|
Autoru |
Poruka |
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Спот је снимљен у сарадњи са Националним удружењем родитеља деце оболеле од рака, а дует "Услиши нас Боже наш" део је хуманитарне акције за изградњу новог хемато-онколошког одељења у Нишу.
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Сузе Светог Николе
Море од молитви Село од грехова Људи од анђела
21. мај 2013.
Ноћ га је пратила док је сигурним кораком ишао ка селу чија су се светла назирала у даљини, слична вучјим очима у мраку. Боса стопала, попут морнарских, просјачких – попут апостолских?! – неустрашиво су газила по трњу и камењу. На десном рамену носио је торбу од влати морске траве и косе сирена, ухваћених на превару, певањем литургија. Лево раме било му је мало спуштено, као да неко седи на њему: анђео, мука, гавран… галеб?! Бела хаљина разбијала је мрак испуњен вриском ноћних створова и шуштањем јежева. Није застајкивао, журио је да што пре стигне тамо куда је пошао. Понекад би подигао поглед ка звездама, ослушкујући ветар који му је доносио вести од Великог медведа, оног који осветљава водене путеве. Дошао је са бродова. Носио је мирисе риба, маслина, тамјана и барута. Старо дрвеће, оно чије се корење протезало километрима под земљом, сведочећи о бесмртности, тихо је зашуштало поздрављајући га. Застао је, благо се наклонио одајући поштовање и наставио да хода. Сваки корак био му је обележен лавежом ласица које су једине могле да га виде. Разлог његовог првог доласка у Студенац још увек се препричавао. Деведесет година је прошло од његове последње посете селу. Вратио се да узме преостали лист једног дневника, сакривен на месту које чувају мртви. Морао је да га нађе јер је зло опет било близу, а тај дневник, исписан ружним рукописом на француском језику, био је чаролија у борби против нечастивог. Остављајући шуму за собом, упутио се преко таме ливада ка сеоском гробљу. Духови су га поздравили дижући своје аветињске руке или тек климајући главама. – Дуго те није било – шапутали су изазивајући повијање траве, док су слепи мишеви радознало пролетали око њих. – Добро дошао, Свети Никола. Пролазио је кроз бледа обличја идући ка једном гробу. Посебном. Kамени крст, на којем су слова покојниковог имена била поприлично очувана, стајао је попут симбола победе: тешке и крваве, али ипак победе. Оне која се не заборавља, јер била је највећа. Оне, изнад које није стајало ништа: ни застава, ни песма, ни… Небо. Са лакоћом својственом јаким и жилавим старцима, померио је камени крст и голим рукама почео да копа. Скутови су му се запрљали, али грабећи меку земљу он није марио за то. Оно што је тражио налазило се у сандуку покојника. Мрак под шкртим месецом нарушавале су беле кости, обучене у морнарски капут изједен црвима, влагом и временом. Бројне медаље на реверима весело су зазвецкале подсећајући на куцање чаша међу пријатељима. Између мртвих прстију, склопљених на средини груди, стајао је папир, читав и неоштећен. Последњи лист дневника. Kости шаке саме су се отвориле дозвољавајући свецу да га узме. Благосиљао је скелет, спустио поклопац ћивота и изашао из раке. Све је вратио на место, утабао земљу стопалима и пошао ка кући човека чији је гроб откопавао. Тамо ће саставити сакупљене делове хронике среће и несреће села Студенца. Села које је зауставило хорде пакла. Морао је да употреби обе руке да одшкрине врата трошне кућице. Kао да их је неко закуцао за довратак, и то оним великим клинцима којима се спајају греде, па се чинило да је лакше поломити даске него размакнути вратнице. Нису била закључана, али их је нека сила свом снагом гурала изнутра не дајући му да уђе. Сила звана заборав.
„Сећање је кратко, заборав је вечан. Зато је и јачи“, помислио је и раменом јако притиснуо врата. Гласно су зашкрипала и попустила пред свечевом снагом. Улетео је унутра. Чим је закорачио у унутрашњост куће, из торбе је извукао шибице и под слабом светлошћу упаљеног палидрвца погледом прелетео по соби тражећи фењер. Овај је, док га је дрмао, проверавајући има ли још петролеја, звучао као готово до краја испијена флаша ракије: невесело и разочаравајуће. Од сјаја упаљеног фитиља затрептао је и окренуо главу. Док су му се очи навикавале на светлост, древне сенке почеле су да израњају са сеновитих места и играју по зидовима поздрављајући га. Створења, којих има по мрачним угловима сваке куће, почела су да разбијају годинама накупљану тишину. Шапати су испунили собу. Светац је подигао преврнуту столицу и сео за сто чије су ногаре и даље чврсто стајале на хладној земљи. Са рамена је скинуо торбу и извадио све сакупљене странице дневника. На трен је зажмурио очекујући неког, а онда је отворио очи. Тик испред његовог лица стајала је сенка оног с којим је пре скоро једног века направио договор.
– Чему то, светитељу? – упитао га је дух покојника, из чије је шаке узео последњи лист, мртвим очима показујући на папире. – Чему после толико година? – Требаће. Ђаволи опет долазе. – Ако дођу, ми их чекамо. Kао што смо их једном сачекали… и победили. – Не смеју на село, удариће на градове – рекао је Свети Никола и задрхтао. – Много грехова се накупило. Дух се грохотом насмејао. – Мислиш да ће им дневник помоћи да победе ђаволе? – И они су ме призвали, Гмитре. Kао и ти некад. – Призвали те својим животима? Светац је ћутао.
У тренутку смрти Гмитар је, те 1923. године, призвао свеца и дао му своја сећања, тело и лице, кумећи га да помогне селу. Било је то све што је имао код себе. Остало је давно поделио. Сенке које знају прошлост и будућност почеле су да причају, а гост их је слушао и спајао странице дневника док су му сузе квасиле дугу браду. Трагови блата са његових прстију остајали су на пожутелим папирима. Kада их је спојио, користећи као иглу рибљу кост у коју је био уденут невидљиви конац, почео је да чита оно што је написао пре деведесет година. Туђим прстима. Прстима мртвог човека.
Бранислав Јанковић
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
SLEPO KUCANJE
Išao sam na stotine informatičkih kurseva da naučim slepo kucanje. Uzalud. Gledao sam satima u tastaturu pokušavajući da zapamtim tačan raspored slova na tipkama. Sve je nestajalo kad zatvorim oči. Vezivao sam sebi oči i pokušavao da napišem barem svoje ime. Ispao bih uvek Mađar. Držao sam jagodice svojih prstiju na ringli pa na ledu. Da pojačam njihovu osetljivost. Sad više nemam otiske prstiju.
A onda sam jedne večeri rešio da još jednom zakucam na Tvoja vrata.
Znao sam da je uzalud ali sam kucao, slep od ljubavi. I tek tada sam naučio šta je slepo kucanje.
Miodrag Stošić
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
NAŽVRLJAJ SREĆU
Neki počeci nas iznenade. Ne možeš ih zavezati u čvor sa novogodišnjom jelkom, pričom o Deda Mrazu i preokretu koji sledi. Nekad se početak desi negde u sredini. Obično ga Žmu izmisli, a ja nažvrljam.
– I šta bi ti bio u sledećem životu?
– Čobanin na Grenlandu! – odgovara Žmu iz topa.
– A taj novi život, drugi i drugačiji, je l’ on znači da ti ovaj nije dobar?
– Ne, samo hoću da sam čobanin na ledu. Šta je tu čudno?
Ma, ništa, Žmu, samo ti nastavi sa svojim izmišljotinama. Takav je dogovor: zna se ko izmišlja, a ko žvrlja.
Moje žvrljotine su najčešće skice Žmuovih dremljivih zamisli i ukradenih poljubaca. Npr. tog crnokosog čobanina sa belim ovcama na belom ledu je lako nacrtati na belom papiru – samo čiča Gliši malo više zacrniš kosu. Sve ostalo Žmu izmisli.
– A dobro, ne mora sledeći život. Šta ćeš da izmisliš za sledeću godinu? Šta će da se desi?
– Pa ne znam šta će da se desi. Šta bi ti nažvrljala na tom tvom papiru?
– Ne kvari mi redosled! Kako mogu da znam šta ti misliš?
– Pa mislim da ćeš biti divna majka.
– To što u petom mesecu trudnoće pijem limunadu me ne čini divnom majkom.
– Samo ti nacrtaj taj limun.
– Dobro. Limun. Šta još?
– Nacrtaj nas.
– Kako se to crtamo mi?
– Kao tri čiča Gliše na Grenlandu. Sve moram da te učim.
Neki počeci nas iznenade. Ne možeš ih zavezati u čvor sa novogodišnjom jelkom, pričom o Deda Mrazu i preokretu koji sledi. Nekad se početak desi negde u sredini. Obično ga Žmu izmisli, a ja nažvrljam.
Ovaj počinje otprilike ovako: Sledeći život je već počeo. Nismo na Grenlandu i ne čuvamo ovce. Samo sad, kad se nažvrlja sreća, na belom papiru se smeškaju tri čiča Gliše. Srbijanka Stanković
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
IZGUBLJENI U PRIČI
– Šta želiš da ti kupim za Novu godinu?
– Od kad ti kupuješ poklone za Novu?
– Od juče.
– Šta ti se desilo?
– Dobila sam poklon usled ove kolektivne euforije, pa rekoh da probam i ja nekog da obradujem.
– Onda mi kupi neku sisatu i lepu devojku. Crnku, nikako! One su mi došle glave… Sve druge boje dolaze u obzir, može i crvenokosa… da mi se slaže uz jelku.
– Može li nešto realnije? Nešto što se kupuje za 10 minuta ili naručuje preko neta?
– Dobro, onda knjiga. Neki istorijski triler ili epska fantastika.
– Nisam te pitala za žanr.
– Ništa ljubavno mi ne unosi u kuću. Sve to ljubavno, romantično i što se iščekuje nas na kraju razjebe. Razjebu nas neemotivni ljudi sa usranim odlukama. Oni što su utripovali da više ne smeju da se prepuste, zaljube i da vole, jer vuku neslavnu prošlost u svom rancu. Oni kojima je lakše da se zavuku u slavnu prošlost nekog drugog, pa makar to bio i istorijski triler. Ili da oponašaju nečiji život, koji ne žive, a voleli bi. Ili da uleću u sniženu kolkciju jesen – zima, kako bi ponovo izmaštali sebe.
Beg te ne pita za ime ili žanr.
Beg je decembar.
Šljašti, zveči, sija, peva.
Ušeta u kaputu koji je snižen čak 50%.
Kliše koji te zagrli i poljubi u ponoć.
Novogodišnja odluka koju prekršiš već sa prvom flašom piva.
Tripuje te da će sneg biti beo kao na fotkama sa Instagrama.
Tripuje te da će sve od januara biti bolje.
I da ćeš ti biti bolji.
Decembar je nepravedno osakaćen mesec u godini.
On je vetar koji te probija preko jakne, dva džempera i potkošulje.
On je crven nos i ispucala koža.
On je besmisleno okupljanje, na all inclusive vašaru sa polugolim entuzijastima.
Pijan i trezven.
Ovog decembra, decembru dajem šansu. I Deda Mrazu, Deda Mrazovim pomoćnicima, irvasima i klišeima. I jelki koju nemam, ali za potrebe ovog eksperimenta mogu da je ukradem ili nacrtam. Potrudiću se da u tu famoznu ponoć žmurim i zamišljam jedno jutro u kom smo izgubljeni u mojoj ljubavnoj priči.
Onoj koju nisam objavila ni u jednim novinama. Onoj koju nisam prodala nikome.
To je ona priča u koju ga nisam ugurala na silu svojom olovkom, niti sam ga ćuškala tastaturom da popuni belinu. Nisam, majke mi!
To je ona ljubavna priča u koju smo se zaletili oboje i ostali celi.
Tijana Banović
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Padalica
Imam cele svemire sećanja. Zanimljivo je da neka cela sazvežđa stanu u priču, a neke zvezde ne. Nisu verovale da postoje priče za njih. I samo padnu. Tada zamislim želju. Brzo. Da padnu visoko. Najviše. Tako visoko da ih više nikada ne vidimo.
oblogovan
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
PETA ŽICA
„Uvek je ispod tvog srca bilo neke hladnoće, Teodora. Koliko god tvoji osmesi bili topli, zima je provirivala i nije dozvoljavala da se ljudi oko tebe ogreju tvojom ljubavlju. Ti nikada nikoga nisi volela.“ „Nije baš tako“, nesigurno sam odgovorila na tu tako tešku optužbu. I to od nekog koga sam volela. Nije meni bilo krivo što on tako misli, već što misli da ni njega nisam volela. Osetila sam potrebu da se opravdam, branim. „Tebe sam volela.“ „Nisi, Teodora. Nisi. To nije bila ljubav.“ „Pa, šta je onda bilo?“, upitala sam, na ivici da otpočnem svađu. „Ne znam, samo znam da se nisam osećao voljenim.“ O kako mi je bilo krivo što mi je to rekao. „Sve dođe na naplatu, Teodora“, rekao je tog prvog jutra, pomalo tužnim, pomalo jetkim glasom. Zvučao je kao zabrinuti roditelj koji odlično zna kakvog je problematičnog potomka stvorio, te se pita gde je pogrešio u vaspitanju. „Žao mi je što ćeš ti baš debelu cenu da platiš. Dobro došla u sestrinstvo manastira Sveti Jovan! Bog s tobom.“
Branislav Janković
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
30
Znaš, sviđaš mi se, Imam trideset godina Bradu od desetak dana Ćelavim Gojim se Postajem pomalo namćor na pokojnog ćaleta Nemam baš neki osećaj za meru Nisam baš oličenje nevinost Ali nisam ni hodajući promiskuitet Teško varim ljude Još teže testo koju obožavam Volim ponekad da se napijem Volim da sam sam Što me ponekada i plaši Plaši me i to što nisam odgovoran prema sebi Mogao bih da živim na cigaretama, picama i koka koli Jer, kao odrastao sam i nema nikoga da mi sere kako to nije zdravo I da ću zasigurno umreti pre šezdesetog rođendana, Pustim Milesa i iznova i iznova puštam samo dve pesme So what i I Fall in love too easily Puštam ih do poslednje cigarete u pakli, I nemoj da misliš da je to patetika, Nije, To je samo jedini prijatni momenat u kojem sam svoj do srži Misli mi se sudaraju kao pomahnitali atomi I stvarno nisam planirao da se na njihovim vrhovima nalaziš ti, Nadam se da me razumeš, Ako ne, ponoviću ti još jednom, Imam trideset godina i oko petsto godina životnog iskustva Čudi me kako još nisam sav pobeleo ili oćelavio Na koktelu od bromazepama i votke, Kako se još uvek mogu nasmešiti zalasku sunca ili ovom blentavom psu I kako sasvim ozbiljno mogu da tvrdim za dve devojke da su jednorozi zbog načina na koji pišu, Čudi me kako još uvek mogu da izmišljam bajke i mitove u trenutku, Čak me čudi i to što još uvek imam inspiraciju da pišem, Sviđa mi se samo to što mi nečiji glas i pogled isto izbijaju vazduh kao pre dvadeset i kusur godina Da me porivi strasti i bluda nisu skroz uzeli pod svoje I da je negde u meni deo mene koji je odoleo smicalicama života I eto vidiš, upravo on, Taj deo mene koji je isti već dvadeset i kusur godina je želeo da priča sa tobom Samo je problem što on to ne ume kako priliči našim godinama I nije baš taktički potkovan, Pa često nastupa kao klinac sa blatnjavim kolenima i čistim rukama u kojima nosi dve prezrele višnje, Dosadan je, ali te nikada neće udariti u rame ili povući za kosu, Dosadan je, često vrti iste reči kao klikere u džepu, Dosadan je, ali ja ga baš zato volim Sušta je suprotnost ovom matorom idiotu kojem se sviđaš Koji ne razmišlja da li je normalno nekome pričati o tome kako će trampiti jednoroge za Aladinovu čarobnu lampu i ćilim I kako je suština sveta i postojanja u crvenim gaćicama i džemu od šljiva I da postoji tajni red vitezova teglaša koji se bore protiv zlih strujomera, I da ako kosmos kaže može, to znači da sve može i da nema nikakvih problema, Znam, smešno je to što ti sve ovo pišem a nikada nismo prešli osam koraka zatvorenih očiju dok se držimo za ruke, Mnogo toga je smešno, priznajem, Ali pokušaj da shvatiš ako do sada to već nisi, to sam samo ja i to je samo lutkarsko pozorište u mojoj glavi.
Stevica Rajčetić
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Daljina
Kojim alkoholom tebe zaboraviti? Sedim za šankom sa Samoćom. Ne sećam se kada smo se udaljili ali se sećam kad smo ljubav sjebali. Jednom smo se telima dodirnuli, i to je dovoljno za našu daljinu, i za našu tugu. Zbog vikanja i svađe oterali smo najlepše reči. Dopadali smo se pre nego što nam je vreme bilo. Slagale su nam se slučajnosti, sudarao nam se rizik. Daljina nam se ušuljala u ljubav i, skoro, a neprimetno, ja sam te i dalje držao za ruke iako su nam blizine bile daleko. Trenuci zagljaja su ostajali prazni. Sva čekanja na tebe nemo su stajala. Tvoje usne, dodiri i reči u trenutku sećanja su letela. Postali smo stranci, tamo neki, daleki ljubavnici. Ni slučajni prolaznici. Mi smo prijatelji koji su nastali uz prve poglede i poljupce. Tajne smo uz osmeh čuvali. Poljupce mrakom branili. Dodire pod ćebetom sakrivali. Ti i ja smo stranci koji mrzim te volimo! Ono što je nekad bilo poljupcima nežno, sada je u alkohol sa tugom pretvoreno. Ti i ja najbolje umemo prolaznost. Naučeni smo da nismo jedno za drugo, al' znamo da se volimo. Pustio sam nas da umremo, ti mirisom i pogledom ne dopuštaš, izgubismo se a da srca nismo upoznali. Povređujemo se jer smo nemoćni da ljubav volimo. Voleo bih da se Daljina plaši tebe i mene.
Дабетић Иван
|
|
|
|
|
Вучица
|
|

Moderator chata
Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01 Postovi: 30458
|
Pokloniš nešto kada osetiš trenutak, a ne da čekaš datume.
|
|
|
|
|
|
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 8 gostiju |
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
|
|
|