Srbija Forum :: Istorija Prijedora

Grad Prijedor: Prvi pisani trag o gradu potiče iz 1683. godine

Područje gdje se danas nalazi grad Prijedor i čitava dolina Sane, zbog svoje klime i plodnosti, u prošlosti je bilo primamljivo za sve osvajače i za sve narode koji su u stalnim pomjeranjima tražili najpogodnije mjesto za naseljavanje. To potvrđuju i mnogobrojni predmeti nađeni na arheološkim iskopinama u i oko Prijedora. Ti tragovi su naročito brojni na lijevoj obali Sane, u selima Zecovi i Hambarine. Istraživanja govore da je ovaj dio BiH bio naseljen ilirskim plemenima Japodima i Mezijima.

Prijedorski kraj je jedno vrijeme pripadao Bosni, pa hrvatskim banovinama, pa Mađarima, da bi se za Kralja Tvrtka I stanje stabilizovalo i od tada čitav ovaj dio pripada Bosni. Prvi pisani trag o Prijedoru potječe iz izvještaja o tursko-austrijskom ratu 1683. godine. Položaj je pogodovao brzom razvoju Prijedora kao trgovinskog i zanatskog centra jer su se ovdje ukrštali mnogi putevi za trgovinu između najvećih sila tog vremena Turske i Austrougarske. Godine 1717., poslije Karlovačkog mira Prijedor uz nekoliko drugih naselja u Krajini, kao što su Kozarac i Bosanski Novi dobiva svoju kapetaniju.

Grad je izgrađen na jednom otočiću koji su opasavali rijeka Sana i jendek (Berek-Zabljak), a kanal je iskopala ljudska ruka na močvarnom tlu. Pridor vremenom posta Prijedor sa mahalama Grad, Zagrad, Ograde, Čaršija (oko mosta na Bereku), Majkovača, Urije i Puharska. Put vodi preko polja i kroz nešto pošumljeniji predio duž Sane, na čijoj se lijevoj obali nalazi jedan slab čardak... Tu se širina doline mijenja u prosjeku dvjesta do trista koraka i opkoljena je brijegovima: zapadni su strmi i šumoviti, a istočni nastanjeni, dobro obrađeni i ispresjecani su malim ali dubokim dolinicama.

Predanje kazuje o Crnom Paši, Hadži Paši, koji se na povratku sa hadžiluka naseli u prijedorskom kraju. Dopade mu se šumoviti teren, zanosnost Sane, livade... Uz pomoć vojske rastjera hajduke na Kozari. Vremenom nikoše drvene kuće i drvena utvrda od iskrčene šume. Od Paše nastaše Hadžipašići, Pašići, Alipašići, pa Kapetanovići. Za njima doseliše Suljanovići, Crnalići, Babići, Rešići, Egići, Grozdanići... Predanje pominje šumu Lug u kojoj se nastani Hadži Paša na mjestu današnjeg Prijedora. Njegovi potomci bili su kapetani pridorski.

Prijedor je imao samo tri kapetana, Hadži-Šabana, Ibrahim-kapetana i Mehmed-kapetana. Prvi se javlja kad i ime Prijedora uz kupoprodaju čifluka u selu Ramanovići, pa poslije na mahzaru Porti sa 16 zapovjednika i vojnika svoje kapetanije da se ostavi izvjesni Mustafa Muhlisi Muftić na položaju kadije kostajničke bekije, te do učešća u "dubičkom" ratu, kad je i umro u Kulen Vakufu 1795. godine. Sin mu Ibrahim-kapetan umro je od kuge 1815. Njega je posjetio francuski konzul Farkad Stariji iz Travnika 1810. godine. Ibrahimov sin Mehmed-kapetan nadživio je ukidanje kapetanija. Bio je jedan od rijetkih za koga se drži da se nije priključio pokretu Gradaščevića.

Dolazak Austrougarske monarhije 1878. godine donio je veliku promjenu i raskid sa starim načinom života. Ta promjena i gubitak sigurnosti odlaskom Turaka bio je razlog za iseljavanje mnogih familija u Tursku što je dovelo do velike promjene u demografskoj strukturi stanovništva ovdašnjeg kraja. Dolazak Austrougarske je propratio brzi razvoj i ovog kraja i modernizaciju. Ubrzo poslije okupacije sagrađena je i katolička crkva 1898. godine, a 1915. pruga Prijedor – Sanski Most – Srnetica i dalje preko Drvara za Knin i Split.

Početkom 20. stoljeća otvara se i pilana. Čitav predio oko Prijedora bio je još od davnina poznat po rudnim bogatstvima što pokazuju nalazišta u Ljubiji, Tomašici, Starom Majdanu i Sasinama tako da je Austrougarska 1916. godine u Ljubiji otvorila rudnik željezne rude. Poslije velikog požara u prošlom stoljeću koji je uništio skoro kompletnu staru čaršiju, Prijedor se razvija arhitektonski kao moderan grad sa svim infrastrukturnim komponentama.

Prijedor – stari gradovi:Od svinjarice,preko palanke, do tvrđave

Paralelno sa Turskim gradom, razvijala se i Srpska varoš, gdje je 1835. godine izgrađena prva Srpsko-pravoslavna osnovna škola, na mjestu današnjeg doma penzionera, a 1849. i crkva brvnara posvećena Svetoj Trojici, na mjestu gdje je danas zidani objekat ove bogomolje.

Piše: Katarina PANIĆ

Naziv grada Prijedora u istorijskim dokumentima prvi put se pominje u vrijeme Bečkog rata /1683-1699/, a više je pokazatelja po kojima se može zaključiti da je kao naseljeno mjesto postojao i ranije, izjavila je Srni kustos istoričar u Muzeju Kozare Nataša Tošanović.

Ona je pojasnila da se prvi pisani trag o toponimu Prijedor pojavljuje u izvještaju austrijske vojske svojoj komandi, gdje se među mjestima koje su njihove čete popalile pominje i “palanka Prijedor”.

“Tokom Bečkog rata, koji nosi i naziv Veliki turski rat, austrijske čete pod komandom grofa Adama Baćanija ratovale su u Bosanskoj krajini 1693. i 1696. godine protiv namjesnika DŽafer-paše i njegove vojske i iz tog vremena su izvještaji austrijskoj komandi sa pominjanjem palanke Prijedora”, rekla je Tošanovićeva.

Prema njenim riječima, slabljenjem Osmanskog carstva, a potom i mirovnim ugovorom u Sremskim Karlovcima 1699. godine, Turska je gubila posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi i Boki, a sa teritorija koje su pripale Austriji, preseljavalo se i muslimansko stanovništvo povlačeći se pred Austrijancima.

“Vjeruje se da su muslimanske porodice koje su izbjegle iz Like došli na područje današnjeg Prijedora i današnji Stari grad izabrale za stanište. Zatekli su starosjedioce hrišćane, rijetko naseljene i malobrojne, kojima je to riječno ostrvo služilo za ispašu stoke”, dodala je Tošanovićeva.

Prema njenim riječima, izbjeglo muslimansko stanovništvo bira adu Svinjaricu zbog povoljnog položaja – s jedne strane prirodna granica je rijeka Sana, a sa ostale tri vještački kanal Berek, koji je prokopan i ispunjen vodom, što omogućava bolju zaštitu i lakšu odbranu od neprijatelja.

“Postojanje toponima ukazuje da lokalitet postoji kao naseljeno mjesto i odranije. Ime Svinjarica ukazuje na to da su ga naseljavali nemuslimani. U literaturi se ostrvo spominje i kao `plandište za svinje`”, naglasila je Tošanovićeva.

Muslimanske izbjeglice sa izgubljenih turskih teritorija potisnule su hrišćane sa riječnog ostrva koje će ubrzo dobiti naziv Turski grad, dok će dio Prijedora koji počinju naseljavati ti potisnuti hrišćani postati Srpska varoš.

“U Turskom gradu utvrđenje sagrađeno od drvenog materijala, opasano drvenim bedemima između kojih je nasut debeo sloj zemlje, koje se nazivalo palankom, podignuto je na brzinu i imalo privremeni karakter, a potom pretvoreno u grad, odnosno utvrđenje od kamena”, navela je Tošanovićeva.

Kalata, tvrdo zidana tvrđava od kamena, građena je vjerovatno za vrijeme sultana Mahmuda Prvog /1730-1754/, kao i prva džamija na tom ostrvu za koju je ostao natpis na kamenoj ploči da je podignuta 1747. godine.

“Tvrđava je bila opasana debelim zidom sa tri kule, visoke po 20 metara. Prva kula zvana Šuplja imala je svod ispod kojeg su mogla proći kola. Druge dvije su bile Grozdanića i Gradska, a na njima je bilo 15 topova. Jedan je sačuvan i nalazi se danas u lapidarijumu Muzeja Kozare. Tvrđavu su Austrijanci srušili 1890. godine, a njenim kamenom popločali ulice u novom dijelu grada”, rekla je Tošanovićeva.

Paralelno sa Turskim gradom, razvijala se i Srpska varoš, gdje je 1835. godine izgrađena prva Srpsko-pravoslavna osnovna škola, na mjestu današnjeg doma penzionera, a 1849. i crkva brvnara posvećena Svetoj Trojici, na mjestu gdje je danas zidani objekat ove bogomolje.

“Duž glavne ulice izgrađeno je i novo gradsko naselje Čaršija i 1839. godine čaršijska džamija. Sredinom 18. vijeka grad postaje samostalan kadiluk, a od 1757. godine i sjedište kapetanije. Kapetanova kuća bila je pored današnjih teniskih terena”, navela je Tošanovićeva.

Saobraćaj se odvijao rijekom Sanom, kojom je plovilo i po 70 lađa, preko Une i Save do Beograda, gdje su se prodavali gvožđe i gvozdene poluge, a kupovali so, šećer, kafa i druga roba.

“Lađe je vuklo šest do osam ljudi i do Beograda im je trebalo 15 dana. Kroz Prijedor je 1873. godine sagrađena željeznička pruga i grad se od tada širio prema željezničkoj stanici, a riječni saobraćaj je vremenom zamijenjen željezničkim”, dodala je Tošanovićeva.

Prijedor

Prijedor je gradsko naselje u severozapadnom delu Republike Srpske, BiH. Smešten je u Potkozarju. Prijedor je treće naseljeno mesto po broju stanovnika u Republici Srpskoj sa 27.970 stanovnika.

Šetalište u Prijedoru

Prijedor se nalazi na nadmorskoj visini od 136 m.

Klima

Klima Prijedora je umjereno kontinentalna. Srednja godišnja temperatura je 11,7 °C, srednja zimska 1,6 °C, dok je srednja ljetna 21,6 °C. Srednja godišnja količina padavina iznosi 942 mm.

Istorija

Praistorija

U okolini Prijedora arheolozi su pronašli ostatke kuće stare 5 hiljada godina.[2] Arheološka građa ukazuje da postojanje naselja datira još iz vremena praistorije i dolaska Rimljana u ove krajeve prvenstveno zbog novih osvajačkih poduhvata. Ali, i zbog eksploatacije gvozdene rude koja je pretapana u velikim topionicama Salone, Siscije i Sirmijuma.

Tursko doba

Osnivanje grada

Tokom bečkog rata (1683–1699) austrijske čete pod komandom grofa Adama Bacanija uspešno su ratovale po Bosanskoj krajini 1693. i 1696. godine sa vojskom bosanskog namjesnika Džafer-paše. Tad se po prvi put spominje Prijedor. Prijedor se spominje u turskim dokumentima uvek pod imenom Pridor (ime od glagola prodreti). Prema predanju, Sana je nekada tekla zapadnije, ispod samih brda i naselja Hambarine. Sana je menjajući tok prodrla polje i po tome je nazvan Pridor. Pridor se spominje kao palanka prvi put u popisu onih mesta u Turskoj što ih poharaše hrvatske čete između 1693. i 1696. godine. Tačan datum postanka Prijedora je nepoznat. Spominje se kao mesto naseljeno muslimanskim stanovništvom koje je napustilo krajeve koje su osvojili Austrijanci,[3] a osnovao ga je, prema predanju, Hadži-paša Musliman iz Like. Stari deo grada razvio se na ostrvu Svinjarici, odeljeni od kopna Saninim rukavcem Berekom. Na drugom mestu stoji da je grad stajao na ljudskom rukom načinjenom ostrvu, na desnoj obali Sane.

Prijedor na fotografiji koja je objavljena u kalendaru Vardar za 1912. godinu.

Rubom ostrva Svinjarice podignuto je utvrđenje, sagrađeno od drvenog materijala, između kog je nasut debeo sloj zemlje. Ove su utvrde podizane na mestima gde je bilo više šume nego kamena. Grad se sastoji iz jednog izduženog, nepravilnog četvorougla, čija je istočna strana duga 130 koraka. Zapadna strana je na vodi, gde se nalazi samo jedna okrugla, šindrom pokrivena kula. Prema jugu tvrđava je duga 350 koraka, a severni deo je izdužen u jedan ugao i dug četiri stotine koraka. Opkoljen je dvostrukim zidom, visokim deset i širokim četiri stope. Spoljni je udaljen od unutrašnjeg sedam do osam stopa; sklon je podu. Na severnoj strani nalaze se samo dve manje kule. Na uglovima ispunjen je zemljom, podešenom za topovska ležišta. Ugao tvrđave prema jugu čini manju kulu istih osobina kao spomenute, a i jugoistočni ugao je podešen za ležišta topa. Oko zida prema Sani nalazi se močvaran rov, dubok pet do šest stopa. Na severnom delu je drveni most 160 koraka dug, tri i po širok; a na istočnom delu devedeset koraka dug, četiri širok, sa dve kapije.

18. vek

Izgradnja Bereka

Kasnije je izrađena kamena tvrđava sa tri ulazne kapije, Dizdarevom kulom i Barutanom. Izgleda da je tvrđava izgrađena za vreme vlade Sultana Mahmuda I (1730–1754). Sa jugozapadne strane grad je osiguran rekom Sanom, sa severoistočne i severne močvarnom uvalom. Uvala se produbila, zemlja iskopala i nasula među drvenu građu da služi kao odbrambeni bedem. Kasnije dobi ime Berek (žabljak). Berek se produbio i njim je protekla Sana, tako štiteći grad od neprijatelja.

18. vek

Izgradnja Bereka

Kasnije je izrađena kamena tvrđava sa tri ulazne kapije, Dizdarevom kulom i Barutanom. Izgleda da je tvrđava izgrađena za vreme vlade Sultana Mahmuda I (1730–1754). Sa jugozapadne strane grad je osiguran rekom Sanom, sa severoistočne i severne močvarnom uvalom. Uvala se produbila, zemlja iskopala i nasula među drvenu građu da služi kao odbrambeni bedem. Kasnije dobi ime Berek (žabljak). Berek se produbio i njim je protekla Sana, tako štiteći grad od neprijatelja.

Kule i džamija

Na gradu su se nalazile tri kule. Prva, zvana „Šuplja”, imala je svod, ispod koga su mogla proći kola. Druge dve su se zvale „Grozdanića” i „Gradska”. Opravljena je 1768. godine, što se vidi po narudžbi eksera i okova izvršenoj u Kruševu i Fojnici. Na kulama su smešteni topovi. Na raskrsnici glavnih puteva u gradu je sagrađena džamija, poznata pod imenom Sultan-Mahmuda I (1730–1754). Iznad vrata džamije uzidana je kamena ploča sa natpisom na arapskom jeziku, reljefno isklesanom, veličine 34 x 27 cm. Na njoj piše: „Dobrotvor i dobročinitelj sultan Mahmud I. Bog mu ovekovečio vladavinu, u Šabanu 1160. godine” (1747). Kuće su, kao i džamija, od drveta. Jedino je kapetanov stan utvrđen jednim pedeset koraka dugim, dve stope debelim i osam stopa visokim zidom. Podgrađa se sastoji od slabih drvenih koliba građenih vrlo blizu utvrđenja.

Formiranje dvije varoši

Tridesetih godina 18. veka harala je po Bosni epidemija kuge. Posle tog pomora u Prijedoru su ostala samo tri dućana. Taj deo na samom ostrvu, „nazvan turska varoš”, a u novije vreme poznat kao Stari grad, bio je nekada više odvojen od naselja kraj obale, „srpske varoši”.

Sredina 18. veka

Prijedor je od svoga postanka do sredine 18. veka bio u sastavu kadiluka kostajničke bakije, a onda je postao samostalan kadiluk. Dakle, sredinom 18. veka Prijedor postaje samostalan kadiluk (srez) i obuhvata područje Kozarca, Omarske, Prijedora i Ljubije. Nadležnost prijedorskog kadije u početku bila je dosta skučena. Najstariji spomen kapetaniji u Prijedoru, odnosno njenom kapetanu, nalazi se u jednoj tapiji izdanoj 4. oktobra 1757. godine. To je Hadži-Saban, sin bivšeg udbinskog age Hadži-paše. Kao kapetan spominje se prvi put 1757. godine. Godine 1767, radilo se ili na popravku ili na dogradnji Prijedorskog grada. 1768. godine opravljena je „gradska” kula. U predstavci sultanu 19. februara 1781. godine moli se pomoć za opravku džamije sultana Mahmuda, koja je nastradala od potresa.

19. vek

Prijedorski grad imao je svoga dizdara i posadu. Pre septembra 1809. premešten je iz Prijedora dizdar Alija s većim delom posade u Dubicu i zbog toga je ostao u Prijedoru mali broj čuvara; to je bosanski vezir Ibrahim Hilmi-paša o tome izvestio 20. septembra 1809. godine Istanbul (Portu) i predložio da se postavi novi aga, zapovednici i 40 mustafiza (čuvara). To je odobreno budući da je Prijedor važan grad i na udaru. Agi je određena plaća od 55 akči dnevno.

Godine 1810, Prijedor je posetio francuski konzul Furkad Stariji. On je bio i u kući Ibrahim-kapetana za koju kaže da je od drveta kao i ostale u Prijedoru. U Prijedoru su bila u svemu tri kapetana, i to: Hadži-Šaban, sin mu Ibrahim i unuk Mehmed. Godine 1833, bilo je u Prijedoru 15 topova, od toga 2 neispravna. Jedan od tih topova nalazi se danas u Muzeju Kozara u Prijedoru. U Prijedorskoj kapetaniji bili su zastupljeni svi rodovi vojske, među kojima je bio i dobrovoljački desni džemat.

Trgovački centar

Prijedor je oko 1850. godine bio jedan od trgovačkih centara Bosanske krajine sa oko 2.900 stanovnika i izrađenom čaršijom, mahalom i spomenicima sakralne i profane arhitekture. Rekama Sanom, Unom i Savom odvijao se rečni saobraćaj i živa trgovina. Polovinom 19. veka izgrađena je u Prijedoru srpska škola i crkva. Zemljište za školu i crkvu poklonio je Mehmedkapetan. U to vreme počinje krčenje šume i naseljavanje teritorije gde je danas grad Prijedor.

Požar; Izgradnja pruge

Prijedorski je grad napušten 1851. godine. Od požara 8. juna 1872. godine izgorio je skoro celi Prijedor. Pored Prijedora izgrađena je 1873. godine prva železnička pruga u Bosni koja je išla od Dobrljina do Banje Luke. Izgradnjom pruge počinje širenje grada koji se razvija i raste kao trgovačko mjesto sa dobro razvijenim zanatstvom. U njegovoj bližoj okolini bila su žarišta „Pecijine bune” 1858. i velikog bosanskog ustanka 1875—1878. godine.

Doba Austrougarske

Austrijska vojska zauzela je Prijedor 1878. godine. Krajiški natporučnik (oberlajtnant) u Ličkoj graničarskoj regimenti Marko Budisavljević je sa svojom četom ličkih junaka prelazio granicu ka turskoj teritoriji koja se protezala duž Plješevice. Naročito se istakao u ratu između Austrije i Turske 1787, kada je sa 500 graničara, među kojima su bila i njegova dva sina (Tomo i Petar) i još devet Budisavljevića, potukao tursku vojsku kod Ključa.[4] Nakon te bitke dodeljena mu je austrijska plemićka titula fon Prijedor. Tvrđava je postojala do austrijskog zauzimanja Prijedora u 1878. godini. Četiri godine kasnije, 1882. godine, velikim požarom nastradao je veliki deo grada, ali je do kraja veka uglavnom obnovljen. Godine 1884, podignuta je nova Srpska škola u Prijedoru.

Kao prvi veći industrijski kapacitet pominje se pilana izgrađena 1883. godine iznad Kozarca, a već 1891. godine osnovano je prvo poljoprivredno društvo i peradarska farma, jedini u to vreme u austrougarskoj Bosni i Hercegovini. Na početku 20. veka Prijedor je imao sva obeležja urbane gradske sredine. Prijedorski Srbi su još više razvijali trgovinu i bankarstvo, a da bi sačuvali svoj nacionalni identitet i tradiciju, imućne gazde i trgovci su ulagali svoj kapital i ime u kulturni i nacionalni preporod i podizali kulturne ustanove i institucije. Još 1834. godine Prijedor je imao srpsku osnovnu školu koja je zajedno s komunalnom (osnovanom 1891. godine) prerasla u državnu školu 1919. godine. Pododbor „Prosvete“ osnovan je 1902. godine, a negde u isto vreme osnovana je prva štamparija i „Prva srpska štedionica d. d.", pa zatim još tri osnovne škole i zabavište, odnosno ženska zanatska škola, dok je Gimnazija osnovana 1921. godine. Samo pet godina kasnije, 1907. godine osnovano je društvo za telesno vaspitanje koje je naredne, 1908. godine, dobilo ime „Srpski Soko“. Godine 1885. osnovano je i pevačko društvo „Vila“ za koje je himnu napisao Aleksa Šantić, a muziku je komponovao tada najpoznatiji živi srpski kompozitor Josif Marinković. Prilikom prenosa kostiju Stevana Mokranjca 1923. godine „Vila“ je na takmičenju jugoslovenskih horova u Beogradu osvojilo drugu nagradu.

Austrijanci su srušili tvrđavu kao nepotrebnu u Prijedoru 1890. godine i od izvađenog kamena popločali ulice u novom delu grada.

Nova pravoslavna crkva u Prijedoru sagrađena je 1891. godine. Godine 1896, sagrađena je katolička crkva u Prijedoru.

Komunalna osnovna škola u Prijedoru podignuta je 1898. godine.

Veoma brzo Prijedor je postao značajan trgovačko zanatski centar zahvaljujući rimskim putevima i plovnosti rijeke Sane, a austrougarske vlasti su 1901. godine donele prvi urbanistički plan po kome je Prijedor izgrađen kao savremeno naselje bez mahala i uskih sokaka. U ovom periodu Banjalučki trapisti otvorili su hotel „Kajzer fon Esterajh” preko koga su plasirali proizvode i vršili versku propagandu u Prijedoru. Hotel je kao nerentabilan uskoro zatvoren.

Doba Kraljevine Jugoslavije

Početak 20. veka doneo je nove industrijske objekte i preduzeća kao što su „Prva krajiška tvornica cigle i crijepa“ koju je 1926. godine osnovalo jedno srpsko akcionarsko društvo. U isto vreme jedan srpski trgovac osnovao je i prvo izvozno preduzeće. Reč je o izvozu živežnih namirnica i živine u Evropu. Vredno je pomenuti da je u tom vremenu osnovana i čuvena stolarska radionica „Antonijević“, kao i prvo konditorsko preduzeće koje je posle Drugog svetskog rata preraslo u Fabriku keksa i vafla „Mira“.

Drugi svetski rat

Za vreme Drugog svjetskog rata jedinice Prvog i Drugog partizanskog krajiškog odreda zauzele su Prijedor 16. maja 1942. godine. Prijedor je konačno oslobođen između 6. i 7. septembra 1944. godine.

U Prijedoru je 1952. godine podignuta fabrika celuloze i papira. Tu se nalazila i fabrika elektro-keramičkog kombinata, mlinska industrija, fabrika keksa i vafla, voćnih prerađevina, konfekcija i druge privredne organizacije.

Prijedor za vreme SFRJ

U Prijedoru se nalazi muzej „Kozare” i groblje palim borcima NOR-a. Prijedor je u tom periodu imao više osnovnih i srednjih škola, pozorište i kulturno-prosvetne ustanove.

Poljoprivreda oko Prijedora davala je prinose za podmirivanje potreba stanovništva, sa manjim tržnim viškovima. Na području komune radilo je 5 zemljoradničkih zadruga i poljoprivredno dobro „Saničani” (ukupna površina oko 1000 hektara). Poljoprivredno dobro imalo je ribnjak na površini od 310 ha, a gajio se šaran i smuđ. Manje količine plasirale su se na domaće tržište, a veće služile za izvoz. U 1960. godini izvezeno je 40 vagona ribe u Italiju, zapadnu i istočnu Nemačku.

Prema popisu iz 1953. godine, Prijedor je imao oko 10.500 stanovnika, 1961. godine 17.000 stanovnika, a 1972. godine 30.000 stanovnika.

Rat u BiH

U toku građanskog rata na području bivše opštine Prijedor nije bilo direktnih oružanih dejstava, izuzev incidenta iz maja 1992. godine, kada su muslimanski ekstremisti noćnim prodorom iz pravca Ljubije pokušali da zauzmu grad. Brzom akcijom vojske i policije napad je odbijen. Prijedorčani su potom aktivno učestvovali u odbrani svog grada i Republike Srpske, kao borci Pete kozarske i 43. prijedorske motorizovane brigade.

Desetine hiljada Srba koji su proterani iz Hrvatske, te bošnjačkih i hrvatskih delova BiH doselili su se u Prijedor i njegovu okolinu, a većina Bošnjaka i Hrvata je proterana iz prijedorske regije, tako da je do 1997. prema procenama Hjuman rajts voč-a ostalo još samo 600 Bošnjaka i 1.405 Hrvata u Prijedoru. Katolička crkva i sve džamije u Prijedoru su razorene 1992.[5] Uspostavljeni su logori za Muslimane i Hrvate: Omarska, Trnopolje i Keraterm.

Stanovništvo

Glavni članak: Popis stanovništva u SFRJ 1991: Prijedor
Sastav stanovništva – naseljeno mjesto Prijedor
2013.[6] 1991.[7] 1981.[8] 1971.[9] 1961.[10]
Ukupno 29 555 (100,0%) 34 635 (100,0%) 29 449 (100,0%) 22 223 (100,0%) 11 847 (100,0%)
Srbi 22 514 (76,18%) 13 927 (40,21%) 10 478 (35,58%) 9 454 (42,54%) 6 233 (52,61%)
Bošnjaci 4 812 (16,28%) 13 388 (38,65%)1 10 173 (34,54%)1 9 433 (42,45%)1 1 574 (13,29%)1
Hrvati 681 (2,304%) 1 757 (5,073%) 1 689 (5,735%) 1 727 (7,771%) 1 348 (11,38%)
Neizjašnjeni 439 (1,485%) – – – –
Nepoznato 291 (0,985%) – – – –
Ostali 167 (0,565%) 1 281 (3,699%) 378 (1,284%) 342 (1,539%) 101 (0,853%)
Romi 163 (0,552%) – 58 (0,197%) – –
Muslimani 118 (0,399%) – – – –
Jugosloveni 80 (0,271%) 4 282 (12,36%) 6 465 (21,95%) 1 063 (4,783%) 2 452 (20,70%)
Ukrajinci 79 (0,267%) – – – –
Bosanci 75 (0,254%) – – – –
Slovenci 50 (0,169%) – 54 (0,183%) 40 (0,180%) 53 (0,447%)
Pravoslavci 35 (0,118%) – – – –
Crnogorci 30 (0,102%) – 78 (0,265%) 86 (0,387%) 35 (0,295%)
Makedonci 8 (0,027%) – 13 (0,044%) 16 (0,072%) 32 (0,270%)
Albanci 8 (0,027%) – 51 (0,173%) 51 (0,229%) 13 (0,110%)
Bosanci i Hercegovci 5 (0,017%) – – – –
Mađari – – 12 (0,041%) 11 (0,049%) 6 (0,051%)
1 Na popisima od 1971. do 1991. Bošnjaci su popisivani uglavnom kao Muslimani.
Gradske mesne zajednice

Dr Mladen Stojanović (Palančište, Gornja Puharska, Crna Dolina)
Gomjenica
Donja Puharska
Kokin grad (Kokin grad, Lukovica, Mala Gomjenica)
Orlovača
Prijedor I (centar, Pećani)
Prijedor II (Urije)
Prijedor III (Raškovac, Stari grad)
Prijedor IV (Vrbice, Topolik, Nova Orlovača)
Tukovi
Čirkin Polje

Ustanove

Prijedor ima autobusku stanicu, železničku stanicu, hitnu pomoć u Dom zdravlja. U gradu su smešteni i muzeji „Kozara” i Muzej revolucije na Kozari. Ovde je i Narodna biblioteka „Ćirilo i Metodije” u Prijedoru, te Gimnazija Sveti Sava (Prijedor).

Sakralni objekti

U Prijedoru se nalazi veliki broj verskih objekata: pet pravoslavnih crkava, jedna katolička te šest džamija.

Pravoslavne crkve su:

Crkva Svete Trojice u centru grada (19. vek)
Hram Svetog proroka Ilije u naselju Urije
Hram Svete Petke u naselju Gomjenica
Hram Rođenja Presvete Bogorodice na Pašincu
Hram Svetog velikomučenika Georgija u Tukovima.
Katolička crkva u Prijedoru posvećena je Svetom Josipu, a na katoličkom groblju na Urijama nalazi se i jedna manja kapela.

Džamije u Prijedoru su:

Čaršijska
Zagradska
Gomjenička
Starogradska
Džamija u Donjoj Puharskoj
Džamija u Gornjoj Puharskoj.
Sport
Уреди
Prijedor je sedište fudbalskog kluba Rudar.

Felјton: Prijedor nekad (1) – PRVU SKICU GRADA NAPRAVIO TAJNI AGENT

Priču o nastanku Prijedora počinjemo iz Starog grada. Milenko Radivojac, arheolog i prijedorski hroničar s definitivno najdužim stažom, na naše pitanje zašto baš Stari grad, odgovara da svaki grad ima neko svoje jezgro odakle je sve počelo, pa tako i Prijedor

Imamo privilegiju da smo razgovor na ovu temu vodili upravo u Starom gradu, s kamenog mosta gdje je prije nekoliko vijekova bila jedna od gradskih kapija. Dovolјno široka za konjska kola. Radivojac raspolaže sa milion detalјa o nastanku Prijedora, za kojima je godinama strplјivo tragao, prikuplјao usmena predanja, ali i opširnu dokumentaciju.

– Sam toponim za Stari grad upućuje na nešto staro. Odavde je sve krenulo krajem 17. vijeka, prvo osnivanjem jedne male utvrde, onda je stigla i druga, a nakon toga počeo je razvoj grada – kaže Milenko.

U želјi da što vjernije dočara svoju priču, „vraća“ nas u istorijski okvir tog 17. vijeka, u vrijeme poznatog Tursko-austrijskog rata.

– Tursko carstvo bilo je ogromno, ali gubi na svim linijama, padaju grad za gradom. Tako je 1689. godine pala Udbina u Lici, odakle je krenuo svojevrstan talas iselјavanja prema Bosanskoj krajini. Turska je stigla do Beča, ali je izgubila bitku. Nakon toga, Karlovačkim mirom 1699. godine dijelovi Like i Slavonije vraćaju se pod patronat Austrije. To je prouzrokovalo veliku migraciju, jer muslimansko i tursko stanovništvo nisu htjeli novog, pogotovo hrišćanskog gospodara i zato se kreću u potrazi za teritorijom gdje bi se mogli trajnije naseliti – priča Radivojac.

Milenko Radivojac

Područje Prijedora u to vrijeme dijelilo se na “suhi“ i „močvarni“ Prijedor.

– Taj naziv se i danas čuje. Dio gdje se nalazi sam grad bio je takozvani „mokri“ Prijedor. Baruština. Okolo je, u tom suhom dijelu grada, bio manji broj hrišćanskih naselјa. Prema legendi, predvodnik većeg broja muslimanskih izbjeglica iz Udbine bio je izvjesni aga, hadži Pašo, koji je lјude doveo na ovo područje – kaže naš sagovornik. Dodaje da je u dijelu Prijedora gdje su stigli, krajem 17. vijeka, bilo jedno „zgodno mjesto“. Uslovno rečeno, ostrvce koje je domaće stanovništvo zvalo „svinjarice“.

– Bilo je zgodno, jer je s dvije strane tekla rijeka Sana, a tu je bilo i prirodno udublјenje kojim je tekao potočić, kasnije nazvan Berek, na turskom žablјak. Produbili su ga i tu je nastalo naselјe, preteča Prijedora – kaže Radivojac.

Naselјe je bilo ograđeno nizom hrastovih trupaca, u dva reda, između kojih je bila nabijena zemlјa. To je, u stvari, prva utvrda koja se zvala Palanka Predor.

– Palanka upućuje na drvenu utvrdu. Potvrdu o postojanju prve Palanke Predor nalazimo u latinskom tekstu izvjesnog grofa Baćanija koji je od 1693. do 1696. godine ratovao za austrijske trupe. On u izvještaju piše da je popalio nekoliko čardaka, između ostalih čardak u Dragotinji, Čarakovu i Palanku Predor. To je bukvalno prvo pominjanje Prijedora u istoriji kao neke naseobine – kaže ovaj prijedorski hroničar.

Od prvog istorijskog pominjanja Prijedora prošlo je punih 50 godina, a da ni jednom u tom kontekstu on nije pomenut.

– Prema istraživačima, orjentalistima, istoričarima… nigdje se nije našao ni jedan podatak sve negdje do 1745. godine kada se pominje prelazak dvojice mustafiza (gradskih vojnih čuvara utvrde, op. a.). Ta dvojica mustafiza, kaže se u tom dokumentu, prelaze iz jedne utvrde na Uni, negdje oko Vakufa, u nanovo sagrađenu utvrdu „Pridorska ada“. To je prvi put da se nakon Palanke Predor pominje nanovo sagrađena utvrda. Radilo se o kamenoj utvrdi, a potvrdu tog datuma našli smo i na portalu džamije u Starom gradu. Iznad njenog ulaza pisalo je da izgrađena u vrijeme sultana Mahmuda I, 1747. godine. To se poklapa, jer kad se napravi jedna mala utvrda, onda se prvo pravi smještaj za vojsku, pa džamija da vojska na molitvu ne ide van objekta i tek nakon toga naselјavaju se porodice vojnika koji služe u toj tvrđavi. Pravi se stambeni dio i to je otprilike nastanak pravog Prijedora. Mada neki kažu da je to bila ona prva tvrđava Palanka Predor, a neki da je to bila ova druga, kamena utvrda – priča Radivojac.

Kamena utvrda, prema njegovim istraživanjima, bila je nepravilnog četvorougla, imala je tri kule: „Šuplјu“ kulu na ulazu, gdje se nalazio most na Bereku, Gradsku na izlazu, kod drvenog mosta, i treću Grozdanićevu, na samom špicu ade, na južnom dijelu grada. Tu je bila i tabija, velika zemlјana utvrda koja se nalazila na mjestu sadašnje Ljetnje bašte. Na toj tabiji bili su topovi. Popisom iz 1833. godine, grad je imao oko 14 topova.

– Od toga je jedan bio neispravan. To je, po svoj prilici, onaj koji se nalazi u dvorištu Muzeja. U „Pridorskoj adi“ bilo je nekoliko stotina porodica. Tvrđava nije imala veliku posadu: nekih četrdesetak redovnih stražara, konjicu, dakle sve rodove vojske, ali sve pomalo. Nije trebalo više pošto je Prijedor bio u zaleđini. Grad se počeo normalno razvijati, ali Turska i Austrija i dalјe ratuju. Granica je bila blizu, pa su Austrijanci svako malo „trčkali“ na ovu teritoriju, nešto malo palili i bježali nazad. S njima i hrišćansko stanovništvo koje im se priklanjalo, a vraćalo opet na poziv Turske carevine, nakon deset – dvadeset godina – kaže Radivojac.

Sredinom 18. vijeka grad je postao kapetanija. Imao je svog kapetana kao vrhovnog vojnog i sudskog zapovjednika grada. U istoriji tog Prijedora zabilјežena su samo tri kapetana: hadži Šaban, sin hadži Paše, čovjeka s početka ove priče koji je prvi došao u Prijedor, i on je imao svoj kapetanov konak u Starom gradu. I njega je naslijedio sin, Ibrahim beg koji je umro od kuge 1815. godine. Nakon njegove smrti, na čelo kapetanije dolazi Ibrahimov sin Mehmed beg, treći i poslјednji kapetan koji je stanovao u zgradi bivšeg muzeja, a današnjeg Tenis kluba „Dr Mladen Stojanović“.

– Ta zgrada pravlјena je za vrijeme turske vladavine i ona je najstariji objekat u Prijedoru – kaže Radivojac.

Za kraj priče o nastanku Prijedora bilјeži još jednu zanimlјivost: prvu skicu grada napravio je jedan tajni agent, izvjesni zastavnik Božić.

– Napisao je i koliko koraka mu treba od Banjaluke, koliko do Kozare. Zastavnik Božić u to vrijeme piše i da paralelno sa razvojem grada nastaje podgrađe gdje žive hrišćani i gdje će se razviti novi dio grada. U to vrijeme uz polјoprivredu se razvija zanatstvo, ali i trgovina – kaže Radivojac.

IME NASTALO PO PRODORU SANE

Prijedor je ime dobio, najvjerovatnije, po prodoru rijeke Sane. Tekla je nešto zapadnije, pa je prodrla u novo korito i od toga je nastao „Pridor“. S dolaskom Austrijanaca 1878. godine, Prijedor dobija sadašnje ime grada.

Feljton: Prijedor nekad (2) – NA „PUTU SVILE“ 1812. GODINE

Prijedor se početkom 19. vijeka našao na „putu svile“. Zbog izuzetnog strateškog mjesta, veoma brzo postao je zanatski i trgovački centar ovog područja na čiji će ekonomski razvoj uticati i plovna rijeka Sana. Nјome je saobraćalo gotovo 70 lađa

Prijedorska stara tvrđava u Starom gradu, koju su Turci osnovali sredinom 18. vijeka, bila je u vojnoj funkciji sve do 1851. godine. Te godine tvrđavu je, kako kaže arheolog i hroničar Milenko Radivojac, napustila vojna posada. Razlozi bi se, po Radivojcu, mogli naći u tadašnjem slablјenju Turske carevine, blizini granice, a te godine na ovom području pojavio se i Omer paša Latas. On je, za nepunu godinu dana, ugušio bunu bosanskih feudalaca koji su pokušali da se odvoje od Turske u potrazi za širom autonomijom.

– Godinu kasnije, sjedište kadiluka, civilne vlasti, preneseno je u Prijedor koji se u to vrijeme, zbog činjenice da je bio na raskrsnici puta, brzo razvijao, mnogo brže nego varošice koje su bile od njega starije po 200 do 300 godina. To sjedište je, sve do dolaska Austrije, bilo u Prijedoru. U početku je kadija imao ograničenu vlast, sudio je za prekršaje, svađe oko međe, a nakon dvadesetak godina dobio je dozvolu da može da sudi i za razbojništva, ubistva i slično. Kako se Prijedor razvijao i rastao, tako je dobijao sve više funkcija – kaže Radivojac.

Stari grad – ostaci podzemnog zida tvrđave

U tom razdoblјu razvoja Prijedora, Milenko Radivojac ističe nekoliko bitnih događaja. Posebno interesantna mu je posjeta francuskog konzula Furkada starijeg, koji se u Prijedoru pojavio 1812. godine. Putovao je po Bosni i te svoje putopise kasnije objavio. – Ljude koje je sretao ovdje, poredio je sa poludivlјim afričkim plemenima: da zimi hodaju bez odjeće, maltretiraju djecu, kako se žena brine i o hrani i o svemu ostalom dok muškarci samo spavaju i love divlјač. Strašan opis Bosne i čovjek prosto ostane zatečen dok to čita – kaže Radivojac.

Furkad je, prema pisanim dokumentima, u Prijedoru bio gost kapetana Ibrahim bega. Nјegovu kuću opisao je kao građevinu od drveta, od čega su bile i sve ostale kuće u Starom gradu, odnosno tvrđavi.

– Ruku na srce, rekao je i da je Ibrahim begova kuća bila čistija i uređenija od ostalih. Pored svake kuće bila je staja sa stokom, a na spratu se stanovalo. Na drvenim gredama bilo je i ognjište. Te 1812. godine, prema kazivanju francuskog konzula, Prijedor je imao oko 2.500 stanovnika, od čega su pola bili muslimani, a pola hrišćani – kaže naš sagovornik.

Tri godine kasnije, 1815. godine, ovo područje poharala je kuga. Od nje je iste godine umro Ibrahim beg.

– Alija Bejtić, istoričar i orijentalista iz Sarajeva, napisao je dobar tekst o Prijedoru trideset godina kasnije. Izračunao je da je u gradu, u to doba, od pošasti zvane kuga umrlo više od 20 odsto Prijedorčana. Treći bitan momenat za razvoj Prijedora je činjenca da se Podgrađe, dio izvan Starog grada, sve više razvijalo. Dolazili su lјudi različitih zanimanja, pojavlјuju se i prvi zanati, bilo je to mjesto za višak robe koju je negdje trebalo plasirati. Mjesta u samoj tvrđavi za ove aktivnosti bilo je malo – kaže Radivojac.

Srpsko – pravoslavna škola

Sredinom 18. vijeka tako je nastala Srpska varoš. Na urbanoj cjelini, 1835. godine, izgrađena je prva Srpska osnovna škola, a 1849. i Srpska pravoslavna crkva. Izgrađeno je nekoliko velikih objekata prijedorskih trgovaca, a razvija se trgovina, tako da Prijedor vrlo brzo dobija drugu urbanu cjelinu, Srpsku varoš. Ubrzo nakon toga formira se još jedna cjelina, Čaršija. Bila je izgrađena u specifičnom vretenastom obliku. Duž jedne ulice, duge oko 500 metara, nizali su se dućani, a u njihovoj pozadini stambeni objekti. Čaršija se, po nekim izvorima, dijelila na malu i veliku. Mala je bila na prostoru od današnjeg mosta na Sani do ulaska u Berek, a velika od mosta na Bereku pa sve do Majkovače, odnosno do današnje Patrije. Kako piše Bejtić, dio te čaršije krasile su vizure Čaršijske džamije koja je nastala oko 1839. godine i djelo je lokalnog, imućnog Salih bega. Slika čaršije nije bila nimalo sjajna. Ulice su bile prašnjave, bez kanalizacije, tako da su se sve otpadne vode slijevale na ulicu. Ćepenci, male radnje, bile su od drveta sa gornjim i donjim poklopcima. Donji se otvarao i spuštao na dvije cigle i tu je trgovac izlagao robu, a gornji poklopac bio je kao izlog, da se vidi roba u dućanu. Kroz glavnu ulicu u to doba, do sadašnjeg Malog trga pa prema „Patriji“, tekao je potok Macinovac u kojeg su se slijevale sve otpadne vode. Od Prijedora do Banjaluke putovalo se deset sati hoda. Eksploatisala se želјezna ruda, a za želјeznim polugama postojala je velika potreba. Prijedorski trgovci u prvoj polovini 18. vijeka nabavlјaju velike lađe koje su radili lokalni majstori u Prijedoru i Sanskom Mostu.

– Te dereglije bile su duge i do 50 metara i široke od četiri do šest metara. Dereglije su bile usidrene u Bereku. Tih lađa će biti i u 19. vijeku, ali s otvaranjem želјezničke pruge, 1873. godine, one će polako nestajati – kaže Radivojac.

Posebno interesantno je da se Prijedor 1812. godine našao, čak, i na „putu svile“. Zbog izuzetnog strateškog mjesta, postao je veoma brzo zanatski i trgovački centar ovog područja na čiji će ekonomski razvoj uticati i plovna rijeka Sana. Nјome je saobraćalo gotovo 70 lađa koje su nizvodno nošene vodenom strujom, sa brojnim grubim prerađevinama od želјeza, a uz rijeku vučene lјudskom snagom sa šećerom, kafom, solјu i ostalim artiklima. U „Putnim izvještajima o Bosni“ francuski konzul Furkad stariji piše da se Prijedor, početkom 19. vijeka, našao na „putu svile“. Naime, trgovački karavani sa istoka, krećući se ka Kostajnici i granici sa Napoleonovom Ilirijom, morali su, zbog naredbe prijedorskog kapetana o rušenju mostova prema Kostajnici, da svoju robu pretovaraju u lađe prijedorskih trgovaca. Time su skraćivali put za jedan dan, ali su u tom slučaju u Prijedoru zarađivali svi: od lađara, momaka za pretovar, kafedžija, gostioničara, potkivača, remenara pa do brojnih drugih stanovnika Prijedora. Smatra se da je oko 1812. tokom samo jedne godine pretovareno više od 100.000 tovarnih konja. Grad je profitirao, jedino su gubili trgovci koji su se žalili velikom veziru u Travniku i koji je brzo ispravio „domišlјatost“ prijedorskih vlasti.

Pravoslavna crkva

– Poznati majstori, lađari u Prijedoru su tada bili Pašići, Uzorovići, Mandići… Građu su dovlačili s Benkovca, s Kozare. Na toj lađi postojao je ambar s krovom za smještaj robe i veliki jarbol na čijem su vrhu bili vezani konopci koji su služili da se prebace preko viših stabala uz obalu. Posadu dereglija činili je osam do deset jakih momaka. Put do Beograda trajao je oko sedam dana, a povratak do 20 dana. Lađe su po Sani plovile lijevom i desnom stranom, a gdje je rijeka bila granica, kao što su Una i Sava, lađe su plovile samo desnom stranom. Ako bi lađa prešla na lijevu stranu, Austrijanci su je zaplijenili. Jedini izuzetak je bio u slučaju nevremena, kad lađa izgubi kontrolu – kaže Radivojac.

Dodaje da je prava svečanost bila kada su lađe dolazile u Prijedor. Dolazak lađe u Berek oglašavan je topovskom palјbom. Svečanost za cijeli grada. Milenko Radivojac dodaje da su u to vrijeme poznati trgovci i vlasnici lađa bili izvjesni Kahrići koji su imali četiri dereglije, Crnalići tri, Pero Radetić dvije, a dereglije je imala i porodica Mitrinović. Neki od tih trgovaca iznajmlјivali su svoje lađe.

NIMALO LASKAVO POREĐENјE S AFRIČKIM PLEMENIMA

Francuski konzul Furkad stariji u Prijedoru se pojavio 1812. godine. Putovao je po Bosni i u svojim putopisima poredio domaće stanovništvo sa poludivlјim afričkim plemenima: da zimi hodaju bez odjeće, maltretiraju djecu, kako se žene brinu i o hrani i o svemu ostalom dok muškarci samo spavaju i love divlјač.

Feljton: Prijedor nekad (3) – PRVA BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRUGA PROLAZILA KROZ PRIJEDOR

Stanovništvo je voz zvalo “šejtan araba” u prevodu đavolska kola. Pogotovo su nezadovolјni bili Kozarčani koji su govorili da će im voz plašiti stoku na polјima i što će putnici iz voza gledati njihove žene koje rade na polјu. To je, najvjerovatnije, bio razlog da pruga ide šest kilometara južnije od Kozarca

Prijedor je, sredinom 18. vijeka, imao Stari grad, Srpsku varoš, malu i veliku Čaršiju i Majkovaču koja se nalazila na prostoru od sadašnje “Patrije” do želјezničke pruge. U toj Majkovači bila je mala džamija koja je izgorjela u Drugom svjetskom ratu. Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada, navodi da je Majkovača bila zasebno selo koje se utopilo u gradsko jezgro, polako kako se grad širio. To širenje grada biće intenzivirano poslije prolaska želјezničke pruge, inače u to vrijeme i prve pruge u BiH.

– Otvoreno pitanje je šta je uticalo na gradnju pruge. Sigurno da je riječ o pokušaju prodora stranog kapitala, te s druge strane, želјa za bržim razvojem industrije u feudalnoj Turskoj. Bosna je u to vrijeme bila zapostavlјena, zemlјa u kojoj je sve bilo stalo. Kad je Austrija došla ovdje, bilo je pismeno svega tri odsto stanovništva, najviše hrvatskog i nešto pravoslavnog, među kojim najviše crkvenih velikodostojnika. Običan svijet je bio nepismen – priča Radivojac. Austrijanci već u to vrijeme ocjenjuju da je Bosna izuzetno bogata rudom, šumom i da bi najprije prodorom kapitala, a onda i vojno, trebalo nešto od toga izvući. Znali su Austrijanci da će dobiti upravu u BiH. To će se i desiti poslije velikog ustanka, 1875. godine, koji je tri godine kasnije samo ubrzao aneksiju Bosne i Hercegovine. Pred sam kraj turske vladavine, 1867. godine, sultan Abdul Aziz han odlazi u Evropu, da vidi kako se tamo živi. Otišao je u Francusku i tamo se, po prvi put, upoznao s mogućnostima želјeznice i prednostima koje taj saobraćaj ima u odnosu na sve ostale. Čvrsto je odlučio da pokuša da poveže svoje Tursko carstvo sa Austro-Ugarskom, odnosno Zapadnom Evropom, kaže Radivojac. Taj put morao je ići preko Bosne i Hercegovine iz prostog razloga što je Austrija u to vrijeme bila dominantnija od Ugarske, koja je želјela da pruga ide preko Srbije na Ugarsku, pa onda prema Beču.

No, pobijedila je struja koja je želјela da ona ide preko Bosne. Ta trasa pruge trebalo je da ide od Carigrada do Skopja, preko Kosovske Mitrovice, do Bijelog Polјa, Sarajeva,Travnika, preko Banjaluke, do Dobrlјina koji je bio poslјednja stanica, na Uni koja je bila granica između Austrijskog i Turskog carstva. U međuvremenu je Abdul Aziz smijenjen, ali njegov veliki vezir Ali paša uspio je ubijediti Portu, veliku tursku vladu, o svim prednostima gradnje pruge. Skloplјen je ugovor, prvi prilično nepovolјan za tursku vlast, zbog čega je brzo propao. Nakon samo dvije godine, 1869. godine, skloplјen je drugi ugovor s konzorcijem barona Hirša, da se pruga dužine 2.500 kilometara pruži trasom kroz dijelove Bugarske, Rumelije, evropskog dijela Turske, pa kroz Bosnu. Baron Hirš i njegov konzorcijum dobili su pravo da 99 godina imaju koncesiju na prugu, priča Radivojac. U julu 1869. godine počeli su radovi na prvoj pruzi u BiH. Stigli su austrijski inžinjeri, stručnjaci, i počeli raditi na uspostavlјanju trase koja je išla od Dobrlјina preko Novog do Banjaluke. Podloga su im bile neke turske vojne karte koje su se pokazale prilično netačne, pa se moralo sve raditi ispočetka. Nisu poznavali teren, što je već u startu stvorilo probleme. Na čelu turskih finansijera bio je efendija Ahmed Edib, turski stručnjak koji je u Prijedoru boravio u kapetanovoj kući, staroj zgradi Muzeja. On je bio posrednik između Turske i Austrije. Sve je kontrolisao, mada se kasnije ispostavilo da je bio izuzetno korumpiran. Da je znao da radi za svoj džep, ističe Radivojac. Prvi zadatak mu je bila eksproprijacija zemlјišta. Trasa je išla preko njiva, voćnjaka, bašta. Ljudi su se bunili. U početku je turska vlast nešto i plaćala, a onda se počelo s ubjeđivanjem stanovništva, pogotovo viđenijih begova i aga, da daju svoje zemlјište, sve pod pričom da je to za opšte dobro. Od dokumenata je ostao spisak ko je koliko dao. Zanimlјiv je bio beg Džinić koji je živio u Banjaluci, a velike posjede imao na području Petrovog Gaja i Omarske. Dao je više od stotinu dunuma hrastove šume u Omarskoj.

Šuma koja je bila na močvarnom području je isječena, ali samo na metar visine. Tu je kasnije izrasla šikara koju je narod nazvao Palјuge, a taj termin je i danas odomaćen, ističe Milenko Radivojac. Zbog malih nadoknada za eksproprisanu zemlјu, narod je bio nezadovolјan, a oni koji su došli prilično osioni i bahati. Među njima se izdvajao francuski inžinjer Lonos. Stanovništvo je voz zvalo “šejtan araba” u prevodu đavolska kola. Postojao je i dogovor da se ubije francuski inžinjer. Ostalo je zabilјeženo da će neko, kad on naiđe preko mosta, dati znak izvjesnom Pijaliću da u toj gužvi uzme pušku i opali. Po jednoj verziji, Pijalić je Lonosa promašio i pogodio šestogodišnje dijete nekog Rešića. Lonos je uspio pobjeći do konaka, ali ga je narod stigao i ubio. Po drugoj verziji, Lonos se spasio, ali je opet stradalo dijete. Tad je došao kadija iz Bihaća i odabrao 30 uglednih Prijedorčana, muslimana, koji su odvedeni u Bihać i, po jednoj verziji, nikad se nisu vratili, a po drugoj je uhapšeno njih 34. Dvojica su osuđena na smrt, više njih na dugogodišnju robiju, a samo nekoliko je pušteno. Drugi put nezadovolјstvo je izbilo kad je iskopana velika količina šlјunka kod Starog grada. Sana je nadošla, kuće poplavlјene, a mještani su prijetili da će sve što je Austrija izgradila i porušiti. U jednom trenutku, u avgustu 1871. godine, na pruzi je radilo 1.000 radnika. Šine su dopremlјene lađama iz Siska do Novog.

Prvih sedam vagona stiglo je dereglijama. Kasnije je nabavlјen i jedan “paša”, ekskluzivni vagon kojim su se vozili samo age i begovi. Kuplјena su tri vagona prve i druge klase te pet treće klase. Vodenim tokom do Gradiške dovezene su tri lokomotive sa dvije osovine, u Gradišci su rastavlјene i volovskim zapregama dovezene do Banjaluke gdje su ih sklopili. Dvije velike lokomotive, teške svaka po 64 tone, dopremlјene su ogromnim lađama iz Siska do Novog. Pruga Banjaluka – Bosanski Novi završena je u decembru 1872. godine, a 5. januara produžena do Ravnica, a onda od Ravnica do Dobrlјina još sedam kilometara. Sedamnaestog januara 1873. godine pruga je zvanično puštena. Bila je to prava svečanost. Zvanice su sjele u voz i vozile se od Banjaluke do Dobrlјina i nazad. Ta vožnja je trajala desetak sati u oba pravca. Za običan narod, karta je bila izuzetno skupa. Od Novog do Banjaluke za prvi razred koštala je 90 groša, za treći 40 groša.

– U to vrijeme jedna puška je koštala 40 groša. Ždrijebe je bilo 80 groša, volovska kola 40 groša, ovce od deset do 20 groša. Ta trasa je bila duga 101 kilometar, a prema tek izašlom Zakonu o saobraćaju, muško i žensko nisu mogli biti u istom vagonu, pa čak ni muž i žena, pijani nisu mogli da se voze, službenik koji nije zatečen na radnom mjestu dobijao je kaznu od dvije do četiri godine zatvora, u voz se nisu mogle unositi životinje – kaže Radivojac.

Dvije godine kasnije, nakon što je izbio ustanak 1875. godine, zaustavlјen je saobraćaj. Pruga je oplјačkana, a tek 1878. kada Berlinskim kongresom upravu dobija Austro-Ugarska, počela je obnova pruge. Te godine osposoblјena je pruga od Banjaluke do Prijedora u dužini od 50 kilometara, a godinu kasnije i do Dobrlјina. Pruga je 1882. godine spojena sa Siskom i Zapadom. Dolazak nečeg neviđenog i novog izazivao je bojazan, strah i nesigurnost pa će novosadska „Zastava“ u broju 28 od 8. marta 1870. godine objaviti slјedeću vijest: „U Krajini bos. potpisaše njih tri hilјade i poslaše molbu sa tri ćojka na pašu banjalučkog, da se kroz Krajinu nikako ne provlači želјeznica. Paša to telegrafiše Valiji u Sarajevo. Odgovor dođe ovaj: „Zato što se usudiše tako šta moliti moraće tri čete vojnika, koji će sad inžinire pri radnji im kroz cijelu bos. krajinu pratiti, džabe hraniti i izdržavati. Valija reče! Ali pitanje je: šta će Krajišnici reći?“.

Najbolјe svjedočenje o izgledu pruge, stanice, putnika i tadašnjih gradića Novog, Prijedora i nešto veće Banje Luke, dao je francuski putopisac Šarl Irijart putujući vozom od Novog do Banje Luke, tih prvih godina želјeznice za vrijeme turske vlasti: „… Čekajući na vrijeme polaska u kancelariji stacions asistenta, prikuplјam još nekoliko manje ozbilјnih a slikovitijih statističkih podataka. Jedini putnici su nekoliko vojnika koji se vraćaju u jedinicu, žena i služavka protjeranog pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, koje se tamo vraćaju da bi spasile svoju imovinu, dva dostojanstvena, bogato obučena i do zuba naoružana muslimanska posjednika – bega – koji idu da obiđu svoja imanja, najzad jedan slovenski apotekar katoličke vjere iz Zagreba, koji je osnovao filijalu u Banjaluci. Mašinista je Litvanac i zna nekoliko francuskih riječi. Način prevoza i industrijska forma opreme u velikoj su suprotnosti sa izgledom onih koji putuju vozom ili su oko njega zaposleni. Kondukteri i želјezničko osoblјe, sa dugim handžarima za pasom i kratkim širokim puškama s koralnim inkrustacijama o ramenu, stvaraju zbrku u glavi putnika kome otvaraju vrata vagona; zaptija, žandar ili policajac, koji zvoni za polazak sa čitavim arsenalom na stomaku, više liči na nekoga ko će napasti voz nego ga braniti; ali sve se odvija dobroćudno i, da nije inicijative šefa stanice, praktičnog i administrativnog čovjeka, niko se ne bi baš mnogo brinuo za vrijeme i tačnost koja je neophodna u ovakvoj službi. Na većoj stanici, u Prijedoru, prilazi staničnoj zgradi su puni svijeta, a begove dočekuje grupa bosanskih kicoša otmjenog držanja, među kojima se ističe ulema sa bijelim turbanom.

Šef stanice, iako je Austrijanac, nosi fes na glavi, širok crveni pojas i revolver; po držanju izgleda sasvim kao musliman. Svijet tumara preko kolosjeka, nekoliko vojnika silazi i traži vode za svoje obredno pranje, popadija i njena služavka provlače se kroz gomilu, izbjegavajući Srbe naslonjene na ogradu koji pokušavaju da im daju neke znakove. Prijedor je najpostradaliji grad u Bosni: ustanici su ga stalno ugrožavali, srpska crkva je spalјena, a sve stanovništvo pravoslavnog obreda je u bjekstvu. (Sredinom maja 1876. za vrijeme ponovnog jačanja ustanka u Bosni i razbuktavanja pokreta u Bugarskoj, grad Prijedor je ponovo stradao. Ubistvo francuskog i njemačkog konzula u Solunu bilo je znak za bartolomejsku noć hrišćana u Prijedoru; novine su nam donijele vijest o pokolјu.”

OD BANјALUKE DO AUSTRIJE ZA 4 SAHATA I 52 MINUTA

O ovome datumu izvijestio je provladin list „Bosna“ u svom broju 343 od 17. januara 1873. godine: „U zdravlјe Nјegovog veličanstva sultana, otvorena je za putnike nova želјeznica između Banja Luke i Austrije. U petak, 5.1.1873. godine održana je svečanost ovog otvaranja u prisustvu mutašarifa Bihaćkog sandžaka Haki Paše, mutašarifa Banjalučkog sandžaka Ćamil-bega, te mnogobrojnih uglednih činovnika i građana. Ovi čineći probu ove radnje, sjeli su u pripremlјena kola i pri svemu tome što su se na štacijama zabavlјali, ipak su prešli cijelu liniju za 4 sahata i 52 minuta. Probavivši neko vrijeme na granici vratili su se u Banja Luku. Noću istog dana data je od strane nadziratelјa želјeznice sjajna večera.“

Feljton: Prijedor nekad (4) – HOTEL „AUSTRIJSKI CAR“ GRADILI „TRAPISTI“

Početkom 19. vijeka Prijedor se razvija kao značajan trgovački centar i mnogo brže nego susjedni, daleko stariji gradići, poput Kozarca, Novog, Sanskog Mosta… Prijedor ih je sve zasjenio zahvalјujući svom položaju, putnim pravcima, riječnom saobraćaju i, na kraju, želјeznici, rekao je Milenko Radivojac arheolog i hroničar

Stanovništvo se „rasplinulo“ po prijedorskom polјu, ulice se sređuju, niču kvalitetniji objekti, pogotovo u drugoj polovini 19. vijeka. Poslјednji i treći kapetan grada, Mehmed beg, povukao se i za svog života, nakon što je kapetanija ukinuta, izgradio objekat koji će ostati poznat kao „Kapetanova kuća”. Ulica pored, sve do dolaska Austrije i početka 20. vijeka, zvala se „Kapetanova“.

– Bila je to njegova rezidencija nakon što je pobjegao s malog prostora kojeg su obuhvatali zidovi Starog grada. Dolaskom Austrije, nestao je poslјednji kamičak te tvrđave, jer je Austrija naredila da se sve poruši, a onda od kamena popločala gradske ulice – priča Radivojac.

Kapetanov konak je, tako se smatra, najstarija zgrada u Prijedoru, napravlјena u vrijeme turske vladavine. Građena je od kamena, cijelo prizemlјe, bez hidroizolacije, i jedan je od rijetkih objekata koji je u tom dijelu grada ostao spašen poslije velikog požara. Prvobitni objekat bio je 10 puta 13 metara. Nakon što je kapetan umro i sahranjen na malom mezarju kod bivšeg kina „Mrakovica“, u zgradu su se, 1869. godine, kad je počela gradnja pruge, uselili francuski i austrijski inžinjeri.

– Poslije 1886. godine „Kapetanov konak“ bio je u funkciji male bolnice sa pet kreveta. Godine 1930. tu je uselјena policija, a onda pred sam rat, tu se smjestila šumska uprava. Tokom Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, “Kapetanov konak” opet je bio ambulanta i neko vrijeme opštinska bolnica. Nakon toga, tu je 1948. godine smješten srednjoškolski đački internat, 1953. godine postaje stambeni objekat, godine 1957. Muzej na spratu, a stambeni dio u prizemlјu, da bi 1961. godine bio kompletno adaptiran za potrebe Muzeja, po projektu arhitekte Vlade Dobrovića. Dograđen je ulaz sa strane, otvoreni novi prozori, tako da je “Kapetanova kuća” izgubila svoj prvobitni izgled – priča Radivojac.

Do rata ova zgrada, u kojoj je Muzej bio sve do 1984. godine, nalazila se na listi zaštićenih spomenika kulture. Zgrada je, potom, dodijelјena sportskim organizacijama i vremenom ju je preuzeo Tenis klub „Dr Mladen Stojanović“ koji dobro vodi brigu o njoj, ističe Radivojac.

– Što se tiče kuće porodice Stojanović, sagradio ju je 1864. godine pop Gavro, otac prote Sime Stojanovića. Prema nekim podacima, u pitanju je bila prizemnica, mada Sreten Stojanović u svojim memoarima, koji su objavlјeni daleko poslije njegove smrti, tvrdi da se radilo o jednospratnici. Ne znam iz kojih razloga, ali pop Gavro nije bio srdačno dočekan u Prijedoru, pogotovo kad je počeo graditi kuću na tom mjestu, pa su neke od prijedorskih gazda, koje ga nisu volјele, plaćali najamnike da ono što je po danu izgradio, oni po noći poruše. Sreten u jednom svom citatu kaže: “On zida kuću u Prijedoru i kad mu noću plaćenici prijedorskih gazda sve poruše, on ponovo sve počinje“ – navodi Radivojac.

Kuća Mladena Stojanovića

Kuća Stojanovića izgorjela je u velikom požaru, a pop Gavro i prota Simo 1893, na istom mjestu, podižu kuću na sprat od kamena i cigle. U njoj će doktor Mladen, po povratku s Hvara, 1929. godine otvoriti svoju ordinaciju koja će tu biti sve do 1941. godine. Bio je to i stambeni objekat.

– Sjećam se da je Mladen Stojanović, sinovac narodnog heroja doktora Mladena i sin Velјka Stojanovića, najmlađeg protinog sina, živio u toj kući s ocem do 1957. godine. Velјko je bio sudija u Osnovnom sudu, a Mladen je u Prijedoru završio osnovnu školu. Odlaskom tih Stojanovića, kuću koja je u gruntovnici imala, čak, 18 naslјednika, kupila je opština da bi 60-tih godina bila dodijelјena Muzeju. Pred rat je kuća postala prilično sklona rušenju, pogotovo njen zapadni dio. Zahvalјujući razumijevanju Skupštine opštine Prijedor i činjenici da se na čelu republičkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture nalazio književnik Ljubo Jandrić, čovjek iz naših krajeva, napravlјena je velika akcija na području grada, stari objekat srušen i do 90-te godine ozidan novi. Nabavlјeni su i prozori, postavlјene instalacije, a onda se, jer je došao rat, čekalo do 2007. godine kada je kuća uređena i postala Spomen-kuća porodice Stojanović, depadans Muzeja i značajna kulturna ponuda grada – kaže Milenko Radivojac.

Tvrdi da je za grad, osim ova dva, posebno interesantan objekat bivšeg kina „Radnik“. Riječ je o hotelu koji je izgrađen 1889. godine. S dolaskom Austrije, u Prijedor dolaze brojni činovnici i evropske zanatlije. Ovdje se u jednom trenutku pojavlјuju i „Trapisti“, katolički red, koji su imali svoj centar u Banjaluci. Htjeli su nešto uraditi u oblasti privrede, mada je pozadina njihovog dolaska bila širenje katoličanstva na ovom području. Jedan od njihovih većih građevinskih poduhvata je hotel koji je dobio ime koje je odgovaralo tom vremenu, „Austrijski car“ odnosno „ Keiser von Osterreich“. Bio je to veliki objekat u centru grada, čija je fasada podijelјena u tri polјa. Srednji je bio isturen i viši od dva krila s lijeve i desne strane. Djelovao je impresivno, pogotovo u tadašnjem Prijedoru u kojem je visinom nadmašio sve ostale građevine. U prizemlјu se nalazila gostionica i restoran, a na spratu sobe. Hotel je tokom 1943. godine bombardovan i oštećen u centralnom dijelu objekta. Promijenjena je fasada, ali na osnovu austrijskih fotografija, i sad izgleda približno isto, samo je nešto niži, ističe Radivojac. U to vrijeme prodora katoličanstva na ove prostore, kod pravoslavnog živlјa sve više raste nacionalna svijest i veza sa Pravoslavnom crkvom. Prijedorski trgovci nisu blagonaklono gledali na dolazak „Trapista“, jer su znali da će imati jak vjerski uticaj, pa su odmah po otvaranju “Keisera”, srpski trgovci raspisali konkurs za izgradnju novog hotela.

Hotel „Keiser von Osterreich“

– Na konkurs se javio neki Ličanin, Čvorak, kome su pomogli i on je hotel otvorio na mjestu današnjeg “Papa Džoa”. Ovaj hotel je izuzetno dobro poslovao, dok je hotel „Trapista” sve manje imao posla, jer kod njega nisu odsjedali trgovci, već činovnici. Tako da su hotel izdali izvjesnom Cimermanu koji je, iako je pokušao da nastavi ugostitelјsku djelatnost, bio bojkotovan od srpskih trgovaca. “Trapisti” su na kraju odlučili da „Austrijskog cara“ prodaju prijedorskom trgovcu Nikoli Štrpcu koji je hotel kupio u ime Srpske pravoslavne opštine za 25.000 kruna. Crkvena opština hotel je izdala porodici Ostojić. U to vrijeme zvao se „Prijedor“, zatim uz Drugi svjetski rat „Balkan“, poslije „Moskva“, da bi 1954. godine bio pretvoren u kino. Između dva rata bio je stjecište kulturnog, političkog i zabavnog života u Prijedoru. Bio je epicentar kulture i svega pozitivnog u gradu u to vrijeme – kaže Radivojac.

Jedan od objekata koji plijeni pažnjom, pogotovo onih koji dođu sa strane, je čuvena Radetića kula. Od 1883. do 1885. godine kulu je izgradio austrijski bogataš, grof Vilhelm fon Rajc.

– Kažu da je bio jedan od najbogatijih Prijedorčana. Imao je svoju ergelu rasnih konja, koja se nalazila u pozadini kule, izgrađene od čvrstog materijala. Uradio je objekat u neoklasicizmu, sa nekim elementima romanike, u koji su obični lјudi gledali kao u čudo. Objekat se sastojao od te kule, kuće i dvorišne zgrade, unutra prema Bereku. Po završetku Prvog svjetskog rata, Rajc odlazi iz Prijedora i odlučuje da proda kulu sa stambenom zgradom. Bio je lјut na porodicu Mile Radetića, čuvenog prijedorskog trgovca, zato što se njihova kuća naslanjala na njegovu i bila viša od kule, pa nije htio njima da proda imanje. No, pojavio se prijatelј porodice Radetić, izvjesni Crnalić, koji je parama Radetića kupio kulu. Kada je Rajc otišao, u kulu su se uselili Radetići – priča Radivojac.

Radetića kula 1918. godine

Dodaje da je riječ o objektu značajnom za grad, jer je u njemu stanovao Pero Radetić koji je u Prijedoru bio najznačajnije ime vezano za Srpsko pjevačko crkveno društvo „Vila“. On je u Gracu završio trgovačku akademiju, ali po vokaciji je bio muzičar, izuzetan sluhista i sve do 1941. bio je dirigent. Rukovodio je „Vilom“, komponovao, prepisivao partiture. Iza njega je ostalo ogromno bogatstvo „Vile“ i ono što je izuzetno značajno za ovaj grad.

– Mislim da su, zahvalјujući njemu, sačuvani zapisnici „Vile“ koji su danas u Muzeju. To su četiri knjige: od prvog konstituisanja „Vile“, pa sve do 1946. kada se „Vila“ polako gasi. Čitajući te zapisnike, obični čitalac može da vidi kako je grad živio, šta je bila „Vila“. Akademik Vlado Milošević, najznačajnije muzičko ime, svojevremeno je rekao da ono što je pjesnik, muzički radnik, a i kompozitor Aleksa Šantić činio za Srpsko pjevačko društvo „Gusle“, to je Pero Radetić činio za „Vilu“, i to bez ikakve materijalne nadoknade – kaže Radivojac. Dodaje da je 1898. godine u kuću donio prvi klavir, a 1909. zavalјujujući Peri Radetiću kuplјen je i klavir za „Vilu“. U toj kuli, „Vila“ će vježbati sve do 1912. godine. Peru Radetića i njegovog najstarijeg sina ustaše su ubile jula 1941. godine u neposrednoj blizini kule. Jedno vrijeme o svim objektima vođena je posebna pažnja, kao kulturno važnim spomenicima treće kategorije. Nažalost, danas je Radetića kula, koja je u privatnom vlasništvu, sklona rušenju, pogotovo stambeni dio, tako da je, iako je riječ o vrlo značajnom objektu, upitno ulaganje u njega.

ZIDOVI STAROG GRADA NA HRASTOVIM TRUPCIMA

Osamdesetih godina prošlog vijeka u gradu se pojavila ideja o revitalizaciji Starog grada.

– Kao arheolog, tražio sam ostatke te tvrđave. Tragali smo nekih mjesec dana, od mosta na Bereku, gdje smo našli ostatke Šuplјe kule kojom se ulazilo u Stari grad. Zid nije išao tik uz Berek, nego pored uvale koja je služila kao odbrambeni pojas – kaže Radivojac. Dodaje da je zid od “Lovca” slijedio put prema Adi, kao i da je tada tu sreo čovjeka koji im je pokazao pravac od Ljetne bašte do “Lovca” i ispričao da je, kao direktor Komunalnog, 50- tih godina prošlog vijeka, iz tog dijela vadio kamen za nasipanje puta. Rekao je da su od zidova Starog grada, kad god zatreba kamena, znali iskopati i po dva kamiona. Cijela Omladinska ulica i danas je na podzemnom dijelu zida tvrđave.

– Naišli smo na zidove koji su u temelјu visoki oko dva metra i široki oko 1,8 metara na debelim i dugačkim hrastovim trupcima, vjerovatno da zidovi ne bi tonuli u mulјevitu podlogu – smatra Milenko Radivojac.

Feljton: Prijedor nekad (5) – VELIKI POŽAR U JEDNOJ NOĆI UNIŠTIO SVE ŠTO JE SAGRAĐENO U 130 GODINA

Prijedor - glavna ulica: desno Šternova kuća a lijevo Fočanski han

Izgorjelo je 119 stambenih kuća, 56 velikih trgovačkih magaza koje su bile iza glavne ulice, 17 štala, škola, crkva… Bez krova nad glavom ostalo je 140 porodica sa 675 članova

U drugoj polovini 19. vijeka Prijedor se nije mogao pohvaliti sjajnom slikom. Glavna ulica bila je duga 500 metara. Prošao je „put svile“, prošao je Napoleon, razvija se zanatstvo, pomalo i trgovina, prošla je želјeznička pruga koja je spojila tadašnju Majkovaču, koja se kao četvrt uklopila u jezgro grada. Prijedor se polako širi i preko pruge, obuhvatajući područje Puharske koja je bila zasebno selo, daleko starije od Prijedora, jer se kao posebno naselјe pominje u turskom popisu još 1604. godine.

– Ulice u Prijedoru bile su krivudave, sa puno sokaka, bez kanalizacije, bez objekata građenih od čvršćeg materijala. Mahom su to bili drveni objekti, u prizemlјu balvani, na spratu gdje se stanovalo bilo je nešto ćerpiča. Sve je to bilo pogodno tlo za požar, o čemu stanovništvo nije tad ni razmišlјalo – priča arheolog i hroničar grada Milenko Radivojac.

U časopisu „Bosanska vila“ prota Simo Stojanović, u tekstu pod nazivom „Postanak Prijedora“, piše da je “do velikog požara Prijedor bio kao i druge varoši u Bosni, sve po turski načinjen, a od požara počeo se opravlјati i graditi poput drugih evropskih gradova. Biva i on se moderirao“, naveo je tada prota Stojanović. Milenko Radivojac navodi sjećanje Milana Ostojića, prijedorskog trgovca, kojem je njegov djed pričao o požaru.

– Prema narodnom predanju, u Prijedor je iz Banjaluke došao neki Abdulah efendija koji je u Carigradu završio visoke škole. Ljudi ga baš nisu smatrali normalnim, jer je uvijek nešto pričao sam za sebe. Zašao je, kaže, po čaršijskim radnjama i na svakoj nešto zapisivao. Kad su ga pitali „Šta je to?“, on je govorio: „Čućete!“ Došao je do Fočanskog hana i nešto napisao na arapski. Kad su ga lјudi upitali šta je to, rekao im je da nađu čovjeka koji to zna pročitati. Tako i bi, nađu nekog učenog čovjeka iz Sarajeva koji je, pročitavši to što je pisalo na arapskom tekstu, rekao: „Prijedor će izgoriti“. Od Hana do Kapetana – kaže Radivojac.

Fočanski han, koji se nalazio na mjestu gdje se danas nalazi NLB banka, bio je veliki objekat, u prizemlјu potpuno od drveta. Na spratu su bile sobe za izdavanje. U pozadini, u dvorištu, bile su štale za konje, na mjestu gdje se kasnije nalazila velika Henića kuća. To je bilo jedino prenoćište u gradu za običan narod. Prema narodnom predanju, ali i prema zvaničnim podacima, jedne noći, sa 19. na 20. juni 1882. godine, zapalio se ugarak u jednoj mangali, velikoj posudi u kojoj je bio žar, a na njoj ibrik s kafom koja je zbog tog žara uvijek bila topla. Neko nije ugasio tu mangalu. Te noći je duvao jak vjetar koji je nosio izgorjele daske dva do tri kilometra dalјe, čak do Tukova. Prvo je planuo Fočanski han, na mjestu gdje se završavala čaršija, a počinjala Majkovača. Požar se brzo proširio na susjedne ćepeneke, male trgovine. Noć je, lјudi neobaviješteni, nisu znali ništa. Dok su došli sebi, pola grada je već gorjelo. Izgorjelo je sve što je lјudska ruka napravila u 130 godina.

– Ljudi su bili bespomoćni. Tumarali su gradom, nisu imali čime da gase vatru koja je sve gutala. Nije bilo ni rezervi vode, ni saznanja da bi se vatra mogla ugasiti pijeskom. Na sve strane plač i jauci, užarene grede padaju svud okolo, uličice zakrčene, a iza njih mrak. Grad je nestajao pred njihovim očima. Negdje pred zoru stigli su vatrogasci iz Banjaluke. Imali su samo ručne pumpe, ali su pomogli da se koliko-toliko spasi nešto imovine. Narednog dana buknuo je još jedan, manji požar, ali ga je lokalno stanovništvo ugasilo – kaže Radivojac.

Vijest o požaru proširila se brzinom munje, a prenijeli su je svi značajniji mediji u Bosni i okruženju. Bio je to jedan od najvećih požara u bližoj i dalјoj okolini u drugoj polovini 19. vijeka. U jednom od tekstova, austrijski ministar u BiH obavještava Beč da mu je okružni načelnik iz Prijedora, grof Pace, javio da je u Prijedoru izgorjela skoro cijela čaršija i skoro cijeli hrišćanski dio grada. U toku je utvrđivanje štete. Za smještaj onih koji su ostali bez krova nad glavom, pobrinuo se okružni načelnik. Iz Siska i Kostajnice naručeno je 200 ćebadi i dva vagona kukuruza. Za oštećene u požaru bilo je pripremlјeno po 20 forinti po glavi stanovnika.

– Izgorjeli su društveni objekti, telegrafi i poštanska služba, djelimično batalјonske kancelarije. Djelimično čaršijski most koji je bio kod Patrije, a zvao se Gavrića most. Za izgradnju privremenih komunikacija od Prijedora do groblјa i do varoši, nadležni su zatražili 800 forinti. Za prijedorske trgovce traženi su beskamatni krediti i zajam za njih devet od 40.000 forinti na period od pet godina – navodi Radivojac dijelove tadašnjih tekstova.

U požaru je ostala sačuvana Čaršijska džamija koju je 1839. godine pravio lokalni Salih beg. Po sjećanju Milana Ostojića, ostala je sačuvana, jer su vjernici napravili živi lanac od Bereka do džamije. Kažu da su bila tri reda vjernika i da su kofe s vodom išle od ruke do ruke. Prskali su džamiju i uspjeli je sačuvati. Pored džamije, ostala je sačuvana i Kapetanova kuća koja je u prizemlјu bila građena od kamena. Jedino su ta dva objekta ostala cijela, a sve drugo je izgorjelo. Radivojac ističe da se, svojevremeno, kad je srušen objekat gdje se nekad nalazio Fočanski han, kad su građeni temelјi za novu zgradu, na licu mjesta uvjerio da se pola metra ispod današnje površine nalazi požarni sloj debeo oko 40 centimetara.

– Taj sloj dovolјno govori o tome kakav je bio požar i koliko je toga izgorjelo. U požaru je stradala jedna starica. Nisu joj mogli pomoći, našli su je narednog dana izgorjelu. Zapamćena je, nakon požara, izuzetna solidarnost Zagreba, Banjaluke, Višegrada, Stoca, Sarajava, ruskog konzula u Sarajevu koji će sa 8.000 rubalјa pomoći izgradnju nove škole, a jedan dio novca otići će i za izgradnju crkve – kaže Radivojac.

Već 1883. godine zanatlije su formirale Dobrovolјno vatrogasno društvo u Prijedoru. Na čelu Društva, koje je imalo oko 60 članova, bio je Petar Vajler, zamjenik Manojlo Vukić, te istaknuti članovi Jovo Komlenić, Štefan Vajler, Ignjac Motl i Vehbija Beglerbegović. U Prijedor tada dolaze Austrijanci, Nijemci, Polјaci, Česi, Talijani…

– Prvi objekat Vatrogasnog društva nalazio se u kući Laze Kragulјa, u blizini današnjeg muzeja, negdje gdje se danas nalazi spomenik Mladena Stojanovića. Tu je bila žitnica, veliki drveni objekat u kojem je bila tržnica, a preko puta u parku bila je stočna pijaca. U produžetku, malo dalјe, nalazila se drvena kula koja je bila visoka nekih desetak metara. Narod je zvao Jangi kula po zatvorima u vrijeme turske vladavine. U toj kuli, poslije požara, danonoćno su dežurale takozvane posvandžije, oni koji su o gradu palili fenjere. U slučaju nekog požara, dežurni je trčao gradskim ulicama i trubio za uzbunu. Tek negdje 1940. godine, u samo predvečerje Drugog svjetskog rata, biće napravlјen novi vatrogasni dom koji će se nalaziti više Jereze – kaže Radivojac.

U pozadini drvena kula Laze Kragulja gdje se nalazilo prvo vatrogasno drustvo u Prijedoru 1883.

Poslije velikog požara u Prijedoru, 1883. godine, nešto više Kozarca otvara se prva pilana, čuvena pilana Karla Šmucera, prvi industrijski objekat na ovom prostoru, gdje stanovništvo dolazi do potrebnog građevinskog materijala i obnavlјa kuće onako kako ko može. Prijedorski značajniji trgovci, ovaj put, grade objekte od čvrstog materijala, a 1901. godine Austrija donosi prvi urbanistički plan grada. Prema njemu, više nema zavučenih ulica, sokaka, mahala, nego se ulice sijeku pod pravim uglom, rade se trotoari, neka vrsta kanalizacije se reguliše tako da grad dobija izgled urbane srednjoevropske cjeline, napominje Radivojac. Ta brza gradnja, povolјni krediti i slično, dovodi do toga da lokalno stanovništvo sumnja da je Austrija namjerno izazvala požar kako bi se riješila udžerica, ćepenaka, kako bi grad ličio na nešto.

– Austrija je 1878. godine došla da ostane, a ne da tu bude kratko. Podmetanje požara bila je nikad dokazana sumnja, mada po mišlјenju lјudi opravdana, da je to Austrija namjerno uradila – kaže Radivojac. U velikom požaru izgorjela je srpska osnovna škola i crkva „Svete trojice“ koje su bile u centru srpske varoši, koja je i najviše stradala. Obični lјudi malo znaju o istorijatu školstva, a u Prijedoru je još 1835. otvorena prva srpsko-pravoslavna osnovna škola. Teolog i putopisac Ivan Franjo Jukić putovao je često po Bosni. Tako je posjetio ove krajeve, negdje 1843. i 1845. godine. Bio je relativno pismen i obrazovan čovjek koji se zalagao za otvaranje škola kod hrišćana. Često je pisao „da nam Turci i njihovo upravitelјstvo ne smetaju našoj slobodi učenja, već nemarstvo.“ Stanovništvo je bilo gotovo nepismeno. Nije puno ni marilo za škole, priča Radivojac. Dodaje da Jukić u svojim zabilјeškama 1843. godine pominje Pridor, varošicu na vrlo ugodnoj ravnici, kraj Sane, sa oko 2.700 stanovnika, Turaka i „ristjana“. „Ristjani“ su, kako je naveo u svojim zapisima, imali popa i učionicu. To je prvi put da je neko zvanično pisao da postoje crkva i škola. U časopisu “Bosanski prijatelј„ iz 1850. godine, on navodi da hrišćani po većim varošima imaju narodne učionice. Među deset varoši navodi i Pridor. Prijedor je, sve do dolaska Austrugarske, bio Pridor, a s njihovim dolaskom Prjedor, da bi se tek početkom 20. vijeka odomaćio naziv Prijedor.

Prijedor početkom 20. vijeka

AMBAR KAO CRKVA I ŠKOLA

Na pisana imena prvih učitelјa nailazimo 1850. godine. U časopisu „Dabrobosanski istočnik“ iz 1895 . godine pominje se izvjesni Obrad Pavković, učenik manastira Krka. Oko 1855. on dolazi u Prijedor. Ne zna se tačno kad je izgrađena prva školska zgrada. U jednom dopisu crkveno školske opštine iz Bihaća, upućenom u Sarajevo, Vilajetskoj Skupštini 1866. godine, traži se da se u svakoj opštini sagradi školska zgrada „što i danas izuzimajući Pridor, nema ni jedna opština nego se siromašna djeca premještaju sad ovđe, sad onđe“. U tekstu anonimnog autora iz 1891. godine, a pretpostavlјa se da bi to mogao biti prota Simo Stojanović, povodom osveštanja nove crkve Svete Trojice, piše da kad se broj Srba umnožio, ondašnji prvenci upevši se iz petnih žila, molbom, mitom i plaćanjem, od ovdašnjeg kapetana, koji je bio vlasnik i zapovjednik čitavog sadašnjeg kotara, dobiju današnje crkveno zemlјište i dozvolu da se mogu ondje bogu moliti. Od istog kapetana kuplјen je ambar većih dimenzija koji je mogao služiti za vjerske obrede, ali i škole. U jednom odjelu te „ćelije“ bilo je bogusluženje, a u drugom su učila djeca. Tu je bio i učitelјev stan. Tako je taj ambar duže vrijeme služio i za crkvu i za školu – kaže Radivojac i pojašnjava da je za izvjesnu svotu novaca zemlјište na kojem se i danas nalazi crkva Svete Trojice, ustupio poslјednji kapetan Mehmed beg. U vremenu od 1851. do 1854. godine, nakon prolaska Omer paše Latasa, prijedorska opština dobija sultanov ferman da Srbi javno mogu imati svoju crkvu i školu u Prijedoru. U austrougarskoj okupaciji 1880. godine, crkva je popravlјena, stavlјen je crijep, a na drvenu konstrukciju dograđen zvonik i postavlјeno zvono. U porti se nalazila školska zgrada sve do velikog požara.

Feljton: Prijedor nekad (6) – PO BROJU UČENIKA, PRIJEDOR ODMAH IZA SARAJEVA I BANјALUKE

Pilana u Kozarcu

Po broju učenika, Prijedor je bio odmah iza Sarajeva, koje je imalo 243 evidentirana učenika, i Banjaluke sa 235 đaka. To govori u prilog tvrdnji da je Prijedor brzo postao veliki centar

Austro-Ugarska je, dolaskom na ovo područje, počela izdavati časopis “Bosnische Bote” ili “Bosanski glasnik”. Časopis je izlazio jednom godišnje. Tu su bili osnovni podaci o stanovništvu, privredi, naselјima u tadašnjoj Bosni i Hercegovini i slično.

– Istražujući istorijske podatke za Enciklopediju RS Akademije nauka, čiji sam saradnik na izradi podataka za naselјena mjesta Prijedora i Oštre Luke, prikupio sam 18 kopija časopisa “Bosnische Bote“. Ovaj časopis prestao je izlaziti 1918. godine, kada je završen Prvi svjetski rat i Austrija otišla. Zanimlјiv je podatak iz „Bosanskog glasnika“ iz 1901. godine, na samom prelasku u 20. vijek, u kojem se kaže da je Prijedor tada imao ukupno 4.999 stanovnika. Od toga su 2.602 bili muškarci, a 1.819 žene. Kad je riječ o nacionalnom sastavu stanovništva, bila su 2.802 muslimana, 1.819 Srba, 336 Hrvata, 13 evangelista i 26 Jevreja – rekao je arheolog i hroničar Milenko Radivojac. Poređenja radi, nakon 10 godina, 1911. grad je imao 5.000 stanovnika: broj muslimana ostao je isti, broj Srba povećan za jednog stanovnika, a broj katolika iznosio je 340. Nimalo pohvalno ako se gleda natalitet, ali realno s obzirom na politiku Austro-Ugarske, konstatuje Radivojac. Dodaje da je 1901. godine bilo 48 „protokolisanih“ radnji, ali i popis trgovaca. Većinu trgovina u to doba vode Srbi, dok se muslimansko stanovništvo, izuzev nekoliko trgovaca, više bavilo zanatskim radnjama.

Pilana

– Od Srba se pominje Vaso Antonijević, Lazo Milinović, porodica Mitrinović koja se trgovinom bavila još od 1860. godine, pa Mile Radetić, pradjeda istoimenog prijedorskog doktora Radetića, Lazo i Rade Stojanović. U glasniku piše da je Prijedor okružno mjesto koje ima bolnicu sa 15 kreveta, opštu osnovnu školu, srpsko-pravoslavno konfesionalnu školu iz 1835. godine, ima i četiri mekteba uz četiri džamije, zatim telefon, poštu, telegraf… Smješten je na Sani i za njega piše da je gradić mlađeg datuma na dobrom položaju koji je pogodan za trgovinu, pogotovo žitom. Značajan je za polјoprivredu, a značajna je u to vrijeme i prerada krzna i kože. Takođe se navodi da ima Vatrogasnu službu sa četiri protivpožarna vozila i 40 lјudi koji su bili registrovani u Dobrovolјnom vatrogasnom društvu. U Prijedoru je, u to vrijeme, bila Srpska pravoslavna i Katolička crkva, te Srpsko crkveno pjevačko društvo „Vila“. Austrougari su jezik kojim smo govorili ovdje, negdje 1878. godine, (a za njih smo bili maltene urođenici) nazvali zemalјskim. Od 1887. godine zvanično je počeo da se koristi termin bosanski jezik i to je trajalo sve do 1907. godine kada u zvaničnu upotrebu ulazi srpsko-hrvatski jezik – ističe naš sagovornik.

Interesantan je sastav tadašnjeg Opštinskog vijeća. Činio ga je načelnik Ahmet-beg Kulenović, podnačelnik Simo Mitrinović, te zastupnici Husref-beg Kapetanović, Sulejman Mandić, Hasan-beg Kapetanović, Rifat Ergelić, Himzo Avdagić, Glišo Kapetanović, Rade Stojanović, Manojlo Vukić, Petar Vajler, Ibrahim Avdagić i Hasan Ališić.

– To je otprilike sastav kao današnje Skupštine grada. Prijedor je u to doba imao i hotel „Keiser von Ostereich” sa 12 soba za putnike, još jedan hotel kod Bereka sa četiri sobe i manji hotel s pet soba koji je držala izvjesna Ana Šušnjar, na želјezničkoj stanici. Svake naredne godine broj stanovnika, a svjedočanstvo je bio taj časopis, povećavao se za deset do 15, pa se i dopisivalo šta je ko radio, ko je bio načelnik i slično – kaže Radivojac.

Nakon velikog požara koji je protutnjao Prijedorom, grad je ostao pust poput razvaline. Danima su se dimili ostaci zapalјenih greda. Austrija, odnosno izvjesni Karl Šmucer, na oko dva kilometra od Kozarca gradi prvi industrijski objekat, veliku pilanu, jer je trebalo dosta građe da bi se obnovili svi objekti koji su izgorjeli u požaru. Bogatiji trgovci, odmah nakon požara, kreću s gradnjom stambenih objekata. Za razliku od prethodnih, ovi su, (a riječ je o kućama na sprat), građeni od tvrdog materijala. U prizemlјu su bili veliki izlozi za trgovine, tako da je Prijedor veoma brzo, za manje od 20 godina, potpuno promijenio izgled. Kao da je nastao novi grad.

– Prvo se pristupilo izgradnji srpske osnovne pravoslavne škole. Jedina škola je izgorjela, pa se djeca nisu školovala. Prema sjećanju prote Milana Borojevića, crkveno-školski odbor poslao je izvjesnog Simu Popovića zvanog Protić na ruski dvor u Petrograd da traži pomoć za izgradnju škole. Preko ruskog poslanstva u Beču, po njegovoj verziji, dobijena je pomoć u iznosu od 8.000 rubalјa. Godine 1884. podignuta je nova škola, a 1891. od preostalog novca sagrađena je nova pravoslavna crkva, današnja Crkva Svete Trojice. Tad je i osveštana, a po mitropolitu dabrobosanskom Nikolaju Velimiroviću, imala je tri zvona: srednje od 300 kilograma koje je bilo na staroj crkvi i preneseno na novu, te dva po 500 kilograma koje je Austrija skinula za vrijeme Prvog svjetskog rata i ostavila samo srednje, staro zvono. Poslije rata vraćena su ova dva velika zvona koja je kupio bivši predsjednik opštine Lazar Milinović i postavlјena su 1927. godine. Na školi koja je izgorjela, postojalo je malo zvono od 25 kilograma i to zvono je poslije požara preneseno na pašinačku crkvu gdje se i danas nalazi. Ikonostas nove crkve izgrađen je u radnji Ljubomira Đukića u Novom Sadu 1922. godine i koštao je 70.000 dinara, dok je betonsko postolјe porte oko crkve uradio Milan Sarajlić za sumu od 100.000 dinara, i to 1931. godine, dok su kovanu ogradu koja i danas stoji, postavila braća Niko i Drago Medić. Staro pravoslavno gradsko groblјe otvoreno je 1887. godine -priča Radivojac.

Prije Prvog svjetskog rata ugašene su vjerske škole, a ostale su pučke, narodne. Prva škola je prešla u pučku, ali je zgrada bila u vlasništvu crkve. Između dva svjetska rata, 1930. godine, prodana je prijedorskoj opštini za 400.000 dinara, a zauzvrat je za taj iznos trebalo da se kupe ili sagrade dva stana za dva paroha. Međutim, desilo se da je najveći dio para otišao u obnovu hotela, koji je bio u vlasništvu Crkveno-pravoslavne opštine, i u objekat škole u koje je trebalo stalno ulagati. Oko 300.000 dinara moralo se uložiti u obnovu hotela, pošto je bio prilično devastiran (napravlјen je prije 1895. godine). Sto hilјada uloženo je u hipotekarnu banku koja je, u međuvremenu, propala. Uspjeli su izvući samo dio novca, kaže Radivojac. Ta škola je, prema zvaničnim podacima, izgrađena prema ruskom projektu. Bila je to zidanica sa visokim potkrovlјem, od tvrdog građevinskog materijala, sa nekoliko čitaonica, zbornicom, stanom za upravitelјa škole.

– Imponovala je lјepotom, okrečena izvana i iznutra, sa zastaklјenim prozorima. U dva trouglasta polјa iznad prizemlјa nalazila su se dva teksta: „Znanje je sila, znanje je moć, učimo, braćo, dan i noć“ i „Škola je buktinja koja osvjetlјuje stazu narodne budućnosti“. U velikom horizontalnom polјu iznad prozora stajao je natpis: “SRPSKO PRAVOSLAVNA OSNOVNA ŠKOLA“. U školi je omogućeno i školovanje ženske djece. Po popisu iz 1885. godine vidi se da u Prijedoru postoji i muška i ženska srpska pravoslava vjeroispovjedna škola sa 150 đaka. Muška četvororazredna osnovna škola imala je 108 učenika, a ženska 42 učenice. Dječaci i djevojčice išli su u odvojena odjelјenja, nisu mogli zajedno. Podaci o ovih 150 đaka objavlјeni su u „Dabrobosanskom Istočniku“ iz 1887. godine. Po broju učenika, Prijedor je bio odmah iza Sarajeva, koje je imalo 243 evidentirana učenika, i Banjaluke sa 235 đaka. To govori u prilog tvrdnji da smo brzo postali veliki centar – kaže Radivojac. Učitelјi u novoizgrađenoj školi bili su paroh prijedorski Ilija Zelenika koji je dao veliki doprinos izgradnji škole i prednost u odnosu na crkvu, bez obzira što je bio paroh. „Dabrobosanski istočnik „ iz 1891. godine piše „da odmah iza ovog nesrećnog požara svjesno građanstvo prijedorsko riješi da se od sviju srpskih svetinja, crkve i škole, škola najprije sagradi i osvešta 1884. godine.” Drugi učitelј u toj školi bila je njegova supruga Katarina, čime su stvoreni uslovi za upis ženske djece. Ilija i Katarina imali su devetoro djece. Svi su bili ugledni, pogotovo sin Dušan koji je od oca naslijedio parohiju. On se 1920. godine nalazio na čelu Odbora za osnivanje prijedorske Gimnazije. Kažu, kad je umro Dušan Zelenika, u Prijedoru je bila sedmodnevna žalost i nikad ranije nije zapamćena takva sahrana. U Prijedoru su, u to vrijeme, uz džamije bili i mektebi, a prema podatku iz 1870. godine i medresa, u rangu srednje škole.

Mehmedova crkva na Staroj pilani u Kozarcu

SKANDAL POTRESAO KOZARAC

Tužna lјubavna priča vezana je za pilanu Karla Šmucera, koji je živio pored pilane, sa suprugom, dva sina i kćerkom, lјepoticom po imenu Marija. Stručnjaci u pilani bili su Austrijanci, a običan svijet bavio se obradom drveta. Među brojnim radnicima, a najviše ih je bilo iz Kozarca, nalazio se izvjesni Mehmed Kulašić, naočit momak, koji je lijepo svirao harmoniku i svojim glasom uveselјavao sve prisutne. Priča je zanimlјiva zato što ju je prvi pomenuo Gojko Banović, veliko novinarsko ime, rođen u Palančištu. On je poslije snimanja filma o doktoru Mladenu upoznao izvjesnu Anu, koja mu je ispričala da je njena baka radila kod Šmucera. Tako je saznao priču, kaže Radivojac. Marija i Mehmed su se zalјubili, a lјubav su prilično uspješno krili, sve dok jednog dana na sahrani na lokalnom groblјu nije nađen, umotan u novine, leš novorođenčeta. Policija je obavila istragu, lјekar je pregledao sve žene koje su se tu nalazile, pa i Mariju. Posumnjao je u njen porođaj, a dodatna potvrda bilo je tijelo bebe zamotano u austrijske novine na čijem zaglavlјu je pisala adresa Karla Šmucera. Pukla je velika bruka u maloj kasabi kakav je, u to vrijeme, bio Kozarac. Zbog velike sramote, Karlo Šmucer šalјe Mariju prvim vozom u Austriju, nazad u Beč. Da bi se iskupio, 1901. godine, na uzvišenju iznad pilane izgradio je kapelicu, a dvije godine kasnije crkvicu ili kapelu Male Gospe. Mehmed je dobio otkaz. Poslije se, prema priči, oženio, imao dvoje djece, ali se potom i propio. Duboko u noći čuli su se samo zvuci njegove harmonike, tužne pjesme koje je pjevao, a narod ko narod, crkvu-kapelu Male Gospe nazove Mehmedova crkva. Pričaju da je Mehmed samo uzdisao i govorio: „Svi odoše, samo moja crkva ostade“. Ta kapela je 1992. godine srušena, a 2011. godine je obnovlјena, rekao je Milenko Radivojac. Dok je radio u Muzeju, susreo se sa Helgom Kambič, pranukom Karla Šmucera. Tada je izrazila želјu da obnovi tu crkvu uz pomoć opštine, Kozarca, mještana ali i vlastitim sredstvima. Marijina sudbina je ostala nepoznata, a Šmucerova pilana je radila sve dok je na ovom području bila Austrija. Poslije rata, pilana je preselјena uz asvaltni put i nastala je DI „Jela”.

Feljton: Prijedor nekad (7) – NAKON GRADNјE PUČKE ŠKOLE, JEDAN GRADITELj SE PROPIO, DRUGI UBIO, TREĆI OTIŠAO GLAVOM BEZ OBZIRA!

Kuća Lazara Stojanovića Čvrke

U Prijedoru postoji nekoliko objekata koji s pravom mogu nositi epitet graditelјskog naslijeđa. Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada, među njima izdvaja “Čvrkinu kuću”, današnju zgradu u kojoj je SKUD “Dr Mladen Stojanović”, a onda i zgradu sadašnjeg Muzeja Kozare. Obje građevine rađene su na prelazu u 20. vijek i svojim eksterijerom, ali i onim što se godinama dešavalo u njima, zaslužuju da se o njima nešto kaže

– “Čvrkinu kuću” gradio je prijedorski trgovac Lazar Stojanović. Izgrađena je 1903. godine, u duhu eklekticizma koji je bio svojstven Austrougarskoj. To je bio preovlađujući stil u graditelјstvu 19 . vijeka kojeg su u Bosni i Hercegovini podizali češki i bečki arhitekti, a kojeg karakteriše upotreba ili imitacija elemenata iz različitih arhitektonskih stilova. Objekat je riješen kao ugaona zgrada sa karakterističnom lukovičastom kupolom izvedenom na poligonalnoj osnovi. Sprat je sa naglašenim srednjim dijelom, uokviren velikim stubovima sa korintskim kapitelom. Dio objekta je srušen u Drugom svjetskom ratu, prilikom savezničkog bombardovanja, kada će u Starom gradu stradati nekoliko kuća i biti oštećen srednji dio prijedorskog hotela „Balkan“- kaže Radivojac.

Objekat je imao različite namjene. Prvo je bio stambeni objekat, pa đački dom, da bi se onda u njemu nalazili razredi nekih škola, pa preduzeće „Progres“, trgovina HTZ materijala da bi, tridesetak godina unazad, pripalo Društvu „Dr Mladen Stojanović“. Lazar Stojanović Čvrka bio je zanimlјiva osoba. Za njega kruže razne priče. Nije imao djece i kažu da je imao naviku da početkom školske godine prošeta kraj muzeja, prema današnjoj Gimnaziji. Prvo dijete koje mu nazove: „Pomozi Bog“, on pita kako se zove, odakle je i čiji je, a onda s njim odlazi do prve trgovine i kupuje mu sav pribor potreban za školu, kaže Radivojac prema čijim je saznanjima Stojanović bio vispreni trgovac koji je trgovao živinom i jajima. Bio je jedan od prvih prijedorskih trgovaca koji je imao eksportno preduzeće za izvoz.

– Tu ide priča iz sjećanja Milana Ostojića, starog prijedorskog trgovca, koji je ispričao da je Lazo trgovao sa Engleskom, sa Londonom. Onda je, jer je bio imućan, a nije imao ni nekih velikih troškova, odlučio da ode u London kako bi vidio kome prodaje ta jaja. Sjedne na želјeznicu, pa u Beč, a onda pravo u London, izađe na želјezničku stanicu, ne zna jezik, gleda, gleda i odjednom primijeti kola koja voze sanduke sa natpisom: “Lazar Stojanović, jaja”. Koja slučajnost! U te sanduke moglo je stati po 1.440 jaja koja je Lazar otkuplјivao sa područja cijelog sreza i slao za Englesku. Stojanović se nakon otkrića uputio za tim kolima. Kola uđu u jedno dvorište, on za njima. Vidi tu i radnike koji ga pitaju ko je i odakle je došao. Stalno je pokazivao na jaja. Zovnu i vlasnika firme i Lazo mu kaže da je on Lazo iz Bosne, iz Prijedora. Ovaj pozove tumača, fino se porazgovaraju, nakon čega mu je taj engleski gazda platio prenoćište u Londonu, ali i tumača koji ga je provodao po Londonu. Tako je Lazo vidio London i tamo proveo nekoliko dana o trošku gazde kojem je prodavao jaja – kaže Radivojac.

U kući koju je izgradio, Lazo i supruga su živjeli sami, a preko puta nalazila se kuća njegovog brata Rade Stojanovića, isto trgovca bez djece. Radina kuća, koja je takođe bila oštećena u savezničkom bombardovanju, srušena je 50-tih godina prošlog vijeka. Drugi objekat koji je često na snimcima, a sad kao i ranije na razglednicama Prijedora, današnja je zgrada Muzeja. Izgrađena je na samom kraju 19. vijeka. U Prijedoru je do tada postojala srpsko-pravoslavna osnovna škola i to je bila čisto konfesionalna škola u kojoj su djecu, prvih godina, podučavali sveštenici. Tu školu nisu pohađala djeca drugih konfesija. Muslimanska su imala mektebe i ruždije, a katolička djeca kojih je, zbog dolaska austrijskih činovnika i njihovih porodica bilo sve više, nisu imali gdje da se školuju. Tako je Austrija u Prijedoru, ali i ostalim bh. gradovima, odlučila da otvori takozvane komunalne, pučke ili narodne škole. Godine 1890. takva škola je otvorena u Prijedoru. Prema letku koji postoji u Muzeju, kojeg je potpisao Omer Efendi Čirkinagić, gradonačelnik i član izvjesnog odbora koji je organizovao dobrotvornu zabavu za pomoć siromašnoj školskoj mladeži 1891 . godine, govori se da će ona biti održana u narodnoj osnovnoj školi u Prijedoru. Ime grada, koji je u tursko vrijeme imenovan kao Pridor, dolaskom Austrougarske, često se koristi kao Prjedor (bez „i“). Ne postoji neki pouzdan podatak o tome kad je ta škola bila završena, ali pretpostavlјa se da je to bilo negdje 1898. godine. Za taj datum ima i najviše potvrda, a urađena je prema konkursu koji je za izvođača radova raspisala tadašnja opština. Na konkurs su se javila trojica Prijedorčana koji su napravili tako dobar i čvrst objekat da su nakon njega bankrotirali. Istorija kaže da se jedan propio, drugi ubio, a treći otišao glavom bez obzira. Nikad nisu saznali gdje je. Nestao je – kaže Radivojac.

Objekat koji je dominirao svojom veličinom 35×11 metara u tom dijelu grada, imao je šest novih, velikih i svijetlih učionica. Te učionice su imale preko 60 kvadrata i mogle su primiti po pedesetak učenika. Bila je tu i zbornica, stan za učitelјe, veliko dvorište i svi drugi prateći sadržaji. Godine 1900. (postoji pisani dokument u Muzeju) u školu su išla 234 učenika, od toga 178 muški, a 56 ženskih. Škola je radila tokom cijelog Prvog svjetskog rata kao narodna škola, za razliku od srpske pravoslavne osnovne škole koja nije radila. Nova Kralјevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1919. godine odlučuje da s radom počne i srpska pravoslavna osnovna škola, kao druga u Prijedoru, svakako kao narodna. Dugogodišnji upravnik pučke škole koja je bila u zgradi sadašnjeg muzeja, bio je Simo Radetić Simica, pa je narod tu školu zvao „Simičina škola“. Za razliku od pravoslavne osnovne škole koja je po učitelјu Dušanu Umlјenoviću, prvom i dugogodišnjem upravniku, prozvana “Umlјenovića škola”. “Simčina škola” zvanično je 1935. godine nosila naziv „Škola Viteškog kralјa Aleksandra I Karađorđevića Ujedinitelјa“, dok se „Umlјenovića škola“ zvala „Kralјa Petra Prvog Osloboditelјa“. To su bili njihovi zvanični nazivi, a 1935. godine otvorena je treća osnovna škola čiji je prvi upravnik bio Danilo Dmitrović, pa je bila poznata kao „Dmitrovića škola“ iako je nosila ime Petra Kočića. Ta škola bila je na Urijama, u objektu današnjeg „Vodovoda“ – kaže Radivojac.

Dugo poslije rata, objekat prve pučke škole zvao se „Mira Cikota“, pa je onda kratko bila učitelјska škola, potom škola učenika u privredi, a od 1984. godine je Muzej Kozare. Najbolјu priču o školstvu u Prijedoru, kao i možda najvrednija knjiga koja se pojavila u nekoliko poslјednjih godina, je knjiga Dragomira Šurlana „Školstvo u Prijedoru kroz istoriju od 1835. do 1945. godine“.

– Autor je u toj knjizi iznio mnoštvo podataka, imena svih učitelјa, po selima kad su otvarane škole, a čak je iznio i mnoštvo fotografija. Jedno izuzetno vrijedno djelo na koje mogu da se naslone istoričari – kaže Radivojac.

Dodaje da je krajem 19. vijeka u Prijedoru postojalo 15-tak bogatih trgovačkih porodica koje svoje sinove šalјu na studije u Beč, Grac, Prag… U Pragu studiraju Pero Popović, Todor Švrakić, Mitrinović u Krakovu u Polјskoj, Stojanović u Parizu, njih nekoliko u Beču. Ti mladi studenti preko lјeta dolaze u Prijedor i sve te nove ideje koje su dobili u Evropi protežiraju ovdje u gradu. Bogati trgovci prate i modu. Bilo je prestižno ko će imati prvo auto. Tako je trgovac Milutin Kovačević među prvima imao “bjuik”, a kad ga je prodao, kupio je “mercedesa”.

– Doktor Mladen Stojanović, dolaskom u Prijedor negdje 1929/1930. godine, kupio je sebi crveni “ševrolet”, dvosjed. Sad zamislite to, em doktor, em zgodan, em neoženjen… Pa ko sjedne s njim, pitaj Boga gdje će završiti – kroz smijeh otkriva Radivojac zanimlјive detalјe iz života tadašnje prijedorske elite. Pominje i gostioničara Dušana Kosa koji je imao “forda”, a koji je poslije Prvog svjetskog rata u Prijedor dovezao prvi bicikl s punim gumama.

Mladen i Jovanka Stojanović

– Kaže zvali su ga velosiped. Uvijek se sjećam Ratka Tubina koji je bio moj veliki drug, iako je bio stariji, a od kojeg sam slušao te prekrasne prijedorske priče. Pola od ovog što sad pričam je zahvalјujući njemu i Miši Gašiću, mom prvom i jedinom direktoru u Muzeju kojeg sam imao. On je iz stare porodice Gašića i njegov otac Zaarija Gašić je bio jedan od najjačih prijedorskih trgovaca. Mišo je bio 30. godište i pamtio je do u detalјe predratne godine. Otac mu je bio trgovac, tako da je komunikacija s narodom bila stalna, a Mišo je, osim što je nevjerovatno pamtio događaje, sve to i bilјežio. Mišo je bio strog direktor, a ja sam mu znao slabu tačku. Kad ujutro dođe lјut, onda ga upitam ko je bio tamo neki gostioničar Čanak za kojeg sam čuo. I onda krene priča i ostanemo gotovo cijelo prijepodne u priči o starom Prijedoru. Žao mi je samo što Mišo nije više pisao, a imao je bezbroj cedulјica koje sam poslije tog naslijedio, a sebe uhvatim da i ja čuvam te neke svoje cedulјice umjesto da to sakupim napokon u jednu knjigu, koja liči na ove naše razgovore. I sam se oduševim kad na nekom papiriću nađem neki datum, neko ime na koje sam potpuno zaboravio – priča Radivojac koji priču o Prijedoru ponovo vraća na Dušana Kosa i njegov bicikl. Kos je bio kum Ratka Tubina, dugogodišnjeg pjevača „Vile“ i Društva „Dr Mladen Stojanović“.

– Pričao je, jedan jedini bicikl na ulici. Idem ulicom i moj kum izgubi kontrolu i pregazi me. Od onolikog svijeta, svog kuma pregazio na ulici – priča Milenko. Dodaje da je “bjuika” imao i trgovac Žarko Cvijić, izvjesni Bilbija, trgovac, imao je “forda”, Ljubo Kukavica je imao kamiončić na paru. – Bio je to kamiončić na čijoj se šasiji nalazio mali parni kotao. Išao je kroz grad poput lokomotive i na ugalј. Ostalo je zabilјeženo da je Stojan Savanović, trgovac iz Brezičana, kad se vratio iz Amerike, otvorio trgovinu i kupio teretno vozilo, “opel” od tri tone. To je bilo prvo teretno vozilo u Prijedoru koje se pojavilo 30-tih godina prošlog vijeka. U Prijedoru u to vrijeme živio je Đorđo Vidović. On će ostati upamćen po maratonskim trkama. Do poslјednjeg rata i neposredno iza njega, uvijek je hodao ulicom s pertlama u rukama. Kuća Đorđa i njegovog brata Steve bila je na mjestu bivšeg lјubijskog ekspres restorana. Stevo je bio kožarski trgovac, a Đorđo opančar i poznati maratonac, koji je sredinom prošlog vijeka imao opančarsku radnju na mjestu današnje apoteke „Kozara“. Imao je u toj opančarskoj radnji zaposlenih 15 do 20 radnika. No, volio je i maraton. Trčao je za neki, po svoj prilici, neregistrovani prijedorski atletski klub, a onda je prešao u zagrebačku „Konkordiju“ s kojom je osvojio prvenstvo Hrvatske. Godinu kasnije, 1931. na Balkanijadi u Atini osvojio je srebrnu medalјu. Za Đorđu se veže pričica po kojoj se on opkladio sa trgovcem Dušanom Grebovanovićem da će do Sanskog Mosta stići prije trčeći nego ovaj na biciklu. Padne velika opklada u prisustvu brojnih prijedorskih trgovaca i stvarno Đorđo trčeći stigne prvi – ispričao nam je Radivojac.

Autoru:	Astra [ 03 Nov 2021, 11:11 ]
Tema posta:	Istorija Prijedora
Grad Prijedor: Prvi pisani trag o gradu potiče iz 1683. godine Područje gdje se danas nalazi grad Prijedor i čitava dolina Sane, zbog svoje klime i plodnosti, u prošlosti je bilo primamljivo za sve osvajače i za sve narode koji su u stalnim pomjeranjima tražili najpogodnije mjesto za naseljavanje. To potvrđuju i mnogobrojni predmeti nađeni na arheološkim iskopinama u i oko Prijedora. Ti tragovi su naročito brojni na lijevoj obali Sane, u selima Zecovi i Hambarine. Istraživanja govore da je ovaj dio BiH bio naseljen ilirskim plemenima Japodima i Mezijima. Prijedorski kraj je jedno vrijeme pripadao Bosni, pa hrvatskim banovinama, pa Mađarima, da bi se za Kralja Tvrtka I stanje stabilizovalo i od tada čitav ovaj dio pripada Bosni. Prvi pisani trag o Prijedoru potječe iz izvještaja o tursko-austrijskom ratu 1683. godine. Položaj je pogodovao brzom razvoju Prijedora kao trgovinskog i zanatskog centra jer su se ovdje ukrštali mnogi putevi za trgovinu između najvećih sila tog vremena Turske i Austrougarske. Godine 1717., poslije Karlovačkog mira Prijedor uz nekoliko drugih naselja u Krajini, kao što su Kozarac i Bosanski Novi dobiva svoju kapetaniju. Grad je izgrađen na jednom otočiću koji su opasavali rijeka Sana i jendek (Berek-Zabljak), a kanal je iskopala ljudska ruka na močvarnom tlu. Pridor vremenom posta Prijedor sa mahalama Grad, Zagrad, Ograde, Čaršija (oko mosta na Bereku), Majkovača, Urije i Puharska. Put vodi preko polja i kroz nešto pošumljeniji predio duž Sane, na čijoj se lijevoj obali nalazi jedan slab čardak... Tu se širina doline mijenja u prosjeku dvjesta do trista koraka i opkoljena je brijegovima: zapadni su strmi i šumoviti, a istočni nastanjeni, dobro obrađeni i ispresjecani su malim ali dubokim dolinicama. Predanje kazuje o Crnom Paši, Hadži Paši, koji se na povratku sa hadžiluka naseli u prijedorskom kraju. Dopade mu se šumoviti teren, zanosnost Sane, livade... Uz pomoć vojske rastjera hajduke na Kozari. Vremenom nikoše drvene kuće i drvena utvrda od iskrčene šume. Od Paše nastaše Hadžipašići, Pašići, Alipašići, pa Kapetanovići. Za njima doseliše Suljanovići, Crnalići, Babići, Rešići, Egići, Grozdanići... Predanje pominje šumu Lug u kojoj se nastani Hadži Paša na mjestu današnjeg Prijedora. Njegovi potomci bili su kapetani pridorski. Prijedor je imao samo tri kapetana, Hadži-Šabana, Ibrahim-kapetana i Mehmed-kapetana. Prvi se javlja kad i ime Prijedora uz kupoprodaju čifluka u selu Ramanovići, pa poslije na mahzaru Porti sa 16 zapovjednika i vojnika svoje kapetanije da se ostavi izvjesni Mustafa Muhlisi Muftić na položaju kadije kostajničke bekije, te do učešća u "dubičkom" ratu, kad je i umro u Kulen Vakufu 1795. godine. Sin mu Ibrahim-kapetan umro je od kuge 1815. Njega je posjetio francuski konzul Farkad Stariji iz Travnika 1810. godine. Ibrahimov sin Mehmed-kapetan nadživio je ukidanje kapetanija. Bio je jedan od rijetkih za koga se drži da se nije priključio pokretu Gradaščevića. Dolazak Austrougarske monarhije 1878. godine donio je veliku promjenu i raskid sa starim načinom života. Ta promjena i gubitak sigurnosti odlaskom Turaka bio je razlog za iseljavanje mnogih familija u Tursku što je dovelo do velike promjene u demografskoj strukturi stanovništva ovdašnjeg kraja. Dolazak Austrougarske je propratio brzi razvoj i ovog kraja i modernizaciju. Ubrzo poslije okupacije sagrađena je i katolička crkva 1898. godine, a 1915. pruga Prijedor – Sanski Most – Srnetica i dalje preko Drvara za Knin i Split. Početkom 20. stoljeća otvara se i pilana. Čitav predio oko Prijedora bio je još od davnina poznat po rudnim bogatstvima što pokazuju nalazišta u Ljubiji, Tomašici, Starom Majdanu i Sasinama tako da je Austrougarska 1916. godine u Ljubiji otvorila rudnik željezne rude. Poslije velikog požara u prošlom stoljeću koji je uništio skoro kompletnu staru čaršiju, Prijedor se razvija arhitektonski kao moderan grad sa svim infrastrukturnim komponentama. ekapija,foto izbor administratora

Autoru:	Senka [ 01 Feb 2023, 19:59 ]
Tema posta:	Re: Istorija Prijedora
Prijedor – stari gradovi:Od svinjarice,preko palanke, do tvrđave Paralelno sa Turskim gradom, razvijala se i Srpska varoš, gdje je 1835. godine izgrađena prva Srpsko-pravoslavna osnovna škola, na mjestu današnjeg doma penzionera, a 1849. i crkva brvnara posvećena Svetoj Trojici, na mjestu gdje je danas zidani objekat ove bogomolje. Piše: Katarina PANIĆ Naziv grada Prijedora u istorijskim dokumentima prvi put se pominje u vrijeme Bečkog rata /1683-1699/, a više je pokazatelja po kojima se može zaključiti da je kao naseljeno mjesto postojao i ranije, izjavila je Srni kustos istoričar u Muzeju Kozare Nataša Tošanović. Ona je pojasnila da se prvi pisani trag o toponimu Prijedor pojavljuje u izvještaju austrijske vojske svojoj komandi, gdje se među mjestima koje su njihove čete popalile pominje i “palanka Prijedor”. “Tokom Bečkog rata, koji nosi i naziv Veliki turski rat, austrijske čete pod komandom grofa Adama Baćanija ratovale su u Bosanskoj krajini 1693. i 1696. godine protiv namjesnika DŽafer-paše i njegove vojske i iz tog vremena su izvještaji austrijskoj komandi sa pominjanjem palanke Prijedora”, rekla je Tošanovićeva. Prema njenim riječima, slabljenjem Osmanskog carstva, a potom i mirovnim ugovorom u Sremskim Karlovcima 1699. godine, Turska je gubila posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi i Boki, a sa teritorija koje su pripale Austriji, preseljavalo se i muslimansko stanovništvo povlačeći se pred Austrijancima. “Vjeruje se da su muslimanske porodice koje su izbjegle iz Like došli na područje današnjeg Prijedora i današnji Stari grad izabrale za stanište. Zatekli su starosjedioce hrišćane, rijetko naseljene i malobrojne, kojima je to riječno ostrvo služilo za ispašu stoke”, dodala je Tošanovićeva. Prema njenim riječima, izbjeglo muslimansko stanovništvo bira adu Svinjaricu zbog povoljnog položaja – s jedne strane prirodna granica je rijeka Sana, a sa ostale tri vještački kanal Berek, koji je prokopan i ispunjen vodom, što omogućava bolju zaštitu i lakšu odbranu od neprijatelja. “Postojanje toponima ukazuje da lokalitet postoji kao naseljeno mjesto i odranije. Ime Svinjarica ukazuje na to da su ga naseljavali nemuslimani. U literaturi se ostrvo spominje i kao `plandište za svinje`”, naglasila je Tošanovićeva. Muslimanske izbjeglice sa izgubljenih turskih teritorija potisnule su hrišćane sa riječnog ostrva koje će ubrzo dobiti naziv Turski grad, dok će dio Prijedora koji počinju naseljavati ti potisnuti hrišćani postati Srpska varoš. “U Turskom gradu utvrđenje sagrađeno od drvenog materijala, opasano drvenim bedemima između kojih je nasut debeo sloj zemlje, koje se nazivalo palankom, podignuto je na brzinu i imalo privremeni karakter, a potom pretvoreno u grad, odnosno utvrđenje od kamena”, navela je Tošanovićeva. Kalata, tvrdo zidana tvrđava od kamena, građena je vjerovatno za vrijeme sultana Mahmuda Prvog /1730-1754/, kao i prva džamija na tom ostrvu za koju je ostao natpis na kamenoj ploči da je podignuta 1747. godine. “Tvrđava je bila opasana debelim zidom sa tri kule, visoke po 20 metara. Prva kula zvana Šuplja imala je svod ispod kojeg su mogla proći kola. Druge dvije su bile Grozdanića i Gradska, a na njima je bilo 15 topova. Jedan je sačuvan i nalazi se danas u lapidarijumu Muzeja Kozare. Tvrđavu su Austrijanci srušili 1890. godine, a njenim kamenom popločali ulice u novom dijelu grada”, rekla je Tošanovićeva. Paralelno sa Turskim gradom, razvijala se i Srpska varoš, gdje je 1835. godine izgrađena prva Srpsko-pravoslavna osnovna škola, na mjestu današnjeg doma penzionera, a 1849. i crkva brvnara posvećena Svetoj Trojici, na mjestu gdje je danas zidani objekat ove bogomolje. “Duž glavne ulice izgrađeno je i novo gradsko naselje Čaršija i 1839. godine čaršijska džamija. Sredinom 18. vijeka grad postaje samostalan kadiluk, a od 1757. godine i sjedište kapetanije. Kapetanova kuća bila je pored današnjih teniskih terena”, navela je Tošanovićeva. Saobraćaj se odvijao rijekom Sanom, kojom je plovilo i po 70 lađa, preko Une i Save do Beograda, gdje su se prodavali gvožđe i gvozdene poluge, a kupovali so, šećer, kafa i druga roba. “Lađe je vuklo šest do osam ljudi i do Beograda im je trebalo 15 dana. Kroz Prijedor je 1873. godine sagrađena željeznička pruga i grad se od tada širio prema željezničkoj stanici, a riječni saobraćaj je vremenom zamijenjen željezničkim”, dodala je Tošanovićeva. srna,free radio

Autoru:	Senka [ 01 Feb 2023, 20:25 ]
Tema posta:	Re: Istorija Prijedora
Prijedor Prijedor je gradsko naselje u severozapadnom delu Republike Srpske, BiH. Smešten je u Potkozarju. Prijedor je treće naseljeno mesto po broju stanovnika u Republici Srpskoj sa 27.970 stanovnika. Šetalište u Prijedoru Prijedor se nalazi na nadmorskoj visini od 136 m. Klima Klima Prijedora je umjereno kontinentalna. Srednja godišnja temperatura je 11,7 °C, srednja zimska 1,6 °C, dok je srednja ljetna 21,6 °C. Srednja godišnja količina padavina iznosi 942 mm. Istorija Praistorija U okolini Prijedora arheolozi su pronašli ostatke kuće stare 5 hiljada godina.[2] Arheološka građa ukazuje da postojanje naselja datira još iz vremena praistorije i dolaska Rimljana u ove krajeve prvenstveno zbog novih osvajačkih poduhvata. Ali, i zbog eksploatacije gvozdene rude koja je pretapana u velikim topionicama Salone, Siscije i Sirmijuma. Tursko doba Osnivanje grada Tokom bečkog rata (1683–1699) austrijske čete pod komandom grofa Adama Bacanija uspešno su ratovale po Bosanskoj krajini 1693. i 1696. godine sa vojskom bosanskog namjesnika Džafer-paše. Tad se po prvi put spominje Prijedor. Prijedor se spominje u turskim dokumentima uvek pod imenom Pridor (ime od glagola prodreti). Prema predanju, Sana je nekada tekla zapadnije, ispod samih brda i naselja Hambarine. Sana je menjajući tok prodrla polje i po tome je nazvan Pridor. Pridor se spominje kao palanka prvi put u popisu onih mesta u Turskoj što ih poharaše hrvatske čete između 1693. i 1696. godine. Tačan datum postanka Prijedora je nepoznat. Spominje se kao mesto naseljeno muslimanskim stanovništvom koje je napustilo krajeve koje su osvojili Austrijanci,[3] a osnovao ga je, prema predanju, Hadži-paša Musliman iz Like. Stari deo grada razvio se na ostrvu Svinjarici, odeljeni od kopna Saninim rukavcem Berekom. Na drugom mestu stoji da je grad stajao na ljudskom rukom načinjenom ostrvu, na desnoj obali Sane. Prijedor na fotografiji koja je objavljena u kalendaru Vardar za 1912. godinu. Rubom ostrva Svinjarice podignuto je utvrđenje, sagrađeno od drvenog materijala, između kog je nasut debeo sloj zemlje. Ove su utvrde podizane na mestima gde je bilo više šume nego kamena. Grad se sastoji iz jednog izduženog, nepravilnog četvorougla, čija je istočna strana duga 130 koraka. Zapadna strana je na vodi, gde se nalazi samo jedna okrugla, šindrom pokrivena kula. Prema jugu tvrđava je duga 350 koraka, a severni deo je izdužen u jedan ugao i dug četiri stotine koraka. Opkoljen je dvostrukim zidom, visokim deset i širokim četiri stope. Spoljni je udaljen od unutrašnjeg sedam do osam stopa; sklon je podu. Na severnoj strani nalaze se samo dve manje kule. Na uglovima ispunjen je zemljom, podešenom za topovska ležišta. Ugao tvrđave prema jugu čini manju kulu istih osobina kao spomenute, a i jugoistočni ugao je podešen za ležišta topa. Oko zida prema Sani nalazi se močvaran rov, dubok pet do šest stopa. Na severnom delu je drveni most 160 koraka dug, tri i po širok; a na istočnom delu devedeset koraka dug, četiri širok, sa dve kapije. 18. vek Izgradnja Bereka Kasnije je izrađena kamena tvrđava sa tri ulazne kapije, Dizdarevom kulom i Barutanom. Izgleda da je tvrđava izgrađena za vreme vlade Sultana Mahmuda I (1730–1754). Sa jugozapadne strane grad je osiguran rekom Sanom, sa severoistočne i severne močvarnom uvalom. Uvala se produbila, zemlja iskopala i nasula među drvenu građu da služi kao odbrambeni bedem. Kasnije dobi ime Berek (žabljak). Berek se produbio i njim je protekla Sana, tako štiteći grad od neprijatelja. 18. vek Izgradnja Bereka Kasnije je izrađena kamena tvrđava sa tri ulazne kapije, Dizdarevom kulom i Barutanom. Izgleda da je tvrđava izgrađena za vreme vlade Sultana Mahmuda I (1730–1754). Sa jugozapadne strane grad je osiguran rekom Sanom, sa severoistočne i severne močvarnom uvalom. Uvala se produbila, zemlja iskopala i nasula među drvenu građu da služi kao odbrambeni bedem. Kasnije dobi ime Berek (žabljak). Berek se produbio i njim je protekla Sana, tako štiteći grad od neprijatelja. Kule i džamija Na gradu su se nalazile tri kule. Prva, zvana „Šuplja”, imala je svod, ispod koga su mogla proći kola. Druge dve su se zvale „Grozdanića” i „Gradska”. Opravljena je 1768. godine, što se vidi po narudžbi eksera i okova izvršenoj u Kruševu i Fojnici. Na kulama su smešteni topovi. Na raskrsnici glavnih puteva u gradu je sagrađena džamija, poznata pod imenom Sultan-Mahmuda I (1730–1754). Iznad vrata džamije uzidana je kamena ploča sa natpisom na arapskom jeziku, reljefno isklesanom, veličine 34 x 27 cm. Na njoj piše: „Dobrotvor i dobročinitelj sultan Mahmud I. Bog mu ovekovečio vladavinu, u Šabanu 1160. godine” (1747). Kuće su, kao i džamija, od drveta. Jedino je kapetanov stan utvrđen jednim pedeset koraka dugim, dve stope debelim i osam stopa visokim zidom. Podgrađa se sastoji od slabih drvenih koliba građenih vrlo blizu utvrđenja. Formiranje dvije varoši Tridesetih godina 18. veka harala je po Bosni epidemija kuge. Posle tog pomora u Prijedoru su ostala samo tri dućana. Taj deo na samom ostrvu, „nazvan turska varoš”, a u novije vreme poznat kao Stari grad, bio je nekada više odvojen od naselja kraj obale, „srpske varoši”. Sredina 18. veka Prijedor je od svoga postanka do sredine 18. veka bio u sastavu kadiluka kostajničke bakije, a onda je postao samostalan kadiluk. Dakle, sredinom 18. veka Prijedor postaje samostalan kadiluk (srez) i obuhvata područje Kozarca, Omarske, Prijedora i Ljubije. Nadležnost prijedorskog kadije u početku bila je dosta skučena. Najstariji spomen kapetaniji u Prijedoru, odnosno njenom kapetanu, nalazi se u jednoj tapiji izdanoj 4. oktobra 1757. godine. To je Hadži-Saban, sin bivšeg udbinskog age Hadži-paše. Kao kapetan spominje se prvi put 1757. godine. Godine 1767, radilo se ili na popravku ili na dogradnji Prijedorskog grada. 1768. godine opravljena je „gradska” kula. U predstavci sultanu 19. februara 1781. godine moli se pomoć za opravku džamije sultana Mahmuda, koja je nastradala od potresa. 19. vek Prijedorski grad imao je svoga dizdara i posadu. Pre septembra 1809. premešten je iz Prijedora dizdar Alija s većim delom posade u Dubicu i zbog toga je ostao u Prijedoru mali broj čuvara; to je bosanski vezir Ibrahim Hilmi-paša o tome izvestio 20. septembra 1809. godine Istanbul (Portu) i predložio da se postavi novi aga, zapovednici i 40 mustafiza (čuvara). To je odobreno budući da je Prijedor važan grad i na udaru. Agi je određena plaća od 55 akči dnevno. Godine 1810, Prijedor je posetio francuski konzul Furkad Stariji. On je bio i u kući Ibrahim-kapetana za koju kaže da je od drveta kao i ostale u Prijedoru. U Prijedoru su bila u svemu tri kapetana, i to: Hadži-Šaban, sin mu Ibrahim i unuk Mehmed. Godine 1833, bilo je u Prijedoru 15 topova, od toga 2 neispravna. Jedan od tih topova nalazi se danas u Muzeju Kozara u Prijedoru. U Prijedorskoj kapetaniji bili su zastupljeni svi rodovi vojske, među kojima je bio i dobrovoljački desni džemat. Trgovački centar Prijedor je oko 1850. godine bio jedan od trgovačkih centara Bosanske krajine sa oko 2.900 stanovnika i izrađenom čaršijom, mahalom i spomenicima sakralne i profane arhitekture. Rekama Sanom, Unom i Savom odvijao se rečni saobraćaj i živa trgovina. Polovinom 19. veka izgrađena je u Prijedoru srpska škola i crkva. Zemljište za školu i crkvu poklonio je Mehmedkapetan. U to vreme počinje krčenje šume i naseljavanje teritorije gde je danas grad Prijedor. Požar; Izgradnja pruge Prijedorski je grad napušten 1851. godine. Od požara 8. juna 1872. godine izgorio je skoro celi Prijedor. Pored Prijedora izgrađena je 1873. godine prva železnička pruga u Bosni koja je išla od Dobrljina do Banje Luke. Izgradnjom pruge počinje širenje grada koji se razvija i raste kao trgovačko mjesto sa dobro razvijenim zanatstvom. U njegovoj bližoj okolini bila su žarišta „Pecijine bune” 1858. i velikog bosanskog ustanka 1875—1878. godine. Doba Austrougarske Austrijska vojska zauzela je Prijedor 1878. godine. Krajiški natporučnik (oberlajtnant) u Ličkoj graničarskoj regimenti Marko Budisavljević je sa svojom četom ličkih junaka prelazio granicu ka turskoj teritoriji koja se protezala duž Plješevice. Naročito se istakao u ratu između Austrije i Turske 1787, kada je sa 500 graničara, među kojima su bila i njegova dva sina (Tomo i Petar) i još devet Budisavljevića, potukao tursku vojsku kod Ključa.[4] Nakon te bitke dodeljena mu je austrijska plemićka titula fon Prijedor. Tvrđava je postojala do austrijskog zauzimanja Prijedora u 1878. godini. Četiri godine kasnije, 1882. godine, velikim požarom nastradao je veliki deo grada, ali je do kraja veka uglavnom obnovljen. Godine 1884, podignuta je nova Srpska škola u Prijedoru. Kao prvi veći industrijski kapacitet pominje se pilana izgrađena 1883. godine iznad Kozarca, a već 1891. godine osnovano je prvo poljoprivredno društvo i peradarska farma, jedini u to vreme u austrougarskoj Bosni i Hercegovini. Na početku 20. veka Prijedor je imao sva obeležja urbane gradske sredine. Prijedorski Srbi su još više razvijali trgovinu i bankarstvo, a da bi sačuvali svoj nacionalni identitet i tradiciju, imućne gazde i trgovci su ulagali svoj kapital i ime u kulturni i nacionalni preporod i podizali kulturne ustanove i institucije. Još 1834. godine Prijedor je imao srpsku osnovnu školu koja je zajedno s komunalnom (osnovanom 1891. godine) prerasla u državnu školu 1919. godine. Pododbor „Prosvete“ osnovan je 1902. godine, a negde u isto vreme osnovana je prva štamparija i „Prva srpska štedionica d. d.", pa zatim još tri osnovne škole i zabavište, odnosno ženska zanatska škola, dok je Gimnazija osnovana 1921. godine. Samo pet godina kasnije, 1907. godine osnovano je društvo za telesno vaspitanje koje je naredne, 1908. godine, dobilo ime „Srpski Soko“. Godine 1885. osnovano je i pevačko društvo „Vila“ za koje je himnu napisao Aleksa Šantić, a muziku je komponovao tada najpoznatiji živi srpski kompozitor Josif Marinković. Prilikom prenosa kostiju Stevana Mokranjca 1923. godine „Vila“ je na takmičenju jugoslovenskih horova u Beogradu osvojilo drugu nagradu. Austrijanci su srušili tvrđavu kao nepotrebnu u Prijedoru 1890. godine i od izvađenog kamena popločali ulice u novom delu grada. Nova pravoslavna crkva u Prijedoru sagrađena je 1891. godine. Godine 1896, sagrađena je katolička crkva u Prijedoru. Komunalna osnovna škola u Prijedoru podignuta je 1898. godine. Veoma brzo Prijedor je postao značajan trgovačko zanatski centar zahvaljujući rimskim putevima i plovnosti rijeke Sane, a austrougarske vlasti su 1901. godine donele prvi urbanistički plan po kome je Prijedor izgrađen kao savremeno naselje bez mahala i uskih sokaka. U ovom periodu Banjalučki trapisti otvorili su hotel „Kajzer fon Esterajh” preko koga su plasirali proizvode i vršili versku propagandu u Prijedoru. Hotel je kao nerentabilan uskoro zatvoren. Doba Kraljevine Jugoslavije Početak 20. veka doneo je nove industrijske objekte i preduzeća kao što su „Prva krajiška tvornica cigle i crijepa“ koju je 1926. godine osnovalo jedno srpsko akcionarsko društvo. U isto vreme jedan srpski trgovac osnovao je i prvo izvozno preduzeće. Reč je o izvozu živežnih namirnica i živine u Evropu. Vredno je pomenuti da je u tom vremenu osnovana i čuvena stolarska radionica „Antonijević“, kao i prvo konditorsko preduzeće koje je posle Drugog svetskog rata preraslo u Fabriku keksa i vafla „Mira“. Drugi svetski rat Za vreme Drugog svjetskog rata jedinice Prvog i Drugog partizanskog krajiškog odreda zauzele su Prijedor 16. maja 1942. godine. Prijedor je konačno oslobođen između 6. i 7. septembra 1944. godine. U Prijedoru je 1952. godine podignuta fabrika celuloze i papira. Tu se nalazila i fabrika elektro-keramičkog kombinata, mlinska industrija, fabrika keksa i vafla, voćnih prerađevina, konfekcija i druge privredne organizacije. Prijedor za vreme SFRJ U Prijedoru se nalazi muzej „Kozare” i groblje palim borcima NOR-a. Prijedor je u tom periodu imao više osnovnih i srednjih škola, pozorište i kulturno-prosvetne ustanove. Poljoprivreda oko Prijedora davala je prinose za podmirivanje potreba stanovništva, sa manjim tržnim viškovima. Na području komune radilo je 5 zemljoradničkih zadruga i poljoprivredno dobro „Saničani” (ukupna površina oko 1000 hektara). Poljoprivredno dobro imalo je ribnjak na površini od 310 ha, a gajio se šaran i smuđ. Manje količine plasirale su se na domaće tržište, a veće služile za izvoz. U 1960. godini izvezeno je 40 vagona ribe u Italiju, zapadnu i istočnu Nemačku. Prema popisu iz 1953. godine, Prijedor je imao oko 10.500 stanovnika, 1961. godine 17.000 stanovnika, a 1972. godine 30.000 stanovnika. Rat u BiH U toku građanskog rata na području bivše opštine Prijedor nije bilo direktnih oružanih dejstava, izuzev incidenta iz maja 1992. godine, kada su muslimanski ekstremisti noćnim prodorom iz pravca Ljubije pokušali da zauzmu grad. Brzom akcijom vojske i policije napad je odbijen. Prijedorčani su potom aktivno učestvovali u odbrani svog grada i Republike Srpske, kao borci Pete kozarske i 43. prijedorske motorizovane brigade. Desetine hiljada Srba koji su proterani iz Hrvatske, te bošnjačkih i hrvatskih delova BiH doselili su se u Prijedor i njegovu okolinu, a većina Bošnjaka i Hrvata je proterana iz prijedorske regije, tako da je do 1997. prema procenama Hjuman rajts voč-a ostalo još samo 600 Bošnjaka i 1.405 Hrvata u Prijedoru. Katolička crkva i sve džamije u Prijedoru su razorene 1992.[5] Uspostavljeni su logori za Muslimane i Hrvate: Omarska, Trnopolje i Keraterm. Stanovništvo Glavni članak: Popis stanovništva u SFRJ 1991: Prijedor Sastav stanovništva – naseljeno mjesto Prijedor 2013.[6] 1991.[7] 1981.[8] 1971.[9] 1961.[10] Ukupno 29 555 (100,0%) 34 635 (100,0%) 29 449 (100,0%) 22 223 (100,0%) 11 847 (100,0%) Srbi 22 514 (76,18%) 13 927 (40,21%) 10 478 (35,58%) 9 454 (42,54%) 6 233 (52,61%) Bošnjaci 4 812 (16,28%) 13 388 (38,65%)1 10 173 (34,54%)1 9 433 (42,45%)1 1 574 (13,29%)1 Hrvati 681 (2,304%) 1 757 (5,073%) 1 689 (5,735%) 1 727 (7,771%) 1 348 (11,38%) Neizjašnjeni 439 (1,485%) – – – – Nepoznato 291 (0,985%) – – – – Ostali 167 (0,565%) 1 281 (3,699%) 378 (1,284%) 342 (1,539%) 101 (0,853%) Romi 163 (0,552%) – 58 (0,197%) – – Muslimani 118 (0,399%) – – – – Jugosloveni 80 (0,271%) 4 282 (12,36%) 6 465 (21,95%) 1 063 (4,783%) 2 452 (20,70%) Ukrajinci 79 (0,267%) – – – – Bosanci 75 (0,254%) – – – – Slovenci 50 (0,169%) – 54 (0,183%) 40 (0,180%) 53 (0,447%) Pravoslavci 35 (0,118%) – – – – Crnogorci 30 (0,102%) – 78 (0,265%) 86 (0,387%) 35 (0,295%) Makedonci 8 (0,027%) – 13 (0,044%) 16 (0,072%) 32 (0,270%) Albanci 8 (0,027%) – 51 (0,173%) 51 (0,229%) 13 (0,110%) Bosanci i Hercegovci 5 (0,017%) – – – – Mađari – – 12 (0,041%) 11 (0,049%) 6 (0,051%) 1 Na popisima od 1971. do 1991. Bošnjaci su popisivani uglavnom kao Muslimani. Gradske mesne zajednice Dr Mladen Stojanović (Palančište, Gornja Puharska, Crna Dolina) Gomjenica Donja Puharska Kokin grad (Kokin grad, Lukovica, Mala Gomjenica) Orlovača Prijedor I (centar, Pećani) Prijedor II (Urije) Prijedor III (Raškovac, Stari grad) Prijedor IV (Vrbice, Topolik, Nova Orlovača) Tukovi Čirkin Polje Ustanove Prijedor ima autobusku stanicu, železničku stanicu, hitnu pomoć u Dom zdravlja. U gradu su smešteni i muzeji „Kozara” i Muzej revolucije na Kozari. Ovde je i Narodna biblioteka „Ćirilo i Metodije” u Prijedoru, te Gimnazija Sveti Sava (Prijedor). Sakralni objekti U Prijedoru se nalazi veliki broj verskih objekata: pet pravoslavnih crkava, jedna katolička te šest džamija. Pravoslavne crkve su: Crkva Svete Trojice u centru grada (19. vek) Hram Svetog proroka Ilije u naselju Urije Hram Svete Petke u naselju Gomjenica Hram Rođenja Presvete Bogorodice na Pašincu Hram Svetog velikomučenika Georgija u Tukovima. Katolička crkva u Prijedoru posvećena je Svetom Josipu, a na katoličkom groblju na Urijama nalazi se i jedna manja kapela. Džamije u Prijedoru su: Čaršijska Zagradska Gomjenička Starogradska Džamija u Donjoj Puharskoj Džamija u Gornjoj Puharskoj. Sport Уреди Prijedor je sedište fudbalskog kluba Rudar.

Autoru:	Senka [ 01 Feb 2023, 20:32 ]
Tema posta:	Re: Istorija Prijedora
Felјton: Prijedor nekad (1) – PRVU SKICU GRADA NAPRAVIO TAJNI AGENT Priču o nastanku Prijedora počinjemo iz Starog grada. Milenko Radivojac, arheolog i prijedorski hroničar s definitivno najdužim stažom, na naše pitanje zašto baš Stari grad, odgovara da svaki grad ima neko svoje jezgro odakle je sve počelo, pa tako i Prijedor Imamo privilegiju da smo razgovor na ovu temu vodili upravo u Starom gradu, s kamenog mosta gdje je prije nekoliko vijekova bila jedna od gradskih kapija. Dovolјno široka za konjska kola. Radivojac raspolaže sa milion detalјa o nastanku Prijedora, za kojima je godinama strplјivo tragao, prikuplјao usmena predanja, ali i opširnu dokumentaciju. – Sam toponim za Stari grad upućuje na nešto staro. Odavde je sve krenulo krajem 17. vijeka, prvo osnivanjem jedne male utvrde, onda je stigla i druga, a nakon toga počeo je razvoj grada – kaže Milenko. U želјi da što vjernije dočara svoju priču, „vraća“ nas u istorijski okvir tog 17. vijeka, u vrijeme poznatog Tursko-austrijskog rata. – Tursko carstvo bilo je ogromno, ali gubi na svim linijama, padaju grad za gradom. Tako je 1689. godine pala Udbina u Lici, odakle je krenuo svojevrstan talas iselјavanja prema Bosanskoj krajini. Turska je stigla do Beča, ali je izgubila bitku. Nakon toga, Karlovačkim mirom 1699. godine dijelovi Like i Slavonije vraćaju se pod patronat Austrije. To je prouzrokovalo veliku migraciju, jer muslimansko i tursko stanovništvo nisu htjeli novog, pogotovo hrišćanskog gospodara i zato se kreću u potrazi za teritorijom gdje bi se mogli trajnije naseliti – priča Radivojac. Milenko Radivojac Područje Prijedora u to vrijeme dijelilo se na “suhi“ i „močvarni“ Prijedor. – Taj naziv se i danas čuje. Dio gdje se nalazi sam grad bio je takozvani „mokri“ Prijedor. Baruština. Okolo je, u tom suhom dijelu grada, bio manji broj hrišćanskih naselјa. Prema legendi, predvodnik većeg broja muslimanskih izbjeglica iz Udbine bio je izvjesni aga, hadži Pašo, koji je lјude doveo na ovo područje – kaže naš sagovornik. Dodaje da je u dijelu Prijedora gdje su stigli, krajem 17. vijeka, bilo jedno „zgodno mjesto“. Uslovno rečeno, ostrvce koje je domaće stanovništvo zvalo „svinjarice“. – Bilo je zgodno, jer je s dvije strane tekla rijeka Sana, a tu je bilo i prirodno udublјenje kojim je tekao potočić, kasnije nazvan Berek, na turskom žablјak. Produbili su ga i tu je nastalo naselјe, preteča Prijedora – kaže Radivojac. Naselјe je bilo ograđeno nizom hrastovih trupaca, u dva reda, između kojih je bila nabijena zemlјa. To je, u stvari, prva utvrda koja se zvala Palanka Predor. – Palanka upućuje na drvenu utvrdu. Potvrdu o postojanju prve Palanke Predor nalazimo u latinskom tekstu izvjesnog grofa Baćanija koji je od 1693. do 1696. godine ratovao za austrijske trupe. On u izvještaju piše da je popalio nekoliko čardaka, između ostalih čardak u Dragotinji, Čarakovu i Palanku Predor. To je bukvalno prvo pominjanje Prijedora u istoriji kao neke naseobine – kaže ovaj prijedorski hroničar. Od prvog istorijskog pominjanja Prijedora prošlo je punih 50 godina, a da ni jednom u tom kontekstu on nije pomenut. – Prema istraživačima, orjentalistima, istoričarima… nigdje se nije našao ni jedan podatak sve negdje do 1745. godine kada se pominje prelazak dvojice mustafiza (gradskih vojnih čuvara utvrde, op. a.). Ta dvojica mustafiza, kaže se u tom dokumentu, prelaze iz jedne utvrde na Uni, negdje oko Vakufa, u nanovo sagrađenu utvrdu „Pridorska ada“. To je prvi put da se nakon Palanke Predor pominje nanovo sagrađena utvrda. Radilo se o kamenoj utvrdi, a potvrdu tog datuma našli smo i na portalu džamije u Starom gradu. Iznad njenog ulaza pisalo je da izgrađena u vrijeme sultana Mahmuda I, 1747. godine. To se poklapa, jer kad se napravi jedna mala utvrda, onda se prvo pravi smještaj za vojsku, pa džamija da vojska na molitvu ne ide van objekta i tek nakon toga naselјavaju se porodice vojnika koji služe u toj tvrđavi. Pravi se stambeni dio i to je otprilike nastanak pravog Prijedora. Mada neki kažu da je to bila ona prva tvrđava Palanka Predor, a neki da je to bila ova druga, kamena utvrda – priča Radivojac. Kamena utvrda, prema njegovim istraživanjima, bila je nepravilnog četvorougla, imala je tri kule: „Šuplјu“ kulu na ulazu, gdje se nalazio most na Bereku, Gradsku na izlazu, kod drvenog mosta, i treću Grozdanićevu, na samom špicu ade, na južnom dijelu grada. Tu je bila i tabija, velika zemlјana utvrda koja se nalazila na mjestu sadašnje Ljetnje bašte. Na toj tabiji bili su topovi. Popisom iz 1833. godine, grad je imao oko 14 topova. – Od toga je jedan bio neispravan. To je, po svoj prilici, onaj koji se nalazi u dvorištu Muzeja. U „Pridorskoj adi“ bilo je nekoliko stotina porodica. Tvrđava nije imala veliku posadu: nekih četrdesetak redovnih stražara, konjicu, dakle sve rodove vojske, ali sve pomalo. Nije trebalo više pošto je Prijedor bio u zaleđini. Grad se počeo normalno razvijati, ali Turska i Austrija i dalјe ratuju. Granica je bila blizu, pa su Austrijanci svako malo „trčkali“ na ovu teritoriju, nešto malo palili i bježali nazad. S njima i hrišćansko stanovništvo koje im se priklanjalo, a vraćalo opet na poziv Turske carevine, nakon deset – dvadeset godina – kaže Radivojac. Sredinom 18. vijeka grad je postao kapetanija. Imao je svog kapetana kao vrhovnog vojnog i sudskog zapovjednika grada. U istoriji tog Prijedora zabilјežena su samo tri kapetana: hadži Šaban, sin hadži Paše, čovjeka s početka ove priče koji je prvi došao u Prijedor, i on je imao svoj kapetanov konak u Starom gradu. I njega je naslijedio sin, Ibrahim beg koji je umro od kuge 1815. godine. Nakon njegove smrti, na čelo kapetanije dolazi Ibrahimov sin Mehmed beg, treći i poslјednji kapetan koji je stanovao u zgradi bivšeg muzeja, a današnjeg Tenis kluba „Dr Mladen Stojanović“. – Ta zgrada pravlјena je za vrijeme turske vladavine i ona je najstariji objekat u Prijedoru – kaže Radivojac. Za kraj priče o nastanku Prijedora bilјeži još jednu zanimlјivost: prvu skicu grada napravio je jedan tajni agent, izvjesni zastavnik Božić. – Napisao je i koliko koraka mu treba od Banjaluke, koliko do Kozare. Zastavnik Božić u to vrijeme piše i da paralelno sa razvojem grada nastaje podgrađe gdje žive hrišćani i gdje će se razviti novi dio grada. U to vrijeme uz polјoprivredu se razvija zanatstvo, ali i trgovina – kaže Radivojac. IME NASTALO PO PRODORU SANE Prijedor je ime dobio, najvjerovatnije, po prodoru rijeke Sane. Tekla je nešto zapadnije, pa je prodrla u novo korito i od toga je nastao „Pridor“. S dolaskom Austrijanaca 1878. godine, Prijedor dobija sadašnje ime grada. kozarskivjesnik

Autoru:	Senka [ 02 Feb 2023, 17:46 ]
Tema posta:	Re: Istorija Prijedora
Feljton: Prijedor nekad (2) – NA „PUTU SVILE“ 1812. GODINE Prijedor se početkom 19. vijeka našao na „putu svile“. Zbog izuzetnog strateškog mjesta, veoma brzo postao je zanatski i trgovački centar ovog područja na čiji će ekonomski razvoj uticati i plovna rijeka Sana. Nјome je saobraćalo gotovo 70 lađa Prijedorska stara tvrđava u Starom gradu, koju su Turci osnovali sredinom 18. vijeka, bila je u vojnoj funkciji sve do 1851. godine. Te godine tvrđavu je, kako kaže arheolog i hroničar Milenko Radivojac, napustila vojna posada. Razlozi bi se, po Radivojcu, mogli naći u tadašnjem slablјenju Turske carevine, blizini granice, a te godine na ovom području pojavio se i Omer paša Latas. On je, za nepunu godinu dana, ugušio bunu bosanskih feudalaca koji su pokušali da se odvoje od Turske u potrazi za širom autonomijom. – Godinu kasnije, sjedište kadiluka, civilne vlasti, preneseno je u Prijedor koji se u to vrijeme, zbog činjenice da je bio na raskrsnici puta, brzo razvijao, mnogo brže nego varošice koje su bile od njega starije po 200 do 300 godina. To sjedište je, sve do dolaska Austrije, bilo u Prijedoru. U početku je kadija imao ograničenu vlast, sudio je za prekršaje, svađe oko međe, a nakon dvadesetak godina dobio je dozvolu da može da sudi i za razbojništva, ubistva i slično. Kako se Prijedor razvijao i rastao, tako je dobijao sve više funkcija – kaže Radivojac. Stari grad – ostaci podzemnog zida tvrđave U tom razdoblјu razvoja Prijedora, Milenko Radivojac ističe nekoliko bitnih događaja. Posebno interesantna mu je posjeta francuskog konzula Furkada starijeg, koji se u Prijedoru pojavio 1812. godine. Putovao je po Bosni i te svoje putopise kasnije objavio. – Ljude koje je sretao ovdje, poredio je sa poludivlјim afričkim plemenima: da zimi hodaju bez odjeće, maltretiraju djecu, kako se žena brine i o hrani i o svemu ostalom dok muškarci samo spavaju i love divlјač. Strašan opis Bosne i čovjek prosto ostane zatečen dok to čita – kaže Radivojac. Furkad je, prema pisanim dokumentima, u Prijedoru bio gost kapetana Ibrahim bega. Nјegovu kuću opisao je kao građevinu od drveta, od čega su bile i sve ostale kuće u Starom gradu, odnosno tvrđavi. – Ruku na srce, rekao je i da je Ibrahim begova kuća bila čistija i uređenija od ostalih. Pored svake kuće bila je staja sa stokom, a na spratu se stanovalo. Na drvenim gredama bilo je i ognjište. Te 1812. godine, prema kazivanju francuskog konzula, Prijedor je imao oko 2.500 stanovnika, od čega su pola bili muslimani, a pola hrišćani – kaže naš sagovornik. Tri godine kasnije, 1815. godine, ovo područje poharala je kuga. Od nje je iste godine umro Ibrahim beg. – Alija Bejtić, istoričar i orijentalista iz Sarajeva, napisao je dobar tekst o Prijedoru trideset godina kasnije. Izračunao je da je u gradu, u to doba, od pošasti zvane kuga umrlo više od 20 odsto Prijedorčana. Treći bitan momenat za razvoj Prijedora je činjenca da se Podgrađe, dio izvan Starog grada, sve više razvijalo. Dolazili su lјudi različitih zanimanja, pojavlјuju se i prvi zanati, bilo je to mjesto za višak robe koju je negdje trebalo plasirati. Mjesta u samoj tvrđavi za ove aktivnosti bilo je malo – kaže Radivojac. Srpsko – pravoslavna škola Sredinom 18. vijeka tako je nastala Srpska varoš. Na urbanoj cjelini, 1835. godine, izgrađena je prva Srpska osnovna škola, a 1849. i Srpska pravoslavna crkva. Izgrađeno je nekoliko velikih objekata prijedorskih trgovaca, a razvija se trgovina, tako da Prijedor vrlo brzo dobija drugu urbanu cjelinu, Srpsku varoš. Ubrzo nakon toga formira se još jedna cjelina, Čaršija. Bila je izgrađena u specifičnom vretenastom obliku. Duž jedne ulice, duge oko 500 metara, nizali su se dućani, a u njihovoj pozadini stambeni objekti. Čaršija se, po nekim izvorima, dijelila na malu i veliku. Mala je bila na prostoru od današnjeg mosta na Sani do ulaska u Berek, a velika od mosta na Bereku pa sve do Majkovače, odnosno do današnje Patrije. Kako piše Bejtić, dio te čaršije krasile su vizure Čaršijske džamije koja je nastala oko 1839. godine i djelo je lokalnog, imućnog Salih bega. Slika čaršije nije bila nimalo sjajna. Ulice su bile prašnjave, bez kanalizacije, tako da su se sve otpadne vode slijevale na ulicu. Ćepenci, male radnje, bile su od drveta sa gornjim i donjim poklopcima. Donji se otvarao i spuštao na dvije cigle i tu je trgovac izlagao robu, a gornji poklopac bio je kao izlog, da se vidi roba u dućanu. Kroz glavnu ulicu u to doba, do sadašnjeg Malog trga pa prema „Patriji“, tekao je potok Macinovac u kojeg su se slijevale sve otpadne vode. Od Prijedora do Banjaluke putovalo se deset sati hoda. Eksploatisala se želјezna ruda, a za želјeznim polugama postojala je velika potreba. Prijedorski trgovci u prvoj polovini 18. vijeka nabavlјaju velike lađe koje su radili lokalni majstori u Prijedoru i Sanskom Mostu. – Te dereglije bile su duge i do 50 metara i široke od četiri do šest metara. Dereglije su bile usidrene u Bereku. Tih lađa će biti i u 19. vijeku, ali s otvaranjem želјezničke pruge, 1873. godine, one će polako nestajati – kaže Radivojac. Posebno interesantno je da se Prijedor 1812. godine našao, čak, i na „putu svile“. Zbog izuzetnog strateškog mjesta, postao je veoma brzo zanatski i trgovački centar ovog područja na čiji će ekonomski razvoj uticati i plovna rijeka Sana. Nјome je saobraćalo gotovo 70 lađa koje su nizvodno nošene vodenom strujom, sa brojnim grubim prerađevinama od želјeza, a uz rijeku vučene lјudskom snagom sa šećerom, kafom, solјu i ostalim artiklima. U „Putnim izvještajima o Bosni“ francuski konzul Furkad stariji piše da se Prijedor, početkom 19. vijeka, našao na „putu svile“. Naime, trgovački karavani sa istoka, krećući se ka Kostajnici i granici sa Napoleonovom Ilirijom, morali su, zbog naredbe prijedorskog kapetana o rušenju mostova prema Kostajnici, da svoju robu pretovaraju u lađe prijedorskih trgovaca. Time su skraćivali put za jedan dan, ali su u tom slučaju u Prijedoru zarađivali svi: od lađara, momaka za pretovar, kafedžija, gostioničara, potkivača, remenara pa do brojnih drugih stanovnika Prijedora. Smatra se da je oko 1812. tokom samo jedne godine pretovareno više od 100.000 tovarnih konja. Grad je profitirao, jedino su gubili trgovci koji su se žalili velikom veziru u Travniku i koji je brzo ispravio „domišlјatost“ prijedorskih vlasti. Pravoslavna crkva – Poznati majstori, lađari u Prijedoru su tada bili Pašići, Uzorovići, Mandići… Građu su dovlačili s Benkovca, s Kozare. Na toj lađi postojao je ambar s krovom za smještaj robe i veliki jarbol na čijem su vrhu bili vezani konopci koji su služili da se prebace preko viših stabala uz obalu. Posadu dereglija činili je osam do deset jakih momaka. Put do Beograda trajao je oko sedam dana, a povratak do 20 dana. Lađe su po Sani plovile lijevom i desnom stranom, a gdje je rijeka bila granica, kao što su Una i Sava, lađe su plovile samo desnom stranom. Ako bi lađa prešla na lijevu stranu, Austrijanci su je zaplijenili. Jedini izuzetak je bio u slučaju nevremena, kad lađa izgubi kontrolu – kaže Radivojac. Dodaje da je prava svečanost bila kada su lađe dolazile u Prijedor. Dolazak lađe u Berek oglašavan je topovskom palјbom. Svečanost za cijeli grada. Milenko Radivojac dodaje da su u to vrijeme poznati trgovci i vlasnici lađa bili izvjesni Kahrići koji su imali četiri dereglije, Crnalići tri, Pero Radetić dvije, a dereglije je imala i porodica Mitrinović. Neki od tih trgovaca iznajmlјivali su svoje lađe. NIMALO LASKAVO POREĐENјE S AFRIČKIM PLEMENIMA Francuski konzul Furkad stariji u Prijedoru se pojavio 1812. godine. Putovao je po Bosni i u svojim putopisima poredio domaće stanovništvo sa poludivlјim afričkim plemenima: da zimi hodaju bez odjeće, maltretiraju djecu, kako se žene brinu i o hrani i o svemu ostalom dok muškarci samo spavaju i love divlјač. kozarski vjesnik

Srbija Forum http://srbija-forum.com/

Istorija Prijedora http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=455&t=4366	Stranica 1 od 2

Autoru:	Senka [ 02 Feb 2023, 18:03 ]
Tema posta:	Re: Istorija Prijedora
Feljton: Prijedor nekad (3) – PRVA BOSANSKOHERCEGOVAČKA PRUGA PROLAZILA KROZ PRIJEDOR Stanovništvo je voz zvalo “šejtan araba” u prevodu đavolska kola. Pogotovo su nezadovolјni bili Kozarčani koji su govorili da će im voz plašiti stoku na polјima i što će putnici iz voza gledati njihove žene koje rade na polјu. To je, najvjerovatnije, bio razlog da pruga ide šest kilometara južnije od Kozarca Prijedor je, sredinom 18. vijeka, imao Stari grad, Srpsku varoš, malu i veliku Čaršiju i Majkovaču koja se nalazila na prostoru od sadašnje “Patrije” do želјezničke pruge. U toj Majkovači bila je mala džamija koja je izgorjela u Drugom svjetskom ratu. Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada, navodi da je Majkovača bila zasebno selo koje se utopilo u gradsko jezgro, polako kako se grad širio. To širenje grada biće intenzivirano poslije prolaska želјezničke pruge, inače u to vrijeme i prve pruge u BiH. – Otvoreno pitanje je šta je uticalo na gradnju pruge. Sigurno da je riječ o pokušaju prodora stranog kapitala, te s druge strane, želјa za bržim razvojem industrije u feudalnoj Turskoj. Bosna je u to vrijeme bila zapostavlјena, zemlјa u kojoj je sve bilo stalo. Kad je Austrija došla ovdje, bilo je pismeno svega tri odsto stanovništva, najviše hrvatskog i nešto pravoslavnog, među kojim najviše crkvenih velikodostojnika. Običan svijet je bio nepismen – priča Radivojac. Austrijanci već u to vrijeme ocjenjuju da je Bosna izuzetno bogata rudom, šumom i da bi najprije prodorom kapitala, a onda i vojno, trebalo nešto od toga izvući. Znali su Austrijanci da će dobiti upravu u BiH. To će se i desiti poslije velikog ustanka, 1875. godine, koji je tri godine kasnije samo ubrzao aneksiju Bosne i Hercegovine. Pred sam kraj turske vladavine, 1867. godine, sultan Abdul Aziz han odlazi u Evropu, da vidi kako se tamo živi. Otišao je u Francusku i tamo se, po prvi put, upoznao s mogućnostima želјeznice i prednostima koje taj saobraćaj ima u odnosu na sve ostale. Čvrsto je odlučio da pokuša da poveže svoje Tursko carstvo sa Austro-Ugarskom, odnosno Zapadnom Evropom, kaže Radivojac. Taj put morao je ići preko Bosne i Hercegovine iz prostog razloga što je Austrija u to vrijeme bila dominantnija od Ugarske, koja je želјela da pruga ide preko Srbije na Ugarsku, pa onda prema Beču. No, pobijedila je struja koja je želјela da ona ide preko Bosne. Ta trasa pruge trebalo je da ide od Carigrada do Skopja, preko Kosovske Mitrovice, do Bijelog Polјa, Sarajeva,Travnika, preko Banjaluke, do Dobrlјina koji je bio poslјednja stanica, na Uni koja je bila granica između Austrijskog i Turskog carstva. U međuvremenu je Abdul Aziz smijenjen, ali njegov veliki vezir Ali paša uspio je ubijediti Portu, veliku tursku vladu, o svim prednostima gradnje pruge. Skloplјen je ugovor, prvi prilično nepovolјan za tursku vlast, zbog čega je brzo propao. Nakon samo dvije godine, 1869. godine, skloplјen je drugi ugovor s konzorcijem barona Hirša, da se pruga dužine 2.500 kilometara pruži trasom kroz dijelove Bugarske, Rumelije, evropskog dijela Turske, pa kroz Bosnu. Baron Hirš i njegov konzorcijum dobili su pravo da 99 godina imaju koncesiju na prugu, priča Radivojac. U julu 1869. godine počeli su radovi na prvoj pruzi u BiH. Stigli su austrijski inžinjeri, stručnjaci, i počeli raditi na uspostavlјanju trase koja je išla od Dobrlјina preko Novog do Banjaluke. Podloga su im bile neke turske vojne karte koje su se pokazale prilično netačne, pa se moralo sve raditi ispočetka. Nisu poznavali teren, što je već u startu stvorilo probleme. Na čelu turskih finansijera bio je efendija Ahmed Edib, turski stručnjak koji je u Prijedoru boravio u kapetanovoj kući, staroj zgradi Muzeja. On je bio posrednik između Turske i Austrije. Sve je kontrolisao, mada se kasnije ispostavilo da je bio izuzetno korumpiran. Da je znao da radi za svoj džep, ističe Radivojac. Prvi zadatak mu je bila eksproprijacija zemlјišta. Trasa je išla preko njiva, voćnjaka, bašta. Ljudi su se bunili. U početku je turska vlast nešto i plaćala, a onda se počelo s ubjeđivanjem stanovništva, pogotovo viđenijih begova i aga, da daju svoje zemlјište, sve pod pričom da je to za opšte dobro. Od dokumenata je ostao spisak ko je koliko dao. Zanimlјiv je bio beg Džinić koji je živio u Banjaluci, a velike posjede imao na području Petrovog Gaja i Omarske. Dao je više od stotinu dunuma hrastove šume u Omarskoj. Šuma koja je bila na močvarnom području je isječena, ali samo na metar visine. Tu je kasnije izrasla šikara koju je narod nazvao Palјuge, a taj termin je i danas odomaćen, ističe Milenko Radivojac. Zbog malih nadoknada za eksproprisanu zemlјu, narod je bio nezadovolјan, a oni koji su došli prilično osioni i bahati. Među njima se izdvajao francuski inžinjer Lonos. Stanovništvo je voz zvalo “šejtan araba” u prevodu đavolska kola. Postojao je i dogovor da se ubije francuski inžinjer. Ostalo je zabilјeženo da će neko, kad on naiđe preko mosta, dati znak izvjesnom Pijaliću da u toj gužvi uzme pušku i opali. Po jednoj verziji, Pijalić je Lonosa promašio i pogodio šestogodišnje dijete nekog Rešića. Lonos je uspio pobjeći do konaka, ali ga je narod stigao i ubio. Po drugoj verziji, Lonos se spasio, ali je opet stradalo dijete. Tad je došao kadija iz Bihaća i odabrao 30 uglednih Prijedorčana, muslimana, koji su odvedeni u Bihać i, po jednoj verziji, nikad se nisu vratili, a po drugoj je uhapšeno njih 34. Dvojica su osuđena na smrt, više njih na dugogodišnju robiju, a samo nekoliko je pušteno. Drugi put nezadovolјstvo je izbilo kad je iskopana velika količina šlјunka kod Starog grada. Sana je nadošla, kuće poplavlјene, a mještani su prijetili da će sve što je Austrija izgradila i porušiti. U jednom trenutku, u avgustu 1871. godine, na pruzi je radilo 1.000 radnika. Šine su dopremlјene lađama iz Siska do Novog. Prvih sedam vagona stiglo je dereglijama. Kasnije je nabavlјen i jedan “paša”, ekskluzivni vagon kojim su se vozili samo age i begovi. Kuplјena su tri vagona prve i druge klase te pet treće klase. Vodenim tokom do Gradiške dovezene su tri lokomotive sa dvije osovine, u Gradišci su rastavlјene i volovskim zapregama dovezene do Banjaluke gdje su ih sklopili. Dvije velike lokomotive, teške svaka po 64 tone, dopremlјene su ogromnim lađama iz Siska do Novog. Pruga Banjaluka – Bosanski Novi završena je u decembru 1872. godine, a 5. januara produžena do Ravnica, a onda od Ravnica do Dobrlјina još sedam kilometara. Sedamnaestog januara 1873. godine pruga je zvanično puštena. Bila je to prava svečanost. Zvanice su sjele u voz i vozile se od Banjaluke do Dobrlјina i nazad. Ta vožnja je trajala desetak sati u oba pravca. Za običan narod, karta je bila izuzetno skupa. Od Novog do Banjaluke za prvi razred koštala je 90 groša, za treći 40 groša. – U to vrijeme jedna puška je koštala 40 groša. Ždrijebe je bilo 80 groša, volovska kola 40 groša, ovce od deset do 20 groša. Ta trasa je bila duga 101 kilometar, a prema tek izašlom Zakonu o saobraćaju, muško i žensko nisu mogli biti u istom vagonu, pa čak ni muž i žena, pijani nisu mogli da se voze, službenik koji nije zatečen na radnom mjestu dobijao je kaznu od dvije do četiri godine zatvora, u voz se nisu mogle unositi životinje – kaže Radivojac. Dvije godine kasnije, nakon što je izbio ustanak 1875. godine, zaustavlјen je saobraćaj. Pruga je oplјačkana, a tek 1878. kada Berlinskim kongresom upravu dobija Austro-Ugarska, počela je obnova pruge. Te godine osposoblјena je pruga od Banjaluke do Prijedora u dužini od 50 kilometara, a godinu kasnije i do Dobrlјina. Pruga je 1882. godine spojena sa Siskom i Zapadom. Dolazak nečeg neviđenog i novog izazivao je bojazan, strah i nesigurnost pa će novosadska „Zastava“ u broju 28 od 8. marta 1870. godine objaviti slјedeću vijest: „U Krajini bos. potpisaše njih tri hilјade i poslaše molbu sa tri ćojka na pašu banjalučkog, da se kroz Krajinu nikako ne provlači želјeznica. Paša to telegrafiše Valiji u Sarajevo. Odgovor dođe ovaj: „Zato što se usudiše tako šta moliti moraće tri čete vojnika, koji će sad inžinire pri radnji im kroz cijelu bos. krajinu pratiti, džabe hraniti i izdržavati. Valija reče! Ali pitanje je: šta će Krajišnici reći?“. Najbolјe svjedočenje o izgledu pruge, stanice, putnika i tadašnjih gradića Novog, Prijedora i nešto veće Banje Luke, dao je francuski putopisac Šarl Irijart putujući vozom od Novog do Banje Luke, tih prvih godina želјeznice za vrijeme turske vlasti: „… Čekajući na vrijeme polaska u kancelariji stacions asistenta, prikuplјam još nekoliko manje ozbilјnih a slikovitijih statističkih podataka. Jedini putnici su nekoliko vojnika koji se vraćaju u jedinicu, žena i služavka protjeranog pravoslavnog sveštenika iz Prijedora, koje se tamo vraćaju da bi spasile svoju imovinu, dva dostojanstvena, bogato obučena i do zuba naoružana muslimanska posjednika – bega – koji idu da obiđu svoja imanja, najzad jedan slovenski apotekar katoličke vjere iz Zagreba, koji je osnovao filijalu u Banjaluci. Mašinista je Litvanac i zna nekoliko francuskih riječi. Način prevoza i industrijska forma opreme u velikoj su suprotnosti sa izgledom onih koji putuju vozom ili su oko njega zaposleni. Kondukteri i želјezničko osoblјe, sa dugim handžarima za pasom i kratkim širokim puškama s koralnim inkrustacijama o ramenu, stvaraju zbrku u glavi putnika kome otvaraju vrata vagona; zaptija, žandar ili policajac, koji zvoni za polazak sa čitavim arsenalom na stomaku, više liči na nekoga ko će napasti voz nego ga braniti; ali sve se odvija dobroćudno i, da nije inicijative šefa stanice, praktičnog i administrativnog čovjeka, niko se ne bi baš mnogo brinuo za vrijeme i tačnost koja je neophodna u ovakvoj službi. Na većoj stanici, u Prijedoru, prilazi staničnoj zgradi su puni svijeta, a begove dočekuje grupa bosanskih kicoša otmjenog držanja, među kojima se ističe ulema sa bijelim turbanom. Šef stanice, iako je Austrijanac, nosi fes na glavi, širok crveni pojas i revolver; po držanju izgleda sasvim kao musliman. Svijet tumara preko kolosjeka, nekoliko vojnika silazi i traži vode za svoje obredno pranje, popadija i njena služavka provlače se kroz gomilu, izbjegavajući Srbe naslonjene na ogradu koji pokušavaju da im daju neke znakove. Prijedor je najpostradaliji grad u Bosni: ustanici su ga stalno ugrožavali, srpska crkva je spalјena, a sve stanovništvo pravoslavnog obreda je u bjekstvu. (Sredinom maja 1876. za vrijeme ponovnog jačanja ustanka u Bosni i razbuktavanja pokreta u Bugarskoj, grad Prijedor je ponovo stradao. Ubistvo francuskog i njemačkog konzula u Solunu bilo je znak za bartolomejsku noć hrišćana u Prijedoru; novine su nam donijele vijest o pokolјu.” OD BANјALUKE DO AUSTRIJE ZA 4 SAHATA I 52 MINUTA O ovome datumu izvijestio je provladin list „Bosna“ u svom broju 343 od 17. januara 1873. godine: „U zdravlјe Nјegovog veličanstva sultana, otvorena je za putnike nova želјeznica između Banja Luke i Austrije. U petak, 5.1.1873. godine održana je svečanost ovog otvaranja u prisustvu mutašarifa Bihaćkog sandžaka Haki Paše, mutašarifa Banjalučkog sandžaka Ćamil-bega, te mnogobrojnih uglednih činovnika i građana. Ovi čineći probu ove radnje, sjeli su u pripremlјena kola i pri svemu tome što su se na štacijama zabavlјali, ipak su prešli cijelu liniju za 4 sahata i 52 minuta. Probavivši neko vrijeme na granici vratili su se u Banja Luku. Noću istog dana data je od strane nadziratelјa želјeznice sjajna večera.“ kozarski vjesnik

Autoru:	Senka [ 02 Feb 2023, 18:12 ]
Tema posta:	Re: Istorija Prijedora
Feljton: Prijedor nekad (4) – HOTEL „AUSTRIJSKI CAR“ GRADILI „TRAPISTI“ Početkom 19. vijeka Prijedor se razvija kao značajan trgovački centar i mnogo brže nego susjedni, daleko stariji gradići, poput Kozarca, Novog, Sanskog Mosta… Prijedor ih je sve zasjenio zahvalјujući svom položaju, putnim pravcima, riječnom saobraćaju i, na kraju, želјeznici, rekao je Milenko Radivojac arheolog i hroničar Stanovništvo se „rasplinulo“ po prijedorskom polјu, ulice se sređuju, niču kvalitetniji objekti, pogotovo u drugoj polovini 19. vijeka. Poslјednji i treći kapetan grada, Mehmed beg, povukao se i za svog života, nakon što je kapetanija ukinuta, izgradio objekat koji će ostati poznat kao „Kapetanova kuća”. Ulica pored, sve do dolaska Austrije i početka 20. vijeka, zvala se „Kapetanova“. – Bila je to njegova rezidencija nakon što je pobjegao s malog prostora kojeg su obuhvatali zidovi Starog grada. Dolaskom Austrije, nestao je poslјednji kamičak te tvrđave, jer je Austrija naredila da se sve poruši, a onda od kamena popločala gradske ulice – priča Radivojac. Kapetanov konak je, tako se smatra, najstarija zgrada u Prijedoru, napravlјena u vrijeme turske vladavine. Građena je od kamena, cijelo prizemlјe, bez hidroizolacije, i jedan je od rijetkih objekata koji je u tom dijelu grada ostao spašen poslije velikog požara. Prvobitni objekat bio je 10 puta 13 metara. Nakon što je kapetan umro i sahranjen na malom mezarju kod bivšeg kina „Mrakovica“, u zgradu su se, 1869. godine, kad je počela gradnja pruge, uselili francuski i austrijski inžinjeri. – Poslije 1886. godine „Kapetanov konak“ bio je u funkciji male bolnice sa pet kreveta. Godine 1930. tu je uselјena policija, a onda pred sam rat, tu se smjestila šumska uprava. Tokom Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, “Kapetanov konak” opet je bio ambulanta i neko vrijeme opštinska bolnica. Nakon toga, tu je 1948. godine smješten srednjoškolski đački internat, 1953. godine postaje stambeni objekat, godine 1957. Muzej na spratu, a stambeni dio u prizemlјu, da bi 1961. godine bio kompletno adaptiran za potrebe Muzeja, po projektu arhitekte Vlade Dobrovića. Dograđen je ulaz sa strane, otvoreni novi prozori, tako da je “Kapetanova kuća” izgubila svoj prvobitni izgled – priča Radivojac. Do rata ova zgrada, u kojoj je Muzej bio sve do 1984. godine, nalazila se na listi zaštićenih spomenika kulture. Zgrada je, potom, dodijelјena sportskim organizacijama i vremenom ju je preuzeo Tenis klub „Dr Mladen Stojanović“ koji dobro vodi brigu o njoj, ističe Radivojac. – Što se tiče kuće porodice Stojanović, sagradio ju je 1864. godine pop Gavro, otac prote Sime Stojanovića. Prema nekim podacima, u pitanju je bila prizemnica, mada Sreten Stojanović u svojim memoarima, koji su objavlјeni daleko poslije njegove smrti, tvrdi da se radilo o jednospratnici. Ne znam iz kojih razloga, ali pop Gavro nije bio srdačno dočekan u Prijedoru, pogotovo kad je počeo graditi kuću na tom mjestu, pa su neke od prijedorskih gazda, koje ga nisu volјele, plaćali najamnike da ono što je po danu izgradio, oni po noći poruše. Sreten u jednom svom citatu kaže: “On zida kuću u Prijedoru i kad mu noću plaćenici prijedorskih gazda sve poruše, on ponovo sve počinje“ – navodi Radivojac. Kuća Mladena Stojanovića Kuća Stojanovića izgorjela je u velikom požaru, a pop Gavro i prota Simo 1893, na istom mjestu, podižu kuću na sprat od kamena i cigle. U njoj će doktor Mladen, po povratku s Hvara, 1929. godine otvoriti svoju ordinaciju koja će tu biti sve do 1941. godine. Bio je to i stambeni objekat. – Sjećam se da je Mladen Stojanović, sinovac narodnog heroja doktora Mladena i sin Velјka Stojanovića, najmlađeg protinog sina, živio u toj kući s ocem do 1957. godine. Velјko je bio sudija u Osnovnom sudu, a Mladen je u Prijedoru završio osnovnu školu. Odlaskom tih Stojanovića, kuću koja je u gruntovnici imala, čak, 18 naslјednika, kupila je opština da bi 60-tih godina bila dodijelјena Muzeju. Pred rat je kuća postala prilično sklona rušenju, pogotovo njen zapadni dio. Zahvalјujući razumijevanju Skupštine opštine Prijedor i činjenici da se na čelu republičkog Zavoda za zaštitu spomenika kulture nalazio književnik Ljubo Jandrić, čovjek iz naših krajeva, napravlјena je velika akcija na području grada, stari objekat srušen i do 90-te godine ozidan novi. Nabavlјeni su i prozori, postavlјene instalacije, a onda se, jer je došao rat, čekalo do 2007. godine kada je kuća uređena i postala Spomen-kuća porodice Stojanović, depadans Muzeja i značajna kulturna ponuda grada – kaže Milenko Radivojac. Tvrdi da je za grad, osim ova dva, posebno interesantan objekat bivšeg kina „Radnik“. Riječ je o hotelu koji je izgrađen 1889. godine. S dolaskom Austrije, u Prijedor dolaze brojni činovnici i evropske zanatlije. Ovdje se u jednom trenutku pojavlјuju i „Trapisti“, katolički red, koji su imali svoj centar u Banjaluci. Htjeli su nešto uraditi u oblasti privrede, mada je pozadina njihovog dolaska bila širenje katoličanstva na ovom području. Jedan od njihovih većih građevinskih poduhvata je hotel koji je dobio ime koje je odgovaralo tom vremenu, „Austrijski car“ odnosno „ Keiser von Osterreich“. Bio je to veliki objekat u centru grada, čija je fasada podijelјena u tri polјa. Srednji je bio isturen i viši od dva krila s lijeve i desne strane. Djelovao je impresivno, pogotovo u tadašnjem Prijedoru u kojem je visinom nadmašio sve ostale građevine. U prizemlјu se nalazila gostionica i restoran, a na spratu sobe. Hotel je tokom 1943. godine bombardovan i oštećen u centralnom dijelu objekta. Promijenjena je fasada, ali na osnovu austrijskih fotografija, i sad izgleda približno isto, samo je nešto niži, ističe Radivojac. U to vrijeme prodora katoličanstva na ove prostore, kod pravoslavnog živlјa sve više raste nacionalna svijest i veza sa Pravoslavnom crkvom. Prijedorski trgovci nisu blagonaklono gledali na dolazak „Trapista“, jer su znali da će imati jak vjerski uticaj, pa su odmah po otvaranju “Keisera”, srpski trgovci raspisali konkurs za izgradnju novog hotela. Hotel „Keiser von Osterreich“ – Na konkurs se javio neki Ličanin, Čvorak, kome su pomogli i on je hotel otvorio na mjestu današnjeg “Papa Džoa”. Ovaj hotel je izuzetno dobro poslovao, dok je hotel „Trapista” sve manje imao posla, jer kod njega nisu odsjedali trgovci, već činovnici. Tako da su hotel izdali izvjesnom Cimermanu koji je, iako je pokušao da nastavi ugostitelјsku djelatnost, bio bojkotovan od srpskih trgovaca. “Trapisti” su na kraju odlučili da „Austrijskog cara“ prodaju prijedorskom trgovcu Nikoli Štrpcu koji je hotel kupio u ime Srpske pravoslavne opštine za 25.000 kruna. Crkvena opština hotel je izdala porodici Ostojić. U to vrijeme zvao se „Prijedor“, zatim uz Drugi svjetski rat „Balkan“, poslije „Moskva“, da bi 1954. godine bio pretvoren u kino. Između dva rata bio je stjecište kulturnog, političkog i zabavnog života u Prijedoru. Bio je epicentar kulture i svega pozitivnog u gradu u to vrijeme – kaže Radivojac. Jedan od objekata koji plijeni pažnjom, pogotovo onih koji dođu sa strane, je čuvena Radetića kula. Od 1883. do 1885. godine kulu je izgradio austrijski bogataš, grof Vilhelm fon Rajc. – Kažu da je bio jedan od najbogatijih Prijedorčana. Imao je svoju ergelu rasnih konja, koja se nalazila u pozadini kule, izgrađene od čvrstog materijala. Uradio je objekat u neoklasicizmu, sa nekim elementima romanike, u koji su obični lјudi gledali kao u čudo. Objekat se sastojao od te kule, kuće i dvorišne zgrade, unutra prema Bereku. Po završetku Prvog svjetskog rata, Rajc odlazi iz Prijedora i odlučuje da proda kulu sa stambenom zgradom. Bio je lјut na porodicu Mile Radetića, čuvenog prijedorskog trgovca, zato što se njihova kuća naslanjala na njegovu i bila viša od kule, pa nije htio njima da proda imanje. No, pojavio se prijatelј porodice Radetić, izvjesni Crnalić, koji je parama Radetića kupio kulu. Kada je Rajc otišao, u kulu su se uselili Radetići – priča Radivojac. Radetića kula 1918. godine Dodaje da je riječ o objektu značajnom za grad, jer je u njemu stanovao Pero Radetić koji je u Prijedoru bio najznačajnije ime vezano za Srpsko pjevačko crkveno društvo „Vila“. On je u Gracu završio trgovačku akademiju, ali po vokaciji je bio muzičar, izuzetan sluhista i sve do 1941. bio je dirigent. Rukovodio je „Vilom“, komponovao, prepisivao partiture. Iza njega je ostalo ogromno bogatstvo „Vile“ i ono što je izuzetno značajno za ovaj grad. – Mislim da su, zahvalјujući njemu, sačuvani zapisnici „Vile“ koji su danas u Muzeju. To su četiri knjige: od prvog konstituisanja „Vile“, pa sve do 1946. kada se „Vila“ polako gasi. Čitajući te zapisnike, obični čitalac može da vidi kako je grad živio, šta je bila „Vila“. Akademik Vlado Milošević, najznačajnije muzičko ime, svojevremeno je rekao da ono što je pjesnik, muzički radnik, a i kompozitor Aleksa Šantić činio za Srpsko pjevačko društvo „Gusle“, to je Pero Radetić činio za „Vilu“, i to bez ikakve materijalne nadoknade – kaže Radivojac. Dodaje da je 1898. godine u kuću donio prvi klavir, a 1909. zavalјujujući Peri Radetiću kuplјen je i klavir za „Vilu“. U toj kuli, „Vila“ će vježbati sve do 1912. godine. Peru Radetića i njegovog najstarijeg sina ustaše su ubile jula 1941. godine u neposrednoj blizini kule. Jedno vrijeme o svim objektima vođena je posebna pažnja, kao kulturno važnim spomenicima treće kategorije. Nažalost, danas je Radetića kula, koja je u privatnom vlasništvu, sklona rušenju, pogotovo stambeni dio, tako da je, iako je riječ o vrlo značajnom objektu, upitno ulaganje u njega. ZIDOVI STAROG GRADA NA HRASTOVIM TRUPCIMA Osamdesetih godina prošlog vijeka u gradu se pojavila ideja o revitalizaciji Starog grada. – Kao arheolog, tražio sam ostatke te tvrđave. Tragali smo nekih mjesec dana, od mosta na Bereku, gdje smo našli ostatke Šuplјe kule kojom se ulazilo u Stari grad. Zid nije išao tik uz Berek, nego pored uvale koja je služila kao odbrambeni pojas – kaže Radivojac. Dodaje da je zid od “Lovca” slijedio put prema Adi, kao i da je tada tu sreo čovjeka koji im je pokazao pravac od Ljetne bašte do “Lovca” i ispričao da je, kao direktor Komunalnog, 50- tih godina prošlog vijeka, iz tog dijela vadio kamen za nasipanje puta. Rekao je da su od zidova Starog grada, kad god zatreba kamena, znali iskopati i po dva kamiona. Cijela Omladinska ulica i danas je na podzemnom dijelu zida tvrđave. – Naišli smo na zidove koji su u temelјu visoki oko dva metra i široki oko 1,8 metara na debelim i dugačkim hrastovim trupcima, vjerovatno da zidovi ne bi tonuli u mulјevitu podlogu – smatra Milenko Radivojac. kozarski vjesnik

Autoru:	Senka [ 02 Feb 2023, 19:48 ]
Tema posta:	Re: Istorija Prijedora
Feljton: Prijedor nekad (5) – VELIKI POŽAR U JEDNOJ NOĆI UNIŠTIO SVE ŠTO JE SAGRAĐENO U 130 GODINA Prijedor - glavna ulica: desno Šternova kuća a lijevo Fočanski han Izgorjelo je 119 stambenih kuća, 56 velikih trgovačkih magaza koje su bile iza glavne ulice, 17 štala, škola, crkva… Bez krova nad glavom ostalo je 140 porodica sa 675 članova U drugoj polovini 19. vijeka Prijedor se nije mogao pohvaliti sjajnom slikom. Glavna ulica bila je duga 500 metara. Prošao je „put svile“, prošao je Napoleon, razvija se zanatstvo, pomalo i trgovina, prošla je želјeznička pruga koja je spojila tadašnju Majkovaču, koja se kao četvrt uklopila u jezgro grada. Prijedor se polako širi i preko pruge, obuhvatajući područje Puharske koja je bila zasebno selo, daleko starije od Prijedora, jer se kao posebno naselјe pominje u turskom popisu još 1604. godine. – Ulice u Prijedoru bile su krivudave, sa puno sokaka, bez kanalizacije, bez objekata građenih od čvršćeg materijala. Mahom su to bili drveni objekti, u prizemlјu balvani, na spratu gdje se stanovalo bilo je nešto ćerpiča. Sve je to bilo pogodno tlo za požar, o čemu stanovništvo nije tad ni razmišlјalo – priča arheolog i hroničar grada Milenko Radivojac. U časopisu „Bosanska vila“ prota Simo Stojanović, u tekstu pod nazivom „Postanak Prijedora“, piše da je “do velikog požara Prijedor bio kao i druge varoši u Bosni, sve po turski načinjen, a od požara počeo se opravlјati i graditi poput drugih evropskih gradova. Biva i on se moderirao“, naveo je tada prota Stojanović. Milenko Radivojac navodi sjećanje Milana Ostojića, prijedorskog trgovca, kojem je njegov djed pričao o požaru. – Prema narodnom predanju, u Prijedor je iz Banjaluke došao neki Abdulah efendija koji je u Carigradu završio visoke škole. Ljudi ga baš nisu smatrali normalnim, jer je uvijek nešto pričao sam za sebe. Zašao je, kaže, po čaršijskim radnjama i na svakoj nešto zapisivao. Kad su ga pitali „Šta je to?“, on je govorio: „Čućete!“ Došao je do Fočanskog hana i nešto napisao na arapski. Kad su ga lјudi upitali šta je to, rekao im je da nađu čovjeka koji to zna pročitati. Tako i bi, nađu nekog učenog čovjeka iz Sarajeva koji je, pročitavši to što je pisalo na arapskom tekstu, rekao: „Prijedor će izgoriti“. Od Hana do Kapetana – kaže Radivojac. Fočanski han, koji se nalazio na mjestu gdje se danas nalazi NLB banka, bio je veliki objekat, u prizemlјu potpuno od drveta. Na spratu su bile sobe za izdavanje. U pozadini, u dvorištu, bile su štale za konje, na mjestu gdje se kasnije nalazila velika Henića kuća. To je bilo jedino prenoćište u gradu za običan narod. Prema narodnom predanju, ali i prema zvaničnim podacima, jedne noći, sa 19. na 20. juni 1882. godine, zapalio se ugarak u jednoj mangali, velikoj posudi u kojoj je bio žar, a na njoj ibrik s kafom koja je zbog tog žara uvijek bila topla. Neko nije ugasio tu mangalu. Te noći je duvao jak vjetar koji je nosio izgorjele daske dva do tri kilometra dalјe, čak do Tukova. Prvo je planuo Fočanski han, na mjestu gdje se završavala čaršija, a počinjala Majkovača. Požar se brzo proširio na susjedne ćepeneke, male trgovine. Noć je, lјudi neobaviješteni, nisu znali ništa. Dok su došli sebi, pola grada je već gorjelo. Izgorjelo je sve što je lјudska ruka napravila u 130 godina. – Ljudi su bili bespomoćni. Tumarali su gradom, nisu imali čime da gase vatru koja je sve gutala. Nije bilo ni rezervi vode, ni saznanja da bi se vatra mogla ugasiti pijeskom. Na sve strane plač i jauci, užarene grede padaju svud okolo, uličice zakrčene, a iza njih mrak. Grad je nestajao pred njihovim očima. Negdje pred zoru stigli su vatrogasci iz Banjaluke. Imali su samo ručne pumpe, ali su pomogli da se koliko-toliko spasi nešto imovine. Narednog dana buknuo je još jedan, manji požar, ali ga je lokalno stanovništvo ugasilo – kaže Radivojac. Vijest o požaru proširila se brzinom munje, a prenijeli su je svi značajniji mediji u Bosni i okruženju. Bio je to jedan od najvećih požara u bližoj i dalјoj okolini u drugoj polovini 19. vijeka. U jednom od tekstova, austrijski ministar u BiH obavještava Beč da mu je okružni načelnik iz Prijedora, grof Pace, javio da je u Prijedoru izgorjela skoro cijela čaršija i skoro cijeli hrišćanski dio grada. U toku je utvrđivanje štete. Za smještaj onih koji su ostali bez krova nad glavom, pobrinuo se okružni načelnik. Iz Siska i Kostajnice naručeno je 200 ćebadi i dva vagona kukuruza. Za oštećene u požaru bilo je pripremlјeno po 20 forinti po glavi stanovnika. – Izgorjeli su društveni objekti, telegrafi i poštanska služba, djelimično batalјonske kancelarije. Djelimično čaršijski most koji je bio kod Patrije, a zvao se Gavrića most. Za izgradnju privremenih komunikacija od Prijedora do groblјa i do varoši, nadležni su zatražili 800 forinti. Za prijedorske trgovce traženi su beskamatni krediti i zajam za njih devet od 40.000 forinti na period od pet godina – navodi Radivojac dijelove tadašnjih tekstova. U požaru je ostala sačuvana Čaršijska džamija koju je 1839. godine pravio lokalni Salih beg. Po sjećanju Milana Ostojića, ostala je sačuvana, jer su vjernici napravili živi lanac od Bereka do džamije. Kažu da su bila tri reda vjernika i da su kofe s vodom išle od ruke do ruke. Prskali su džamiju i uspjeli je sačuvati. Pored džamije, ostala je sačuvana i Kapetanova kuća koja je u prizemlјu bila građena od kamena. Jedino su ta dva objekta ostala cijela, a sve drugo je izgorjelo. Radivojac ističe da se, svojevremeno, kad je srušen objekat gdje se nekad nalazio Fočanski han, kad su građeni temelјi za novu zgradu, na licu mjesta uvjerio da se pola metra ispod današnje površine nalazi požarni sloj debeo oko 40 centimetara. – Taj sloj dovolјno govori o tome kakav je bio požar i koliko je toga izgorjelo. U požaru je stradala jedna starica. Nisu joj mogli pomoći, našli su je narednog dana izgorjelu. Zapamćena je, nakon požara, izuzetna solidarnost Zagreba, Banjaluke, Višegrada, Stoca, Sarajava, ruskog konzula u Sarajevu koji će sa 8.000 rubalјa pomoći izgradnju nove škole, a jedan dio novca otići će i za izgradnju crkve – kaže Radivojac. Već 1883. godine zanatlije su formirale Dobrovolјno vatrogasno društvo u Prijedoru. Na čelu Društva, koje je imalo oko 60 članova, bio je Petar Vajler, zamjenik Manojlo Vukić, te istaknuti članovi Jovo Komlenić, Štefan Vajler, Ignjac Motl i Vehbija Beglerbegović. U Prijedor tada dolaze Austrijanci, Nijemci, Polјaci, Česi, Talijani… – Prvi objekat Vatrogasnog društva nalazio se u kući Laze Kragulјa, u blizini današnjeg muzeja, negdje gdje se danas nalazi spomenik Mladena Stojanovića. Tu je bila žitnica, veliki drveni objekat u kojem je bila tržnica, a preko puta u parku bila je stočna pijaca. U produžetku, malo dalјe, nalazila se drvena kula koja je bila visoka nekih desetak metara. Narod je zvao Jangi kula po zatvorima u vrijeme turske vladavine. U toj kuli, poslije požara, danonoćno su dežurale takozvane posvandžije, oni koji su o gradu palili fenjere. U slučaju nekog požara, dežurni je trčao gradskim ulicama i trubio za uzbunu. Tek negdje 1940. godine, u samo predvečerje Drugog svjetskog rata, biće napravlјen novi vatrogasni dom koji će se nalaziti više Jereze – kaže Radivojac. U pozadini drvena kula Laze Kragulja gdje se nalazilo prvo vatrogasno drustvo u Prijedoru 1883. Poslije velikog požara u Prijedoru, 1883. godine, nešto više Kozarca otvara se prva pilana, čuvena pilana Karla Šmucera, prvi industrijski objekat na ovom prostoru, gdje stanovništvo dolazi do potrebnog građevinskog materijala i obnavlјa kuće onako kako ko može. Prijedorski značajniji trgovci, ovaj put, grade objekte od čvrstog materijala, a 1901. godine Austrija donosi prvi urbanistički plan grada. Prema njemu, više nema zavučenih ulica, sokaka, mahala, nego se ulice sijeku pod pravim uglom, rade se trotoari, neka vrsta kanalizacije se reguliše tako da grad dobija izgled urbane srednjoevropske cjeline, napominje Radivojac. Ta brza gradnja, povolјni krediti i slično, dovodi do toga da lokalno stanovništvo sumnja da je Austrija namjerno izazvala požar kako bi se riješila udžerica, ćepenaka, kako bi grad ličio na nešto. – Austrija je 1878. godine došla da ostane, a ne da tu bude kratko. Podmetanje požara bila je nikad dokazana sumnja, mada po mišlјenju lјudi opravdana, da je to Austrija namjerno uradila – kaže Radivojac. U velikom požaru izgorjela je srpska osnovna škola i crkva „Svete trojice“ koje su bile u centru srpske varoši, koja je i najviše stradala. Obični lјudi malo znaju o istorijatu školstva, a u Prijedoru je još 1835. otvorena prva srpsko-pravoslavna osnovna škola. Teolog i putopisac Ivan Franjo Jukić putovao je često po Bosni. Tako je posjetio ove krajeve, negdje 1843. i 1845. godine. Bio je relativno pismen i obrazovan čovjek koji se zalagao za otvaranje škola kod hrišćana. Često je pisao „da nam Turci i njihovo upravitelјstvo ne smetaju našoj slobodi učenja, već nemarstvo.“ Stanovništvo je bilo gotovo nepismeno. Nije puno ni marilo za škole, priča Radivojac. Dodaje da Jukić u svojim zabilјeškama 1843. godine pominje Pridor, varošicu na vrlo ugodnoj ravnici, kraj Sane, sa oko 2.700 stanovnika, Turaka i „ristjana“. „Ristjani“ su, kako je naveo u svojim zapisima, imali popa i učionicu. To je prvi put da je neko zvanično pisao da postoje crkva i škola. U časopisu “Bosanski prijatelј„ iz 1850. godine, on navodi da hrišćani po većim varošima imaju narodne učionice. Među deset varoši navodi i Pridor. Prijedor je, sve do dolaska Austrugarske, bio Pridor, a s njihovim dolaskom Prjedor, da bi se tek početkom 20. vijeka odomaćio naziv Prijedor. Prijedor početkom 20. vijeka AMBAR KAO CRKVA I ŠKOLA Na pisana imena prvih učitelјa nailazimo 1850. godine. U časopisu „Dabrobosanski istočnik“ iz 1895 . godine pominje se izvjesni Obrad Pavković, učenik manastira Krka. Oko 1855. on dolazi u Prijedor. Ne zna se tačno kad je izgrađena prva školska zgrada. U jednom dopisu crkveno školske opštine iz Bihaća, upućenom u Sarajevo, Vilajetskoj Skupštini 1866. godine, traži se da se u svakoj opštini sagradi školska zgrada „što i danas izuzimajući Pridor, nema ni jedna opština nego se siromašna djeca premještaju sad ovđe, sad onđe“. U tekstu anonimnog autora iz 1891. godine, a pretpostavlјa se da bi to mogao biti prota Simo Stojanović, povodom osveštanja nove crkve Svete Trojice, piše da kad se broj Srba umnožio, ondašnji prvenci upevši se iz petnih žila, molbom, mitom i plaćanjem, od ovdašnjeg kapetana, koji je bio vlasnik i zapovjednik čitavog sadašnjeg kotara, dobiju današnje crkveno zemlјište i dozvolu da se mogu ondje bogu moliti. Od istog kapetana kuplјen je ambar većih dimenzija koji je mogao služiti za vjerske obrede, ali i škole. U jednom odjelu te „ćelije“ bilo je bogusluženje, a u drugom su učila djeca. Tu je bio i učitelјev stan. Tako je taj ambar duže vrijeme služio i za crkvu i za školu – kaže Radivojac i pojašnjava da je za izvjesnu svotu novaca zemlјište na kojem se i danas nalazi crkva Svete Trojice, ustupio poslјednji kapetan Mehmed beg. U vremenu od 1851. do 1854. godine, nakon prolaska Omer paše Latasa, prijedorska opština dobija sultanov ferman da Srbi javno mogu imati svoju crkvu i školu u Prijedoru. U austrougarskoj okupaciji 1880. godine, crkva je popravlјena, stavlјen je crijep, a na drvenu konstrukciju dograđen zvonik i postavlјeno zvono. U porti se nalazila školska zgrada sve do velikog požara. kozarski vjesnik

Autoru:	Senka [ 08 Feb 2023, 16:19 ]
Tema posta:	Re: Istorija Prijedora
Feljton: Prijedor nekad (6) – PO BROJU UČENIKA, PRIJEDOR ODMAH IZA SARAJEVA I BANјALUKE Pilana u Kozarcu Po broju učenika, Prijedor je bio odmah iza Sarajeva, koje je imalo 243 evidentirana učenika, i Banjaluke sa 235 đaka. To govori u prilog tvrdnji da je Prijedor brzo postao veliki centar Austro-Ugarska je, dolaskom na ovo područje, počela izdavati časopis “Bosnische Bote” ili “Bosanski glasnik”. Časopis je izlazio jednom godišnje. Tu su bili osnovni podaci o stanovništvu, privredi, naselјima u tadašnjoj Bosni i Hercegovini i slično. – Istražujući istorijske podatke za Enciklopediju RS Akademije nauka, čiji sam saradnik na izradi podataka za naselјena mjesta Prijedora i Oštre Luke, prikupio sam 18 kopija časopisa “Bosnische Bote“. Ovaj časopis prestao je izlaziti 1918. godine, kada je završen Prvi svjetski rat i Austrija otišla. Zanimlјiv je podatak iz „Bosanskog glasnika“ iz 1901. godine, na samom prelasku u 20. vijek, u kojem se kaže da je Prijedor tada imao ukupno 4.999 stanovnika. Od toga su 2.602 bili muškarci, a 1.819 žene. Kad je riječ o nacionalnom sastavu stanovništva, bila su 2.802 muslimana, 1.819 Srba, 336 Hrvata, 13 evangelista i 26 Jevreja – rekao je arheolog i hroničar Milenko Radivojac. Poređenja radi, nakon 10 godina, 1911. grad je imao 5.000 stanovnika: broj muslimana ostao je isti, broj Srba povećan za jednog stanovnika, a broj katolika iznosio je 340. Nimalo pohvalno ako se gleda natalitet, ali realno s obzirom na politiku Austro-Ugarske, konstatuje Radivojac. Dodaje da je 1901. godine bilo 48 „protokolisanih“ radnji, ali i popis trgovaca. Većinu trgovina u to doba vode Srbi, dok se muslimansko stanovništvo, izuzev nekoliko trgovaca, više bavilo zanatskim radnjama. Pilana – Od Srba se pominje Vaso Antonijević, Lazo Milinović, porodica Mitrinović koja se trgovinom bavila još od 1860. godine, pa Mile Radetić, pradjeda istoimenog prijedorskog doktora Radetića, Lazo i Rade Stojanović. U glasniku piše da je Prijedor okružno mjesto koje ima bolnicu sa 15 kreveta, opštu osnovnu školu, srpsko-pravoslavno konfesionalnu školu iz 1835. godine, ima i četiri mekteba uz četiri džamije, zatim telefon, poštu, telegraf… Smješten je na Sani i za njega piše da je gradić mlađeg datuma na dobrom položaju koji je pogodan za trgovinu, pogotovo žitom. Značajan je za polјoprivredu, a značajna je u to vrijeme i prerada krzna i kože. Takođe se navodi da ima Vatrogasnu službu sa četiri protivpožarna vozila i 40 lјudi koji su bili registrovani u Dobrovolјnom vatrogasnom društvu. U Prijedoru je, u to vrijeme, bila Srpska pravoslavna i Katolička crkva, te Srpsko crkveno pjevačko društvo „Vila“. Austrougari su jezik kojim smo govorili ovdje, negdje 1878. godine, (a za njih smo bili maltene urođenici) nazvali zemalјskim. Od 1887. godine zvanično je počeo da se koristi termin bosanski jezik i to je trajalo sve do 1907. godine kada u zvaničnu upotrebu ulazi srpsko-hrvatski jezik – ističe naš sagovornik. Interesantan je sastav tadašnjeg Opštinskog vijeća. Činio ga je načelnik Ahmet-beg Kulenović, podnačelnik Simo Mitrinović, te zastupnici Husref-beg Kapetanović, Sulejman Mandić, Hasan-beg Kapetanović, Rifat Ergelić, Himzo Avdagić, Glišo Kapetanović, Rade Stojanović, Manojlo Vukić, Petar Vajler, Ibrahim Avdagić i Hasan Ališić. – To je otprilike sastav kao današnje Skupštine grada. Prijedor je u to doba imao i hotel „Keiser von Ostereich” sa 12 soba za putnike, još jedan hotel kod Bereka sa četiri sobe i manji hotel s pet soba koji je držala izvjesna Ana Šušnjar, na želјezničkoj stanici. Svake naredne godine broj stanovnika, a svjedočanstvo je bio taj časopis, povećavao se za deset do 15, pa se i dopisivalo šta je ko radio, ko je bio načelnik i slično – kaže Radivojac. Nakon velikog požara koji je protutnjao Prijedorom, grad je ostao pust poput razvaline. Danima su se dimili ostaci zapalјenih greda. Austrija, odnosno izvjesni Karl Šmucer, na oko dva kilometra od Kozarca gradi prvi industrijski objekat, veliku pilanu, jer je trebalo dosta građe da bi se obnovili svi objekti koji su izgorjeli u požaru. Bogatiji trgovci, odmah nakon požara, kreću s gradnjom stambenih objekata. Za razliku od prethodnih, ovi su, (a riječ je o kućama na sprat), građeni od tvrdog materijala. U prizemlјu su bili veliki izlozi za trgovine, tako da je Prijedor veoma brzo, za manje od 20 godina, potpuno promijenio izgled. Kao da je nastao novi grad. – Prvo se pristupilo izgradnji srpske osnovne pravoslavne škole. Jedina škola je izgorjela, pa se djeca nisu školovala. Prema sjećanju prote Milana Borojevića, crkveno-školski odbor poslao je izvjesnog Simu Popovića zvanog Protić na ruski dvor u Petrograd da traži pomoć za izgradnju škole. Preko ruskog poslanstva u Beču, po njegovoj verziji, dobijena je pomoć u iznosu od 8.000 rubalјa. Godine 1884. podignuta je nova škola, a 1891. od preostalog novca sagrađena je nova pravoslavna crkva, današnja Crkva Svete Trojice. Tad je i osveštana, a po mitropolitu dabrobosanskom Nikolaju Velimiroviću, imala je tri zvona: srednje od 300 kilograma koje je bilo na staroj crkvi i preneseno na novu, te dva po 500 kilograma koje je Austrija skinula za vrijeme Prvog svjetskog rata i ostavila samo srednje, staro zvono. Poslije rata vraćena su ova dva velika zvona koja je kupio bivši predsjednik opštine Lazar Milinović i postavlјena su 1927. godine. Na školi koja je izgorjela, postojalo je malo zvono od 25 kilograma i to zvono je poslije požara preneseno na pašinačku crkvu gdje se i danas nalazi. Ikonostas nove crkve izgrađen je u radnji Ljubomira Đukića u Novom Sadu 1922. godine i koštao je 70.000 dinara, dok je betonsko postolјe porte oko crkve uradio Milan Sarajlić za sumu od 100.000 dinara, i to 1931. godine, dok su kovanu ogradu koja i danas stoji, postavila braća Niko i Drago Medić. Staro pravoslavno gradsko groblјe otvoreno je 1887. godine -priča Radivojac. Prije Prvog svjetskog rata ugašene su vjerske škole, a ostale su pučke, narodne. Prva škola je prešla u pučku, ali je zgrada bila u vlasništvu crkve. Između dva svjetska rata, 1930. godine, prodana je prijedorskoj opštini za 400.000 dinara, a zauzvrat je za taj iznos trebalo da se kupe ili sagrade dva stana za dva paroha. Međutim, desilo se da je najveći dio para otišao u obnovu hotela, koji je bio u vlasništvu Crkveno-pravoslavne opštine, i u objekat škole u koje je trebalo stalno ulagati. Oko 300.000 dinara moralo se uložiti u obnovu hotela, pošto je bio prilično devastiran (napravlјen je prije 1895. godine). Sto hilјada uloženo je u hipotekarnu banku koja je, u međuvremenu, propala. Uspjeli su izvući samo dio novca, kaže Radivojac. Ta škola je, prema zvaničnim podacima, izgrađena prema ruskom projektu. Bila je to zidanica sa visokim potkrovlјem, od tvrdog građevinskog materijala, sa nekoliko čitaonica, zbornicom, stanom za upravitelјa škole. – Imponovala je lјepotom, okrečena izvana i iznutra, sa zastaklјenim prozorima. U dva trouglasta polјa iznad prizemlјa nalazila su se dva teksta: „Znanje je sila, znanje je moć, učimo, braćo, dan i noć“ i „Škola je buktinja koja osvjetlјuje stazu narodne budućnosti“. U velikom horizontalnom polјu iznad prozora stajao je natpis: “SRPSKO PRAVOSLAVNA OSNOVNA ŠKOLA“. U školi je omogućeno i školovanje ženske djece. Po popisu iz 1885. godine vidi se da u Prijedoru postoji i muška i ženska srpska pravoslava vjeroispovjedna škola sa 150 đaka. Muška četvororazredna osnovna škola imala je 108 učenika, a ženska 42 učenice. Dječaci i djevojčice išli su u odvojena odjelјenja, nisu mogli zajedno. Podaci o ovih 150 đaka objavlјeni su u „Dabrobosanskom Istočniku“ iz 1887. godine. Po broju učenika, Prijedor je bio odmah iza Sarajeva, koje je imalo 243 evidentirana učenika, i Banjaluke sa 235 đaka. To govori u prilog tvrdnji da smo brzo postali veliki centar – kaže Radivojac. Učitelјi u novoizgrađenoj školi bili su paroh prijedorski Ilija Zelenika koji je dao veliki doprinos izgradnji škole i prednost u odnosu na crkvu, bez obzira što je bio paroh. „Dabrobosanski istočnik „ iz 1891. godine piše „da odmah iza ovog nesrećnog požara svjesno građanstvo prijedorsko riješi da se od sviju srpskih svetinja, crkve i škole, škola najprije sagradi i osvešta 1884. godine.” Drugi učitelј u toj školi bila je njegova supruga Katarina, čime su stvoreni uslovi za upis ženske djece. Ilija i Katarina imali su devetoro djece. Svi su bili ugledni, pogotovo sin Dušan koji je od oca naslijedio parohiju. On se 1920. godine nalazio na čelu Odbora za osnivanje prijedorske Gimnazije. Kažu, kad je umro Dušan Zelenika, u Prijedoru je bila sedmodnevna žalost i nikad ranije nije zapamćena takva sahrana. U Prijedoru su, u to vrijeme, uz džamije bili i mektebi, a prema podatku iz 1870. godine i medresa, u rangu srednje škole. Mehmedova crkva na Staroj pilani u Kozarcu SKANDAL POTRESAO KOZARAC Tužna lјubavna priča vezana je za pilanu Karla Šmucera, koji je živio pored pilane, sa suprugom, dva sina i kćerkom, lјepoticom po imenu Marija. Stručnjaci u pilani bili su Austrijanci, a običan svijet bavio se obradom drveta. Među brojnim radnicima, a najviše ih je bilo iz Kozarca, nalazio se izvjesni Mehmed Kulašić, naočit momak, koji je lijepo svirao harmoniku i svojim glasom uveselјavao sve prisutne. Priča je zanimlјiva zato što ju je prvi pomenuo Gojko Banović, veliko novinarsko ime, rođen u Palančištu. On je poslije snimanja filma o doktoru Mladenu upoznao izvjesnu Anu, koja mu je ispričala da je njena baka radila kod Šmucera. Tako je saznao priču, kaže Radivojac. Marija i Mehmed su se zalјubili, a lјubav su prilično uspješno krili, sve dok jednog dana na sahrani na lokalnom groblјu nije nađen, umotan u novine, leš novorođenčeta. Policija je obavila istragu, lјekar je pregledao sve žene koje su se tu nalazile, pa i Mariju. Posumnjao je u njen porođaj, a dodatna potvrda bilo je tijelo bebe zamotano u austrijske novine na čijem zaglavlјu je pisala adresa Karla Šmucera. Pukla je velika bruka u maloj kasabi kakav je, u to vrijeme, bio Kozarac. Zbog velike sramote, Karlo Šmucer šalјe Mariju prvim vozom u Austriju, nazad u Beč. Da bi se iskupio, 1901. godine, na uzvišenju iznad pilane izgradio je kapelicu, a dvije godine kasnije crkvicu ili kapelu Male Gospe. Mehmed je dobio otkaz. Poslije se, prema priči, oženio, imao dvoje djece, ali se potom i propio. Duboko u noći čuli su se samo zvuci njegove harmonike, tužne pjesme koje je pjevao, a narod ko narod, crkvu-kapelu Male Gospe nazove Mehmedova crkva. Pričaju da je Mehmed samo uzdisao i govorio: „Svi odoše, samo moja crkva ostade“. Ta kapela je 1992. godine srušena, a 2011. godine je obnovlјena, rekao je Milenko Radivojac. Dok je radio u Muzeju, susreo se sa Helgom Kambič, pranukom Karla Šmucera. Tada je izrazila želјu da obnovi tu crkvu uz pomoć opštine, Kozarca, mještana ali i vlastitim sredstvima. Marijina sudbina je ostala nepoznata, a Šmucerova pilana je radila sve dok je na ovom području bila Austrija. Poslije rata, pilana je preselјena uz asvaltni put i nastala je DI „Jela”. kozarskivjesnik

Autoru:	Senka [ 08 Feb 2023, 19:27 ]
Tema posta:	Re: Istorija Prijedora
Feljton: Prijedor nekad (7) – NAKON GRADNјE PUČKE ŠKOLE, JEDAN GRADITELj SE PROPIO, DRUGI UBIO, TREĆI OTIŠAO GLAVOM BEZ OBZIRA! Kuća Lazara Stojanovića Čvrke U Prijedoru postoji nekoliko objekata koji s pravom mogu nositi epitet graditelјskog naslijeđa. Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada, među njima izdvaja “Čvrkinu kuću”, današnju zgradu u kojoj je SKUD “Dr Mladen Stojanović”, a onda i zgradu sadašnjeg Muzeja Kozare. Obje građevine rađene su na prelazu u 20. vijek i svojim eksterijerom, ali i onim što se godinama dešavalo u njima, zaslužuju da se o njima nešto kaže – “Čvrkinu kuću” gradio je prijedorski trgovac Lazar Stojanović. Izgrađena je 1903. godine, u duhu eklekticizma koji je bio svojstven Austrougarskoj. To je bio preovlađujući stil u graditelјstvu 19 . vijeka kojeg su u Bosni i Hercegovini podizali češki i bečki arhitekti, a kojeg karakteriše upotreba ili imitacija elemenata iz različitih arhitektonskih stilova. Objekat je riješen kao ugaona zgrada sa karakterističnom lukovičastom kupolom izvedenom na poligonalnoj osnovi. Sprat je sa naglašenim srednjim dijelom, uokviren velikim stubovima sa korintskim kapitelom. Dio objekta je srušen u Drugom svjetskom ratu, prilikom savezničkog bombardovanja, kada će u Starom gradu stradati nekoliko kuća i biti oštećen srednji dio prijedorskog hotela „Balkan“- kaže Radivojac. Objekat je imao različite namjene. Prvo je bio stambeni objekat, pa đački dom, da bi se onda u njemu nalazili razredi nekih škola, pa preduzeće „Progres“, trgovina HTZ materijala da bi, tridesetak godina unazad, pripalo Društvu „Dr Mladen Stojanović“. Lazar Stojanović Čvrka bio je zanimlјiva osoba. Za njega kruže razne priče. Nije imao djece i kažu da je imao naviku da početkom školske godine prošeta kraj muzeja, prema današnjoj Gimnaziji. Prvo dijete koje mu nazove: „Pomozi Bog“, on pita kako se zove, odakle je i čiji je, a onda s njim odlazi do prve trgovine i kupuje mu sav pribor potreban za školu, kaže Radivojac prema čijim je saznanjima Stojanović bio vispreni trgovac koji je trgovao živinom i jajima. Bio je jedan od prvih prijedorskih trgovaca koji je imao eksportno preduzeće za izvoz. – Tu ide priča iz sjećanja Milana Ostojića, starog prijedorskog trgovca, koji je ispričao da je Lazo trgovao sa Engleskom, sa Londonom. Onda je, jer je bio imućan, a nije imao ni nekih velikih troškova, odlučio da ode u London kako bi vidio kome prodaje ta jaja. Sjedne na želјeznicu, pa u Beč, a onda pravo u London, izađe na želјezničku stanicu, ne zna jezik, gleda, gleda i odjednom primijeti kola koja voze sanduke sa natpisom: “Lazar Stojanović, jaja”. Koja slučajnost! U te sanduke moglo je stati po 1.440 jaja koja je Lazar otkuplјivao sa područja cijelog sreza i slao za Englesku. Stojanović se nakon otkrića uputio za tim kolima. Kola uđu u jedno dvorište, on za njima. Vidi tu i radnike koji ga pitaju ko je i odakle je došao. Stalno je pokazivao na jaja. Zovnu i vlasnika firme i Lazo mu kaže da je on Lazo iz Bosne, iz Prijedora. Ovaj pozove tumača, fino se porazgovaraju, nakon čega mu je taj engleski gazda platio prenoćište u Londonu, ali i tumača koji ga je provodao po Londonu. Tako je Lazo vidio London i tamo proveo nekoliko dana o trošku gazde kojem je prodavao jaja – kaže Radivojac. U kući koju je izgradio, Lazo i supruga su živjeli sami, a preko puta nalazila se kuća njegovog brata Rade Stojanovića, isto trgovca bez djece. Radina kuća, koja je takođe bila oštećena u savezničkom bombardovanju, srušena je 50-tih godina prošlog vijeka. Drugi objekat koji je često na snimcima, a sad kao i ranije na razglednicama Prijedora, današnja je zgrada Muzeja. Izgrađena je na samom kraju 19. vijeka. U Prijedoru je do tada postojala srpsko-pravoslavna osnovna škola i to je bila čisto konfesionalna škola u kojoj su djecu, prvih godina, podučavali sveštenici. Tu školu nisu pohađala djeca drugih konfesija. Muslimanska su imala mektebe i ruždije, a katolička djeca kojih je, zbog dolaska austrijskih činovnika i njihovih porodica bilo sve više, nisu imali gdje da se školuju. Tako je Austrija u Prijedoru, ali i ostalim bh. gradovima, odlučila da otvori takozvane komunalne, pučke ili narodne škole. Godine 1890. takva škola je otvorena u Prijedoru. Prema letku koji postoji u Muzeju, kojeg je potpisao Omer Efendi Čirkinagić, gradonačelnik i član izvjesnog odbora koji je organizovao dobrotvornu zabavu za pomoć siromašnoj školskoj mladeži 1891 . godine, govori se da će ona biti održana u narodnoj osnovnoj školi u Prijedoru. Ime grada, koji je u tursko vrijeme imenovan kao Pridor, dolaskom Austrougarske, često se koristi kao Prjedor (bez „i“). Ne postoji neki pouzdan podatak o tome kad je ta škola bila završena, ali pretpostavlјa se da je to bilo negdje 1898. godine. Za taj datum ima i najviše potvrda, a urađena je prema konkursu koji je za izvođača radova raspisala tadašnja opština. Na konkurs su se javila trojica Prijedorčana koji su napravili tako dobar i čvrst objekat da su nakon njega bankrotirali. Istorija kaže da se jedan propio, drugi ubio, a treći otišao glavom bez obzira. Nikad nisu saznali gdje je. Nestao je – kaže Radivojac. Objekat koji je dominirao svojom veličinom 35×11 metara u tom dijelu grada, imao je šest novih, velikih i svijetlih učionica. Te učionice su imale preko 60 kvadrata i mogle su primiti po pedesetak učenika. Bila je tu i zbornica, stan za učitelјe, veliko dvorište i svi drugi prateći sadržaji. Godine 1900. (postoji pisani dokument u Muzeju) u školu su išla 234 učenika, od toga 178 muški, a 56 ženskih. Škola je radila tokom cijelog Prvog svjetskog rata kao narodna škola, za razliku od srpske pravoslavne osnovne škole koja nije radila. Nova Kralјevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1919. godine odlučuje da s radom počne i srpska pravoslavna osnovna škola, kao druga u Prijedoru, svakako kao narodna. Dugogodišnji upravnik pučke škole koja je bila u zgradi sadašnjeg muzeja, bio je Simo Radetić Simica, pa je narod tu školu zvao „Simičina škola“. Za razliku od pravoslavne osnovne škole koja je po učitelјu Dušanu Umlјenoviću, prvom i dugogodišnjem upravniku, prozvana “Umlјenovića škola”. “Simčina škola” zvanično je 1935. godine nosila naziv „Škola Viteškog kralјa Aleksandra I Karađorđevića Ujedinitelјa“, dok se „Umlјenovića škola“ zvala „Kralјa Petra Prvog Osloboditelјa“. To su bili njihovi zvanični nazivi, a 1935. godine otvorena je treća osnovna škola čiji je prvi upravnik bio Danilo Dmitrović, pa je bila poznata kao „Dmitrovića škola“ iako je nosila ime Petra Kočića. Ta škola bila je na Urijama, u objektu današnjeg „Vodovoda“ – kaže Radivojac. Dugo poslije rata, objekat prve pučke škole zvao se „Mira Cikota“, pa je onda kratko bila učitelјska škola, potom škola učenika u privredi, a od 1984. godine je Muzej Kozare. Najbolјu priču o školstvu u Prijedoru, kao i možda najvrednija knjiga koja se pojavila u nekoliko poslјednjih godina, je knjiga Dragomira Šurlana „Školstvo u Prijedoru kroz istoriju od 1835. do 1945. godine“. – Autor je u toj knjizi iznio mnoštvo podataka, imena svih učitelјa, po selima kad su otvarane škole, a čak je iznio i mnoštvo fotografija. Jedno izuzetno vrijedno djelo na koje mogu da se naslone istoričari – kaže Radivojac. Dodaje da je krajem 19. vijeka u Prijedoru postojalo 15-tak bogatih trgovačkih porodica koje svoje sinove šalјu na studije u Beč, Grac, Prag… U Pragu studiraju Pero Popović, Todor Švrakić, Mitrinović u Krakovu u Polјskoj, Stojanović u Parizu, njih nekoliko u Beču. Ti mladi studenti preko lјeta dolaze u Prijedor i sve te nove ideje koje su dobili u Evropi protežiraju ovdje u gradu. Bogati trgovci prate i modu. Bilo je prestižno ko će imati prvo auto. Tako je trgovac Milutin Kovačević među prvima imao “bjuik”, a kad ga je prodao, kupio je “mercedesa”. – Doktor Mladen Stojanović, dolaskom u Prijedor negdje 1929/1930. godine, kupio je sebi crveni “ševrolet”, dvosjed. Sad zamislite to, em doktor, em zgodan, em neoženjen… Pa ko sjedne s njim, pitaj Boga gdje će završiti – kroz smijeh otkriva Radivojac zanimlјive detalјe iz života tadašnje prijedorske elite. Pominje i gostioničara Dušana Kosa koji je imao “forda”, a koji je poslije Prvog svjetskog rata u Prijedor dovezao prvi bicikl s punim gumama. Mladen i Jovanka Stojanović – Kaže zvali su ga velosiped. Uvijek se sjećam Ratka Tubina koji je bio moj veliki drug, iako je bio stariji, a od kojeg sam slušao te prekrasne prijedorske priče. Pola od ovog što sad pričam je zahvalјujući njemu i Miši Gašiću, mom prvom i jedinom direktoru u Muzeju kojeg sam imao. On je iz stare porodice Gašića i njegov otac Zaarija Gašić je bio jedan od najjačih prijedorskih trgovaca. Mišo je bio 30. godište i pamtio je do u detalјe predratne godine. Otac mu je bio trgovac, tako da je komunikacija s narodom bila stalna, a Mišo je, osim što je nevjerovatno pamtio događaje, sve to i bilјežio. Mišo je bio strog direktor, a ja sam mu znao slabu tačku. Kad ujutro dođe lјut, onda ga upitam ko je bio tamo neki gostioničar Čanak za kojeg sam čuo. I onda krene priča i ostanemo gotovo cijelo prijepodne u priči o starom Prijedoru. Žao mi je samo što Mišo nije više pisao, a imao je bezbroj cedulјica koje sam poslije tog naslijedio, a sebe uhvatim da i ja čuvam te neke svoje cedulјice umjesto da to sakupim napokon u jednu knjigu, koja liči na ove naše razgovore. I sam se oduševim kad na nekom papiriću nađem neki datum, neko ime na koje sam potpuno zaboravio – priča Radivojac koji priču o Prijedoru ponovo vraća na Dušana Kosa i njegov bicikl. Kos je bio kum Ratka Tubina, dugogodišnjeg pjevača „Vile“ i Društva „Dr Mladen Stojanović“. – Pričao je, jedan jedini bicikl na ulici. Idem ulicom i moj kum izgubi kontrolu i pregazi me. Od onolikog svijeta, svog kuma pregazio na ulici – priča Milenko. Dodaje da je “bjuika” imao i trgovac Žarko Cvijić, izvjesni Bilbija, trgovac, imao je “forda”, Ljubo Kukavica je imao kamiončić na paru. – Bio je to kamiončić na čijoj se šasiji nalazio mali parni kotao. Išao je kroz grad poput lokomotive i na ugalј. Ostalo je zabilјeženo da je Stojan Savanović, trgovac iz Brezičana, kad se vratio iz Amerike, otvorio trgovinu i kupio teretno vozilo, “opel” od tri tone. To je bilo prvo teretno vozilo u Prijedoru koje se pojavilo 30-tih godina prošlog vijeka. U Prijedoru u to vrijeme živio je Đorđo Vidović. On će ostati upamćen po maratonskim trkama. Do poslјednjeg rata i neposredno iza njega, uvijek je hodao ulicom s pertlama u rukama. Kuća Đorđa i njegovog brata Steve bila je na mjestu bivšeg lјubijskog ekspres restorana. Stevo je bio kožarski trgovac, a Đorđo opančar i poznati maratonac, koji je sredinom prošlog vijeka imao opančarsku radnju na mjestu današnje apoteke „Kozara“. Imao je u toj opančarskoj radnji zaposlenih 15 do 20 radnika. No, volio je i maraton. Trčao je za neki, po svoj prilici, neregistrovani prijedorski atletski klub, a onda je prešao u zagrebačku „Konkordiju“ s kojom je osvojio prvenstvo Hrvatske. Godinu kasnije, 1931. na Balkanijadi u Atini osvojio je srebrnu medalјu. Za Đorđu se veže pričica po kojoj se on opkladio sa trgovcem Dušanom Grebovanovićem da će do Sanskog Mosta stići prije trčeći nego ovaj na biciklu. Padne velika opklada u prisustvu brojnih prijedorskih trgovaca i stvarno Đorđo trčeći stigne prvi – ispričao nam je Radivojac. kozarski vjesnik

Stranica 1 od 2	Sva vremena su u UTC + 2 sata
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/