Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:39


Autoru Poruka
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 12:03
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Zduhać
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


Olujni, često gradonosni oblak kumulonimbus. Nekada se vjerovalo da kretanjem ovakvih oblaka upravljaju zli demoni, koji su ih dovodili iznad njiva da bi uništili usjeve.
Zduhać, vjedogonja, vjetrovnjak, oblačar, gradobranitelj, viloviti, zmajeviti ili aloviti bio je u srpskom narodnom predanju čovjek sa specijalnom sposobnošću da zaštiti svoje imanje, selo ili kraj od vremenskih nepogoda, kao što su oluja, grad i obilne kiše. Njegovo djelovanje sastojalo se u sukobljavanju sa demonima za koje se vjerovalo da donose stihiju, ili u upotrebi posebnih magijskih obreda. Demonskim donosiocima nepogode smatrani su đavoli, ale, aždaje, orlovi, crne ptice, duše utopljenika i obješenjaka i dr. To su mogli biti i sami zaštitnici od nevremena koji su imali moć da upravljaju kretanjem olujnih i gradonosnih oblaka: odvodeći ih od svojih njiva, mogli su da ih navedu nad tuđe.
Sa donosiocima nepogode sukobljavali su se ljudi sa urođenom sposobnošću da im u snu duša napusti tijelo, nakon čega se uznosila ka oblacima da u borbi porazi demone i odagna nevrijeme. Duša bi se zatim vraćala u tijelo, a čovjek bi se budio znojav i umoran. Često je bilo vjerovanje da se ovakvi ljudi rađaju u košuljici.[a] Takvi su bili zduhaći ili stuhe U Crnoj Gori, istočnoj Hercegovini, dijelu Bosne i Sandžaku, vjedogonje u dijelu Crne Gore, te zmajeviti i aloviti ljudi u istočnoj, središnjoj, južnoj Srbiji i Banatu. Najčešće su se borili zajedno zduhaći jednog područja protiv tuđih zduhaća koji su navodili olujne i gradonosne oblake nad njihovu teritoriju. Poraz u ovoj borbi značio je gubitak poljske i stočne plodnosti svog kraja, uz istovremeno prenošenje te plodnosti na područje pobjedničkih zduhaća. Zduhaći su mogli biti i neke domaće životinje. Vjedogonje su se za vjetrovitih dana tukle po planinama iščupanim drvećem, pa oni koji nadvladaju preotmu berićet poraženih. Zmajeviti i aloviti borili su se za svoje selo protiv ala, demona koji su predvodili oblake iznad njiva da bi uništili usjeve. Zmajevitim ljudima pripisivane su osobine zmajeva, mitskih bića koja su smatrana za neumoljive borce protiv ala; postojalo je i vjerovanje da se oni rađaju iz veze žene i zmaja.
Vjetrovnjaci, poznati u nekim dijelova zapadne Srbije, duhom su se sukobljavali sa crnom pticom koja je dovodila stihiju nad polja njihovog sela. U nekim se područjima, pak, vjerovalo da zaštitnici od nepogode tijelom uzlijeću ka tmurnom nebu, bez napuštanja duše. To je bio slučaj sa vilovitim ljudima u Dragačevu i nekim alovitima u Banatu. Nakon boja sa demonima vraćali bi se kući umorni, izgrebani i izubijani. Oblačari iz Srema nisu imali moć letenja, već su trčeći po ugroženom polju vodili borbu protiv aždaje, koja je leteći u tmurnim oblacima bljuvala grad po usjevima. Gradobranitelji iz Pocerine nisu se upuštali u ovakve bitke, nego su svoj kraj štitili posebnom magijom i obrednim tekstovima koje su naučili od nekog starijeg branioca. Njihovo djelovanje bilo je usmjereno kako na razbijanje gradonosnog oblaka, tako i na odvraćanje utopljenika, obješenjaka i đavola koji su ga dovodili nad usjeve. Tvrdilo se i za određene žene da svojim bajanjem mogu obezbijediti svoje selo od razorne stihije. Svi ovi zaštitnici su inače bili obični ljudi koji su normalno živjeli i radili u svojoj sredini kao i drugi, dok ne naiđe nevrijeme.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 12:03
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Zmija čuvarkuća
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zmija čuvarkuća se javlja kao mitsko biće i koje obično živi u temeljima kuće ili u ognjištu. Veruje se da zmija čuvarkuća predstavlja ili rodonačelnika porodice, odnosno prvog pretka koji je formirao tu porodicu, ili u nekim krajevima je to predak koji je bio najzaslužniji i koji se po nečemu istakao. Zmija čuvarkuća se pozivala na večeru ukoliko bi porodica bila u nekoj nevolji.[1]
Zmija čuvarkuća je najčešće bila bele boje, ali se u nekim krajevima su je zamišljali crne boje. Retko kad se pojavljivala. Pojava zmije čuvarkuće u kući ili dvorištu bi značila da će se odigrati neki događaj loš po ukućane. U ovom smislu zmija čuvarkuća je imala ulogu da upozori ukućane ne neki loš događaj. Pojava zmije čuvarkuće uvek je upozoravala na zlo, dok kad bi trebali da se dogode povoljni događaji za porodicu, ona se nije pojavljivala. To je značilo da je ona predstavljala vesnika loših vesti. Taj loš događaj je mogao postati još gori ako bi se zmija ubila. Kako su se ljudi plašili zmija, često se događalo da je ona bila ubijena. Ukoliko bi ona bila ubiena, to bi predstavljalo veliku uvredu za pretke. Time bi se ubio predak i učinjen greh bi bio na nivou roda. Osveta od strane predaka bi bila u vidu skore smrti nekog od ukućana.
Zmija predstavlja totemsku životinju kulta predaka. Kako su preci bili ljudi koji su mogli biti dobri, loši a nekad sujetni, takva bi mogla biti i zmija. Dakle ona ne predstavlja ni dobro ni loše mitsko biće, kao što to nisu bili ni bogovi, koji su imali ljudkse osobine, i ponašaće se u zavisnosti od prilike.
Ipak karakter vesnika zlih događaja zapravo predstavlja dokaz da mitski predak želi da pomogne svojoj porodici, time što će ukazati na događaj koje će se dogoditi ili se može dogoditi. Ukoliko bi porodica mogla da shvati o čemu se radi, mogla bi da izbegne taj loš događaj.[2]


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 12:04
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Kosovski mit
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije



Kosovski mit ili kosovski kult je jedan od ključnih srpskih državotvornih mitova, koji se nalazi u osnovi srpskog nacionalnog identiteta.[1]
Nastanak kosovskog mita je vezan za srpske epske narodne pesme kosovskog i pokosovskog ciklusa. Kosovski mit je vekovima nadahnjivao brojne umetnike[2], pesnike i mislioce.
Kosovo je u srpskoj državnosti, istoriji i mitologiji smatrano je svetim mestom, izvorištem nacionalnog duha i jemcem nacionalnih vrednosti.[3]

Sadržaj

Prema kosovskom mitu, Srbi su u Kosovskom boju 1389. godine svesno žrtvovao svoje zemaljsko carstvo[4] da bi zadobio carstvo nebesko. Sociolog religije Mirko Đorđević kosovki mit analizira na sledeću način:
„Knez Lazar je izgubio bitku, ali vekovima se neguje vrlo jednostavan obrazac: on nije izgubio zato što nije znao da vodi politiku ili što je bio vojnički slabiji, nego zato što je izabrao Carstvo nebesko.[5]“
Takođe, neki kritičari mita napominju da romantičarska srpska verzija Kosovske bitke naglašava samo herojstvo i mučeništvo kneza Lazara, brišući iz istorijskog sećanja činjenicu da su se protiv turske vojske na Kosovu polju zajedno sa srpskim borili i albanski i bosanski vlastelini.[6]

[uredi]Politička upotreba

Kosovski mit je igrao bitnu ulogu u srpskoj politici od 19. veka nadalje. Nakon 1860-ih kosovski kult postaje centralna tema srpskog nacionalizma i opravdavajuće sredstvo za srpske zahteve prema Kosovu.[7] U Balkanskim ratovima 1912. godine, srpska vojska je zauzela Kosovo i delove Metohije, što je srpska politika tumačila kao oslobađanje Kosova i osvetu Turcima za srpski vojni poraz iz 1389. godine.[8]
Krajem 1980-tih godina, u Srbiji je došlo do oživljavanja kosovskog mita, što je Srpska pravoslavna crkva aktivno podsticala.[9] 1988. godine su mošti srpskog srednjovekovnog kneza Lazara Hrebeljanovića, koji je poveo Srbe u boj protiv osmanske vojske na Kosovu 1389. godine, uz veliki publicitet nošene od jedne do druge eparhije širom Srbije i Bosne i Hercegovine.[9] Sveti knez Lazar je označen kao simbol srpskog mučeništva i vladar „Nebeske Srbije“, rezervisane za pravedne Srbe koji su živeli i umrli za krst i otadžbinu.[9] Prilikom obeležavanja 600. godišnjice bitke na Kosovu, Slobodan Milošević je u govoru na Gazimestanu iskoristio simboličku moć kosovskog mita radi okupljanja masa oko svoje politike.[10]
Kosovski mit i dalje igra važnu ulogu u srpskoj politici i srpsko-albanskom sukobu oko teritorije Kosova i Metohije.[11] Tako, na primer, godina zbivanja kosovske bitke je uzeta za naziv srpskog nacionalističkog pokreta „1389“.

Albanski pogled na Kosovo

Albanci, Kosovo doživljavaju kao simbol „drevne albanske zemlje“ koji direktno povezuje antičku ilirsku i savremenu albansku etničku zajednicu na tim prostorima, smatraju ga simbolom dijaspornog nacionalizma u vidu etničke legitimacije zahteva za određenim prostorom koji je u 20. veku za tamošnje Albance postao simbol okupirane etničke teritorije. Zbog toga se sistematski radilo o „raskrinkavanju srpskih mitova“ o Kosovu.[12]


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 12:06
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Miloš Obilić
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Miloš Obilić (takođe i Miloš Kobilić u nekim izvorima) je bio srpski vitez iz srednjeg veka, koji se često spominje i u srpskoj epskoj poeziji. On je vitez koji je ubio turskog sultana Murata I u Kosovskoj bici.
U epskim narodnim pesmama i legendama, Miloš je slavljen kao heroj natprirodnog rođenja i snage (njegova majka je bila vila ili je njegov otac bio zmaj); Miloš je dobio svoju snagu iz kobiljeg mleka, od čega potiče njegovo prezime Kobilić ili Kobilović). Imao je izuzetnog konja po imenu Ždral. Njegovi pobratimi su bili Milan Toplica i Ivan Kosančić, a njegova verenica je bila Olivera, kćerka kneza Lazara Hrebeljanovića.
Dana 15. juna po julijanskom kalendaru, za vreme Kosovske bitke, Miloš je došao do turskog kampa pretvarajući se da je prebegao na njihovu stranu. U pogodnom trenutku, kada ga je sultan primio u svom šatoru, on ga je smrtno ranio nožem „od učkura do bijela grla“. Još krajem 14—15. veka Ignjatije Smolenski u svojim „Putovanjima“ navodi „Još pre toga je cara Amurata na prevaru ubio verni sluga Lazarev zvani Miloš, i istog časa Turci su proglasili za cara Baozida, sina cara Amurata, i opet su Turci nadvladali i uhvatili srpskog cara Lazara rukama, i kneževe njegove, i vojvode njegove, i vlastelu njegovu i sluge njegove i celu vojsku njegovu...“ Prema turskim izvorima, sultan Murat I je ubijen nakon bitke, kada je srpski vojnik koji se pravio mrtav ubio sultana kada mu se približio.
Mnoge porodice iz oblasti Stare Hercegovine, Crne Gore, Like, Krajine i Dalmacije u svom porodičnom predanju čuvaju uverenje da vode poreklo od Miloša Obilića (Koprivice, Zarubice, Vojovići i drugi), iako za to nema istorijskog osnova.


Slika


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 12:07
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Psoglav
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Psoglav je demon iz srpske mitologije. Verovanje u ova stvorenja je bilo rasprostranjeno u nekim delovima Bosne i u Crnoj Gori. Ovo biće je opisivano kao himera sa ljudskim telom, konjskim nogama i psećom glavom. Imalo je gvozdene zube i jedno oko, poput grčkih kiklopa. Pripovedalo se da žive u kavezima ili u crnoj zemlji koja obiluje dragim kamenjem, ali gde nema Sunca. Proždirali su ljude, a čak su otkopavali i grobove kako bi se hranili njihovim leševima.

Slika


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 12:08
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Suđaje
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Suđaje, suđenice ili rođenice su natprirodna ženska bića iz stare slovenske vere koja određuju sudbinu novorođenog deteta.[1] Ova božanstva sudbine poznaju skoro svi Sloveni, premda pod malo drugačijim imenima.[2]
Tri su suđaje i one sudbinu određuju najčešće treće noći po rođenju deteta. Veruje se da se treće veče po rođenju kod novorođenčeta okupe vile suđenice i tada mu određuju sudbinu za ceo život. Što suđenice tada reše, veruje se da će tako i biti i da od toga niko ne može pobeći ili se spasti. Suđenice određuju ne samo koliko će vremena dete živeti, već i kakvom će smrću umreti.
Običaj je da se suđenice dočekaju sa urednom i čistom kućom. Majka i dete se takođe to veče obavezno obuku u čisto. Pored deteta se stavi pogača, vino, bosiljak i novčić da bi se suđenice poslužile posle napornog puta.
Slovenske suđenice donekle imaju paralelu u grčkim mojrama. Oba ova verovanja vode zajedničko poreklo od drevnih indo-arijskih mitova koji govore o tri žene koje sede ispod drveta u središtu sveta i ispredaju sudbine ljudi.[3]

Etimologija

Kod Srba u formi sudnica, suđenica, usude, suđaje ali i orisnice, kod Hrvata rojenica, rođenica, suđenica; kod Slovenaca sujenica, sojenica; kod Bugara a delom i kod Srba u istočnoj Srbiji orisnice; kod Čeha sudička, rodička; kod Lužičkih Srba sudžička, wosudnica; kod Rusa roženica, udelvnica, narečnica. Sam termin "narečnica" dolazi od glagola naričem, opredeljujem, dok srpski i bugarski izraz "orisnici" od grč. orizw naređujem, opredeljujem"[4]. Naziv rođenica dolazi od glagola roditi, a suđenica od suditi.
[uredi]Slovenska verovanja

[uredi]Srpska verovanja
U srpskim narodnim verovanjima, suđenice su božanske žene koje novorođenom detetu određuju sudbinu. Sudbinu određuju najčešće treće noći po rođenju deteta, a zabeleženo je u nekim srpskim krajevima da to može biti i sedme, ali i desete noći po rođenju deteta. Sudbinu deteta predlaže prva suđenica koja je i najstarija i veoma ružna i zla - ona želi detetovu smrt; srednja - ili druga po redu, takođe je zla, ali ona traži da dete bude sa telesnim nedostacima; treća i najmlađa, ujedno i najlepša i najplemenitija, predskazuje detetu dug život i sreću u braku. Obično se prihvati srednje rešenje. Prema drugom verovanju suđenice se zamišljaju kao mlade i lepe žene, obučene u bele haljine, pa se zbog toga često upoređuju sa vilama.
Sve u svemu, suđenice određuju ne samo koliko će vremena dete živeti, već i kakvom će smrću umreti. Kada se očekivao dolazak suđenica u kući je moralo biti sve uredno. Dete u čistim pelenama, oko njega su postavljeni, unapred spremljeni pogača, vino, bosiljak, kao i zlatni ili srebrni metalni novac. Sve to predstavlja svojevrsnu žrtvu, dar koji se čini suđenicama, a za uzvrat, kao uzdarje od njih se očekuje: blagost u proricanju sudbine.
Kod Srba postoji običaj da se, dok je malo dete u kući, ne sme davati vatra iz kuće, a posebno ne u večernjim satima. Aleksa Vasiljević je u Svrljigu zabeležio sledeći običaj: "Ne valja ništa davati iz kuće posle sunčeva zahoda ako u kući ima malo dete, da ne bi plakalo, i da mu se kakvo zlo ne dogodi. Ako se, pak, mora dati, n. i. vatra, onda ukućanin očakne ugljen na pragu, i iznese te mu da preko praga, da ne može zlo u kuću ući". Kod Vuka je zabeležena poslovica: "Nije treću noć, dočuvan".
[uredi]Bugarska verovanja
U bugarskoj narodnoj predstavi orisnice se zamišljaju kao tri sestre, devojke ili žene, u uzrastu oko 30-35 godina, a najmlađa ima oko 20 godina. One na sebi imaju bele haljine. Na trpezi ispod odžaka, koja je namenjena orisnicama najčešće se nalaze med i slatkiši, pri čemu, ove treće večeri mora da se obrati naročita pažnja da dete bude obučeno, nikako golo; njemu se navuče očeva košulja, a vrat i deo ispod mišica namažu se mašću i katranom; na ognjištu, kao i kod Srba, treba da gori vatra. Veruje se da majka deteta treba te noći da je budna, jer je ona jedino u stanju da čuje glas sudbine orisnica.
[uredi]Ruska verovanja
Tako su isto mislili i stari Rusi o svojim najglavnijim božanstvima: Rodu i Rožanicama. Jednom reči, ono što suđaje dosude te noći ostaje trajni amanet. Postoji izreka: "Tako mu je suđeno". Ili, ukoliko u kući nije sve spremno za dolazak suđenica, a posebno ukoliko nisu svi ukućani budni, tada će sudbina deteta krenuti lošim putem.
Verovanje u rođenice beleži i jedan crkvenoslovenski ruski spis iz XII veka poznat pod imenom Kirikova pitanja:
"Da li se Rođenju i Rožanici daje hleba, sira i meda?
- Zlo za one veli vladika, koji piju u zdravlje Rožanica."[5]


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 12:09
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Trački konjanik
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije

Trački konjanik Herosa je mitološko biće za koje se u antičkom svetu verovalo da predstavlja posrednika između sveta živih i bogova.[1] Trački konjanik je istovremeno bio i veliko božanstvo plodnosti, kao što je i veliko htonsko božanstvo[2]. Takođe, trački heros je u vezi sa vodom, jer su se kultna mesta njemu posvećena nalazila pored izvora i bunara.[3]


Slika


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 12:09
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Cikavac
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Cikavac je legendarno mitsko biće iz srpske mitologije zamišljeno kao krilata životinja (ptica) sa dugim kljunom i vrećom.
Cikavac bi se mogao pribaviti na taj način, što bi se ukradeno jaje crne kokoške dalo ženi, koja bi ga 40 dana nosila pod pazuhom. Za vrijeme ovog nošenja, žena se nije smjela ispovjedati, rezati nokte, umivati se, kao ni moliti.
Jednom pribavljen, cikavac bi sisao med iz tuđih košnica i mlijeko iz krava te ih zatim nosio svom vlasniku. Cikavac je vrlo privržen svom vlasniku, koji zahvaljujući njemu biva obdaren razumijevanjem nemuštog jezika.


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 01 Feb 2013, 12:09
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Crni Arapin
Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije


U srpskoj mitologiji, crni Arapin je naziv za arape i crnce[1]. Crni arapin se često prikazuje kao crnoputi nasilnik koji otima žene i devojke[1].
U jednoj priči Arapin je, pošto je bio posečen u bici, pobegao noseći svoju glavu pod miškom, dok u nekim predanjima i narodnim pesmama figuriše crni troglavi Arapin[1]. U srpskom, kao i u verovanjima drugih balkanskih naroda, Arapin je htonični demon, zamena za đavola[1]. Neki autori ga upoređuju sa Triglavom[1].


Vrh
LaYa
Post  Tema posta: Re: Srpska Mitologija  |  Poslato: 04 Feb 2013, 12:49
Korisnikov avatar
Laki

Pridružio se: 18 Maj 2012, 15:12
Postovi: 22907

OffLine
Vampir
Kod svih slovenskih naroda je u staroj religiji postojalo verovanje u vampire. Vampir, vapir, upir, lampir, lapir, vjedogonja, tenac, čak i vukodlak, sve ove reči označavaju isto – dušu koja ne može da ode „na onaj svet“, umrlog čoveka koji noću ustaje iz groba i hrani se krvlju. Srpski vampir uopšte nije bled i ispijen, kako smo naučili iz filmova, naprotiv – on je u licu crven i naduven, a veruje se da je nevidljiv i da ga mogu osetiti životinje ili ljudi rođeni u utorak i u subotu, može da se provuče kroz najmanji otvor, a rodbini se javlja kao čovek ili u vidu psa. Samo zli ljudi su postajali vampiri, a dobar čovek samo ako je posebno „baksuzan“, to jest ako mačka preskoči njegovo mrtvo telo. Zato su postojale mnoge preventivne mere – mrtvački odar se polagao uza zid, životinje su se zatvarale, kovčeg se mazao belim lukom, opasivao kupinovim trnjem. Trnje je, uopšte, bilo efikasno – ako ništa drugo ne pomogne, vampir se, kao što znamo, mogao probosti, a posebno je u za svrhe efikasan glogov trn ili, naravno, kolac. Telo vampira se spaljivalo.

JEZIK

Reč „vampir“ je jedina srpska reč koja je ušla u sve jezike sveta!

UMETNOST

Mit o vampiru, povratniku, nemrtvom, postao je jedan od nezaobilaznih motiva u književnosti i filmskoj umetnosti. Kod nas je poznata pripovetka Milovana Glišića Posle devedeset godina po čijim je motivima snimljen i horor film Leptirica.

GEOGRAFIJA

Selo Medveđa kod Kruševca, vodenica u selu Zarožje kod Bajine Bašte

ISTORIJA

Najstariji sačuvani zakoni koji zabranjuju spaljivanje «vukodlaka» potiču još iz sedmog veka. Zakonik srpskog cara Dušana predviđa kazne za one koji iskopavaju «vampire» i sažižu ih radi uništenja. Pravu senzaciju u svetu izazvao je slučaj «otkrivanja vampira» u selu Medveđa 1730. godine (tada je ovaj deo Srbije bio pod austrijskom vlašću). U Medveđu je stigla komisija sačinjena od lekara i oficira, a njeni zvanični rezultati su stigli i do berlinske Akademije nauka. Tada je reč vampir stigla u Evropu, još uvek punu sujeverja, i ušla u opštu upotrebu. Onda su se umešali Irac Brem Stoker i rumunska legenda o Drakuli, i Srbi su izgubili «autorstvo» kada su u pitanju vampiri.

ZNAČAJNE LIČNOSTI

Poznati srpski vampiri: Sava Savanović, Petar Blagojević, Arnaut Pavle. Prvi je iz legende, a druga dvojica su stvarne ličnosti iz XVIII veka, kojima je iz sujeverja dodeljena vampirska «slava».

srpskikod


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 58 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker