|
Autoru |
Poruka |
GiGi
|
|
Karolina Riječka
Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13 Postovi: 18509
|
Josip Jelačić (16.10.1801.-20.5.1859.) Grof Josip Jelačić, iz kurilovačke plemićke loze, rođen je 16. listopada 1801. godine u Petrovaradinu. Majka mu je bila Ana, djevojačkoga prezimena Portner, a otac Franjo Jelačić, zapovjednik slavonske Vojne krajine. Uz njega, Franjo i Ana imali su još dva sina i kćer.
Školovanje Josipa Jelačića započelo je u bečkome Theresianumu – akademiji na kojoj su se stjecala znanja za vojna i upravna zanimanja. U Beč je otišao sa osam godina i tamo proveo sljedećih deset. Poseban interes pokazao je za strane jezike, povijest i zemljopis, a nakon završenoga školovanja odlazi na prvu vojnu službu u Galiciju gdje se ističe kao odlučan i hrabar vojnik. Zahvaljujući naobrazbi i prirodnom talentu za vojničko zvanje počinje njegov uspon u časničkoj hijerarhiji, što prepoznaje i hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand V. Habsburški, te ga 23. ožujka 1848. imenuje hrvatskim banom, svojim osobnim savjetnikom i zapovjednikom glinske i petrinjske pukovnije.
Odmah po Jelačićevu stupanju na bansku čast Velika narodna skupština 25. ožujka 1848. u Zagrebu donosi program o revoluciji koja je te godine zahvatila čitavu Europu, pod nazivom „Zahtijevanja naroda“. Nekoliko dana kasnije hrvatski ban prekida sve državno-pravne veze s Ugarskom, a 25. travnja 1848. svečanim proglasom ukida kmetstvo. Manje od dva mjeseca nakon toga, 5. lipnja 1848., počinje zasjedati prvi građanski sabor u povijesti Hrvatske, što je vodilo do nastanka Banskoga vijeća ili Prve hrvatske vlade. Kako Ugarski sabor nije priznavao ni nacionalna ni politička prava Hrvatima, ban Jelačić u rujnu 1848. objavljuje Mađarima rat, osvaja Međimurje i nakon stoljeća razjedinjenosti konačno spaja većinu hrvatskoga teritorija u jednu cjelinu. Tim je podvigom Josip Jelačić ušao u hrvatsku povijest kao jedna od neupitnih veličina, svrstavši se među velikane koji su za domovinu učinili djela trajne vrijednosti.
Što se vlastite obitelji tiče, Jelačić ju je osnovao relativno kasno. Sa svojom trideset tri godine mlađom suprugom Sofijom Stockau oženio se 22. srpnja 1850. u Moravskoj. Pet godina kasnije rađa im se jedino dijete, kći koja već 1856. umire od kolere ne navršivši niti godinu dana.
Veći dio svoga života Jelačić je imao problema sa zdravljem. Teško se razbolio u ranim dvadesetim godinama, a bolest ga usprkos dugotrajnim liječenjima prati do kraja života, kulminiravši u ljeto 1858. godine.
Hrvatski ban, vojnik, političar, ali i pjesnik koji je 1825. objavio svoju prvu zbirku poezije „Trenutak uspomene“, umro je pola sata iza ponoći 20. svibnja 1859. u Zagrebu. wordpress.com
_________________ Plesala bih s tobom kroz najprometnije ceste jedan tango kroz crveno tamo gdje nitko ne bi plesao na vrhu Hendrixovog mosta i to mi ne bi bilo dosta...
|
|
|
|
|
GiGi
|
|
Karolina Riječka
Pridružio se: 25 Mar 2013, 12:13 Postovi: 18509
|
Ivan Korvin (2.4.1473.-12.10.1504.) Hrvatski ban i slavonski herceg Ivan Korvin rijedak je primjer kraljevskoga sina, još k tome jedinca, koji nakon očeve smrti nije naslijedio prijestolje. Istina, bio je nezakonito dijete, ali povijest pamti i bilježi niz vladara čiji su potomci začeti izvan braka nasljeđivali roditelje bez ikakvih problema, ograničenja i hendikepa što su im majke ili očevi bili ljubavnici ili priležnice kraljica i kraljeva. Ivaniš, kako su ga zvali Hrvati, međutim nije imao tu sreću.
Rođen 2. travnja 1473. iz izvanbračnog odnosa Barbare Edelpeck i hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina, prve je godine svoga života proveo pod paskom i skrbništvom bake, očeve majke Elizabete Szilágy-Hunjadi. Ona mu je, kao jedinom unuku prepisala i oporučno ostavila sva svoja velika imanja, pa je mlađi Korvin – uz ono što mu je namijenio i otac – već kao šestogodišnjak bio jedan od najbogatijih plemića Hrvatske i Ugarske. Materijalno gotovo u potpunosti zbrinut imao je sve osim oca, koji kroz Ivanovo rano djetinjstvo nije puno vremena provodio sa sinom niti je previše s njim kontaktirao i sudjelovao u njegovu odgoju. Tek kada je shvatio kako iz braka sa Beatricom Aragonskom neće imati zakonitog potomka, Matija počinje razmišljati o mogućnosti da ga na hrvatsko-ugarskom prijestolju naslijedi nezakoniti, ali i jedini sin. Niz nepredvidivih dvorskih spletaka, ponajviše Beatrice Aragonske koja bi tako bila suočena s mogućnošću gubitka vladarske pozicije, te druge nesretne okolnosti spriječile su očevu namjeru da Ivan Korvin vlada Kraljevstvom. Tako je, nakon Matijine smrti 1490. godine, hrvatsko-ugarski tron pripao češkom kralju Vladislavu II. Jageloviću, a tada sedamnaestogodišnji nesuđeni prijestolonasljednik od strane je novoga vladara ukazom promoviran u slavonskoga hercega.
Pet godina kasnije, točnije u ožujku 1495., postaje hrvatskim banom i ističe se u mnogim bitkama protiv Turaka. Očito je genetika i u njegovom slučaju odigrala ključnu ulogu, jer se -iako relativno mlad – odlučno suprotstavljao Osmanlijama, ništa manje hrabro od svojih poznatih i slavnih predaka. Naime, kralj Matija je vodio mnoge bitke protiv turskih osvajača, a Ivanov je djed bio erdeljski vojvoda János Hunjadi, istaknuti protuturski ratnik, na ovim prostorima puno poznatiji kao Sibinjanin Janko.
Ivan Korvin svoj je ugled među hrvatskim plemstvom, stečen prvenstveno hrabrošću i uspješnim banovanjem, još više ojačao 1496. kada se oženio kneginjom Beatricom Frankopan, kćerkom hrvatskog velikaša i jednog od najcjenjenijih plemića onoga vremena Bernardina Frankopana. U tom je braku rođeno dvoje djece, kćer Elizabeta 1496. i sin Krsto 1499., koji nažalost oboje umiru kao djeca. Krsto je umro samo nekoliko mjeseci nakon oca, 17. ožujka 1505., a Elizabeta tri godine kasnije. Kako je knez Bernardin Frankopan puno radio na tome da prvo zetu Ivanu, a kasnije i unuku Krsti u dogledno vrijeme pokuša osigurati prijestolje, kraljevstvom su kružile priče i glasine da šestogodišnji Krsto nije umro prirodnom smrću, već je iza tog nesretnog događaja stajala kraljica Ana, supruga Vladislava II. Jagelovića. Što god da se dogodilo ostaje činjenica o Krsti kao posljednjem Korvinu, te njegovom smrću izumire loza kralja Matije, zasigurno najmoćnijeg hrvatsko-ugarskog vladara.
Ivanu Korvinu već su kao dvanaestogodišnjaku astrolozi prorekli visoke časti i veliki ugled u društvu, što se kasnije pokazalo kao sasvim točna prognoza. U dva je navrata bio hrvatski ban; prvi puta od 1495. do 1498., a njegovo drugo imenovanje na bansku čast 1499. bilo je bez vremenskog ograničenja, točnije rečeno, kralj Vladislav II. odlučio je da bude doživotno. Ništa manje cijenjen nije bio ni u Mletačkoj Republici, koja ga u svibnju 1497. uvrštava među svoje visoko plemstvo, dok je titulu slavonskoga hercega nosio sve do prerane smrti.
Hrvatski ban Ivan Korvin umro je 12. listopada 1504. u Krapini, ne navršivši trideset i drugu godinu života, a posmrtni ostaci su po banovoj izričitoj želji pokopani ispred glavnog oltara pavlinske crkve Sv. Marije u Lepoglavi. wordpress.com
_________________ Plesala bih s tobom kroz najprometnije ceste jedan tango kroz crveno tamo gdje nitko ne bi plesao na vrhu Hendrixovog mosta i to mi ne bi bilo dosta...
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
Ban
Oznaka hrvatskog bana od 1848. godine
Ban je naslov visokog državnog dostojanstvenika u Hrvatskoj koji se javlja još od ranog srednjeg vijeka. Ban je bio na čelu uprave, vojske i sudstva, kao kraljev zamjenik i predstavnik u Hrvatskoj.U slučajevima kad bi herceg vršio vlast u Hrvatskoj, ban je bio njegov zamjenik. Sve do potkraj 18. stoljeća ban nije bio nikom drugom podložan, doli izravno kralju pa je stoga u izvorima često nazivan i potkraljem (lat. prorex). Kasnije se istovjetna titula pojavljuje u srednjovjekovnoj Bosni, isprva kao oznaka vladara, a kasnije vojnog zapovjednika u Jajačkoj i Srebreničkoj banovini te od 15. stoljeća u Mačvi i Severinu, kao vojno-administrativna služba. Naziv vjerojatno dolazi od mongolsko-turske riječi bajan (bogat, imućan), koja je u hrvatski jezik ušla preko Avara. Postoje i pretpostavke da se radi o ilirskoj izvedenici- U ranom srednjem vijeku, ban (ban Hrvata) je kraljev upravitelj područja Like, Gacke i Krbave, a kasnije najviši državni dužnosnik nakon kralja i, ponekad, njegov suvladar i prijestolonasljednik.
Nakon izbora Kolomana za hrvatskog kralja i personalne unije s Ugarskom 1102. godine, ban je kraljev predstavnik u Hrvatskoj od Drave do Jadrana. U razdoblju od 13. do 15. stoljeća ban vrši upravne (saziva Sabor i predsjedava mu, potvrđuje zaključke Sabora, osniva gradove i daje im povlastice, kuje novac i ubire daće, imenuje svojeg zamjenika, podbana i župane), vojne (vrhovni je zapovjednik vojske koju podiže insurekcijom) i sudske poslove (sudio je sâm i na sudskim skupštinama zajedno s plemićima). Od 13. stoljeća pojavljuju se dva bana - jedan za središnju i južnu Hrvatsku s dalmatinskim gradovima (Hrvatsku i Dalmaciju) pod nazivima "primorski ban" (banus maritimus), "ban Hrvata" i "ban Hrvatske i Dalmacije", a drugi za sjevernu (cijelu Slavoniju) pod nazivima "slavonski ban" ili "ban čitave Slavonije" (totius Sclavonie). Taj će se proces dovršiti u razdoblju anžuvinske vladavine sredinom 14. stoljeća
Ban Josip Jelačić Bužimski
Na razvoj banskog položaja važan je utjecaj imalo razdoblje od kraja 13 i početkom 14. stoljeća, kada je banska čast bila nasljedna u obitelji Šubića Bribirskih. Svojevremeno je čast primorskog bana bila nasljedna, kao što je to bio slučaj sa Šubićima, što im je zajamčio 1293. protivnik Anžuvinaca, kralj Andrija III. (Pavlu I. Šubiću, njegovoj braći i njihovim nasljednicima). Šubići Bribirski su izgubili nasljednu bansku čast 1322. godine.
Od 1476. godine banska je čast ponovno cjelovita za područje čitavog Hrvatskog Kraljevstva i sjedinjena u jednoj osobi, iako su ponekad su za isto područje bila imenovana po dva ravnopravna bana. Poseban ugled dostiže tijekom protuturskih ratova, osobito u doba Petra Berislavića.
U razdoblju vladavine Habsburgovaca banske su ovlasti često krnjene, a dio hrvatskog teritorija izuzet je iz njegove jurisdikcije i podvrgnut neposrednoj austrijskoj vojnoj upravi (Vojna granica). Ugled banske časti unatoč tome još je više porastao, jer su upravo banovi predvodili borbu protiv centralizatorskih tendencija bečkoga dvora (npr. Nikola i Petar Zrinski).
Sabor je samo potvrđivao bana, kralj ga je birao. Ban nije polagao prisegu Saboru, nego u Saboru kralju. On je od kralja dobivao naloge putem Ugarske kancelarije, a kasnije, zbog jačanja središnjih kraljevih ureda, i od Dvorske kancelarije i Dvorskog ratnog vijeća, ali i od Kraljevske ugarske komore. U isto je vrijeme ban provodio i zaključke Sabora. Odluke koje je donio ban morao je, kao i odluke Sabora, da bi one postale pravovaljane, potvrditi vladar.
Ban je bio najviši upravni dužnosnik Kraljevstva i vrhovni vojni zapovjednik s titulom vrhovnog kapetana Kraljevstva. Ban, kojeg je Sabor imenovao vrhovnim kapetanom Kraljevstva, imao je pod sobom banderij od 1.000 konjanika i banderije velikaša. Uslijed ustrojavanja Vojne granice, došlo je do njegovih vojnih ovlasti. Ban je bio podređen tijelima vojne uprave i zapovjedništvu izvan Kraljevine, bez utjecaja Sabora. Također je izgubio pravo zapovjedništva nad većim dijelom Kraljevine (imenovan je vrhovnim kapetanom Kraljevine samo za područje Banske krajine, današnje Banije, gdje je jedino imao položaj vrhovnog zapovjednika od 1704.).[6] Zamjenik hrvatskog bana se zvao banovac ili podban, a u sudskim poslovima bana je zamijenjivao protonotar.
Ukidanjem staleškog društva u Hrvatskoj 1848. položaj bana izmijenio se u skladu sa zahtjevima narodnog pokreta te je ban trebao upravljati svim hrvatskim zemljama. Taj je cilj djelomice ostvaren imenovanjem Josipa Jelačića, ali se sve njegove službe (hrvatsko-dalmatinski-slavonski ban, guverner Dalmacije i Rijeke, vrhovni vojni zapovjednik Vojne granice) nije uspjelo spojiti na ustavnoj razini.
Osuvremenjivanjem državne uprave i na osnovi Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine, banski je položaj oslabljen. Ban je po položaju predsjednik hrvatske vlade, a funkcija mu je znatno reducirana, jer ga je po Nagodbi imenovao kralj na prijedlog ugarskog ministra predsjednika i nije više smio biti vojna osoba.
Njegove upravne djelatnosti bile su: predsjedanje sjednicama Sabora i predsjedanje Hrvatskog kraljevskog vijeća. Brinuo se za uzdržavanje vojske i pripremanje hrane, pisao izvješća o pokretima turske vojske, nadzirao okupljanja banderijalne vojske, slao dopise Dvorskom ratnom vijeću, naredbe zapovjednicima utvrda. Predsjedao je Banskim stolom.
Poslije propasti Austro-Ugarske i sjedinjenjem hrvatskih zemalja s okolnim slavenskim zemljama u novu političku tvorevinu 1918. godine, banska je služba ukinuta Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine.Za vrijeme Šestosiječanjske diktature postavljani su banovi za tadašnje banovine, ali oni su bili samo najviši upravni činovnici, čvrsto podređeni centralističkoj vlasti u Beogradu.
Sporazumom Cvetković-Maček iz 1938. ustrojena je posebna teritorijalno-administrativna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije, pod imenom Banovina Hrvatska. Banska funkcija je dobila nešto šire ovlasti. Za bana je imenovan političar Ivan Šubašić. Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije i uspostavom NDH u travnju 1941. ukinuta je funkcija i položaj hrvatskog bana.
Banovac
Zamjenik bana bio je podban (lat. vicenbanus). Podbana je birao Sabor većinom glasova, dok je ban predlagao kandidate. Podban je dolazio iz redova najbogatijih plemića, a do 1756. bio je i veliki župan Križevačke i Zagrebačke županije, dok te dvije županije nisu dobile zasebne županijske uprave. Podban je sudjelovao u radu Oktavalnog suda, a od 1723. i u radu Banskog stola, kao banov zamjenik. U sastav banske kancelarije ulazio je i banski protonotar kojeg je birao Sabor na prijedlog bana.
U drugoj polovici 18. stoljeća javlja se institucija banskog namjesnika. Najprije su bila birana dvojica namjesnika. Prvi je, obično zagrebački biskup, bio zadužen za pravne poslove, dok je drugi, velikaš u kojeg je kralj imao povjerenja, bio zadužen za vojne poslove. Uskoro je (1773.) kralj uveo samo jednog banskog namjesnika.
Dužnost bana je kroz tisuću godina postojanja Hrvatskog Kraljevstva jamčila njegovu upravnu samostalnost i, uz Hrvatski sabor, u sebi osigurala hrvatski politički kontinuitet i državni subjektivitet. Naziv bana neslužbeno se koristio i za mletačkog namjesnika (providura) Dalmacije sa sjedištem u Zadru (1409.-1797.).
_________________
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
Banski stol
Banski stol (lat. tabula banalis), banski sud Hrvatske i Slavonije. Nastao je iz ustanove banskoga sudišta (tzv. oktavalnog suda), koje se spominje već u XII. st. Mjesto, vrijeme i sastav suda određivao je Sabor. Sudskom reformom 1723. ukinut je oktavalni sud i stvoren Banski stol, kao redovni sud prvog i prizivnog stupnja koji je stalno uredovao. Predsjedao mu je ban, imao je sedam do devet prisjednika, među kojima su bili podban, kao banov zamjenik, i protonotar kao izvjestitelj. Kralj je 1725. od Sabora preuzeo pravo imenovanja članova Banskoga stola pa je otada sastav suda stalno određen (ban, viceban, protonotar, dva velikaša, po jedan prelat i plemić). Ujedno je kralj odredio da se prizivi na presude Banskoga stola predaju Kraljevskomu sudu u Bratislavi, a od njega Stolu sedmorice. Tek od 1807. prizivi na Banski stol išli su izravno na Stol sedmorice, a time je Banski stol izjednačen s (ug.) Kraljevskim sudom. Banski stol najčešće je sudio kao prizivni sud, a prvostupanjsku ovlast imao je u predmetima veleizdaje, težih tjelesnih ozljeda, valjanosti povlastica i drugo. Reformom 1851. Banski stol uspostavljen je kao viši zemaljski sud s drugostupanjskom ovlašću, a sudio je zbor od 3 do 5 sudaca. God. 1861. dobio je urbarijalnu ovlast, 1876. sudbenost u sporovima male vrijednosti u posljednjem stupnju, a imao je i prvostupanjsku stegovnu ovlast za odvjetnike. Na traženje Zemaljske vlade Banski stol davao je mišljenja u pravnim predmetima iz područja pravosuđa. God. 1874. osnovan je Krajiški odsjek Banskoga stola, ukinut 1882. Do ukidanja austr. konzulatâ u BiH Banski stol rješavao je i žalbe na njihove sudske odluke. Prizivi na odluke Banskoga stola u razdoblju apsolutizma upućivani su Vrhovnomu kasacijskomu sudu u Beču, a potom Stolu sedmorice u Zagrebu, osnovanomu 1862. Nakon 1918. ovlasti Banskoga stola proširene su i na područje Međimurja. Banski stol ukinut je 1945.
_________________
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
Bansko vijeće
Bansko vijeće, visoko je upravno tijelo s ovlastima izvršne vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji koje je djelovalo od kraja travnja 1848. do lipnja 1850. godine. Djelovalo je kao hrvatska vlada, prva nakon svoje preteće Hrvatskog kraljevskog vijeća u 18. stoljeću. Bansko vijeće nastaje nakon revolucionarnih događanja u ožujku 1848. godine i "Zahtijevanja naroda" i na tradiciji Kraljevinske ili banske konferencije.
Prvu svojevrsnu zemaljsku vladu za Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju osnovala je kraljica Marija Terezija 1767. godine sa sjedištem u Varaždinu. To tijelo izvršne vlasti predstavljalo je prvu moderniju vladu na području Banske Hrvatske, a ukinuto je 1779. i njegove su ovlasti predane Ugarskom namjesničkom vijeću, čime je Hrvatska upravno postala podređena Ugarskoj.
U jeku revolucionarnih zbivanja 1848. godine Mađari su, koristeći situaciju u Austriji, poslali kralju adresu u kojoj su zahtijevali vlastito ministarstvo neovisno od Austrije, kao vrhovno tijelo državne uprave. Pod pritiskom ustaničkog pokreta u Beču i pokreta u Pešti, bečki je dvor 27. ožujka odobrio vlast mađarskog liberalnog srednjeg plemstva, pa je u zajedničkom saboru izglasan je Zakon o Ministarstvu (svojevrsnoj vladi). Hrvatske županije međutim nisu htjele priznati navedeni Zakon niti bilo koju funkciju vlade. Ni sam novoimenovani ban Josip Jelačić (1801.-1859.) nije htio priznati novo uređenje vlasti pa je 19. travnja uputio svim oblastima okružnicu u kojoj zapovijeda svim nadleštvima da ne smiju primati ni od koga i ni od kuda službene naloge te da se jedino njemu mogu obraćati kao vrhovnom zemaljskom poglavaru. Nekoliko dana potom ban je formirao Bansko vijeće. Iako je kralj osporio bansku naredbu i proglas od 19. travnja, Bansko vijeće je formirano i počelo djelovati. Kralj je de facto priznao Bansko vijeće kao vladu u prosincu 1848. osnivanjem u austrijskoj vladi mjesta hrvatskog ministra kao posrednika između Dvora i Banskog vijeća.
Bansko vijeće se prvi put sastalo u svibnju 1848., a 18. svibnja je podijeljeno na odsjeke.mS obzirom na Jelačićevu odsutnost, Bansko vijeće samostalno je upravljano unutarnjim poslovima Hrvatske i djelovalo kao faktična vlada do proglašenja Ožujskog ustava. Nakon što je donesen Oktroirani ustav 4. ožujka 1849., prema kojem su zemaljske vlade bile samo izvršni organi središnje austrijske uprave, Bansko vijeće formalno je raspušteno naredbom Ministarstva unutarnjih poslova u Beču 12. lipnja i carskom odlukom od 17. lipnja 1850. godine, a stvarno kada je ban 26. lipnja priopćio odluku i kada je osnovana te 1. srpnja 1850. proradila Banska vlada, koja je od Vijeća preuzela funkcije.
Bansko vijeće djelovalo je kao vlada na prostoru civilne Hrvatske, Rijeke i Primorja. Na čelu Banskog vijeća nalazio se ban, kojeg je imenovao kralj, a za njegove odsutnosti zamijenjivao ga je banski namjesnik. Sabor je tijekom 1848. godine odobrio i potvrdio sve naredbe bana koje je izdao u razdoblju od svog imenovanja pa do svečane instalacije, jer su one proizašle iz prijeke potrebe i bile korisne za domovinu. Za vrijeme njegove odsutnosti bana je zamjenjivao podban Mirko Lentulaj, koji je rukovodio banskim vijećem u okviru ovlasti koje mu je povjerio ban.
Bansko vijeće imalo je sljedeće odsjeke, kojima su na čelu bili stalni predsjednici:
Odsjek unutarnjih djela (unutarnji poslovi) - bavio se osiguranjem pravnog poretka i mira u zemlji, upravom i odnosom prema nižim instancama vlasti. Odsjek prosvjećivanja (prosvjeta) - bavio se školstvom i obrazovanjem, državnim prosvjetnim zavodima, te tiskom, vjerom i crkvenim ustanovama. Bojni odsjek (vojni poslovi) - brinuo se za organiziranje i opskrbu hrvatskih vojnih jedinica u sastavu regularne austrijske vojske, te popisom stanovništva za potrebe dobijanja evidencije vojno sposobnog stanovništva. Odsjek financija - bavio se općim financijskim poslovanjem, ali i pitanjima trgovine i poljoprivrede. Odsjek pravosuđa (formiran krajem lipnja 1848.) - rukovodio je pravosudnom problematikom.
_________________
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
|
|
|
|
Senka
|
|
Vječita sanjalica
Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07 Postovi: 45921
|
Banovi Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u Kraljevini SHS
Antun Mihalović 1919. Ivan Paleček 1919. Tomislav Tomljenović 1919. - 1920. (prvi put) Matko Laginja 1920. Teodor Bošnjak 1920. - 1921. Tomislav Tomljenović 1921. (drugi put)
_________________
|
|
|
|
|
|
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 1 gost |
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
|
|
|