Sarajevo...neke predratne godine...
Jedna moja kolegica me danima ubijeđivala da se vidim sa njenim bratom od tetke.
Gušila me pričama o njemu...kako me vidio negdje sa njom...pa na nekim fotkama kod nje...da mu se mnogo sviđam i da bi želio da se upoznamo i da negdje izađemo...Nije bio iz Sarajeva,i tu je bio na studiju elektrotehnike.Upisao je četvrtu godinu i malo se opustio.I eto...želio da izađe sa mnom...
Ona me toliko ubjeđivala...te divan,iz dobre porodice...hahahaaa...
I hajde..jedva sam nekako pristala...ona je dogovorila da me on čeka jedno veče na ulazu ispred moje zgrade...
Auuu...hahaaaa...tako sam se pokajala...i umalo nisam pobjegla...hahaaa...ali...probudilo se 'žensko' u meni...i odlučim ja da se skockam i izađem u tačno određeni minut...
Bila je jesen i prilično hladno.
Siđem pred zgradu.Sa jedne strane je bila slastičarna,i pred njom je stajao jedan mladić.Vauuu...gotovo savršen...i po izgledu,i po odjeći na sebi.
Sa druge strane je bila buregdžinica,i pred njom je također stajao jedan mladić.Simpatičan,ali mi s nije dopao kao onaj kraj slastičarne.I bio je pomalo seljasto obučen.Šta mogu kada sam sve to primjećivala...
I stanem ja na sekund...sve kontam,taj koji je tražio da se vidimo će prići...i sve molim Boga da to bude onaj ispred slastičarne...hahahaaa...
Prođe i minut,al cvrc...nijedan ne prilazi...a ja onako samouvjerena,i odlučim da ja priđem njemu...naravno,onom koji mi se više dopao...haaaa...
Priđem...i kažem...:'Ćao,jesi ti Z.?'...On se nasmijao...uzeo mi ruku u svoju,i poljubio je...predstavio se punim imenom i prezimenom...To nije bio Z.
Mahinalno sam se okrenula i vidjela momka pred buregdžinicom kako se blago smješka.On je bio taj sa kojim sam trebala izaći...on je bio razočaran što sam se obratila onom drugom momku...a ja sam bila razočarana što mi on nije prvi prišao,već sam ja to morala uraditi...a dovoljno sam čekala...
Momak kojem sam prišla je sve skontao.I nije me pustio da baš tako lako odem...rekao je da mu je žao što on nije taj kojeg tražim...da i on čeka neko društvo...da bi bilo lijepo da se jednom sretnemo kada oboje budemo imali vremena...itditditd...
I sreli smo se...ali,to je druga priča...
Sa Z. sam postala dobra prijateljica,i sve je na tom ostalo.
I stvarno je bio sjajan momak,ali se meni nije dopao toliko da bih ga poželjela za dečka.
Bio je skromno obučen jer nije htio previše finansijski opterećivati roditelje.Kada je završio fakultet i zaposlio se,itekako je pokazao da ima stila i ukusa.
Danas je uspješan poslovni čovjek,i sa porodicom živi na Kipru.