Pridružio se: 02 Jun 2014, 03:49 Postovi: 114 Lokacija: Beograd
U MOJE VREME
Koliko puta smo ponovili ove reči „u moje vreme“ pred našom decom ili pred decom svojih rođaka ili prijatelja? Koliko puta smo čuli ove reči od svojih roditelja, baka i deda?
Zašto nas čudi kada deca vrte glavom i prekorno nas gledaju kada smo i sami to radili dok su nam iste reči ponavljali naši stariji roditelji ili rođaci?
Svako vreme nosi svoje breme, poslovica je koju pamtim. I tačna je milion posto.
Danas se živi teško jer nam je ekonomija ne na nuli, već u minusu. Muče nas mnoge stvari. Od nedostatka novca preko političke situacije do srozavanja svih vrednosti koje su postojale u nekim vremenima koja su i bila naša, a i u onim vremenima u kojima nismo ni sami postojali.
U moje vreme sam imala dva kanala na televiziji, muzički stub i vokmen. Mp3, mobilni telefoni i kompjuteri nisu postojali. Slobodno vreme sam provodila sa drugarima na ulici, igrali smo između dve vatre..a kada je padala kiša slušali smo „Fontanu želja“, „Ritam srca“ i ostale radio emisije i igrali smo monopol i jamb.
Doživela sam i preživela krizu devedesettreće..kupovala sam cigarete na Bulevaru, a sećam se i par- nepar dana – pravilo za vožnju automobila. Sećam se i nestašice kafe i deterdženta. Zbog one krilatice „imaš kuću, vrati stan“ moji roditelji nisu mogli da dobiju stan. Imali su kuću u kojoj su živeli sa babom i dedom. To vreme, za koje danas svi pričaju kako je bilo divno, nije baš bilo idealno. Bilo je teško. Sumorno zbog bonova za benzin, a kasnije i za brašno, ulje i šećer.
U vreme mojih roditelja, postojao je gramofon. Deca su se pela na drveće i krala trešnje. Jeli su hleb i mast. Nosile su se cicane haljine i pantalone nasleđene od starijeg brata. To vreme, posle drugog svetskog rata mnogi smatraju za period preporoda i kažu da je bilo lepo. Međutim, i tada je postojala viša klasa. Deca direktora, političkih funkcionera i ostalih „velikih“ ljudi živela su bogatije. I pravila se razlika, baš kao što se razlika pravila u moje vreme i danas. Porodicama sa više dece je bilo teško.
Kada iz ove perspektive posmatram vreme mojih baka i deda, pomislim kako je to zaista bilo lepo vreme. Deca su se igrala krpenim lutkama i krpenim loptama. Postojao je radio. Bilo je više poštovanja i možda više sloge. Mnoga deca su odrasla bez očeva koji su poginuli tokom prvog svetskog rata. To je bilo tužno. I ta vremena su bila teška za mnoge.
****
Onda se vratim u sadašnjost i posmatram današnje klince i klinceze. Tehnologija je napredovala, postali smo potrošačko društvo, i nije ni čudo što deca bolje znaju da rade na računarima od nekih odraslih ljudi. Ovo su deca dvadesetprvog veka. I jednoga dana, i ovo vreme biće njihovo vreme.
Ono šta smeta danas, pored opšte besparice i svakodnevnog stresa je odsustvo morala. Ponižavanje i nestanak vrednosti koje su postojale u nekim drugim vremenima.
Te vrednosti moramo ponovo da stvaramo. Krizu i odsustvo morala moramo da ispravljamo. Kako? Pravilnim vaspitanjem dece. Bez upotrebe reči „u moje vreme“.
Mislim da je to jako važno. Važnije i od ove ekonomske krize koju ne možemo da prevaziđemo dok se ne sredi u celom svetu.
_________________ O svemu ću razmišljati sutra.Sutra je novi dan
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 36 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu