Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:07


Autoru Poruka
GiGi
Post  Tema posta: Dragutin Tadijanović  |  Poslato: 29 Jun 2014, 13:51
Korisnikov avatar
Karolina Riječka

Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13
Postovi: 18509

OffLine
Dragutin Tadijanović rođen je 4. studenoga 1905. godine u Rastušju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande. Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912. - 1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916. - 1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme. U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.

Radio je kao urednik službenog lista „Narodne novine“ (1935. - 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. - 1945.), urednik u knjižnici „Djela hrvatskih pisaca“, u Izdavačkom poduzeću „Zora“, i „Hrvatski pjesnici“, u „Matici hrvatskoj“, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj, u „Društvu književnika Hrvatske“ kojega je i bio predsjednik (1964. - 1965.).

Prvu pjesmu (Tužna jesen) objavio je u đačkoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u "Književniku" i "Hrvatskoj reviji". Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela.

Pojavivši se u književnosti u doba još živih odjeka moderne, ekspresionizma i najave tzv. socijalne književnosti, umjesto priklanjanja bilo kojoj struji, Tadijanović se jednostavnim i depateriziranim govorom opredjelio za intimne i zavičajne teme. Uvažavajući životne činjenice u njihovoj goloj pojavnosti, on se nesvjesno-na izričajnom i slikovnom, ali ne i na semantičkom planu- približio naivi i "vjeri umjetnika u mogućnost stvaranja ravnoteže sa svijetom"(C. Milanja).

Iako u sedamdesetogodišnjem pjesnikovanju nema bitnih promjena, odnosno unutarpoetičkih radikalnih lomova u pogledu motivsko-tematskog izbora, statusa lirskog subjekta ili izražajnoga repertoara, pa niti velikih oscilacija u recepciji, kritika je sklona razmjerno opsežan i ujednačen Tadijanovićev opus razmatrati u nekoliko karakterističnih faza.

U prvoj (1920.-35.) mladi pjesnik napustivši zavičaj te prešavši u Zagreb, ostaje mitski povezan s prirodom i djetinjstvom rodnoga Rastušja. U pjesmama Visoka žuta žita, Lelija, Žene pod orahom, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Daleko su od mene oranice, Htio bih pokidati žice, Sunce nad oranicama, Da sam ja učiteljica, Moja baka blagosilje žito itd. on nudi "autentičnost izgubljenog djetinjstva kao arhetipske vrijednosti"(C. Milanja). Gubitak zavičajnih veza pokazuje se kao gubitak kontakta s mjestom pripadanja, pa njegovom lirikom prevladava osjećaj osmljenosti i otuđenosti. Čežnja za izgubljenim svijetom rezultirala je njegovom idealnom rekonstrukcijom koju karakterizira jednostavan i jasan jezik, stil prividne naivnosti i spontanosti te povratak kao ključna tema. Uvjeren u podudarnost svijeta i govora, mladi T. jednako je uvjeren u mogućnost izravnog prenošenja vanjskog svijeta u pjesmu, pa sve do Večeri nad gradom (1936) on računa na jasni i izrecivi predmetni svijet.

Prijelaz u novo razdoblje u znaku je sve očitijeg suprotstavljanja urbanoga i ruralnoga, europskoga i zavičajnoga, prošlosti i budućnosti, tj. traženja novih uporišta umjesto dotadašnje sentimentalne privrženosti zavičajnom krajoliku i njegovoj pomalo naivnoj romantičarskoj slici. Gubitak veza sa zavičajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak kontakta sa smislom života, ćime se pjesnik dotiče ne samo egzistencijalističke, već i ontološke strane čovjekova života. Rodno Rastušje prerasta u idealiziranu i nedostižnu sliku arkadijski priprosta i sretna svijeta, a autor intimističke kronike svoje novo utočište pronalazi unutar stiliziranog poetskog teksta.

Prekinuvši višegodišnju šutnju (1945.-51.) Elegijom o pjesniku koji nije dugo godina pjevao (1953.), Tadijanovićeva lirska fraza postaje preciznija i eksplicitnija, lirski subjekt kritički distanciran, nerijetko ironičan i autoironičan, skeptičan i rezigniran, nenametljivo meditativan i kontemplativan, ali i dalje nesklon i imaginativnosti i eksperimentu. Pozornost sa Slavonije i Rastušja, kao doskora središnjega poetskog objekta, sada se preusmjerava prema novim, u prvom redu urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima (Prsten, Kad me više ne bude, Na grobu George Trakla, Ljudski vijek, Želiš li napisati pjesmu, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovića). Sa zbirkom Prijateljstvo riječi (1981.) pjesnik raskida s idealiziranim, bukoličkim karakterom svojeg pjesništva, a s Kruhom svagdanjim (1986.) sasvim prekida izravne veze s Rastušjem.

No, vitalizam njegove prve faze, koji se očitovao kao svijest o neponovljivosti doživljaja, i dalje je aktivan. Iako zna da je sve rečeno, svjestan je neponovljivosti ljudskoga govora i činjenice kako su pjesme bitan sadržaj svijeta. Iskustvena im se podloga dvojako očituje u opjevavanju konkretnih detalja i u navođenju mjesta i vremena nastanka pjesme. Dok prvim postupkom njegova lirika postaje naglašeno autobiografična, a lirski svijet zatvoren svojom konkretnošću, drugim on pokazuje smisao za filološko potvrđivanje svojih pjesama, odnosno za situiranje pjesama u stvarni kontekst čime se uklanja moguća metaforičnost i daje "jasan pečat pjesnikove nazočnosti" (A. Stamać). I najnovije mu pjesme čuvaju ispovijedno-meditativni te povremeno rezignirajući ton, brojne literarne aluzije, citati, kolažiranje i apostrofiranje upućuju na intertekstualne i metalinearne poticaje, dok tematiziranje vlastite pozicije pjesničkoga subjekta i konteksta nastanka pjesme govori o izrazitoj poetskoj samosvijesti (More u meni, Oblak, Ljudsko govorenje, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Spomen na moga pobracima Josipa Berkovića 1905-1944, Na stolu kruh, Sve već rečeno, Grozd, U sjeni mrke krošnje, Očenaš Lema Kamena, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku).

Iako katkad zna prihvatiti izazove ne samo novih tema već i oblika ("gluhi soneti", haiku), Tadijanović je u osnovi ostao vjeran svojim polazištima. Nastavljajući se na tradiciju slobodnoga stiha od Kamova do Krleže i A.B. Šimića, on je artificijelnu prozodiju tonskoga stiha, preusmjerio prema govornom tipu stiha ostavši autentični pjesnik prodora svakodnevnog govora. Naročitu ulogu u građenju stiha posvećuje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva, pa je –uza sklonost prema sintaktičkim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom osmercu i desetercu te daktilskom početku, a naročito završetku stiha- Tadijanovićev stih poprimio izrazito individualne značajke. I vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, narodne pjesme te Šimića, Leopardija i Hölderlina. Sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesništvo upravo gubilo. Zadržavši otvoren odnos prema svakidašnjim egzistencijalnim pitanjima, često banalnim iskustvima i situacijama, ovaj lirski "kralj Mida, koji pretvara u poeziju, sve što dotakne" (Z. Mrkonjić) meditativnu dubinu postiže "isključivo intenzitetom afektivnog odnosa prema svijetu."(T. Maroević).

Nazvan "živim klasikom hrvatskog pjesništva" (Z.Zima), i "pjesnikom-institucijom"(T. Maroević), Tadijanović se nametnuo kao norma i kao standard s naročitim utjecajem na krugovačku pjesničku generaciju. O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga.

Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika. Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.


Kronologija života i rada Dragutina Tadijanovića:

1905. – 4. Studenog, u subotu, sat poslije ponoći rođen je Dragutin Tadijanović, u Rastušju, kod Slavonskog Broda. Roditelji Emerik (Mirko) Tadijanović (1886. – 1932.) i Magdalena (Manda) Tadijanović ro. Kegljen (1881. – 1963.) imali su šestero djece: Karla (Krsno ime Dragutina Tadijanovića), Đuru, Franjku, Antuna, Jurja i Katu

1912. – 1916. – u Podvinju, susjednom selu, polazio je Nižu pučku školu

1918. – pohađa niže razrede realne gimnazije; pješačio je iz Rastušja u Brod i natrag, blizu 15 kilometara. U trećem razredu realne gimnazije, u svojoj trinaestoj godini, započeo je pisati pjesme koje je već 1920. uništio

1920. – školske godine 1920./1921., kao đak petog razreda gimnazije, stanovao je u brodskom Samostanu, gdje je napisao devet pjesama od kojih su sve, osim jedne, poslije, i objavljene

1922. – u Zagrebu, pod pseudonimom Margan Tadeon, objavljena mu je 1. ožujka u srednjoškolskom listu „Omladina“ pjesma „Tužna jesen“, jedina njegova pjesma izašla za gimnazijskih godina

1925. – u Brodu je 24. rujna položio popravni ispit iz matematike i dobio „Svjedočanstvo o višem tečajnom ispitu“ (ispitu zrelosti); 13. listopada, u Zagrebu, upisao je studij šumarstva u Gospodarsko – šumarskom fakultetu (Vukotinovićeva ulica 2)

1928. – napušta studij šumarstva i upisuje se na Filozofski fakultet: historija južnoslavenske književnosti, filozofija; 1. rujna, u Zagrebu, pod pseudonimom Tadeon, objavljena mu je pjesma „Golubinja krila“, u 8. broju „Književnika“ – urednik Milan Begović

1933. – 19. travnja, putujući vlakom iz Broda u Zagreb, upoznao se s Jelom Ljevaković, studenticom povjesti umjetnosti – od 4. rujna 1939. njegovom suprugom

1935. – od 29. travnja namješten u Zakladi tiskare Narodnih novina kao korektor služenog lista

1937. – 25. veljače izdana mu je diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i priznata mu fakultetska sprema; 11. travnja izabran je, na skupštini, za tajnika Društva hrvatskih književnika – dužnost je obavljao do 31. ožujka 1940.

1939. – 4. rujna u Zagrebu, vjenčao se s prof. Jelenom Ljevaković, u crkvi svetog Marka – kumovi: Jozo Kljaković i dr. Anto Pavlović

1942. – Hrvatski izdavački bibliografski zavod objavio mu je knjigu pjesama „Tuga zemlje“

1944. - 23. lipnja, u Zagrebu (Berislavićeva ulica 2i), postavljen je za književnog tajnika izdavalačkog bibliografskog zavoda, gdje je radio do 6. svibnja 1945.

1949. – u časopisu „Republika“ objavio prijevode 13 Goetheovih pjesama

1951. – 4. veljače, u Zagrebu, izabran je, na skupštini, za potpredsjednika Matice hrvatske; dužnost je obnašao do 19. prosinca 1954.

1953. – 30. lipnja, u Zagrebu, izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

1964. – 16. veljače, za knjigu izabranih pjesama „Prsten“ (1963.) primio je Zmajevu nagradu Matice srpske u Novom Sadu; 28. veljače izabran je za predsjednika Društva književnika Hrvatske – dužnost je obnašao do 19. ožujka 1965.

1966. – u Beogradu mu je objavljena knjiga poezije „Večer nad gradom“ u makedonskom prijevodu Ace Šopova i u slovenskom prijevodu Ivana Minattia, s crtežima Borisa Dogana

1968. – 19. lipnja, Odbor Fonda Vladimira Nazora podjelio mu je „Nagradu Vladimira Nazora za životno djelo“

1972. – 1.- 4- lipnja, sudjelovao je na Četvrtome Saboru čakavskog pjesništva u Žminju; 3. lipnja dodjeljena mu je plaketa „Marko Marulić“ kao posebno priznanje Čakavskog sabora za njegov prilog afirmaciji naše čakavske književne kulture te za njegov veliki doprinos hrvatskom pjesništvu uopće

1982. – 21. ožujka, stručni žiri „Goranova proljeća“ dojdelio mu je „Goranov vijenac“

1985. – skupština grada Zagreba, u povodu 40. obljetnice oslobođenja Zagreba, na svečanoj sjednici 8. svibnja 1985. dodjelila mu je Plaketu grada Zagreba za pstignute uspjehe u radu

1986. – Objavljena zbirka poezije „Kruh svagdanji“ (pjesme od 1982. do 1986.), opremljene pogovorom Tonka Maroevića u nakladi zagrebačke nakladničke kuće Naprijed

1987. – u Valjevu izlazi autorov izbor rukom pisanih pjesama 1923. – 1985. naslovljen „More u meni“ ; 2. travnja , u Zagrebu, na godišnjoj skupštini Društva književnika Hrvatske primio je nagradu „Tin Ujević“ za zbirku pjesama „Kruh svagdanji“ kao najbolju knjigu pjesama objavljenu 1986. godine; 8. lipnja, u Zagrebu, u Saboru, primio je Orden Republike sa zlatnim vijencem koje mu je dodjelio Predsjedništvo Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije svojim Ukazom od 13. aprila 1987.

1995. – 29. svibnja, u Zagrebu, u Predsjedničkim dvorima, Pantovčak 241, primio je odlikovanja: Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom i Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića

1996. – 26. siječnja, u Zagrebu, na 1. sjednici Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti predložen je za Nobelovu nagradu za književnost za 1996. godinu

1998. – 10. siječnja, u Zagrebu, noću, prevezen je kolima hitnepomoći u Zaraznu bolnicu „Dr. Fran Mihaljević“ na zelenom brijegu, Mirogojska cesta 8, gdje se lječio do 11. veljače, kad je ponovno dovezen u svoj stan, s nastavkom lječenja, napisao je 48 haiku pjesama i 9 Bolničkih elegija

2000. – 7. studenoga, u Zagrebu, na sjednici Gradske skupštine, Odbor za javna priznanja jednoglasno ga proglasio počasnim građaninom Grada Zagreba ( dosad su počasni građani Zagreba književnici: I. Mažuranić, Šenoa, Kumičić, Đalski i Krleža)

2007. – 27. lipnja – Tadijanović umire u Zagrebu u 102. godini


Slika

_________________
Plesala bih s tobom
kroz najprometnije ceste
jedan tango kroz crveno
tamo gdje nitko ne bi plesao
na vrhu Hendrixovog mosta
i to mi ne bi bilo dosta...


Vrh
GiGi
Post  Tema posta: Re: Dragutin Tadijanović  |  Poslato: 29 Jun 2014, 13:55
Korisnikov avatar
Karolina Riječka

Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13
Postovi: 18509

OffLine
Jedna od njegovih najljepših pjesama:

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć.

_________________
Plesala bih s tobom
kroz najprometnije ceste
jedan tango kroz crveno
tamo gdje nitko ne bi plesao
na vrhu Hendrixovog mosta
i to mi ne bi bilo dosta...


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 37 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker