Vesna Parun
1922.-2010.




Vesna Parun rođena je 10. 04. 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika,
Djetinjstvo i mladost provela je u Splitu,Biogradu na moru ,Šibeniku..
Kao vrlo mala djevojčica upoznala je i onu težu stranu života,kao jedno od četvero djece,
u obitelji koja je živjela u dosta teškim uvjetima,seleći se često zbog očeve potrage za poslom.
Bila je odlična učenica Gimnazije u Šibeniku,a nakon toga i u Splitu,gdje je i maturirala.
Od svoje 14. godine izdržavala se dajući instrukcije.
U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Onda je došao 2.svjetski rat,prekinula je studij i živjela malo u Splitu malo u Zagrebu (Sesvete).
Po završetku rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju.
1947. oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938.
Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala,
razvela i doživjela novi niz nedaća.
Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik.

Od prve objavljene zbirke pjesama "Zore i vihori", 1947.," ....do zbirki "Političko Valentinovo" i "Grijeha smrti",
objavljenih 2000..godine tekao je jedan nesretan i osamljenički život koji je urodio predivnim ljubavnim pjesmama.
Umrla je 25.10. 2010. godine u Stubičkim Toplicama.


Zavjet

Ako mi srce ne prestigne ptice
Ako mi oči budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi

I ako noću ne čeznem u snima
I ako danju ne žudim na javi
I ako venem u močvarnim dnima
I u tjesnoći duša mi boravi

I ako nalijevam u svijeću
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijeću
I laži svoje pozajmljujem čelo,

Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k’o jalova trava
Neka me sunce i ne grije više.

Antologijaska..a bez nje Vesna nije Vesna..




Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu!"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.

Čežnja

Danas ću ti dati, kada veče padne,
u svjetlosti skromnoj kandila i svijeća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,
čitavu bujicu proljetnog cvijeća...

U sobi će biti sumrak, blag k'o tvoje
srce, sumrak stvoren da se dugo sanja.
Na oknima svjetlim zablještat će boje,
u taj svježi trenut prvog saznanja...

Sve će biti ljepše, sve draže i više,
noć koja se spušta, svijet što mirno spava,
dugo, mrtvo polje na kome miriše
kržljava i rijetka na busenju trava...

I tako kraj cvijeća ostat ćemo sami...
Proliće se tada, kao bujne kiše,
stidljivi šapat u blaženoj tami,
i riječi iz kojih proljeće miriše...