Rupu na licu zovete osmeh plaši me šta sve taj bezdan krije, da l' otrov seje zubima kobre il' slatki nektar iz njega lije Sumnjam u vaše namere dobre.
Milost ne viri iz punog džepa dodir što teši odveć je hladan, onaj što pred vas položi muku hoće li ipak ostati gladan Sumnjam u vašu pruženu ruku.
Da li vam želje slobodno jezde ili ih čvrsta uguši volja, možda je vreme velikih suša krotilo bičem nemirna polja Sumnjam da znate gde vam je duša.
Nisam od bezgrešnih, niti od jakih strah od samoće ne mogu skriti, tražim, a srce potajno zebe hoću li vama ja dobra biti Najviše ipak sumnjam u sebe.
Cao Maki ! Htedoh da budem ljubazan u skladu sa tvojim potpisom...al mi se nesto ne da Zapetljah se eksperimentisuci pa prekoracih velicine mb-ajta ...ovo su neki pokusaji...gde sam cak smanjio i broj slika i velicinu , da bi mogle da se uploaduju Kad napravim nesto normalnije zamenicu ovaj post haha...
Драга моја пријатељице, предивно је читати тебе а још лепше делити са тобом овај свемир, љуби те једна саљалица
Sanjalice, Ovaj Forum je mnogo dobio tvojim dolaskom. Unapred se radujem svakom trenutku koji cu provesti uz tvoju poeziju, ali i uz komentare i druzenje.
.....Postoje lepe, lagane reči za teška osećanja. Takva je Seta. Lepršava, kratka, u dahu je izgovoriš pa ti se čini da ćeš je bolje podneti nego neku ozbiljniju. Da je možeš oterati odmahujući rukom, da nema opasnosti u ta dva sloga.
.....Mnogo puta sam je ugostila, tolila njenu glad. Noćas nisam bila dobar domaćin. Ušla je nečujno poput lopova, obećavala da će otići ako joj napišem pesmu, a onda šetala oko mene, ulagivala se, nudila da me ogrne, prigli. A ja sam, dobro znajući tamu njenog zagrljaja, izvadila najjače oružje koje imam, svoju srećnu olovku, i počela da pišem. Nizala najsmešnije rime, kikotala se, bodrila sebe gledajući kako sve manja i nesigurnija čuči na krevetu i čeka da posustanem. Rešena da ne zaspim u njenom zagrljaju, strpljivo sam pisala. Iz sata u sat, sve do svitanja.
.....Jutros sam je, kroz poluotvorene kapke, videla kako visi na zidu, kraj mog portreta. Ličila je na pohabanu krpenu lutku, praznih očiju, obešenih usta. Pobeđena, gladna, bez počinka, jedva da je pokazivala znake čuđenja. Nije navikla da gubi od mene. Ustala sam da skuvam kafu, s osmehom joj izgovarajući ime. Lepršavo, kratko, u jednom dahu.
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 42 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu