Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 15:11


Autoru Poruka
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 26 Jan 2016, 22:49
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Pismeni zadatak srpskog gimnazijalca postao hit


Internetom kruži pismeni zadatak jednog srpskog gimnazijalca koji je postao pravi hit na društvenim mrežama. Učenik je navodno imao dve teme "Koštanu" i "Svetlosti nesta, prestadoh da čitam i tuga me obli: opet živim". Srećom, izabrao je tu drugu.


“Gledam, al’ oči su mi sklopljene. Osećam miris sveže lakiranog drveta. Pomislih kako je moj mrtvački sanduk prilično dobar za pare koje sam dao. Da, konačno sam umro.

Slušam popa koji nariče i decu koja se deru: “Kuku! Strikooo!” Odlučih da se malo prošetam, da vidim je l’ mi baba Bosa došla na sahranu. Začudio sam se kad sam shvatio koliko se lako krećem. Moram priznati da sam zadovoljan. Sahrana je prilično dobro urađena. Mile, prvi gučevački trubač sa svojim bleh orkestrom dobro je obavljao posao. Svinja se okretala na ražnju, dok se moj pijani zet valjao u blatu. Baba Stana je sa dedom Milojicom zamišljeno gledala u moj grob i uzdisala.

Počeh da vičem: “Šta kukaš stara, nije Omoljica mrtav, opet živim”, ali se setih da ne može da me čuje. Pogledah jos jednom moje sirote unučiće i pomislih: “E deco, deco, ko je vas poznavao ni pakao mu neće teško pasti.”

Osetih u tom trenutku kako me nešto vuče na gore: “E pa dodje vreme da se rastajemo”. Putovao sam, mogu vam reći, dobrih pet sati. Na vratima raja stajao je Sveti Petar. “Zdravo Petre, pa dođe vreme da se i mi ispričamo”.

Petar me je mrko gledao, ali konačno prozbori: “Ne piše ti se dobro, Omoljice, puno si grešio. Bog te čeka.” Priznajem, malo sam se uplašio, jer ovo mi je, znate, bio prvi susret sa Bogom, a to nije mala stvar. Ćutim ja, ćuti on. I tako ćutimo mi jedno pola sata i konačno se odvažih pa rekoh: “Dobar dan, Bože!”. Opet ćutimo, a mene već počele i noge da izdaju. Znate, ne umire čovek svaki dan.

Konačno Bog popravi kravatu, promeškolji se malo na svom oblaku i rece: “Kaži Omoljice.” Ovaj govor sam prilično dugo spremao pa sam rešio da mu kažem sve od prve do posledje reči:

“O Bože, vladaru carstva nebeskog, Ti koji nebom hodaš, Tvorcu mog psa Marka, sinova Mirka i Žuje, baba Bose i deda Radovana, mog kuma Spasoja i izvinjavam se ako sam nekoga u svoj brzopletosti zaboravio da spomenem…”

Tu stadoh i primetih da se zbunio. Zamislite – Bog tako veliki, ja tako mali, pa se zbunio preda mnom. Međutim, našao je nekako prave reči, pa reče:
– Jesi li ti Omoljice pročitao “Koštanu”?
– Nisam – velim ja.
– A jesi li, Omoljice, primetio da svetlosti nesta?
– Nisam – opet ću ja zbunjeno.
– Da li te tuga obli, Omoljice?
– Ne Gospode – rekoh – a zašto?
– Zato što je to, Omoljice, tema ovog pismenog zadatka, i bojim se da si promašio temu.

Bog je moćan – pomislih u sebi…”



24h


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 31 Jan 2016, 22:32
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Na izbore da ne bismo imali posla s tiranima


Reditelj i profesor na Akademiji umetnosti u Novom Sadu Radoslav Rale Milenković mišljenja je da sistem izbora u kojem jedan čovek ima jedan glas nije savršen, ali je svakako bolji od toga da se tirani moraju svrgavati silom. Iako poznat po oštrim izjavama na račun vlasti i političara, ipak ističe da je umetnost centar njegovog interesovanja.

- Ljudska priroda ima mnogo više zdravijih poriva, nagona i snage nego što su neke nametnute okolnosti aktuelnog političkog trenutka - kaže Milenković u intervjuu Kuriru.

Radite paralelno i kao reditelj i glumac. Šta je više vaša priča?
- Volim i jedno i drugo. Da li ću glumiti ili režirati, zavisi od sticaja okolnosti. Kad sam najviše želeo da igram, nisam mogao da stignem da izrežiram sve gde su me zvali. Kad sam poželeo da režiram neke značajne komade, nisam mogao da nagovorim upravnike da ih stavimo na repertoar. Mi smo u poziciji da budemo birani i vrlo je važno da imate strpljenje i sačekate da vas izaberu, bilo kao reditelja bilo kao glumca. Ne smemo da trošimo energiju kao ljubavnici koji potroše sve u zavođenju.

Samo godinu dana ste bili direktor drame Srpskog narodnog pozorišta (SNP) u Novom Sadu. Što se nikad niste prihvatili sličnog poziva?
- Pozicija upravnika pozorišta u potpunosti je zavisna od sistema, koji je u našoj zemlji krajnje nakaradan. Nekad mi se čini da je nama kultura kao neki šesti prst. Ako dobro pogledate ceo sistem naših pozorišta i kontekst u kojem bi ona trebalo da rade, nijednom upravniku nije lako čak ni kad najbolje zna šta bi želeo da radi, jer ne može ništa da planira. Uzajamne obaveze i osnivača i pozorišta nisu regulisane s istim ciljem. Gradu ili državi važno je da to što manje košta i uvek se pitaju šta će pozorištu toliko novca. A upravnici zbog svoje želje da što duže ostanu na položaju pristaju na sve. Za godinu dana svog direktorovanja u SNP uradio sam sve šta sam želeo. Kad je počeo pritisak na mene šta i ko treba da radi, samo sam isključio kompjuter, uzeo svoj notes i otišao. Mislim da je velika nevolja u pozorištu upravo u tome što upravnici jedino ili previše vole da budu upravnici, pa zbog toga pristaju na sve moguće zahteve. Na primer, zna se da u SNP nedostaje glumaca, ali mlade ipak ne može niko da zaposli. Ne znam da li je tako u bolnicama i da li nedostaju lekara i medicinsko osoblje. Nažalost, nemam utisak da oni koji odlučuju o našoj kulturi imaju istinsko znanje o tome šta rade. Da bismo pokrenuli stvar s mrtve tačke, morali bismo da imamo svest o značaju kulture i da se u tom smislu odmah, hitno donese, na primer, obavezujuća odluka da se za 200 odsto poveća broj pozorišta, galerija, muzeja, koncertnih sala. To bi bio znak da neko zna koliko je kultura važna i koliko je ona, na kraju krajeva, najisplativija investicija društvenog i nacionalnog bića.

Krajem prošle godine ste postavili mjuzikl „Spamalot Montija Pajtona“ kao neku vrstu komercijalnog pozorišta. Može li pozorište uopšte da funkcioniše na tržišnom principu i kakva je njegova dalja sudbina?
- Može, što je pokazala i naša predstava. Ali u ovakvoj vrsti avanture nije dovoljan samo novac već i upornost, strpljenje, energija i živci. O tome bi mogli više da vam kažu producenti. Kad je u pitanju privatna produkcija u pozorištu, mi smo goli početnici i sve se svodi na lake komade i nekoliko časnih predstava. A „Spamalot Montija Pajtona“ je ogromna produkcija sa 95 ljudi i s brodvejskom licencom. Ponosan sam što smo uspeli to da napravimo. Najveća zasluga što smo ovo izgurali je zasluga glumice i producenta Jelene Jovičić. Dodatni bonus za publiku je i to što je uspela da posle 25 godina vrati Nikolu Koju na scenu. Predstavu je na na premijeri u Sava centru i nekoliko repriza videlo više od 10.000 gledalaca i moj utisak je da su se svi dobro zabavili.

U komadu je kao junak završio ministar Bratislav Bata Gašić.
- Gašić se namestio. Kleknuo je, pa smo mu uslišili molbu. To je dokaz zdravlja jednog društva, dok je njegova izjava dokaz bolesti. Kad Gašića u predstavi ovitežimo i kad na to reaguje 4.000 ljudi ovacijama, vidite da ima nade i da pozorište ima funkciju koja se ne može dovesti u pitanje nijednom odlukom budaletine i prostaka koji odlučuje o sudbini jednog društva.

Za vreme vladavine Slobodana Miloševića radili su se pozorišni komadi o njemu koji su bili popularni. Što danas niko nema hrabrosti da radi komad o Vučiću?
- Ima časnih ljudi koji prave kritičke predstave. Nije poenta da se pljuje Vučić. Najslabije predstave tih devedesetih bile su one koje su doslovno ismevale Slobu i Miru. Pozorištu ne treba dnevno aktuelni, već društveno angažovani pisac, a to može biti i Sofokle. U teatru nije važno da bude nešto politički obojeno, već društveno angažovano. U toj distinkciji počiva razlika između umetnosti i prostakluka. Mi imamo sreće što su se umetnošću bavili geniji. Ljudi koji su pisali pamflete su zaboravljeni. Velika dela su značajna zbog toga što su i danas savremena. Ne moraš ti u predstavi da napišeš i kažeš sa scene: „Aleksandar Vučić!“ Dovoljno je samo da odigraš Ibija. On je ubedljivije Vučić nego da zamoliš njega da igra samog sebe. To je paradoks i čarolija umetnosti. Zato je ona večna, a život kratak. I zbog te činjenice svaka vlast brine o kulturi. Kako Hamlet kaže Poloniju: „Dobro postupajte s glumcima, nakon smrti bolje bi vam bilo da na grobu imate rđav natpis, nego da oni o vama loše govore dok ste živi.“

Krajem godine imali ste premijeru komada „Lice“ savremenog ruskog pisca Galina u Ateljeu. Predstava govori o tome da smo svi propali da bi država napredovala. Ima li smisla naša žrtva koju traži premijer - da radimo nedeljom, da ne idemo na letovanje u inostranstvo da bismo napredovali kao država? Šta biste rekli iz vizure svog lika?
- O smislu te žrtve morate pitati onog ko je o tome odlučio. Mi smo primorani na to. Perverznost našeg savremenog trenutka nije u tome što traže i primoravaju nas na nešto, već što od nas očekuju da nam se to sviđa. Nikad nije bilo da žrtva mora da voli svog dželata. Podrazumevalo se da, kao što kaže narod, ko gubi, ima pravo i da se ljuti. Samo u Srbiji u poslednjih nekoliko godina ko gubi mora to da voli ili malo blaže ko gubi, nema pravo da se ljuti. Ljudskoj prirodi je to teško da prihvati. A oni koji vode i odlučuju ponašaju se kao da su stvarno pametni.


Što sažaljevate Vučića?
- On je meni potpuno nezanimljiv čovek. Žao mi ga je, a za mene me srce boli. Ne bih o njemu ni da pričam. Meni je svejedno koji je Vučić u pitanju i kako se koji od njih zove. Nisam mislio bolje ni o onom Vučiću koji se zvao Tadić. Gledam samo šta ljudi koji vode državu čine za nas.

Hoćete li izaći na izbore?
- Uvek izlazim na izbore. Vidim mnogo mana u pravilu da je jedan čovek i jedan glas. Takav sistem je pun manjkavosti i mogućnosti potkupljivanja za sendvič ili obećanje radnog mesta. Ali radije bih i to nego da imam tiranina protiv kog moram da se borim i da mu stanem nogom na vrat. Ako još postoji nada u osvešćivanje ljudi i demokratske izbore.

Šta vam najviše smeta na našoj kulturnoj sceni? Da li probleme vučemo iz prošlosti?
- Mislim da bi svi problemi mogli da se reše odmah i sada. Ili barem da počnu zaista da se rešavaju. Ustaljeni način da se u podeli partijskog plena voljom stranke dolazi do pozicije je prevara svih izbornih obećanja od kraja osamdesetih do danas. Kad pogledate koliko je svim političkim kombinacijama i garniturama bilo i jeste nebitno sve što čini kulturu: pisci, kompoziroti, slikari... Svaki segment umetnosti... Da vas podsetim, još ne rade glavni muzeji u Srbiji. Menjali su prozore. Ali muzeji ne rade, ne postoje. Uče nas da živimo i prihvatimo uskraćenost i ja ne mogu na to da pristanem. Ne mislim da je dopustivo i prihvatljivo smanjivanje sredstava za kulturu. Mislim da se moraju višestruko povećati. Jedan poznanik mi je rekao nedavno: „Kad dođemo na vlast, napravićemo dva odsto za kulturu.“ A ja sam siguran da je sve ispod šest odsto - neprihvatljivo. Nevolja je, međutim, što naši političari veruju da je, na primer, Cecin koncert u Nišu neki kulturni događaj. Na televizijama s nacionalnom frekvencijom već duže vreme traje poplava prostakluka, a ministar za kulturu savetuje nam da uzmete daljinski, a ne kaže nam gde mu je muzej. Što on ne uzme daljinski za taj muzej? Ili što se barem ne ošiša, kao što je obećao. Istinske svesti o značaju kulture nema ni na vidiku.

Ko je krivac što je našoj deci uzor jedan Kristijan Golubović?
- Koliko ja razumem ceo taj slučaj, odgovornost je na Ministarstvu pravosuđa i onih koji omogućavaju da čovek koji je pravosnažno osuđen bude šampion u piplmetrima svojih javnih nastupa.

Za Cecu se priča da je darovita glumica. Igrala je u „Koštani“, a s njom i Rade Šerbedžija.
- Nisam gledao taj film... A nikad Radeta nisam pitao za Cecu. Upitaću ga kad se sretnemo. Možda je darovita, ali njeno učešće u tom filmu je, pretpostavljam, odluka reditelja i njegovo uverenje da mu za tu ulogu treba baš naturščik. Ima filmova u kojima naturščici doprinose ukupnom delovanju filma.

Treba li Srbiji da ulaže u naoružanje? Puni su nam naslovi i novine tih priča.
- Ne mislim da se oružjem nešto brani. I nemam uvida u temu trgovine oružjem. Meni je mnogo zanimljivije da shvatim kako Ričard da zavede tu Anu i da mi verujete kad to odigram.

Kako vam se čini okupljanje naše opozicije?
- Mislim da je tu reč isključivo o pragmatičnom interesu. Nisam primetio ni kod jedne političke grupacije da nešto radi iz uverenje pre nego iz interesa. Takva im je valjda delatnost. Zato se i ne bavim politikom.

Šta bi rekao Radoje Domanović, čiji komad „Naši dani“ još igrate, na sve ovo što ne prestaje da nam se događa?
- On je jedan od onih velikih pisaca koje sam već pomenuo i pitanje je samo šta koje vreme prepoznaje u njegovom delu. Radoje Domanović je svojim veličanstvenim talentom pronikao u ljudsku prirodu. A u našim danima izgleda da ga je naša stvarnost sustigla i prestigla. Nešto što je u njegovim pripovetkama bilo alegorija i metafora, mi danas prepoznajemo kao goli naturalizam. A možda je još i gore - naša je stvarnost mnogo nakaznija i nastranija nego što je on u svom literarnom štivu napisao. Kod Domanovića su svi ti likovi bili gomila glupaka, a danas imamo gomilu pokvarenjaka i prostaka.

Šta mislite o angažovanju Srđana Dragojevića i Predraga Markovića u SPS?
- Ne mislim ništa o tome. To je njihov lični izbor.

Kakvi vas novi poslovni izazovi čekaju?
- Igram svoj aktuelni repertoar u pozorištu. Trenutno se dogovaram o novom filmu koji bi trebalo u martu da se snima, a koji će režirati Miodrag Milinković Debeli. Radiću sa svojim studentima u Novom Sadu. Trebalo bi početkom oktobra da radim u Kraljevu Sterijinu „Pokondirenu tikvu“, a krajem godine u Novosadskom pozorištu komad koji još tražim s mađarskim ansamblom.

Krao zanat
BATA ME JE NAUČIO JEDNOM TRIKU

Pripremajući se za slikanje, otkrili ste nam čemu vas je naučio Velimir Bata Živojinović. Koju tajnu je s vama podelio stariji kolega?
- Kad snima krupni plan, uvek pokušava nekako da prošvercuje parče papira da bi svom licu dao dodatni refleks. Pošto je Bata stari filmski vuk, direktori fotografije mu to tolerišu.

Tajna „Doma za vešanje“
ISPAO SAM IZ KUSTINOG FILMA

Šta mislite o Kusturici?
- Kusta je naš najbolji reditelj. Ne dopadaju mi se jednako baš svi njegovi filmovi. Ali on je napravio neke naše najbolje filmove. Imao sam sreće da igram kod njega pre 28 godina u „Domu za vešanje“. Moja scena je kasnije ispala iz filma, ali nas dvojica i još nekoliko ljudi iz te ekipe znamo da sam učestvovao u tom filmu.


SKENER

- NIkola Kojo - kralj, ne samo Artur
- Bojan Pajtić - nabildovan
- Ivan Tasovac - kicoš
- Tomislav Nikolić - ko je taj čovek?
- Ðorđe Balašević - tri puta je video Tita




RADOSLAV MILENKOVIĆ, GLUMAC I REDITELJ


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 31 Jan 2016, 22:37
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Lični stav - Rale Milenković: "Ne verujem ti ništa, Vučiću!"


phpBB [media]


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 31 Jan 2016, 22:43
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Bela posteljina


Stigla mi mašina za veš. Prava pravcijata mašina za veš. Ima sve dugmiće i sve po redu. Doneli je ljudi, uneli u kupatilo i rekli:
- Kad je budete raspakovali, pozovite nekog muškarca, majstora, električara, da je prikopča.
- Hoću, hvala.
Pozvala sam Anu, koja je prikopčala mašinu za par minuta. Onda smo čekale da zazeleni ono dugme, da vidimo da diše. I zazelenelo je.
- Dobro, jesi spremila šta ćeš prvo da staviš u nju?
- Daštasam! Belu posteljinu!
- Ajde.
Uključili smo je. S vremena na vreme smo je obilazili, da vidimo hoće li početi onako ludački da skače, ili da negde pusti vodu ili šta već mašine vole da rade. Al' nije radila ništa od toga. Gledala je svoja posla i prala posteljinu. Naposletku je zamirisala kupatilo i stan na čistotu i belinu i nežnost čistih čaršava i jastučnica.
Mnogo volim taj miris.
Miris čistog čaršava koji ti kaže da nema veze što si proteklih noći slabo spavao, prevrtao se i budio se na svaka 2 sata.
Miris čistog jorgana koji ti kaže da nema veze što si proteklih jutara uključivao snooze dugme nepristojno mnogo puta.
Miris čistog jastuka koji ti kaže da nema veze što si se proteklih dana beznadno zagnjurivao u njega (u stvari si se jednom i rasplakao tako zagnjuren, ali jastuk to ne pominje jer jastuk je kul i zna o čemu se priča, a o čemu jok)
Ništa to nema veze, jer to su sve protekli dani. A protekli dani su protekli dani, a sutra je sutra. I to sutra miriše na čisto i nežno i bolje.




Staša Vukadinović


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 31 Jan 2016, 22:49
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
SEĆANJE NA VELIKOG GLUMCA Cica Perović: Nemam novca da platim struju i kiriju! A nije da ne radim...


Cica Perović je rođen je 6. maja 1926. u Kragujevcu. Filmsku karijeru započinje ulogom Marka u filmu ''Njih dvojica'' iz 1955. Iste godine pojavljuje se i u filmu ''Šolaja'. Pamtimo ga po ulogama i u ostvarenjima kao što su - "Povratak Otpisanih", "Paviljon 6", "Zimovanje u Jakobsfeldu", "Salaš u malom ritu"... Preminuo je, neposredno pred svoj pedeset i drugi rođendan, 2. maja 1978. u Beogradu.

Uemotivnoj ispovesti koju je dao davne 1975. godine ispričao je o svim gorčinama glumačkog posla. Ispričao je kako je teško biti slobodan umetnik, o tome šta je naučio putujući kroz Indiju i koja je to mora koja ga svakog jutra vraća u stvarnost.

Perović započinje priču o tome kako je postao glumac jer je osetio želju da se ispoveda ljudima, da im otkriva svoja najintimnija osećanja.

"Neočekivano se u meni rodila ta potreba, i to da budem glumac u pozorištu za koje sam poverovao da je tribina sa koje se slobodno mogu iskazivati neke svoje istine. Posle sam shvatio da je to zabluda, ali bilo je već kasno. Jednom sam, u jednom intervjuu, izjavio da se osećam kao dinosaurus pred smrt. Istorija čovečanstva zabeležila je dinosaurusa kao neman ogromne snage koja može da potamani sve oko sebe, a kad mu dođe sudnji čas, čemu sva ta silna snaga može da mu služi? Posmatrao sam, dakle, kako sva moja glumačka energija i želja da stvaram idu ni u šta i da snaga malaksava. Napustio sam pozorište i postao slobodan umetnik, tako se to kaže, ali umesto da preporodim u sebi dinosaurusa, pretvorio sam ga uguštera, u malo, bezopasno, nejako biće. Zbot toga, možda, na prvi pogled i delujem kao čovek koji je našao ovoj mir, kome je sve svejedno, u kome više nema ni žara ni ambicija", rekao je Perović

Ali, to je samo prividno, ja sam se izmenio u pozitivnom omislu, oslobodivši sebe predrasude da kao javni radnik, umetnik, treba daživim bolje i drugačije nego običan čovek.

"Ni to, međutim, nije bilo dovoljno, jer sam i dalje izložen poraznim, gotovo uvredljivim nasrtajima svakodnevice. Inkasanti! To je mora koja me svakog jutra vraća u stvarnost. Zazvoni na vratima i kaže: izvolite platiti struju, kiriju, telefon, pretplatu na televiziju i svašta još. Ja nemam novca i tada iz mene neminovno izmili gušter koji se uvija i puzi, svestan nemoći da plati cenu zato što živi...."

Bio je vreo dan i putnik oko sveta Slobodan Perović vozio se svojim "fiatom" pustim indijskim drumom, osećajući očajnu samoću, kako, valjda, i može samo da se oseća čovek bez društva u ogromnom prostranstvu.Vraćao se iz Nepala i mada je imao vremena napretek, hitao je prema Agri ne bi li što pre prevalio put. Laknulo mu je kad je u daljini, na drumu, ugledao crnu tačku. Bio je to čovek, nešto između prosjaka i putujućeg filozofa, kakve je već viđao u Indiji. U dubokoj starosti, gegao se lagano, gotovo s mukom, poštapajući se debelom batinom. Perović je zaustavio kola i ponudio mu da gapoveze do Agre.­

Ne, hvala ­ učtivo je odbio starac.­

Ali, zašto ­ insistirao je Perović. Biće nam prijatnije obojici.­

Ako pođem s Vama, oduzećete mi vreme ­ protivio se prosjak.

Slobodan Cica Perovic i Milena Dravic foto Youtube Slobodan Cica Perovic i Milena Dravic foto Youtube
Posle dužeg navaljivanja, glumac je, ipak, uspeo da privoli starog filozofa da uđe u kola. Dok su se vozili, upitao ga je šta je hteo dakaže onim zagonetnim odgovorom, kad je kao dan jasno da će i te kako dobiti u vremenu ako ranije stigne u Agru. Starac se osmehnuo:­

Ne razumete Vi to. Ja u svom životu imam put koji moram da pređem da bih postigao cilj koji sam sebi postavio.Star sam i ne preostaje mi još mnogo vremena za razmišljanje, koje, u stvari, i predstavlja moj život, a vozeći se ovako s Vama ja ga samo skraćujem.

Kasnije se starac odobrovoljio i razvezao jezik. Govorio je mudro, mereći svaku reč, o Evropi i Americi u kojima, reče, nikad nije bio, ali je mnogo čitao i imao sasvim jasnu predstavu o tim kontinentima, pogotovu o potpunom nerazumevanju s kojim se svet sa vremene civilizacije odnosi prema Indiji.­

I vi, Evropljani, i Amerikanci, često pišete i govorite o Indiji, ne propuštajući da kažete da ovde ljudi, ponekad, umiru od gladi. To je donekle tačno, ali treba da znate da na licima tih koji umiru nema patnje, oni odlaze, s mirom, bez jauka i grča. Verujte, mnogo je veći bol nekog Vašeg građanina kad izgubi rukavicu. Otprilike tu je negde razlika između vas i nas. Mi nismo opterećeni materijalnim dobrima, oslobođeni smo more da pošto ­poto imamo i posvećujemo se ličnosti i njenim unutrašnjim vrednostima. Otuda je i smrt od gladi, dakle, usled nedostatka materijalnog dobra, hrane, samo prirodni kraj jednog filozofskog procesa, što se za vašu civilizaciju, koja proždire svoju decu u ratovima, avionskim i automobilskim nesrećama nikako ne bi moglo reći...­

Putujući Indijom, mislim da sam uspeo da shvatim da je jedina apsolutna vrednost ­ duh. To saznanje uticalo je na mene i izmenilome do te mere da sam ja, Slobodan Perović, čovek koji danas može približno da živi na indijski način, ma kako to zvučalo naivno ismešno.

U savremenom svetu, manje ili više potrošački orijentisanom, sve se svodi na pojmove imati i dobiti, dok za duhovnu kulturu ostaje sve manje vremena i sve manje prostora. Naravno, standard je nužnost, mi nikad više ne možemo biti Indusi. I te kako je dobro imati struju ili tekuću voduili krov koji ne prokišnjava. Ali, tu i počinje ona mora u obliku inkasanata. Zakoni standarda opterećuju, čovek radi sve više i više i postaje ­ proizvodna jedinica. Njegov duh, opterećen povećanim radom istvaranjem sve novih i novih dobara je sputan, još više od toga, okovan, a ličnost počinje da robuje materiji.

Čovek koji svakog prvog u mesecu prima platu tome se svesno, da ne kažem dragovoljno, potčinjava. Ali, slobodan umetnik to ne može, njegov je prihod neizvestan i on mora da se ponizi. On moljaka, on vuče za rukav, on ište ­ ne da bi mu duh bio oslobođen, već da bi platio kiriju i telefon i struju. A radim, nije da ne radim. Snimao sam ove godine seriju "Salaš u malom ritu", Matavuljeve "Beogradske priče", dramu "Paviljon šest", koja ima čak i internacionalne uspehe. Primio sam za to nekoliko dobrih mesečnih plata, koje su mi omogućile da solidno živim dok sam radio. Ali, ja takve poslove ne mogu svakodnevno da radim. I zato, kad "Salaš" počne da se emituje na televiziji, ja ću opet biti ni na čemu. Suočen sa inkasantima ...Od mog rada živi administracija na filmu, administracija na televiziji, administracija u pozorištu.

Zajednica, kako se to kaže jednom rečju, koja je nemilosrdna i egoistična prema svojim kreatorima, kao da su ljudi van društva a nenjegov sastavni, pa ako hoćete i bolji deo. Ovo o čemu govorim, dobro znaju slikari, pisci, glumci­slobodnjaci, muzičari i svi oni koji nisu ni na čijem platnom spisku.Tačno je, mogao sam, i mogu, biti član nekog pozorišta.Tri puta sam odlazio iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta i tri puta se vraćao. Bojim se da više nisam taj koji bi mogao da radi sve što se od njega zahteva. Pretvorio sam se u sasvim drugačije biće. Zato i razumem korak Ljube Tadića, koji je iz pozorišta otišao s rečima: "Neću više da se igram s vama", jer su zahtevi odista preveliki.

Kao promašeni finansijski revizor i, kasnije, kao putnik u Indiji, zauvek sam sebe oslobodio obaveze koju nameće civilizovani savremeni svet ­biti iznad drugih. Jedino o čemu sanjam, jeste da budem iznad inkasanata: da za svoj glumački, stvaralački rad, za svoju iskrenost istinitost koju točim iz sebe, ne budem vređan i uznemiravan.

Mogu da se hranim i na kazanu, ne marim, uopšte, šta jedem i gde stanujem, ne zato što sam boem, već što mi je važno da budem slobodan.


(Yugopapir/EPK)


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 31 Jan 2016, 22:59
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Mlađa


Moj deda Mladja preminuo je u junu. Saznala sam da sam trudna na njegovoj sahrani.
Voleo je da resava ukrstene reci i pije mlako pivo naslonjen uz drvo, u polu lezecem polozaju sa prekrstenom nogom.
Bio je apolitican, areligiozan, apraznican (nista se ne slavi ).
Voleo je na sve da odgovara stihovima. "Hej deda sta radis " "Divan dan, divan dan, ne perem se ni ne umivam ".
Kada bi neko bio neljubazan pricao je o nadgrobnoj ploci koju je jednom video pa bi rekao " Ovde moja zena leži. Leži i reži. Putniče beži. " Naravno omiljen odgovor na sve bio je "sto jes jes najbolji je sps ", tipa, oces da ti dodam pivo, sto jes jes, najbolji je sps. Oces da ti dodam novine, sto jes jes.....

Sekao je jednom granu ali je sedeo na strani koja nije povezana sa drvetom i sam je sebe isekao sa drveta.
Ne postoji saht u koji nije upao i kada se vec od starosti ozbiljno razboleo svaki dan je planirao bekstvo gde god da je lezao.
Kada sam bila mala napravio mi je kokosinjac u obliku mini dvorca gde me je vodio da skupljamo jaja od koke.
Napravio mi je ljuljasku.
Što jes jes, bio je fantastican covek. Cast mi je bila biti njegova unuka.

Na ovoj slici dole, (slika nije turena ovde, radi zaštite autorskih prava) je moja cerka sa 12 nedelja. Gospodjica se naslonila, digla nogu, pije mlako pivo i resava ukrstenice. Od tog trenutka se zezamo kako je mali Mladja. Mali Mladja. Svaki put kad me sutne a ja pomislim "leži i reži " ili sto jes jes..." Porodila sam se iznenada.
Cak tri nedelje ranije.
Neocekivano i vrlo iznenada.
Porodila sam se na dan kada je moj deda rodjen.
Porodila se na dedin rodjendan.
I sve sto imam da kazem o lezanju u bolnici je...
Divan dan, divan dan, ne perem se a ni umivam.
Nemam kada.
Dobila sam malog Mladju.




Katarina Gaj


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 31 Jan 2016, 23:04
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
KRST



Često me pitaju koje je mesto u kom bih najviše voleo da budem
Koja je to tačka univerzuma koja me nezadrživo vuče sebi
Da ostanem zauvek?
I nije mi lako da im objasnim
Jer se koordinate te tačke stalno menjaju
Nekad je na moru, nekad u gradu
Čas je na poslu, čas u kafani
Ipak, tu tačku mogu uvek lako da lociram
Jer je obeležena krstićem
(znaš ono, kao na mapama zakopanog blaga)
Mesto na kojem bih najviše voleo da budem nalazi se ispod krsta
Krsta kojeg formiraju tvoje dve ruke
Na mojim leđima dok me grliš
Hvala ti što zbog tebe opet volim čitav ovaj svet
A već je bio počeo ozbiljno da smara



Miodrag Stošić


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 08 Feb 2016, 22:40
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Duško Kovačević: Javna kuća je naša dijagnoza, da se raspiše konkurs za nekog uljudnog okupatora da nas dovede u red



Doći ćemo u situaciju da se borimo apsolutno za goli život. I biće kasno za sve političke opcije i obećanja – kaže naš proslavljeni akademik i dramski pisac.

Živi klasik srpske književnosti, kako ga između ostalog zovu, Duško Kovačević je odnedavno (i) na čelu Umetničkog saveta novoosnovanog pozorišnog festivala u Šapcu a upitan šta nam ta manifestacija pod imenom „Sedam dana proleća“ danas znači, kratko i odsečno kaže: „Dragocenu odbranu kulture“.

“U ovoj najezdi i poplavi užasa nekulture šabački pozorišni festival „Sedam dana proleća“ je pokušaj da se jedan grad, jedna regija sačuvaju bar nedelju dana. Pre 50 godina gledao sam odličnu predstavu „Selo Sekule a u Banatu“ sa odličnom Mirom Banjac i to je jako uticalo na mene. Možda će se nekim mladim ljudima na ovom festivalu dogoditi nešto slično. Mora se mladim ljudima ponuditi nešto drugo naspram svog ovog užasa neukusa i poraza pameti kojim su preplavljeni jer ko krene tim putem užasa neukusa, koliko god da je to postalo mejnstrim, neće završiti dobro.”


Kako vi vidite i razumete taj užas neukusa?

“To je vrsta oboljenja. Kad smo se oslobodili stega loših posledica komunizma i cenzure i kad smo se dočepali slobode, mi smo se pre svega zaleteli u javne kuće. Od svih kuća na kojima piše „obrazovanje“, „napredak“, „razvoj“… masovno se potrčalo u javne kuću. Javna kuća je postala simbol našeg zanimanja, javnog života, duhovnog života… Dijagnoza. Ali ni tu nije kraj. Jer u našoj javnoj kući, za razliku od načina na koji ta institucija vekovima funkcioniše, nema reda ni pravila. Te se vrlo često sa nostalgijom setim cenzure.”

Ubrzo nam slede izbori?

“Izbori su sad svake dve godine tako da se čovek više i ne seća kad ono beše nije bilo izbora. Sve što sam stariji uveren da, sa ovo pameti koliko mi je preostalo, moram da razmišljam pre svega iz osećanja budućnosti moje dece i unuka, naročito unuka. One koji će izaći u tu političku arenu treba gledati pre svega s obzirom na ono što će da ponude. Uopšte me ne interesuje ko kojoj stranci pripada, nego šta priča. Imam dovoljno iskustva, dovoljno sam prošao sistema, partija, uređenja da znam šta je laž, šta je istina, da razaznam šta nam se priča i poručuje.”


A šta nam se priča i poručuje?

“Priče su u principu: “Mi to radimo za vaše dobro. Vi nam ne date da vam pomognemo. I vi ne razumete nas a mi izginusmo zbog vas. Mi patimo zbog vas a vi to nikako nećete da prihvatite i mislite da mi to radimo iz naše koristi. I to nas jako vređa. A to što vi vidite da smo se mi ovajdili i obogatili to nije tačno. Vas vaše oči varaju. Mi se slomismo zbog vas a to što smo usput ućarili, pa to se našlo, onako, živi smo ljudi.” E, kad to skloniš, onda možeš eventualno videti s kim imaš posla. Sve ovo govorim, ističem, iz osećanja odgovornosti prema budućim generacijama. Bilo bi dobro da se u predizbornim kampanjama što manje obećava gluposti koje nisu tačne i nisu moguće. Pa mi više nemamo ne godine, nego ni sedmice za bacanje. Doći ćemo u situaciju da se borimo apsolutno za goli život. I biće kasno za sve političke opcije i obećanja. Kad pogledate Srbiju, čovek čudom ne može da se načudi.

Na primer?

“„Zvezdara teatar“ je bio u maloj pomoći oko narodnih kuhinja sad za zimske praznike. Jad i bedu koje sam tamo video i doživeo sreo sam samo još u Danteovom paklu. Pa kako je moguće da država u okviru koje su regije što bi objektivno mogle hraniti trećinu Evrope kao jedno od najaktuelnijih i najalarmantnijih pitanja ima – narodne kuhinje?!
Priča se o spoljnim, o unutrašnjim neprijateljima na sav glas a svaki dan je najmanje jedna žena ubijena i pitanje sigurnih kuća je takođe jedno od najaktuelnijih u Srbiji.

I onda kažete pa daj da se raspiše konkurs za nekog uljudnog okupatora da nas dovede u red. Zato što to ovako kako je civilizacijski služi samo za zaobilaženje. Dominiraju znači siledžije i gladni. A mi životarimo između njih. I usput kad se obrazujemo i opuštamo, onda uključimo rijaliti jer je nemoguće izbeći ga pošto je na svim programima. Tako da ovaj šabački festival dođe ko incident.”





Tatjana Nježić


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 08 Feb 2016, 22:45
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Jednom u životu pokušaj nešto. Radi naporno za nešto. Pokušaj da promeniš. Ništa loše ne može da se desi. Jack Ma

Od učitelja do najbogatijeg čoveka u Kini. Među 20 najbogatijih u svetu. Osnivač internet kompanije Alibaba



phpBB [media]


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Razgovori...  |  Poslato: 08 Feb 2016, 22:48
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Skitajući sa Dunjom



Ima i ona bajka o Pepeljugi, koja je dobra i siromašna devojka i hoće da se uda za princa koji stalno nešto izvoljeva
i ne zna ni sam kakvu devojku hoće.
I onda njemu roditelji naprave jedan veliki bal i pozovu sve devojke i žene iz celog kraljevstva,
pa da on onda od tih što dođu izabere sebi neku.
A Pepeljugi nisu dali da ide na bal, jer nije imala ništa lepo da obuče, nego su je zaključali kod kuće.
Ali onda su došli miševi i ptice i sašili su Pepeljugi najlepšu haljinu od svačega po malo, a jedna dobra vila joj je dala cipelice od stakla,
ali joj je rekla da mora da se vrati kući pre nego što bude ponoć.
Onda je Pepeljuga otišla na bal i tamo je niko nije prepoznao jer je bila najlepša, i plesala je sa princem celo veče
i skoro da je zaboravila da mora da ide kući pre ponoći, i morala je da požuri da ne zakasni!

A u žurbi je izgubila jednu cipelicu koju je posle našao princ, ja mislim da je on u stvari bio sa njom baš zbog tih cipelica,
i sutra je poslao svoje sluge da idu po kraljevstvu i da svaka žena mora da proba tu cipelicu,
i koja uspe da je obuje – ta će da bude njegova žena.
I onda kad je Pepeljuga došla na red da proba, uspela je da obuje cipelicu, jer je ona napravljena samo za njenu nogu,
i onda je postala žena od princa!
I tako su živeli dugo i srećno, k’o što nikad ne bi moglo da bude u pravom životu, jer u stvarnosti,
svaku cipelu može da obuje skoro bilo koja devojka, a i momci nikad ne traže sebi devojke uz pomoć cipele!



Skitajući sa Dunjom


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 9 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker