Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:11


Autoru Poruka
neno
Post  Tema posta: Re: Grad Bijeljina  |  Poslato: 24 Feb 2017, 19:03
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
Muzej u Bijeljini – II dio


Zgrada gdje je sada Muzej Semberije, dodijeljena je za smještaj suda 1952. godine. Tada je on nosio naziv Sreski sud, a njegova teritorijalna nadležnost bila je za Srez bijeljinski, koji je obuhvatao sadašnju teritoriju opština Bijeljina i Ugljevik.

Slika

Muzejska zgrada kao sud 1952 - 1964. godine
U ovu zgradu, sud je useljen krajem novembra 1952. godine i tu je ostao sve do kraja novembra 1963. god., kada je useljen u novu zgradu na Trgu Kralja Petra Prvog, gdje se i sada nalazi Osnovni i Viši sud i Više tužilaštvo.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u ovoj zgradi boravilo je Sresko poglavarstvo, a poslije 1945. godine tu je bio Sreski narodni odbor. Poslije se Sreski narodni odbor preselio u zgradu preko puta Muzičke škole, a ista svojom dužinom ulazi u Atinsku ulicu. Prilikom adaptacije zgrade za potrebe suda nije mijenjan unutrašnji raspored prostorija.
Prednji zid prema Ul. Karađorđevoj sa kioskom postojao je i za vrijeme Austro-ugarske vladavine. Kiosk tada nije imao zidove nego samo okrugle stubove, a unutra je bila statua austro-ugarskog vojnika, kao simbol vladanja ovim krajevima. Zatvor je prema ulici Jovana Dučića, uz samu ivicu trotoara imao nisku drvenu ogradu i malo dvorište za pristup prema službenom dijelu zgrade gdje je bio i stan za ključara (tj. rukovodioca zatvora).
 
Muzejska zgrada kao škola 1964 – 1977 godine
Posle preseljenja sreskog suda iz zgrade „Konaka” u novosagrađeni objekat, navedeno zdanje dobija novu funkciju. Kako je u neposrednom susjedstvu ,,Konaka”, još od 1885. godine, radila ,,Prva narodna osnovna škola" (od 1945. god. OŠ „Fadil Jahić Španac”), početkom 1964. god. ova obrazovna ustanova dobila je na korištenje pomenuti iseljeni objekat. Uz ovo prostorno proširenje škola je dobila i deset novih odjeljenja nižih razreda, kao deset novih radnika. Tako je, po svom položaju, jedno od centralnih mjesta u gradu postalo, više nego ikad ranije, stecište đačke graje, ali i hram osnovnih saznanja za mnoge generacije.
Pored učionica u samom objektu, đacima je bilo na raspolaganju i neveliko dvorište. Dio dvorišta neposredno uz ,,Konak” bio je neuređen, djelimično posut šljakom i sitnijim šljunkom. Njega su, naravno uglavnom koristili učenici nižih razreda, jer im se nastava odvijala u zgradi ,,Konaka”. Iza starog školskog objekta postojalo je i djelimično uređeno igralište sa košarkaškim terenom. Ono će, poslije preuređenja i asvaltiranja početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka postati centralno mjesto održavanja ljetnih košarkaških liga.
Svi elementi školskog programa, od početka sedamdesetih godina prošlog vijeka, odvijali su se sve teže i teže, jer se broj odjeljenja opterećenih velikim brojem učenika povećavao. U školskom ljetopisu za 1972/73. godinu zabilježeno je sledeće: ,,Kolektiv preduzima sve mjere i ulaže ogromne napore za održavanje i uređenje dotrajale zgrade kao i njene okoline, kako bi ona bar djelimično pozitivno djelovala po učenike i sredinu u kojoj se ona nalazi”. Od 1975. godine stanje se naročito pogoršalo, pa se konačno pristupilo izgradnji novog objekta, na novoj lokaciji. Početkom školske 1977/78. godine škola se preselila u novu zgradu izgrađenu po normama za osnovnu školu, sa funkcionalnim i brojnim prostorijama.
 
Muzej u Bijeljini je osnovan Odlukom SO-e Bijeljina 28. oktobra 1970. pod nazivom „Samostalna muzejska zbirka u Bijeljini”, da bi kod Okružnog suda u Tuzli bio registrovan 25.10.1971. god. a upravnik Muzeja D. Čolaković stupio je zvanično na ovo radno mjesto 01.09.1972, što znači da su pripremne radnje trajale oko 2 godine. Muzej je u početku godinu dana imao jednu kancelariju u direkciji RMK Zenica, pa naredne godine u upravnoj zgradi Medicinskog centra, a od 1974. godine Muzej se uselio u danas nepostojeću staru kuću Radošević u ulici Dositeja Obradovića 7 i tek tada zaposlen je drugi radnik - za pomoćne poslove (05.03.1974. godine). Od 1974. pa do 1992. godine Muzej je bio integrisan kao radna jedinica u sastavu Centra za kulturu i nikada nije uspio da zaposli, pored upravnika, više od jednog kustosa. Zahvaljujući ogromnim naporima utemeljivača, i sredstvima ove ustanove Muzej je 24.09.1978. godine prešao u renoviranu i rekonstruisanu zgradu Muzeja u kojoj se i danas nalazi, i time je pronađeno trajno rješenje za ovu ustanovu (iako je upotrebna dozvola dobijena tek 14.08.1985. god.). Od useljenja u zgradu Muzeja u muzejskom vlasništvu je i kiosk ispred zgrade, a od 1979. i spomen-kuća lista „Oslobođenje” u D. Trnovi, zatim spomen-zadužbina R. Čolakovića od 1983. („Crvena Pravda”), od 1982. godine Spomen-soba F. J. Španca i stari voz „Ćiro”.


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Grad Bijeljina  |  Poslato: 24 Feb 2017, 20:44
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
Garda Panteri


Slika


Prva bijeljinska laka pješadijska brigada (Specijalne brigade Garde „Panteri“) je bila jedna od elitnih jedinica Vojske Republike Srpske.

Kroz sastav Garde Panteri je prošlo oko 2.000 pripadnika, od kojih je preko 100 poginulo a 800 ranjeno. Komandanti brigade su bili Ljubiša Savić Mauzer i Branko Pantelić-Panter.
Garda Panteri je osnovana 2. maja 1992. godine, a od 2. maja 1992. do 01. jula 1992. se zvala „Nacionalna garda Srpske autonomne oblasti (SAO) Semberija i Majevica“. Jedinica se nalazila u sastavu Istočnobosanskog korpusa. Promenila je ime u "Panteri" u čast poginulom Branko Pantelić-Panter. Njen osnivač je Ljubiša Savić Mauzer


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Grad Bijeljina  |  Poslato: 24 Feb 2017, 20:55
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
Gardijska brigada "Panteri"


Marta 27. 1992.g. u Bijeljini je osnovana jedinica sa nazivom Nacionalna garda. Najzaslužniji za njeno formiranje i prvi komandant bio je Ljubiša Savić - Mauzer, prozvan po legendarnom pištolju iste marke, od kog se nije odvajao. Ljubo je pre rata bio socijalni radnik i jedan od osnivača lokalnog ogranka SDS-a.. Osnovu ove jedinice činio je jedan od lokalno osnovanih oružanih odreda. Novoformirana jedinica je učestvovala u oštroj borbi početkom aprila, nakon koje je Bijeljina stavljena pod punu kontrolu srpskih jedinica. Ubrzo jedinica Nacionalna garda dobija i službeni naziv: 1.Gardijska laka pešadijska bijeljinska brigada. Imenovan je i novi komandant major Branko Pantelić - Panter.

.....Početno metrijalno stanje je bilo loše. Za transport ljudstva i metrijala korišćena su mobilisana građanska vozila. Zahvaljujući velikom angažovanju Ljubiše Saviće gardi su ubrzo dodeljeni tenkovi T-55 i OT M-60P/PB, od kojih je formiran "Gvozdeni" bataljon. I pored toga što je službeno vođena kao laka brigada (po terminologiji nasleđenoj od JNA) ova jedinica je imala niz formacijsko - organizacijskih specifičnosti, između ostaloga i padobransku četu, kao i odeljenje od 4 aviona (2 An-2, 1 Utva-75 i 1 avion poljoprivredne avijacije). Svakako jedna od najupečatljivijih osobina garde je bila njena improvizovana oklopna tehnika, o čemu ćemo pisati u daljem tekstu.

.....Garda je uzela puno učešće u ratu koji se naglo rasplamsavao. Tokom svoga postojanja učestvovala je gotovo na svim delovima ratišta po Republici Srpskoj. Jedna od najznačajnijih akcija bila je proboj blokade naselja Smoluća (opština Lukavac) u kome se našlo više hiljada srpskih civila i vojnika, koje su okružene od 18.juna pa do kraja avgusta držale snage 2.korpusa tadašnje armije BiH. U sadejstvu sa drugim jedinicama VRS probijena je blokada, nakon čega je stanovništvo prebačeno na sigurniju teritoriju. Praznu Smoluća je nakon toga zauzeta i spaljena. Tokom borbi na Majevici 4. septembra 1992., poginuo je komandant jedinice Branko Pantelić - Panter. U znak sećanja na slavnog komandanta nazivu jedinice se dodaje "Panteri" i izrađuje se stilizovani amblem sa slikom Pantera u skoku. Tokom rata kroz gardu je prošlo više hiljade vojnika, od kojih je 101 poginuo, a 650 je bilo ranjeno. Nakon rata u Bijeljini je podignuto nekoliko spomenika u znak sećanja na žrtve i zasluge gardijske brigade - "Panteri"




Vizuelni identitet "Pantera" zauvek su obležile kolone improvizovanih oklopnih vozila, raznih oblika i sa različitim naoružanjem. Največu zaslugu za njihovo nastajanje je imao kapetan Mišel Ostojić, (rođen u srpsko-francuskom braku), koji je početkom rata u Jugoslaviji napustio francusku vojsku i došao u domovinu kao dobrovoljac. Garda je osnovana krajem marta 1992., a već u aprilu ovaj talentovani konstruktor je izradio prvo vozilo. Kao osnova iskorišćen je laki vojni kamion TAM110, na čijoj platformi je montiran trocevni PA top M-55 od 20mm, poznati "Trocevac". Montažna kabina je uklonjena, a samo oruđe je dobilo oklopnu zaštitu od 8mm debljine, što je bilo dovoljno od lakog pešadiskog oružja i fragmenata granata. Sva vozila kapetana Ostojića su imala po neko jedinstveno obeležje, u ovom slučaju to je bila potkovica postavljena na prednji deo vozila. Sledila su mnoga druga vozila, koja su nastala po principu da se koriti ono čega u datom trenutku ima na raspolaganju. Tako su iz remontnog zavoda "Soko" preuzeti avionski topovi NR-30 i GŠ-23, sa aviona MiG-21, koje je odlikovala veoma velika kadenca paljbe, a za osnovu su uzimani kamioni marke TAM ili FAP, terenski automobili UAZ ili oklopni automobil BRDM-2. Jedan od najboljih proizvoda je bio višecevni lanser raketa na TAM-u 110, koji je potpuno oklopljen (podvozje ovog kamiona je korišćeno i za serijsku proizvodnju oklpnih vozila BoV). Nakon potpunog oklopljavanja gde je vozilo dobilo karakteristično zašiljen prednji deo, na gornjem delu vozila montiran je uređaj sa tri lansera nevođenih raketnih zrna kalibra 69,7mm. Lanseri su dodatno oklopljeni tako da su dobili "kutijasti" oblik. Originalno lanseri su stigli u kompletu sa lovcem F-86 Sejbr u sklopu savzničke (američke) vojne pomoći Jugoslaviji polovinom pedesetih godina i bili su predviđeni za dejstvo po većim ciljevima u vazduhu. Nakon što je potrošena zaliha američkih raketa montirani su lanseri nevođenih raketnih zrna 57mm, koji su bili namnjeni MiG-u 21. Jedna od najzanimljivijih konstrukcija nastala je na kamionu FAP-13, koji je oklopljen, a na zadnjem delu platforme montiran je top M-48 76mm. Vizuelni identitet je obezbedio šiljak i potkovica na prednjem delu vozila, kao i veliki krst na prednjem levom blatobranu. Sve zaštitne ploče ugrađene su pod velikim uglom što je doprinelo boljoj balističkoj zaštiti. Jedan od FAP-ovih kamiona je poslužio kao osnova za PA rakete K-13, iz borbenog kompleta prvih MiG-21.
.....U radionici kapetana Ostojića svako vozilo je bilo unikat. Na oklopnom izviđačkom automobilu BRDM-2 je uklonjena kupola i ugrađen automatski PA top GŠ-23, od 23mm. U vozilo je ugrađen drugi motor i spolja je montirana dodatna zaštita. Terenski automobili UAZ 469 poslužili su, nakon oklopljavanja, za ugradnju PA mitraljeza 12,7mm DŠK, 14,5mm KPVT ili četvorocevnog preuzetog sa lovca F-86D. Primenu su našli i stari PA topovi sovjetskog i američkog porekla: 61K (M1939) od 37mm i M-12 od 40mm, koji su ugrađivani na oklopljene kamione. U stroju brigade tenkovima je takođe dodavan improvizovan oklop, a na oklopljeni TAM 5000 montiran je VBR M-63 Plamen itd.
.....Improvizovana oklopna vozila su izrađivale i druge strane tokom rata, ali je primetno da su vozila bijeljinskih Pantera imala najveću borbenu efikasnost, gde je naročito puno pažnje, za razliku od ostalih modifikacija, posvećivano profilisanju oklopa zarad postizanja maksimalne zaštite.


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Grad Bijeljina  |  Poslato: 24 Feb 2017, 21:03
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine


Slika

Mauzer


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Grad Bijeljina  |  Poslato: 26 Feb 2017, 23:44
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine



Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Grad Bijeljina  |  Poslato: 27 Feb 2017, 12:57
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
Bijeljinski Romeo i Julija


Slika


Jovan Dučić je jedan od najznačajnijih srpskih mislilaca i pjesnika, autor niza knjiga poezije i proze, među kojima su i „Gradovi i himere“ i „Blago cara Radovana“, akademik Srpske kraljevske akademije, diplomata Kraljevine Srbije i Jugoslavije u Rimu, Atini, Madridu, Kairu i Društvu naroda, poslanik (u rangu koji je odgovarao rangu ambasadora) u Budimpešti, Rimu i Madridu.

Prvi jugoslovenski diplomata sa zvanjem ambasadora (u Bukureštu), veliki rodoljub, ali i osvajač brojnih ženskih srca u gradovima u kojim je službovao, zavodnik koji je od jedne zaljubljene grofice na poklon dobio vilu u centru Budimpešte, koju je poklonio svojoj zemlji i u kojoj je i danas ambasada Republike Srbije, čovjek koji je, priča se, na pitanje zašto nema kuću u Beogradu, odgovorio: „Šta će mi kuća, kad ću jednom imati čitavu ulicu?“.
Jednog jesenjeg dana 1893. godine u Bijeljini je, na početku uzbudljivog životnog puta, osvanuo Jovan Dučić. Prvo zaposlenje koje je našao nakon završene somborske Preparandije (Učiteljske škole) bilo je u Srpskoj osnovnoj školi (današnja OŠ „Sveti Sava“) u Bijeljini.
Pod uticajem jugoslovenskih slobodarskih ideja i talasa nacionalnog buđenja koji su zahvatili tadašnju Bosnu i Hercegovinu, Dučić se odmah uključio u društveni život Bijeljine, privlačeći pažnju okoline kako već tada bogatim duhom, tako i hercegovačkim stasom i naočitošću. Vrlo brzo po dolasku u Bijeljinu, sa vršnjacima – trgovcima, zanatlijama i rijetkim službenicima, osnovao je amatersku dramsku grupu koja je izvodila komade nacionalno-romantičarskog sadržaja.
U to vrijeme, središnji kulturni događaji su bile Svetosavske akademije, a Akademija  u hotelu „Drina“ 1894.godine je imala sledeći program:

1. Govor – Jovo Dučić, srpski učitelj
2. Srbin, Srbin – kompozicija Havlasa, pjeva muški zbor
3. Vila – J. J. Zmaj, deklamuje Vjera Bugarska, srp. učiteljica
4. Sabljo – pjesma
5. Sveti Sava – pjesma V. Ilića, deklamuje Katarina Novaković, učenica IV  razreda osn. škole
6. Duet za tenor i bariton, od Ivana pl. Zajca, pjeva g. Stevo Todorović, ovdašnji građanin
7. Izdajici – J. J. Zmaj, deklamuje Pavle Čonić, srp. učitelj
8. Pod prozorom – pjevaju članovi muškog zbora
9. Kosovka djevojka – narodna pjesma uz guslu
10. „Svetislav i Mileva“ – žalosna igra u četiri radnje, predstavlja bijeljinska srpska omladina.


Vjerovatno na ovoj Svetosavskoj akademiji mladi Dučić je upoznao Magdalenu – Magu Živanović, unuku bogatog bijeljinskog trgovca i jednog od najuglednijih Bijeljinaca (Magdalenino rođeno prezime joj je bilo Nikolić, ali je iz ljubavi prema djedu preuzela njegovo prezime). Kasnije je Dučić ovako opisivao Magdalenu: „Al i bješe đevojka, rođo moj, da je ne bi aman u svoj Posavini našao! Mani se, čoče, ko je nije vidio, nije mu ni oko zapelo za njom.“ Njihovi savremenici su o mladoj Magdaleni govorili da je voljela da se poslednja pojavljuje u kolu, jer je držala do toga da svi na nju obraćaju pažnju. Bila je uvijek lijepo obučena, držeći u ruci pri igranju crvenu maramicu kojom je često mahala, a ostale su im u sjećanju i njene crvene papuče u kojim je igrala.
Između dvoje mladih ubrzo je planula ljubav, koja je od početka bila osuđena na propast, što će Jovanu i Magdaleni donijeti oreol bijeljinskih Romea i Julije. Krajem 1893. godine mladi ljubavni par se tajno vjerio i, vjerovatno pod Dučićevim uticajem, Magdalena je počela da piše poeziju, postavši tako prva bijeljinska pjesnikinja. Ubrzo je o ljubavi Živanovićeve unuke i siromašnog učitelja počelo da se priča po čaršiji i svi su čekali da vide šta će se dogoditi i kako će reagovati Magdalenina porodica.
Naravno, u to vrijeme je bilo teško preći preko klasnih razlika i Magdalenin otac nije dozvolio da mu se kćerka uda za siromašnog čovjeka iz nepoznate daljine i za nju je tražio priliku ravnu sebi po bogatstvu i položaju. Kao patrijarhalno vaspitana kćerka, Magdalena ga je poslušala i nije se udala za Dučića, ali je bila dovoljno odlučna da se ne uda ni za „priliku“ koju joj je našao otac, bogatog trgovca iz Brčkog.
Kraju Magdalenine i Jovanove je doprinijela i sila mnogo moćnija od bijeljinske čaršije i porodice Živanović. U maju 1894. godine policija je izvršila premetačinu Dučićevog stana i pronašla dvije rodoljubive pjesme u kojim Dučić, između ostalog pjeva:

„Ne trza te užas bjede, nit te trza užas rana,
Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom okovana,
Zarudiće ljepša zora, ljepšom dobu svanut dani...“


10. jula iste godine Dučić je, na osnovu rješenja Zemaljske vlade, morao da zauvijek napusti Bijeljinu i svoju Magdalenu. Dopisivali su se još nekoliko godina, a onda su Dučićeva pisma prestala da dolaze. Svojevrsna pjesnička prepiska je ostala zabilježena i na stranicama književnog časopisa „Bosanska vila“ u kojem su objavljivane njihove pjesme.
Magdalena je pisala:

Nad grančicom djeno slavuj bolno jeca,
Spustila se noćca tija,
Đe potočić tiho bruji, vjetrić pirka
I grančicu lako nija:
Tu umorna duša moja mira traži
I u čežnji tebe čeka:
Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,
Kad ćeš doći izdaleka...?“


A Dučić joj je „odgovarao“:

Tebe tražim dan kad mine
I spusti se veo noći,
Kad zvjezdano nebo sine,
I po tihoj, po samoći,
Mjesec blijedi kad zaplovi
Po pučini neba plava
...
Tebe tražim slatko lane
I plamene tvoje oči
I sve dane prosnivane,
Probdivene strasne noći –
I vesele, burne sate
I jad što me sjeća na te...“


Magdalena nikad nije preboljela rastanak sa Dučićem i sve do smrti, 1956. godine, živjela je u kući svoje mladosti, usamljeno i u nepovjerenju prema spoljnom svijetu, zaboravljena gotovo od svih. Jedina utjeha su joj bila bezbroj puta pročitana Dučićeva pisma.
A ni Dučić, i pored nebrojenih ljubavnih avantura, vjerovatno nikad nije prebolio Magdalenu, o kojoj je često sa sjetom pričao svojim prijateljima.
O Dučićevoj vezi sa Bijeljinom svjedoči i jedna molba koju je Dučić, kao već poznati književnik i diplomata, dobio od Pjevačkog društva „Srbadija“ za pomoć u izgradnji doma za potrebe Društva: „Na prvom mjestu, u ovome idealnom, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi željelo i da bi bilo srećno, ako vidi da Vaš dom Srbadije bude sazidan i nazvan Zadužbina pesnika Jovana Dučića“, stoji, između ostalog, u pismu upućenom 1937. godine.
Na margini pisma Dučić je zapisao: „Poslao 6. decembra 1937. godine prilog od 1.000 din. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pjesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka“.



BIJELjINA - Najznamenitija građevina u Bijeljini, kuća u kojoj je nekada živjela Magdalena Nikolić-Živanović, velika ljubav Jovana Dučića, danas izgleda tragično, skoro i kao priča koju nosi.


Slika


Uspomena na veliku ljubav propada, a nedavno je bila zapaljena. Krov je izgorio, pa je sada to ruglo u centru grada, koje svi žale, ali niko ni prstom da mrdne da se kuća ljubavi popravi.
A mnogi se u Bijeljini ponose što je njihov grad poznat po Magi i Jovanu. I ništa više od toga da učine. Doduše, Književni klub "Jovan Dučić" postavio je spomen-ploču na kuću, koja je i tada bila ruina. Godinama su se u njoj sklanjali beskućnici i lutalice. A onda je, u septembru, buknuo požar.
Zabilježeno je da su se na svetosavskoj svečanosti u Bijeljini 1894. godine zbližili mladi učitelj Jovan Dučić i djevojka Magdalena iz ugledne trgovačke porodice. Iskra ljubavi je raspalila veliki plamen. Po jednoj verziji Maga i Dučić su se tajno vjerili. U provincijskom gradu tako nešto, posebno ljubav Nikolićeve i učitelja Hercegovca, nije mogla da ostane tajna. Njihova veza mnogima je zasmetala, a posebno njenom djedu, jer je htio da se njegova unuka bogato uda. Uslijedili su policijski pretresi Dučićevog stana. Pronađene su neke, za to vrijeme, inkriminisane pjesme, pa je učitelj, zbog rodoljubive poezije, protjeran sa zabranom rada u školama tadašnje BiH.
Magdalena ostaje sama u Bijeljini, čekajući da joj se nekad vrati njen pjesnik. Do njihovog ponovnog susreta nikada više nije došlo. Doduše, stizalo je dosta pisama iz Hercegovine u kojima mladi Dučić izražava pregolemu ljubav prema Magi, ali kasnije i to prestaje.
Postoji i priča da je djed Pero Magdalenu doveo pred ikonu i zatražio da se zakune da se neće udati za Dučića, siromašnog učitelja. Po toj priči ona se zaklela da se nikada neće udati.
I nije se udala. Pisala je poeziju, a inspiracija za njeno stvaralaštvo bio je Dučić. Ostala je poznata i po potpisima svojih pjesama Maga Ž. ili Maga Živanović.
Poslije odlaska Dučića Maga se zakapijala u djedovoj kući, u centru Bijeljine. Mnogo prstiju je bilo umiješano u ovu veliku ljubav. Ispaštali su samo njih dvoje, bez mogućnosti da jedno drugom kažu šta im se to dogodilo. Zašto je sve oko njih i njihove ljubavi sve tako nepojmljivo i nerazumljivo. Magdalena se upokojila 1956. godine u osamdesetoj godini života. Sve vrijeme bila je sama, sa sjećanjima na svoju veliku ljubav.
Dučićevo prvo nadahnuće
Na nevelikom spomeniku u bijeljinskom groblju Pučile, tamo gdje su sahranjivane najuglednije porodice, stoji uklesano "Ovdje počiva Magdalena Nikolić-Živanović, prvo nadahnuće pjesnika Jove Dučića i sama pjesnik".
Taj epitaf na bijeljinskom groblju i oronula kuća njenog djeda, u kojoj je samovala sav svoj vijek, te nekoliko sačuvanih pisama, jedini su svjedoci velike ljubavi koja je u Bijeljini rođena o svetosavskim svečanostima daleke 1894. godine.
- Na toj svečanosti Magdalena je, povodom obilježavanja Svetog Save recitovala Zmajevu pjesmu "Svijetli grobovi". Program je po običaju bio raznovrstan, bogat i dobro pripremljen - kaže direktor Muzeja Semberije Mirko Babić.


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Grad Bijeljina  |  Poslato: 17 Mar 2017, 19:58
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
“Stvorio stihove kojih se ni Šekspir ne bi postidio”

Jedana od najznamenitijih ličnosti u istoriji srpskog naroda sa ovih prostora jeste pjesnik i guslar Filip Višnjić, koji je postao i simbol grada.

Slika

Poznati slijepi guslar i pjesnik Filip Višnjić rođen je u selu Trnova, 1767. godine, od oca Stojana Vilića i majke Marije, poznatije kao Višnje. Otac mu je rano umro, a majka se preudala u Međaše. Sa sobom je u novi dom povela i svog od boginja oslepelog sina Filipa.
Kada je imao dvadesetak godina mladi Filip, koji se po majci počeo prezivati Višnjić, sa guslama u ruci krenuo je od mjesta do mjesta širom Bosanskog pašaluka i pjevajući uz gusle narodne pjesme učinio život koliko toliko snošljivijim.
Usred ustanka, 1809. godine, prešao je s porodicom u Srbiju i, s guslama u rukama, išao po zbegovima i ustaničkim šančevima i pjesmom hrabrio narod da istraje u svojoj velikoj buni protiv Turaka . Upoznao je skoro sve ustaničke vojvode, podrinjske naročito, a i oni njega. Sa Stojanom Čupićem - Zmajem od Noćaja se i trajno sprijateljio (u njegovoj kući u Salašu Noćajskom je smjestio i svoju porodicu). Pune četiri godine, od 1809. do 1813. godine, proveo je slijepi guslar u ustaničkim logorima i “mnogo puta kupio oko sebe vrela zrna i slušao tursko alahanje na palisadama opkopa”, kako je umio da kaže Milorad Panić Surep u svojoj monografiji Filip Višnjić - pjesnik bune.
Iz njegovog grla kao bujica pokuljali su stihovi novih, njegovih pjesama o slavnim bitkama koje je neposredno, među ustaničkom vojskom, doživjeo. i pratio, o njenim poznatim starješinama i junacima.
Posle poraza ustanika u Boju na Zasavici, kojim je i okončan Prvi srpski ustanak, slijepi guslar je, kao i većina drugih, prebjegao u Srem i nastanio se u selu Goku (danas Višnjićevu), odakle je, opet sa guslama, išao u mnoga mjesta po Sremu, Slavoniji, Bačkoj, Banatu i pjevao svoje, a i druge narodne pjesme, pronoseći slavu i veličinu srpskog naroda i njegove junačke borbe za nacionalno oslobođenje.
“Čujući ja da on zna lijepi pjesama, osobito od Karađorđina vremena, dobavim ga u Šišatovac 1818. godine, pa onda od njega prepišem kako ove pjesme koje su štampane tako i još tri od Karađorđina vremena, koje sam ostavio da njima, ako bog da zdravlje, začinim petu knjigu. Ja zacijelo mislim da je ove sve pjesme, od Karađorđina vremena, Filip sam spjevao”.
Za samo četiri godine, koliko je proveo među srpskim ustanicima u Srbiji, Filip Višnjić je spjevao ukupno trinaest originalnih pjesama, od kojih deset sa temama iz Podrinja, jedna iz Užica, jedna je teritorijalno neodređena, a samo jedna se odnosi na cijelu Šumadiju. Od Filipa Višnjića Vuk je zabilježio i još nekoliko narodnih pjesama, koje je Višnjić na njemu svojstven način “dotjerao”, dopunio novim pojedinostima i preradio.
Originalne Višnjićeve pjesme značajne su, i umjetnički vrijedne, prije svega, po tome što ih je ovaj, uistinu, pjesnik bune ispjevao u samoj borbi, u šančevima ustaničkim, što se odnose na najvažnije događaje i ličnosti iz Prvog srpskog ustanka i, naročito, po tome što su nastale iz pjesnikovog uspjelog stvaralačkog nastojanja da se širokom i dugom klasičnom desetercu udahne nova snaga i da se njegov ritam i metar oplemene novim sadržajima i novim misaonim dometima" (Vojislav Minić).
Višnjićeve pjesme bogate su faktografijom, nizom karakterističnih detalja i pojedinosti, ali nikako ne suvišnih već smišljeno i strogo odabranih, tako da oni nezamjenljivo služe potpunijem izražavanju misli, motiva, likova i radnje. U svoje pjesme unio je Višnjić više od tri stotine toponima i antroponima. Vlastiti poetski postupak sam će obrazložiti (Mušickom): “Pitao sam vojske prišedše za bitku, ko ih je predvodio, gdi su bili, ko je poginuo, pritiv koga su išli…” I sve te pojedinosti vješto je utkivao u cjelinu pjesme.
Po obimu (5.001 stih) i, naročito, po “širini i dubini” prikazanih događaja i ličnosti iz vremena Prvog srpskog ustanka, po svojim umjetničkim kvalitetima, najznačajnije Višnjićevo pjesničko djelo je poema Početak bune protiv dahija. U njoj, pored hronološkog prikazivanja početka i toka velike oslobodilačke bune srpskog naroda, Višnjić otkriva i dublje korjene i socijalne uzroke “kavge”. Ovu pjesmu o buni na svojevrstan način dopuniće donekle sve ostale Višnjićeve pjesme, sve dok jedna takva cjelina ne bude naglo prekinuta sa privremenim porazom Ustanka.
Zaćutao je i veliki pesnik. Kazivao je uz gusle samo ono što je u buni stvorio. I to samo radi toga da sredstva za život obezbjedi. Ni Vuk ga nije uspio nagovoriti da se vrati u Srbiju i još po neku pjesmu spjeva. Jer, srpskih vođa i vojvoda više nije bilo u ponovo porobljenoj Srbiji (ili su bili izginuli, ili “anonimno čamili negdje u Austriji i Rusiji”). A Vuk još misli da mu je “bilo vrlo dobro u Sremu: gdje je god došao, ljudi su ga zbog njegovih pjesama častili i darivali; sina je svoga dao u Goku u školu; imao je svoga konja i taljige, i čisto se bio pogospodio...”
Ipak, prije će biti da se Višnjić nije vratio u Srbiju, niti nastavio da stvara deseteračke pjesme, zato što je, kao i junaci koje je opjevao, teško doživjeo poraz ustanka i tragičnu sudbinu Karađorđevu.
Novi, Milošev ustanak, nije ga privlačio. Jer, “oni, u kojima je gledao oličenje svoga sna - Karađorđe i Čupić - pali su kao žrtve od bratoubilačke ruke, pop Luka je čamio sve do 1822. u Štajerskoj i Rusiji. Ne, pjesnik bune i hvalospevac junaka nije imao šta da traži u Srbiji” (Milorad Panić Surep).
Ali, po onome što je stvorio za svega četiri godine učešća u ustanku (1809.-1813), Višnjić je obezbjedio sebi dostojno mjesto u istoriji srpske književnosti, iako, nepravedno, njegovo ime ne stoji  ispred ili na kraju epskih pjesama koje je stvorio. One se od Vuka do naših dana vode kao narodne (a one to i jesu po sadržini, formi i jeziku), iako im se zna autor. A to je pjesnik bune Filip Višnjić, koji je, kako jednom reče Ivo Andrić, “stvorio stihove kojih se ni Šekspir ne bi postidio”, a koga učeni Slovenac Jernej Kopitar još 1815. godine nazva “srpskim Omirom”.
O Filipu Višnjiću napisano je niz književno-istorijskih tekstova, članaka i obimnijih studija. 
Najpoznatiji su integralna studija Milorada Panića Surepa: Filip Višnjić - pjesnik bune i monografija dr Milana Budimira: Filip Višnjić - srpski rapsod.
Ime Filipa Višnjića danas nosi nekoliko škola, narodne biblioteke i drute ustanove kulture u Srbiji i Republici Srpskoj. Zahvalni podrinjci podigli su mu spomenike u Bijeljini i Loznici.


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Grad Bijeljina  |  Poslato: 17 Mar 2017, 20:03
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
Planinsko selo usred ravnice

Iz inspiracije jednog čovjeka i njegove nostalgije za postojbinom, nastalo je etno-selo Stanišići, jedinstveno ljudsko zdanje kod Bijeljine, koje svojom ljepotom nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Slika

Zaposleni u ovom kompleksu kažu kako je tvorac svega Boris Stanišić, koji je dio zavičaja, iz kojeg je morao da ode zbog nemilih događaja devedesetih godina prošlog vijeka, prenio u Semberiju i tako planinsko selo smjestio usred ravnice.
Cijela priča počela je od restorana "Konoba Stanišić", koji je izgrađen 2003. godine, a kako je odziv bio dobar i interesovanje raslo, kompleks se širio, kao i njegova ponuda.
Danas etno-selo Stanišići, osim već pomenutog restorana, ima i hotele "Pirg" i "Ras", restoran "Ellas" sa dječjom igraonicom, svečane salone "Moskva", "Volga" i "Sankt Peteburg", krčmu "Vasojević", turistički vozić, fudbalske terene i brojne druge sadržaje.
"Od svog osnivanja do danas naše privredno društvo posluje s pozitivnim finansijskim rezultatom. Oni su iz godine u godinu sve bolji, što je jedan od motiva za dalje investiranje. Misija nam je razvoj turizma i stvaranje turističke destinacije najatraktivnije u Bijeljini, regionu, pa i šire", poručuju iz ovog kompleksa.
U selu se danas izdvajaju dvije cjeline. Jedna prikazuje svjetovni život i izgrađena je od drveta. Čine je drvene kuće brvnare s pokućstvom koje im je vijekovima pripadalo. Kuće povezuju popločane kamene staze, a u centru sela su dva jezera. Druga cjelina je duhovnog karaktera i predstavljena je srednjovjekovnom arhitekturom građenom u kamenu, koja je u stvari skup replika istorijskog i religijskog značaja.
Inače, u ovoj pravoj maloj bajci posao je ponašlo oko 100 radnika, dok se u sezoni kao ispomoć angažuje dodatnih 50. S obzirom na to da raste i ponuda, sigurno će biti i novog zapošljavanja, poručuju iz etno-sela.
Kako su nam potvrdili, najveći problem s kojim se suočavaju kroz poslovanje je nepostojanje adekvatnog kadra na tržištu rada. Tu, prije svega, misle na kuvare, konobare i recepcionere.
Problem imaju i sa zakonima, koji nisu usklađeni s potrebama ugostiteljstva.
"Država bi nam mogla pomoći u oblasti obrazovanja kroz proizvodnju stručnih profila, ali i kroz smanjenje doprinosa i poreza koji nam opterećuju poslovanje", kažu u selu.
Kada su planovi za budućnost u pitanju, oni se uglavnom odnose na proširenje ponude i povećanje zainteresovanosti kod gostiju da posjećuju ovu destinaciju u vrijeme zime, kasnog proljeća i kasne jeseni.
S tim u vezi u toku je nova investicija, gradnja spa & wellness centra, čiji se završetak očekuje u maju 2017. godine.
Etno-selo Stanišići nalazi se na izlazu iz Bijeljine, na trećem kilometru prema Pavlovića mostu.


Nezavisne novine


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Grad Bijeljina  |  Poslato: 15 Maj 2017, 20:27
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
Semberac koji poznaje 100.000 biljaka


Biolog dr Milenko Ćurčić, nekadašnji ugledni univerzitetski profesor iz Republike Srpske, stalno istražuje prirodu. Osnovao je jedinstveni muzej za posetioce na otvorenom i u zatvorenom prostoru u Velinom Selu.


Slika


PROFESOR dr Milenko Ćurčić, jedan od najuglednijih univerzitetskih profesora u Republici Srpskoj i BiH, postao je čuven ne samo po izuzetnim predavanjima na Pedagoškom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo već i po neprestanom istraživačkom radu u prirodi, jedinstvenom muzeju na otvorenom i u zatvorenom prostoru u rodnom Velinom Selu, nedaleko od Save i Drine, kao i po poznavanju najmanje 100.000 raznih biljaka “u glavu”.

Ovaj vrli stručnjak, Semberac po rođenju, nije pao duhom kada je, uoči rata, s porodicom napustio Tuzlu, posle višegodišnje profesure u tom gradu, ali ni posle poplava u Semberiji, pre tri godine, kada su silne vode osetno oštetile njegove muzejske zbirke i prostor koji je, godinama, s ljubavlju podizao, negovao i predstavljao radoznaloj publici. Uz silna znanja, pokazalo se, ima i veliku energiju da sve počne skoro iz početka.
Muzej u Velinom Selu, ušuškan u prelepo dvorište tradicionalne Semberije, mesto je gde mogu da se vide mnoge vrste biljaka čija su imena ispisana na latinskom i srpskom jeziku. Profesor Milenko, osim osnovnih znanja, za svaku biljku ima zanimljivu priču, anegdotu, zgodu i nezgodu iz naroda i svedočenje o njenoj lekovitosti.

– U dvorištu u kom je ponikao ovaj izuzetni stručnjak i čovek nalaze se baš svi predmeti koji su u domaćinstvima Semberije korišćeni decenijama i vekovima, od razboja za tkanje ćilima i krpara, pa do opreme za stoku – priča akademik Dragoljub Drago Mirković.
– Ovo je sjajna riznica naše kulturne baštine, tradicije, običaja i naučnoistraživačkog rada, gde je otišao tri koraka dalje od mnogih univerzitetskih profesora u regionu.
U rodnom selu, u blizini svoje kuće, profesor brine o prirodnom staništu Gromiželj, za čije se ime na karti najznačajnijih na planeti, po velikom broju registrovanih ugroženih biljnih i životinjskih vrsti, sam potrudio. To je, danas, nedaleko od ušća Drine u Savu, mesto koje posećuju biolozi sa svih meridijana.

Ribica mrguda
– U močvari Gromiželj ustanovili smo postojanje ribe umbra krameri, poznate u narodu kao mrguda, čija je evolucija počela pre 400 miliona godina – priča ponosno profesor Ćurčić. – Kad mi je, prvi put, pokazao Žarko Vikić, profesor fizičkog, odmah sam znao da je reč o blagu koje mora da se zaštiti, što smo narednih godina i učinili. U međuvremenu, na moju inicijativu, svesrdno se uključio Republički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasleđa, pa je, sa svojim stručnjacima, nekoliko godina istraživao močvaru Gromiželj, gde je identifikovano više od 450 vaskularnih (viših) biljaka i na desetine životinjskih vrsta koje su na listi retkih, pa čak i ugroženih u Evropi i svetu. To su baš primerci sa takozvane crvene svetske liste.
Močvara Gromiželj prostire se na površini većoj od 500 hektara, a rešenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS obuhvata tri stepena zaštite lokaliteta Gromiželj.

USPEŠNA KARIJERA
KAO izuzetan poznavalac biologije, i sa darom za lepo izlaganje, dr Milenko Ćurčić je ovu nauku učinio ne samo pristupačnom, već i omiljenom generacijama svojih studenata. Njegovim đacima, kao i većini ljudi na obe obale Drine i Save, prva asocijacija kada se pomene njegovo ime su biljke i svet u kojem one žive.


Novosti.rs


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Grad Bijeljina  |  Poslato: 13 Jun 2017, 23:19
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
SEMBERSKI UKROTITELJ ZMIJA Pravi spasonosne serume i priča sa opasnicama


Slika


Mićo Pantić (76) iz semberskog sela Modran važi za neobičnog čovjeka. On, naime, punih 50 godina spašava ljudske živote, uspješno ih liječeći od zmijskog ujeda. Odavno se zna za Miću u sembersko–podmajevičkom kraju, gdje ima mnogo ovih opasnih gmizavaca.


Dva uboda
Kada smo došli kod Pantića, u njegovom dvorištu zatekli smo Smilju Pekić iz Tobuta kod Lopara. Kaže da ju je zmija ujela dok je kupila sijeno. Smilja pokazuje dvije tačkice na ruci koje su ostavili zmijski zubi.
- Osjetila sam nekakvu težinu u jetri i mučninu. Noge su mi utrnule. Ovo je već šesti put kako me ujeda zmija. Srećom, imamo Miću koji nam uvijek pomogne u ovakvim situacijama – kazala je Pekić.
I dok smo čekali svojih pet minuta za razgovor sa semberskim ukrotiteljem zmija, Mićo je Smilji dao čašu crveno–ružičaste tečnosti da ispije do dna. Rekao joj je da može slobodno da ide kući i da će se od toga oporaviti.
- Svakih pet minuta me ljudi zovu. Kao da je nastupila prava najezda zmija. Zovu me i kažu da su pronašli zmije u kući ili na kućnom pragu. Ljudi pogrešno rezonuju, pa spominju bezopasne zmije, takozvane „čuvarkuće“. Ta se zmija ne diže sa svoga legla, kada se podigne, teško onome koga ona ujede – priča „zmijski car“ iz Modrana.
Mićo tvrdi da poznaje „nemušti jezik“, govor životinja. Kaže da je znanje i moć prepoznavanja zmijskih ujeda i spravljanje spasonosnog seruma preuzeo od svog strica.
Zmijar iz Modrana ističe da mu zmije „govore“, bilo danju ili noću, kad je nekog ujela i gdje. Tvrdi da ima „dogovor sa šarkama i žutim zmijama“, a, kako kaže Mićo, njega su zmije ujele više od 300 puta. 

Pojava žutila
Mićo upozorava da se nakon ujeda poskoka smrt javlja u roku od pet minuta, ali da se on ne plaši ni tih zmija. Ljudi mu često, u potrazi za lijekom, dolaze čak i u ponoć. Kaže da je važno reagovati na vrijeme, jer nakon ujeda zmije ostaju dva uboda, blizu jedan drugom, na razmaku manjem od centimetra, te da se u sredini pojavljuje žutilo.
Većina ljudi, kaže Mićo, to ne zna, jer se nakon zmijskog ujeda muče po dva–tri dana, javlja se mučnina i nagon za povraćanjem, a kada nastupi komatozno stanje, onda traže njegovu pomoć.

Važno je spasiti život
- Cijenim znanje ljekara, ali tražim da ne zadržavaju pacijenta. Ukoliko vide da mu ne mogu pomoći, neka ga pošalju meni. Ne tražim ništa zauzvrat. Važno je spasiti svačiji život - kaže Pantić, koji od zmijskog otrova spravlja protivotrov.


Ne samo semberski, jer nema sličnog do Beograda ni do Sarajeva. Ja sam car zmija, jedini u ovom regionu, da vam bude jasno, kaže za „Dnevni avaz“ Mićo Pantić, nadaleko čuveni semberski gujar iz semberskog sela Modran, koji nemuštim jezikom sa zmijama priča, ali i liječi one koje zmija ujede. Ono što ljekari ne mogu, to može Mićo pa mu ljudi vjeruju i dolaze iz svih krajeva BiH i regiona.

To nije igra

Veli nam da je ovu vještinu preuzeo od svoga starog čiče iz sela Čengić na Majevici, a da će sve što zna prenijeti na svoga sina Luku.

- To nije igračka, to je moć i za ovo što radim treba i hrabrosti i vještine, a treba se za to roditi jer meni zmijski otrov ne može ništa - priča gujar Mićo (77), koji već pedeset godina raspolaže ovim darom. Putem telefona daje savjete kako postupati sa zmijama koje se pojave na imanju, u nekoj kući, a onaj koga je zmija ujela mora doći na Mićino imanje.

Dodaje da ide na teren samo kada su u pitanju mala djeca koje zmija ugrožava, a tada se pokaže sva njegova vještina. Takvu zmiju odnosi sa sobom, a ne preporučuje da se ubijaju u kući.


Mićina tečnost spasonosna i za Božicu Lazić

- Obavezno spašavam djecu, a za odrasle imam savjete. Nekada sam savjetovao da se ne ubijaju nikako, ali nakon poplava ostalo nam je svakakvih zmija koje ovdje nikada nismo vidjeli. Zato kažem da ih ubijete, ali uvijek izvan kuće i da je duboko zakopate u zemlju - priča naš sagovornik.

Koristi ljudima

- Ne mogu objasniti kako znam da je nekoga ujela zmija, čak vidim i mjesto gdje se to dogodilo. Ima ih koji me pokušavaju prevariti, ali ja odmah znam da se ne radi o zmijskom ujedu. Ne možeš me slagati, na mene moraš da ideš precizno. Ipak, mnogima sam pomogao i to je ono što me ispunjava srećom - pojašnjava semberski gujar i dodaje da zmije u kuću uglavnom ulaze kroz cijevi kanalizacije.

Mićina sredstva za rad

Dodaje da ovo nije lagan posao i da ga svaka intervencija i psihički i fizički iscrpljuje. Ne odustaje, jer moć koja mu je data, veli, mora koristiti ljudima.
Uvijek ima neku od zmija, tajna je zašto mu trebaju

Mićo kod sebe uvijek ima neku od zmija i kaže da je tajna ono zašto mu one trebaju. Njegova terapija za one koje je ujela zmija sastoji se od čudotvornog seruma roskaste boje i specijalne masti, koje sam pravi. Za „Dnevni avaz“ otkriva kako se uzima serum.

- Kad mi dođe neko s ujedom zmije, prospem malo napitka na zemlju i on mora na to mjesto stati stopalom, a potom popiti punu čašu napitka. Povežem ga sa zemljom i, eto, to je jedna od tajni i mogu vam je reći - kaže Mićo s osmijehom.


avaz.ba


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 26 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker