Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 12:59


Autoru Poruka
Вучица
Post  Tema posta: Srpska Mitologija  |  Poslato: 27 Jan 2013, 21:00
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Виле



Slika


Реч вила потиче из старог словенског језика и означава женско митско биће које живи у природи. Данас у том облику постоји у језицима балканских Словена – у српском, хрватском, бугарском и словеначком. Порекло значења речи је лудост, необузданост. Постоји и глагол виленити – махнитати, необуздано се понашати и придев виловит – плаховит, брз. Много српских географских и ботаничких термина везано је за виле: Вилине воде, Вилин извор, Вилина Влас, Вилине водице, Вилино корито, Вилин град, Вилина река, Вилино врело, Вилина страна, Вилина пећина, Вилино брдо, Вилино коло, Вилиште, Виљац, Вилињак, Вилуса, Виловица, Вилово, али и вилин коњиц, вилино сито, вилина косица, вилине власи...

Доласком на Балкан словенска племена, међу којима су били и Срби, донела су и своја веровања. Српски владари су брзо примили хришћанство, па су ова стара веровања замењена хришћанском вером, али су у неком виду, кроз народне обичаје, а поготово кроз народну књижевност, песме и приповетке, опстала и до данас.

Као пагани, многобошци, Срби су веровали у мноштво богова и митолошких бића. Свет је за њих био станиште многих демона – природе, судбине, болести, домаћих демона – али и људи демонских особина. Нека од ових бића из колективне словенске маште су: лесник, шумска мајка, водењак, русалке, ала, змај, чума, змија чуваркућа, вампир, вештица, мора, ветровњак, караконџула. Посебно место међу овим чудноватим бићима, која најчешће нису нимало пријатељски настројена према људима, заузимале су виле.


Slika


Виле су најпознатија и најраспрострањенија митска бића српских предања. Још код Прокопија, византијског историчара из VI века, налазимо податак да су Словени поштовали нимфе (грчки назив за виле). Виле су, под разним именима, познате свим европским народима, а о распрострањености нашег веровања у виле говоре и многе народне песме у којима се помиње двострука природа вила – оне су помагачи људи, али и њихови непријатељи.

О вилама нам најсажетије, у Рјечнику, говори Вук: „Виле живе по великим планинама и по камењацима око вода. Вила је свака млада, лијепа, у бијелу танку хаљину обучена и дугачке низ леђа и прси распуштене косе. Виле ником неће зла учинити докле их ко не увриједи (нагазивши на њихово коло, или на вечеру, или другачије како), а када их ко увриједи, онда га различито наказе: устријеле га у ногу или руку, у обје ноге или обје руке, те одмах умре.“


Slika


Планинкиње, загоркиње, нагоркиње, облакиње, језеркиње – све су то виле. Посебно воле да се састају око планинских извора, а у песми и игри немају такмаца. Рађају се из росе, а њихово млеко је чудотворно. Виле су задојиле многе јунаке наше епике (сетимо се Краљевића Марка), чиме су постале њихове сроднице и заштитнице. Пошто су виле женског пола, љубавнике бирају међу људима, лепим, здравим, и снажним. Најчешће су то пастири. Вила се може и удати за човека, али само ако јој он сакрије окриље. Виле су крилате, а окриље је некакав вео, покривач за крила, који су виле скидале кад би се купале. У вилиној коси – „златној“ или „русој“ (риђој) – крила се њихова снага, па нису смеле изгубити ни влас. Чак и такве лепотице као што су виле морале су имати понеки недостатак –уместо стопала имале су копита или папке, а око себе су шириле непријатан задах (!), али јао ономе ко би се у ово уверио и, још горе, открио тајну! Вилина сујета дошла би му главе.

Најпознатија међу српским вилама је вила Равијојла из народних песама, са којом су пили вино, али имали и великих проблема и такви јунаци као што су Краљевић Марко и Милош Обилић.


Slika


Војску купи од Сибиња Јанко,
Па је води на игриште равно,
На игриште ђе играју виле.
Док га вила из облака викну:
»Бог т' убио од Сибиња Јанко!
Јер ти пењеш свилена чадора,
По игришту ђе играју виле?
Макни војску са игришта мога,
Кунем ти се и вјеру ти дајем!
Кајаћеш се, кад ме не послушаш,
Јер ћу твоју силу уломити,
Коњ'ма ћу ти траву отровати,
На јунаке болест натурити,
Главобољу, љуту срдобољу,
Сва ће твоја изгинути војска
А тебе ће Турци ухватити;
Колико је на свијету мука
На сваке ће тебе ударити,
У мукам' ћеш испустити душу...

Из српске народне песме Сибињанин Јанко с вилом


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:55
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Omaja (mitologija)
Из Википедије, слободне енциклопедије
Omaja je biće iz srpskog folklora čijom se osnovnom karakteristikom smatrala sposobnost da omađija (omaja). Omajavanje je u ovom smislu bilo shvaćeno kao moć promene nečije percepcije, odnosno, stvaranje iluzije. Bića koja su nazivana omajama obično su se pojavljivala noću ili za vreme magle, kada je bilo najlakše zavarati čoveka. Tada bi se omaje pojavljivale u obliku neke životinje, najčešće koze,ovce, psa ili bivola. Čoveku kome se ukazala neka od ovih životinja javila bi se potreba da je uhvati, što bi rezultovao besomučnom trkom za omajom. Onaj koji je jurio ovo biće skrenuo bi se putu kojim je krenuo i bivao naveden da skoči u neku jamu ili ponor. Dešavalo se i da seljaci uhvate nepoznatu životinju ne znajući da je to omaja, i da je odvedu u obor.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:56
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Avet
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Avet je mitološko biće, noćno strašilo, prikaza. Može se shvatitii kao opšti naziv za duha, a sreće se u ustaljenim pogrdnim izrazima ("Idi odatle, avetinjo jedna!") ili u poređenjima ("Mršava ko avet"). Javlja se u verovanjima u zapadnoj Srbiji, Šumadiji, Vojvodini, Crnoj Gori (gde se koristi i naziv avijes) i u Dubrovniku i Makedoniji.
[uredi]Tumačenje naziva i porekla

Postoje različita tumačenja naziva avet. Neke paralele ukazuju na mogućnost izvođenja slovenske osnove sa značenjem „videti", što bi bio sinonim rasprostranjenim nazivima priviđenje, prikaza. Pretpostavlja se da su aveti prerano umrle osobe (slično vilama, rusalkama i njima srodnim bićima), samoubice i razne vrste grešnika.
O njihovom poreklu od „nečistih" pokojnika ide u prilog i narodno verovanje da se najčešćeviđaju noću u vreme Nekrštenih dana. U demonološkim predavanjima, pri susretu s ljudima izazivaju strah: "Ja stuknu nazad, a starac sa belom bradom do pojasa polako mi priđe" (zapis iz Gruže). Pojavljuju se i kao mrtvaci pokriveni belim pokrovom, nekad i u obliku slepog miša.
Radi zaštite često se koristio beli luk. Od aveti (kao i od vila) koje noću kradu ženama odeću iz sanduka, Srbi u Sarajevu su se štitili tako što su u sanduk stavljali tisovinu, a u Kragujevačkoj Jasenici žene su uveče vezivale nošene čarape i suknje da ih aveti ne bi oblačile. U hristijanizovanom obliku zaštita se postiže obraćanjem Bogu ("Pomozi Bože!").


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:56
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Aždaja
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Aždaja ili aždaha je mitološka ogromna krilata zmija s neparnim brojem glava, rjeđe sa dvije. U predanjima se najčešće spominju troglave aždaje, sa četiri kratke noge i krilima kao u slijepog miša. Iz otvorenih čeljusti izlazi im modar plamen; grozno riču i imaju strašan pogled, ljute su, proždrljive i nezasite. Nastaju od zmija koje prežive trideset ili sto godina, ili od onih koje prožderu drugu zmiju. Stanuju u pećinama ili planinskim jezerima, odakle su, po pričama iz nekih krajeva, izlazile i gutale stoku. Aždaja u jezeru pod Trojanovim gradom proždirala je svaki dan po jednu djevojku, koju su joj ljudi bili dužni žrtvovati. Kad je došao red da se žrtvuje kraljeva ćerka, ona primi hrišćanstvo, a sveti Đorđe je spasi od smrti tako što je kopljem probo aždaju. Miloš Obilić je htio da podigne manastir u Braničevu, ali u snu mu se javi sveti Đorđe i reče mu da će u tome uspjeti tek kad pogubi aždaju ispod grada Golupca. Obilić joj je odsjekao sve tri glave, te izgradio manastir Tuman.[1]
Po vjerovanju iz Srema, aždaje su letjele u gustim i strašnim oblacima, odakle su bljuvale grad po usjevima. Protiv njih su se borili posebni ljudi zvani oblačari, koji su štitili polja svoga sela od grada.[2]
Naziv aždaja potiče od persijskog aždaha, a u srpski je došao vjerovatno posredstvom turskog.[1] U starim iranskim tekstovima i iranskom folkloru, aždahā je predstavljala razne vrste zmijolikih, većinom divovskih čudovišta, koja žive u vazduhu, na zemlji ili u moru. Ponekad su povezivana sa određenim prirodnim pojavama, naročito sa kišom i pomračenjem sunca. Riječ aždahā nastala je od izraza aži dahāka, gdje aži znači „zmija“, dok je značenje epiteta dahāka nejasno.[3]


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:57
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Balačko
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Balačko je biće iz srpskog narodnog vjerovanja. To je bio troglavi div u službi leđanskog kralja Mihaila. Iz jedne glave je izbijao modar plamen, a iz druge hladan vjetar. Kad bi potrošio oba oružja, i vjetar i vatru, bilo mu je potrebno izvjesno vrijeme dok ih ponovo sakupi. Tada je bez zaštite, pa ga je lasno ubiti. To je u dvoboju učinio junak Miloš Vojinović, kad je Balačko pokušao da preotme princezu Roksandu, nevjestu srpskog cara Dušana.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:57
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Bauk
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bauk je mitska životinja u srpskoj mitologiji.[1] Bauk je opisan kao stvorenje koje se krije na tamnim mestima, rupama ili napuštenim kućama, čekajući da zgrabi, odnese i proždere svoju žrtvu; ali može se oterati svetlom i bukom.[1] Ima nespretan korak (baulja), a njegova onomatopeja je bau.[1]
Interpretacija baukovih osobina navodi na zaključak da je bauk u stvari opis medveda, koji su već bili istrebljeni u nekim delovima Srbije i poznati samo kao legenda.[1] Sama reč "bauk" je isprva bila korišćena kao hipokorizam.[1]
[uredi]U popularnoj kulturi

Bauk se koristi kao prevod engleske reči goblin u srpskim izdanjima dela Dž. R. R. Tolkina, koja su prvi preveli Meri i Milan Milišić.[2] Bauk se takođe koristi kao prevod engleskog nadimka The Imp u srpskom izdanju Pesme leda i vatre, koje je preveo Nikola Pajvančić.[3] Bauk se još koristi i kao prevod engleske reči ogr u serijalu crtanih filmova Šrek.[4]


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:58
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Beda
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Beda (ijekav. bijeda) je biće iz srpskog narodnog predanja. Ona putuje po svetu, posećuje ljude, napada ih i muči. Kaže se: Bijeda prati čovjeka od rođenja do smrti ili Našla ga bijeda.
Beda je zapravo gadno, slinavo, koščato biće koje je, kako izgledom, tako i svojim karakterom dostojno svakog prezira. Daleki je srodnik aveti, a po ženskoj liniji i čumi. Spadaju u grupu bauka (Ridiculae). Bede se brzo množe. Vole da kradu ljudima stvari i zakopavaju ih u zemlju. Pronađeno je dosta takvih riznica. Jezik beda liči na šištanje i krkljanje.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:58
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Petar Blagojević
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Petar Blagojević, u austrijskim izvorima nem. Peter Plogojowitz, bio je seljak iz Srbiji, za kojeg se vezuje legenda da je posle smrti postao vampir. Živeo je krajem 17. veka, početkom 18. veka, umro negde 1725. u selu Kisilova, možda današnje Kisiljevo kod Požarevca. Severna centralna Srbija bila je tad deo austrijskog carstva (od 1718 do 1739).
Nakon njegove smrti ljudi u njegovom kraju su počeli posle kratke bolesti da umiru. Nastala je sumnja da je vampir. Pre njihove smrti mnogi su tvrdili, da im se umrli Blagojević u noći ukazivao i davio. Njegova supruga je pobegla neposredno posle tih čudnih zbivanja izjavivši da joj je u snu došao mrtav muž tražeći joj svoje opanke. Najzad mu je otvoren grob, telo mu navodno nije trulilo a na usnama je imao svežu krv. Meštani njegovog kraja su probili kolac kroz njegovo mrtvo srce i spalili telo. Odgovorni službenik austrijske uprave nerado je dopustio postupak, ali je pristao zbog „straha“ meštana da celo njihovo selo bude uništeno od vampira, i njihovog zahteva da učine sve potrebno kao što u „turska vremena“, to jest kad je selo bilo pod osmanlijskoj vlasti.
Izveštaj austrijskog službenika Frombalda o ovom slučaju, objavljen u bečkom časopisu Wienerisches Diarium, spada u prva pominjanja vampirizma u Evropi novijeg doba, prevedeno je na više jezika i učestvovalo u „vampirskoj maniji“ u Engleskoj, Francuskoj i Nemačkoj. Događaj je bio sličan onome sa Arnold Paole par godina kasnije, što je izazvalo i jedno zvanično istraživanje austrijske vlade.
Fenomeni ili izgledi navodne netruležnosti tela, „nova“ kosa, koža i nokti, naduvena i rumena lica te i krv na usnama danas su objašnjeni i deo su jedne faze posmrtnog ostatka. Narodu nepoznate bolesti i epidemije mogle su da stvore verovanje u dejstvovanje natprirodnih sila.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 11:59
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Bukavac
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Bukavac je demonsko biće iz stare srpske mitologije. Vjerovanje u njega je zabilježeno u nekim dijelovima Srema. Neki su ga zamišljali kao stvorenje sa šest nogu i kvrgavim rogovima. Ono živi u jezerima i močvarama. Noću kada izlazi iz vode stvara strašnu buku (po tome mu je i naziv), skače na ljude i životinje i davi ih. Sličan je drekavcu.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 12:01
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Dukljan
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Dukljan (car Duklijan, ili car Dukljanin), ličnost je iz narodne legende, rasprostranjene u Crnoj Gori, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, a po svemu sudeći osnova priče je preuzeta od starosjedilaca, pokrštenih romano-ilira. Prema narodnom kazivanju: car Dukljan je živio u gradu Duklji (Dokleji) i bio omražen zbog nasilničke prirode i bogohuljenja. Ova priča o caru Dukljaninu (Duklijaninu ili Dukljanu) ima istorijsku osnovu u događajima iz vremena rimskog cara Dioklecijana, skromnim porijeklom iz provincije Dalmacije (u okviru nje je bio i grad Duklja) koji je najsurovije progonio hrišćane - tako da je car Dukljan (Dukljanin) legendarno ime za cara Dioklecijana.


Slika

Sveti Ilija, kao Perun Gromovnik

Legende


Zbog nedjela koja je počinio, Bog je Dukljanu poslao Sv. Iliju, da ga ubije gromom i razruši grad Duklju. Svetac uspijeva razrušiti grad, ali ne i ubiti surovog cara. Dukljan je odlučio da uhvati Sv. Iliju i da ga baci u okove, koji su se nalazili u blizini mosta na rijeci Morači. Međutim, saznavši za to, Sv. Ilija je odlučio da ga preduhitri, predstavljajući se pred carom kao običan putnik. Rekao je Dukljanu da su verige pripremljene za sveca premale za njegov vrat i zamolio cara da sam proba verige, da bi provjerio da li će odgovarati. Pošto Dukljan stavi verige na vrat, Sv. Ilija ih štapom slije, a stijena za koju su bile pričvršćene, padne sa vezanim carom u rijeku Moraču. Od tada, Dukljan tokom cijele godine glođe verige, pa one oko Božića budu debljine dlake. Zbog toga je običaj da kovači uoči ovog praznika udare nekoliko puta čekićem u nakovanj, kako bi pritvrdili okove. Ova božićna obaveza za kovače, bila je čak utvrđena i jednim plemenskim zakonom, početkom XIX vijeka (Vasojevićki zakon, u 12 tačaka, čl. 23).
Dukljan je, u srpskim dualističkim mitovima, protivnik Božji, isto što i iskonski đavo (Ariman u persizmu). On je u izvoru ispod Vezirovog mosta (Podgorica) „svezan u sindžir, koji jednako glođe, i uoči Božića taman da ga preglođe i svijet da uždi, a Ciganin svaki po jednom udari maljem u nakovanj te pritvrde“. Cigani – kovači, ušli su u ovu staru narodnu legendu mnogo kasnije, obzirom da su se na prostoru Crne Gore počeli značajnije nastanjivati krajem XVI vijeka, a posebno su u primorske gradove od strane osmanske vlasti dovođeni iz Tripolisa i Gabele (nazivani Gabeljima) kao cijenjene zanatlije-kovači: najprije u Bar, Ulcinj, pa Podgoricu i Nikšić.
U narodu je Dukljan prikazivan kao nekakav demon, koji se često javlja u mitovima i pripovijetkama, naročito kosmogonskim.


Slika

Dioklecijan, kao osnova za narodnu legendu


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 40 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker