Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:35


Autoru Poruka
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 08 Okt 2013, 14:31
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Novosti” pomogle Domu starih u Tutinu

Fond humanosti pomaže nekadašnjem Domu starih u Tutinu. Više od sto zaposlenih brine o 297 štićenika iz Srbije


Slika


Namirnice za ishranu 297 štićenika iz cele Srbije, u vrednosti 115.000 dinara, koje su nedavno, posredstvom Humanitarnog fonda „Novosti“, uručene nekadašnjem Domu starih u Tutinu, sada Specijalnoj ustanovi za zbrinjavanje osoba umereno i teže ometenih u razvoju, bile su povod da posetimo dom za koji mnogi tvrde da je, u ovoj kategoriji, jedan od najboljih u Srbiji.


Hvala „Novostima“, pomagale su nam i ranije, a i ova pomoć došla nam je u pravom trenutku kad smo, zahvaljujući ranijim rukovodstvima, ali i krizi koja prati celu Srbiju, u ozbiljnim dugovima i kada nam svaka pomoć mnogo znači - kaže Ramiz Zećirović. On je vršilac dužnosti direktora ove ustanove i naglašava da je na ovoj funkciji kratko i da čini sve da smanji dugovanja od 15 miliona dinara koja ozbiljno opterećuju poslovanje.

- Uspeli samo da smanjimo dug za 2,5 miliona dinara, u stalnom smo kontaktu sa Ministarstvom rada i socijalne politike, pomažu nam i mnogobrojni donatori iz ovog kraja i inostranstva, nadamo se da ćemo brzo obezbediti stabilno poslovanje.

Dom starih, kako mnogi u ovom kraju radije nazivaju ovu ustanovu, zapošljava 112 radnika: lekara, medicinskih sestara, fizioterapeuta, radnih terapeuta, instruktora i drugog osoblja.... - Brinemo o njima najbolje što možemo. Imamo i svoju ekonomiju nedaleko od Tutina gde vitalniji, njih 90, proizvode povrće i voće koje koristimo u ishrani, svi koji borave i rade na ekonomiji lepše i brže provode vreme i osećaju se društveno korisnim, što je jedan od ciljeva boravka u našoj ustanovi - ističe Zećirović.

Direktor Doma u Tutinu podseća da je Ministarstvo ove godine uloženo oko sedam miliona dinara u adaptaciju podova i mokrih čvorova, ali i naglašava da su potrebna nova i znatno veća sredstva za temeljniju adaptaciju i rekonstrukciju.



novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 15 Okt 2013, 11:23
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Višnjiću spomen-kuća u Gornjoj Trnovi

U Gornjoj Trnovi kod Ugljevika, rodnom selu narodnog pesnika i guslara, biće podignuta spomen-kuća "srpskom Homeru". Ideju „Novosti“ i CK „Filip Višnjić“ podržala opština Ugljevik


Slika


FILIP Višnjić, narodni pesnik i guslar, uskoro će dobiti zasluženi beleg. U Gornjoj Trnovi, rodnom selu, kod Ugljevika biće podignuta spomen-kuća "srpskom Homeru".


Vasilije Perić, načelnik opštine Ugljevik, podržao je inicijativu "Novosti" i Centra za kulturu "Filip Višnjić" u Ugljeviku i najavio skori početak radova, i kazao da će sprovođenje tog posla početi odmah.

Opština će obezbediti sve što je potrebno, od projektne dokumentacije do infrastrukture. Perić očekuje i pomoć darodavaca, poštovalaca Višnjićevog dela, u zemlji, regionu i rasejanju.

- On je svojim delom zadužio naš rod, sada smo na redu da mu se odužimo. Vrlo je važno da nas bude što više u akciji počasti narodnom pesniku. Njegovo delo je davalo podstrek našem rodu u najtežim trenucima i ostalo dragoceno svedočanstvo za sva vremena - kaže Perić. - Saradnja Vuka Stefanovića Karadžića i Filipa Višnjića primer je da je srpski duhovni prostor jedinstven. Takoće i spomen-kuća, koja će biti neka vrsta kulturnog hrama, još jedna spona naroda s obe strane Drine."Novosti" su, pre desetak godina, darovale manastiru Tavna, čijoj parohiji pripada Filipovo rodno selo, Višnjićev reljef u bronzi, rad akademskog vajara Ostoje Balkanskog iz Beograda. Ovo umetničko delo, sada, krasi ulaz u tu lepu bogomolju, zadužbinu Nemanjića iz srednjeg veka. Bista Filipova biće postavljena i ispred crkve u manastiru Svete Petke u bjeljinskom naselju "Pet jezera", koji je podigao vladika Vasilije, bivši episkop zvorničko-tuzlanski.
Ideja o podizanju spomen-kuće naišla je na odobravanje kulturne javnosti u Semberiji i majevičkom kraju.

- Obradovala nas je vest da će Višnjić konačno dobiti zasluženo obeležje u svom rodnom selu - kaže Dragoljub - Drago Mirković, likovni umetnik iz Bijeljine. Spomenik je to našim guslama, našom narodnom usmenom stvaralaštvu.


PODRŠKA GRADA

Centar za kulturu u Ugljeviku nosi ime Filipa Višnjića, a u centru grada postavljena mu je bista. Opština godinama pomaže, ali i aktivno učestvuje, u svim manifestacijama Višnjiću u čast.

Slika


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 17 Okt 2013, 11:58
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Vranje: Tri sestre prave vino

Tri sestre sa juga Srbije, uz podršku roditelja, odlučile da započnu proizvodnju koja nije tipično ženska. Za Draganu Janjić, Maju i Mariju Aleksić svi imaju reči hvale


Slika


KADA je 2005. godine u Vranju osnovana vinarija „Aleksić“, niko nije ni slutio da će tri mlade devojke uspeti da naprave brend ovog grada i da svojim vinima na najbolji način, i to širom sveta, predstave jug Srbije. Sestre Draganu Janjić (28), Maju (25) i Mariju (15) Aleksić na prvi pogled ljudi doživljavaju kao manekenke, ali se ubrzo, u razgovoru sa njima, može shvatiti da je reč o vrednim i ambicioznim mladim osobama koje su svu energiju usmerile na proizvodnju vina.


Ova mlada i kako je u šali zovu „ženska“ vinarija je 2009. prvi put plasirala vino na tržište. Najstarija sestra Dragana Janjić objašnjava da je dalmatinsko poreklo njihove majke odigralo važnu ulogu u odabiru posla kojim će se baviti.

- Ljubav prema ovom poslu i prema vinu je donela naša majka Nada, poreklom iz Dalmacije. Za njih je u Dalmaciji bilo neshvatljivo da nemaju svoje domaće vino, makar samo jedno burence - priča Dragana. - Posle rata, dolaskom našeg dede Ilije u Vranje, počeli su i moji roditelji sa „garažnom“ proizvodnjom vina, što je nezvanični početak naše priče. Svake godine se proizvodilo sve više vina da bismo, na nagovor prijatelja, osnovali porodičnu vinariju.Upravo tim prijateljima, koji su im bili najveća podrška, posvetile su vino „kardaš“, prvo koje je izašlo iz njihove vinarije. „Kardaš“ je reč turkog porekla koja znači prijatelj, drug, pobratim.

Mlade preduzetnice, koje su u gradu poznatom po Koštani i Bori Stankoviću, iz milošte prozvali „savremenim boginjama vina“ kažu da je njihovo odrastanje i sazrevanje pratio i rast proizvodnje vina. Zato je za njih bilo sasvim prirodno da ne prekidaju tradiciju porodičnog biznisa.

- Uživamo u ovom poslu, u iščekivanju novih berbi i neizvesnostima koje ovakav biznis donosi. Sada je kraj nas i žena bez koje naša vina ne bi bila tako kvalitetna - tehnolog Jelena Živanović. Ona vinima daje karakter, senzualnost i dušu - objašnjava Dragana. - Svoje znanje i iskustvo pretače u bocu, trudi se da svako vino postane jedinstveni spoj ljubavi, zemlje i sunca, tako da njeno prisustvo još više doprinosi uspehu jedine „ženske“ vinarije u Srbiji i jedne od retkih na Balkanu.

Sestre sa osmehom prepričavaju reakcije ljudi iz sveta proizvodnje vina koji uglavnom sa nevericom prihvataju činjenicu da su baš one tri vlasnice.

- Dobra strana svega je da ih neverica natera da probaju vina koja prave žene i, naravno, da im se svako vino odmah dopadne - primećuje Maja Aleksić. - Imamo ambiciozne planove ne samo za sopstvena vina i unapređenje proizvodnje, već i za razvoj kraja u kojem živimo i radimo.

Glava porodice, Dragan Aleksić, važi za jednog od najuglednijih biznismena na jugu Srbije. Ponosan je na svoje ćerke i često ume da kaže „da ih je samo usmerio na posao“ i da je svaki njihov uspeh rezultat velikog rada.

- Saveti koje nam otac daje su zlata vredni - slažu se sestre Aleksić.


Slika


STIGLA I PRIZNANJA
PRVO svetsko zlato za kvalitet vina stiglo im je iz Beča za vino „bonaca limited“. Novo roze vino „barbara“ osvojilo je srebrnu medalju. Vinarija Aleksić osvojila je priznanja i u Londonu gde je bronza pripala vinima „kardaš„ i „arno“. Tu je i srebrna medalja iz Sofije za „arno“ i bronzana medalja za vino „bonacu“. - Ovo je prva godina da smo slali vina na ocenjivanje, i veoma nam je drago da su sva poslata dobila nagrade - kaže Dragana Janjić.


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 21 Okt 2013, 09:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Poslednja folksdojčerka iz sela Jabuka: Dovodi Švabe svake godine

Ana Rupić organizuje posete Nemaca iseljenih posle Drugog svetskog rata. Dolaze već tri decenije da bi posetili rodni dom


Slika


U SELU Jabuka kod Pančeva pezionerka Ana Rupić i njen prijatelj Josef Jerger iz Nemačke započeli su pripreme za doček nove grupe od dvadeset folksdojčera u ovo malo banatsko selo. Upravo prave spiskove folksdojčera iz dvadesetak nemačkih gradova koji žele da posete Banat. To je praksa već desetak godina, koliko banatske Švabe iz Nemačke dolaze svakog proleća u Jabuku, gde ih dočekuje Ana Rupić, poslednja Švabica u selu.


- Moje Švabe dolaze da obiđu svoj rodni kraj, da ožive sećanja na detinjstvo i mladost provedene u Srbiji i da odaju počast članovima porodice koji su stradali u ratu na obe strane. Dođe njih dvadesetak sa svojim potomcima i tri dana obilaze Jabuku, groblja i spomenike, ali i svoje nekadašnje kuće i posebno šetalište pored Tamiša... Nemačke novine su objavile nekoliko lepih reportaža o tome kako su „folksdojčeri posetili selo Jabuku“ i kako su „folksdojčeri došli u Banat da traže svoje korene“ - priča nam Ana Rupić, dok pokazuje fotografije sa poslednje posete.

Ova Švabica živi sama u porodičnoj kući staroj 85 godina, koju je podigao njen otac Mihajlo Kostolanji. Pred Drugi svetski rat i tokom rata u ovoj kući je bila „Mišina kafana“. Tada je u selu Jabuka živelo 3.700 Švaba, 280 Rumuna i stotinak Srba.Mi smo Nemci iz familije Har. Živeli smo do 1786. u Mađarskoj, kada smo naseljeni sa tri porodice u Banat, da bismo branili carstvo od Turaka. Švabe katolici su dovedeni u Jabuku, Švabe luteranci u Kačarevo, a Švabe protestanti u Gložanj, da se ne bismo među sobom svađali. Ja sam rođena u ovoj kući i odlučila sam da u njoj živim do smrti, jer volim Srbiju - priča Ana Rupić.

Završila je Srednju nemačku školu u Pančevu, njen brat Johan je završio srpsku osnovnu školu. Nemci su ga nasilno mobilisali i kad je odbio da puca u Srbe, nemačka vojska ga je 1944. godine streljala kao izdajnika. Iza njega je ostala supruga Agnes i ćerka, koje su se odselile u Francusku. Potom su umrli Anini roditelji, pa suprug Vitomir Rupić i ćerka. Unuci su joj u Pančevu.

U albumima sa fotografijama i knjigama, Ana Rupić čuva sećanja na život folksdojčera u Banatu. Pokazuje sliku strica Petra Kostolanjija, koji je u Jabuci svojevremeno osnovao prvi fudbalski klub. Priznaje da su banatske Švabe u Prvom svetskom ratu bili vojnici Austrougarske, da su potom od kralja pomilovani, da bi u Drugom svetskom ratu, tvrdi Ana, bili protiv Hitlera i uz srpski narod.

- Kada je posle rata krenulo logorisanje Švaba i njihovo stradanje i proterivanje, naša porodica nije htela da se seli iz Jabuke. Jedan Srbin iz Zemuna garantovao je za mog oca da je patriota i tako nam spasao živote. Kuća i imanje su nam oduzeti, ali nam ih je vlast vratila pedesetih godina. Ja sam se 1966. zaposlila u Rafineriji Pančevo i tu ostala do penzije. Kolege su me zvale Ana Švabica, a ja se nisam ljutila, naprotiv, bila sam ponosna na svoj nadimak - priča Ana Rupić.

Niska je i punačka žena, puna energije i optimizma, i u sebi, kako reče, ima više lalinskog nego folksdojčerskog karaktera. Jedno vreme je kao penzionerka radila u Nemačkoj po kućama iseljenih banatskih Švaba i tako saznala da mnogi od njih žele da posete rodni kraj.

- Prvi folksdojčeri iz Nemačke počeli su pre tri decenije da dolaze u Jabuku, Kačarevo,

Slika


Pančevo i Zrenjanin, da diskretno razgledaju svoje rodne kuće i imanja, da se raspituju o sudbini roditelja, sinova i kćeri, da traže svoje krštenice u katoličkoj crkvi i mesnoj kancelariji. Još tada se među žiteljima Jabuke proširio glas: „Došle Švabe da nam otmu imovinu i uzmu svoje!“ Mnogo vremena sam provela u razgovoru sa ljudima iz sela da ih ubedim da moje Švabe neće ništa da uzmu i odnesu u Nemačku, već samo žele da se vrate kućama puna srca i srećni - priča Švabica iz sela Jabuka.
Uverava nas da nijedan „njen“ folksdojčer, onaj koji je posetio Jabuku, nije podneo zahtev za restituciju imovine ili za odštetu. Kada je u to uverila i domaćine u Jabuci, žitelji sela i Mesna zajednica su priredili ručak Švabama iz Nemačke. Tada su mogli da čuju iskrenu priču Josefa Jergera, koji im je rekao:

- Moja najveća želja je da pojurim za guskama i patkama niz šor, kako sam to činio kao mališan! Žao mi je što loše govorim srpski, koji sam u mladosti odlično znao.

Folksdojčerka Eva Braun je u Jabuku dovela iz Amerike svoja tri sina da vide njeno rodno selo, u kome je odrasla i gde je upoznala i zavolela njihovog oca.

Kako nam je Ana rekla na rastanku, banatske Švabe su oduševljene odnosom žitelja Jabuke i države Srbije prema njihovim grobovima, posebno kako se održava spomenik stradalim folksdojčerima.


PROTERANI
FOLKSDOJČERI su etnički, „narodni Nemci“ koji su od 18. veka pa do prve polovine 20. veka živeli van Nemačke, najviše u Ukrajini, Rumuniji i Jugoslaviji. Vlast posleratne Jugoslavije proterala je oko 300.000 folksdojčera i oduzela im nešto više od 98.000 hektara zemlje.


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 30 Okt 2013, 10:56
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Nećaka Jovanke Broz: Ovo niste znali o prvoj dami Jugoslavije

Jovanka Čolak, rođaka Jovanke Broz, o do sada nepoznatim fragmentima iz života prve dame Jugoslavije. Verovala je da nepravda ne može doveka i da će jednom doći dan "kada će se sve poravnati"


Slika


DOĆI će, jednom, dan pravog suda i pune istine, veruj ti meni... Ovo, ovako, ne može doveka - govorila je Jovanka Broz svojoj nećaki Jovanki Čolak. I dok joj je to kazivala, zaista je verovala u pobedu pravde, koja ju je mimoilazila više od tri decenije.


- Tako sam uverenje ponela, posle moje posete tetki, koji dan pre nego što će stići vest da je primljena u Urgentni centar - kaže Jovanka Čolak, koja je i ime dobila po prvoj dami nekadašnje Jugoslavije. - Formalno, pravdu nije doživela. Ali, je oproštaj od nje, dostojanstvo ljudi koji su i po čitavu noć putovali da je isprate na njeno poslednje putovanje, istovremeno bila i poruka: pravednik je onaj za kim narod žali. Upravo ove reči sam od nje čula.

Pre tačno 33 godine, Jovanka Čolak je zakucala na vrata Jovanki Broz. Nećaka Titove udovice radila je tada u jednoj osnovnoj školi kod Zagreba. Svi su, tamo, a kolektiv su činili mahom Hrvati, znali ko je ona. Koliko je vezana za Budisavljeviće, za Pećane, za Liku. I, mada to nije isticala, koliko je poznavala javnosti nepoznatu Brozovu suprugu. Onu, koja je brinula o običnom čoveku, o svojim Ličanima, svom srpskom narodu. O deci boraca, sirotištima. Zato je, kaže nam, Jovanka Čolak, na svoj način odgovorila na napade i sve oštrice koje su bile upućene njenoj tetki, posle Titove smrti.

- Spakovala sam se i krenula u Beograd ubrzo posle njene izolacije i izbacivanja iz kuće u Užičkoj - priča Jovanka Čolak. - Našla sam je, mada je pred vratima bilo povuci-potegni, da li će da me puste. Potrajalo je to. Ipak, su me pustili da se s njom vidim. Ona mi je govorila kroz šta sve prolazi. Ali nijednog trenutka u njenom glasu nije bilo straha. Jeste bilo brige za one koje je volela i čijim životima su joj pretili i ucenjivali je.

Nekoliko godina posle, nećaka Titove udovice je, zbog porodičnih obaveza, potražila i dobila posao u Nemačkoj. Odatle je, jednom ili dva puta nedeljno, telefonirala Jovanki. Zapravo, odgovarala na njen poziv. A svaki put, kada je dolazila u Beograd, bila je s njom.

Slika


- Uvek je imala nadu da će se završiti agonija koju su joj nametnuli. Govorila je: mora ovome da dođe kraj - seća se Jovanka Čolak.

- Stalno je pisala pisma na razne adrese, o sopstvenoj obespravljenosti. Ne znam koliko ih je sve uputila. I kome? Uglavnom onima od kojih je očekivala da joj pomognu. Pitam je da li ti je iko odgovorio?: "Niko, moja Jovanka, niko"... ali nije prestajala da se bori. U čitavoj toj muci, ona se raspitivala o svima nama, svojim Ličanima, rođacima. Ali, često bi me zamolila da proverim da li su na adrese dečjih domova stizale pošiljke koje je upućivala. Govorila je da joj niko ništa ne javlja. I nalazila razumevanje: "Kad ne smeju borci, kako će oni."

Jovanka Čolak se seća koliko je puta svoju rođaku, u protekloj deceniji, našla kako u zimu u vunenim čarapama, ogrnuta ćebetom, sedi u hladnoj vili u Bulevaru mira.

- Pod nogama joj dve flaše vruće vode, a osmeh, onaj njen osmeh, nije joj silazio s lica. Umela je čak i da se našali - priča Čolak. Nije se uplašila ni kada su joj provaljivali u vilu. Kada su je pljačkali. Bila je kao čelik. Svesna svega, ovako je govorila: "Oni ne žele da živim, ali ja želim! I pravo da ti kažem: inat me drži da učinim nepravdu koja mi je učinjena. Oni mogu sve da mi uzmu, ali ono što pamtim - ne mogu. Taj kompjuter u mojoj glavi, ne mogu da uzmu".

Kada je osetila da joj je kraj blizu, Jovanka je zapise iz glave ispostavila javnosti. I nikog nije štedela, kao što niko nije štedeo nju.

- O bolesti nije govorila, meni barem nije - kaže Jovanka Čolak.

- Sad verujem da nikog nije želela time da optereti. I sad znam zašto je, u tako kratkom vremenu, sve što je godinama tajila - ispričala.

Čolak kaže da se sa tetkom Jovankom videla više puta posle prijema u Urgentni centar. Poslednji put - četiri dana pred smrt. Odnela joj je papuče, beli ogrtač i neke sitnice.

- Pitala sam je: šta ti još treba? Kazala je: ništa, šta mi treba. Uvek je volela lep ruž, lak za nokte, poseban šampon kojim je negovala kosu. Ali, nikada ništa nije tražila. U danu, kada smo se videle i rastale, lepo je izgledala. Verovala sam da će poživeti.


NEMOJ DA SE OGREŠIŠ
- KAD god možeš, pomozi svakom. Pravično, pomozi. Nemoj da se ogrešiš i nemoj da se u tome uzvisiš - govorila mi je, kad god smo se sretale, kao refren. I ona je pomogla mnogima, i dok je bila sa Titom, ali se time nije hvalila. I posle, koliko je mogla. A meni je ostala njena poruka: "Čovek koji se sam hvali, ne vredi mnogo".


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 31 Okt 2013, 13:48
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Slađana iz Rogatice među 10 najuspešnijih seljanki na svetu

Svetska fondacija žena, sa sedištem u Ženevi Slađanu Ujić uvrstila u deset najuspešnijih u svetu. Osnovala udruženje žena „Snop“. Ostvarile 15 projekata


Slika


ROGATICA - Slađana Ujić (43) iz Rogatice ponela je neobičnu titulu - ona je jedna od deset najuspešnijih seljanki u svetu, za ovu godinu.


Nju je na ovu listu uvrstila Svetska fondacija žena, sa sedištem u Ženevi (SF).

Slađana je 2005. godine osnovala Udruženje žena „Snop“ i do sada je ostvarila 15 projekata u okviru kojih su seoske žene iz mesne zajednice Gučevo i okolnih zaselaka, učinile mnogo toga na svom i usavršavanju tamošnje seoske omladine.

„Otkravljena“ je i muška sujeta, seoska gordost i neprikosnovenost u radu i zapovedanju. Žene su naučile da tkaju, vezu, rade na računaru, izrađuju narodnu nošnju, donele u selo 14 plastenika, izvele nekoliko akcija na preuređenju napuštene škole u Edukativni centar za rad žena iz Rogatice, Sokoca i Han Pijeska. Organizuju seoske mobe, a i čuveno „Romanijsko poselo“.

- Sa ponosom ističemo svoje poreklo, ali sve ovo radimo u cilju lične afirmacije, lepšeg i sadržajnijeg života, da budemo seljanke u trendu, a ne ortodoksne seljanke. U slobodno vreme u celokupnu aktivnost su uključene i moje dve kćerke, Svjetlana koja je završila muzičku akademiju i Vasilija koja je četvrta godina na Poljoprivrednom fakultetu - kaže za „Novosti“ Slađana Ujić, iz zaseoka Podgaj u Rogatici.

Kako na sve to gledaju ovdašnji muškarci.

- To je sve još u domenu ili na visini one početne rečenice osnovaca na pismenom zadatku na slobodnu temu. Svi počinju rečenicom „sunce se stidljivo probija kroz oblake“. No, ovde sve jače sija, mada nijedna od nas 20 aktivistkinja „Snopa“ se nije našla ni na široj listi za izbor u Savet MZ Gučevo, kojem pripada i moj zaselak Podgora - priča ova uspešna žena.

Žene iz „Snopa“ su odnedavno uspostavile sveobuhvatnu saradnju sa komšinicama iz susednih opština u Sokocu i Han Pijesku. Udružene, ko zna šta su u stanju sve da naprave i postignu u afirmaciji sebe i sela. Jer, snaga vodopada je u mnoštvu kapljica koje rade zajedno.


PODRŠKA

NA uspešnu ženu se u našim selima još gleda kao na trofejno oružje na zidu. Neka ga tu, nije za širu upotrebu. No mi ne posustajemo, a ja imam punu podršku supruga Vojka i svekra Tihomira - kaže Slađana, ekonomsko-komercijalni tehničar bez zaposlenja.


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 22 Nov 2013, 13:17
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Selo Basara živi sa dve duše

Jagodinka i Vladimir Pešić jedini žitelji staroplaninskog mesta Basara. Sin Nikola im spremio drva i hranu za zimu. Mačke jedini „sagovornici“


Slika


PIROT - Još jedna staroplaninska zima je pred Jagodinkom (83) i njenim vršnjakom i životnim saputnikom Vladimirom Pešićem, u opustelom staroplaninskom selu Basara. Jedini preostali žitelji ovog sela su, uz pomoć sina Nikole i unuka, obezbedili sve što im je potrebno za život narednih meseci. Veruju da će ih ove zime, baš kao i svih minulih godina samovanja zdravlje poslužiti i da neće biti problema i potrebe da se ide kod lekara, jer je selo praktično odsečeno od sveta iako je od Pirota udaljeno svega 12 kilometara.


Sklepanim seoskim putem ne prolaze više ni drvoseče, a jedini gosti kojima se nadalje mogu nadati su lovci i sin koji ih redovno obilazi.

- Basara je i u najboljim vremenima imala svega stotinak duša. S vremenom su se odselili put Beograda, Kovina i Pirota, a mi smo posle mog penzionisanja ostali i opstali. Osim naše, sve druge kuće su zakatančene. Malo ko od potomaka umrlih staraca navraća i leti, a kamoli zimi - pričaju Jagodinka i Vladimir, koji su do pre desetak godina, dok su mogli, čuvali i nešto stoke.

Život u selu mrtvih duša nije nimalo lak. Zbog godina koje su naređali, Pešići su poljoprivredu i stočarstvo ostavili odavno, pa imaju samo nekoliko mačaka sa kojima razgovaraju kao sa ljudima.

- Od čamotinje se čoveku „ukisele“ usta, pa kad prozborimo međusobno i prisetimo se kako je nekad bilo, ko je gde otišao, ko je kad umro, kada je bila neka svadba, kako su se deca rađala, onda razgovaramo i sa mačkama. Samoća se teško podnosi. Danima, pa i nedeljama ne vidimo nikog sa strane, ali smo navikli i ovaj život ne bismo menjali za život u gradu - kaže Vladimir, koji na stolici ispred ulaza u kuću, koristi poslednje lepe dane, da još malo ugrabi sunca.

- Danju smo uglavnom po dvorištu, ali čim se smrači, ulazimo u kuću. Ova jesen je lepa, ali se ne zna kada će da grune i zabeli sneg sa vrhova Vidliča. Bivalo je da sneg padne i u oktobru - novembru. Pamtim godine kada se za Aranđelovdan prtilo kako bi se otišlo u goste. Ove godine sneg je odocnio, ali mi smo spremni za zimu.


NEĆE U PIROT

- Letos nam je sin Nikola spremio drva, obezbedio brašno i drugu hranu, lekove, sve što nam treba. Redovno se čujemo telefonom. Nudi nam da odemo kod njega u grad, ali mi smo ovde navikli i tu ćemo skončati. Pre dve godine nam je pomogao da dovedemo vodu u kuću tako da nam je sada mnogo lakše - priča Jagodinka koja kaže da najteže podnosi novembar kada su noći kao godine.


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 24 Nov 2013, 12:35
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Stratimirović je naš Napoleon

Novostina licu mesta: Kulpin, malo mesto u Bačkoj, dalo je dva patrijarha i još mnoge znamenite ljude. Četiri brata osnovala mesto 1745. godine. Profesor istorije ne da dvojku đacima koji ne znaju ovdašnju istoriju


Slika


MESTO događaja je osnovna škola „Jan Amos Komenski“ u Kulpinu. Čas istorije. Profesor Todor Radanov ispitije đake sedmog razreda:

- Dobro, vidim odlično vladaš Napoleonovim dobom, francuskom buržoaskom revolucijom i građanskim ratom u Americi... A sada mi reci kada počinje istorija Kulpina i kakvu ulogu u njoj su imali braća Stratimirovići...

- Uh, profesore, čekajte da razmislim... - zbunio se đak.

- Evo tebi ovaj tekst o Kulpinu, nauči ga za sledeći čas - neumoljiv je profa.


Kod profesora Radanova đak u sedmom osnovne može da drži istoriju Evrope i sveta u malom prstu, ali ako ne zna detalje iz istorije Kulpina i Maglića - nema prelazne ocene. Profesor već četiri decenije izučava lokalnu istoriju, a svoje đake u ovim malim mestima u Bačkoj uči da po jednu naciju ništa nije pogubnije od zaboravnosti i nipodaštavanja sopstvene prošlosti.

Mogao je profa mirne duše da uputi đaka i u obližnji kulpinski park da prouči biste sa osnovnim podacima šestorice velikana koji svakodnevno, i usput, podsećaju Kulpinčane na dičnu prošlost ovog mesta. Od danas generalu srpske vojske Đorđu Stratimiroviću (1822-1908), pesniku Janku Kralju (1822-1876), čuvenom arhitekti Mihalu Milanu Harmincu (1869-1964), prvom direktoru Srpske gimnazije u Novom Sadu Pavelu Jozefu Šafariku (1795-1861), prvom predsedniku čehoslovačke vlade dr Milanu Hodži (1878-1944),mitropolitu Stefanu Stratimiroviću (1757-1836), pridružiće se i bronzani patrijarh Georgije Branković (1830-1907). Svečanom otkrivanju prisustvovaće mnogi uglednici, meštani i gosti iz okolnih mesta. Kulpin ima istoriju kojom se ne mogu podičiti ni mnoga veća mesta, a ako mi ne znamo tu istoriju, kako će je znati ljudi koji sa strane dolaze da pesete dvorac Dunđerskih ili rodne kuće mitropolita Stevana Stratimirovića ili patrijarha i arhiepiskopa karlovačkog Georgija Brankovića - ističe Radanov.

U želji da afirmišu Kulpin, mesto sa 2.950 duša, od kojih su 71 odsto Slovaci, Radanov i njegov prijatelj i meštanin Miloš Vlaov pre osam godina osnovali su Klub Kulpinačana. Predsednik kluba Pavel Zima, potpredsednik Vlaov i Radanov, često pozivaju istoričare i druge uglednike na tribine posvećene znamenitim Kulpinčanima.

Na jednom od tih skupova „pala“ je i ideja o postavljanju bronzanih bisti.

Nije lako u ovo besparično vreme pribaviti oko 3.000 evra, koliko košta izlivanje bronzanog obeležja. Uglavnom su to donacije meštana ili slovačke vlade. Za najnoviju bistu patrijarha Brankovića išlo se od vrata do vrata, sve dok nije skupljeno dovoljno novca.

Tu se bronzani niz ne završava. U planu je narednih meseci postavljanje bista Laze Kostića i Lenke Dunđerski jer je pesnik često navraćao u ovdašnji dvorac u kojem je živela mlada muza, inspiracija za srpsku pesmu nad pesmama Santa Maria della salute. I na kraju, polukrug znamenitih Kulpinčana u ovdašnjem parku zatvoriće veleposednici Đoka i Lazar Dunđerski.

Najstariji zapis o Kulpinu datira od 28. februara 1345. godine, a novija istorija mesta počinje 10. jula 1745, kada braća Stratimirovići Bogić, Tomo, Ivan i Nikola, poreklom Hercegovci, osnivaju ovo mesto. Porodica Stratimirović dala je nekoliko istorijskih ličnosti - mitropolita Stefana, Đorđa i komandanta srpske vojske u revoluciji 1848/9. godine. Stratimirovići su bili jedna od najznačajnijih srpskih porodica u Habzburškoj monarhiji.

Slika


Miloš Vlaović kraj biste Mitropolita Stratimirovića i sa grbom Stratimirovića

O dolasku Slovaka u ovo mesto nema tačnih podataka, ali se prvi put pominju u dokumentima 1758. godine. Važnija od toga ko je prvi došao svakako je činjenica da od tada pa sve do danas Srbi i Slovaci u Kulpinu žive u slozi. O tome svedoče i naizmenične biste znamenitih ljudi u ovdašnjem parku.

“IĆ“ I PORODIČNI GRB

PORODICA Vlaov uvek je bila uz Stratimiroviće, pa nije čudo što kolena na kolenu čuvaju njihov originalni grb. Poslednji potomak kulpinske linije, inženjer Vlada Stratimirović, poverio je grb Milošu Vlaovu. Iz svog prezimena Vlaovi su „ić“ izgubili u vreme kada je austrougarska država oslobađala poreza Srbe u zamenu za brisanje ta dva slova. Kasnije u Kraljevini Jugoslaviji trebalo je da prodaju dva jutra zemlje kako bi mogli da plate taksu za svih 38 članova porodice, pa su ostali Vlaov.


SINOVI KULPINSKI
Mitropolit Stefan Stratimirović i patrijarh Georgije Branković ostavili su duboke tragove ne samo u Kulpinu, već u vaskolikom srpstvu. Prvi je osnovao Bogosloviju u Sremskim Karlovcima, Gimnaziju u Novom Sadu, Učiteljsku školu u Somboru i izdejstvovao je preseljenje Matice srpske iz Pešte u Novim Sad. Tamo gde je on stao nastavio je Branković, izgradivši mnoga zdanja, među kojima i prvu srpsku školu za đene. Na spomen-ploči piše - „počeo Stratimirović, sin kulpinski, završio Branković, sin kulpinski“.


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 28 Nov 2013, 13:55
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Sve veći broj vernika i turista posećuje Visoke Dečane

Organizovane turističke posete iz Japana, Tajvana, Malezije, Honkonga... Od maja do oktobra dolazilo nam je u posetu po nekoliko autobusa dnevno, ali ih je poslednjih mesec dana i više - pričaju monasi

Slika


OSIM vernika koji iz čitave zemlje i okruženja dolaze da se poklone moštima Svetog Stefana Dečanskog, ktitora veličanstvenog manastira Visoki Dečani, poslednjih meseci pohodi i sve veći broj inostranih turista.


Zbog učestalih turističkih poseta ovoj svetinji, koju je UNESKO nedavno proglasio jednom od najugorženijih sa liste kulturne baštine (zbog nestabilne političke situacije na Kosovu) bratija manastira koja je godina samovala u manastiru, jer od 1999. Srba u Dečanima i Peći nema, sada je prinuđena da ograniči vreme poseta koje organizovano pristižu iz celog sveta.

- Dešava se da nam dnevno u posetu dođe i po nekoliko autobusa sa strancima, tako da smo bili prinuđeni da prilagodimo vreme poseta kako bismo imali vremena za bogosluženje i ostala zaduženja - priča otac Petar, jedan od monaha koji dočekuje i ispraća posetioce. U svetinju, kaže, najčešće dolaze pokloničke grupe iz naše zemlje, ali je o većim praznicima posećuju i pravoslavni Albanci, studenti teologije iz Tirane.

Zanimljivo je da je u poslednje vreme sve više poseta iz Japana, Tajvana, Malezije, Honkonga.. ali i svih zemalja u okruženju. Obilazak ove svetinje organizuju i turističke agencije iz Hrvatske i Slovenije koje angažuju vodiče iz Makedonije ili sa Kosova. Od maja do oktobra dolazilo nam je u posetu po nekoliko autobusa dnevno, ali ih je poslednjih mesec dana i više - pričaju monasi koji su na manastirsku slavu, Svetog Stefana Dečanskog, ugostili više od hiljadu vernika iz svih krajeva pokrajine, centralne Srbije, Republike Srpske, Crne Gore... Stizali su organizovano autobusima, ali i automobilima, kombi prevozom...

- Ovu slavu proveli smo u miru, - priča otac Sava Janjić, iguman Dečana. - A vernici kada ugledaju lepotu ove uzvišene svetinje zaborave na strah od nesigurnih kosmetskih puteva, koji je prisutan uglavnom prilikom prvog dolaska.

- Prvi put sam u Dečanima i mogu samo reći da je predivno, božanstveno, veličanstveno - puna je utisaka koje će kaže, preneti i deci i prijateljima, Dobrinka Jovanović (61) iz Novog Sada. Inpresionirana lepotom Visokih Dečana je i Lilia Galieva iz odeljenja Unmika u Peći za nacionalne manjine.

- Drago mi je što se u Dečanima okupilo mnogo ljudi, jer to ukazuje da Srbi ne zaboravljaju svoje hramove na Kosmetu koje obnavljaju, kao što moraju obnoviti i svoje domove i vratiti se svojim korenima - kaže.Vernici sa Kosmeta najviše se raduju praznicima i posetama sunarodnika iz drugih krajeva svoje Srbije.Novosagrađeni konak, obnovljen na mestu starog, izgrađen novcem prizrenskih trgovaca u 19. veku, koji je izgoreo 1949. u požaru sa 40 monaških kelija, pravljen je upravo zbog povećanog broja turista.

- Konak je namenjen isključivo za potrebe bratstva manastira - napominje otac Petar. - Konak će kažu, omogućiti monaštvu da budu odvojeni od posetilaca.

Slika

ZAŠTITA
MANASTIR Visoki Dečani, od 1999. godine obezbeđuju vojnici Kfora iz italijanskog sastava i jedini je hram na Kosovu koji je trenutno pod zaštitom međunarodnih vojnika. Međutim, i pored toga Albanci seku i odnose manastirsku šumu, a pašnjake i livade bez nadoknade koriste i uništavaju. Inače, manastir raspolaže sa 738 hektara livada, pašnjaka, njiva i šuma.

PATRIJARH PAVLE
- SVAKOG četvrtka uveče služimo molebni kanon Svetom Stefanu Dečanskom i tada se redovno otvara kivot sa moštima. Tada dolaze i stranci koji rade u međunarodnim organizacijama na Kosovu, kojih nekada bude i više nego naših vernika - pričaju monasi. Inače, mošti Svetog Stefana presvučene su poslednji put 1964. godine u prisustvu tadašnjeg episkopa potonjeg patrijarha Pavla koji je sašio odeću u kojoj se i danas nalaze.


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Maša
Post  Tema posta: Re: Reportaže  |  Poslato: 05 Dec 2013, 15:43
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 24 Feb 2013, 22:43
Postovi: 6617

OffLine
Pećka gimnazija - rasadnik znamenitih

Pećka gimnazija u četvrtak obeležava stogodišnjicu od osnivanja. Temelje postavio kralj Nikola Petrović, 1913. godine


Slika


U RUSKOM domu u Beogradu, Pećanci, njihov zavičajni klub u prestonici, u četvrtak uveče će obeležiti stogodišnjicu od osnivanja Pećke gimnazije, najstarije obrazovne ustanove ove vrste na Kosovu i Metohiji, kojoj je kralj Nikola Petrović udario temelje, novembra 1913. godine. Od tada do danas, ova ugledna škola iznedrila je više od tri stotine lekara, pisaca, profesora univerziteta, akademika... Mitar Pešikan, Radovan Zogović, Aleksandar Đetkin, Sveto Ivanović, Čedo Vuković, Todor Živaljević, Slobodan Tomović... samo su deo tog bisernog niza Pećke gimnazije.



- Nigde na svetu nije bilo lepšeg mesta za mladost Metohije od naše Pećke gimnazije. Sve što je jedan mladi čovek, u svom najlepšem dobu, mogao da započne, započeo je ovde - zapisao je u knjizi sećanja povodom jednog davnog jubileja pesnik Vukman Otašević.

Bio je đak Pećke gimnazije, kada se ova škola, posle Drugog svetskog rata pridizala u sam vrh školstva nove države. Otaševićevih savremenika, Pećke gimnazije je, nažalost, danas malo među živima. Ali se sećanja prenose i čuvaju, kao kakva dragocenost. Nadograđuju se i vraćaju, kao u „povratku u Metohiju“, Danila Nikolića, koji je takođe bio đak ove znamenite škole.

Potonjim, ali i sadašnjim pećkim đacima, gimnazija je daleka i nedostupna. Posle progona srpskog naroda sa Kosova i Metohije, u leto 1999. godine, Pećka gimnazija je ostala bez ijednog srpskog đaka i profesora. Ostala je bez srpskog jezika i bez ćirilice. Ali, preostali Srbi i oni koji su se u međuvremenu vratili u malenu junačku enklavu Goraždevac, nadomak Peći, ubrzo su ovde otvorili jedno odeljenje gimnazije. Najpre sa desetak đaka, da bi ih danas bilo - sedamdesetoro.

- Mi, iako je to veoma teško u okolnostima u kojima živimo, produžavamo trajanje Pećke gimnazije - kaže direktor škole Žarko Protić. - Nije ova, za nas značajna škola od juče, da bismo je tako lako prepustili. Ona je više od škole. Naš koren i naše trajanje.


CRNO SLOVO

PRE pogroma srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, škola je crnim slovom zabeležila 14. decembar 1998. godine. Toga dana, u kafiću „Panda“, nedaleko od Gimnazije, albanski teroristi su ubili šestoricu pećkih gimnazijalaca. Godišnjica ovog strašnog zločina biće obeležena i ove godine. Ali, u Goraždevcu.


novosti

_________________
Mnogo je ljudi. redak je čovek..


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 72 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker