Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:02


Autoru Poruka
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Skandinavska mitologija  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:32
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
LOKIJEVA DECA


Kada je Odin spoznao sebe u dalekoj zemlji džinova - ledenih džinova, džinova - planina, troglavih džinova sa vučijim glavama, monstruoznih veštica, nastavio je putovanje bez zaustavljanja i bez borbi sa zlim silama sve dok nije došao do sredine Jormungandovog tela. Jormungand je još uvek rastao i dostizao je fantastične razmere. Odin ga je uhvatio svojim snažnim rukama i bacio u najdublji deo okeana. Tamo, na dnu okeana, Jormungand je nastavio da raste, sve dok nije shvatio da njegov rep počinje da ulazi u njegova usta. Posle ovog saznanja da je opasao zemlju prestao je da raste i ostao da leži na dnu tih i miran. Kada je Odin bacio Jormunganda u okean i time oslobodio svet njegovog odvratnog prisustva, krenuo je ka kući Lokijeve žene.
Vrata su bila širom otvorena i zla veštica-majka sedela je na stolici. Sa jedne strane stajala je Heka, najmonstruoznija od svih čudovišta i žena. Mnoštvo džinova koračalo je dugim koracima iza Odina da bi izbliza videli čudnu Lokijevu decu pre nego što ih Odin ukloni. Fenrir i zla majka su ga posmatrali ukočenim pogledima, ra-dosnim i divljačno sjajnim. Odin se bez straha približavao odlučnim korakom, posmatrajući ih hrabro i nemilosrdno.
„Čudesna kćeri Lokijeva", obratio se Heli, ,,ti imaš glavu kraljice, dostojanstven izraz i velike prodorne oči. Ali tvoje je srce okrutno oružje i ubija sve što je dobro. Bez sumnje, za tebe ipak postoji kraljevstvo. U beskonačnoj dubini postoji mesto gde se bacaju hladni leševi, gde duše tumaraju bez cilja". Tada Odin stvori donji svet blizu Niflhejma i Hela propade kroz zemllju, niže i niže, ka bezdanu bezdana, gde je onda postala vladarica avetima u svom do mu zvanom Helhejm. Njeno kraljevstvo je bilo ogromno. Imala je pod svojom vlašću devet dugih i dubokih područja.
Posle ovoga Odin je poželeo da Fenrir pođe sa njim, obećavajući mu da neće biti prognan kao njegov brat i sestra samo ako svoju divljačnost zameni za hrabrbst a ako bude poslušan i pokoran. Fenrir je pristao. Tako je Odin krenuo na put preko okeana, izašao iz Jotunhejma i prešao granicu zemlje sve dok nije došao do nebeskih brda koja su nežno držala severno nebo u svoj njegovoj svetlosti. Tamo je pola u oblacima a pola na vrhu planine sedeo Heimdal, čuvar drhtećeg mosta Bifrosta koji je povezivao nebo i zemlju. Heimdal je bio visok beli Van, sa zlatnim zubima i veličan-stvenim rogom koji se zvao Gialar i koga je čuvao skrivenog ispod korena Igdrasila. Kada bi on duvao u njega zvuk koji bi se izvio opasao bi čitavu zemlju.
Odin nikada ranije nije upoznao Heimdala niti ga je ikada video. Aji nije prošao pokraj njega bez reči. Naprotiv, želeo je da mu postavi nekoiiko pitanja. Tako mu je postavio tri pitanja: Sa kim ima čast da govori. Ko su bili njegovi roditelji, i treće, kako može da objasni svoje prisustvo na ovom mestu i svoje znanje.
„Moje je ime Heimdal", odgovorio je čuvar Bifrosta, ,,i sin sam devet sestara. Rođen sam u počecima vremena na granicama zemlje. Hranio sam se moćju zemlje i hladnoćom mora. Moje vaspitanje je bilo tako savršeno da ja trebam sna koliko i ptica. Mogu da vidim na stotine milja oko sebe, kako danju tako i noću. Mogu da čujem jasno travu kada raste i vunu na leđima ovaca. Ja sam oduvek i zauvek ću biti čuvar drhtećeg mosta koji pazi da preko njega ne predju džinovi, zle veštice i patuijci". „Je li i Aesirima zabranjeno da pređu Heimdaie?" „Moraš li čuvati most i od njih?" „Naravno ne", odgovorio je Heimdai. Svi Aesiri i heroji mogu slobodno da stupe na njega i čak će za njih biti dobro ukoiiko ga pređu. Ja znam da se tamo nalaze tri svete devojke, veoma moćne, kroz čije hladne prste protiče zlatna nit vremena i sudbine." „Dosta Heimdale", prekinuo ga je Odin, „sutra ćemo doći i preći preko Bifrosta."
Odin se potom oprostio od Heimdala i pošao svojim putem, natrag u Asgard. Fenrir ga je pokorno pratio iako sa ne baš mnogo uživanja, razmišljući o novim čudima za koje je čuo. „Bifrost, svete devojke, niti vremena. Šta to sve znači? Ovako razmišljajući i čudeći se on je išao penjući se asgardskim bregom. Prošao je kroz zlatnu kapiju grada, ušao u palatu Gladshejm i na kraju u dvoranu Valhalu. Baš u tom trenutku Aesiri i heroji okupili su se za večernji obrok. Odin je bez reči seo na svoje mesto potpuno odsutan mislima. Počeo je da seče velikog vepra Sehrimnira koga su svake večeri jeli i koji je svako jutro ponovo oživljavao. Nikom nije palo na pamet da uznemirava velikog oca Odina bilo kakvim pitanjima. Oni su shvatili da on misli o nečem važnom i pošto su Aesiri jedna pristojna, rasa čekali su da se večera završi pa da onda počnu sa pitanjima.
Fenriri je za sve to vreme sedeo preko puta prelepe Freje. Ona, najlepša i najdivnija, koja nikada u svom životu nije videla ništa ružno, prekrila je lice rukama i vrisnula. U tom trenutku svi Aesi-ri su skočiii da vide šta se dogodilo. Odin je pogledao Fenrira i izdao naređenje da ga neko nahrani. „Posle toga", nastavio je on, ,,ja ću vam ispričati šta sam sve video i doživeo." ,,To je sve lepo oče Odine", odgovorila je Freja, ,,ali ko će da nahrani vuka, ko će da nahrani tu zlu i nevaspitanu zver?" ,,To ću ja sa zadovoijstvom uraditi", uzviknuo je Tir, koji je više od svega voleo avanture. Zatim je uzeo tanjir i u njega stavio komad mesa, istrčao napolje dok je za njim, urlajući i njuškajući, potrčao Fenrir.
Posle ovoga svi su seli i pričekali da se Tir vrati i da Odin počne da priča svoje doživljaje, najzad došao je i Tir, seo za sto i Odin je počeo da priča. Pričao im je sve što je video, doživeo i čuo, te na kraju svega o belom Vanu i drhtećem mostu. Govorio je o nitima vremena i svetim devojkama. Aesiri su bili veoma tihi dok je Odin govorio. Na kraju, kada je završio, svi su sedeii zamišljeni i u svojim glavama tražili moguće odgovore na sve te čudne stvari. Prva je ustala Friga. „Hajdemo moja deco", rekla je ona podižući se od stola, „hajde da odemo i pogiedamo o čemi se radi." Ali Odin je smatrao da je mudrije da sačekaju do sledećeg dana i da na put krenu u ranu zoru. Aesiri su se bez prigovora priklonili njegovom mišljenju.
U zoru sledećeg dana Aesiri i heroji pripremiše se za daieki put. Međutim Vaniri su im pomogli da stignu veoma brzo do Heimdala. Niord je došao sa obaie mora zajedno sa ostalim vetrovima i poneo je Aesire ka Bifrostu i tako njihovo putovanje učinio jednostavnijim i interesantnijim. Kada su stigli do Heimala svi su osećali pomalo žaljenje što je putovanje tako kratko trajalo. Ali Heimdai je bio sretan što ih vidi, ako ne zaista u srcu, onda se bar tako pravio iz obzira prema njima. Smatrao je da je dobro što su Aesiri došli da vide Bifrost i tajnu koja se nalazila na njemu. Nije Heimdal toliko bio sretan zbog njihovog prisustva. On je bio sretan i kada je bio sam jer je tako navikao. „Dođite svi", rekao je Heimdal Aesirima, pružajući svoje duge bele ruke u znak dobrodošlice. Dođite svi. Ah, ovde je i Niord! Kako si rođače?" Naime, Niord i Heimdal su bili u rodu.
„Kako je slatko i sveže ovde gore", primetila je Friga, gledajući oko sebe i osećajući da to treba da kaže iz pristojnosti. ,,Ti si veoma sretan Heimdale", nastavlia je ona, „uvek imaš tako divan pogle oko sebe. Mora da je divno biti čuvar ovog predivnog mosta. ,,Uistinu, Friga je iskreno rekla da je most predivan, jer na zemlji nikada nije videia tako nešto.
,,Bifrost,Bifrost!", uzvikivali su Aesiri iščuđavajući se na Heimdalovo zadovoljstvo. ,,Na najvišoj tački mosta", rekao je on, „nalazi se vrelo gde se nalaze tri devojek koje određuju sudbinu. Zovu se Norne. To su Urd, Verdandi i Skuld. Želite li da ih vidite danas?" ,,To ćemo i uraditi", uzvikivali su Aesiri u jedan glas. „Brzo Heimdale, otključaj zlatnu kapiju mosta!" Tada je Heimdal uzeo svežanj ključeva, gurnuo jedan u dijamantsku bravu i kapija se otvorila uz tužan zvuk, kao kad kiša kaplje niz lišće posle nevremena. Aesiri su u gomili krenuli prema kapiji ali kada je Tor trebao da kroči na most, Heimdal je ispružio ruku i zaustavio ga. „Veoma mi je žao Tore ali ti ne možeš preći. Ti moraš da ideš do izvora sam drugim putem. To je zbog toga što si toliko snažan i težak da ako staviš svoje stopalo na Bifrost on će se razbiti na komade ili će se zapaliti od trenja između njega i tvoje noge. ja ću ti reći kojim putem da ideš. Tamo su dve reke oblaka. Zovu se Kormt i Ermt. Ako ih pregaziš ti možeš doči do izvora Urda iako su njihove reke oblaka brze i duboke."
Posle Heimdaiovih reči Tor se sklonio sa kapije mosta uznemiren i ojađen. „Jesam li ja krenuo na put da se srdim", rekao je on, ,,na svoju vlastitu snagu? Na kraju krajeva, šta su za mene Urd, Norne, Kormt i Ermt? Najbolje bi bilo da se vratim natrag u Asgard."
,,Ne Tore", rekao je Odin, ,,ja te molim da ne činiš takvu glupost. Preklinjem te, razmisli ponovo. Kormt i Ermt su stvoreni zbog tebe a Bifrost za nas. To je tako i ti tu ništa ne možeš. Svima će nam značiti da dođemo do Urda. Sudbinu dosežemo ili preko reke oblaka ili preko Bifrosta!"
Tada je Tor ostio kako se njegova srdžba smanjuje i kako ga ispunjava kajanje zbog onoga što je rekao. I bez gunđanja i oklevanja skočio je u dubinu užasne oblačne reke čija je tamna para zatvorila njemu vidik. Pošto više nisu mogli da ga vide, Aesiri su krenuli preko svetlucavog mosta Živahni, raspoloženi, osećali su veliko zadovoljstvo dok su se približavali izvoru. Na mestu gde su bili najčistiji oblaci dosegli su najvišu tačku mosta Tor je već bio tamo, umoran i malaksao ali još uvek smeo. Tada su svi zajedno prošli kroz vrata od čistog obiaka. O, šta su oni videli! Gldajući gore u be-skonačnu visinu kroz ružičasti vazduh spazili su Igdrasilove divne grane, lisnate i meko zlelene, kako se pružaju daleko u beskraj. Ovo snažno zemljin-drvo prožimalo je svojim korenjem čitavu zemlju. Na najvišoj grani Aesiri su spazili palatu u kojoj su živele Norne, toliko svetlu da ih je skor zaslepila. Na susednoj grani bio je izvor Urda. Prskao je hladnom vodom po listovima Igdrasila i neprestano ga podmlađivao. Dva stara labuda kupala su se ispod izvora. Okolo su sedele Norne. Urd, Verdandi i Skuld. Sve tri su bile moćne i tvrdoglave. Jedna od njih je imala glavu pokrivenu tkaninom. Sedeći iznad površine vode gledale su sudbinu u njoj i jedna drugoj dodavale zlatne niti. Verdandi je uzimala niti u ruke i nemarno ih prela, dok joj je Skuld kidala sve što bi ona napravila. Ono što bi ostalo Urd bi dorađivala i doterivala. Niti koje je Skuld prela niko nije mogao videti. Ona nikada nije dolazila do kraja niti i obe sestre su bile umorne od njenog posla.
Aesiri su stajali u gomili i gledali. Bilo je to zaista fantastično. Posmatrali su lice Urd i hranili se mudrošću. Hotimično su pogldavali lice Verdandi i tako pili gorku snagu. Zatim su hitro bacili pogled na veo koji je pokrivao Skuldino lice ali nisu ništa mogli videti. Najzad, punih srca, oni su se iskrali u tišini, jedan po jedan, otvorili vrata, prešli most i pozdravivši se sa Heimdalom, bez glasa, zadubljeni svaki u svoje misli, zaputili se kući u Asgard. Međutim, kasnije je postalo uobičajno da Aesiri putuju k Nornama svaki dan da bi saznali sudbinu.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Skandinavska mitologija  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:32
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
MEDOVINA



Jednoga dana desilo se da je Odin sedeo u tišini pored izvora Urda i tek uveče se popeo na „Vazdužni tron" pritisnut teškim mislima. Otac svih želeo je da vidi palatu patuljaka i da li je ona dovoljno udaljena od Ijudskog sveta, Njegovo oštro oko prodrlo je kroz planine Jotunhejma. To veče, učinilo mu se da je video suze na licima patuljaka.
„Mogu li patuljci plakati", uzviknuo je otac svih, iznenađen onim što je video. Video je kako Fialar i Gialar, patuljci koji su ubili Kvasira, kleče i suze. ,,Da li to oni zaista plaču", pita se otac svih ponovo, ,,i da li se to oni kaju?" Ne, to nisu bile suze. Odin je to najzad shvatio. To je bila Kvasirova krv - zlatna medovina. ,,To su tri, to su tri pleme-nita napitka", rekao je on, „Odhaerir je njegovo ime. I sada će patuljci piti taj napitak koji je život i svetlost i svet će biti preplavljen slatkoćom i srce sveta će umreti."
Ali patuljci nisu pili napitak. Oni su samo probali po jedan gutljaj, samo kapljicu ili dve. Otac mnoštva posmatrao je kako se oni ponašaju. Fialar i Gialar i čitava armija malih tamnih lica, obešenjaka bila je nagnuta nad velikim krčazima i svi su spuštali usne na zlatnu medovinu. Smejali su se užasno, poskakivali kroz vazduh čudesnim pokretima. Zatvorenih očiju prevrtali se preko glave, izbacivali zemlju iz njihovog podzemnog doma poput besnih životinja, kotrljali se po tlu go-voreći besmislene i ružne reči.
Sve ovo su zakuvali Fialar i Gialar koji su sada posmatrali svoju braću koja su se polako skupljala oko njih. Fialar i Gialar su držali govor. Ostali su ih slušali otvorenih usta, stegnutih pesnica, ukočenih pogleda. Na kraju su ih nagradili gromoglasnim aplauzom. Zatim su u dugoj koloni, vođeni crnom zvezdom, naoružani, predvođeni od njih dvojice krunuli podzemnim putem ka Manhejmu s namerom da odatle krenu ka Jotunhejmu.
Džin Vafthrudnir, „stari brbljivac", koji je uvek sedeo u svojoj dvorani smišljajući teška pitanja za bogove, pogledao je ka nebu i izmenio brz pogled sa Odinom. Ali patuljci nisu marili za Vafthrudnira i Odina. Žurili su da što pre stignu do Ifinga. Ifing je bio dugačak potok koji je le-njo proticao obrušavajući se sa vrha brda ka dolini. Ni jedan džin nije bio u stanju da izmeri njegovu dubinu. To je u stvari potok koji zauvek razdvaja Jotunhejm od ostalog sveta. Kada ga je stvorio, Odin je rekao sledeće stihove.
,,Za sva vremena
Na ovom potoku
Nikada neće biti leda.,,
Na vrhu brda patuljci su naišli na džina Gilinga koji je dremao. Oni su znali koliko je Ifing dubok i znali su da ako sada gurnu Gilinga u njega on više nikada neće moći da izađe i udaviće se. Počeli su da raspravljaju o vrednosti tog čina.
,,l ja sam ubio džina", reče jedan patuljak hvalisavo. I možda, ko zna, možda su ga se Aesiri i uplašili. ,,To je sve zbog toga što smo pili Kvasirovu krv", rekli su oni puni samopouzdanja. I tada su uz pomoć hiljada i hiljada malih mačeva, kopalja i štitova, otkotrljali zaspalog džina Gilinga u Ifing.
Otac svih je gledao i kako su patuljci smešno poskakivali pošto su ubili Gilinga i kako su hvalili sami sebe postavljajući se iznad džinova, bogova, Ijudi, sveta.
„Nije za nas tako ponižavajući posao", rekli su oni, ,,da trčimo ispred blistavog Skinvaksa i da stvaramo dan Ijudskoj vrsti, već ćemo mi gospodariti zlatom kao bogovi."
Ali usred ovih budalastih govora zemlja pod njima je počela da se trese i mrak se pojavio između njih i neba. Njihova radost je prestala kao da je neka čarolija pala na njih. Ispustili su oružje, šćućurili se jedan preko drugog i šautali uplašeni. Džin Sutong, Gilingov sin, koga su patuljci upravo utopili, doiazio je u velikom besu sa željom da osveti očevo ubistvo. Patuljci su bili prestrašeni. Džin Giling je dremao i bilo ga je lako savladati, ali budnog džina, Ijutog džina, oni nisu bili u stanju da savladaju. Njihova hrabrost koju su stekli pijući Kvasirovu krv, istopila se. I tako su oni dopustili da ih Sutong sve ponese zajedno sa komadom zemlje na kome su stajali.
Sutong je veoma brzo došao do okeana koji je u tom trenutku bio u oseci. Spustio je komad zemlje zajedno sa patuljcima na pesak u želji da ih voda udavi kada naiđe plima.
„Ovde ste", rekao je Sutong, ,,i ovde će te ostati sve dok vas gladni zeleni talasi ne odnesu." „Ali mi ćemo se onda udaviti", povikali su svi odjednom. Pošto im džin nije odgovarao i pošto se vratio na obalu i seo na jednu stenu, oni su se rastrčali tražeći šupljine i pećine na njihovom „ostrvu". Brčkajući stopalima po plićaku Sutong se smejao i vikao: „Udavite se, udavite!"
Tada se patuljci okupiše i počeše šapatom da se dogovaraju šta da rade. Svaki od njih je nešto predlagao, ali pošto su govorili u jedan glas nikako nisu mogli da nađu rešenje. Tu opštu gungulu prekinuli su Fialar i Gialar. „Nebo postaje tamnije, zvezde se već pojavljuju i Skinfaksi će doći i talasi će početi da se nabiraju, čuće se hrapavi glasovi ćerki morskog kralja. Ali, zašto mi sedimo ovde brbljajući kad možemo nešto da učinimo, da podmitimo džina i da odemo u miru ,,Da, da", vikali su smešni mali Ijudi. Treba mu dati naše kape pune dragulja, ili naše mačeve ili pijuke, fenjere, ili možda da mu obećamo da ćemo mu napraviti ogrlicu od vatre sunca i cveća zemlje. Ili da mu napravimo brod nad brodovima?" „Glupost", rekli su fialar i Gialar, „kako džin da koristi te stvari? Naši mačevi mu ne mogu poslužiti, on ne želi naše krampove ni lampe kada on živi medu snežnim planinama a ne pod zemljom. Ne treba mu ni brod kada on može i ovako da pređe preko mora. To što vi predlažete je besmisleno. Džin voli život, on pije krv, i pohlepan je na zlatnu medovinu." Tada svi patuljci povikaše: „Dajmo mu naša tri krčaga sa Kvasirovom krvlju, naše čudesno piće, Odhaerir!"
Sa visokog trona Odin je čuo sve što su patuljci pričali. „Slatkoća i život, svetlost sveta su tu da zasite džinovu pohotu za hranom i krvlju - to je užas za čovečanstvo", razmišljao je Odin. U tom trenutku on nije strepeo za bogove. Džinovi nisu mogli da prodru do njih.
Sutong je takode čuo razgovor koji je dopirao sa malog ostrva. ,,Kakva je vrednost tog Odhaerira koga vi toliko hvalite", pitao je patuljke. „Odhaerir daje život, Ijubav mudrost, odgovorili su oni. „Šta", pitao je zapanjeno Sutong. „Med i vino, kao krv bogova i mleko zemlje." Tada je Sutong polako podigao stenu i spustio je na kopno u trenutku kada su besni zeleni talasi prekrili mesto gdje je ostrvo stajalo. Patuljci su skakali, smejali se, pevali i trčali ispred Sutonga da bi mu doneli zlat-nu medovinu, Odhaerir, koja se nalazila u tri velika kamena krčaga puna do vrha. Odhaerir, duhovni pokretač.
Sutong je podigao poklopce i zavirio u krčage. ,,Ne izgleda da ga ima tako puno", rekao je on. „Posle svega ne znam da li treba da probam ovo. Ipak, odneću ih kući i dati mojoj ćerki Gunlod da ih čuva.
Odin je dugo razmišljao posle ovog događaja. Bilo je sivo zimsko jutro u Jotunhejmu - led je bio na rekama, sneg na planinama, inje je ispisalo hrapave rune po kori drveća. To je bila poruka bogovima i džinovima a Ijudima je izgledalo kao glupa zimska šala. Sutong je išao svom domu teškog koraka dok je na svojim medveđim plećima nosio Odhaerir, čudesnu Kvasirovu krv, životnu snagu. Odin je čitao poruku: „Ovo je zloslutno Odine, ovo je tama. Mora li zlatna medovina da zauvek bude zarobljena u ledenoj dvorani Sutongova doma?" U trenutku kada je Sutong dao medovinu na čuvanje njegovoj ćerci Gunlod, srce Majnhejma je zadrhtalo i postalo prazno i hladno. Odin je posmatrao sever, jug, istok i zapad, obuhvatajući tako pogledom čitavu Zemlju. „Dođite k meni", rekao je on i dva hitrokrila gavrana doietela su do njega. Izgledalo je kao da doleću iz ničega i u trenutku oni su sa jednog mesta bili u stanju da prelete do nekog drugog. Njihova imena su bila Hugin i Munin i došli su sa krajnjih granica zemlje gde ih je Odin slao svako jutro. Svako veče im je govorio:
,,Ja se plaširn za Hugina Ako se ne vrati kući I još više za Munina."
Nikada se jš nije desilo da se nisu vratili. I oni su ocu svih pričali šta se dogodilo proteklog dana. Ovo veče Muninova pesma je bila tako užasna da je jedino bog mogao da je sasluša do kraja. Hugin je udarao note, jako i slatko. Kada su prenaglašene note osetile i Odinove uši on se spustio sa „Vazdušnog trona" i krenuo da se posavetuje sa Aesirima. Postojao je samo jedan koji je Odinu mogao da da savet. A to je bio Odin lično.
„Odhaerir", počeo je, „koji je božiji dar, mora da se vrati ljudskom, zemaljskom, boravištu. Kreni Munine, kreni Hugine, tražite", završio je Odin i sam krenuvši da traži ni sam ne znajući gde.


Tako je Odin putovao dugo u pravcu Sutongove palate, kroz zavejane puteve Jotunhejma, preko oštrih i visokih stena, preko reka, kroz noć, sve dok jedno letnje jutro nije došao na livadu u zemlji džinova. Devet robova, Trolova, oštrilo je stare zarđale kose. Letnji dan je tek otpočinjao a njima težak posao.
„Izgledate tužni", obratio im se Odin i oni su počeli da mu se vajkaju kako su njihove kose stare i zarđale i kako nemaju dobar brus da ih naoštre kako treba. Na ove njihove reči Odin im je ponudio da naoštre kose njegovim brusom. Trolovi su oduševljeno prihvatili Odinovu ponudu i vrlo brzo su naoštrili svoje kose, tako da su sada sa lakoćom presecali vlati trave. Ali sada, kada su napokon bili spremni za rad, oni su umesto da rade počeli da se tiskaju oko Odina i da u jedan glas viču: „Daj mi brus, ne daj ga meni, meni, meni . . . ", derali su se tražeći od Odina da im pokloni brus. Sve to vreme Odin je mirno stajao među njima i povremeno bacao brus u vazduh hvatajući ga u padu. U tim trenutcima kada se brus nalazio u vazduhu trolovi su pokušali da ga uhvate skačući oko Odina i oslanjajući se u žurbi jedan o drugog rukama i kosama. Otac svih je gledajući ka horizontu bio veoma zamišljen. Nije znao šta da odluči. Kada je pogledao dole bio je iznenađen i žalostan. Video je trolove kako leže mrtvi do njegovih stopala pobijeni oštrim kosama jedni od drugih. „Ovo je zla zemlja", rekao je Odin posmatrajući mrtve trolove, ,,i ja sam taj koji je doneo zlo".
Odin je nastavio putovanje sve dok nije došao do kuće Sutongovog brata Baugija. Kada ga je Odin zamolio da mu da prenoćište Bau-gi je počeo da mu se žali šta ga je tog dana snašlo. „Vidiš ovo seno prijatelju. Ja imam veliko polje na kojem ga skupljaju za mene moji robovi. Međutim, danas sam ih oko podne našao mrtve. Sada sam moram da sakupim seno a ne znam kako ću kada leto u Jotunhejmu traje tako kratko". „Dobro", odgovorio mu je Odin, „nisam baš nevičan radu a i ti ćeš me sigurno nagraditi kada završimo posao. Meni nije ispod časti da radim umesto devet robova". „Šta je to što ti želiš za nagradu", pitao je Baugi. „Zlatna medovina, Odhaerir, koju je Sutong dobio od patuljaka i koju čuva njegova ćerka Gunlod. ,,A to", rekao je Baugi, ,,to nije tako dobro za mog žednog kosača ali ako toliko želiš imaćeš to. To je naš dogovor".
Tako je Odin radio za Baugija čitavo leto. Umesto devetorice radio je jedan. I kada je poslednje polje pokošeno i zimska izmaglica počela da se prikuplja nad Jotunhejmom, bog i džin su počeli da razgovaraju o dogovoru koji je postojao izmedu njih. „Otići ćemo zajedno Sutongovoj kući", rekao je Baugi, ,,i moj brat će ti morati dati napitak koji ti toliko želiš". Ali kada su njih dvojica došla kod Sutonga i pitali ga za medovinu, on se naljutio i nije više hteo ni reči da čuje o tome. „Ti nećeš to sam da piješ brate", vikao je Bougi. „Ti možeš da uzmeš koliko hoćeš i kada hoćeš, dok ovaj čovek koji je radio noć i dan za devetoricu robova i nije stao, ne može da uzme ni jedan gutljaj". „Odhaerir je za nas džinove", besno je odgovorio Sutong", a moja ćerka dobra čini što ga čuva od patuljaka, Ijudi, utvara, heroja i Aesira. To mora biti čuvano svim snagama Jotunhejma, burnim talasima i beskrajno dubokim jamama".
Baugiju je posle ovoga postalo jasno da nema šta više da traži i predložio je Odinu da se vrate nazad i popiju po pivo. Ali Odin nije hteo da odustane od svoje namere tako lako. „Ti si mi obećao napitak od zlatne medovine", rekao je on Ijutito. „Ako ti ne možeš da mi ga daš onda sedi pokrej mene i gledaj u kameni zid dok ne vidiš šta i ja!"
Tako su Baugi i Odin sedeli zajedno dugo, dugo, sve dok svojim pogledima nisu napravili malu rupu u kamenu. Noću, kada je Sutong zaspao i kada je Gunlod zaspala i dok je zlatna medovina sijala u dnu pećine, Odin je gledao u pravcu Asgarda i rekao:
„Uhvati me, ja sam sa tišinom
Dobro napravljen oblik
Ja ću stvoriti
Za korist nekih stvari
Mudar oblik".
I tada se mudri Asa pretvorio u crva koji se uvijajući zaputio ka maloj rupici što su je provrteli svojim pogledima Odin i Baugi.
„Džinovi putevi su iznad mene Džinovi putevi su iza mene".
Samo to je još rekao i nestao je u kamenoj odaji. Čim je stupio u pećinu gde je spavala Gunlod on je uzeo svoj normalni lik. Odin je bio iznenaden kada je video tako iepu devojku-džina. Bio je iznenađen i žalostan. „Kako mogu da dopustim da zbog mene plače ako joj uzmem zlatnu medovinu? Kako da odem i da uzmem zlatnu medovinu a da ona ne bude pogođena?" I Odin je osetio toliku samilost prema divnoj ženi da je čak pomislio da se vrati u Asgard bez medovine. Ali, to je bilo nemoguće. Odin nije smeo da se vrati bez Odhaerira. U svetlu Odinovog pogleda Gunlod se promeškoljila i otvorila oči. Ona nije znala ko je čovek ispred nje, ali kada je on upitao nju za njeno blago ona jednostavno nije mogla ništa da krije. Ustala je sa zlatne postelje, njene plave oči topile su se nežnošću letnjeg neba i ponudila je Odinu Odhaerir koji je do tada čuvala puna vere. Kleknula je ispred Odina i rekla: „Pij, jer ja mislim da si ti bog". Odinova duša je zadrhtala kad je napitak koji donosi ljubav prošao kroz njegovo telo.
„Zbog čega plačeš Gunlod? Zašto? Zar mi nisi rekla sama da uzmem tvoje blago, ti više ništa ne čuvaš. Odhaerir je samo za bogove. Patulici su ga dali za svoje živote. Džinovi su ga izgubili zbog ljubavi a bogovi dobili zbog sveta. To je za Aesire i za ljude. To je Odinova krađa, to je Odinov dar", završio je Odin.
U međuvremenu Odin je raširio orlovska krila i poleteo sa visoke litice, gde je bio Sutongov dom, pravo ka Asgardu. Jadna Gunlod, izgubila je u istom trenutku svoje blago i Asu. Kako je bila hladna pećina u kojoj je ona sedela usamljena i tužna nakon Odinovnog odlaska. Njena svetlost je otišla, ostala je tama. Sedela je plačući na zlatnom tronu.
Za to vreme Odin je leteo hitajući k svome domu. Svi Aesiri su izašli na gradske zidine da bi videli Odinov trijumfalni povratak. I zaista, uskoro su primetili dva orla kako lete ka gradu, jedan je progonio drugog. Progonitelj je bio Sutong koji je saznavši šta je bilo sa njegovim blagom pretvorio u orla i pohitao za Odinom. Sutong je prestigao Odina. Friga je strepela. Aesiri su gledali bez daha. Hladni džinovi i olujni džinovi došii su u gomilama da gledaju. „Hoće li se Odin vratiti među bogove", pitali su se oni, ,,ili će ga Sutong uništiti". Medutim, nije bilo potrebno sumnjati čija će biti pobeda. Odin je trijumfovao. Divna ptica letela je iznad najviše kuće i pevala pohvalnu pesmu, tako snažno da je zemlja Aesira odjekivala. „To je Odinova krađa, to je Odinov dar. To je za Aesire, to je za Aesire!" Ove reči orile su se iz stotine gria.,,I za ljude", dodao je otac svih njegovim snažnim giasom miliona. To je za ljude." „Samo ako imamo dovoljno pameti da ga koristimo", zlobno je primetio Loki. I te reči su bile uvod u nevolje Aesira koje su ih zadesile posle Odinovog povratka.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Skandinavska mitologija  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:33
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
TOROVO PUTOVANJE U JOTUNHEJM


Jednoga dana krenuli su na put za Jotunhejm Tor i Loki. Vozili su se u Torovim kočijama koje su vukle dve koze. To je bila teška metalna kočija i točkovi su okrećući se stvarali zaglušujuću buku. Ta buka je bila tolika da je plašila gospođice iz Asgarda i zbog nje su one drhtale. Ali Tor je tu buku voleo i njemu je zvučalo kao najdivnija muzika.
Tor i Loki su se vozili od jutra do večeri bez prestanka. Kasno u noć stigli su pred jednu veliku seosku kuću. Bilo je to jedno usamljeno mesto koje uopšte nije izgledalo gostoljubivo. No, Tor je sišao sa kočije čvrsto rešen da prenoći baš na tom mestu. Seljak koji ih je primio nije imao hrane i Tor odluči da ubije njegove dve koze i od njih pripravi večeru. Pozva i seljaka, njegovu ženu i decu da mu se pridruže u jelu. Ali pre nego što su počeli da jedu, on ih zamoli: „Nemojte da lomite kosti sa kojih ste pojeli meso već ih samo slažite na jednu gomilu".
„Zbog čega ne možemo da isisamo srž iz kostiju niti da ih prelomimo", rekao je tiho Tialfi, seljakov sin, svojoj sestri Roski. I kasnije dok su jeli desilo se da je Tialfi držao jednu kost sa puno sočne srži unutra. „Nema nikakvog zla u tome ako je polomim", pomislio je. „Bilo bi glupo da ne pojedem tako lepo srž". Kada je Tor okrenuo glavu na drugu stranu on prelomi kost, isisa srž i baci komade kosti na rasprostrtu kožu gde su već ležale ostale kosti.
Niko ne zna da li je Tialfi proveo nemirnu noć zbog onoga što je učinio ali ujutro on je shvatio da Torove molbe nisu bile uzaludne i dobio je lekciju koju je zapamtio za ceo život.
Čim se Tor ujutro probudio uzeo je u šake svoj ćekić Miolnir i kozije kože u kojima su ležale kosti i otrčao do usamljenog mesta u šumi. Tialfi, koji ga je motrio sve vreme, sakrio se iza jednog drveta i čekao da vidi šta će se dogoditi. Tor se sagao nad rasprostrtim kožama na kojima su ležale kosti pojedinih koza i počeo da šapuće neke tajanstvene reči. Kada je izrekao i poslednje slovo Tialfi je video kako se iz čestara pojavljuju dve koze, mlade i jake. Ali tada on primeti da jedna koza malo hramlje na jednu nogu. I Tor je takođe to video. Njegovo čelo se smrklo. Tialfi je pomislio da je najbolje da pobegne daleko, daleko gde ga Tor nikada neće naći. Ali kada je još jednom pogledao Torovo lice, promenio je mišljenje, dotrčao do Tora, bacio se na kolena pred njega i objašnjavajući šta je učinio izvinjavao se za svoju neposlušnost. Tor je slušao i nezadovoljan gledao u daljinu „Pogrešio si Tialfi", rekao je on izdižući se nad njim, ,,ali pošto si ti priznao krivicu greška ti je oproštena. Umesto da te kaznim ja ću te povesti na put i podučavaću te kako treba da poštuješ Aesire". Roska je na ove njegove reči zatražila da i ona ide za svojim bratom i krajem dana Tor je imao još dva verna pratioca koja su ga sledila gde god bi krenuo.
Kočija u koju su bile upregnute dve koze nastavila je put. Tor je zajedno sa svojim pratiocima išao ka čudnoj i nepoznatoj zamagljenoj zemlji Jotunhejm. Prelazili su preko velikih planina, ponekad su išli izmedu neravnih stena, još češće kroz maglu, kroz gustu šumu. Uveče tog istog dana došli su ispred velike kuće čija su vrata bila širom otvorena.
„Ovde možemo udobno da se smestimo i da prespavamo ovu noć", rekao je Tor. Kuća je bila prazna. Bila je prostrana i sastojala se od pet soba. Večerali su u najvećoj sobi i pošto su bili suviše umorni da bi pažljivo obišli ostale odaje, legli su da spavaju svi zajedno. Ali na njihovu nesreću nisu se dugo odmarali. Uznemiriše ih čudni glasovi, stenjanje, gunđanje i brektanje. Ti zvuci bili su glasniji od bilo kojeg životinjskog glasa. Nešto kasnije kuća je počela da se trese tako da se či-ilo da je u pitanju snažan zemljotres. Tor je skočio na noge i istrčao napolje. Kada je pogledao u šumu nije mogao da vidi nikakvog neprijatelja. Loki i Tialfi su se smestili u jednom uglu sobe nadajući se da tu neće biti više uznemiravani. Tor je ostao na vratima držeći Miolnir u ruci motrio je prilaz kući celu noć.
Uskoro je svanulo i Tor je krenuo dublje u šumu. Tamo je legao na zemlju i gledao ka krošnjama divovskog drveća. Tada je ugledao čudan neobičan ljudski oblik od koga je dolazio tako snažan dah da je talasao okolne krošnje. Tor se podigao i hrabro zakoračio ka ovom moćnom monstrumu da bi ga bolje osmotrio. Uskoro je stajao ispred džina koji je stajao na uzvišenju i posmatrao ga svojim zamagljenim očima, velikim kao dva planinska jezera.
,,Ko si ti", pitao je Tor napeto ga posmatrajućl, ,,i zašto praviš onako užasne zvuke i ometaš nas u spavanju".
„Moje ime je Skimir", odgovorio je džin strogo, ,,i ne treba da te pitam ko si ti. Ti si mali Asa Tor iz Asgarda. Ali, molim te, reci mi šta ćeš ti sada uraditi?" Dok je to govorio on se sagao i podigao kuću u kojoj su Tor i njegovi drugovi proveli noć, a koja uistinu nije bila ništa vuća od njegove šake.
Tor je protrljao oči jer je mislio da sve ovo sanja. Zatim se malo prenuo i podigavši Miolnir fiksirao svojim pogledom džinovo lice. „Vreme je da saznaš Skimire da sam došao u Jotunhejm da se bijem i pobedim zle džinove kao što si ti. I sada sam spreman da oprobam moju snagu protiv tebe".
„Probaj onda", povikao je sa ironijom džin. I Tor, bez i jedne reči, baci Miolnir ka džinovoj glavi. ,,Ha, ha", nasmejao se džin, da li si me ti to dodirnuo listom?" Ponovo je Tor zgrabio Miolnir, koji se uvek sam vraćao u njegovu ruku koliko god ga daleko bacio, i hitnuo ga ponovo svom snagom. Džin je podigao ruku ka svom čelu. ,,Ja mislim da žir pada na moju glavu". I treći put je Tor zamahnuo ali i ovog puta džin mu se smejao iz sveg glasa. ,,Na drvetu je sigurno ptica čije perje pada na moje lice".
Tada, bez prethodne opomene, on je udario o šumsku stazu tako da je šuma odjeknula. „Uzvišeni Tore", počeo je on, „daću ti mudar savet pre nego što krenem. Kada budeš stigao u Utgard ne budi tako siguran u sebe. Ti misliš veoma loše o meni, velikom čoveku, ali ti nisi mnogo veliki koliko ti misliš da jesi. Ti si vrlo loše vaspitan. Vrati se tamo odakle si i došao i budi zadovoljan što si nešto naučio o sebi na tvom putovanju kroz Jotunhejm". „Pristojan ili ne ja dobro znam šta radim", vikao je Tor na džina. Srešćemo se mi ponovo a tada ćemo nešto više saznati jedan o drugom!"


Džin se nije ni okrenuo da odgovori i Tor i njegovo društvo su, pošto su jedno vreme gledali za njim, nastavili putovanje. Pre nego što je sunce nestalo sa neba oni su izašli iz šume i u rano veče našli su se na prostranoj neplodnoj ravnici gde se nalazio veliki grad čiji su zidovi bili napravljeni od tamnog kamena. Bio je to hrapav kamen, grubo istesan, i zidine su biie tako visoke da je Tor morao da izvije glavu da bi mogao da im sagleda kraj. Kada su se približili ulazu videii su da su kapije zatvorene i puste. Međutim, prostor između šipki je bio tako veliki da je čitava družina sa iakoćom prošla između njih. Ulice grada su bile zanemele, prazne, sablasne. Koračali su ne osvrćući se ni na šta. Uskoro, došli su do visoke zgrade čija je kapija bila otvorena.
„Hajdemo unutra i saznajmo šta se dešava ovde", predložio je Tor i svi su ga poslušali. Čim su prešli prag našli su se u prostranoj dvorani. Stolovi su bili poređani jedan do drugog, kamene stolice su stajale okolo i na svakoj je sedeo po jedan džin. Svi su izgiedali hladno, ukočeni kao da su mrtvi. Jedan od njih je sedeo na izdignutom tronu i Tor je pretpostavio da im je on vladar. Stoga se približio podnožju njegove stolice i, pozdravio ga.
Kralj džinova ga je nemo posmatrao i bez ustajanja odgovorio: „To je, ja mislim, glupi običaj da se umornim putnicima postavljaju pitanja o njihovom putovanju. Ja i bez toga znam da si ti mali Asa Tor, mada je u stvarnosti moguće da si ti veći nego što izgledaš. Ali ovde vlada praviio da niko ne može da sedne za sto sve dok ne izvrši neko junaštvo. I zato hajde da čujemo na koje načine ti i tvoji pratioci možete da se proslavite ovde pred nama i tako zaslužite društvo džinova".
Posle ovog govora, Loki, koji je stajao iza Tora, obazriv kao i uvek, istupio je. „Junaštvo kojim sam se ja proslavio", otpočeo je Loki, ,,to je jelo i to sam sklon da učinim sa najvećim zadovoljstvom. Stavite hranu ispred mene i hajde da vidimo, da li bilo ko od vas može da završi pre mene".
„To junaštvo o kome ti govoriš je jedno od mnogih i ne treba da bude prezreno", rekao je kralj. Tu je jedan kome će biti zadovoljstvo da se oproba protiv tebe". „Hajde Logi, obratio se kralj jednom od svojih, „smatraj se pozvanim da se takmičiš". Logi je bio visok, mršav, žu-tog lica i približavao se sporog koraka. Veliko korito sa mesom bilo je postavljeno na sredini sale. Loki je seo sa jedne strane, a Logi sa druge. Na dati znak počeli su da jedu. Svi džinovi su gledali u njih. Za nekoliko trenutaka oni su se našli na sredini korita. To je značilo da su za isto vreme pojeli jednake količine mesa. Međutim, videlo se da Loki jede samo meso a da Logi jede i kosti i meso. Tada su džinovi zaklimali svojim velikim glavama i posle kraćeg dogovaranja odlučili da Loki bude pobednik.
Tada se kralj obratio Tialfiju i pitao ga šta on može da uradi. ,,Ja sam među mladima u mom selu pojam brzine", odgovorio je spremno Tialfi, ,,i ja ću, ako se ti slažeš, pokušati da trčim brže od bilo koga ovde". ,Ti si izabrao gospodarsko junaštvo, ali moraš biti izuzetno dobar da bi mogao da trčiš brže od bilo koga ovde!"
Tada on pozva vitkog mladića, cije je ime bilo Hugi i čitavo društvo na čelu sa kraljem napusti salu i pošto prodoše kroz kapiju grada, zaustaviše se na livadi. Tu se nalazila trkačka staza. Na dati znak, Hugi i Tialfi su krenuli. Tialfi je trčao brzo, brzo kao da je irvas progonjen od vukova, ali Hugi je trčao mnogo brže. Prošao je okret-nicu, okrenuo se oko nje i sreo Tialfija na pola puta.
„Pokušaj ponovo Tialfi", smejao se kralj. Tialfi i njegov protivnik startovaše još jednom. Tialfi je ovog puta trčao takvom brzinom da je jedva dodirivao stopalirna zemlju, brz kao orao kad iz svog planinskog gnezda napada žrtvu u dolini. Ali uprkos takvoj brzini stigao je na cilj nešto posle Hugija.
„Ti si sigurno dobar trkač", rekao je kralj, „ali ako misliš da nam se pridružiš na gozbi moraš pokazati mnogo više. Pokušaj još jednom. Međutim, treći put Tialfi je već bio umoran, i iako je trčao najboije što je mogao, stigao je na cilj neposredno iza Hugija. Džinovi su ponovo pogledali jedni druge i jednoglasno zaključili da više nema potrebe za daljim takmičenjem i da je Tialfi poražen.
Sada je bio red na Tora i sve društvo ga je nestrpljivo posmatralo sve dok utgardski kralj nije i njega upitao koje će junaštvo da izabere.
,,Ja ću pokušati da pijem više od bilo koga od vas", rekao je Tor kratko. Uistinu, on se nije ni trudio da uradi nešto vredno s obzirom na to kakvo je to društvo bilo. Kralj Utgarda je sačekao da džinovi za- uzmu svoja mesta i tada je naredio sluzi da donese čaše sa pićem. Te čaše je on nazvao „čašama kajanja", što je izgleda bilo zbog toga što su morale da se isprazne u jednom mahu. „Najsnažniji mogu da isprazne čašu iz prvog puta. Nekima to polazi za rukom iz drugog puta a nekima tek iz trećeg", rekao je kralj Toru.
Tor je gledao u čašu, dugo je razmišljao, ali pošto je bio žedan prislonio je na usne i nagao. Mislio je da će je isprazniti u jednom gutljaju. Kada ju je spustio na sto na svoje iznenađenje primetio je da je puna skoro do vrha. ,,Ha, ha", vidim ja da ti čuvaš snagu za drugi pokušaj", rugao se kralj. Bez reči, Tor je ponovo podigao čašu i počeo da pije svom snagom sve dok nije ostao bez daha i kada je spustio čašu tečnost je ostala na samom dnu, jedva ga pokrivajući. „Ako misliš da uzmeš i treći gutljaj", obratio mu se kralj, ,,u opasnosti si da umreš. Pogledaj Veliki Tore, ako ti ne uspeš u tvom junaštvu, kakvo mi onda junaštvo možemo da očekujemo od vas Aesira?" Dok je kralj ovo govorio, Tor je osećao kako bes u njemu sve više raste i pošto je dohvatio čašu nagao je iz nje i držao je tako nagnutu duže nego ikada ranije. Međutim, kada je pogledao unutra, spazio je da je tečnost i dalje na dnu. Umorno i razočarano spustio je čašu i izjavio da više ne želi da pokušava. „To je zaista iskreno rečeno", odgovorio mu je kralj, ,,da Asa Tor priznaje da ne može da se nadmeće sa nama". ,,Ne", viknuo je Tor, ,,ja ću pokušati da ostvarim junaštvo koje ti odrediš". ,,Dobro", rekao je kralj, ,,to je igra kojom se zabavljaju naša deca. Do sada sam misiio da ti ne govorim o tome da ti ne bi pomislio da te potcenjujemo, ali sada mislim da će ti to junaštvo upotpunosti odgovarati. To je detinjasta zabava. Treba samo da podigneš moju mačku". Dok je on to govorio u salu je uskočila zelena mačka i Tor je hitro iskoračivši ispružio šaku i obuhvatio mačku. Prvo je pokušao blago da je odigne. Kasnije je morao da steže sve jače i jače, dok se bol ocrtavao na njegovom licu. Njegovi mišići su bili zategnuti do maksimuma i na kraju kada je već mislio da neće uspeti, podigao je jednu šapu. „Baš kao što sam i mislio", smejao se kralj dok je posmatrao lica ostalih džinova. „Svi ćete se složiti da je mačka „velika" i da je Tor „Velika ličnost."
„Ako ti misliš da sam beznačajna ličnpst hajde neka neko od vas, ko god želi izađe i bori se protiv mene", besno je povikao Tor.
„Tačno je Tore, ja znam da ovde niko nije dostojan da se bori sa tobom ali ja zato imam staru prijateljicu Eli koja će se boriti protiv tebe. Ona je u svoje vreme pobedila mnoge bolje i hrabrije ratnike no što si ti Tore".
Istoga časa pojavila se Eli. Biia je krezuba i sasušena i Tor se kolebao da li da se uopšte bori protiv nje. Medutim, nije imao izbora. Eli je prva krenula na Tora. Tor je očajnički pokušavao da se oslobodi nje-nog stiska, ali nije mogao. Borio se sjajno kao pravi veliki Asa ali čudesno osećanje slabosti povećavalo se iz trena u tren sve dok se nije zateturao i pao. Na ovo, svi džinovi su skočili sa stolica i počeli da galame i tako daju oduška svom oduševljenju. Tada je ustao kralj i proglasio Eli za pobednicu. Time je iskušavanje bilo završeno. Zatim je on zamolio Eli da ode i pošto se noć već primakla pozvao je Tora i njegovu družinu da mu se pridruže za stolom. Tor je sa čudnim osećanjem zbunjenosti i poniznosti prihvatio predlog kralja kulturno i pokazao time kako i grubijan može da bude prijatan i stvori oko sebe dobro raspoloženje.
U zoru, kada su Tor i njegovi pratioci napustili grad, kralj ih je lično otpratio do kapije i Tor je tek tada primetio da je on sličan Skimiru koga je sreo u šumi pre nego što je došao u Utgard. „Pođi sada Tore" rekao mu je džin sa osmehom, ,,ali mi prethodno reci, da li sam ja bio u pravu kada sam ti rekao da ćeš ovde naći većeg čoveka od sebe?" „Priznajem krivicu", odgovorio je Tor, ,,ali ja sam se oslobodio krivice, da sam najbolji u svemu, pokornošću. Znam da će se u Jotunhejmu za mene govoriti da sam čovek male vrednosti".
„Neće", povikao je džin srdačno. „Ja te nikada ne bih doveo u grad da sam znao koliko si ti zaista hrabar i moćan. Budi siguran u to. Ja ću ti reći istinu Tore. Sve ovo vreme obmanjivao sam te čarolijama. Kada si me sreo u šumi i bacio čekić ka mojoj glavi mogao sam da pogi-nem, ali sam bio zaklonjen iza jednog planinskog vrha i ti si tvojim teškim čekićem napravio tri velike doline na toj planini. Na sličan način sam obmanuo i Lokija koji je zaista jeo veoma brzo. Logi je bio vatra koja pohlepnim plamenim jezikom uništava sve: Kosti, meso i korito. Tialfi je najbrži trkač od svih smrtnika koga sam ikada video, ali mršavi momak Hugi bio je moja misao. A šta može da bude brže od misli? Slično je bilo i sa tobom. Kada si pio iz roga, s druge strane se nalazio okean i kada budeš došao na njegovu obalu ti ćeš videti koliko se voda povukla. U budućim vremenima, Ijudi će se čuvati da ne budu na moru kad je oseka, odnosno, Torov gutljaj". Ono što ti se dogodilo sa mačkom takođe je prevara. To u stvari nije bila mačka. To je bila velika midgardska zmija Jormungand koji svojim monstruoznim telom obmotava čitav svet. Kada sam video da je tebi pošlo za rukom da je pomeriš, zadrhtao sam zajedno sa svim ostalim džinovima. Takođe ne moraš biti posramljen porazom koji ti je nanela stara žena Eli. Nje nikada nije bilo, niti će je biti. Ona je bila plod moje volje.
Sada se moramo rastati i bilo bi bolje za tebe da više ne dolaziš ovamo".
Posle ovih reči Tor je podigao Miolnir i bio spreman da ga baci na džina svom snagom ali pre nego što je stigao da nacilja, kralj Utgarda je nestao. „Kako sam bio glup", ljutio se Asa Tor, ,,da dopustim da me prevari jedan obični planinski džin". ,,Ah", začuo je glas koji je dolazio odozgo, ,,ja sam ti rekao da na ovom putovanju učiš da bi sebe spoznao bolje. To i jeste svrha putovanja".
Tor se hitro okrenuo misleći da je Skimir iza njega ali kada je pogledao oko sebe nije ga nigde video. Medutim, visoka prilika, dodirujući oblake i vrhove planina, videla se na horizontu kako polako gazi preko polja.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Skandinavska mitologija  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:33
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
TOROVA BORBA
SA JORMUNGANDOM
I POTRAGA
ZA MEDOVINOM



Kada je Tor pošao iz Jotunhejma ka Asgardu, put ga je naneo kroz kraljevstvo morskog kralja. Stari Aegir je priredio svečanost na koju je pozvao sve Aesire. Sa kratkog rastojanja Tor je slušao i gledao šta se dešava na morskoj obali u širokim koralnim pećinama. Biio je to lepo za videti. Pećina do pećine protezala se duž obale, pune školjki boje svetlećeg zlata. Beli i crveni korali ukrašavaii su u nepravilnim razma-cima unutrašnjost svečane sale. Umna čeia Aesira počivala su na uz-glavlju sačinjenom od mekih vodenih ploča. Aegirove kćerke, morski talasi, žuborili su slatku muziku i uspavljivale goste.
Tor je ustao i zaputio se prema pećinama. Polako šetkajući ušao je u glavnu salu i tu se sreo sa ocem Odinom. „Dobro veče sine Tore. Kakvo je bilo putovanje po Jutunhejmu?" Torovo lice se namrgodilo „Nije baš bilo prijatno kao tebi ovde oče".
U vazduhu je mirisalo na bes i svađu. Tada je Aegir stao između Tora i Odina. Da bi sprečio neprijatnosti mudri Aegir se setio skorih događaja. „Jedna nečuvena stvar se desiia u mojoj državi", rekao je Aegir pažljivo posmatrajući sve prisutne. „Šta je to bilo", upitao je Niord. ,,Od obala Jotunhejma more se vratilo četvrtinu miije i izgiedalo je kao da džinovi piju iz njega". ,,Da li je to sve što imaš da kažeš oče?" oglasila s jedna od Aegirovih kćerki koja je svirala u njegovoj kosi. ,,Da li je to sve što znaš o čudu koje je zadesilo tvoj dom?" Aegir je ćutao. „Onda slušaj" reče ćerka-talas. Aegir sede na svoje mesto i Aesiri zaustaviše dah. Ostaii talasi su podigli njihove glave i osluškivali. Iz daljine je dolazilo mrgodno talasanje. ,,Ko to govori" pitao je Odin. „To Jormungand govori", odgovorio je besno Tor. ,,I šta kaže?", ponovo je pitao Odin. „Kaže da nisam mogao da ga savladam". Torovo lice se smra-čilo. Aegir je to primetio i pozvao je Tora da popije malo medovine i da se tako oraspoloži. Ali jao, Aeigirova medovina je bila popijena. Vrč je stajao prazan za Tirovim stolom. „Postoji džin koji živi iza burnih talasa na istoku i veoma blizu neba. Njegovo ime je Himir", saopštio im je Tir. Aegiri su ga pogledali ,,On ima vrč", nastavio je on, „koji je dubok jednu milju a sadrži dovoljno medovine za celo naše društvo". „Ako nam Himir pozajmi samo malo mi ćemo moći da dovršimo našu gozbu", dodao je Aegir. „Ali ko će ići na taj opasni put", pitao se zamišljeno kralj mora.
Tada je Tor ustao od stola i počeo da steže svoj pojas snage oko pasa. Stavio je metalne rukavice i uzeo Miolnir u ruku. „Štaa! Ponovo u zemlju džinova Tore?", povikao je Aegir. „Zar mi nisi rekao da želiš milju dubok vrč", upitao ga je Tor. ,,Ja idem da ga uzmem od Himira za tebe. Hoćeš li samnom Tire?", upitao je Tor svog hrabrog brata. Tir je skočio sa zadovoljstvom i dva brata su krenula na put.
Kada su stigli do Himirovog boravišta koje je bilo jedna grubo izdubljena pećina na obali mora, ugledali su čudesnu ženu-džina koja je imala devet glava u kojima su svetlele vatrene oči. Oči su bile raspoređene po svim delovima njenog tela tako da je nemoguće reći na čemu je ona hodala, na glavi ili nogama. Dok su Tor i Tir gledali u nju pokušavajući da odgonetnu šta je to, žena-džin je iskoračila od kućnog praga ka njima i pozdravila ih. Biia je privlačna u sopstvenom užasu. Zlatna kosa joj je padala po ramenima. Njene blage oči dobroćudno su ih posmatrale i uz reči dobrodošlice ona je ispružila ruke i uvela ih u pećinu. Tu im je ponudila jelo i piće i na kraju im rekla da se odmore dok njen muž Himir ne dođe kući.
Kako je noć prolazila i vreme njegovog povratka se bližilo, ona je postajala sve tiša i zabrinutija. Na kraju je progovoriia. ,,Ja se plašim da će moj muž biti ljut kada vidi strance u svojoj kući. Poslušajte moj savet Tore i Tire i sakrijte se iza jednog od ovih kamenih stubova. Moj muž je često mrzovoljan i nije ni približno gostoljubiv kao ja". ,,Mi nemamo običaj da se sakrivamo", primetio je Tor. „Ali vi ćete moći da izađete kad vas ja pozovem", odgovorila je žena-džin. Tako su Aesiri uradili kako je ona predložila.
Dosta kasnije, oni su čuli teške korake koji su dolaziii sve biiže i bliže. Daleki ledeni bregovi su odjekivali i na kraju Himir sa praskom otvori vrata njegove pećine i ljutito uđe unutra. imao je loš dan. Ništa nije ulovio. Njegove ruke su promrzle a ledenice visiie sa obraza. Čim je vatra osvetlila njegovo čelo, žena je videla u kakvom je on raspoloženju. Hitro mu je prišla, uzela njegovu ruku u svoju i sa milim izrazom na licu pričala mu o pristiglim gostima i siatkim glasom preklinjala da ih primi gostoljubivo. Himir nije odgovarao. Ali samo jedan pogled na stub iza kojeg su se krili Aesiri bio je dovoljan da se on rasprsne nadvoje i greda koju je pridržavao pala je uz tresak na zemlju. Osam kamenih vrčeva visilo je na gredi i svi su sem jednog ležali u komadima. Tor i Tir su zakoračili ka sredini prostorije. Međutim njihova bojazan zbog mogućeg sukoba bila je neopravdana. Himir ih je primio učtivo i pozvao da mu se pridruže za večerom.
Za večeru su bila spremljena tri kuvana vola. Tor se bacio na jelo sa velikim apetitom i kada je pojeo čitavog vola pripremio se da odseče komad sa drugog.,,Ti jedeš u ogromnim količinama", primetio je Himir zlovoljno. Ali Tor je bio još uvek gladan i ustao je od trpeze tek kada je pojeo i drugog vola. Tada je Himir ponovo progovorio, besan na Tora što je ostao gladan: „Još jedan dan i ti se Tore moraš sam postarati za svoju ishranu. Ja ne mogu da izdržavam tako skupe goste".
Sledećeg jutra Himir se pripremio da pode na ribarenje i ponudio je Toru mesto u čamcu. „Imaš li mamac za mene?" upitao ga je Tor. „Nemam. Moraš sam sebi da pribaviš mamac", zlobno je odbrusio džin. Tako je Tor bio primoran da zađe u džinovo stado volova i da jednom odseče glavu. ,,Ti nisi u stanju da nosiš toliku glavu", prebacio mu je Himir. I zaista, glava je bila nenormalno velika a pripadala je volu koji se zvao „Slomljeno nebo". Ipak, Tor je sa lakoćom stavio glavu na ra-me i spustio je na dno čamca. Zatim su uzeli po jedno veslo i zaveslali ravnomernim pokretima ka pučini. Međutim, kako su odmicali sve dalje i dalje od obale Tor je veslao sve brže i brže. Na kraju je Tor veslao takvom brzinom da je džin uskoro ostao bez daha. Zamolio je tora da više ne vesla tako brzo. „Uostalom, mi smo na mestu gde ja uvek hvatam najveće kitove", pokušavao je da ga ubedi džin. „Ali ja želim da idemo ka otvorenom moru", o govorio mu je Tor. „Onda ćemo biti u opasnosti Veliki Tore. Ako veslamo dalje doći ćemo u vodu ispod kojih Jurmungand", uplašeno ga je odvraćao od njegovog nauma Himir. Tor se samo smeao i veslao. Uskoro se zaustavio i pošto je stavio volovsku glavu kao mamac bacio je u vodu. Na drugoj strani čamca Himir je lovio kitove.
Veliki Jormungand je namirisao Torov mamac i širom je otvorio svoja monstruozna usta da bi usisao veliku glavu. Međutim, zajedno sa glavom zagrizao je i udicu. Osetio je užasan bol. Počeo je da se otima tako snažno da su Torove ruke u jednom trenutku znale da budu sa obe strane čamca. Ipak Tor još uvek nije ispuštao štap i vukao je tako neverovatnom snagom da su njegova stopala probila dno čamca i potražila oslonac na klizavoj steni. Tada se iznad talasa pojavila zlobna i odvratna glava čudovišta uzdignuta poput planine. U punoj snazi svoje božanske moći, bacajući vatrene poglede na zmiju, Tor je krenuo ka njoj. Čudovište se uzdiglo i popljuvalo ga otrovom. U isto vreme Himirovi obrazi su menjali boju dok je posmatrao tonući čamac ispod svojih stopala. U divljem strahu on je dohvatio nož i presekao uže. Glava zmije je odmah počela da tone ali je Tor stigao da hitne Miolnir svom snagom kroz vodu. Tada je nastala strašna grmljavina u morskim pećinama, stara majka Zemlja se sva zgrčila i ribe su počele bežati ka dnu okeana. Zmija je izronila iznad talasa sa dubokom ranom na glavi daveći se gnevom osvete u svom srcu.
Tužno i tiho Himir je krenuo kući dok ga je Tor pratio noseći čamac i vesla na leđima. Sada je svaki novi pogled na Tora kod džina izazivao pojačan bes. Nije mogao ni da zamisli da će pokazati tako malo hrabrosti u odnosu na njegovog gosta. Osim toga izgubio je čamac i zbog svega toga osećao se tako očajno dok se vraćao kući. Ka-da su došli u Himirovu pećinu i seli da večeraju zajedno, on je počeo da se podsmeva Toru. „Nema sumnje Asa Tore", rekao je on, ,,da ti za sebe misliš da si dobar veslač i dobar ribar mada ništa nisi ulovio danas. Ali možeš li ti slomiti čašu koja je ispred tebe. Šta misliš?" Tor je bez reči zgrabio čašu i udario njom po kamenu. Ali ne! Kamen je bio raznesen u komade a čaša je ostala u komadu. Ponovo je udario još jače po čaši kamenim stubom ali ona je i dalje stajala neoštećena. Tada se desilo čudo. Pojavila se divna žena koja je sedela i prela okrečući toćak. S vremena na vreme mrmljala je stare rune i pevala sage u mekim tonovima. I sada kada je Tor stajao zaprepašten pitajući se kako to da čaša nije slomljena, njegove uši dodirnuo je ženin slabi glas šapućući mu:
„Težak stub, teška stena
Kamenje se lomi i stub pada
Himirovo čelo sve njih lomi".
Tada je Tor dohvatio čašu i udario džina po čelu. Ovog puta čaša se razbila na sitne komade ali Himir je ostao nepovređen. „Dobro si učinio na kraju Veliki Tore, ali možeš ii ti da nosiš milju dugačak krčag na leđima, šta misliš?" Tir je pokušao da ga podigne, ali nije mogao niti za milimetar da ga pomeri. Onda je Tor dohvatio vrč za ivicu i kad je pokušao da ga podigne njegova stopala su propala kroz pod. Sa velikim naporom on je uspeo da ga podigne i stavi na glavu. Zatim je potrčao takvom brzinom da se činilo da sa njegovih stopala dolazi zvonjava zvona. Tako se trljumfalno vratio među Aesire i doneo vrč u Aegirovu palatu.
Vrativši se na svečanost nekoliko puta je pogledao u pravcu Jotunhejma i primetio mnogoglave džinove kako sa Himirom na čelu tragaju za njim. Kao divlja životinja, pretraživao je užasni monstrum svaku šupljinu u ledenom bregu, svaki jarak, tražeći svoju žrtvu. „Iznenadjenje", kriknuo je Tor dok je podizao Miolnir iznad glave i bacio ga tri puta među džinove. U momentu svi su ostali ukočeni, hladni i mrtvi u nepravilnim razmacima duž obale. Jedan sa uzdignutim oružjem, drugi sa glavama isturenim napred, neki uspravni, neki sagnuti, svaki sleden u poziciji u kojoj se zatekao. Tamo još uvek stoje, okamenjeni kao ogromne stene. I još uvek njihovi kameni prsti pokazuju jedni na druge i pričaju strašnu priču o Torovom podvigu i njihovoj tužnoj sudbini. „Dođite svi da uzmete medovinu", vikao je kralj Aegir, dok je Tor spuštao na sto milju dubok vrč. I od tog vremena bilo je uvek dovoljno medovine za sve.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Skandinavska mitologija  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:34
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
FREJ



Frej je bio Van. Njegov otac Niord predložio je Odinu da postane učitelj vilenjacima. Odin je dao svoj pristanak i tako je Frej postao kralj i učitelj ovog malog naroda. Gde god bi Frej prošao dolazilo je proleće i sunce. Cveće je podizalo svoje glavice na zvuk njegovih koraka. Frejov topli dah činio je voće zrelim, žito žutim i ružičastim zrna grožđa kada bi kroz vinograde prolazio. Kada se vozio svojim kolima i kada je meki vetar duvao po njegovom licu vazduh se ispunjavao njegovim mirisom koji se širio saopštavajući svima, „Van Frej je stigao", i svaki poluzatvoreni cvet bi se otvorio, a šuma i polje i brdo, rascvetali bi se u svom njihovom bogatstvu boja.
Pod Frejovim uticajem divni mali vilenjaci zaboravili su na put zla kojim su ranije stupali i sa oduševljenjem su učili sve one lepe stvari kojima ih je Frej obećao učiti još na Odinovom dvoru u Asgardu. Bilo je zaista milina gledati ta mala bića kako trčkaraju oko cveća noseći u rukama mala vedra i skupljajući kapi meda sa polusnenog cveća. Po završetku svojih dnevnih dužnosti oni su se okupljali oko njihovog kralja-proleća, kao pčele oko matice, a on im je pričao o ratovima Ae-sira protiv džinova i o onim starim vremenima kada je on živeo samo sa svojim ocem Niordom u dalekom Noatunu i slušao talase kako pevaju pesme o dalekim udaljenim zemljama.
Na taj način oni su provodili svoje vreme u Alfhejmu. Ali iako je to bio sladak život, Freja je opsedala jedna misao koju je često saopštavao svome prijatelju Skirniru.
,,Ja sam video mnoge stvari", običavao je on da govori, ,,i putovao kroz mnoge zemlje, ali najviše što bih voleo to je da sa Odinovog „Vazdušnog trona" samo jednom pogledam svet". „Samo otac Odin može sedeti na „Vazdušnom tronu", odgovorio mu je Skirnir. Ali ovaj odgovor nije zadovoljio Freja.
Uskoro se Freju ukazala prilika da se popne do Odinovog trona na nebu. Bilo je to jedne tople letnje večeri kada na nebu nije bilo ni oblačka i kada je Odin sa ostalim Aesirima svetkovao u Valhali. Frej nije mogao da obuzda svoju radoznalost i kada su svi vilenjaci zaspali zaputio se ka Asgardu. Stigavši do „Vazdušnog trona" popeo se na prstima do vrha i zauzeo Odinovo mesto. Bilo je tako čisto nebo i mesec se tako jako sijao da se videlo skoro kao po danu.
Frej je prvo pogledao ka Manhejmugde je polako nestajalo ružičasto sunce i gde su se ptice, cveće, životinje i Ijudi pripremali za noćni počinak. Zatim je pogledao ka nebesima gde je ugledao Bifrosta kako miruje a još dalje zemlju senki na koju se nastavljao Niflhejm. Potom je okrenuo pogled ka severu i ugledao tajanstvenu zemlju Jotunhejhm. Tamo je veče rano palo ali sa visine na kojoj je on bio mogao je da vidi kretanje silueta kroz tminu. Bile su to strašne monstruozne senke i Frej ih je posmatrao uzdignut na prste. Stojeći tako opazio je veliku visoku kuću koja je stajala na brdu usred Jotunhejma. Dok je on posmatrao došla je devojka i podigla ruke da bi pritisla kvaku i otvorila vrata. U Jotunhejmu je vladao mrak. Ali kada je devojka otvorila vrata od nje je zasjala bela svetlost takvom silinom da je nebo i čitavo more iznad i oko Jotunhejma bilo prekriveno najčistijom svetlošću. Za trenutak sve je moglo da se vidi na zemlji. Ipak, Frej nije video ništa drugo do lica devojke sa uzdignutim rukama i kada je ona ušla u kuću i zatvorila vrata za sobom, tama je ponovo pala na zemlju, nebo i more - tama je takode pala i na Frejovo srce.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Skandinavska mitologija  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:34
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
FREJ ŠALJE SKIRNIRA DA PROSI GERDU



Sledećeg jutra. kada su vilenjaci ustali i došli svome kraiju da prime od njega naredbe za taj dan, sa iznenađenjem su zaključili da se on promenio. ,,On se noćas promenio", šaputali su vilenjaci tužno. I zaista, nije biio onog Frejovog veselog učenja malih Ijudi, na koje su oni bili navikli. Pre samo nekoliko sati sve je bilo u najboljem redu a sada je nastao haos. Vetar je prestao da duva, cveće je zatvorilo svoje latice jer on nije izdavao nikakve naredbe. Kada je izašao iz svoje sobe Frej je pred svojim očima još uvek video belo svetlo kojim je svet bio prošle noći obasjan. Njegov pogled je bio odsutan i zbunjeno je sedeo na livadi. Te večeri kada je sunce zašio nije bilo priča za viienjake. „Budite strpljivi", odgovarao im je Frej kada su ga oni molili da im priča. Tog dana Freju se činiio da cveće, ptice, vetrovi i reke šapću samo jednu pesmu koju on nikada ranije nije čuo.
,,Mi smo pravedni", pevali su oni, ,,ali ništa nije poštenije od Gerde, žene-džina koju je Frej video prošle noći u Jotunhejnnu".
„Frej ima suze u očima", saopštavali su viienjaci jedni drugima dok su sedeli oko njega i gledali ga. Oni su mogli da plaču smo za Aesirirna i ijudima.
Dakie, Mali Ijudi su bili mudri i opazili su promenu koja je nastala kod njihovog kralja. Čak je njegov otac osetio promenu i poslao je Skirnira u Alfhejm da se raspita za razlog Frejove žalosti. Skirnir je našao Freja kako sedi u senci drveta a Freju je bilo veoma drago da svoju nevolju može da ispriča svom mudrom drugu,
Frej je završio priču time da je beskorisno od njega tražiti da bude veseo i da uživa u letu i suncu kada je njegova draga Gerda, u koju se on zaljubio, izložena mraku i mrazu i još živi među okrutnim džinovima. „Ako je ona lepa i divna kao što si ti rekao", odgovorio je Skirnir, ,,ona mora da je tužna u Jotunhejmu". „Zašto je ne pitaš da postane tvoja žena i da dode da zajedno živite u Alfhejmu. ,To bih ja i uradio", žustro je odgovorio Frej, ,,ali ako ja podem u Jotunhejm kroz nekoliko časova doći će svirepi džin Rime i strahovitom zimom navaliti na Alfhejm. Sav posao koji je urađen za ove godine biće uzaludan. Sve će biti zavejano u jednoj noći i jadni Ijudi će ujutro tražiti u snegu zrnevlje kojim su zasejali svoja polja".
„Dobro", odgovorio je Skirnir, ,,ja nisam ni jak ni lep kao ti, ali ako mi daš mač koji ti visi o boku ja ću krenuti na to teško putovanje u Jotunhejm. Govoriću o tebi o Alfhejmu tako lepo da će Gerda odmah pristati da dođe i živi ovde sa tobom".
Međutim, Frejov mač je bio poklon i on je znao vrlo dobro da ne treba da daje taj poklon, ili da veruje u bilo čiju ruku osim svoje. Osim toga, kako je mogao da očekuje od Skirnira da rizikuje sve opasnosti Jotunhejma bez ikakve nadoknade ili nagrade osim ako mu ne pokloni čarobni mač. I zar treba o tome misliti kada on treba, za tu cenu, da vidi svoju dragu Gerdu.
U tom momentu on nije bio načisto šta da radi. Ali osećaj ljubavi je preovladao i on je otkopčavši svoj opasač spustio mač u Skirnirove ruke. Tada se okrenuo zlovoljnog izraza lica i posle nekoliko koraka spu-stio se na mahovinu pod jedno drvo. ,,Ti ćeš putovati mnogo dana", rekao je Skirniru žalosno, ,,a ja ću biti usamljen i ucveljen". Skirniru je takođe bilo krivo zbog Frejove tuge i on je razmišljao šta da uradi. Žurno se pozdravio sa Frejom i pripremio za polazak. Ipak, pre nego što je otišao sišao je sa brda i u obližnjem potoku video odraz Frejovog lica u vodi. Uprkos Frejovoj žalosti njegovo lice je i dalje izgledalo divno, kao drveće obasjano suncem i Skirniru pade na um pametna zamisao. Prišunja se Freju i veštim pokretom ukrade sliku sa površine vode. Tada je pričvrstio pažljivo na dno svog roga za piće i skrivajući ga ispod ogrtača uzjahao je konja i krenuo pravo za Jotunhejm. Bio je siguran u sebe i u uspeh svoje misije, jer je za pasom nosio mač-bez-premca da njime pobedi svakog džina i sliku-bez-premca da njome pridobije Gerdu.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Skandinavska mitologija  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:34
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
SKIRNIR NAGOVARA
GERDU NA SASTANAK
SA FREJOM


Kuća Gimira, Gerdinog oca, nalazila se usred Jotunhejma, pa nije teško zamisliti kakve su sve teškoće čekale Skirnira na putu. Međutim, on je bio veliki heroj, jahao je strašnog ratnog konja a imao je i čarobni mač. Ali, kada su konj i jahač došli do prepreke od plamena koja je opasivala Jotunhejm, jeza im je prošla kroz tela. ,,Ja i ti moramo da pređemo preko plamenog zida i da nastavimo put prema ledenim planinama gde nas čekaju džinovi", rekao je Skirnir svom konju. ,,Ili će nas oni uništiti ili ćemo se vratiti nazad nakon uspešno urađenog posla". Tada pomilova svoga konja, dodirnu ga rukom po kopitu pa u jednom skoku preskoči plamen i doskoči na smrznutu zemlju.
Prvih dana putovanja išli su kroz šumu ledenih džinova koji su ubijali hladnim dahom i oštrim dodirima. Zatim su prošli kroz boravište mnogoglavih konja i mnogoglavih grabijivih džinova-monstruma, užasnih za videti. Skirnir je sakrio lice u ruke, a konj je poleto. Naveče trećeg dana oni su se približili Gimirovoj kući. Skirnir je jašući obišao devet puta, jer na kući je bilo dvadeset vrata a Skirnir se trudio da nađe ona prava na koja se ulazi. Međutim, odvratni troglavi psi čuvali su sva vrata. Na svu sreću ugledao je pastira i pitao ga kako s može ući u Gimirovu kuću i videti njegovu vatrenu kćer Gerdu.
„Jesi li ti osuđen na smrt ili si ti već mrtav čovek kada hoćeš da uđeš u kuću u kojoj živi Gerda i iz koje nema izlaza?" „Moja smrt je određena i ona će doći određenog dana", odgovorio je Skirnir i njegov čvrsti glas razlegao se šumom. Taj glas je dopro i do ušiju Gerde koja je sedela u svojoj sobi okružena služavkama. „Kakva je to buka što dopire do mene", upitala je ona svoje služavke. Zemlja se zatresla od tog glasa i kuća je zadrhtala. Tada jedna od devojaka pogleda kroz prozor.
„Vidim jednog čoveka", saopštila je Gerdi. Sjahao je sa konja i hrabro ga napasa ispred vrata". „izađi napolje i krišom ga uvedi", naredi joj Gerda. „Moram ponovo čuti njegov glas koji je slađi od zvonjave zvona".
Služavka je nečujno otvorila vrata, da je ne bi čuo Gimir koji je sa još sedam džinova pio medovinu u svečanoj hali, i pozvala prstom Skirnira da dođe. On je shvativši njen gest, ušao u kuću i pratio je sve do vrata Gerdine sobe. Kada je ušao unutra svetlost njenog lica pala je po njemu.
„Jesi li ti sin nekog Aesira, nekog Alfa ili nekog mudrog Vana? I zašto si došao kroz plamen i sneg da me posetiš?" Tada je Skirnir zakoračio ka njoj, kleknuo pokraj njenih stopala i počeo da joj priča o Freju, Alfhejmu i o svim lepim stvarima koje se tamo odigravaju. Gerda je slušala i on je osećao veliko zadovoljstvo dok je gledao u lice i pričao. Ali ona nije mogla da razume dosta od onog o čemu joj je on govorio. Skirnir joj je obećao da će joj pokloniti jedanaest Iduninih zlatnih jabuka ili magični prsten Draupnir ako ona bude pošla sa njim. On nije shvatao da je uzaludno nekome pričati o divnim stvarima ako taj to u životu nije video. Gerda se na svaki predlog samo osmehivala, baš kao vila iz bajke.
Kasnije je Skirnir počeo da se Ijuti. „Ako si toliko detinjasta devojko da veruješ samo u ono što vidiš i nikada ne razmišljaš o Aesirima, onda te žalim i izjavljujem da mrak treba da te prekrije i da trebaš da živiš sama na orlovskoj planini. Užas treba da te ispuni a plač da bude tvoja sudbina. Ljudi i Aesiri treba da te mrze a ti treba da budeš osuđena da živiš zauvek sa ledenim džinovima u čijim ledenim rukama ćeš se sasušiti kao drač na krovu kuće!"
„Otmeno", odgovorila je Gerda, okrećući svoju predivnu glavu i uzdišući. „Jesam li ja kriva? Ti si toliko govorio o Aesirima o kojima ja ništa ne znam a kako bi uopšte mogla da znam kada sam čitav svoj život provela ovde među džinovima!"
Posle ovih reči Skirnir je ustao i spremio se da ide, ali ga je Gerda pozvala da sačeka. ,,Ti moraš popiti čašu medovine", rekla je ona, u znak sećanja na tvoje slatko-grmeće reči". Skirnir je sa radošću uzeo rog iz njene ruke, popio medovinu, i spretno zamenivši njen rog sa svojim spustio je u njenu ruku svoj u kome je bila Frejova siika. Skirnir je netremice posmatrao Gerdino lice. Ona s osmehivala dok je
gledala Frejov divni lik. I što ga je duže posmatrala sve je slađi bivao njen osmeh i kada je ponovo pogledaia u Skirnira na njenom licu se očitavala Ijubav. Mnoge stvari su joj postale jasnije i ono što pre nije razumela postalo joj je jasno. Skirnirove reči nisu bile izmišijotina. Sad je mogla da veruje u Aesire i u sve divne stvai vezane za njih.
,,ldi nazad svome gospodaru i reci mu da ćerno se sresti za devet dana u šumi Bari".
Čuvši njene poslednje reči Skirnir se na brzinu spremio, pošto bi svako duže zadržavanje u džinovoj kući moglo da bude kobno po njega. Zadovoijnog srca uzjahao je svog konja i odjahao iz Jotunhejma.


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Skandinavska mitologija  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:35
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
ŠUMA BARI


Kada se Skirnir vratio u Alfhejm i saopštio Gerdin odgovor Freju. razočarao se videvši da se Frej uopšte nije razveselio. „Devet dana" očajavao je Frej, „kako da čekam devet dana?" „Jedan dan mi je dugačak, tri dana su još duža ali devet dana je kao godina!" Skimir i stari Niord smejali su se ovakvom Frejovom razmišljanju.
U međuvremenu, Freja i ostale mlade dame iz Asgarda doputo vale su u Alfhejm čim su čule da se Frej zaljubio, da ga uteše i da čuju hoće li biti svadbe. Naravno, trebalo je pripremiti svadbu. „Dradi Frej", rekle su one, ,,to će biti nešto fantastično". ,,Ti si potpuno loše shvatio rok od devet dana. To je premalo da bi se pripremili pokloni mladencima i gozba za zvanice. Nisi ni svestan koliko posla treba da obavimo. Moraćemo čitav Alfhejm da okrenemo naglavačke". Posle ovih njiho-vih reči Frej je Ijut na sebe ustao sa svog ležaja razmišljajući: „Kada sve asgardske dame mogu da dođu, same, bez poziva, u želji da mi pomognu, kakvo onda ja imam pravo da stavljam bilo kakve primedbe".
U toku tih devet dana nikada nije bilo više uzbuđenja u Alfhejmu Vilenjaci su zapostavili svoje uobičajene dužnosti i trčali su kroz gajeve, zavirivali u rupe u zemlji, ulaziii u čašice cveća, uvlačili se u prazne kućice puževa, sve u nadi da će naći dostojan poklon za Gerdu Neki su krali sjajnu toplinu vila i od nje tkali ogrlicu. Drugi su gurali rubin i spremali se da ga stave u žirovu čašicu da ga Gerda tako popije. Neki su lovili leptire i od njihovih krila pravili lepeze.
Kada je osvanuo deveti dan sav posao oko priprema svadbe bio je završen. Frej je zajedno sa svojim vilenjacima otišao u šumu Bari. Aesari su ga takođe pratili i organizovali su nešto kao svadbenu povorku. Prvi je išao Frej u svojim kočijama noseći u ruci svadbeni prsten Draupnir, čarobni prsten o kojem su ispričane mnoge priče. Sledili su ga Odin i Friga sa svojim svadbenim darovima, brodom Skidbladnirom u koji su mogii stati svi Aesiri. Iza njih išla je Iduna noseći korpu sa jedanaest zlatnih jabuka na glavi. Za njom su išli parovi bogova i boginja noseći svaki svoje poklone. Svuda oko njih poskakivali su vilenjaci, mučeći se pod težinom svojih darova. Nijedan poklon koji su oni nosili nije bio veći od bebinog prsta. Pevajući i smejući se oni su išli u šumu dok se miris letnjeg cveća širio svuda oko njih. Čitava zemlja je mirisala na svadbeni dan Freja i Gerde.
Kada je sve bilo gotovo i kada su svi otišli kućama a mesec hladno zasijao po šumi - činilo se da Vaniri govore jedni drugima:
„Odin je dao oko za mudrost i to je dobro uradio", javio se jedan glas. „Frej je dao svoj mač radi velike lubavi što je takođe dobro urađeno sve dok sunce sija. Ali kada Ragnarok dođe i zasvetli poslednji dan, i kada sinovi Muspela dojašu i krenu u poslednju borbu, da li će onda biti dobro što će Frej biti nenaoružan?"


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Skandinavska mitologija  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:35
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
OGRLICA BRISINGAMEN


Kada je Frej postao kralj i učitelj vilenjaka i otišao da živi sa njima u kraljevstvu čije je ime bilo Alfhejm, njegova sestra Freja ostala je u Asgardu. Ona je živela u palati koju Aesiri izgradili za nju - Folkvangu. U ovoj palati bila je divna dvorana Sesrimnir u kojoj je Freja primala goste i u kojoj su svi živeli u izobilju. Svi su voleli da gledaju njeno lepo lice i slušaju njenu opčinjavajuću muziku kojoj nije bilo ravne u čitavom svetu.
Freja je imala muža po imenu Odur koji je bio jedan od besmrtnih i koji je izdaleka došao da bi se njom oženio. Bila je ponosna na njega i često je pričala asgardskim gospođama i gospođicama o svojoj neizmernoj sreći. Mnogi od njih su mislili da je ona vrlo srećna osoba dok se kod drugih primećivala mala doza ljubomore. Friga ju je uvek opominjala da ne bude tako tašta da ne bi žalila svoju sreću kada je sustigne iznenadna nesreća.
Međutim, sve je išlo glatko dugo, dugo vremena. Freja je upravljala veselim životom ispunjenim srećom.
Ali, jednog dana, jednog nesrećnog dana, Freja, ta predivna Vana, krenula je iz Asgarda u Alfhejm. Želela je da se sretne sa svojim dragim bratom koga nije videia dosta dugo i koga je želela da pita za veoma važan savet. Povod za to bio je jedan događaj koji se nedavno odigrao u Valhali. U Valhali je pripremano veliko, slavlje i bili su pozvani mnogi poznati bogovi i heroji. Došli su Aegir, Heimdal, Niord sa svo-jom ženom Skadi, i mnogi drugi. Takođe su bili pozvani Freja i Odur.
„Svi će biti lepo obučeni", žalila se Freja Oduru, ,,a ja nemam nikakav nakit da stavim na sebe". „Ali ti si mnogo lepša nego bilo ko ovde Freja", odgovorio joj je Odur. „Neće svi razmišljati poput tebe Odure i ako se pojavim u Valhali bez nakita ja ću za vreme gozbe morati da gledam u zemlju".
Tako govoreći pozdravila se sa Odurom i zaputila ka Alfhejmu. Nekoliko dana kasnije, posle bezuspešne potrage za Frejom. neprestano razmišljajući o haljini koju će obući i o nakitu koji će staviti na sebe. Freja se neosetno spustila pod zemlju, ušavši u pećinu u kojoj su živela četiri patuljka. „Gde sam ja?", pitala je Freja samu sebe, pošto je svuda oko nje vladao mrak. Išla je sve dublje i dublje zalazeći između visokih kamenih zidova i ispod vlažnog svoda pećine. „Ovo je sigurno Svarthejm, ali nije tako strašno. lako sunce ovde ne dopire ipak nije potpuni mrak". I zaista, nije bio mrak zbog toga što su se tako daleko od nje sedela četiri patuljka koji su na svojim glavama nosili kapu sa lampom. Njih četvorica su posle teškog rada, kopanja dijamanata, seli da se odmore i pošto su primetili Freju približili su se bliže jedan drugom i počeli nešto da savijaju pri tom brbljajući i praveći grimase. Freju je interesovalo da vidi šta to oni rade i polako se prikradala. Opre-zno se prikradala sve dok nije došla iznad njihovih glava i oprezno pogledala u njihove ruke. Ono što je videla bilo je fantastično, čudesno. Freja se povukla unazad skoro oslepela. Videla je ogrlicu Brisingamen i istog trenutka u njoj se javila neverovatno snažna želja da je poseduje i da je uvek u svakoj prilici nosi oko vrata. „Život mi bez Brisingame-na ne znači ništa", razmišljala je ona. Patuljci su se podgurkivali i namigivali jedni drugim. Onda su eksplodirali od smeha, tako snažno, da je njihov zvonki smeh dugo odzvanjao po hodnicima pećine, razli-vajući se do njenih najudaljenih odaja. Freja je još jednom pogledala Brisingamen, ispružila ruku, dohovatila ogrlicu i potrčala kao nikada pre ka izlazu. Veoma brzo je stigla na površinu zemlje i uspela se na maio brdo prikriveno kratkom travom. Tu je sela i okačivši ogrlicu oko vrata posmatala svoj odraz u maloj barici pokraj njenih nogu. Sa srcem koje je klicalo od sreće okrenula se ka Asgardu i krenula na put. Osećala se divno i mislila je da je sve u najboljem redu. Ali, nije bilo tako. Vrativši se u Asgard i došavši u svoju palatu Folkvang, odmah je potražila Odura da bi mu se pohvalila novom ogrlicom. Uzalud. Odura nije bilo. Nije ga našla ni u jednoj sobi. Onda se zaputila napolje ne bi li ga tamo našla, ali i to je bilo uzaludno. Odur je jednostavno nestao. Zurila je čežnjivo, tužnim očima u lice svakog gosta. ali lice koje je toliko želela da vidi, nikako nije bilo.
Odur je zauvek otišao domu besmrtnih. Brisingamen i Odur nisu mogli da žive zajedno. Freja to nije znala. Ona nije shvatala zašto je Odur otišao. Njoj je jedino bilo jasno da on nije u palati i samo je kršila prste kvaseći svoje dragulje toplim slanim suzama.
Dok je ona tako sedela i plakala, sve gospođe i gospođice Asgar-a prošle su pokraj nje na putu za Valhaiu i gledale u nju. Neke su joj rekle jedno, neke drugo, ali joj nijedna nije rekla ništa ohrabrujuće ili svrsishodno. Friga je prošla poslednja. Podigla je njenu glavu i go vorila joj nešto o lepoti, ponosu i tome slično. Sve te reči su pogodile srce mlade Vane i ona je naglo skočivši potrčala tronu na kojem je sedeo otac Odin. Pošto je pala na kolena pred njim rekla je: ,,Oče Aesira poslušaj moju tugu i plač i nemoj mi okrenuti leđa. Tražila sam u palati i Asgardu ali nisam mogla da nadem Odura Besmrtnog Pusti me oče Odine, molim te, da pođem za mojim dragim u potragu, kroz vazduh preko mora, sve do granica Jotunhejma".


Vrh
*Twilight*
Post  Tema posta: Re: Skandinavska mitologija  |  Poslato: 24 Okt 2012, 12:35
Korisnikov avatar
Laprdalo i tuturutka

Pridružio se: 17 Apr 2012, 20:07
Postovi: 11750

OffLine
FREJINA POTRAGA ZA ODUROM


Mačke su jurile pripijajući meke šape o zemlju vukući bez šuma Frejinu kočiju. Tom kočijom ona je obišla sve gore i doline, sve planine, svaki kutak sveta, plačući gde god je došla. Zlatne suze su klizile niz njene pepeljaste obraze i izgledale su kao male sunčane reke koje su nosile u sebi lepotu cele zemlje.
Na svom putovanju ona je stigla i do najveličanstvenijeg grada na svetu. Dok se vozila ulicama posmatrala je kuće pokraj puta. „Nijedna nije dovoljno dobra za Odura", mislila je Freja dok je posmatrala te male sirotinjske kuće. Zato je rešila da ode do kraljeve palate i da se tamo raspita za svog muža.
,,Da li je ovde Odur?, pitala je čuvara kapije. ,,Da li Odur Besmrtni živi na ovom dvoru?" Čuvar kapije je podigao glavu i odgovorio joj da njegov gospodar nikada nije čuo za takvu osobu. Tada je Freja krenula od kuće do kuće, kucajući na svaka vrata, i pitajući za Odura. Ali niko u tom veličanstvenom gradu nije čuo za njenog muža. Svi su odgovarali: ,,Ne, nije tu, ne znamo", i buljili su u nju.
Noću, Freja je otišla izvan grada i sela na obalu jezera. Kada se na nebu pojavio mesec kraljica noćl je na površini vode videla brižno i lepo lice. Brisingamen se refiektovao o površinu vode i njegove boje presijavaie su se kroz male talasiće na jezeru. Sedela je tako na obali okružena zvezdama sve dok nije zaspaia. I tada se jedna tamna prili-ka prikraia k njoj. Ta prilika je sela pored nje, uhvatila njenu giavu u svoje ruke i počela nešto da joj šapuče. Bio je to Loki. ,,Ti si bila potpuno u pravu kada si otišia u Svarthejm da tamo nađeš nešto za sebe. Bilo je veoma mudro od tebe što si svu svoju pažnju posvetila haljinama i nakitu a ne Oduru. Pošla si pod zemiju i našla Brisingamen. Tada je Besmrtni otišao na put. Ali zar nije Brisingamen bolji od njega? Zašto plakati Frejo? Zašto tugovati toliko?"

Freja je stenjala pokušavajući da okrene glavu koja je bila između Lokijevih šaka i izgledalo je kao da nešto ružno sanja. „Brisingamen me je doveo dole", plakala je ona u snu. Njeni prsti stezali su ogrlicu poptuno nesvesno. Tada gromoglasni smeh odjeknu iz pećine gde su živeći četiri patuljka i zemlja na kojoj je ona spavala zatrese se. Freja je nastavila da spava dok se Loki nečujno udaljio.
U rano jutro mlada Vana se spremila da nastavi putovanje. „Brisingamen je lep", zaključila je dok je posmatraia svoje iznureno lice u jezeru. „Brisingamen je lep ali je Odur još lepši". Posle ovog zaključka Freja je krenula dalje. Proputovala je mnoge gradove, sela i naselja, pitajući svakoga da joj kaže nešto ako zna o Oduru Besmrtnom. Ali na celom svetu nijedan čovek nije mogao ništa da joj ispriča o Oduru. Na kraju, njena kočija je pošla ka severu i uskoro je bila na granici Jotunhejma. Tamo je Freja stala. Ispred nje se prostirala Jarnvid - Metalna šuma, stanište džinova, čija su visoka stabla, crna i ogromna, pokušavala da svuku nebo dole svojim metalnim kandžama. Na ulazu u šumu sedela je Metalna veštica leđima okrenuta ka dubini Jotunhejma. Jarnvid je bio pun sinova i kćeri Metalne veštice. To su bili vuci, lisice i mnogoglave proždrljive ptice.
,,Na istok! Na istok", graktao je gavran iznad Frejine glave dok je ona izlazila iz kočije.
,,Na istoku metalne šume
Jedan starac sedi".
Freja se približavala veštici koja se svađala sa svojim sinovima vukovima i kćerima kragujima koji su joj odgovarali iz šume iza njenih leđa, vrišteći i krešteći s vremena na vreme. To je bila tako užasna graja da je Freja počela da se plaši. Prišla je staroj veštici suzbijajući strah i rekla joj tiho: „Možeš li mi reći stara majko gde je Odur? Jesi li ga videla ako je prošao ovim putem?"
,,Ja ne razumem nijednu reč od toga što ti govoriš", odbrusila je veštica, ,,ja nemam vremena da ga traćim na glupa pitanja". Veštičine reči udarile su kao bodež u Frejino srce i ona nije imala dovoljno snage da se pokrene i da uđe u kočije, već je tako stajala ne znajući šta joj je najbolje da uradi. „Bolje ti je da ideš", savetovala ju je veštica. ,,Nemaš nikakve koristi od stajanja i plakanja". Bila je to stroga žena i mrzela je suze.
Onda je Freja ponovo sela u svoje kočije i krenula zapadno na dug put ka širokoj, bezgraničnoj zemlji, gde je ležala nepristupačna šuma i gde je vladala tišina. Ona je znala da tamo živi ćutljivi Vidar koji nije našao nikakvo zadovoljstvo u veselom asgardskom životu i dobivši Odinovu dozvolu da ode iz Asgarda povukao se na to mesto. ,,On je jedan od Aesira i možda će on moći da mi pomogne", tešila se Freja. Njena
kočija kotrljala se barušnastom zemljom, bio je sumrak i ona više ništa nije videla ali je još uvek išla sa stalnom nadom da će naći mesto gde Vidar prebiva.
„Šuma Begrovn sa granama
I visokom travom
Oduvek je bila
Vidarovo stanište".
Vidar je sedeo čvrst kao hrast i ćutljiv kao noć. Duga trava je rasla kroz njegovu kosu, grane drveća su prolazile kroz njegove oči, uši su mu bile zaklonjene mahovinom a kapi rose su mu se presijavale po bradi. „To je neverovatno. Zar sam ga zaista pronašla?" Freja se spustila na travu pored Vidara i pitala ga: „Vidare, reci mi, da li se Odur sakrio iza ovog gustog drveća?" Vidar je ćutao. ,,lli možda on luta prostranstvima zapadne zemlje?" nastavila je Freja sa pitanjima. Vidar joj nije odgovarao - samo je bljesak njegovog lica padao na Frejino zabrinuto lice, kao sunčevi zraci kada se prelamaju kroz šumu. ,,On me sigurno nije čuo", rekla je Freja u sebi približivši mu se kroz grane koje su ga okruživale. ,,Vidare", povikala je, ,,je li Odur ovde?" Ali Vidar nije mogao ništa da joj kaže. On je bio nem. Tada je Freja sakrila lice u krilo i gorko plakala dugo, dugo. „Bože". grcala je, ,,ni on nije ništa bolji od Metalne veštice kada treba da pomogne u nevolji!" Zatim je popravila neurednu haljinu. zabacila kosu i otrčavši u kočije nastavila potpuno skrhana svoje putovanje.


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 48 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker