đorđa bila je 1898. godine ozidana i stavljena pod krov.Tri zvona za novu crkvu plaćena su krajem 1902. godine. Ministar prosvete i crkvenih dela je 9. novembra 1902. godine odobrio ovaj izdatak.
Posle dosta problema, ugovor za izradu ikonostasa je zaključen 5. februara 1903. godine. Na drvenim pregradama ikonostasa izveden je u duborezu biljni ornament, naročito bogat oko prestonih ikona. Na ikonostasu su očuvane prvobitne ikone do danas. Iako je ugovorom za izradu ikonostasa angažovan jedan živopisac, Živko Jugović, u slikarstvu ikonostasa stilski se jasno razlikuju dve celine. Postoji velika razlika u stilu između gornjih i prestonih ikona. To je pojedine naučnike, među kojima Pavla Vasića, navelo na zaključak da su to radovi dvojice slikara. Sve upućuje, kaže P. Vasić „da su gornje ikone rad Živka Jugovića, a prestone ikone verovatno Milana Milovanovića“. Milovanović je verovatno radio ikone za crkvu Svetog Đorđa po svršetku Akademije u Minhenu, po svoj prilici u leto 1903. godine.
Na zidovima hrama urađeno je 12 fresaka. Za sada se ne zna ko je radio ove freske. U Letopisu je izneta pretpostavka Branka Milenkovića iz Kruševca, rođenog 1897. godine, da je ove freske radio italijanski umetnik Arminije, koji je Milenkoviću poklonio jednu lepu ikonu Sv. Spiridona na platnu.
Crkva je bila završena 1904. godine.

PALATA DRAGUTINA MITIĆA LESKOVČANINA

Slika

Na desnoj strani ulice Majke Jugovića, iza parka, 1930. godine, otac čuvenog novinara, Svetolika Mitića, Dragutin, sazidao je palatu. U zgradi se nalazila prodavnica obuće "Bata". Na spratu su bili stanovi, koje su koristile poslovodje prodavnice, a jedno vreme bila je smeštena i Narodna biblioteka, koja je osnovana još 8. februara 1857. godine pod imenom Čitalište.
Levo krilo zgrade držao je fotograf Milisavljević. Iza palate se nalazila "Kuća Simića". Preko puta, kuću je sazidao apotekar Kedrović i u njoj imao svoju apoteku.

KEDROVIĆ

Slika

Na levoj strani ulice Majke Jugovića, na uglu sa Kosančićevom ulicom, kuću je podigao apotekar Dušan Kedrović.
Dragoslav Kedrović, Dušanov otac, je akademsku titulu stekao 1867. godine u Minhenu, i već naredne godine (1868.) otvorio je prvu apoteku u Kruševcu. Sa učiteljima i profesorima osnovao je djački fond iz koga su pomagani siromašni učenici. Učestvovao je u osnivanju Poljoprivrednog društva. Borio se protiv nadrilekarstva. Učesnik je ratova 1876 do 1878. Odlikovan Takovskim krstom.
Dušan Kedrović je nastavio očevim stopama. Farmaciju je završio 1901. u Insbruku, i započeo studije hemije, ali se zbog očeve smrti vratio u zemlju.
Učesnik je Balkanskih ratova, kao i I svetskog rata.
Projekt apoteke Kedrović, preko puta "Kuće Simića" radio je Nikola Pašić, tadašnji inžinjerski pripravnik.



deLuk

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 21 Feb 2017, 22:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ANTREJSKO TLE ZAVIČAJA

JASTRA
(Priča o postanku imena Rasine, Morave i Jastrepca)


Legenda izvedena na osnovu drame „Jastra“ Dragoslave Šaulić

Slika

Nekada, davno, u stara vremena, na mestu gde se danas Rasina uliva u Moravu, živelo je jedno slobodno pleme, na čijem čelu beše starešina po imenu Panon. Imao je Panon lepu kćer Jastru kojoj su se svi divili.
Kada je Jastra stigla za udaju, razglasi Panon da će je udati za mladića koji se pokaže najhrabrijim, najmudrijim, najpoštovanijim. I dođoše hrabri, pošteni, mudri da se nadmeću za ruku lepe devojke. Među njima isticali su se dvojica: jedan se zvao Ras, drugi Mor. Jastra nikako nije mogla da se odluči koga da izabere za muža.

Slika

Očekujući izbor ćerke, otac Panon je pošao sa velikom pratnjom u obližnju planinu da ulovi divljač za svadbenu gozbu svoje kćeri. U tom trenutku, napade jedno porobljivačko pleme Panonov narod sa željom da ugrabi lepu Jastru i oduzme mu slobodu. Kad mladići, koji su se nadmetali za ruku Jastre, videše nezaštićen narod, zaboraviše takmičenje i pođoše u borbu protiv otimača slobode. Među prvima u boj uletoše Mor i Ras, ali padoše jedan za drugim pred nadmoćnim osvajačima. Videvši da su pali njeni najbolji prosioci, Jastra zgrabi koplje i jurnu među neprijatelje. Ali je okrutni osvajači brzo posekoše.U tom trenutku vrati se Panon sa svojim hrabrim pratiocima i pritekoše u pomoć narodu. Ogorčenim jurišem oni poraziše neprijatelja, ali na poprištu ostadoše mrtvi najbolji, najhrabriji, najpošteniji mladići. Skrhan od bola za izgubljenom ćerkom i dva najbolja njena prosioca, Panon naredi:
„Sahranite Rasa pokraj one bistre reke što vijuga od juga ka severu da žubor njene vode večito priča o hrabrom mladiću Rasu! Mora sahranite pored one veće reke što teče od zapada ka istoku da narod, koji tu bude živeo, prenosi pokoljenjima hrabrost i lepotu mladića Mora! A moju Jastru zakopajte pod onom planinom koja natkriljuje naše pleme. Neka umesto njene kose rasplete jelove i brezove grane. A kad god zapreti opasnost mome narodu, nek Jastra raširi svoje ruke i primi hrabre, mudre i poštene mladiće i štiti ih dok se bore za slobodu svoga naroda.“
Ljudi ispuniše želju svoga starešine. A od tog vremena dve reke dobiše imena Rasina i Morava, a planina naziv Jastrebac.

Slika

„Iz Ilirije teče prema severu reka Angro i uliva se u Brong, u Tribalskoj ravnici, a Brong se uliva u Istar. I tako Istar prima ove dve reke.“Herodot, grčki istoričar
V vek p.n.e.
Najstariji zapis o moravskom kraju. Angro - Zapadna Morava, Brong - Južna Morava, Tribalska ravnica -


deLuk

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 21 Feb 2017, 23:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
MOJ GRAD
K R U Š E V A C


Slika
Krunisanje cara Dusana
Alfonso Mucha

Oblast oko Kruševca je nastanjena još u praistorijsko doba, a poznato je da je imala nastambine i pre dolaska kneza Lazara. Zabeleženo je da je selo Mačkovac, 1282. godine, bilo mesto susreta srpskih kraljeva Milutina i Dragutina.
Osnivač mog grada, Kruševca, je knez Lazar Hrebeljanović. Rodjen je u Prilepcu kod Novog Brda. Njegov otac, Pribac, bio je logotet na Dušanovom dvoru u Prizrenu. Lazar je služio na dvoru cara Dušana. O tome govori i „Povesno slovo o knezu Lazaru“, kao i arhiepiskop Danilo. Kao dvorski činovnik Lazar je od cara Dušana dobio titulu stavioca i sa ovom titulom je imao veliko učešće u političkom životu carevine. Lazar Hrebeljanović se 1353. godine oženio ćerkom velikog kneza Vratka, Milicom. Njen otac je bio iz roda Nemanjića po liniji velikog župana Vukana. Lazar je prisustvovao sahrani cara Dušana Nemanjića, 20. decembra 1355. u mauzoleju Svetog Arhandjela kod Prizrena.
Zvanično se za godinu osnivanja Kruševca uzima 1371. godina. O nastanku grada postoje dve verzije. Po jednoj, knez Lazarje podigao novo utvrdjenje, a po drugoj je proširio već postojeće utvrdjenje.

Slika
Knez Lazar freska, Ravanica

Posle smrti cara Uroša, Lazar je ostao sa titulom kneza, ali je proširio oblast svog uticaja udajom sestre i svojih kćeri, kao i ratovima. Na njegovu inicijativu došlo je do pomirenja Pećke i Carigradske patrijašije, 1375. godine.
Knežev dvor u Kruševcu pokreće mnoge kulturne i graditeljske akcije. Podižu se novi gradovi i manastiri. Živopisna arhitektura Lazarice, Ravanice, Kalenića, Ljubostinje, Naupare, Manasije, Veluća i drugih manastira, zatim gradova: Kruševca, Stalaća, Koznika, Beograda, najbolja su ilustracija ovakve politike.
U Kruševcu se okupljaju, pored domaćih, i strani učeni ljudi, koji su u gradu razvili književnost, slikarstvo, arhitekturu, muziku i druge umetnosti.
Borbe sa Turcima su počele mnogo ranije pre Kosovskog boja. Godine 1380. kod Paraćina, 1386. na Pločniku kod Toplice i 1388. kod Bileće Srbi su uspeli da zaustave Turke. Ipak, 1389. godine turski sultan Murat, stigao je na Kosovo, i u prvom okršaju srpski vojnici su odneli pobedu. O tome Kostantin Filozof piše: "Medju vojnicima koji su se borili pred vojskom beše neko veoma blagorodni (Miloš - zabeležio je neko na margini Konstantinovog dela) koga oblagaše zavidljivci svome gospodinu i osumnjičiše ga kao neverna. A ovaj da pokaže vernost, a ujedno i hrabrost, nadje zgodno vreme, ustremi se ka samome velikom načelniku kao da je prebeglica, i njemu put otvoriše. A kad je bio blizu, iznenada pojuri i zari mač u toga samoga gordoga i strašnoga vlastodršca. A tu i sam pade od njih. U prvi mah odolevali su Lazarevi ljudi i pobedjivali su. Ali već ne beše vreme za izbavljanje. Stoga i sin toga cara ojača opet u toj samoj bici i pobedi. Šta je bilo posle toga? Postiže Lazar blaženu smrt tako što mu je glava posečena, a njegovi mili drugovi molili su usrdno da poginu pre njega i ne vide njegovu smrt. Ova bitka bila je godine 6897. meseca junija 15. dan. A tada, tada ne beše mesta u celoj toj zemlji gde se nije čuo tužni glas ridanja i vapaj koji se ne može ni sa čime uporediti tako da se vazduh ispunio...“.

Slika
Grb kneza Lazara na spoljnoj priprati glavne crkve Hilandar

Na Kosovu polju: „mučenik Hristov postade veliki knez Lazar“ (Despot Stefan: natpis na stubu mramornom na Kosovu), izborom i opredeljenjem za nebesko ispuni reči Njegove: „Od ove ljubavi nema veće do ako ko položi život za bližnje svoje“. Jn 15;13. Onome koji je učinio izbor dostojan Nebeskog Cara narod nepokolebljivo imenu dodaje - car - i ovenčava ga oreolom svetavštva, a Crkva kanonizuje, već nekoliko godina posle pogibije.
Mirovnim ugovorom sa Turcima omogućen je prenos moštiju kneza Lazara iz Prištine u njegovu zadužbinu, Ravanicu, 1391. godine.
Posle Kosovskog boja Turci su na kratko preuzeli kontrolu nad gradom, ali je brzo vraćen Srbima.

Slika
Pohvala knezu Lazaru Jefimija

Kruševac postaje prestonica vazalne države, kojom upravlja knjeginja Milica, a zatim njen sin Stefan. On nastavlja uspešne napore, osobito posle bitke kod Angore 1402. godine, da Srbiju ojača i ekonomski i kulturno.
Stefan, 1405. godine, premešta prestonicu u Beograd, koji je od 1403. godine počeo da obnavlja i utvrdjuje. Medjutim Kruševac nije gubio na značaju, jer se despot 1413. godine u njemu sastao sa sultanom Mehmedom I. Borbe oko kontrole nad gradom nisu prestajale tokom cele prve polovine XV veka, pa on biva predavan Turcima 1413. (na kratko) i 1427. godine (despot Stefan ga pred kraj života predaje), da bi ga 1437. godine osvojili Madjari. Sporazumom o obnovi despotovine Djurdju Smederevcu je 1444. godine vraćen Kruševac, ali ga Turci i definitivno osvajaju 1454. godine kada ga nazivaju Aladža Hisar tj. Šaren Grad zbog različitosti materijala od koga je tvrdjava izgradjena.
U doba turskog ropstva, grad postepeno gubi svoj značaj i doživljava promenjenu sudbinu. Dobija novo ime - tursko ime: Aladza Hisar (Šareni grad), prema raznobojnim zidovima, crkve i dvora. Jedno vreme je bio i strateški centar za turska osvajanja Evrope.
Za vreme austro-turskog rata 1689. godine Kruševac je doživeo kratkotrajnu slobodu. To se desilo još dva puta u 18. veku: prvi put 1737-1739. godine, a drugi put za vreme Kočine krajine, odnosno austro-turskog rata 1789. godine. Svištovskim mirom ponovo je vraćen Turskoj 1791. godine.
Prvi srpski ustanak predstavlja početak konačnog oslobodjenja grada iz viševekovnog ropstva. Kruševac je oslobodjen 1806. i ostao slobodan do 1809. godine, kada je ponovo zauzet. Godine 1810. ustanici ga opet oslobadjaju, ali 1813. godine, sa propašću ustanka, gubi kratkotrajnu slobodu. Oslobodjen je konačno tek 1833. godine.

Slika
Knez Lazar Djura Jakšić

Po oslobodjenju, počinje nagli razvoj i napredak, za koji grad može da zahvali povoljnom geografskom položaju. Naglo povećanje broja stanovnika, razvoj zanatstva i prva akumulacija kapitala, stvorili su bazu za snažan napredak. Od značajnih datuma u razvoju Kruševca treba pomenuti: 1865. otvorena Gimnazija, 1868. prva apoteka, 1857 prva čitaonica.
Izuzetan dogadjaj krajem 19. veka predstavlja proslava 500-godišnjice kosovske bitke 1889. godine. Tada je, u prisustvu brojnih predstavnika svih jugoslovenskuh i slovenskih zemalja, postavljen kamen temeljac za Spomenik kosovskim junacima.
Balkanski ratovi su snažno odjeknuli u rodoljubivom Kruševcu, koji je na front poslao veći broj svojih mladih gradjana.

Slika
Ostaci Donžon kule

U prvom svetskom ratu, 1915 godine, grad je primio ogroman broj izbeglica i mnoga ministarstva srpske vlade koja su se povukla ispred najezde neprijatelja sa severa. Za vreme okupacije austrijska vojska je u Kruševcu obrazovala vojni sud, koji je osudio na streljanje i vešanje veliki broj rodoljuba.
Grad je oslobodjen u jesen 1918. godine, posle sedmodnevne borbe.
Za vreme drugog svetskog rata Kruševljani su masovno demonstrirali protiv pakta sa Nemačkom 25.
marta. Posle demonstracija, 6. aprila, doživeli su bombardovanje fabrika “Obilićevo“ i “Ravnjaka“.
Za vreme okupacije streljano je mnogo rodoljuba iz Kruševca. Grad je oslobodjen 14. oktobra 1944. godine.


deLuk

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 13 Mar 2017, 17:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Prokuplje, prestonica Toplice i nekad centar države Stevana Nemanje

Grad svetog Prokopija

Oko severne strane Hisara reka Toplica teče uzbrdo, a ovaj prirodni fenomen prvi je primetio i zapisao Jovan Cvijić

Slika

Po obilju izvora tople vode, živopisni predeo u zagrljaju Kopaonika, Jastrepca, Radana, Sokolovice, Vidojevice i Pasjače, Južni Sloveni u sedmom veku nazvaše Toplica. I najvećoj reci u svom novom zavičaju, levoj pritoci Južne Morave, dali su ime Toplica. Njene brojne pritoke (Trnavska reka, Tražavačka reka) presecaju brdovite predele što razuđenom topličkom reljefu daje još lepšu sliku.

Prestonica Toplice je Prokuplje. Grad sa oko 40 hiljada stanovnika je razmešten duž obale reke, na 28. kilometru magistralnog puta Niš-Priština. Oko 250 kilometara jugozapadno od Beograda istrajava ovaj bajkoviti kraj sa više od stotinu naselja. U nedrima njegovim, izuzetne civilizacijske domašaje ostvarili su ljudi pre šest milenijuma.

Prvi put se pominje u povelji kneginje Milice Hrebeljanović 1395. godine, kojom ona manastiru Svetog Pantelejmona na Svetoj gori poklanja vinograde i druga dobra u okolini grada "svjatago Prokopija", ali grad na obalama Toplice ima znatno duže pamćenje. Arheološke iskopine i sačuvani istorijski spomenici dokazuju da naselje na mestu današnjeg grada potiče iz praistorijskih vremena.

Veruje se, a o tome je i sve više dokaza, da je ljudski život ovde postojao još u doba neolita. Pronađeni su keramički i drugi predmeti koji pripadaju starčevačkoj i vinčanskoj kulturi. Ime je dobio po svetom Prokopiju, hrišćanskom mučeniku u doba cara Dioklecijana, koji je stradao propovedajući hrišćanstvo. Sveti Prokopije je zaštitnik topličke prestonice podno Hisara. Najstariji hrišćanski hram u Toplici je današnja crkva Svetog Prokopija u Prokuplju. Podignuta je u 10. veku.

Više puta je rušena i zidana, a u njoj su pohranjene mošti svetog Prokopija. Crkveni praznik 21. jul slavi se kao gradska slava Prokuplja.

Sa vrhova Hisara, Borovnjaka, Računkovog brda, Gube i Sokolice puca najlepši vidik na Prokuplje i čitavu Topličku dolinu. A gotovo u celosti brdo Hisar reka Toplica umiva i čini prirodni fenomen epigenium. Oko severne strane Hisara Toplica teče uzbrdo, što je primetio i zapisao čuveni naučnik Jovan Cvijić.

Krajem 12. veka Toplica postaje prestonica srpske države. Stevan Nemanja, Zavidin sin, došao je na očevinu rešen da postavi temelje slobodnoj i samostalnoj srpskoj državi, izgradivši dve crkve i dvor u današnjoj Kuršumliji, Nemanja je odlučio da ovaj grad bude prestonica srpske države. Pod osmanlijskom vlašću grad je dobio ime Urćur.

Slika

Oslobođenje od Turaka dogodilo se 1879. godine. Posle izbijanja Prvog svetskog rata Prokuplje se našlo pod okupacijom bugarskih i austrougarskih snaga, a usled velikog terora od strane okupatora 1917. godine, narod u Toplici diže Toplički ustanak, prvi i jedini takve vrste u svetu, da bi se, potom, živelo životom jedne tipične srpske palanke.

Izrodio je ovaj kraj veliki broj znamenitih ljudi, a za dobar glas Toplice postarali su se i bard srpskog pesništva Rade Drainac, veliko ime našeg slikarstva Boža Ilić, te dr Aleka Savić, Ljubomir Lešanin, Boki Milošević, Ljiljana Dragutinović, Boža Grbić, Žarko Koprivica, Dule Pavlović i mnogi drugi.


glasjavnosti

_________________
Slika Slika


Vrh
invazijaleptira
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 01 Feb 2021, 13:55

Pridružio se: 21 Apr 2020, 13:13
Postovi: 31

OffLine
Istorijat Begeča

Begeč se prvi put spominje 1424. godine u Turskim tefterima 15. veka i već tada je ovo mesto bilo izuzetno dobro organizovano. Prve kuće u Begeču bile su građene od topolove ili vrbove građe, a krovovi su bili pokriveni šašom, trskom i rogozom.

Prvi stanovnici ovog mesta bili su seljaci koji su bežali od „zuluma proklete Jerine“, žene despota Đurđa Brankovića. Begeč je navodno svoj naziv dobio po „Begačima“, ljudima koji su bežali od nevolje. Međutim postoje i druge pretpostavke koje su evidentirane u Turskom tefteru gde se navodi da je na tom prostoru postojalo naselje „Beg-eč“, što bi u prevodu značilo „Begovo naselje“. Begeč je u vreme Turaka bio pod Ugarskom i Turci su u ovo mesto svraćali samo kao trgovci.
Slika

Begeč se nalazi na 20-tak kilometara od Novog Sada na levoj obali Dunava. U blizini se nalazi i poznata Begečka jama u kojoj se nalazi staro selo, koje je poplavljeno pre više od sto godina. Zanimljivo je to da je na ovoj lokaciji postojao i pontonski most. Na ovom prostoru se nalazi i arheološko nalazište Zdanje Vizić i Onagrinum.
Brojna arheološka ispitivanja, dokazala su da su na ovim prostorima postojala naselja iz vremena praistorije. Pretpostavlja se da su Skordisci bili prvo pleme koje se naselilo na prostoru sadašnjeg Begeča. Onagrinum Kastelum prvo je formirano naselje na prostoru Begeča u vidu rimskog utvrđenja i to krajem trećeg veka nove ere.

Negde 1389. godine osim rimokatoličkog stanovništva, prostor Begeča sve više su nastanjivali pravoslavni Srbi. Meštani Begeča su se tokom srednjeg veka bavili poljoprivredom i tako najbolje koristili ono što im je priroda dala, a pre svega kvalitetnu obradivu zemlju.

Kako se u blizini mesta nalazio i Dunav, stanovnici Begeča su se u srednjem veku, bavili ribolovom, a osim ribolova meštani ovog kraja bavili su se i lovom. Poznato imanje Vizić prvi put je pominjano 1408. godine, a između 1804. i 1925. godine bilo je u vlasništvu poznate porodice Kotek. Nakon porodice Kotek imanje prelazi u vlasništvo porodice Kovačević, koja je i sadašnji vlasnik.
Početkom 19. veka naselje Begeč je zvanično pripadalo Sremu, ali je ovo mesto zadesila velika poplava. Poplava je primorala meštane da se sa prostora koju danas pokriva Begečka Jama, presele na današnju lokaciju Begeča.
Slika
Crkva Svetog apostola i jevanđeliste Luke u Begeču, izgrađena je u barokno-klasicističkom stilu 1838. godine. Prelepi ikonostas u rokoko stilu izradio je nepoznati autor, a Jovan Klajić je u kasnijem periodu izradio ikone.

Postoje određene pretpostavke da bi se na lokaciji Begeča mogao nalaziti grob Atile, hunskog vojskovođe i ratnika. Ovaj prostor se smatra jednim od najznačajnijih arheoloških nalazišta iz vremena Rimljana. Često se dešavalo alasima da tokom boravka pored Dunava, pronađu i iskopaju neki staru alatku ili predmet, koji su u to vreme koristili tadašnji stanovnici tog prostora.
Begeč je poznat i po jezeru „Jama“ ili kako jezero još zovu Begečka Jama. Ovo jezero je nastalo velikom poplavom, kada je Dunav potpuno poplavio staro selo. Kako je staro selo bilo pod vodom, seljaci su se preselili na novu lokaciju gde se Begeč i sada nalazi. Između jezera i sela se i danas mogu pronaći nadgrobni spomenici. Pre desetak godina dok je Dunav bio izrazito nizak, mogao se videti toranj nekadašnje crkve u starom selu.

Može se reći kako je Begečka Jama mikromorfološka jedinstvena celina, koja ima karakteristike rečnog, barskog, jezerskog i močvarnog ekosistema. Ujedno je i prirodno stanište brojnih životinjskih i biljnih vrsta. Begečka Jama je 1999. godine proglašena zaštićenim „Parkom prirode“.

izvor : https://www.solis-nekretnine.com/blogne ... a-122.html


Vrh
invazijaleptira
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 09 Feb 2021, 14:08

Pridružio se: 21 Apr 2020, 13:13
Postovi: 31

OffLine
Istorijat Futoga

Zahvaljujući pronađenim arheološkim nalazištima sa Vodica, Sesija, Pašnjaka, Bokternice i Gornje šume, došlo se do činjenica da naselje Futog datira još iz praistorije. Pronađeni pisani tragovi o Futogu, vode nas čak na početak 13. veka i u tim dokumentima se saznaje da je mesto posedovalo pristanišnu luku i feudalni posed.
Futog počinje da se širi u 14. i 15. veku i izrasta u značajno tržište tekstilnih proizvoda i južnog voća. Negde u drugoj polovini 15. veka, Futogu se dodeljuje status varoši i to zbog svog strateškog i ekonomskog značaja. Ovo naselje je 1456. godine dobilo status grada zahvaljujući Kralju Ladislavu i tada dobija naziv Opidium.

Image

Zanimljiva je informacija o tome da je razvojem poljoprivrede i trgovine, Futog stasao u značajno vašarsko mesto. U to vreme svrstan je i u jedan od najvećih trgovačkih centara Evrope pa je zbog toga u mestu čak nekoliko puta zasedao i Ugarski parlament.Poznato je da su Sloveni u Bačkoj bili prisutni od vremena kasnog antičkog perioda, ali prvi nalazi o tome datiraju tek iz 9. veka. Futog je bio u posedu porodice Futaki u 14. veku, Job Gorjanski sredinom 15. veka, a tokom Kraljevine Ugarske u periodu od 1696. godine sve do 1868. godine, bira se i Futoški Knez koji je biran jednom godišnje, a imao je samo simboličnu ulogu.
Futogom je rukovodila Kraljevska komora i to od 1528. do 1703. godine, zatim je u Futogu bilo značajno prisustvo Generala barona Jozefa Nehema od 1703. do 1721. godine. Ovo mesto kasnije dolazi u posed grofa Batlera i zatim u posed grofa Cernhausa. Od 1727. do 1731. godine Futog je u posedu Jozefa Odvajera, grofa Frifrih Lorenca Kavrijana od 1731. sve do 1744. godine.
Od 1744. pa sve do 1769. godine, varoš je pod rukovodstvom Mihaila Čarnojevića od 1769. do 1801. godine grofa Andrije Hadika i od 1801. do 1852. godine mestom rukovodi grof Brunsvik, a od 1852. do 1921. grof Kotek. Futoško vlastelinstvo u vlasništvu porodice Čarnojević u vremenu od 1744. do 1770. godine, bilo je jedno od najvećih u Bačkoj. Grof maršal Hadik je otkupio to vlastelinstvo i po projektu Franciskusa de Paola Manetha, izgradio prelepi dvorac. U nekadašnjem dvorcu je sada smeštena poljoprivredna škola, a ovo prelepo zdanje u Futogu, proglašeno je 2001. godine spomenikom kulture.

Image

Ovaj prelepi dvorac nije do danas značajnije menjao svoj izvorni izgled tačnije baroknu arhitektonsku koncepciju, a rađene su samo neke osnovne izmene u vidu uređenja enterijera. Dvorac ima kompaktnu pravougaonu osnovu, formiran je kao slobodni objekat čiji izgled nekada promovisao status bogatog vlasnika koji ima plemićku titulu. Prozorski otvori su raspoređeni ravnomerno kako na prizemlju tako i na spratu, a objekat poseduje i izuzetno bogat potkrovni venac. Bočni aneksi staklene bašte su najverovatnije dozidani polovinom 19. veka. Velika terasa na glavnoj fasadi naslanja se na stubove koji su proizvedeni od kovanog gvožđa. Zanimljivo je saznanje da je ispod magistralnog puta bio izgrađen tunel, koji je povezivao crkvu Srce Marijino i sam dvorac. U podrumu ovog reprezanatitivnog objekta pronađeni su ostaci zatvora u kojem je nekada davno bio zatvoren feldmaršal August Fon Makenzen.
Futog je od 25. 11. 1918. godine zajedno sa Bačkom, Banatom i Baranjom deo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i to odlukom Velike Narodne skupštine u Novom Sadu!

Futog je nekada imao pet vlastelinskih grbova Austrijskog carstva, kao i šest opštinskih grbova. Kasnije su formiran i grb Austro-Ugarskog carstva, a neke grbove posedovali su i grofovi: Kaurijani i Odvajer, Čarnojević, Maršali Kotek i Hadik. Na jednom od opštinskih grbova postavljen je sveti Florijan, zatim sveti vrači Damjan i Kuzma, poznat je i begečki grb, zatim grb sa klasom konoplje plužnim raonikom i još jedan grb na kome je bio kosač sa kosom.
Zanimljivo je kako se u dalekoj prošlosti govorilo kako se Petrovaradinski šanac (Novi Sad) nalazi kraj Futoga, što dovoljno govori o važnosti ovog mesta u ono vreme. Futog je odlaskom Turaka sa ovih prostora postao komorsko dobro, veoma često iznajmljivano srpskim i ugarskim poznatim porodicama. Poslednji vlasnici Futoga, bili su članovi poznate porodice Kotek. Marija i Rudolf Kotek su svojoj varošici ostavili zadužbinu u vidu katoličke crkve Sveto Srce Isusovo.
Pravoslavna crkva „Sveti Kuzma i Damjan“ poznata i kao Sveti Vrači, izgrađena je u Futogu 1776. godine. Crkva predstavlja nepokretno kulturno dobro i smatra se spomenikom kulture od izuzetnog značaja. Poseduje monumentalne dimenzije, građena je sa izduženim naosom, a na crkvi potpuno dominira vitka silueta zvonika sa polukružnom apsidom, pravougaonim plitkim pevnicama, kao i baroknim zvonikom koji je postavljen na zapadnoj strani iznad samog pročelja. Ikonostas je u Futoškoj crkvi 1799. godine nacrtao Arsenije Teodorović. Nakon rušenja Blagoveštenjske kapele na starom vašarištu u hram je preneta vredna zbirka ikona Pavla Simića.
Prva zvanična škola u Futogu je sa radom započela čak daleke 1707. godine, a prvi učitelj te škole bio je pop Janko. Janko je svoje učenike učio osnovama pismenosti, ali i crkvenog pojanja. Prema nekim dostupnim podacima, kraj oktobra 1944. godine Futog je dočekao skoro prazan. Nakon drugog svetskog rata u Futog su se doselile porodice iz Srema i Bosne pa je broj učenika svakim danom bivao sve veći.

Izvor : https://www.solis-nekretnine.com/blogne ... a-106.html


Vrh
invazijaleptira
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 03 Mar 2021, 13:56

Pridružio se: 21 Apr 2020, 13:13
Postovi: 31

OffLine
Istorijat Veternika

Veternik je mesto koje se nalazi na 5 kilometara od Novog Sada u pravcu Bačke Palanke. U ovom mestu složno žive Srbi, Mađari, Hrvati, Romi i Slovaci. Može se reći da je Veternik pretežno radničko naselje i da se njegovi meštani, uglavnom bave malom privredom.

Mesto je smešteno u Južno Bačkom okrugu i predstavlja kombinaciju ruralne i urbane sredine. Prilivom velikog broja stanovništva, počela je nagla izgradnja velikog broja novih kuća. Trenutno u Veterniku ima manji broj izgrađenih stambenih zgrada, a najveći broj stanovništva živi u svojim privatnim kućama.

Image

Veternik je formiran 1923. godine, kada je kralj Aleksandar odlučio da na sadašnjoj lokaciji ovog mesta, pokloni zemlju veteranima, ratnim vojnim invalidima, koji su izgubili vid u Makedoniji na planini Veternik, tokom Prvog svetskog rata. Srpski dobrovoljci su učestvovali u borbama u velikoj bici protiv bugarskih vojnika, a vid su trajno izgubili, jer su protivnici prema njima pustili nervni gas. Srpski vojnici invalidi su mesto u koje su došli nazvali Veternik na podsećanje na kajmakčalanski planinski masiv na kome su izgubili vid.

Nakon završetka Prvog svetskog rata, kralj Aleksandar svojim dobrovoljcima u zahvalnost što su učestvovali u borbama, dodeljuje zemlju u blizini Novog Sada, tadašnjoj pustari, sadašnjoj lokaciji već izuzetno velikog mesta Veternik.

U vremenu kada im je zemlja poklonjena, ovo mesto je imalo samo dve formirane ulice i mali broj stanovnika. Stanovništvo su tada činili članovi porodica Solunaca, koji su započeli svoj novi život na plodnoj ravnici i tako omogućili nastanak mesta Veternik. Na tadašnji prostor novog Majura, doselilo se 37 porodica sa 107 svojih najmilijih.

U ovom mestu sada živi oko 30.000 stanovnika i ima više hiljada domaćinstava, ali se precizan broj stanovnika i domaćinstava ni danas precizno ne zna. Prema dostupnim informacijama i dosadašnjim popisima, broj stanovnika je vremenom porastao približno za 200%. Izuzetno veliki porast broja stanovnika, posledica je prethodnog rata u Hrvatskoj i BiH i iseljavanja ljudi iz tih krajeva u Srbiju.

Image

Izvor : https://www.solis-nekretnine.com/blogne ... a-107.html


Vrh
invazijaleptira
Post  Tema posta: Re: Varošice i gradovi Srbije kroz vekove  |  Poslato: 15 Jul 2021, 11:17

Pridružio se: 21 Apr 2020, 13:13
Postovi: 31

OffLine
Istorija Sremskih Karlovaca

Image

Sigurno ste barem jednom posetili Sremske Karlovce i uživali šetnjom kroz ovo simpatično Sremsko mesto. Ovaj gradić ima bogatu istoriju, a prvi pisani tragovi ukazuju na to da je na ovoj lokaciji 1308. godine još u doba Rimskog carstva, izgrađena tvrđava pod nazivom „Karom“.

Reč Karom potiče iz mađarskog jezika i u prevodu znači Kandža. Naziv tadašnje tvrđave verovatno je povezan sa orlom Krstašem, koji je sigurno u ono vreme nadletao tadašnju tvrđavu. Sremski Karlovci plene svojom lepotom, a kada posmatrate arhitekturu ovog mesta, jednostavno vam zastaje dah.


Na mestu današnjih Sremskih Karlovaca 1308. godine izgrađena je tvrđava Karom!

Sremski Karlovci su ušuškani na obroncima Fruške gore, a istorija ovog grada započinje još u 14. veku. Na tadašnjem prostoru, formiran je grad pod nazivom Opidium (lat. Oppidium). Sremski Karlovci su poznati i pod sledećim nazivima: nem. Karlowitz, mađ. Karloca, tur. Karlofca.

Grad se zvanično pominje u jednom dokumentu iz 1308. godine, a poznato je da je tvrđava Karom bila pod vlašću tada poznatih i izuzetno cenjenih porodica Morović i Batori. Karlovci su od 1521. godine bili pod vlašću Turaka, dugih 170 godina. U dokumentu Otačniku manastira Krušedol iz 1532. i 1533. godine, prvi put se spominje slovensko ime mesta pod nazivom Karlovci.


Slovensko ime Karlovci spominje se 1532. godine!

Sremski Karlovci su pod Turskom vlašću bili sve do Velikog Bečkog rata, kada je turska vojska u svom povlačenju ka Beogradu na žalost skoro potpuno uništila ovo mesto. I onda se od 1698. do 1699. godine održava kongres tokom koga je označen kraj neprijateljstava između koalicije Mletačke Republike, Austrije i Poljske sa Osmanskim carstvom.

Karlovci nakon 1699. godine postaju izuzetno poznati kao trgovačko mesto, jer su kroz njega prolazili brojni trgovci ka Turskoj. Još većem značaju ovog mesta za trgovce u onom vremenu, doprinela je i blizina Dunava kojim su plovili trgovački brodovi.

Karlovci od 16. veka postaju jedno od najznačajnih crkvenih središta srpskog naroda, a nakon Prve seobe Srba 1690. godine, postaju jedan od značajnih kandidata za sedište srpskih arhijereja. Godine 1713. nakon Trećeg crkvenog privilegovanog izbornog sabora 1713. godine, odlučeno je da se iz manastira Krušedol premesti u Sremske Karlovce.

Veliki požar je na žalost 1788. godine uništio dobar deo naselja, ali je zahvaljujući mitropolitu Stratimiroviću grad ubrzo obnovljen. Nadaleko poznata Karlovačka gimnazija počela je sa radom 1791. godine, a Bogoslovija počinje sa radom 1794. godine. Karlovačku gimnaziju su pohađali sinovi Jakova i Alekse Nenadovića, kao i Vuk Stefanović Karadžić.

Naučno društvo „Karlovački krug“ osniva se početkom 19. veka, 1809. pokrenuta je „Crtačka škola“, a zgrada Magistrata završena je 1811. godine. „Majska skupština“ održana je u Sremskim Karlovcima 1848. godine, a poznati „Blagoveštanski sabor“ održan je 1861. godine, dok je godine 1918. dogovoreno je Ujedinjene srpskih pravoslavnih eparhija. Godine 1920. svečano je proglašena „Srpska Pravoslavna Crkva“.


Karlovačka gimnazija u Sremskim Karlovcima započela je sa radom 1791. godine!

Najpoznatije ličnosti Sremskih Karlovaca su: Arsenije III Čarnojević, Josif Rajačić, Stefan Stratimirović, Đorđe Stratimirović, Stevan Šupljikac, Lukijan Mušicki i nadaleko poznati pesnik Branko Radičević.

Na temeljima starog manastira iz 16. veka 1746. Godine, izgrađen je potpuno novi hram Gornje Vavedenjske crkve. U Karlovce se 1739. godine doselila 51 Nemačka porodica, a ove porodice su se nastanile oko Kapele mira koju su kasnije i obnovili.

Image

Zahvaljujući Pavlu Nenadoviću 1749. Godine, obnovljene su zapuštene škole, a iz posebnog crkvenog fonda koji je osnovao finansirani su učitelji i sveštenici. Nenadović je školama poklonio puno knjiga, a izgradio je i Sabornu crkvu koju je posvetio Svetom Nikolaju. Proširio je i ukrasio baštu, a obnavljao je Fruškogorske manastire i osnovao štampariju.

Zgrada nove rimokatoličke crkve izgrađena je 1768. godine pa su zatim nove crkve posetili feldmaršal Laudon, budući car Josif kao i princ Albert.

U Donjem kraju 1770. godine podignuta je bolnica, a te godine Karlovci su posedovali puno trgovačkih radnji negde oko 36 dućana, kao i veliki broj zanatlija čak 144. Tih dana na prostoru Sremskih Karlovaca pod zasadima vinograda bilo je čak nekoliko hiljada jutara.

I ono bez čega Sremske Karlovce ne možemo zamisliti a to su gostione kojih je bilo skoro 40. Najstarija gostiona u Sremskim Karlovcima je gostiona „4 Lava“, koja je naziv dobila po nadaleko poznatoj česmi u centru Sremskih Karlovaca. Danas ova gostiona nudi vrhunske specijalitete koji su poznati u ovom kraju, a nudi isključivo vina ovog kraja.

Česma „4 Lava“ izgrađena je 1799. godine u spomen završetka prvog vodovoda u Sremskim Karlovcima. Glavni finansijer i pokrovitelj česme bio je Stefan Stratimirović, a za izgradnju česme posebno se angažovao dr. Jovan Živković. Zapisi na pločama od kamena iznad bazena česme ukazuju na to da je ova nadaleko poznata česma obnovljena 1858. i 1925. godine.


Poznata česma „4 Lava“ izgrađena je 1799. godine!

Na Karlovačkim brežuljcima Mateju, Ešikovcu, Lipovcu, Čeratu, Krstuševini i Banstolu od davnina su sađeni čokoti loze. Sremski Karlovci su poznati već vekovima po kvalitetnim vinima i naravno čuvenom Bermetu. Trgovci su od davnina kupovali Karlovačka vina i izvozili ih u daleki svet, a postoje tvrdnje da se Karlovački „Bermet“ služio na carskim dvorovima, brodovima pa čak i na čuvenom prekookeanskom brodu Titanik.

Izvor : https://www.solis-nekretnine.com/blogne ... a-152.html


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 69 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker