Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:45


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Istorija Prijedora  |  Poslato: 08 Feb 2023, 19:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Feljton: Prijedor nekad (8) – ŠANTIĆ NAPISAO, MARINKOVIĆ KOMPONOVAO HIMNU „VILE“

Slika

Dolaskom Austrougarske u Bosnu i Prijedor, nametnut je novi činovničko- birokratski aparat čiji je osnovni zadatak bio gušenje svakog pomena nacionalne svijesti. Činjenicu da u BiH žive tri naroda, Austrougarska je pretvorila u svoju prednost logikom „zavadi pa vladaj“

– U takvom ambijentu, bilo je lako provoditi svoju, u to vrijeme, uspješnu politiku koja bukvalno nije bila ni protiv jedne konfesije, mada se na sve načine dodvoravala bogatim begovima i agama. Samo zbog poreza, ali ne i lјubavi, agrarno pitanje nikad nije riješeno. Kada bi osjetili da se dvije konfesije „opasno“ približavaju jedna drugoj, onda bi austrogarski vladari davali više novca jednoj od te dvije konfesije, nakon čega bi uslijedio njihov međusobni sukob. Austrougarska je znala kako da vlada – kaže Milenko Radivojac, arheolog i istinski hroničar grada Prijedora.

Dodaje da je Benjamin Kalaj, austrougarski ministar finansija, koji je imenovan za upravitelјa, neko ko je bio alfa i omega u BiH, tokom službe od 1884. do 1903. godine, zagovarao priču o jednoj naciji i jednom jeziku, da su svi Bosanci i da se govori bosanskim jezikom. To je u početku izazvalo otpor koji je sve više jačao, a nakon njegovog odlaska, 1903. godine, i ta politika propada. U to vrijeme, u Bosni je bilo samo tri odsto pismenog stanovništva u odnosu na obrazovane austrougarske činovnike koji su ovdje, u skoro pa feudalno društvo, dolazili iz daleko naprednijih kapitalističkih zemalјa. Oni su zaslužni za to što je Austrougarska u jednom trenutku popustila i dozvolila organizovanje nacionalnih društava, ističe Radivojac. Tražili su dodatne i zanimlјive sadržaje. Zato Austrougarska u prvi mah dozvolјava formiranje društava na vjerskoj osnovi. Nakon Mostara u kojem je 1884. godine osnovano Srpsko pjevačko društvo „Gusle“, a godinu kasnije i Pjevačko društvo „Nјegoš“ u Tuzli, bogati i viđeniji srpski trgovci dolaze na ideju da se nešto slično osnuje i u Prijedoru. Društvo se moralo registrovati po pravilima kotarskog ureda, odnosno sreza. U slučaju „Vile“, čekalo se čak nekoliko godina da Zemalјska vlada potvrdi osnivanje. Za osnivanje ovog srspkog pjevačkog društva postojali su svi uslovi, a 1892. godine konačno stižu i ta pravila, odobrena od strane Vlade, u kojima doslovce piše da se novo društvo ne može zvati srpsko pjevačko već mora biti „Srpsko pravoslavno crkveno pjevačko društvo“ te da se može osnovati samo pod tim uslovima. Među trgovcima osnivačima „Vile“ bili su i članovi prvog osnivačkog odbora Srpskog pjevačkog crkvenog društva: Simo Mitrinović, Risto Kondić, Vaso Antonijević, Rade Stojanović, Niko Cvijić, Jovo Radetić i Jovo Ostojić. I ovo društvo bilo je finansirano dobrovolјnim prilozima. U Muzeju Kozare postoje četiri knjige zapisnika od prve konstituirajuće Skupštine, pa sve do 1946. godine, kada “Vila” postaje Radničko kulturno umjetničko društvo „Mladen Stojanović“. Iz tih zapisnika vidlјivo je šta je “Vila” tada značila, kaže Radivojac. Pojašnjava da je pitao Ratka Tubina zbog čega se „Vila“ odmah poslije Drugog svjetskog rata morala ugasiti i biti Radničko kulturno-umjetničko društvo.

Slika
Zapisnik “Vile”

– Odgovorio mi je da im to niko nije rekao, ali da je došla nova vlast, a s njom je na sastancima „Vile“ bilo sve manje lјudi. Narod se počeo polako osipati i onda je došla inicijativa da se formira Radničko kulturno-umjetničko društvo, nakon čega je odlučeno da svi iz „Vile“ pređu u to društvo.Sva oprema i sve ono što je „Vila“ posjedovala, prešlo je u Društvo „Mladen Stojanović“, pa tako i zapisnici koji su, zahvalјujući toj činjenici, sačuvani. Osim podataka o osnivanju „Vile“, u njima je sva priča i o gradu, ali i o tadašnjim kulturnim, političkim i ostalim društvenim dešavanjima – kaže Radivojac.

U jednom od zapisnika stoji da je “Vila” osnovana i ranije nego te 1892. godine. U prilog je i zapisnik Društva u kojem je navedeno da je izvjesni gospodin Manojlo Vukić, prilikom prvog konstituisanja „Vile“, a pominje se 1885. godina, platio članarinu tri godine unaprijed, što ide u prilog tome da je Društvo osnovano odmah nakon Mostara, u godini kad i Tuzla.

– Prva uprava „Vile“ bili su najbogatiji i najviđeniji trgovci, lјudi s čistim nacionalnim opredjelјenjem. Ni jedna od manifestacija u gradu, počev od humanitarnih druženja, a takvih je bilo jako mnogo, do vjerskih okuplјanja, nije mogla bez „Vile“. Ona je u svemu aktivno učestvovala i to ne samo u Prijedoru, već i u susjednim opštinama, ali nikad na bilo kakvim političkim skupovima. To je bilo pisano i nepisano pravilo „Vile“. Tako u jednom zapisniku iz 1923. godine, na zahtjev Radikalne stranke, „Vila“ odgovara da neće učestvovati, zato što, kako je navedeno, ne učestvuje na političkim manifestacijama – kaže Radivojac.

Prema podacima kojima raspolaže, 5. jula 1892. godine, na osnivačkoj skupštini izabran je prvi Upravni odbor „Vile“ na čelu sa trgovcem Simom Mitrinovićem, ocem akademskog slikara Dragutina Mitrinovića, školovanog u Krakovu i Parizu, profesora Krakovske likovne akademije, a potom i profesora na beogradskoj Akademiji primenjenih umetnosti. U januaru 1893. „Vila“ je već učestvovala na Svetosavskoj zabavi koju su zajedno organizovale Srpska pravoslavno-crkvena opština i Srpska pravoslavna osnovna škola. U početku su to bile priredbe gdje su najbolјi učenici govorili recitacije, predstavlјali se najbolјi učitelјi uz solo pjevače i horske pjesme. U drugom dijelu obavezan je bio neki pozorišni komad, a onda i zabava na kojoj se ostajalo do duboko u noć. U jednom zapisniku iz 1893. godine piše i da se zamolјava Aleksa Šantić da napiše stihove za „Vilu“. U drugom zapisniku zadužuje se perovođa da uputi zahvalnicu Šantiću koji je napisao stihove za himnu “Vile” koja se zove „Haj nek jekne“. Naredne godine, na „Vilinu“ molbu, tada najveći srpski kompozitor Josif Marinković komponovao je muziku za njenu himnu koja je važila sve do 1946. godine. Radivojac dodaje da su „Vilina“ gostovanja, osim u Prijedoru i susjednim mjestima, zabilјežena i u Beogradu, a zabilјežen je i nastup iz 1923. godine, prilikom prenošenja kostiju Stevana Mokranjca iz Skopja u Beograd, kad u horskom nadmetanju “Vila” osvaja visoko drugo mjesto. Zahvalјujući „Vili“ u Prijedor su dolazila značajna imena iz svijeta muzike, pa pred sam kraj 19. vijeka ovdje nastupa operski pjevač i prvak zagrebačke opere Stevan Deskašev. Poslije prvih horovođa, učitelјa Steve Kolarića, Vladimira Pejovića i Riste Misite, na čelo „Vilinog“ hora dolazi Pero Radetić. Trgovac po zanimanju, a muzičar po vokaciji, školovan u Gracu, on je cijeli svoj život i rad, zapostavlјajući čak i trgovinu, posvetio „Vili“. Već 1893. godine Društvo nabavlјa prvi klavir koji je, prema zapisniku iz te godine, plaćen 180 forinti. U to vrijeme, Društvo je imalo između 50 i 70 članova, a pošto nisu imali vlastite prostorije, vježbali su u Radetića kuli i prostorijama Srpske pravoslavne osnovne škole, sve do 1912. godine, kada je „Vila“ dobila svoje prostorije. Vremenom proširuje se i repertoar hora koji izvodi Mokranjca, Kornelija Stankovića, pa čak i Čajkovskog. Tokom Prvog svjetskog rata „Vila“ prestaje s radom, a već u decembru 1918 . godine ugledni Prijedorčani poput Riste Kondića, Pere Radetića, Jove Borojevića i Nike Medića održavaju sjednicu privremenog odbora, za naredne godine izrađuju i pravilnik Srpskog pjevačkog crkvenog društva i „Vila“, koja je imala jedan broj članova nesrpske nacionalnosti, ponovo nastavlјa s radom. U Prijedoru je 1895. godine osnovana srpska čitaonica u kojoj, sve do 1914. godine, podvornik nosi knjige kod članova čitaonice, uz naplatu od jednog helera po pročitanoj knjizi. U isto vrijeme u Prijedoru postoji Gajretova, muslimanska čitaonica. U Prijedoru je 1897. godine osnovna dobrotvorna Zadruga “Srpkinja”, žensko udruženje za kulturno i prosvjetno uzdanje mladih, čiji je osnivač bila Mara Stojanović zvana Radinica, izuzetna žena. Članice tog društva učile su vez, šav i kompletnu spremu za udaju. Godine 1906. otvorena je stručna škola u prostorijama Udruženja, današnjoj zgradi Kola srpskih sestara.

Slika

– Postojala su dva odjelјenja: za bijeli šav i šareno odijelo. Vrsne članice su bile Stoja Radetić, Persa Borojević, Milka Mitrinović, Zorka Borojević, Mara Vukić, sve supruge bogatih trgovaca. Iza Prvog sjetskog rata Zadruga “Srpkinja” mijenja ime u Kolo srpskih sestara, a ostalo je zapisano da su u Kolu bile članice i drugih vjera i nacionalnosti. Ovo je ostalo sačuvano u sjećanju prote Milana Borojevića – rekao je Radivojac.

U Prijedoru je 1902. godine osnovan Pododbor „Srpskog kulturnog i prosvetnog društva Prosvjeta“ čiji je predsjednik bio Risto Kondić, odmah u prvoj godini “Prosvjetinog” postojanja. U Muzeju postoji portret Riste Kondića koji je radio Todor Švrakić 1910. godine.

– Uvijek sam se pitao ko je Risto, dok nisam saznao da je bio izuzetno cijenjen stanovnik Prijedora, dugogodišnji predsjednik „Vile“ i jedan od najvećih kulturnih radnika u Krajini – ističe Radivojac. Sekretar „Prosvjete“ bio je sveštenik Dušan Zelenika. Prva srpska štedionica osnovana je u Prijedoru 1906, a četiri godine kasnije i zanatlijsko udruženje. Zanimlјivo je da je u lјeto 1907. godine u Prijedoru osnovano Srpsko sokolsko društvo, po ugledu na češkog Sokola i engleske skaute. Starješina društva, koje je godinu kasnije dobilo i svoj upravni odbor, bio je sveštenik Dušan Zelenika, njegov zamjenik Velјko Dobraš, sekretar Pero Radetić, blagajnik Milan Stupar, vođa Joco Mihajlović i članovi dr Pero Ivanović i Nikola Kvakić. Vježbali su u sali hotela kad je bila slobodna, a nedostatak stručnog rada i obuke riješen je 1909. godine, dolaskom najbolјeg sokola karlovačkih sokološa, sveštenika Timotija Rajića. Sa prijedorskim udruženjem „Đačkom i školskom omladinom“ i „Prosvjetom“, iste godine organizuju sletske vježbe prvo u gradu, a potom i na Pašincu i u Međuvođu. Dvije godine kasnije, Crkvena opština dala je zemlјište, a novac „Vila“ i Srpska štedionica. Godine 1912. uz učešće 13 sokolskih društava, svečano je otvoren sokolski dom.

Slika
Sokolsko društvo

– To je bivši „Partizan“. Nјegovom izgradnjom riješen je problem prostora „Vile“, ali i Sokolskog društva. Sokolsko društvo nije radilo za vrijeme Prvog svjetskog rata. Rad mu je obnovlјen 1919. godine, a 1920. umjesto „Srpski soko“, dobija naziv „Sokolsko društvo Prijedor“. Do Drugog svjetskog rata, pod vođstvom Milivoja Miletića, bilјeži brojne uspjehe, učešćem na sletovima u Banjaluci, Sisku, Zagrebu… U gradu su vježbe, kako bi se pokazali, izvodili najčešće na gradskoj pijaci, a nerijetko i na ulici – kaže Radivojac.


Dodaje da je 1924. godine pri Sokolskom društvu osnovana “Hazena”, ženski rukometni klub. Zbog bolјih uslova, nakon samo godinu dana, prelaze u “Slaviju”, kao sekcija. Tu su bile Anka Medić, Danka Ljević, Lepa Trkulјa, Stanić Nata, Stana Novaković, Gina Berić, Persa Čanak i Elza Primšar. Klub “Hazena” djelovao je samo do 1927. godine, a onda se većina članica poudala i Klub se raspao. Radivojac dodaje da ne postoji mnogo podataka o djelovanju sličnih muslimanskih i hrvatskih udruženja.

– Postojali su muslimanski „Gajret“ i hrvatski „Napredak“, ali nekih velikih podataka nema. Bar ih ja nisam našao. Bili su mektebi pri džamijama, ruždija u Kozarcu, a u izvjesnoj literaturi nalazio sam podatak da je u Prijedoru sredinom 19. vijeka postojala i medresa, vjerska islamska škola u stepenu višem od mekteba i ruždije. Za nju se kaže da ju je završio izvjesni Mustafa ef. Hadžiomerović, koji je bio reisu-l-ulema u BiH od 1882-1893. godine – kaže Milenko Radivojac.


kozarski vjesnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Istorija Prijedora  |  Poslato: 15 Feb 2023, 12:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Slika

Čvrkina kuća Prijedor

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Istorija Prijedora  |  Poslato: 21 Feb 2023, 15:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Feljton: Prijedor nekad (9) – CRKVE BRVNARE – BISER POTKOZARJA

Krajem 18. i početkom 19. vijeka svijest o nacionalnoj pripadnosti dobijala je sve više na značaju i tada je došlo do obnavlјanja mnogih bogomolјa ili podizanja novih, rekao je Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada. I prije turske vladavine u Bosni, crkveno graditelјstvo je bilo vrlo intenzivno, a pod Turskom se razvijalo u okviru strogih propisa, pošto je bilo zabranjeno podizanje monumentalnih građevina, koje bi ličile na crkve, pogotovo ukoliko su od čvrstog materijala

Slika
Crkva brvnara u Jelićkoj

– Turci nisu znali da se vjerni narod Bogu mogao moliti u svim prilikama, a ne samo u crkvi. Zbog toga je pravoslavni svijet, i u našim krajevima, od 16. vijeka pa nadalјe, vjerske potrebe obavlјao u objektima koji su bili slični običnim kućama. Bile su udalјene od puteva i smještene najčešće u šumskom području. To je na ovom lokalitetu vidlјivo naročito sredinom 19. vijeka, kada je izgrađeno nekoliko drvenih crkvi brvnara. Skromne po dimenzijama, ali skladnih proporcija, izgrađene su u šumovitim predjelima u oblasti Timara, i bile su izvor duhovnosti i očuvanja vjere.

– Timar je prostrana ravnica koja se nalazi u donjem toku rijeke Gomjenice, na prostoru između grada Prijedora i naselјa Bronzani Majdan. Uokviruje je planina Kozara i banjalučka Vrhovina. U ovom području se nalazi nekoliko sela i zaselaka: Jelićka, Marićka, Niševići, Gradina, Busnovi, Omarska, Bistrica i Rakelići na teritoriji grada Prijedora i Radosavska, Slavićka i Stratinska koja pripada Banjaluci – kaže Radivojac.

Drvene crkvice u Jelićkoj, Marićkoj, Busnovina i Rakelićima sačuvane su do danas, a treba im dodati i nešto mlađu crkvu brvnaru koja je izgrađena u Omarskoj. Crkva u Jelićkoj je možda i najlјepši primjerak sakralnog graditelјstva sredine 18. vijeka. Nalazi se u Timaru i posvećena je prenosu moštiju Svetog Nikole. U Muzeju stare pravoslavne crkve u Sarajevu, u starom crkvenom psaltiru, spominje se pop Ninko iz Timara još 1699. godine, a 1742. godine popovi Lazo i Damjan, što govori da je prije ove crkve duhovni život ovdje bio intenzivan, mnogo prije 1841. godine koja je urezana na ulaznim vratima ove crkve. Pretpostavlјa se da je te godine i napravlјena, a u natpisu se pominje ime majstora Jove Čanka iz Prijedora. Crkva je građena tri godine od hrastovih brvana iz susjednog sela Marićka. Osnovu crkve predstavlјa pravouganonik 9 x 5,5 metara. Na istočnoj strani je petostrana i jako mala apsida. Crkva je duga 10,35 metara, visina zidova iznosi 2,35, a kompletne crkve 7,30 metara, ističe Radivojac. Do 1890. godine debla su se nalazila na zemlјi, jer Turci nisu dozvolјavali nikakvu značajniju građevinu, pogotovo od čvrstih materijala. Od 1895. godine urađen je ikonostas i crkva je podignuta na kameni temelј, ali je to već vrijeme Austrougarske koja je dozvolјavala nešto više slobode u izradi sakralnih objekata.

Resized Image - Click For Actual Size
Crkva brvnara u Jelićkoj

– Crkva ima dvoja vrata, glavna sa zapadne strane i mala sporedna na sjevernoj strani. Glavna su vrata dvokrilna, a svako krilo izrađeno od jednog komada drveta. To znači da se radilo o velikim hrastovima. Za vrijeme Austrougarske je izgrađen i zvonik, jer Turci nisu dozvolјavali ni zvonike ni bilo kakva oglašavanja tokom vjerskih službi. Postoje dva predanja o gradnji ove crkve. Po jednom, a ono je sačuvano i u narodu, u Jelićkoj je prije ove crkve postojala manja, ali na drugoj, lijevoj obali rijeke Gomjenice. Bilo je to prilično nesigurno mjesto, nadohvat turskih puteva kojim su stalno prolazili. Tokom noći, vjernici su je, uplašeni za svoju crkvu, prenijeli na drugu, sigurniju stranu. Pošto su Turci bili relativno sujevjerni lјudi, povjerovali su u priču o natprirodnoj sili i nisu je dirali, međutim crkvica je bila trošna, još i na onoj tamo strani, i brzo se obrušila. Nakon toga je izgrađena ova o kojoj sad govorimo. Po drugom predanju, kaže se da je u Timaru bio izvjesni knez Radiša koji je imao slugu koji je bio zalutali Turčin. Tog Radišinog slugu Turci su u jednom pohodu tim krajevima, kad su vidjeli o kome se radi, poveli sa sobom u Carigrad gdje je izučio visoke škole i postao paša. Onda se jednom sjetio tog svog Radiše pa ga pozvao u Carigrad i dao mu dozvolu da izgradi crkvu u Jelićkoj, zbog čega je u narodu poznata i kao Radišina crkva – kaže Radivojac.

U Rakelićima je crkva brvnara posvećena Vaznesenju Hristovom. Na osnovu natpisa urezanog na vratima, nju je 1856. godine izradio majstor Mirko Čanak. Pretpostavka je da je riječ o braći ili možda čak ocu i sinu, graditelјima iz familije Čanak iz Prijedora, koji su nastavlјali porodičnu tradiciju. Pretpostavlјa se da je 1856. godina vrijeme njene gradnje, mada se, jer nema pouzdanih istorijskih podataka, ne zna da li je riječ o novoj gradnji ili obnovi. Crkva u Rakelićima je duga 14, a široka 8,7 metara, pravougaone osnove, visine 7,5 metara. Ima malu petostranu apsidu. Zvonik je podignut 1894. godine, za vrijeme Austrougarske. U početku je bio visok 16 metara, a onda, od 1912. godine, nakon što su vidjeli da je previsok, skraćen je na devet metara. U unutrašnjosti crkve su četiri stuba koja joj daju trobrodni izgled, rekao je Milenko Radivojac. Napominje da su ti stupci praktični, jer vizuelno proširuju prostor centralnog dijela crkve, a ujedno nose tavanicu ili svod. Krov je bio od klisa, kao kod svih crkava, a danas je ona pokrivena crijepom. Crkva u Rakelićima ima dvoja vrata, velika za zapadne strane i mala pomoćna, na južnoj strani. Ova crkva se nalazi na manjoj zaravni poznatoj kao „zborište“. Prostor je nekad bio gusta šuma, što odgovara cijeloj priči o crkvama brvnarama.

Resized Image - Click For Actual Size
Crkva brvnara Rakelići

– Sigurno je da je na ovom mjestu postojala nekakva starija crkva, jer su u dvorišnoj porti otkrivene nadgrobne ploče sa uklesanim natpisima. Prema izvjesnim istorijskim podacima i narodnom predanju, mještani su, znajući da neće od Turaka dobiti dozvolu za gradnju, crkvu počeli graditi bez turskog fermana. Kad su je podigli do krova, Turci su je zabranili, pa je dugo godina bila bez krova. Po ferman u Carigrad su otišla dvojica mještana, Obrad Rokvić i Nikola Janjić. Išli su pješice, a putovanje je trajalo oko dva mjeseca. Kad su se vratili sa fermanom, odnosno sultanovom dozvolom, prijedorski beg Husein Kapetanović odobrio je pokrivanje crkve – kaže Radivojac.

Napominje da mu je ova crkva izuzetno draga, da kad ima priliku uvijek ode u Rakeliće i prošeta okolo, no žao mu je što je na njoj razbijeno pokoje prozorsko okno i što je, mada se održava koliko je to moguće, u zapuštenom stanju. Ova crkva otvara se uglavnom jednom godišnje za slavu, jer je kraj nje 1986. godine izgrađena nova crkva koja je posvećena Svetoj trojici, iako je ova stara posvećena Vaznesenju Hristovom. U crkvi su ikone iz majstorske radionice iz Kostajnice.

– Bila je relativno blizu, a vjerovatno i cijenom povolјna za to vrijeme. Mnogo povolјnija za ovo siromašno stanovništvo, nego preskupe ikone sa Fruške Gore – kaže Radivojac.

Za Crkvu Svetog proroka Ilije u Marićkoj nije poznat tačan datum nastanka. Prema natpisima iznad i oko zapadnih vrata, može se pretpostaviti da je izgrađena u periodu od 1870. do 1880. godine, ili da je tada sanirana. Natpis svjedoči da je crkvu podigao pop Gligorije Stojnić. Na južnom dovratku zapadnih vrata nalazi se natpis u tri reda o dvojici majstora koji su radili na obnovi crkve, Maksimu Kujundžiji i Iliji Lukiću, a na carskim dverima značajan natpis koji kaže da ju je otkupio Grigorije Stojanović, sebi za zdravlјe u Kostanjici 1753. godine.

– Vrata su prilagođena toj crkvi, što je uz datum jedan od dokaza da je crkva bila i prije toga. Prema podacima iz Šematizma, iz 1901. godine, Crkva Svetog proroka Ilije podignuta je na mjestu ranije crkve građene čak 1670. godine. Zvonik je podignut između 1878. i 1880. godine, opet za vrijeme Austrougraske, kada je urađen i ulazni trijem. Postoje dva ulaza, zapadni i pomoćni na sjeveru, ikonostas je oslikao Pavle Žitecki, interesantna osoba, Rus koji je svojevremeno bio profesor na prijedorskoj Gimnaziji. Uradio je 22 ikone 1938. godine – kaže Radivojac.

Resized Image - Click For Actual Size
Crkva Marićka

Drveni krov crkve u Marićkoj koji je bio od šindre, zamijenjen je crijepom 1938. godine. Za crkvu u Marićkoj takođe postoji legenda da je nazivana „gologlavica“.

– Po jednom predanju, dugo je bila bez kupole, odnosno bez krova, a po drugom se kaže da su vjernici, izazvani bahatošću Turaka koji su došli u portu, pred crkvu, za vrijeme molitve galamili i pjevali, istrčali gologlavi iz crkve i sukobili se s Turcima. Taj podatak o sukobu vjernika i Turaka objavlјen je u „Istočniku“ 1878. godine. Po tom tekstu kaže se da je to bilo 200 godina prije zvanične gradnje, što se moglo odnositi na 1670. godinu – kaže Radivojac.

Potvrda ovog imena crkve nalazi se i u arhivu manastira Gomionica, gdje se kaže da je hrastova građa nabavlјena kod crkve „gologlavice“, odnosno u Marićkoj. Od hrastovine iz tog gaja izgrađene su sve crkve brvnare. Pored crkve u Marićkoj nalazi se i stari hrast koji je svjedok svih vremena, ali i izgradnje prve i druge crkve. Prema nalazima stručnjaka, star je preko 600 godina. Nadomak grada u Busnovima nalazi se crkva brvnara posvećena Hristovu Vaznesenju. Za nastanak ove crkve postoje dvije legende. Po jednoj je dobijen ferman od Turske za gradnju crkve, u zaseoku Spasovine, a po drugoj legendi, izvjesni Jovo Stojić uspio je lično da iz Carigrada donese dozvolu da se crkva podigne na prostoru Živanovića bare.

Resized Image - Click For Actual Size
Crkva Busnovi

– Mještani su jedne noći, jer nisu bili zadovolјni barama, građu prenijeli na sadašnju lokaciju. Izmislili su priču da je građa sama preselila. Turci su povjerovali ili su bili podmićeni, piše u jednom tekstu. Bilo kako bilo, današnja crkva se nalazi na zaravni obrasloj hrastovima, velikim i prilično orunulim u okviru velikog groblјa. Ovi hrastovi potvrđuju i starost crkve. Urezani natpisi na vratima potvrđuju da ona datira iz 1870. godine, što može biti i godina izgradnje, ali i obnove. Inače ova crkva je pravougaone osnove, sa peterostranom apsidom, duga je 15 metara, široka deset i visoka devet metara. Kao i kod prethodnih crkvi, prvobitno je izgrađen naos, oltar i priprata, a naknadno zvonik i trijem, kao i kod Jelićke. Brvna su bila prvo na zemlјi, a onda je naknadno napravlјen temelј od lomlјenog kamena. Crkva ima dvoja vrata, dvokrilna na zapadu i jedna na jugu. Pomoćna u naosu su četiri drvena stuba koja dijele prostor na tri dijela. Zvonik je podignut 1898. godine za vrijeme Austrougarske, a nekad je bio viši i skraćen je 1924. godine. Krov je bio od šindre, a danas je od crijepa. U ovoj crkvi je kršten vladika banjalučki Jefrem Milutinović – priča Radivojac.

Dodaje da se u Omarskoj, u manjoj dolini obrasloj hrastovom šumom, nalazi još jedna crkva brvnara. Majstori, poučeni iskustvom, nastojali su da izaberu sličnu lokaciju za gradnju crkve, vodeći se starom tradicijom da ih treba graditi što dalјe i od puteva sakriti kako bi narod bio siguran.

Resized Image - Click For Actual Size
Crkva brvnara u Omarskoj

– Sigurno je na tom mjestu postojala starija crkva, srušena od Turaka. Ne zna se pravi razlog zbog čega se čekalo, ali je tek 1920. počela gradnja ove crkve koja je završena dvije godine kasnije. Crkva je pravougaone osnove sa peterostranom apsidom, pripratom i naknadno dograđenim trijemom. U naosu su četiri stupca koja nose svod, a vizuelno se dijeli na tri broda. Postoje dva ulaza, glavni na zapadu i sporedni na sjeveru, zidovi su od hrastovih trupaca, mašinski obrađeni, za razliku od prethodnih koji su ručno rađeni – priča Radivojac.

Prvobitni krov na ovoj crkvi bio je od klisa, a danas je od crijepa. Iznad zapadnog ulaza nalazi se prvobitni zvonik koji je vremenom srušen, a današnji je izgrađen 1988. godine. Crkva je posvećena Vaznesenju Gospoda Isusa Hrista. U njoj je dosta crkvenih relikvija među kojim se izdvaja plaštanica iz 19. vijeka, ikona Sveta tri jerarha iz 1899. te ikona Svetog Save priložena 1935. Osim crkve u Omarskoj, sve ove crkve su nacionalni spomenici kulture. Crkve u Jelićkoj i Marićkoj su nacionalni spomenici kulture, dok su crkve brvnare u Busnovima i Rakelićima na privremenoj listi nacionalih spomenika – kaže Radivojac.

IKONE NAŠEG ZAVIČAJA

„Ikone našeg zavičaja“ jedna je od najlјepših izložbi koju Radivojac pamti.

– Pokupili smo ikone iz svih crkvi brvnara o kojima sad govorimo i napravili prekrasnu izložbu. Sve su to ikone stare preko 150 godina i sve su većinom iz majstorske radionice u Kostajnici. Većina ih nije preko sto godina ugledala svjetlo dana. Izložbu je otvorio vladika banjalučki Jefrem, uz službu 30 sveštenika banjalučke eparhije. U sjećanju mi je ostao i hor sveštenika banjalučke eparhije, od Kostajnice do Mrkonjić Grada – kaže Radivojac.

Izložba je trebalo da traje mjesec dana, ali je zbog velikog interesa produžena, pa ga je nekoliko puta zvao otac Milenko iz Jelićke i pitao kad će mu vratiti ikone.

– Kad sam mu konačno vratio ikone, rekao mi je kroz osmijeh: „Prvo ću da te bijem, a onda ću pregledati ikone“ – prisjeća se Radivojac.


kozarski vjesnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Istorija Prijedora  |  Poslato: 21 Feb 2023, 15:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Feljton: Prijedor nekad (10) – PRIJEDORSKI SLIKARI, POPOVIĆ I ŠVRAKIĆ, AUTORI PRVE IZLOŽBE U ISTORIJI BOSNE I HERCEGOVINE

Prijedor je kao relativno mlad grad, star nekih 300-tinjak godina, imao svoju burnu istoriju, ratna i poratna dešavanja, svoje trgovce, graditelјe i jednu specifičnu oblast: likovnu umjetnost, po kojoj je odavno, a i danas je, prepoznatlјiv širom eks-Jugoslavije, ali i regiona. Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada, vjeruje da je to zahvalјujući likovnim umjetnicima koji su „iznjedreni“ u ovoj sredini, koja nije imala nikakve preduslove da se tako nešto desi

Slika
Pero Popovic Volovi na banjaluckoj pijaci

Prijedor je kao relativno mlad grad, star nekih 300-tinjak godina, imao svoju burnu istoriju, ratna i poratna dešavanja, svoje trgovce, graditelјe i jednu specifičnu oblast: likovnu umjetnost, po kojoj je odavno, a i danas je, prepoznatlјiv širom eks-Jugoslavije, ali i regiona. Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada, vjeruje da je to zahvalјujući likovnim umjetnicima koji su „iznjedreni“ u ovoj sredini, koja nije imala nikakve preduslove da se tako nešto desi

– Pogotovo je to karakteristično za kraj 19. i početak 20. vijeka. U to vrijeme popularna je bila Akademija likovnih umjetnosti u Pragu, kao i sam Prag kao grad koji je bio jedan od nezaobilaznih umjetničkih centara. Poslije Pariza smatralo se da je Prag slјedeći umjetnički centar koji je imao bitan značaj za umjetnike s ovih prostora. Trebalo je hrabrosti, kako kaže Nenad Ognjenović, autor monografije i filma „Prag i srpski slikari“, koji je i kod nas dolazio u Muzej, da prije više od sto godina krenu s brdovitog Balkana u Prag, centar evropske kulture. Bili su upućeni na neke druge centre, ali presudilo je slovensko porijeklo, slični jezici, prijatelјska atmosfera, te činjenica da je na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, kao profesor radio ugledni Vlaho Bukovac koji je inače rodom bio iz Cavtata – kaže Radivojac.

Prijedor je zahvalјujući prvim školovanim slikarima u BiH, Peri Popoviću i Todoru Švrakiću, a kasnije i brojnim drugim, ponio ime grada slikara. Popović je rođen u Prijedoru 1881. godine. Izuzetno nadaren, iz siromašne porodice u kojoj je rastao uz majku, a bez oca, uz pomoć stipendije Zemalјske vlade odlazi 1902. godine u Beč na studij filozofije. Onda se u njemu budi slikar, te uz pomoć „Prosvetine“ stipendije u Pragu se, zajedno sa Todorom Švrakićem, 1904/05. upisuje na Akademiju likovne umjetnosti. Tamo uči slikarstvo u pet semestara kod Bukovca, a potom još dva semestra na „specijalki“ kod profesora Františeka Ženišeka, kaže Radivojac. Popović se tokom cijelog svog školovanja borio sa siromaštvom, ali to ga nije omelo da postigne sjajne rezultate i osvaja nagrade za svoje slikarske radove. U Pragu je bio sve do 1908. godine, nakon čega dolazi u Banjaluku i dekretom biva zaposlen na velikoj Realki. Negdje u to vrijeme oslikao je i ikonostas pravoslavne crkve u Prijedoru od kojeg je danas sačuvan samo Isus Hrist.

– Nјegova djela stradala su u Prvom i Drugom svjetskom ratu, ne zna se ni za sudbinu dijela njegovih radova preostalih u Sarajevu, a mi smo imali sreće u Muzeju da imamo nekoliko njegovih radova, među kojim je i taj Isus Hrist sa ikonostasa kojeg smo dobili zahvalјujući proti Ranku Maletiću. Prvo na pozajmicu, ali ostao je u Muzeju, jer se nije uklapao u sadašnji ikonostas u crkvi. Popović je bio kažnjen zbog naprednih nacionalnih ideja. Iako predavač u školi, bio je upućen u austrougarsku vojsku gdje ostaje tri godine, od 1914. do 1917. godine, a potom 1929. godine odlazi u Sarajevo, gdje izlaže samo još dva puta. Povukao se iz javnosti i umire 1941. godine. Poslјednjih desetak godina svog života prestao je da se pojavlјuje u javnosti. Bio je izuzetno cijenjen kao slikar ženskih aktova i portreta, majstor slika malog formata. To mu je bila specijalnost – ističe Milenko Radivojac.

Todor Švrakić rođen je 1882. godine. Slikar Popovićeve generacije, godinu mlađi od njega, kojeg je otac Simo, inače majstor za krovove, pokušao usmjeriti u krojački zanat, kako ga „sunce i kiša ne bi bili na tuđim krovovima“. No, želјa za slikarstvom je bila jača, pa je uz učenje krojačkog zanata krišom i slikao. Otac Simo je u jednom trenutku našao sav njegov slikarski pribor, bacio ga kroz prozor, nakon čega je 14-godišnji Todor pobjegao od kuće. Prvo u Bijelјinu, a onda u Beograd, gdje se 1901. godine prijavio u slikarsku školu Riste i Bete Vukanović. Kažu da je s odličnim uspjehom položio prijemni i školu završio 1904. godine. Pošto nije dobio stipendiju ni od Bosanske vlade ni od „Prosvete“, uspijeva s malom ušteđevinom da se preseli u Beč gdje se pojavio kod poznatog srpskog slikara Paje Jovanovića. Pajo je bio oduševlјen Švrakićevim radovima, uspio je da mu isposluje i „Prosvetinu“ stipendiju, nakon čega 1904. godine Todor polaže prijemni ispit na Likovnoj akademiji u Pragu, kod profesora Vlahe Bukovca i Františeka Ženišeka. Pred odlazak na završni ispit praške Akademije, 1910. godine, Švrakić u Prijedoru, u zgradi opštine priprema veliku izložbu svojih radova. Petar Kočić, s kojim se on tada družio, u šali mu je, oduševlјen tom izložbom, ali i idejom organizacije, tada rekao: „Zar hoćete, Todore, da od našeg Prijedora načinite Prag?“ Godinu kasnije, Švrakić u Sarajevu, proniclјivo i preduzetnički, otvara privatnu slikarsku školu. Od 1912. godine bio je i nastavnik u Prvoj muškoj gimnaziji u Sarajevu. Izbijanjem Balkanskog rata, kao dobrovolјac odlazi u Srbiju, potom u Makedoniju i na Kosovo gdje nastaje, po mnogima, njegov najlјepši ciklus radova pod nazivom „Kosovo“.

Slika
Todor Švrakić, portret Riste Kondića, 1910.

– Nјegova izložba iz 1913. godine u Beogradu postigla je izvanredan uspjeh samom činjenicom da je tamo tada bio prisutan kralј Petar. Oduševlјen njegovim slikarstvom, kupio je tri velike slike za Dvor. Početkom Prvog svjetskog rata, austrougarske vlasti ga zajedno s grupom „mladobosanaca“ naprednih mladića iz Sarajeva, hapse i šalјu u zatvor u Arad u Rumuniju gdje dobija tuberkulozu. Od tada, jer nije imao snage da se mnogo kreće, ležeći slika najviše akvarel. Umro je 1931. godine – kaže Radivojac.

Ono što izdvaja Popovića i Švrakića, kako dodaje, jeste izložba koju su zajedno s Brankom Radulovićem iz Mostara organizovali u Sarajevu, u srpskoj školi 1907. godine. „Prosveta“ je štampala katalog, što je u to vrijeme bila velika rijetkost. Bukvalno od tada počinju da se broje izložbe domaćih umjetnika, a ova zajednička Popovića, Švrakića i Radulovića smatra se prvom u istoriji slikarstva Bosne i Hercegovine.

– O izložbi pišu i novine „Srpska riječ“ od 6. septembra 1907. godine. Navode da su Švrakić, Popović i Radulović izložili 51 rad. „Sarajevski list“ od 7. septembra takođe piše o mladim studentima slikarske akademije iz Praga. U tekstu navode i da je muški akt Pere Popovića dobio nagradu Akademije od 200 kruna – kaže Radivojac.

Druga izložba u BiH je ona Švrakićeva iz 1910. godine u Prijedoru u kojoj je na izložbi organizovao tombolu. Jedna je koštala deset kruna, a sretni dobitnik, izvučen javno, dobio je sliku.

– Nešto slično, mada potpuno besplatno, organizovali smo i mi u Muzeju, kada smo organizovali izložbu slikara Dragana Topića. Numerisali smo sve kataloge, brojeve stavili u jednu vreću, a najsretnija, jer je dobila krasnu Topićevu sliku nakon što je izvučen njen broj, bila je Prijedorčanka Dušanka Gnjatović, inače redovan posjetilac muzejskih izložbi – rekao je Radivojac.

Slјedeći koji je zaslužan za slikarski ugled grada Prijedora bio je Sreten Stojanović. Rođen je u Prijedoru 1898. godine u kući pravoslavnog sveštenika koji su, kako je Sreten napisao u svojoj autobigrafiji, „generacijama propovijedali vjeru i snagu naroda, a Rusiju zamišlјali kao nešto naše, ali lјepše, veće, pravoslavnije, bliže Bogu i snažnije od svega što je švapsko i tursko“. Kao pripadnik mladobosanske omladine, iako malolјetan, osuđen je na deset godina robije gdje će pokazati svoj slikarski talent, rezbareći tabakeru koja je i njegov prvi umjetnički rad koji ga je proslavio i lansirao u orbitu među umjetnike. Odlaskom u Beč 1917. godine počinje studije vajarstva, a onda u Parizu 1919. godine, kod najpoznatijeg evropskog vajara Emila Burdela, učenika čuvenog Rodina. Sreten se u Beograd vratio 1922. godine gdje se profesionalno bavi stvaralačkim radom, često izlaže, piše likovne kritike. Poslije Drugog svjetskog rata predsjednik je Narodnog fronta, predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Srbije, rektor, dekan i profesor Akademije likovne umjetnosti. Već 1950. godine postaje član Srpske akademije nauka i umjetnosti. Sreten je umro 1960. godine ostavlјajući iza sebe jedan od najvrednijih vajarskih opusa u srpskoj umjetnosti 20. vijeka, kaže Radivojac. Te 1960. godine, kada je Sreten umro, rodila se ideja da se sva njegova zaostavština prenese u Prijedor. Porodica je imala uslov da se izgradi objekat koji bi bio Sretenov muzej.

– U to vrijeme, 15-tak godina nakon rata, prijedorska opština bila je vrlo siromašna, nije imala čak ni vodovod, pa ni sredstava da napravi novi objekat, zbog čega su porodici ponudili Čvrkinu kuću u kojoj se danas nalazi SKUD „Dr Mladen Stojanović“. Porodica nije bila zadovolјna tim izborom, jer je objekat koji je bio u stambenoj funkciji, bio relativno zapušten, ali su pristali da prijedorska opština isfinansira odlijevanje šest umjetničkih radova za Muzej. Odrekli su se autorskog honorara, nakon čega je opština odlila šest radova koji su i njegovi prvi radovi u Prijedoru, izuzev spomenika Mladena Stojanovića i porodične grobnice Stojanovića. Po jedan primjerak je odliven za opštinu, a drugi za porodicu. Ti radovi su u Muzeju – ističe Radivojac i dodaje da je 2007. godine, nakon saniranja kuće Stojanovića, grad za tu priliku otkupio jedan broj Sretenovih radova. Jedan dio radova gradu je poklonila naslјednica Sretenove imovine Milica Arežina, nešto joj je i plaćeno, a konačno veliku ulogu u prikuplјanju Sretenovih radova i svega onog što je trebalo da dođe u Spomen-kuću, imao je Mladen Stojanović, sin Sretenovog najmlađeg brata, koji je živio u Minhenu i bio spona grada i Muzeja s porodicom Stojanović. Mladen, koji je umro prije dvije godine u Minhenu, zbog svog humanog i dobročinitelјskog djela nagrađen je titulom počasnog građanina grada Prijedora, podsjetio je Milenko Radivojac.

Slika
Sreten Stojanović

Među imenima prijedorskih slikara koji su dali pečat ovom vremenu je i Dragutin Mitrinović. Rođen je u Prijedoru 1903. godine, pohađao je 1919. i 1920. godine umjetničku školu u Beogradu, a zatim umjetničku školu u Beču. Akademiju likovnih umjetnosti završio je u Krakovu 1925. godine i nacionalni Konzervatorij za umjetnost u Parizu 11 godina kasnije. Bio je profesor na Likovnoj akademiji u Krakovu, a zatim na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu. Nјegov legat od 898 knjiga različitih žanrova nalazi se u prijedorskoj biblioteci.

– U Muzeju smo mu, kad smo preselili, organizovali veliku retrospektivu, uz izložbu Sretena Stojanovića. To je bila i njegova velika poslјednja izložba, jer je tad imao preko 80 godina. Bio je ovdje, oduševio se Prijedorom – kaže Radivojac koji se sjeća priče po kojoj je Mitrinović, nakon odlaska iz Prijedora gdje su mu otkuplјene njegove dvije kuće, imao želјu da mu se ustupi jedna prostorija u kojoj bi provodio lјeta i držao svoje stvari. Bio je veliki boem koji je u Prijedor 60-tih godina dolazio velikim autom, što je u to vrijeme bilo prilično ekstravagantno. No želјa za tom prostorijom mu se nije ispunila, tako da je najveći dio stvari odnio sa sobom, a ovdje ostavio svoj elgat. U Muzeju se takođe nalazi nekoliko njegovih radova, kaže Radivojac.

Na listi značajnih slikarskih imena je Milan Četić, rođen 1904. godine, inače brat Duška Četića, vlasnika fabrike keksa od koje će kasnije, nakon rata, postati Tvornica za proizvodnju keksa i vafla „Mira Cikota“. Četić se školovao u Beču i Krakovu. Autor je brojnih izložbi, a sve do 70-tih godina bio je scenograf u Narodnom pozorištu u Beogradu.

– Na toj listi naših cijenjenih slikara je i Milan Vasilјević. Rođen je u Prijedoru 1904. godine. Nakon završene osnovne škole otišao je u Suboticu na fotografski zanat, odakle bježi u Beograd gdje upoznaje Milana Četića. Počinje slikati, a od 1938. godine scenograf je Narodnog pozorišta u Banjaluci, a poslije Drugog svjetskog rata scenograf Narodnog pozorišta u Sarajevu. Izlagao je na 26 samostalnih i stotinjak kolektivnih izložbi. Slikar čije ime vrijedi pomenuti je i Slobodan Garić, rođen 1921. godine. On je završio fakultet Likovnih umjetnosti u Beogradu, učenik Bijelića, Hakmana i Tabakovića, neko ko je bio izuzetno produktivan slikar, sa 68 samostalnih izložbi, dobitnik nagrade za životno djelo. U Prijedoru je u sali Direkcije RŽR “Ljubija” naslikao veliku sliku na temu revolucije. Među vječnim slikarima je i naš Branko Milјuš, kum Muzeja, koji je rođen 1936. godine u Gornjoj Dragotinji, završio slikarski odsjek Akademije likovnih umetnosti u Beogradu 1958. godine u klasi Nedjelјka Gvozdenovića, magistarske studije kod Boška Karanovića, specijalizovao grafiku u atelјeu Džona Fridlandera u Parizu. Slikar, grafičar, vitražista, redovni profesor na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, dekan istog fakulteta, profesor Akademije lepih umetnosti u Beogradu, osnivač i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Banjaluci, Akademije u Bijelјini, na Cetinju, kum Muzeja – nabraja Radivojac.

Dodaje da mu je Milјuš tokom pripreme izložbe u Beogradu predložio da on donese svoje grafike, da prijedorski Muzej to pripremi, a on da na kraju sve to pokloni gradu. Izložba je napravlјena 2000. godine, a Milјuš je poklonio Muzeju 50 svojih grafika.

– Poređenja radi, tada su u Prijedoru bile samo dvije grafike u Rudniku „Ljubija“, niko u svojim zbirkama nije imao njegove radove. Tad smo ga zamolili da bude kum Muzeja što je prihvatio. Tokom svojih dolazaka u Prijedoru uvijek je donosio ili svoje ili radove drugih umjetnika koje je on dobijao, a poklanjao Muzeju. Tako da njegova zbirka broji više od 100 radova, grafika, ulјa. Za ime Branka Milјuša veže se i osnivanje Likovne kolonije na Kozari – napominje Radivojac.

Među poznatim prijedorskim slikarskim imenima Radivojac izdvaja i Radovana Kragulјa, rođenog 1935. godine u Velikom Palančištu. Studirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu, kao stipendista Britanskog savjeta pohađa i Centralnu školu za umjetnost i vještine u Londonu, a potom predaje u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Belgiji … Imao je izložbe u najznačajnijim svjetskim centrima, a Muzej se može pohvaliti da je tu izlagao dva puta. Radovi su mu u zbirkama Britanskog muzeja, Muzeja moderne umjetnosti u Nјujorku, Mančesteru, Kardifu, Vašingotonu. Radovan Kragulј danas živi u Parizu.

– Ovo su slikari po kojima je Prijedor postao poznat. Uz njih treba pomenuti mnoge druge, a i mlađi su na tom putu da Prijedor održi epitet grada slikara. Treba pomenuti Vladu Makanjića koji je 60 godina bio slikar, čijih smo 50 i 60 godina slikarskog staža obilјežili u Muzeju, zatim Voju Radosavca, Mesuda Hodžića, Mehu Čirkinagića, Dragana Topića sa gotovo 50 godina slikarskog staža, Dragu Dragića, koji je 1945. rođen u Gornjoj Dragotinji, a koji je prije godinu dana velikom izložbom proslavio pola vijeka slikanja. U ovoj godini već šest mjeseci traje njegova retrospektiva koju mu je organizovao grad Morestel, u kući koja je Nacionalni spomenik Francuske. Prvi put da ta fondacija organizuje izložbu nekom živućem umjetniku, čovjeku koji je uradio preko 5000 slika, a koji uvijek u svim svojim katalozima napominje da se rodio u Gornjoj Dragotinji kod Prijedora, u bivšoj Jugoslaviji. Na tom spisku slikara je i Ljubo Stahov, profesor na zagrebačkoj Akademiji, Drago Došen koji živi u Australiji, pa Predo Marjanović, porodica Sovilј: Veso, Milan, Rade i Zoran, pa pokojni Rudi Slaćalo, te Tihomir Ilijašević koji je svakom dobitniku Skenderove nagrade uradio izvanredan portret. Tu je i Zoran Banović, profesor na Akademiji, Aleksa Milić, Zorica Tošić, Zoran Radonjić, Boris Eremić te nekoliko mladih. U Prijedoru postoji Udruženje likovnih umjetnika „Sreten Stojanović“ koje je pod tim imenom postojalo i prije poslјednjeg rata. Okuplјalo je umjetnike, što je sigurno doprinijelo ovoj slikarskoj priči. U Prijedoru je već 13 puta održana Likovna kolonija “Sreten Stojanović“, postoji i Međunarodno bijenale radova na papiru, grad ima Galeriju „Sreten Stojanović“, Muzej koji se bave i slikarstvom… tako da mislim da uz bogatu prošlost Prijedor ima sve šanse da uz ove umjetnike, a žao mi je ako sam slučajno nečije ime izostavio, ima i svoju svijetlu slikarsku budućnost – kaže Radivojac.


kozarski vjesnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Istorija Prijedora  |  Poslato: 21 Feb 2023, 20:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Feljton: Prijedor nekad (11) – NA SANI SE IGRAO NAJBOLjI VATERPOLO U REGIJI

Prve sportske aktivnosti u Prijedoru vezuju se za početak 20. vijeka i dolazak brojnih evropskih činovnika sa Zapada u naš grad: Čeha, Ukrajinaca, Nijemaca, Polјaka, Jevreja. Nije to bila samo stara gospoda, već su među njima dolazili školovani i pametni mladići koji su u Prijedor donosili običaje i kulturu iz svojih zemalјa, a onda i sportska nadmetanja.

Slika
Prijedorski vaterpolisti u Lukavcu kod Tuzle 1962. godine

– Istovremeno, iz Prijedora na školovanje u Evropu: Beč, Prag, Grac, pa i Pariz, odlaze djeca bogatih trgovaca. Prva sportska takmičenja na našem području bila su vezana za razna vjerska okuplјanja, nadmetanja u bacanju kamena s ramena, trkama konja, skoku udalј – kaže Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada.

Na osnovu memoarske građe i jedne kvalitetne monografije, vidlјivo je da je lov već 1906. godine organizovan u društvu s pravilima koje je uradio Mile Radetić. Pominju se tada i prvi članovi Lovačkog društva: limar Đorđe Čanak, braća Medić, kovač Niko i kazandžija Boško, a nešto kasnije Hasan beg Mandić i Drago Medić. Prvu lovačku dozvolu imali su Stojan Zorić i trgovac Simo Mitrinović. Dr Zoran Semiz odlično je obradio razvoj lova kao sportske discipline u Monografiji Lovačkog društva „Razvoj lovstva u Prijedoru od 1906. do 2016. godine”, u kojoj je obuhvatio 110 godina lovstva, kaže Radivojac. U periodu između dva svjetska rata, u Prijedoru su bili interesantni takozvani „vodeni“ sportovi zbog rijeke Sane koja je od maja do septembra bila pogodna za kupanje, ali i organizovanje svih sportskih aktivnosti na vodi.

– Iako nisu bili verifikovani i registrovani u neki savez, gotovo u svim lјetnim mjesecima na Sani su trajala takmičenja u brzom plivanju, gdje su velike uspjehe imali Sava Krneta, Velјko Stojanović Holivud i Franc Hurle. Bilo je i maratonskog plivanja, od ušća Gomjenice do mosta, u čemu je neprikosnoven bio Sava Krneta, stolar koji se bavio mnogim sportovima, ali je bio i pjevač u „Vili“. Ukratko, interesantna ličnost čija se kuća nalazila na samoj obali, kod Kićinog vira. Obično je mjesto živlјenja i neka od sportskih lokacija određivala ko će se kojim sportom baviti, pa su tako oni koji su stanovali kod rukomentog igrališta igrali rukomet, dole na Sani plivali i slično – kaže Radivojac.

Sava Krneta prednjačio je i u veslanju. Ostalo je zabilјeženo da je on 1918. godine u svojoj stolarskoj radionici izradio čuveni čamac “Lastu”, a u stopu ga je pratio veslač Drago Medić koji je takođe stanovao u blizini rijeke Sane. Na mostu je bio improvizovani toranj, visok oko pet metara, s kojeg su skakali samo oni najhrabriji.

– Najviše uspjeha imao je Smik Janko čija je kćerka, jedna prezgodna profesorica, meni u prvom razredu predavala fizičko vaspitanje – prisjeća se Radivojac.

Pri fabrici celuloze 1952. godine, Mladen Đermanović i Ratko Matulina organizovali su kajakašku sekciju koja je bila kratkog daha. Prijedorčani su se tih 50-tih godina prošlog vijeka okrenuli i vaterpolu, pa je 1957. godine uređeno vaterpolo igralište na Sani, poprečno na tok rijeke, a nalazilo se na okuci rijeke kod bivše kafane „Obala“.

– Glavni inicijator vaterpolo takmičenja u to vrijeme bio je Velјko Stojanović Holivud. U sjećanju mi je ostala lijepa priča koju mi je ispričao pokojni Jozo Čačić: “Igra se vaterpolo, treba da se izvodi peterac, ja uzmem loptu i čekam da sudija da znak. Držim ja onu loptu, ona teška, natoplјena vodom, zbog čega ju je nemoguće bilo šutnuti. Dok sudija da znak i počne zviždati, pogledam, kaže mi nema gola. Odnijela ga voda 2-3 metra”, pričao je Čačić. Tu je Sana, iako nevidlјivo, bila prilično brza – kaže Radivojac.

Prvi vaterpolo meč odigran je u Ljubiji, u bazenu 12 puta 15 metara, Prijedorčani su pobijedili Banjalučane u prijatelјskom meču sa 5 naprema 2. Za Prijedor su igrali Stanislav i Marijan Zec, Josip i Nikola Čačić, Bojko Aleksandar, Milovan Mršić, Danilo Ukrajinović. Ostalo je u sjećanju da su u ekipi Banjalučana igrali Karadža, Jović i brojni, kasnije najpoznatiji svjetski vaterpolisti. U prvom nastupu na republičkom takmičenju, nastupili su pod imenom „Student“, kada su 1959. i registrovani. Godine 1961. u Prijedoru je održano republičko takmičenje u vaterpolu i bili su drugi od pet ekipa. Kažu da se tad na obalama Sane okupilo preko dvije hilјade lјudi, toliko je to bilo interesantno, mada kada kiša padne i rijeka nabuja ili je plitka, nema treninga, govori Radivojac, dodajući da je entuzijazam bio ogroman. Od 1962. do 1964. godine Vaterpolo klub bilјežio je sve lošije rezultate. Dijelom i zbog toga što je većina vaterpolista bila na studijama, pa se sve manje moglo trenirati, tako da se te 1964. godine Klub ugasio. Očito je, ističe Milenko Radivojac, postojanje bazena bio uslov za pravi vaterpolo. Sedamdeset godina nakon uvođenja prvih pravila u fudbalu, u Engleskoj, u Prijedor je stigla prva prava fudbalska lopta. Po jednoj verziji, donijeli su je 1919. godine Sveto Radetić, Stevan Mitrinović i Pero Čanak, a po drugoj verziji Sveto Radetić, izuzetna ličnost u Prijedoru, koja se pominje kao predsjednik raznih kulturnih i sportskih društava.

– Interesantan je i zato što je bio prvi suprug Mire, kasnije supruge Mladena Stojanovića. Bili su prijatelјi, igrali su tenis zajedno, ali eto desila se lјubav. Donošenjem lopte, ostvaren je san mnogih Prijedorčana, jer je te godine osnovan prvi prijedorski nogometni klub – kaže Radivojac.

Kao osnivači se pominju šef želјezničke stanice Oskar Lanka, student Ljubo Radetić, inženjer Mitan Petrović, Vinko Zgaga i Đoko Vukadinović. Pomenuto je i da je prvi predsjednik bio Stevan Mitrinović, sekretar Jozef Mevorah i Sveto Radetić, onaj koji je, po nekima, donio fudbalsku loptu. Najbolјi igrač u prve dvije godine od osnivanja Kluba bio je izvjesni Franković u čiju je čast, mada je on otišao nakon dvije godine, taj fudbalski klub nosio naziv „22“.

– Ova ekipa je u prvoj utakmici nakon registracije igrala protiv „Slobode“ iz tadašnjeg Bosanskog Novog i izgubila 10 naprema 1. Međutim, to ih nije pokolebalo da nastave s fudbalom i 1925. godine ta ekipa nosi ime „Slavija“, koja će ostati sve do 1941. godine. Igralište je bilo na Urijama, sa tribinama negdje iza Komunalnog, a potom iza želјezničke stanice na zemlјi Karla Šmucera. Austrijanac je skupo naplaćivao teren, pa su fudbaleri i uprava na kraju odlučili da ponovo na Urijama srede stadion. Godine 1930. osvajaju kup „Arona-Salona“, pobjedom nad „Slobodom“ 4 naprema 1, istom onom „Slobodom“ od koje su na prvoj utakmici izgubili sa devet golova razlike. Utakmica je igrana u Banjaluci, a igrači „Slobode“ nisu htjeli da idu preko Prijedora, gdje su ih čekali prijedorski navijači da ih “pozdrave”, već su do Novog stigli preko Okučana i Dubice – podsjeća Milenko Radivojac na prve korake u prijedorskom fudbalu.

Slika
FK “Slavija” Prijedor 1925. godine

Na utakmici protiv „Segeste“ u okviru zagrebačkog Podsaveza gubili su 5 naprema 0 u prvom poluvremenu. Onda su zamolili Dušana, oca Ranka Umlјenovića, jednog od najbolјih fudbalera tadašnje „Slavije“, da ga pusti da igra u drugom poluvremenu. Iako je ovaj bio prehlađen, otac ga je pustio i za jedno poluvrijeme Ranko Umlјenović dao je osam golova. „Slavija“ je pobijedila 11 naprema 5, a Tode Đudurović, stari prijedorski planinar, dao je gol čak iz svog 16-sterca. Radivojac dodaje da je na jednoj utakmici koja je odigrana u Banjaluci, oduševlјena publika nosila Ranka Umlјenovića na ramenima nekih desetak minuta. Lila je kiša. Kažu momak se prehladio i za sedam dana umro. Bio je jedan od najbolјih fudbalskih znalaca i igrača u istoriji grada. Značajni igrači u “Slaviji” bili su i Hase Avdagić, golman, i Mile Rajlić s Urija koji je nekoliko utakmica igrao čak i za reprezentaciju Jugoslavije. Član uprave Fudbalskog kluba „Slavija“ jedno vrijeme bio je dr Mladen Stojanović. Radivojac dodaje da je 1922. godine u Prijedoru osnovan FK „Građanski“. Prvi predsjednik ovog kluba bio je Jevrej Šandor Mevorah, a jedan od najbolјih fudbalera Stipe Bevandić. Nazivali su ga i muslimanskim timom, iako je u njemu bilo i Srba i Jevreja i Hrvata. U Lukovici je radnička omladina 1925. godine osnovala FK „Borac“ na čijem je čelu bio Drago Vukovajac, golman tog tima. Na njegovu je inicijativu osnovan „Borac“. Nešto kasnije, između 1929. i 1930. osnovan je Fudbalski klub „Mladost“. Predsjednik Kluba bio je poreznik Glišić, a „Mladost“ je aktivirana i poslije Drugog svjetskog rata.

– Treba pomenuti i tim “Hajduka” koji je formiran pred sam rat. Poslije Drugog svjetskog rata pri „Celulozi“ je formiran FK “Grmeč” koji se brzo ugasio, a u “Celulozi” se formira FK “Radnik”. Godine 1945. nastaje Fudbalski klub “Jedinstvo” na čelu s predsjednikom Lazom Antonijevićem koji je u gradu imao svoju stolarsku radionicu. Pri Želјeznici je 1952. godine formiran FK „Želјezničar“, a 10. februara te godine integrisani su “Jedinstvo”, “Želјezničar” i “Radnik” u novoosnovan Fudbalski klub „Mladost“. Godine 1954. formirana je “Celuloza”, da bi se četiri godine kasnije integrisali “Celuloza” i “Mladost” te je stvoren Fudbalski klub “Radnički”, kojeg i ja pamtim iz svog djetinjstva. Slјedećih sedam godina bilo je veliko rivalstvo između “Radničkog” i “Želјezničara” da bi 1965. godine bili spojeni u OFK „Prijedor“ koji je dočekao poslјednji rat – kaže Radivojac.

Tih prvih godina 20. vijeka, u Ljubiji je 1928. godine osnovan FK „Rudar“ s predsjednikom Petrom Antonijevićem. Prva utakmica 1929. godine u kojoj je „Rudar“ pobijedio „Hajduk“ iz Prijedora 2 naprema 1. Zbog loše materijalne situacije „Rudar“ se nije takmičio u nekoj ligi, nego je igrao prijatelјske utakmice sa srodnim klubovima poput banjalučkog „Borca“, „Jedinstva“ iz Bihaća, „Mladosti“ iz Prijedora, „Veleža“ iz Mostara. U toku rata, svi fudbaleri bili su u partizanima. Poslije rata „Rudar“ je zvanično registrovan 1947. godine, godinu kasnije dobija stadion koji je bio relativno neuslovan za viša takmičenja pa je svoje utakmice do 1967. godine igrao u Prijedoru. Od 1992. godine „Rudar“ nosi naziv „Rudar-Prijedor“, a 1995. osvaja drugo mjesto u finalu Kupa RS. Od tada je Klub tri sezone bio član Premijer lige BiH, a preostale godine u Prvoj ligi RS. Najveći uspjeh ostvario je 1971. i 1972. godine kada je u dva navrata bio u kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu Jugoslavije. Pored fudbala, Radivojac pominje i tenis, sport koji je bio neodvojiv od istorije grada. Kaže da teniska priča počinje prije tačno 106 godina, tačnije 1914. godine, neposredno uoči Prvog svjetskog rata.

Slika
Teniski susret Prijedor – Banjaluka 1932. godine

– Tenis su počeli igrati fini činovnici, oficiri na terenu u blizini današnjeg muzeja. Više rekreativno i nobl, igrale su ga i dame u bijelim halјinama s drvenim reketima. Bio je samo za uski krug igrača. Kada je došao rat, a fine dame i gospoda otišli, sve pada u zaborav. Negdje 1927. godine u Prijedor se sa školovanja iz Beča vraća Sveto Radetić koji u svojoj torbi donosi komletnu tenisku opremu. Brzo je našao istomišlјenike, organizuju se susreti sa teniserima iz Prijedora, Bihaća, Bosanskog Novog. Među prvima se pominju Stevan Mitrinović, Ivan Ostojić, Velјko Stojanović Holivud, Duško Četić, vlasnik fabrike slatkiša iz koje će nakon rata nastati Tvornica „Mira Cikota“. Bili su tu i Drenka Mitrinović, Mira Radetić, Blanka Mevorah i još desetak drugih. Dolaskom dr Mladena Stojanovića 1929. godine, dobijen je novi impuls. Bio je dobar igrač, a njegovim zalaganjem, uz pomoć drugih, 1932. godine formirana je teniska sekcija, kao samostalna sportska organizacija. Brzo je izgrađeno novo improvizovano igralište na današnjoj lokaciji i Prijedor je brzo ušao u sam vrh tenis klubova BiH sa Banjalukom, Sarajevom, a kasnije i Tuzlom. Poslije Drugog svjetskog rata, tenisko igralište je izgrađeno na Bereku, na mjestu sadašnje bašte restorana “Papa Joe“. Nakon što su se u Prijedor iz Opatije vratili Holivud i njegova supruga Ljuba, velikim entuzijazmom izgrađeni su tereni na današnjoj lokaciji Tenis kluba. Tenis je postao najatraktivniji sport tog vremena. Zabilјežena su i imena igrača u prvom poslijeratnom susretu, protiv Bihaća: Aleksandar Bojko, Smail Henić i Boro Bogović. Službeno je registrovan Tenis klub „Prijedor“ 1952. godine, a kasnije i „Mladost“ Prijedor. Tri godine poslije postaje i seniorski prvak BiH, a 1966. Klub dobija ime TK “Dr Mladen Stojanović”. Od 1914. do 2020. prezentovan je u vrijednoj monografiji Nenada Marjanovića koja vrvi imenima i podacima o ovom sportu u našem gradu. Kad bi ovoj priči o sportu u Prijedoru dodali i priču o skijanju, boksu, skautima iz 1920. biciklizmu iz 1918. godine kad je osnovan klub, o klizanju na Bereku iz 1912. i tim prvim takmičenjima, „Hazeni“, rukometu, stonom tenisu iz 1916. godine… trebalo bi najmanje još pet nastavaka felјtona o Prijedoru – zaklјučuje Radivojac.


Velјko Stojanović Holivud, najpoznatiji prijedorski boem

– Sjećam ga se dok je navijao na rukometnim utakmicama. Bio je toliko srčan, da sam mislio da će svakog časa uletjeti na teren. E to je bio Holivud – kaže Milenko Radivojac i dodaje da je interesantna priča o porodici Stojanović.

Slika
Velјko Stojanović Holivud 1956. godine

Velјkov otac Marko bio je sa ženom u Americi. Kad mu je žena umrla, vraća se u Prijedor i dovodi sinove Velјka i Boška. Ovdje se ponovo oženio i dobija sina Milana. Dolazi Drugi svjetski rat, Boško kao borac gine na Travniku, a i Velјko je bio učesnik NOR-a – kaže Radivojac.

Kad je stolar Sava Krneta napravio svoj prvi čamac „Lastu“, onda je i Velјko naručio sebi kajak na kojem je napisao ime „Holivud“, da se zna da je došao iz Amerike. Imao je vezu i sa zimskim sportovima, jer su Stojanovići na Kozari imali svoj hotel sa 20-tak soba. Tu su održavana zimska takmičenja. Na Kozari je i doktor Mladen imao svoju vikendicu, a Emin-beg kafanu, sve to na platou gdje se danas nalazi spomenik. Bilo je tu dosta bogatih Prijedorčana. Fijakerom se dolazilo do Mrakovice. To je bilo nobl – kaže Radivojac.


kozarski vjesnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Istorija Prijedora  |  Poslato: 21 Feb 2023, 20:27
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Feljton: Prijedor nekad (12) – NA ZALEĐENOJ SANI ORGANIZOVANO TAKMIČENјE U BRZOM KLIZANјU

Priča o sportskim dešavanjima u Prijedoru ima nastavak, jer pored plivanja, vaterpola, tenisa i fudbala u Prijedoru su se, sredinom 19. i početkom 20. vijeka, razvijali još neki zanimlјivi sportovi

Slika
Slika
Skijaško takmičenje na Kozari 1939. godine

Početkom 19. vijeka stihijski se krenuo razvijati ribolov, a nova austrougarska vlast ga je „ukrotila“ 1908. godine, donošenjem brojnih pravila kojima je tačno uređeno mjesto pecanja, pa čak i veličina ulova.

– Ostala su zabilјežena imena braće Nike i Drage Medića. Stanovali su kraj obale Sane i bilo je sasvim normalno da su bili najbolјi ribolovci – kaže Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada. Dodaje da su 1920. godine prijedorski gimnazijalci osnovali skautsko društvo. Ono je bilo preteča današnjih izviđača.

– Prvi starješina bio je Joža Kabilјo. Društvo je imalo svoj skromni skautski dom na Mrakovici, koji je bio centar okuplјanja mladih. Dom nije imao izgled današnjih objekata takve vrste. Mada su svi govorili da su to bile vile, Ratko Tubin svojevremeno je pojasnio da je to bila drvena građevina od dasaka, ali je bio zgodno mjesto za odmor i skautske aktivnosti – kaže Radivojac.

Tokom godine bavili su se “održivim boravkom u prirodi” kroz brojne sportske discipline. Među najbolјim skautima pominju se Tode Đudurević, stari planinar, Savo Balaban i Sulјo Čekić. Te 1920. godine, profesor Milivoje Miletić, starješina Sokolskog društva, osniva “Stijeg planinki”, društvo prijatelјa prirode, koje će biti preteča današnjih planinara. Sva ova društva su formirana kao sekcije. Nisu bili učlanjeni u neke saveze, pošto saveza na nivou Bosne još nije bilo, kaže Radivojac i dodaje da su u prvoj polovini 20. vijeka klimatski uslovi uticali na razvoj nekih sportova.

– Sjećam se priče kad je 1926. godine voda srušila drveni most, pa sve do 1930. godine nije bilo mosta preko rijeke Sane. Tu je bila skela koja je prevozila lјude, a zimi je Sana bila pod ledom. Bukvalno zaleđena, tako da su lјudi kolima, na sankama, ali i pješke prelazili preko rijeke. Toliko je led bio debeo. Zaleđen je bio i Berek koji je, u odnosu na Sanu, bio plitak. Sve to je uticalo na razvoj još jedne sportske discipline. Naime, mladi i bogati trgovci, studenti, mladi činovnici počeli su klizati na zaleđenoj rijeci. Prve klizalјke donesene su iz velikih evropskih centara, a s njima i moderna garderoba, tako da su podnevna klizanja više ličila na modne piste nego na prava takmičenja – kaže Radivojac.

Zabilјeženo je da je 1912. godine bilo takmičenje u klizanju. Žene su se takmičile u izvođenju stilskih figura, a muškarci u brzom klizanju na stazi dugoj 500 metara: od okuke, kod sadašnjeg hotela „Prijedor“, pa preko rijeke.

– Najbolјe su bile Jelena Radetić i Čehinja Agneza Kučera. Agneze se sjećam od svoje treće godine. Stanovali smo kod nje, u kući koja se nalazila na dijelu današnje “Karingtonke” i Adventističke crkve. Tu je bila kuća prizemnica, koja je imala prekrasan vrt u kojem je Agneza uzgajala cvijeće koje je prodavala na pijaci. Sjećam se da sam s njom redao neke kamenčiće uz taj cvijetnjak. Kad je umrla, njena kuća je srušena radi izgradnje „Karingtonke“- prisjeća se Radivojac najranije mladosti.

Slika
Prvenstvo u ping-pongu, Mrakovica 1939. godine

Kaže da je Kozara, uz skaute i „Stijeg planinki“, bila mjesto za još tri sporta koja su se na toj planini spontano razvila. Na Kozari je bio hotel porodice Stojanović. Jedan je izgorio negdje 1933. pa je napravlјen novi, a u njemu su se igrali stoni tenis, bilijar i šah. Stojanović je iz Amerike, iz koje je došao u Bosnu i Prijedor, donio saznanja o tim sportovima i u hotel postavio sto za tenis, sto za bilijar i sobu za šah. Tu se slušao radio na baterije, jer nije bilo struje. Tako su tokom vikenda zabilјežena okuplјanja, ali i takmičenja mladih zbog kojih su zbog ovih sportova na Kozaru dolazili i iz drugih gradova. Jedno takvo takmičenje ostalo je u posebnom sjećanju, jer su na njemu 1940. godine učestvovali i takmičari iz Banjaluke, Sarajava, Zagreba i Bosanskog Novog. Uz Velјka i Milana Stojanovića, prijedorski takmičari su bili i Joža i Braco Kabilјo, David Štern, Jakica Mevorah i Rajko Radetić. Stojanovići su bili „krivi“ za još jedan sport, jer su 1928. godine braća Milan i Velјko Holivud dobili skijašku opremu. Nakon njih istom opremom počastila su se i braća Kabilјo, Sveto Radetić, njegov sin Vuk i David Štern, a 1940. godine na Kozari se organizuje i prvenstvo „Mrakovice“ na kojem pobjeđuje izvjesni Josip Burda. Pretpostavlјa se da je u Prijedor, a i na Kozaru, došao poslovno i tamo pobijedio. Drugi u skijanju bio je Milan Stojanović, Holivudov brat, kaže Radivojac i ističe da nema sporta u kojem se Holivud nije takmičio. U Prijedoru je 1946. godine boravio Bato Dijović koji je za vrijeme rata bio prvak Srbije u boksu. Bio je ranjen na Sremskom frontu, nakon čega mu je jedna noga ostala kraća. To ga je omelo u dalјoj bokserskoj karijeri, pa je okupio oko sebe 20-tak mladića koje je trenirao u tadašnjem Sokolskom domu, odnosno „Partizanu“.

– Izuzetno talentovani bili su Reuf Džankić, Aco i Jovica Ostojić, Pero Vuković, bivši profesor srpskog, i Mišo Gašić, moj bivši direktor Muzeja. Krajem te godine održano je prvo klupsko prvenstvo. Bato Dijović je otišao ubrzo poslije toga i čekalo se sve do 1951. godine, kada je na izgradnju pogona „Celuloze“ došao Franjo Bukovščak, predratni bokser i prvak Jugoslavije. On je u sklopu Sportskog društva „Radnik“ formirao boksersku sekciju. Zahvalјujući entuzijazmu i prijatelјstvu sa mnogim bokserima bivše Jugoslavije, u Prijedor stižu braća Tkalčić iz zagrebačkog „Metalca“ i Zravko Atlagić iz beogradskog „Radničkog“. Formiran je klub i održana tri bokserska meča protiv banjalučkog „Želјezničara“, Osijeka i Zagreba. Odlaskom trenera Bukovščaka, sekcija se brzo ugasila. Oko 1960. godine Dane Krajinović sa Jakicom Kamenjaševićem formira bokserski klub pri „Želјezničaru“. Ekipa je imala zvanična takmičenja u Banjaluci i Tuzli, ali se nakon godinu dana ugasila.

Slika
Bokseri 1951. godine

– Sve je bilo vezano za pojedince i ono malo novca kojeg su tad imali, a njega nikad nije bilo dovolјno – kaže Radivojac. Podsjeća da je preteča rukometa u Prijedoru bila „Hazena“ čiji je osnivač i trener bio profesor Milovije Miletić, a onda i trgovac Jozef Mevorah. Igralo se na velike golove, a prema Tomi Mariću i Slavku Basari, autorima romana o rukometu u Prijedoru, prijedorske „hazenašice“ su od opreme dužile dresove koje im je kupovao Klub, plisirane suknje koje su same šile, dok su patike same sebi kupovale. Na glavi su imali mrežice za kosu, koje nisu bile obavezne na utakmicama, ali su ih one nosile kako im kosa ne bi smetala tokom igre i treninga.

– Za vrijeme treniranja, rukometašice su imale i gaćice preko kolјena sa gumom, koje su bile široke poput dimija, što je u ono vrijeme bilo prilično slikovito i zabavno. Muška „Hazena“ u Prijedoru se nikad nije razvila kao ženska, jer su muškarci tu vrstu rukometa igrali zbog rekreacije. U početku se igralo na zemlјištu Milana Ostojića, na polјani, tamo kod ulaza u grad i sadašnjeg kružnog toka. Počeci velikog rukometa vezani su za 1950. godinu. Prethodio im je susret dva tima, dva „Želјezničara“ iz Banjaluke i Sarajeva, s cilјem popularisanja novog sporta – kaže Milenko Radivojac.

Susret je urodio plodom, jer je već u jesen osnovan rukomentni klub pri Fudbalskom klubu „Jedinstvo“. Odmah je postao i član republičke rukometne lige BiH. Zabilјeženo je da su zbog nedostatka opreme fudbaleri i rukometaši nosili iste dresove i kopačke. Nekog su malo žulјale, nekom su bile malo veće, ali moralo se tako. Opreme nije bilo. Prvo igralište bilo je na Polјani, a zbog nedostatka novca, nakon godinu i po dana, Klub je istupio iz takmičenja iako je u toku sezone 1949/50. osvojio čak četvrto mjesto na republičkom takmičenju. Prvi rukometaši bili su golman Fuad Selimić, bekovi Izet Medić i Mišo Gašić, halfovi Aco Topolić, Reuf Džankić, Matija Zec te navalni igrači Mile Đukanović, Duško Novaković, Miloš Banović, Aco Ostojić i Vili Fišer. Bitno je spomenuti te prve igrače kojih se neki možda i sjećaju, ističe Radivojac. Od 1906. godine Danac Holger Nilsen je izradio pravila današnjeg rukometa u kojem su igrališta na 45 puta 30 metara, a golovi na tri puta dva metra. Jedan od onih čije se ime veže za razvoj rukometa je Dževad Fazlić, profesor u Gimnaziji, koji je unio revoluciju u svoje časove. To nisu bili samo timske obične vježbe i vježbanja, nego je uveo časove rukometa, fudbala i svih sportova, a pogotovo je bio interesantan kao dobar poznavalac rukometa. On je kupio i prvu rukometnu loptu. Otišli su on i i Acika Bojko, kasnije profesor istorije i dobar rukometaš, u Banjaluku i donijeli prvu rukometnu i košarkašku loptu u Prijedor. Umjesto velikog igrališta na Polјani, počelo je igranje u gimnazijskom dvorištu, a jezgro budućeg rukometnog tima bili su mladi sportisti Gimnazije. Sve se vrtilo oko njih. Od 1958. godine pri Fudbalskom klubu „Mladost“ osniva se rukometna sekcija pa se koriste i teniska igrališta. Između 1958. i 1964. godine rukometaši igraju tri sezone u republičkoj ligi, grupa „Sjever“. Od 1962. godine ovaj klub se zove „Prijedor“. Uz angažovanje cijelog grada, 1966. godine izgrađeno je savremeno igralište sa asfaltnom podlogom, tribinama i dvije godine kasnije sa električnim osvjetlјenjem.

– Tim dobija novo ime, ima sponzora i nosi ime „Bosnamontaža“. Uz mlade dorasle igrače, među kojima su se isticali braća Đurđević, Alajbegović, Kecman dočekana je sezona 1969/70. kad su prijedorski rukometaši postali prvaci tadašnje Bosne i Hercegovine. Taj do tada najveći uspjeh ostvarili su Vjeko Kozina, iskusni Mladen Ilić, Dušan Milјuš, Mirza Vehabović, braća Đurđević i Alajbegović i Kecman, Josip Čačić, Slobodan Novaković, Branko Markus, Mirza Kugić, Mehmedalija Kurtović uz trenera Đorđa Dejanovića. Od 1975. godine Prijedor je dobio i Sportsku dvoranu „Mladost“, čime je rukomet doživio renesansu. Ekipa je iz krajiške lige opet 1975. godine stigla do republičke lige, a nakon šest godina i do prve B lige Jugoslavije uz jednog od najbolјih rukometaša u istoriji, golmana Zlatana Arnautovića, osvajača zlatne Olimpijske medalјe u Los Anđelesu 1984. godine – kaže Radivojac.

Poslije „Hazene“ koja se ugasila 1926. godine, tek 30 godina kasnije osnovana je ženska rukometna sekcija, a 1959. godine registrovana prva ženska ekipa pri tadašnjem Rukometnom klubu „Radnički“. Zabilјežena su i imena te prve generacije: Duša Aničić, Jelica Kovrlija, Rada Babić, Raza Kulenović, Duda Kurtović, Arzija Radaslić, Radmila Mandić, Elena Čačić, Vera Kovačević uz ime Rukometni klub „Prijedor“. Ovaj klub se ugasio nakon tri godine, a tek 1982. godine osniva se Ženski rukometni klub „Mira Cikota“, dobija sponzora, današnju tvornicu „Miru“, pa je brzo došao do druge lige Jug – Zapad. Prije nekoliko godina „Mira“ je bila i prvak BiH. U Ljubiji rukomet se igrao 1953. godine susretom gimnazijalaca Ljubije i Prijedora te još nekoliko prijatelјskih susreta, sve do 1959. godine kada je formiran Rukometni klub „Srednjoškolac“. Od 1962. godine osniva se i sekcija ženskog rukometnog kluba pri društvu tjelesnog vaspitanja „Partizan“. Nakon godinu dana, formiran je Rukometni klub „Partizan“, jer se „Srednjoškolac“ ugasio, a ovaj tim je stigao do republičke lige. Ženski tim od 1964. do 1974. bio je jedan od najbolјih na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Od 1974. godine rukometni i muški i ženski klub se zvao „Rudar“.

BOGATI PRIJEDORČANI OBLAČILI SE U ZAGREBU

Bilo je sasvim normalno da se iz Prijedora išlo u Zagreb po garderobu, pogotovo djeca bogatih trgovaca koji su inače studirali u nekoj od evropskih metropola, kaže Milenko Radivojac i dodaje da mu je u sjećanju još uvijek živa priča da je Mira Radetić, kasnije supruga Mladena Stojanovića s kojim je dobila sina Vojina, u Zagreb odlazila bar jednom mjesečno. Samo zato da bi kupila prigodnu odjeću.

– Oblačila se po poslјednjoj modi. Bila je kćerka Grka koji je bio vlasnik lanca trgovina u Sarajevu i koji je pred sam Drugi svjetski rat došao u Prijedor. Ostario je, bio dementan i živio kod kćerke. Bila je imućna i dok je bila s bankarom Svetom Radetićem, a ništa manje imućna ni kad se udala za doktora Mladena koji, uz majku, nikog nije imao kraj sebe – otkriva Radivojac.

Mira je iz braka sa Svetom imala sina Vuka koji je postao poznati ginekolog, a jedno vrijeme Radivojac je kontaktirao i sa njenim mlađim sinom Vojinom koji se 1941. godine odselio u Dubrovnik gdje su imali porodičnu kuću, na kilometar od dubrovačkih starih zidina. Tamo je rastao potpuno odvojen od porodice Stojanović, a u Prijedoru je bio 2010. godine povodom obilјežavanja dana rođenja i pogibije dr Mladena.


kozarski vjesnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Istorija Prijedora  |  Poslato: 21 Feb 2023, 20:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Feljton: Prijedor nekad (13) – VODA SA „JEREZE“ POPUT LjUBAVNOG NAPITKA

Kod kamene kocke dogovoreno ko zna koliko brakova

Resized Image - Click For Actual Size
Drveni most na Sani oko 1920. godine

Počev od praistorije i antike, do srednjeg, a u našem slučaju čak do kraja 17. vijeka, lјudi su, gradeći svoja naselјa, nastojali da obezbijede najosnovnije uslove: pitku vodu, građevinski materijal i pogodno tlo za izgradnju stambenih objekata. Takav slučaj bio je i sa Prijedorom, čije prve tragove nalazimo gotovo na prelazu između 17. i 18. vijeka, naselјu na vještački stvorenoj adi. Iz male turske utvrde i njenog hrišćanskog podgrađa od sredine 18. vijeka brzo je, zahvalјujući plovnoj rijeci Sani, polјoprivredi i zanatstvu, a nešto kasnije i neizostavnoj trgovini, nikao grad koji će veoma brzo postati centar regije. Nјegov intenzivniji razvoj bio je potaknut i izgradnjom prve želјezničke pruge u BiH 1873. godine, koja je prošla kroz grad spajajući dvije velike imperije: tursku i austrougarsku.

– Međutim, Prijedor je, i pored relativno plovne i vodom bogate rijeke Sane, kroz cijelu svoju istoriju imao problem s pitkom vodom. U gradu, sve do četrdesetih godina 20. vijeka, stanovništvo se vodom snabdijevalo iz običnih, kopanih bunara i kasnije nešto savremenijih klasičnih pumpi. Bila je to pitka voda za jednu ili dvije porodice, s tim da kvalitet vode nije bio na zadovolјavajućem nivou. Kad se toj, pomalo sumornoj slici pod kraj 19. vijeka, doda podatak da je potok Macinovac, koji je prolazeći paralelno sa glavnom ulicom tekao prema želјezničkoj pruzi, prikuplјao sve otpadne vode, dobija se prava slika kvaliteta tih plitkih pumpi i bunara – objašnjava Milenko Radivojac, arheolog i hroničar grada. Zatrpavanjem ovog potoka, početkom 20. vijeka, nije bilo mnogo bolјe, jer su odvodne vode i dalјe slobodno tekle prema Puharskoj, Sani ili Bereku. Brojni novinski tekstovi tog vremena govore o čestim stomačnim i bubrežnim obolјenjima.

Prve inicijative za bilo kakvo unapređenje životne sredine potekle su oko 1930. godine, od inženjera Toše Radetića koji je pripremio manji elaborat izgradnje kanalizacije. Međutim, do realizacije nije došlo, jer je nedostatak opštinskih sredstava onemogućio bilo kakve akcije.

Ovaj problem se našao pod lupom javnog mnjenja, a tekst „Kad će Prijedor dobiti vodovod“, štampan u „Prijedorskom nedelјnom glasniku“ u štampariji Vučena Štrbca, 15. januara 1936. godine, dovolјno je ukazao na jedan od najvećih problema grada. U tekstu doslovce piše da „U nizu mnogih potreba našega mjesta, na prvom mjestu stoji zdrava i dobra pijaća voda. To je, izgleda, jedno od današnjih najvažnijih pitanja i mnogi građani i stranci postavlјaju često to pitanje onima koji se nalaze na upravi opštine. Mnogi se čude da se o tome do danas nije vodilo računa i da se građani prepuštaju lošem i škodlјivom uticaju pijaće vode…”. Dalјe se navodi: “Vodovod nije ni jeftina ni jednostavna stvar, a pogotovo ako se uzme u obzir položaj Prijedora, koji je znatno udalјen od velikih planinskih izvora, a kojih, uostalom, malo i ima u našoj okolini“… U tekstu novinar čitaocima objašnjava činjenicu da je najveći izvor, koji bi mogao doći u obzir za eventualni vodovod, Vrijeska, udalјen oko 25 km od grada. Manja vrela, kao što je Pašinac, dolaze u obzir samo kao dio manjeg vodovoda dovolјnog za potrebe pitke vode.

– Međutim, i u ovom slučaju iz 1936. godine i njegovom rješenju ispriječio se nedostatak novca, jer je opština siromašna, a već plaća veliki zajam zbog izgradnje zgrade Gimnazije, izgrađene 1924. godine – kaže Radivojac i dodaje da autor teksta istovremeno potencira pitanje kanalizacije, jer njeno spajanje sa Berekom ili Sanom, negdje u području grada, nije rješenje zbog činjenice da se poslije jačih kiša nivo rijeke izjednači sa nivoom gradskih ulica.

Na samom kraju teksta, autor izvlači jedini mogući zaklјučak:

“I u prvom i u drugom pitanju, za sada, Prijedor može da nađe polovična rješenja. Vodovod, samo za pijaću vodu i to Pašinac, a kanalizaciju najnužniju…“ te „dovođenje Pašinca, spaslo bi Prijedor raznih stomačnih boleština, od kojih građani od postanka Prijedora pate. Onaj koji to djelo izvede, zaslužiće vječni spomenik“.

Izgradnja ovog vodovoda, na osnovu nekih manjih projekata, podrazumijevala je postavlјanje 15 – 20 javnih česmi na više lokacija u gradu, koje bi, zbog relativno slabog vrela, bile korišćene samo kao zdrava pitka, brdska voda.

– Pomenutu ideju aktuelna opštinska vlast nije izvršila i čekalo se još dvije godine da bi se nešto uradilo. Početkom 1938. godine, nova opštinska uprava na čelu sa Ahmetbegom Kapetanovićem, koji je ujedno bio na čelu tada vodeće političke partije u Jugoslaviji, Jugoslovenske radikalne zajednice za grad Prijedor, objavila je konkurs za izvođenje bušenja nekoliko arteških bunara u gradu – kaže Radivojac.

U „Vrbaskim novinama“ štampanim u Banjaluci, 3. maja 1938. godine, pod naslovom „Podizanje arteskih bunara u Prijedoru“, objavlјena je vijest u kojoj, između ostalog, stoji da „Prijedor koji se iz dana u dan trudi da svoju spolјašnost u svemu izmeni i dobije oblik jednog modernog grada, trudi se i da svom građanstvu pruži sve higijenske, zdravstvene i socijalne potrebe. Kao što je poznato, Prijedor već odavno oskudeva zdravom pijaćom vodom i to pitanje je svim dosadašnjim upravama zadavalo brige, ali ga se nisu mogli latiti jer je iziskivalo mnogo materijalnih žrtava. Sadašnja uprava, pod predsjedništvom g. Ahmetbega Kapetanovića, pored niza preduzetih pitanja u komunalnoj politici, kao najpotrebije pitanje stavilo je u prvom redu pitanje snabdevanja zdravom pijaćom vodom svojih građana. Otpočeli su bušenjem jednog arteskog bunara na glavnom trgu i juče je posle višednevnog bušenja iz dubine od 108 metara izbila voda sa jakim mlazom“.


Poslije uspješno odrađenog posla, vršački majstori su sa grupom građana u prostorijama JRZ bili počašćeni večerom koju je Ahmetbeg platio svojim sredstvima, navodi se u tadašnjoj štampi.

– Na mjestu bušenja, majstori su izgradili kamenu kocku sa utisnutim datumom 1938 – 1940, a mali trg je, iako je voda odavno prestala da teče zbog pomenutog događaja, ostao prepoznatlјiv pod imenom „Jereza“. Kako grad nije imao kanalizaciju, jednostavno je iskopana neka vrsta jarka kojim je voda, izlazeći pod stalnim pritiskom, konstantno oticala južno niz ulicu u rijeku Sanu. Voda je stalno tekla, a grad je, bar privremeno, imao relativno dobru vodu – kaže Radivojac.

Do početka rata, grad je dobio još četiri takva bunara: u Starom gradu, na Urijama kod današnje zgrade „Vodovoda“, na Želјezničkoj stanici i ispred Osnovne škole „Kralјa Petra“ i kuće prote Sime Stojanovića. Međutim, vremenom se ispostavilo da su arteške vode imale veliki procenat sumpora i želјeza u sebi, te da su neka izvorišta brzo oslabila. Ovi arteški bunari, uz pomenute pumpe, te lokalne bunare, bili su još dvadesetak godina osnovni izvori pitke vode. Ratne prilike, siromaštvo i borba za obezbjeđenje osnovnih životnih uslova poslije Drugog svjetskog rata, nisu potencirali ovaj problem, sve do 1959. godine. Angažovanjem cijelog grada, nakon tri i po godine, ostvarila se davnašnja želјa svih generacija. Tog 29. novembra 1962. godine, poslije gotovo tri godine rada, u Prijedoru je pušten u javnu upotrebu savremeni vodovod, a novinar Ostoja Kesar, u zaklјučku svog teksta objavlјenog u „Našem glasu“ reče: „Tako je jedna skromna svečanost završena, a svježi tokovi, arterijom od mosta na Sani do škole na Urijama, ostaju da bešumno teku napajajući prazne slavine kuhinja, bojlera, rezervoara“… Ispred direkcije Rudnika otkrivena je mala spomen-ploča sa prigodnim tekstom „Svaka kap iz ovog vodovoda, neka bude sjećanje na naše vrijedne ruke!“ A po njoj su padale kapi dva mala vodoskoka, simboli jedne velike pobjede.

– Iako kamene kocke, „Jereze“, odavno nema, srednjoj i starijoj generaciji ovog grada ostalo je sjećanje na mjesto gdje su se susretale prve lјubavi, čekali autobusi za Ljubiju, Sanski Most, Tomašicu, dogovarani mali i veliki poslovi, do njega šetalo za vrijeme velikih školskih odmora. Zamijenila ju je nova česma za koju mislim da neće ni približno biti drago mjesto kao naša nekadašnja Jereza – smatra Radivojac.


Slika
Kopanje bunara Jereza, maj 1938. godine

Usko vezana priča o vodovodu Prijedora je i priča o prijedorskim mostovima, nekim kojih više nema, a i onim drugim koji ne sliče današnjim. Preko rijeke Sane, sve do 1869. godine, prema tekstu prvog službenog lista u BiH „Bosna“ od 26.4.1869. godine, prelazilo se jedino čamcima. Radi se o mjestu kojeg Prijedorčani znaju kao Skela (mjesto bivše klaonice stoke), pojašnjava Radivojac. Ostalo je zabilјeženo i da je „s lijeve strane rijeke dolazio narod majdanskog, krupskog i ostrožačkog kadiluka i tu prelazio na desnu stranu idući u Prijedor na pazar. Budući da taj prelaz bijaše opasan, osjećala se potreba za jednim dobrim mostom, što se dočeka tek 1869. godine. U martu pomenute godine, tu je dovršen veliki kameni most. Dužina mosta bješe 160 aršina, osim s obje strane nasipa koja bješe po 30 aršina duga. Širina mosta je osam aršina, a počiva na 16 okana. Sigurnosti bolјe radi, a i iz estetskih razloga s obje strane mosta ostavlјeni su provodi ili olakšavajući otvori, kako nadošla voda ne bi nanijela štete. Most je stajao 108.910 groša. Od te svote dato je majstorima i za želјezo 19.044 groša i 10 para iz državne kase, a ostalih 89.865 groša i 30 para potrošeno je u građu, a ovu sumu priložiše činovnici, građanski predstavnici i žitelјi tog kraja želeći time učiniti uslugu svom narodu. Tom prilikom popravlјena je i čaršijska džamija, a u taj popravak utrošeno je 41.500 groša koju svotu dadoše žitelјi tog kraja“.

Ovaj most je 1878. godine porušio izvjesni Omer aga Sulјanović kako bi onemogućio i spriječio veliki ratni sukob austrougarske vojske i krajiških dobrovolјaca pod vođstvom Hasana bega Čeke iz Sanskog Mosta. Ujedno, prvobitni saobraćaj, onaj drumski između Prijedora i Banja Luke, odvijao se preko rijeke Gomjenice i sela Timara. U tu svrhu na Gomjenici je bio izgrađen drveni most negdje sredinom 19. vijeka. Na osnovu istorijskih izvora, most je obnovlјen 1876. kad se spominje majstor Jovan Kačar, pa pred Prvi i Drugi svjetski rat, 1946. a i 1965. godine. Na ulazu u Stari grad, od sredine 18. vijeka, bio je drveni most sve do 1908. kad je zamijenjen betonskim, s nizom malih dućana s obje njegove pješačke strane.

Slika
Drveni most na Sani iz 1925. godine

– Na mjestu današnjeg mosta preko rijeke Sane, austrougarske vlasti produžile su put od Tukova do tog mjesta i izgradile drveni most 1905. Međutim, velika poplava 1926. godine odnijela je drvenu konstrukciju pa se čekalo sve do 1938. godine i izgradnja novog betonskog mosta. Projektant mosta bio je čuveni profesor ing. Mijat Trojanović, dokazani graditelј brojnih mostova širom tadašnje Kralјevine Jugoslavije. Nјegovo najpoznatije djelo, svakako je poznati lučni most na Tari – priča Radivojac.

S obzirom da je izgradnja vodovoda bila vezana za bunare na lijevoj obali rijeke Sane, na području Tukova, jedan od problema koji se pojavio pred izvođačima bio je i kako premostiti rijeku sa velikim metalnim vodovodnim cijevima. Zbog toga su građevinci prijedorskog vodovoda imali poseban odnos prema mostu prilikom bušenja i izgradnje nosača metalnih cijevi vodovoda. Odlučeno je da se ispod pješačkog dijela, s donje strane mosta, urade nosači koji bi nosili gusane cijevi prečnika 350 mm. Trebalo je, na neki način, oskrnaviti most, izgrađen 1938. godine. Svakako da je i ovaj problem uspješno riješen, ali ostala je priča vezana za mostove preko rijeke Sane.



mira zgonjanin,kozarski vjesnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 19 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker