Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 02 Jun 2020, 13:21


Autoru Poruka
Okano
Post  Tema posta: Re: Mitska bica  |  Poslato: 22 Dec 2012, 16:58
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Yuki-onna

Slika

Yuki-Onna (雪女, snježna žena) je duh koji se nalazi u japanskom folkloru. Popularna je u animeu, mangi i ostalim japanskim animacijama. Nekad je zamjenjena s likom Yama-uba, ali ta dva lika nisu ista.

Yuki Onna-lijepa i smrtonosna Snezna Kraljica s dugom kosom i sneznom bijelom boje kože.


Vrh
Okano
Post  Tema posta: Re: Mitska bica  |  Poslato: 22 Dec 2012, 17:06
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 06 Dec 2012, 22:57
Postovi: 3122

OffLine
Ymir

Ymir je div iz čijeg je tijela prema nordijskoj mitologiji izraslo stablo Jggdrasil. Na tom stablu počiva čitav svemir. U početcima vremena postojali su samo mraz , led, ledeni div Ymir i njegova krava Authumla. Div Ymir se nazivao i Ledeni div Ymir jer je bio na mrzlom ledu. Strašni, snažni div Ymir pokušao se osloboditi stabla, ali nije uspio pa je prouzročio potres.

Jednoga je dana krava Authumla lizala led i iz njega se pojavila vlas kose. Sljedećeg se dana pojavila glava, a dan zatim cijelo tijelo. Bio je to Buri, prvi bog. Poslije Burij i njegova žena Bestla storili su još tri boga. To su bili Odin, Vili i Ve, koji ubiju diva Ymira.

Oni od Ymirova tijela stvaraju svijet, no ipak je nešto nedostajalo, pa Odin i njegova braća uzmu dva stabla i od njih naprave prvog muškarca i ženu, koje nazovu Aske i Embli. Oni su bili pretci čitavoga ljudskog roda. Poslije od Ymirovih obrva stvore Midgrad i dadoše ga Askeu i Embli da im bude dom. Tada su bogovi bili spremni da urede svemir i podijele ga na tri dijela. Na najvišoj je razini dom bogova Asgard, podno njega je druga razina i dom Midgrad gdje žive ljudi, Jotunheim i dom divova i isto tako Nidavellir i Svartalfheim gdje obitavaju vilenjaci i patuljci. Na trećoj razini i najnižoj nalaze se domovi mrtvih Nilfheim te Hel. Sve to počiva na Yggdrasilu, snažnom stablu jasena koje je izraslo iz isto tako snažnog ledenog diva Ymira.


Slika


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Mitska bica  |  Poslato: 26 Jan 2013, 23:56
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Kappa

Slika

Kappa je rasa majmunolikih demona iz japanske mitologije, koji žive u blizini vode, najčešće nastanjuju jezera. Vole krastavce i krv. Vrlo su mudri. Koža im je žuto-zelene boje, a na vrhu glave imaju tanjuraste posude koje su ispunjene vodom. Imaju majmunska lica, ruke i noge s plivaćom kožom, a na leđima imaju oklope poput kornjača.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Mitska bica  |  Poslato: 05 Mar 2013, 11:26
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Dunavski vodeni duh

Dunavski vodeni duh je natprirodno vodeno biće u srpskoj narodnoj mitologiji. Zamišlja se kao patuljak sa bradom do pojasa i dugačkim nosom. Ima noge nalik na kozje, na glavi roščić i kozje uši, a nosi kupastu kapu ili crveni fes. Zao je i opasan za ljude.

Verovalo se da u Dunavu ima 99 ovakvih duhova, a da je stoti njegov starešina. On nosi bubanj i bič u ruci. Bubnjem poziva ostale duhove, a bičem kažnjava potčinjene i hvata i davi ljude.

Svoje žrtve vodeni duhovi pozivaju po imenu i naređuju im da dođu na Dunav. Kleštima, lancima ili bičem, koji im obavijaju oko nogu ili vrata, odvlače ih na rečno dno. Da bi se utopljenik našao, u narodu je postojao običaj da se spremi neslana pogača, pa se u nju zabode višestruka sveća i na sveću metne metalni novčić. Zatim bi naga žena raspletla kosu, zagazila u vodu između ponoći i ranog jutra, pa pustila pogaču sa zapaljenom svećom niz vodu i molila nečastivog da pusti utopljenika.

U prošlosti je bilo žena koje su vadile duhove iz Dunava tako što bi ušle u vodu gole i raspletene kose, samo su genitalije čuvale nekim sudićem da ne bi začele sa duhovima, pri tom su bajale i izgovarale basme (čarobne reči). Međutim, verovalo se da su se neke žene podavale duhovima i tako sticale neograničenu moć nad njima ali i izgubile dušu. Takve žene mogle su da pomognu muževima da imaju uspeha u ribolovu.

Ribari su se čuvali da ne padnu u ruke nečastivima. Noću nisu spavali kraj svog alata, da ih duhovi ne nađu. Zato se i govorilo: "Ni đavo ne zna gde alas spava".

beogradskaka5anija


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Mitska bica  |  Poslato: 05 Mar 2013, 11:28
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Legenda o Dunavskim Rusalkama

Vodene su vile oduvijek nastavale dunavske virove i živjele u sestrinskim zajednicama od po devet ili jedanaest vila. Vilinska sestrinstva vezivale su čvrste veze srodstva, zajedno su živjele majke i kćeri, bake i unuke, sestre, tetke i nećake. Očevi i djedovi tih vila bili su dunavski vodenjaci s kojima bi se vile sastajale ponekad, za punoga mjeseca, kad bi topao vjetar uzburkao dunavske valove i krv u vilinskim venama... Dunav bi se tada zapjenio od strasti, vjetar bi uskovitlao površinu vode ... Rusalke bi se ljubile s vodenjacima, a s prvim zracima sunca vraćale bi se u svoj dom na dnu vira. A vodenjaci su radije ljubili rusalke nego pripadnice svojeg, vodenjačkog roda. Rusalke su bile strastvenije od šumskih i gorskih vila, od vodenjačica i od smrtnica.
Rusalke su bile vile koje su svoju slobodu cijenile iznad svega, pa se nisu htjele vezivati ni za vodenjake ni za smrtnike.
Rusalke su besmrtne vile, pa im stoga djetinjstvo dugo traje. Svaka bi rusalka, napunivši 150 godina, postala punoljetna i bila bi svečano primljena u vilinsko sestrinstvo. Vilinske sestrice mladoj bi rusalki dugu kosu okrunile vijencem od lopočevih cvjetova. Ona bi u svečanom i tajanstvenom ritualu dobila ime koje će nositi u svojem odraslome životu. Rusalke bi na livadi, uz dunavsku obalu, zaplesale kolo a tada bi mlada rusalka polagala zavjet. Zasjekla bi dlan oštricom riječne školjke, i dok bi joj krv kapala u Dunav, zavjetovala se da se neće nikada ljubiti nikoga osim Dunava, da neće svoju slobodu pokloniti nikomu.

No, rusalke su strastvene vile, pa taj zavjet nije značio celibat. Svaka je odrasla rusalka imala slobodu birati vodenjake po svojoj volji i ljubovati s onima koje odabere. Osim s vodenjacima, rusalke su ponekad ljubovale i sa smrtnicima. Svojom bi pjesmom rusalka očarala smrtnika, nekog ribara, čamdžiju, splavara ili putnika koji bi sišao do Dunava da se vode napije, pa bi ga povukla u svoj vir. Rusalkin bi zagrljaj svakome smrtniku donio užitak kakav nikad nije iskusio ni sa jednom zemaljskom ženom, no taj bi zagrljaj za smrtnika značio i smrt. U viru strasti, nesretni bi se smrtnik popeo na vrhunce ... a zatim bi vir izbacio njegovo beživotno tijelo na obalu. Iako su za legendu o rusalkama znali svi oni koji su živjeli na dunavskim obalama, iako su znali da neće preživjeti rusalkin zagrljaj, ipak nijedan smrtnik, od kada se pamti, nije mogao odoljeti rusalki. Jer, rusalke su bile vile izuzetne ljepote, a njihov je zagrljaj bio tako vatren i strastven, da bi u njemu smrtnik umirao sretan.
I tako je to bilo od pamtivjeka.

Mala se rusalka rodila jedne kasne jeseni kad su se u ogledalu Dunava već ogledale žute krošnje drveća a dunavski valovi bili hladni. Već se nekoliko stotina godina, u tom najstarijem sestrinstvu rusalki nastanjenih u najdubljem dunavskom viru, nije rodila ni jedna mala rusalka. Jer, rusalke toga sestrinstva, najstarijeg i najotmjenijeg u cijelom Dunavu, toliko su cijenile svoju slobodu, da se više nisu odlučivale za rađanje. Žilama rusalki tekla je vrela krv pa nisu mogle dugo izdržati bez ljubavi. No, na obalama Dunava rasle su svakojake trave, a Perunika, najstarija među rusalkama, baka svih rusalki iz sestrinstva, znala je koje trave treba skuhati da bi rusalka mogla ljubovati bez straha. Za noći punog mjeseca Perunika bi nabrala trave, rusalka bi popila taj napitak ... i od sljedećeg do sljedećeg punog mjeseca mogla bi voditi ljubav s vodenjacima i smrtnicima, bez bojazni da će zatrudnjeti. A stara je Perunika uvijek imala napitka u zalihi.
I tako, već stoljeće i po, u njihovu sestrinstvu nije bilo novih rusalki. A to je sestrinstvo tajnu napitka ljubomorno čuvalo i nije je dijelilo s ostalim sestrinstvima dunavskih rusalki.

A tada se, na izmaku zime, najmlađa rusalka u sestrinstvu, koja je tek položila zavjet, tako zagrijala za jednog vodenjaka da nije izdržala od punog mjeseca do punog mjeseca. S jednim je zavodljivim vodenjakom uzburkala valove Dunava prije no što se mjesec ponovo potpuno zaokružio. Njihova je strast bila takva da posljedice nisu izostale.

Sestrice rusalke okupile su se oko grješnice dok je rađala a najstarija među njima primila je u ruke novorođenče. Rodila je kćer, jer rusalke su mogle rađati samo kćeri. Nakon stotinu i pedeset godina, opet će cijelo sestrinstvo uživati gledajući kako nova rusalka raste i odrasta. No, to je značilo da jedna od njih mora otići, jer sestrinstvo nije smjelo brojati više od jedanaest rusalki.
Sve ih je obuzela strepnja: Koja će od njih morati napustiti svoju obitelj i lutati Dunavom tražeći novo sestrinstvo koje će je biti voljno primiti?
Odluku je, prema običaju, donijela najstarija među njima. Bila je to okrutna odluka. Morala je otići ona koja je zgriješila i lakomisleno ugrozila svoju slobodu.

I tako je mati novorođene rusalke poljubila svoje čedo i otplivala gorko plačući. Nikada više neće vidjeti ni svoje sestrice ni novorođenu kćer.
Malena je rusalka rasla kao jedanaesta, najmlađa vila u sestrinstvu, uz baku i brojne tetke. Sve su one uživale u njezinu veselom smijehu, u bezbrojnim pitanjima kojima ih je obasipala. I sve su se, baš sve, zaklinjale da malena izrasta u ljepoticu kakvu rod rusalki još nije vidio. Njene su oči bile plavlje od ljetnog neba nad Dunavom, a kosa valovitija od valova dunavskih. Put joj je bila bijela poput pahulja koje bi zimi zaplesale nad rijekom i pokrile rječne obale, zubi blistavi kao unutarnja strana školjke, a glas snažan i zvonak.
Rusalke su čuvene po svojim prekrasnim glasovima i umijeću pjevanja zavodljivih pjesama. Taj bi dar starije sestre razvijale kod mlađih sestrica, pa bi svaka mlada rusalka do punoljetsva naučila sve pjesme koje su se generacijama prenosile među rusalkama. Malena je rusalka imala prekrasan glas, pa su se sve njezine tetke čudile kako rusalka koja još nije sazrela može pjevati tako moćnim glasom.

Njezino je punoljetstvo bilo još daleko, kad je malena rusalka naučila i posljednju pjesmu koja se može naučiti. Uživala je pjevajući. No, jednoga joj je dana dosadilo pjevati iste pjesme, uvijek iznova.

Upitala je Peruniku, najstariju rusalku iz sestrinstva: Bako, zar sam ja zaista naučila baš sve pjesme?
Da, mila Malena, odgovorila joj je najstarija rusalka. Naučila si sve pjeme koje postoje ... i pjevaš ih ljepše od ijedne među nama.
No mala rusalka, koja još nije imala imena, pa su je tetke zvale Malenom, nije se zadovoljila tim odgovorom.
Bako, ti si mene naučila pjesmama ... A tko je naučio tebe?
I mene je naučila moja baka ... a nju njezina ...
Tako je bilo od kada Dunav teče, otkad je prva rusalka došla živjeti u Dunavu, na dnu vira ...
A tko je Prvu rusalku naučio pjevati? ... Jer, ako je ona bila prva ... onda nije imala baku ...

I tada je Malenoj pala napamet čudna pomisao: Ako ta prva rusalka nije imala bake ... od koga je ona naučila pjesme ...
Možda je Prva te pjesme ... spjevala sama!
Malena je htjela o tomu upitati baku, no prijekorni joj je bakin pogled poručio da više ne smije ništa pitati .... Stisnula je svoja lijepa ustašca ... i pitanje je ostalo neizgovoreno.

Godine su prolazile, Malena je rasla, bližilo se njezino punoljetstvo. Kada navrši 150 godina, prvi će puta, za noći punoga mjeseca, izići na obalu sa starijim rusalkama iz svojeg sestrinstva. Plesat će tada s njima u kolu, na mjesečini ... i položit će zavjet. Zaboljet će je kad bude oštrom školjkom zarezala dlan ali tada će postati odrasla pa će moći plivati i izranjati sama, bez nadzora. Tada će upoznati svojeg prvog Vodenjaka, a potom još mnoge druge. Možda će čak sresti i nekog smrtnika i poigrati se njime...

Malenu su njezine tetke i baka ljubomorno čuvale i nadzirale. Nije smjela izranjati na površinu sama. Tek u noćima bez mjesečine, tetke bi je ispratile na površinu i dozvolile joj da tamo ostane koji časak. Obala Dunava bila je nevidljiva u mraku, a malena je rusalka tako željela vidjeti obalu ....
Ponekad, kad bi zatekla tetke u razgovoru, one bi naglo ušutjele, pa je slutila da razgovaraju o nečemu što ona ne smije čuti. Jednoga je dana sjedila iza busena vodene trave i nije se oglasila kada su tetke prišle tome mjestu, razgovarajući.
Smrtnici ljube bolje od vodenjaka ... rekla je tetka Iris.
Ah, Vodenjaci se samo poigravaju i znaju da će se uskoro igrati ponovo ... a Smrtnici znaju da ljube posljednji puta i zato je njihov zagrljaj čvršći, a poljubac dublji od vodenjačkog ... dodala je tetka Zlatica.

Mene je jedan smrtnik, dok sam bila još sasvim mlada, ljubio tako da sam poželjela da to ne bude samo taj jedan jedini put ... poželjela sam da smrtnik poživi ...
Čak sam poželjela i razgovarati s njim ... prošaptala je tetka Nezaboravak.

Sve su rusalke ciknule od užasa.
Razgovarati sa Smrtnikom! To vodena vila ne smije učiniti. Jer, smrtnik bi mogao rusalku nagovoriti da poželi s njim izići na obalu. Tada bi se ta rusalka morala oprostiti sa svojim sestrama, sa dunavskim valovima, sa svojom besmrtnošću ... Proživjela bi uz Smrtnika kratak ljudski vijek, i kraći od ljudskoga, jer rusalke bi van vode brzo venule i starile ... A uz to bi je do smrti morila čežnja za Dunavom i za sestricama rusalkama...
Ja sam čula da rusalke, kad se zaljube u smrtnika, izgube besmrtnosti, ali za uzvrat dobiju ljudsku dušu ... rekla je rusalka Nezaboravak.
Pih ... ljudska duša ... što je to spram besmrtnosti ... narugala joj se Zlatica.
Znaš sestrice, prema sestrinskom zavjetu, rusalka ne smije sa smrtnikom izmijeniti niti jedne riječi ... Bila bi izopćena iz sestrinstva ... i sve bi sestrice od nje okretale lice kada bi ih u čežnji zazivala ... a Dunav bi se na izdajnicu naljutio i ona više nikada ne bi smjela prići njegovoj obali.
Niti jedan smrtnik nije toga vrijedan ....
Malena je ostala skrivena iza busena vodene trave i dugo pošto su se starije rusalke razišle. I dugo je, dugo razmišljala o onome što je čula.
Kakav li je bio taj smrtnik zbog kojeg je tetka Nezaboravak poželjela izaći na obalu?
Hoću li ja, kad odrastem, sresti nekoga sličnog njemu?

Baka i sve tetke tako su voljele svoju Malenu, da su je razmazile. A svojeglava je Malena često zloupotrebljavala njihovo strpljenje. No, ipak, nikada se nije usudila prekršiti pravila i izričite zabrane ...

No, jednoga dana, baka ju je zatekla kako prekapa po kutiji s nakitom i kiti se biserima koje nijedna rusalka nije smjela ponijeti prije punoljetstva. Malena je znala da je zaslužila tešku kaznu.

Prekršila si zabranu i iznevjerila povjerenje. Moraš biti kažnjena.
Vrijeme od jednog do drugog punog mjeseca provest ćeš sama. Tetka Iris ispratit će te do vira uz obalu i tamo ostaviti. Sjedit ćeš sve te dane i noći na dnu vira, ne izranjajući i razmišljati o svojem grijehu ...

Moraš se brzo pokajati, jer idućeg punog mjeseca napunit ćeš stopedesetu, vrijeme je da izađeš prvi puta na obalu, da zaplešeš u kolu sa sestrama i položiš vilinski zavjet.

No, Malena se nije kajala.
Već je prve noći izgnanstva, po prvi puta sama, tiho izronila na površinu. Prvi je puta vidjela pun Mjesec. Blistao je i obasjavao dunavske valove, a prizor je bio tako lijep da je mala rusalka pomislila kako bi umrla kad bi morala napustiti takvu ljepotu.
A zatim je pogled skrenula na obalu. Meka se zelena trava puna bijelih cvjetova spuštala do vode, a duge se kose vrba ogledale u dunavskom ogledalu. Malena je poželjela izaći na obalu i zaplesati na toj livadi, pod srebrnim mjesečevim svjetlom.

Dok je gledala Mjesec, Dunav i livadu na obali, u njezinu se srcu nešto pomaklo ...
Zapjevala je ...
Pjevajući, shvatila da ne pjeva ni jednu od onih pjesama kojima su je naučile tetke i baka. Bila je to nova, njezina pjesma ...
Nije znala kako je i gdje ta pjesma u njoj nastala, no pjevala ju je iz puna srca pa je pjesma zvučala ljepše od bilo koje pjesme koju je Malena do tada otpjevala.

Jedan je ribar sjedio na obali te noći i gledao pun mjesec. Nije više bio mlad, no još ga nisu smatrali starcem. Njegove su ruke već bile umorne od izvlačenja mreža, oči su mu već bile zasićene dunavskim prizorima, on je već popio brojne čaše vina i ljubio sve krčmarice u krčmama duž obale. Više se nije veselio punim mrežama, Dunav je u njegovim očima počeo gubiti ljepotu, vino je kisilo, a poljupci krčmarica činili su mu se hladnima i površnima. Sjedio je na obali, gledajući Mjesec i pomislio je kako je na pragu starosti, kako je ispio svoju čašu gotovo do kraja ...

A tada je začuo pjesmu. Čuo je on za svojega vijeka mnogo pjesama a zapjevao je i sam pokoju. Mislio je kako zna sve pjesme ... a sad je shvatio da ovu čuje po prvi put. Pjesma je bila puna čežnje i neizrecive slasti. A glas ... taj glas ... Ribar je pomislio kako bi se mogao utopiti u tom glasu tako zvonkom, tako nježnom, a ipak tako moćnom i širokom poput Dunava nad čijim se vodama razlijegao.
Upro je pogled u Dunav i ugledao je. Izronila je iz vira u blizini obale. Mjesečeve zrake posrebrile su joj kosu, valovi su joj milovali tek propupale grudi. Gledala je u Mjesec i pjevala ...U njezinom je glasu odjekivala i radost i tuga i čežnja ...

U jednom su im se trenutku pogledi sreli. Pogledala ga je pogledom koji mu je taknuo dušu, a zatim zaronila u valove. Sjedio je do jutra, zureći u vodu, ne videći ništa osim tih plavih očiju ... i toga pogleda.

Noć ga je zatekla opet na obali, na istom mjestu. A ona je opet izronila u ponoć ... i opet pjevala istu pjesmu, gledajući u Mjesec i praveći se da ne vidi njega. Istu su igru igrali svake noći, on bi čekao, ona bi izronila i pjevala Mjesecu, no on je znao da ona pjeva njemu, dunavskom ribaru. Pjevala je njemu, iako je izbjegavala njegov pogled ...

Noć prije isteka njezine kazne pogledi su im se opet sreli.
Tvoja je pjesma nešto najljepše što sam u životu čuo, vodena vilo ... rekao joj je.
U tvojoj je pjesmi ljepota mjesečine i snaga Dunava i vječna mladost ... Mogao bih umrijeti od ljepote, slušajući tvoju pjesmu ...
Povedi me sa sobom, vilo ...
Ti si zemaljski stvor, ne možeš živjeti u vodi ... Ako te povedem, to će značiti tvoju smrt ...a ja te ne bih mogla ljubiti, ako bih znala da će ti to smrt donijeti ... odgovorila mu je.
Onda, pođi ti sa mnom ... pozvao ju je. Mogu ti ponuditi samo skromnu ribarsku kolibu i svoju ljubav. Ljubit ću samo tebe, vilo ... I ljubit ću te tako da nećeš požaliti za Dunavom...
Poželjela je s njim krenuti. No, tada je veliki tamni oblak prekrio Mjesec, površina se Dunava uzburkala, kao da se moćna rijeka razbjesnila od ljubomore. Malena se rusalka uplašila i zaronila na dno vira. A ribar je ostao na obali, dozivajući je.

Mjesec je obišao puni krug i ponovo se zaokružio. Rusalkina je kazna istekla. Njezine su tetke povjerovale da se pokajala, a baku ju je čitavoga dana pripremala za izlazak na obalu. Dok joj je češljala dugu kosu, učila ju je riječima vilinskog zavjeta ...
Kada ti, pod mjesečinom, budem stavila oko vrata ogrlicu od bisera a na glavu vijenac od lopoča, izgovorit ćeš sljedeću zakletvu:
Zavjetujem se Dunavu i svojem sestrinstvu, da nikome, ni jednom Vodenjaku, ni jednom Smrtniku neću pokloniti svoju ljubav.
Ljubit ću koga poželim, no zavoljeti neću nikoga. Moja ljubav pripadat će samo Dunavu, velikom i vječnom, a moja odanost samo mojem sestrinstvu.
Ja ... tu ćeš izgovoriti ime koje ćemo ti priopćiti i koje ćeš nositi ... zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću da svoje srce neću pokloniti nikomu ...

Te je noći, točno u ponoć, Malena stajala na livadi u kolu rusalki iz svojega sestrinstva. Najstarija rusalka Perunika, njezina baka, stavila joj je oko vrata bisernu ogrlicu i šapnula joj na uho, tako tiho da samo ona može čuti: Perla, tvoje je ime Perla ...

Malena je osjetila kako ju nešto u srcu žacnulo kad je čula svoje novo ime.
Perla ...
Zbog perli je prekršila zabranu, zbog tih je rječnih bisera bila kažnjena. Mudra baka Perunika izabrala je ime koje će je uvijek podsjećati na zabrane ... i na kaznu koja je čeka ako ih prekrši ... No ona je znala da će je to ime podsjećati na suze koje će cijelu vječnost prolijevati ako se ne usudi prekršiti zabranu i poći s dunavskim ribarem u kojeg se zaljubila.

Dok joj je baka na glavu spuštala lopočev vijenac, izgovarala je:
Ja, Perla, zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću ... da svoje srce neću pokloniti nikomu.
Zauvijek ću ostati vjerna samo Dunavu i svojem vilinskom sestrinstvu.
Glas joj je zadrhtao, znala je da čini krivokletstvo.
Jer, ona je svoje srce već poklonila ...
Kada se zajedno sa ostalim rusalkama spustila u vir, baka joj je do postelje donijela veliku čašu, punu tamnog napitka.
Ispij, Perla, u jednom gutljaju ... rekla joj je.
Napitak je bio gorak i pekao joj je grlo.

Sastojci toga napitka razlit će se tvojom krvlju. Kada sljedećeg punog mjeseca budeš sama izronila, moći ćeš voditi ljubav s vodenjakom kojeg izabereš ... i bit ćeš sigurna ...
No, pazi Perla, pazi ... moraš čekati do idućeg punog mjeseca ... jer inače napitak neće djelovati ...
Mjesec je još uvijek bio tanki srp, kad je Perla izronila i zapjevala svoju pjesmu Mjesecu. No, znala je da pjesmu pjeva Njemu. On je sjedio na obali i čekao ju je.
I zagazio je u Dunav, krenuvši joj ususret. Znao je da će umrijeti u njezinu zagrljaju, no ipak joj je u zagrljaj krenuo.
Kad ju je poljubio, osjetio je da bi okus tih usana mogao vratiti slast vinu ...i njegovu životu. Znao je da smrtnici umiru u rusalkinu zagrljaju ... Znao je, no nije mario ...
Kad ga je poljubila, ona je osjetila da ne želi ljubiti nikoga drugoga, ni vilenjaka ni smrtnika. Ona, dunavska rusalka, poželjela je umrijeti u zagrljaju tog dunavskog ribara.

I dok ga je ljubila, na dnu vira, znala je da ga želi zadržati ... i znala je da ga mora pustiti ...
I pustila ga je, u trenutku kad se se zajedno popeli na vrhunac užitka. Malena je rusalka ljubila po prvi puta, ljubila je iz dubine srca. Shvatila je da je tom ljubavlju stekla ljudsku dušu, znala je da tom ljubavlju gubi vilinsku besmrtnost ...
I znala je da ljubi i prvi i posljednji put ...
Zagrlila ga je, posljednji puta ... i odgurnula prema površini.
Blijedi je srp mjeseca osvjetlio dunavsku obalu na kojoj je, dopola u vodi, onesvješten ali živ, ležao ribar. A na dunavskom dnu, na dnu vira ležala je Malena, vila koja je svoje novo ime Perla nosila tek jedan dan ...
Znala je da je prekršila zakletvu.
Znala je da ne može imati obje ljubavi ... i Dunav i dunavskog ribara.
Znala je da ne može živjeti ni bez jednoga od njih.
Dok su je ljuljali dunavski valovi, dok su joj još uvijek na usnama gorjeli ribarevi poljupci, izronila je na površinu i zapjevala Mjesecu, po posljednji put.
I dok ju je Mjesec gledao ribarevim očima, a niz njezine se obraze kotrljale biserne suze ... malenoj je rusalki prepuklo srce.
Dunavski su valovi uzeli njezinu dušu, a zatim joj tijelo nježno i tiho odnijeli do mora ...

beogradskaka5anija


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Mitska bica  |  Poslato: 05 Mar 2013, 11:29
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Legenda o Varšavskoj sireni


Nekad davno živjele su dvije sirene u Baltičkom moru. Bile su sestre i čitav su život provele u moru zbog čega su se smrtno dosađivale. Tako su jednoga dana odlučile kročiti na kopno. Jedna je odlučila poći putem Danske, tj. do ulaza u luku Kopenhagen, gdje je i do danas ostala. No druga je odplivala do Gdanska i nastavila do kraja toka rijeke Visle. Tamo je stala da se odmori, i toliko joj se svidjelo da je i ostala. To se nalazilo u današnjem varšavskom Starom Gradu (Stare Miasto). varszsiren.jpg
Uskoro je tamošnji ribar primijetio da netko pušta ribe iz mreže, te je proširio glasine. To je zasmetalo mještane pa su naumili uhvatiti tu osobu. No kada su shvatili da je to sirena te kada su začuli njezin milozvučni glas, zakleli su se da joj nikada neće nauditi. Upravo ju je njezin glas doveo do toga da svaku večer uveseljava mještane svojom pjesmom. To ju je skoro stajalo glave. Jednog je dana bogati trgovac šetao uz tok rijeke Visle i oteo je mladu sirenu kako bi ju prodao na sajmu. No njeni su urlici bili tako snažni i jaki da ju je mladi ribar po imenu Wars pohitao spasiti. Sirena je bila toliko zahvalna da je obećala da će zauvijek štititi stanovnike i njihov grad. Po ovoj legendi je Warszawa i dobila ime, naime sirena po imenu Sawa (po nekim izvorima i Ewa) je postala žena mladog ribara. Od tog trena sirena (prikazivana s mačem i štitom) štiti glavni poljski grad.

Fantasy.Hr


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 7 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker