Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 19:00


Autoru Poruka
lOOla
Post  Tema posta: Internet ČarŠija  |  Poslato: 15 Feb 2017, 22:20
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Pljuni da bi pobedio


Slika




„Da glasanje može nešto da promeni zabranili bi ga!“, rekao je odavno Mark Tven.

Od kako su se na političkoj sceni kao bitan faktor ustoličili presvučeni radikali, tj. od kako je Tomislav master Nikolić pobedio Borisa Tadića na predsedničkim izborima 2012. godine, Srbija je postala jedina država na svetu u kojoj se izbori održavaju svake druge godine.

Dok građani naivno veruju da se izborna mašinerija aktivira da bi oni svojim glasovima definisali odnos snaga u parlamentu, ministar svih ministarstava Aleksandar Vučić koristi izbore kao priliku da izvrši rokade i da prekomponuje snage. Koliko to košta građane Srbije, koji se hrane u narodnim kuhinjama i leče SMS donacijama, prepodobnog ne zanima ama baš ni malo. Cilj opravdava sredstvo, a krajnji cilj je uništavanje Srbije i svega što se srpskim može zvati. Materijalna dobit koju tom prilikom stiče klan okupljen oko najvrednijeg među lenjima nije zanemarljiva.

Ma koliko ja o Vučiću lično imao loše mišljenje, i ma koliko ga smatrao najvećom štetočinom u istoriji Srbije, i ma koliko on snosio najveću odgovornost za ovo besomučno raspisivanje izbora svaki čas, dobar deo krivice snosi i onaj deo političke oligarhije koji pretenduje da se nazove opozicijom. Svojim pristankom na učešće u izbornim procesima oni tim glasanjima daju legitimitet, a sve ne bi li nekako prebacili cenzus i ušli u priču postizbornog pravljenja koalicija i sklapanja dilova. Nema tu ni B od borbe za opšte dobro, nema ni I od ideologije, nema ni P od pristojnosti, nema ni M od morala. Sve se svodi na konstantno prodavanje vere za večeru, na prilagođavanje situaciji u zavisnosti od toga sa koje strane vetar duva i na zbrinjavanje sebe i svojih bližnjih.

Da nešto debelo smrdi kada su izbori u Srbiji u pitanju govore i predizborne kampanje. Što je stranka veća, to je i kampanja agresivnija, a sve se svode na ukazivanje grešaka političkih protivnika. Čast retkim izuzecima, koji i nemaju pristup medijima jer remete žabokrečinu i mulj u kojim plivaju ajkule žedne krvi, niko od predsedničkih kandidata ili političkih partija i pokreta ne nudi konkretna – izvodljiva i realna – rešenja. Šapne se tu i tamo nešto o promenama koje će doneti blagostanje, a ne objasni se kako se planira da do tih promena dođe, i onda se iz svih raspoloživih oružja raspali po političkim suparnicima.


Kako vlast vodi kampanju?


Dovoljno je pogledati Vučićevu kampanju, koja kod njega traje od jednih do drugih izbora, a razlikuje se samo intenzitet kojim je vodi. Od kako je najavljeno raspisivanje predsedničkih izbora, i od kako je puštena glasina kako će istovremeno biti raspisani i parlamentarni, SNS ne radi ništa drugo osim što pljuje dva po njihovim istraživanjima najopasnija kandidata – Saši Jankoviću i Vuku Jeremiću.

Ne pada mi na kraj pameti da branim bilo kog od njih dvojice, obojica imaju dovoljno godina i iskustva, te su morali znati u šta se upuštaju, ali ne mogu da ne primetim kako su ti napadi orkestrirani i kako se vrše na svim frontovima. Putem saopštenja stranke na čijem je čelu Vučić; preko televizija sa nacionalnom frekvencijom koje uređuje Vučić; preko tabloida koje uređuje Vučić; preko društvenih mreža gde hara Internet tim (botova), koji je po nalogu Vučića formirao (i vodi ga) pijandura Mićan.

Vlast koja je uspešna i koja iza sebe ima rezultate ne haje za protivnike, i po pravilu bi trebalo da ih ignoriše. Domaćinska vlast bi se fokusirala na prezentovanje sopstvenih uspeha u dosadašnjem periodu vladavine, kao i na predstavljanju onoga što planiraju da ispune u budućnosti. Tu, međutim, postoji mali problem. Obećanjima Vučića i SNS-a ne veruju više ni oni najzagriženiji glasači, jer evo pet godina vlasti prođe, a nijedno predizborno obećanje nije ispunjeno. Ne samo što nije ispunjeno ono što je u kampanjama gromoglasno najavljivano, već se usput nagomilalo sijaset afera, kojima će neko tužilaštvo u budućnosti da se bavi godinama, a veliko je pitanje hoće li ikada iko uspeti sve da raspetlja.


Kako „opozicija“ vodi kampanju?


Politički oligarsi koji neopravdano sebe nazivaju opozicijom raspredaju o izborima koji još nisu raspisani, i međusobno se napadaju preko društvenih mreža i u retkim prilikama kada se pojave na nekom elektronskom mediju. Sve to začine žalopojkama o cenzuri, o diktaturi, o izbornim nameštaljkama i krađama, a kompletan trenutni saziv srpske Skupštine izgubio je pravo da pominje izborne krađe, jer su protesti nakon izbora u aprilu 2016. godine, kada je opozicija tvrdila da ima dokaze da su izbori pokradeni, utihnuli onog momenta kada im je Vučić ispoklanjao onoliko procenata koliko im je bilo dovoljno da se domognu skupštinskih skamija.

Nikada prilikom pisanja kolumni nisam favorizovao nijednu političku opciju, budući da smatram da kolumnista treba kritički da gleda i na vlast i na opoziciju, i da ukazuje na nedostatke i kod jednih i kod drugih. Samo tako kolumna dobija svoju svrhu, i tekstovi ove vrste mogu da posluže kao svojevrstan korektivni faktor.

U postojećoj situaciji ne vidim mogućnost da se bilo šta popravi, budući da je ceo sistem u kome živimo toliko truo i bolestan da je prosto neminovno srušiti ga (mirnim putem) do temelja. I onda, nakon beskompromisne lustracije, na zdravim temeljima izgraditi institucije sistema. Sve dok se ne pozabavimo time, i vlast i opozicija će imati svoje reality programe u vidu (pred)izbornih kampanja i prenosa skupštinskih zasedanja.

Vrana vrani oči ne vadi, pa će se tako i ova gomila bitangi i neradnika koji žive na račun naroda uvek nekako dogovoriti. A narod će se, po običaju, baviti hvaljenjem svojih kandidata, i ubeđivati one druge kako pojma nemaju.

Dok Srbija umire. Sve brže, i sve sigurnije.




Peđa B. Đurović


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Internet ČarŠija  |  Poslato: 03 Apr 2017, 21:55
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Pobedilo je zlo
Cane Partibrejkers



O našim životima odlučuju oni koji ne znaju da žive. O tome se radi. Uče nas oni koji ne znaju ništa


Pre tri decenije ste objavili legendarni prvi album. S kakvim osećanjem ste snimali taj, a sa kakvim ovaj nadolazeći „Sirotinjsko carstvo“?

- Gledaš šta se dešava, gledaš kako ćeš da preživiš, gledaš da budeš okej, gledaš da sve to što se dešava najlakše usisaš i izbaciš, da te ne defokusiraju stvari, jer sve stvari koje su napravljene u ovom vremenu oduzimaju ti pažnju. Tako da ne možemo sad da se sećamo šta je bilo pre trideset godina... prošlo vreme.

Danas mladi prave mnogo više kompromisa nego vi kada ste počinjali. Zašto?

- Jeste, ali kako da objasnim, oni rastu sa kompromisima. Mi smo imali „Bay City Rollers“ (škotski pop bend popularan kod tinejdžera tokom sedamdesetih godina; prim.nov.) i bili smo u fazonu „ma, j*** Bay City Rollers“, ko će to da sluša, a oni danas imaju „One Direction“ i tome se nadaju. Moja ćerka koja ima deset godina zna da je to namešten bend i da je to super. Oni rastu sa tim, tako ih teraju da moraju da prave kompromis... ali mogu da ga naprave jedanput i da vide da je to sve laž i prevara, da je to u stvari proizvod mašte i umotvorina nekih ljudi koja nema veze sa stvarnim životom.

Danas se sve svodi na marketing.

- Ma, da znaš, pričam pre neki dan sa jednim bajom kako ćemo mi to sad nešto da uradimo, i on počne da mi priča o hipsterima, novim tendencijama na tržištu. A ja mu kažem: „Pa druže, je l’ treba sad da istetoviram kapke da bih bio nekom zanimljiv?“ Ma ne mora, sedeću kući i super, svako će da radi svoje. Stvarno je bez veze da te u ovim godinama, pred kraj života, neko ukalupljuje, da te neko gura u neki tesan broj, a ti si se celog života borio za neki svoj komoditet, za neki svoj brojčić... A naše biološke snage se smanjuju. Ali kakvo je stanje u politici, takvo je i u muzici.

Nedostaju li neki partibrejkersi na globalnom nivou da unesu malo nekog nemira u ovu žurku?

- Svi su anestezirani, svi su u hipnozi, pobegli od svog mozga, neće da prepoznaju svoju savest. To je emocionalna dehidracija, moždana kastracija. Navikli su na okove. Niko ne sluša srce svoje, svi se nečega boje. A ovi što nam oduzimaju vreme, pažnju, prisutnost i onda kad im kažeš: „dobro, ajde pokaži šta znaš“, kad ono - ćorak. Sad nepravda fura i ne očekuje da joj se neko suprotstavi.

Postoji li kraj toj nepravdi i pohlepi?

- Ne. To su nizbrdski procesi. Nema kraja jer on hoće sve više i više. Neće da dozvoli da neko ima i to nešto malo, jer i to je njegovo, on hoće sve. Ljude zanima vlast, vlast nad ljudima tako što pokušava sve da im uzme, pa čak i duše na kraju. O našim životima odlučuju oni koji ne znaju da žive. O tome se radi. Uče nas oni koji ne znaju ništa.

Kako smo to dozvolili?

- Zbog našeg nekog kukavičluka i snobizma: “Neće mene, njega će” i “Brigo moja, pređi na drugoga”, zbog tog kompromisnog stava koji je prevladao kod nas. Pobedilo je sve protiv čega sam bio.

Ti si se ipak lično angažovao sa spas pijaće vode u Zrenjaninu.

- Ma pusti, na kraju su rekli da jezero više neće da pripada toj mesnoj zajednici nego nekoj drugoj... Tako propada civilizacija jer čovek hoće da menja nepisana pravila. Ja sam tamo bio, pokušao da uradim šta sam mogao, a narod stondiran u fazonu - što možeš danas ostavi za prekosutra... Nisam ja nikakav ‘rentarevolucionar‘, upoznao sam neke fine ljude, ali shvatiš gde i s kim živiš, a onda pomisliš „tako ti i treba kad se pecaš na sve to“. Umesto da ostaneš uzvišen jer nikom nije stalo do toga. Čovek hoće sebi sve da podredi, ali neće moći boga sebi da podredi. To su te fiks ideje. Znaš, neko je mislio i da će da pobedi ceo svet, ali nije mogao.


Vrh
Damjan
Post  Tema posta: Re: Internet ČarŠija  |  Poslato: 08 Maj 2017, 15:57
Korisnikov avatar

Pridružio se: 23 Feb 2017, 13:33
Postovi: 66

OffLine
Jahačice apokalipse


Apokalipsa ne dolazi iznenada. Ona ima svoju prethodnicu, koja gromoglasno najavi dolazak kraja. Srbijom već dugi niz godina galopiraju brojne jahačice apokalipse, koje najavljuju sunovrat jedne kulture, propast jednog naroda i potpunu devastaciju civilizacije


Slika


Seks na jahti


Počelo je nevino, tobože kućnim i „ukradenim“ video klipom sadašnje gospođe Kojić, javnosti tada poznate kao Severina. Snimak osrednjeg seksa na jahti kontroverznog bosanskog biznismena preko noći je postao najtraženiji materijal na svim svetskim pretraživačima. Postala je stvar prestiža imati tih 11 minuta video materijala, i prosto je bilo sramota priznati da se mudro smišljena samopromocija jedne od najvećih pop zvezda sa ExYu prostora nije odgledala bar nekoliko puta. Čaršija je, kao i svaka dokona čaršija, imala bezbroj komentara, ali zvezda u usponu je postigla željeni efekat. Ceo region brujao je o Severini i njenom seksu. Možda ljudi i nisu znali refrene njenih pesama napamet, ali su nepogrešivo znali na kojoj butini ima mladež i sa koliko gipkosti je spremna da se poda ljubavniku. Ono što se nekada zvalo porno film i što se krišom nabavljalo privatnim kanalima, postalo je javno dobro i poslata je poruka mladima da ništa što se uradi za reklamu nije sramotno i nemoralno.


Loto devojka


Negde u vreme kada je Severinin video uradak pao u zaborav, i kada su već sve priče na tu temu ispričane, javnost je uzburkao još jedan privatni klip koji je, opet „slučajno“, dospeo na svetsku globalnu mrežu. Nekadašnja loto devojka, a tada već vremešna i osrednje očuvana… hm… pa kako sad da joj definišem zanimanje? Niti je pevačica, niti je glumica, niti je voditeljka, a opet je ima svuda po medijima… Ah, da, pa žena je preko noći postala pisac! Dakle, vremešna spisateljica u pokušaju izlazi uplakana pred vaskoliku javnost da kaže kako joj nije jasno ko je mogao da ukrade snimak njenih seksualnih igrarija sa njenim tadašnjim ljubavnikom, i da se u sve što joj je sveto zakune da ona nema veze sa tim. Čaršija opet kao čaršija, komentariše na različite načine, ali popularnost Suzane Mančić na Internet pretraživačima vrtoglavo raste i opet postaje stvar prestiža posedovanje kućnog pornića, ovog puta loto devojke. Još jednom se šalje poruka kako je u trci za 5 minuta slave sve dozvoljeno.


Reality starlete


Ovde je, kada se uzme u obzir žestoka i velika konkurencija, prosto nemoguće odabrati reprezentativni uzorak, te se ista stvar odnosi na Soraju, Staniju, Sandru Afriku, Tijanu Ajfon, Macu Diskreciju i sve one devojke koje su u naletu dekadencije ponosno prihvatile titulu starlete. U neka druga vremena prostitucija se tako i nazivala, pa su se prodavanjem tela za novac bavile prostitutke, ili narodski rečeno kurve. U vremenu opšte mimikrije i hipokrizije takve devojke nazivamo starletama, iako se vrlo dobro zna njihovo zanimanje. Preko noći estradne prostitutke postaju zvezde televizija sa nacionalnom frekvencijom, dok sluđene devojčice daju sve od sebe da što više liče na njih. Roditelji, rastrzani između jurenja za egzistencijom i bola u predelu prepona za sve osim sopstvenih potreba, ne primećuju da im deca sve više liče na kurve, već ponosno dele njihove fotografije iz noćnih klubova po društvenim mrežama. Čega se pametan stidi…


Žestoke udovice


Prosto je teško pobrojati sve „estradne umetnice“ koje iza sebe imaju bar po jedan brak sa nastradalim žestokim momkom sa beogradskog asfalta ili biznismenom koji je poslovanje na srpski način platio glavom. Te ljubavne priče, u kojima od ljubavi nije bilo ni LJ, počinjale su uglavnom tako što je muškarac finansijski podržao estradnu zvezdu u usponu, finansirajući „projekat“ koji će je vinuti među zvezde, a ona se revanširala pružajući seksualne usluge. Biti u vezi sa sumnjivim tipom imalo je više prednosti: imao je novac, ali je i pružao zaštitu i donosio bolju i sigurniju zaradu. Najveći uspeh u pohodu te vrste ostvarila je srpska majka Svetlana Ražnatović, koja svoj status dive bez premca duguje Arkanu. Vrlo slične ljubavne i bračne priče imale su brojne pevaljke sa srpske estrade, samo što one nisu imale tu sreću da maznu najmoćnijeg, pa je Karleuša morala da se zadovolji, recimo, Ćandom. I da ne nabrajam dalje sve te divne brakove, nije u njima poenta.


Umesto zaključka


Moglo bi tu još da se priča i o pevačicama koje protežiraju političari i drugi moćnici, ali su te priče mnogo bolje sakrivene od očiju javnosti, te je nesuvislo pričati na osnovu tračeva i čaršijskih naklapanja. I moglo bi da se priča o sprezi politike, kriminala i estrade, ali to zahteva prostor mnogo veći od jedne kolumne, koja za cilj ima samo jednu stvar.
Želja mi je da ovim tekstom ukažem na to da nije problem u jahačicama apokalipse, njihova je uloga takva da najavljuju kraj sveta. Problem je u konzumentima, u pasioniranim gledaocima reality programa koji od usta odvajaju da bi poslali SMS i podržali svoje favorite, u svim onim vatrenim obožavaocima koji ispunjavaju klubove, sportske hale i stadione kada heroine srpske estrade organizuju koncert, u svim onim pratiocima profila na društvenim tih likova sa margine života. Problem je u svim ljudima koji ćutanjem i nečinjenjem tolerišu uništavanje morala i srozavanje svih društvenih vrednosti.


Peđa B. Đurović


Vrh
Damjan
Post  Tema posta: Re: Internet ČarŠija  |  Poslato: 22 Maj 2017, 22:34
Korisnikov avatar

Pridružio se: 23 Feb 2017, 13:33
Postovi: 66

OffLine
Problemi, SMS, komšije i rijaliti programi

Slika

Šta zajedničko imaju problemi, SMS, komšije i rijaliti programi? 
Odgovor je jednostavan: Srbiju.
Da li primećujete kako se – što duže živimo u ovom boljem životu koji nam je obezbedio Veliki Vođa – gomilaju problemi u državi? Ponekad mi se čini da upravo oni najbolje slušaju predizborni slogan Srpske napredne stranke „Brže, jače, bolje“.
Ili se pretvarate da to ne vidite?
Ma da: Najlakše je poslati humanitarni SMS, potom psovati Makedonce, Hrvate, Albance, Crnogorce i Bošnjake zbog toga što su se udržili u vaskolikoj uroti protivu Srbadije, a na kraju – naravno – gledati neki rijaliti, dok čekate da vam prijatelj od rođakovog rođaka koji ima rođaka od rođaka na-važnom-mestu-u-ministarstvu sredi posao za koji ćete (povremeno) dobijati 25.000 dinara. Uz obavezu da jednu trećinu dajete kao donaciju zna-se-već-kojoj političkoj organizaciji.


Problem 1.
Srbija i dalje skuplja novac za lečenje dece SMS porukama. Samo na sajtu fondacije Budi human u ovom trenutku se prikuplja pomoć za 125 devojčica i dečaka. 
Ministar Lončar na to kaže „poslali smo 55-oro dece na lečenje u inostranstvo„. Neke druge dece, da budemo jasni. Pitam se – zašto li onih 125 mališana nije na popisu države, kada je poznato da su teško bolesni? Država ih je, može biti, osudila na smrt? Angažovala „doktora“ (iako je lekar po struci, struka treba da ga se stidi) Nebojšu Krstića da postavlja pitanja ko procenjuje vrednost lečenja?
Ne. Srbija gradi „Beogradu, na Slaviji, muzičku fontanu koju će otvoriti 6. juna„. Život će nam i od toga biti bolji. Budžet Beograda (a samim tim i Srbije) biće „tanji“ za 1.800.000 evra. Zbog fontane čija je gradnja počela 3. decembra. Fontane koja je morala da bude završena u roku od 155 dana. A nije. Baš me interesuje, da li će neko da plaća penale zbog probijanja rokova od čitavih 30 dana? I koliki će penali biti?
Znate, za 1.800.000 evra grad Beograd je mogao poslati na lečenje u inostranstvo najmanje desetoro dece sa liste fondacije Budi human. Ovako ćemo s mesec dana zakašnjenja otvoriti muzičku fontanu o čijoj sam apsurdnosti već pisao.


Problem 2.
Eh, te komšije… Toliko su se obezobrazile da ni Veliki Vođa, Dačić, Stefanović i Julin sa svojim drugovima Vulinima ne mogu da im svima odgovore kako treba.
Da se razumemo: Ima u njihovim postupcima (komšijskim) idiotizama, nije da nema. Odlazak u Blajburg sa ustaškom kapom na glavi; Obeležavanje dana Holokausta u Jasenovcu uz tablu na kojoj piše „za dom spremni“; Pretnje sa Kosova da će nas počistiti i napraviti veliku Albaniju sve do Niša…
Ali… Šta Srbiju briga što Bosna i Hercegovina traži reviziju tužbe u Hagu? Znalo se da to neće proći i da je to trik Izetbegovića juniora da povrati svoje izgubljene glasače.
Šta Srbiju briga što je Crna Gora ušla u NATO?
Što Srbija (čitaj Dačić i Julin s Vulinima) ocenjuje izjavu Zaeva kao „uvredu koja će uticati na bilateralne odnose“?
Zaev je, gostujući na N1 izjavio (citiram): „Vučić je vodio kampanju i bukvalno u svakom svom nastupu govorio o nekakvom „makedonskom scenariju“. Nažalost, to je, makar meni, bilo neprijatno slušati, to kako naš sused govori o Makedoniji. Makedonija se borila da dobije regularne izbore, da formira parlamentarnu većinu i zaslužila je da, kao u svim demokratskim zemljama, kako u Makedoniji tako i Srbiji, sve protekne onako kako je u parlamentarnim demokratijama normalno“.
Šta je u ovoj izjavi uvredljivo?
Prisećam se kako je kompletna klika okupljena oko SNS-a tokom kampanje za predsedničke izbore papagajski ponavljala da se „za vreme ministrovanja Vuka Jeremića Srbija posvađala sa svima“, a da sada „uživa ugled u svetu kakav nikad nije u novijoj istoriji“.
Puštanje Ramuša Haradinaja iz francuskog zatvora i blagi prekor Tačiju i Haradinaju zbog izjava je pravi dokaz „ugleda“ koji uživamo u svetu.


Problem 3.
Najčitanija vest danas u srpskim medijima: Starleta izašla iz bolnice, odlazi na lečenje u inostranstvo. Druga najčitanija vest danas u srpskim medijima: Starleta (da se razumemo – druga starleta, a ne ona iz najčitanije vesti) izgubila dete u rijaliti programu. 
Zamislite samo: Starleta koja je ko-zna-čijim-parama nabila u (pardon maj frenč) dupe i sise ko-zna-koliko-silikona sumnjivog porekla napustila lečenje na VMA (!!!) da bi otišla na lečenje u inostranstvu. Hoćemo i za nju da skupljamo SMS humanitarnu pomoć??? 
Samo pitam.
Zamislite, neka druga starleta koja je „zatrudnela“ u opskurnom rijalitiju najniže vrste „izgubila“ „dete“. Sve ovo stavljam pod znake navoda zato što je sve to zapravo odvratna, monstruozna igra produkcije u toj televiziji kojom se povećava gledanost.
A narod to guta.
Dok deca idu na lečenje zahvaljujući SMS porukama, narod nema posla, a investitori „dolaze“ specijalnim avionima…
I onda se pitamo „zašto nam je ovako“? Lepo kažem: Zajednički imenitelj za probleme, SMS poruke, komšije i rijaliti programe je – Srbija. Ne bih vas više zadržavao.


Aleksandar Bećić


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Internet ČarŠija  |  Poslato: 01 Jun 2017, 21:57
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Šta nisam mogao da kažem svojoj ćerki





Godina koja ostaje za nama je godina u kojoj me je napustilo mnogo vrlo bliskih ljudi. Pamtiću je zbog toga, definitivno.

Pored emotivnih ožiljaka koji će sigurno dugo, dugo zarastati, ostaće urezano i jedno pitanje – moje ćerke – na koje nisam imao odgovor.

U stalnim nastojanjima da je ubedim da pokuša da nađe razlog da ostane da živi u Srbiji, u jednom od mnogobrojnih razgovora, rekla mi je da joj ne smeta siromaštvo i činjenica da je teško da će Srbija ikad biti zemlja u kojoj će većina moći da živi normalno od svojih primanja. Rekla mi je i da zna da Knez Mihailova neće nikad biti kao Kerntner štrase u Beču, Terazije kao Champs Elysees u Parizu, i da je za to baš briga. Lepi su i ovakvi. Izgovorila je mnogo toga lepog o nama, našoj zemlji i zašto bi volela da živi baš ovde, samo jedna stvar ju je mučila…

Da li siromaštvo neophodno prati i primitivizam? Da li je sveopšta degradacija vrednosti nezaobilazna posledica ekonomskog zaostajanja? Da li su ovde uvek primitivci “vodili kolo” a pristojni ljudi se sklanjali i pokušavali da izgrade svoj alternativni život?

Prevedeno na jezik mlade osobe: “Da li će i meni ceo život ‘seljačine’ određivati šta je dobro a šta ne? Jesu li za njih već unapred rezervisani skupoceni automobili i luksuzni separei, a za ostali svet tramvaji, autobusi i zadimljeni bircuzi sa klekom i lozom? Da li je ta podela završena, tata?”

Svaki roditelj zna da je jedna od najtežih stvari u životu ona kada vam rođeno dete postavi pitanje na koje nemate odgovor.

Ja znam da je “svetska podela” u kojoj je Srbiji pripalo mesto “jeftine radne snage” već napravljena. Znam i da je to sada već realnost koja će potrajati. Ono što ne znam je zašto u toj i takvoj podeli nemamo dovoljno mudrosti da sebi sačuvamo dostojanstvo postojanja. Zašto u siromašnom društvu najsiromašniji moraju biti profesori, lekari, naučnici, umetnici? Zašto se baš njima, koji su spremni da i u ovim nesrećnim okolnostima rade i kreiraju mikrosvet koji bi generaciji moje ćerke dao nadu i podstrek, šalje poruka da nam ne trebaju.

Prevedeno na običan jezik: verovatno nećemo nikad napraviti “Mercedes”, ni “Armani”, ni “Silicijumsku dolinu”, ali možemo da imamo vrhunsko pozorište (jer je već odlično), prostor da vrhunski lekari (i njih imamo) leče ljude u pristojnim uslovima, da podržimo domaće pisce (jer su još uvek najčitaniji), da nastavimo da pravimo dobre filmove i serije (jer su i dalje najgledaniji) a ne da američkoj “C” produkciji pružamo usluge, da profesorima vratimo dostojanstvo i veru u edukaciju…

Sećanje me, na trenutak, vraća u vreme Sovjetskog Saveza, kada je narod stajao u redu za hranu, a Boljšoj teatar je bio u svetskom vrhu, sovjetska kinematografija jedna od najvećih, sovjetski naučnici, pisci, profesori, siromašni, ali građani Prvog reda…

Za sve ovo ne treba mnogo. Ni para, ni volje. Znam.

Htedoh reći svojoj ćerki: Srbiji je oduvek trebalo malo da bude dobra i pristojna zemlja…

Ali to malo često je bilo nedostižno…

Nisam joj rekao… Nisam imao snage…



Dragan Bjelogrlić za Nedeljnik


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Internet ČarŠija  |  Poslato: 01 Jun 2017, 22:47
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
АЛЕКСАНДАР ЛАМБРОС:
ЏИБЕРСКА ЕЛИТА ИЛИ ЗАШТО НИКОЛИ КОЈУ СМЕТАЈУ ГУСЛЕ



Slika



Витез Којо против србовања, јер гуслање је србовање. А од србовања нема ничег горег, то је културна пракса на маргини цивилизованог света


Једна од епизода из основне школе које се јасно сећам (а данас се питам зашто и јесам ли још онда наслутио да нешто није у реду, чим је тако живо памтим) јесте како смо зезали извесну Марину кад нам је на великом одмору саопштила, сва срећна, да ће је водити на концерт Весне Змијанац. „Јао, сељанко, шта ти слушаш“, смејали смо се. Марина је била и једно од свега неколико деце која су у школу за Ускрс носила фарбана јаја да их туца с другом сељачком децом. Већ сам био форматиран као мали Југословен и комуниста, и нисам имао никакву националну свест, тј имао сам југословенску што је и био део плана о чему опет нисам имао никакву свест.

Био сам од оних малих шминкера у разреду што слушају страну поп музику, а од домаће поп, по могућству хрватски, јер наша је република била специјализована више за те сељачке масовне народне забаве, уз прасенце и раџу (ко ми је генерација схватиће о чему причам) и та је подела, дионизијско-аполонијска, академски речено, ишла по линији вековне окупације наших братских народа који су, од како је света и века (тако су нас лагали) маштали само о томе да се уједине у једну братску државу – наиме, по линији аустроугарске с једне, и турске окупације, с друге стране. Чак и најповршније упућени у геостратегијске токове знају да је то линија коју атлантистички стратези називају некад експлицитно, некад имплицитно, цивилизацијском границом. По несрећи, та граница иде право посред српских земаља, што објашњава опседнутост атлантистичких стратега Србима, а ви ако мислите да сте толико битни да је неко опседнут вама онда сте теоретичар завере, ако контате виц.

Ми којима је геостратешки намењена та периферија „цивилизованог света“ осуђени смо да по сваку цену будемо економска, технолошка, културолошка маргина. A да би то и били није довољно само непрестано нас политички злостављати на скали од лакшег медијско пропагандног малтретмана, па све до конкретног и жестоког, геноцидно-уранијумског. Цивилизацијски свет вам је онај што игра валцере и једе захер торте у барокним салонима позлаћеним колонијалном пљачком, све спроводећи геноциде у трочетвртинском валцер такту. Нецивилизовани, по несрећи ми, су они који би да су слободни, независни и који уз то имају и нешто мало изворног стваралачког генија, па не мисле да су валцер и захер и напудерисана перика врхунац цивилизације, штавише, за разлику од, назови цивилизованих, код којих само танушни слој богате елите има стваралачког импулса, код нецивилизованих стваралачким генијем је обдарен читав етнос, о чему, макар у српском примеру, сведочи народна поезија и целокупан фолклор. И да би нас се држало у тој пројектованој позицији као што рекох горе, није потребно само непрестано нас злостављати, већ је потребно у томе имати и поуздане помагаче, а где ћеш наћи боље од искомплексиране домаће елите. Баш онакве каква сам ја и слични мени, добри ђаци који су се спрдали с Марином што иде на концерт Весне Змијанац, требали да постанемо.

Деценијама касније нађе се Змијанац и на мојој Јутјуб плеј листи. И то се заиста лепо венчава с мојом навиком да понекад одем на концерт класичне музике. Штавише, допуњује се. Лејди Гага може бити авангарда само некоме ко није упознат с раним радовима (и стајлингом) Весне Змијанац. „Врањанска свита“ у кореографији „Крсманца“ стоји на једнакој нози са Морисовим „Болером“ у кореографији Мориса Бежара, иначе мојом омиљеном. С једном разликом, „Врањанска свита“ је производ народног стваралачког генија, а „Болеро“ угледних уметничких академија.

Укратко, Весна Змијанац је висока уметност за све хрватске магазин-фосили-дорис-борис и сличне сраћкалице. Она је уметност и за сав онај амерички хип-хоп блек латино луфтвафен сисе и афричке златне резерве на истетовираном врату. Убер треш гузотрес. Уз то Срби имају и поп, а Хрвати никад неће имати фолк, такав нам креативни потенцијал. Хоћу да кажем, ономад на школском одмору с Марином, није она била сељанка, већ ја сељак, а не бих ни то часно занимање да омаловажавам жаргонском употребом речи, па ћу рећи да сам био џибер.

Баш ко неки дан Никола Којо који је на свом ФБ профилу окачио скриншот телевизије Студио Б са гусларом уз коментар „Стааааара београдска традиција“. Баш тако, са 5 а, ваљда да подвуче старину традиције. Можда 5 а нису случајно откуцани. Римљани су, наиме, сматрали да се Римљанином не може звати неко коме преци пет генерација уназад нису били грађани Рима. Можда је за Рим ова административна строгост оправдана, али примењена на Београд добија се да нико није Београђанин, већ да су сви сељаци. Што је ок. Оно што није ок је тo самопрокламовано београдско патрицијство уз пратећи презир према широким масама пучанства. Палатинско брдо версус пучанских наџоџаних инсула око циркуса Флавијуса, или, преведено на београдске прилике, круг двојке versus Калуђерице. Два клика на интернету и дођеш до податка да је Николин деда протојереј из Мостара, Херцеговац дакле. Епицентар гусларства.

Где је онда фасовао тај презир? Којо је од оних ликова који се броје у некакву српску уметничко-интелектуалну елиту, од оних вазда спремних да подрже такозване грађанске иницијативе, што се појављују у такозваним пристојним и нашминканим, илити свезубим, политичким спотовима, урбан лик, антитеза пинку (с пар озбиљних улога међу којима обавезно мора и да је нека на тему српског сељачења познатог као србовање, јер ако се Холивуд уваљао у говна до лактова, ми морамо до рамена), што се шекспировски театрално клањају пред публиком у Сарајеву, увек београдско-мангупски спреман на неподношљиво лагани самопрезир.

Фасовао га је где и ја, у југословенству у коме су Срби имали да излече све комплексе инфериорности такозваних братских народа и да се сведу на њихову трећеразредну хабзбуршко-провинцијалну меру. Сетите се оног квоташког угуравања у исту раван епске српске историје и грофа Зрињског и некаквог шатро првог каменог престола неког шатро словеначког кнеза. Где смо морали да се претварамо да је српска државотворност исто што и некаква хабзбуршка повеља на мађарском с царским обећањем да ће Хрвати једног дана бити народ у оквиру монархије са статусом слободних коњушара и с правом да певају на загорском. Чим им помогну да се реше Срба.

Виц је у томе што се пажљиво негује мит да су Којо и a la Којо некаква интелетуална герила, последњи герилци у борби против подивљалог српског национализма, зрачак космополитизма у Србији која је остала заглибљена у 1389-ој, грађани против сељака и свезуби против крезубих. Витез Којо против србовања, јер гуслање је србовање. А од србовања нема ничег горег, то је културна пракса на маргини цивилизованог света, оног на чијој граници је валцер остао да чека да гусле заћуте, па да уђе да нас приведе сенци хабзбуршког трона или кулоару климатизоване бриселске канцеларије. Стварност је потпуно другачија. Ова исфабрикована другосрбијанска елита је заправо свеприсутна. И количина медијског простора који можеш да добијеш зависи искључиво од тога колико си се убедљиво легитимисао као другосрбијанац.

Другосрбијанац је, да дефинишемо термин, онај који је усвојио усташки наратив о Србима као цивилизацијској маргини културне Европе и мит о великој Србији као рационализацију за геноцид ниског интензитета у мирнодопским и високог у ратним условима. То су они што непрестано прде о српској урођеној неспособности за грађански суживот у окружењу у коме је једино Србија истински мултиетничка и мултиконфесионална. Што даље непрестано упозоравају на великосрпске апсирације и агресију која је тим већа и опаснија што су велика Хрватска и велика Албанија реалније, јер Срби никад не могу да буду задовољавајуће мали да би успели да нахране хрватско-бошњачко-шиптарско-македонску фантазију о сопственој величини. То су они који се баве сопственим злочинима и чишћењем сопственог дворишта као изразом ултимативног родољубља у пакету с потпуном неосетљивошћу и праведничком строгошћу спрам српског страдања и српских жртви. То су шампиони у западњачкој дисциплини менталне акробатике концептуализације по којој су српски ратови за ослобођење империјални ратови српске буржоазије а усташки геноцид „инцидент“ вековне хрватске еманципујуће тежње којој иначе нема шта да се замери. Они којима је некакав фантомски меморандум импотентних и потпуно ирелевантних српских академика, иначе никад званично усвојеним, у истој равни са Mein Kampf, док је Изетбеговићева Исламска декларација, иначе, истински кривац за крвопролиће у Босни, израз еманципаторских тежњи још од Богумила јер су и Немањићи били геноцидни. Они којима је ћирилица израз примитивизма, провинцијализма и легитимизације атлантистичке цивилизацијске границе па би да је укину. То су они што се легитимишу као космополите и левичари све испијајући пићенце (о трошку српске владе, или српских порезних обвезника) с перјаницама најбруталнијег и најкрвавијег империјализма у историји човечанства, као што је Бернар Анри Леви – „Хвала ти што си дошао да нам објасниш колико смо примитивни и само да знаш, мало сте нас бомбародвали! Требало је још, погледај нас на шта личимо!“

То другосрбијанство или на ивриту „самомрзећи синдром“ је, сасвим супротно митологији која се пажљиво негује новцем из фондова за евроатлантске интеграције, апсолутно свеприсутан у српском јавном простору. Озбиљни историчари и озбиљни аналитичари, или баш ако морам да будем експлицитан, интелектуално поштени, аутоматски се дисквалификују као митомани и исмеју као маскоте србовања. Њих можете читати на малим ћириличним порталима и гледати у малим импровизованим ТВ студијима са нерешеним техничким проблемом микрофоније. Другосрбијанство је културна политика колаборационистичке владе која из буџета финансира србомрзећа Марковићева целулоидна срања, гостовање Анри Левија или дане „Косовске културе“ у Београду, јер има ту и неке поезије, није само да је трговина бубрезима и хероином у питању, како би злонамерни да вас убеде.

Распон је широк, од благог Којиног антигусларског, до отвореног усташког Биљане Србљановић и Дубравке Стојановић. Тешко да ћете да пустите гусле док бришете прашину, ја се слажем. Али, о малом Радојици заиста не можете певати уз харфу. Епика и трагика те величине, којој у шатро цивилизованој Европи (у стварности германско-романско-католичкој) парира још само Хомер, и то не кажем ја већ Гете, може само на гуслама да се пева. За очекивати је да неко ко је признати уметник уме да препозна проблем форме и садржаја. Биљана Србљановић, poster girl другосрбијанства, што дивно иронично иде уз њено презиме, историју Републике Српске сумира овако – „прво је био геноцид па је онда била држава“. Наивни или потпуно неупућени би закључили да мисли на усташко-балијски геноцид који је нужно довео до потребе да се формира српска држава онако како је холокауст довео до потребе да се формира Израел. Али не, она не мисли на силне забетониране босанске јаме пуне закланих Срба, већ на ничим изазване српске злочине над босанским муслиманима, данас уз косовске Шиптаре главним извозницима џихадиста из Европе у левантски калифат.

Могуће да би Дубравка Стојановић имала објашњење за овако противречне феномене. Својевремено је објаснила да су Срби изгубили Косово због своје неспособности да интегришу Албанце. Способности која, иначе, иде уз цивилизоване (није рекла, али претпостављам). Рецимо Французе, којих има неких стотинак хиљада конвертованих у ислам. Али да не шпекулишем, слаб сам с том врстом менталне акробатике.

Може вам се учинити да је „џиберско-усташка“ елита престрог назив за данашњу српску интелектуално-културно-политичку елиту. Али није, он је тачан. Упркос уверењу те елите да су суперхероји некакве епски неравноправне борбе, типа „300 против Персије“, у којој од примитивизма, национализма, заосталости, тираније и нередовних контрола код зубара, спашавају једну нацију на маргинама цивилизације у очајничком покушају да је из опанака преобују у Лубутана с црвеним ђоном (не могу да се отмем симболици црвене, као крв, и елегантног гажења салонском штиклом по жртвама, how western or how civilized is that?) Србија је заправо огледало своје „елите“. Она је тачан одраз својих интелектуалаца који, попут Марића, продуцирају „Парове“ и мењају Карађорђеву звезду за плочу Ролингстоунса.

Пишем ове редове у аутобусу, иначе Једва су препознатљиви од дрмања и има баш да се намучим да их прекуцам. Враћам се из Антиба у Ницу, ишао сам да код једног антиквара погледам омоте француских чоколада с краја 19. и почетка 20. века с ликовима српских крунисаних глава… Добар ми је улов био, четири омота чоколада Guerin–Boutron с ликовима краљице Наталије од Србије, краљевића Ђорђа од Србије, кнегињице Јелене од Србије и престолонаследника Александра од Србије, плус једна белгијска чоколада Antoine са сценом српског поштара који доставља писмо српској сељанци у ношњи. Купио сам их, а антиквар ми је рекао да је сигуран да има још таквих ствари са српским мотивима и да ће ми их потражити. Ја вам обећавам да ћу купити и омоте са хрватским краљевима, чим их будем пронашао, ево у име југоносталгије. Мора да има неки, па Хрвати су пребројали 302 своја владара од бана Борне из 819. па до пада Хабзбуршке монархије у 20. веку. Не знам ја, немојте мене да питате, можда Дубравка Стојановић зна нешто више о томе. Могу само да вас посаветујем да Василија Крестића не консултујете, тај је митоман, а и великосрбује. Ја знам за Томислава II, краља НДХ. Заправо се звао Aimone Roberto Margherita Maria Giuseppe Torinodi Savoia, а пуна краљевска титула била му је „краљ Хрватске, принц Босне и Херцеговине, војвода далмације, Тузле и Книна, војвода од Сполета и Аосте, принц од Цистерна и од Белригуарда, маркиз од Волгхера и гроф од Пондера. Је л’ вам смешно? И њему је, кажу да је хрватску круну опоруком завештао свом мачку.

Са дословно сваке аутобуске станице, а има их једно тридесетак од Антиба до Нице, смешка ми се Новак Ђоковић, тренутно други рекет света који је својевремено у емисију Џеја Леноа довео фолклораше у опанкама и шајкачи да поведу коло. А ево га сада, на сваких 150 метара Азурне обале, леп и елегантан у Лакосте белом оделу. Тенис је најаристократскији од свих спортова, а Лакосте вам је једна од најаристократскијих модних марки, симбол француске спортске елеганције. Србин може и то. Али, Новак помаже косовскометохијске манастире, који се већ можда за пар година нађу на програму Дана косовске културе у Београду као шиптарска културна баштина. А то је већ србовање, и то вас, баш као и Нoвака, чини сељаком, па нек је и заштитно лице Лакостеа. А од србовања нема страшније оптужбе и то сведочи да имате паланачки менталитет, онакакав какав је описао филозоф Радомир Константиновић у „Филозофији паланке“, другосрбијанској мастурбаторској литератури.

Константиновић, који је поводом Титове смрти написао један од највећих хвалоспева који је овај диктатор икада добио. Толико о паланачком духу.

До ослобођења!


Александар Ламброс


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Internet ČarŠija  |  Poslato: 16 Jun 2017, 22:24
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Розе ташна, златне патике и фонтана на Славији




„Често су различите власти покушавале да мегаломанским пројектима ’прикажу’ како се земља убрзано развија. У пракси, ово се сводило на прекомерно трошење средстава на несувисле грађевинске подухвате, обично у главним градовима, да би се створила представа о модернизацији и тако се симулирало како се хвата корак са развијеним светом. Јосимовићев тунел испод Калемегдана из 1867. године, Шамбонови висећи вртови на Теразијској тераси и Славији по слици Етоала пред Први светски рат, ваздушни трамвај од Калемегдана преко Ратног острва до Земуна у међуратно доба, Брашованова колонада савског Ситија од Чукарице до Доњег града Београдске тврђаве и Марксовог олимпијског стадиона подно Калемегдана уочи окупације, италијански пројекат опере код Мањежа, Добровићева горостасна Народна скуштина ФНРЈ, Пантеон и Музеј НОБ-а на платоу Горњег града, Мандићева „Венеција“ у Новом Београду, Далова и Линдхарстенова Опера на обали Саве, многи предлози за Славију, све са Митићевим облакодером, Дафимент центром, Теслином кулом, станица у Прокопу, Кинеска четврт и Еурополис, Опера на Ушћу, Фуџимотов ‘Облак’ над бетон халом, Либескиндова лука ‘Београд’, Чепелеров Центар за промоцију науке, београдски метро, ето брзе скице за један компендијум узалудности и недомашености. Па и последњи у том низу, ‘Београд на води’ наставља на крилима свог оријенталног пролога, заплета који буди стрепња о финансијској и свакој другој пропасти Србије, и очекиваног расплета, у коме је главни јунак спасава градњом просперитетног града. Једном уверљивошћу, заправо, која лежи у нашој исконској привучености причама, у онтолошком статусу идеје саме по себи, без обзира на то постоји ли само у умовима њених твораца. А много пута је прече само заустављати пропадање постојећег, чувати дрво, обновити фасаду, заменити клупу и плочу тротоара. Када се једном заједницом не провлачи константа довршавања отпочетог, недомашеност је њено стање, а трагичност њена извесност.“*

И ево нас, код „Хармоника свира диско“ фонтане на Славији, коју ћу ја сада да хејтујем без задршке због тога што сам и политички и естетски и урбанистички освешћено биће. Прескочићу део шта се све могло са 1.8 милиона евра уложених у овај сеоски диско под ведрим небом на једном од, урбанистички гледано, најперспективнијих и најважнијих београдских градских чворишта. Ако не и најперспективнији и најважнији. Најзначајнији градски музеји затворени су већ деценијама и неми су сведоци политике културног геноцида. Хајде прескочићу шта је и на самој Славији могло, штавише било неопходно, бити урађено са 1.8 милиона евра – нема сврхе набрајати, шта год са списка саобраћајне и пешачке инфраструктуре у том делу града, јер ништа није уређено. Хајде да прескочим и да, како ствари стоје код Кинеза има да се набави иста или слична таква за 200.000 евра. Не знам где је ова набављена, ал код Француза није. Делује управо да је од Кинеза купљена јер делује и јефтино и вулгарно, баш ко да је из оних чувених кинеских радњи „све за 200.000 евра“ (а пута 9 отприлике му дође реална слика алавости српских политичара).

Не знам која је поента музике у сред прометне саобраћајнице нити како је проблем акустике решен, видећу за неки дан, али ми музичка фонтана на сред кружног тока изгледа као да код куће пустиш музику на најбољем музичком уређају, па онда укључиш распали усисивач, супер сецка, соковник, машиницу за бријање, косилицу у дворишту и аларм на аутомобилу. Видео сам многе музичке фонтане ал још ниједну на кружном току. Обично су у парковима и на местима где, кад једном музика крене, у њој може да се ужива, зашта је обично довољна нека клупа и нешто хладовине под зеленилом, мада није поента ни у музици, већ у садејству ритмова музике и водоскока, где водоскоци „плешу“ у ритму музике. Ал, хајде чак и то, претпостављам да музика, у крајњој линији, може да се и искључи (мада би ме више занимало колико је компликовано ово чудо демонтирати).

Када сам је први пут видео на снимцима који су по њеном пуштању у рад кренули да круже по интернету, помислио сам да је у питању престоница неке од оних средњеазијских република чија се имена завршавају са -стан, с богатим налазиштима нафте и гаса и суманутим диктаторима као владарима, знате оне што мењају имена месецима у години и називају их по својој родбини – Киргистан, Туркменистан, Таџикистан, Узбекистан, Казахстан, Пакистан, мада околна архитектура асоцира најпре на Курдистан. Тако тај вулгарни лајтшоу сеоских дискотека, од ког можеш да добијеш фотоепилепсију а који фасцинирају људе из крајева у којима струја још није свуда спроведена. Предимензионираност у сразмери са апсолутно ни са чим у непосредној околини, сем можда са храмом Светог Саве коју стотину метара даље. Или евентуално целина са на савском муљу насуканом олупином фантомског „Београда на води“, с којим дели исту идејност изниклу из таштине празнине и комплекса сиромаштва. И око свега тога тужно бректање распалих аутобуса и возног парка са немачких аутопијаца и ауто отпада.

Нисам од оних што су згрожени померењам Туцовићевог гроба, ни њему није било место ту, ни тај споменик није имао благе везе ни са чим. Такво једно место евентуално може бити погодно за споменик непознатим јунацима, укупним жртвама једног рата, Првог светског рецимо, или персонификацији – Србије, Београда, Славије … под условом да му је могуће прићи. Али с његовим измештањем и смештањем фонтане, Славија је прешла из категорије запуштено у категорију упропаштено.

Она је тачан еквивалент естетике сиротиње која се крије под тешком шминком. Сведок сиротињске опседнутости розом, златном, цирконима. С којима се облепиш и попнеш се на веш машину да напућиш уста и опалиш селфи у огледалу у ком се виде отпале плочице и влага у ћошковима. Она је даље тачно сведочанство тренутка у коме живимо и (без)идејности политичке елите. Као што је сваки крупнији подухват коме су покровитељ држава или град сведочанство епохе у ком је настала и амбиција њених покровитеља, тако и фонтана на Славији сведочи о некапацитетима једне владе или управе да суштински реши било шта, ал да би оставила илузију да нешто ради и нешто се дешава, мало мало па пресече неку траку – отварале су се ограде, канте за смеће, семафори, балвани преко потока, и у поређењу са тим ово је онда заиста капитална ствар и вероватно крајњи домет људи који су изабрани да нас воде. Она је сведочанство ортачких тендера, муљачке економије, бившег председника с купљеном дипломом и менаџера са фалсификованим докторатима. Један од њих, онај градски, Горан Весић, најавио ју је спектакуларно – 800 квадратних метара водене површине, 350 млазница, 370 рефлектора унутра и 75 споља и са висином млаза од 16 метара („ево овде нам је славска соба, а овде купатило, још нисмо увели воду ал су плочице из Шпаније…“)… „Фонтана која ће бити симбол града и туристичка атракција, један од објеката који прави разлику између великих и малих градова.“

Нажалост, јесте симбол града …. розе ташна, златне патике и фонтана на Славији. За сада смо ту.

Ја се потпуно усуђујем да на основу фонтане судим и о политичким амбицијама владе. Њих једноставно нема. Евентуално, држи воду док мандат оде.

Између два рата на Теразијама је постојала фонтана с мурано стаклом, која је, судећи по преживелим фотографијама, „комуницирала“ са окружењем и сведочила о естетским и идејним намерама њених покровитеља – да Београд буде европски а не блискоисточни град. А то окружење и данас чине задужбинарска здања из времена када су се припадници српске елите такмичили у томе ко ће оставити лепше и корисније народу и држави на коришћење.

Вулгарност фонтане на Славији огледа се свуда – у безидејној сакралној архитектури која преплављује Србију, гигантским крстачама којекуда ко тотемима духовне погубљености, накарадним надоградњама, потпуном урбанистичком хаосу, несређеним депонијама од којих једна ових дана управо гори и то на археолошком локалитету од првокласног европског значаја, опсесијом бетонирањем и где треба и где не треба, тржним центрима по квадратном километру наспрам забрављених музеја, а на београдском Ушћу управо стоје један крај другог један затворени музеј прве класе и један од највећих тржних центара у региону. „Највећи“ је обавезно. Грандиозност мора бити у одговарајућој размери са финансијском и сваком другој пропасти.

Фонтана неће остати као лепо, али свакако хоће као валидно сведочанаство где смо били лета господњег 2017 у сваком могућем смислу.



* Из књиге „Геополитика Србије“, Душан Пророковић



Александар Ламброс


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: Internet ČarŠija  |  Poslato: 25 Jun 2017, 22:00
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
MOGUĆE I NEMOGUĆE



Slika




Stalno nešto želimo, a ne odričemo se onoga što nam štetu stvara. Sredina ne voli one koji štrče, koji pokazuju lepotu života i mogućnost voljenja i uživanja u njemu. Sujeti smeta istina koja pokazuje pravo stanje njenog malog sveta. Kako zadržati dobrog čoveka u sebi?

Krenuo sam sa „Škrticama“ na svirku u Požegu. Izlazimo iz grada, pravac Ibarska. Poznata slika oko nas, Srbija na koju smo navikli... kuće bez plana i fasada, odsutnost prisutnosti u prostoru, sveopšta zaboravljenost. Ljudi nema, kao da se kriju se od sebe i drugih.Hteli su nešto ne znajući šta je to, a sada žive, ne nadajući se ničemu. Lepa zemlja puna đubreta, loše energije i nesvesti. Beda mira ne da. Devedesete su oko nas, ne odlaze. Nemaju gde sem da ostanu u nama. Dželat i žrtva žive zajedno.

U kombiju je dobra atmosfera. U jednom trenutku izlazimo na novi auto-putu. Tri trake gore, tri trake dole, tuneli i sve je novo... prelepa priroda oko nas. Sve na svom mestu, harmonično. Čistoća i red pod ruku. Ne možemo da verujemo da nam ovako može biti. Očarani gledamo lepotu kroz koju prolazimo, nema zajedljivih komentara. Posle nekog vremena ulazimo u Požegu. Varoš okružena sa 4 reke. Ljudi su prijatni. Imaju prelep trg.
Ulazimo u dvorište Kulturnog centra gde treba da se održi svirka. Pozdravljamo se sa ljudima čiji je razglas i bend se penje na binu da uradimo tonsku probu. Dok se momci nameštaju pažnju mi je privukao tekst napisan na zidu. Približih se da pročitam. Deo iz, nažalost ne znam koje, pripovetke našeg Radoja Domanovića, o slikaru kome niko iz rodnog mesta neće da dođe na izložbu, jer „To nama ne treba.“, odlučuju krmeljivi i bunovni stanovnici varoši. Slikar je zauvek nestao iz svog mesta, a varošani su mirno nastavili da spavaju svoj život. Isto se dešava i sa muzičarem koji pokušava da im odsvira nešto, a oni sa užasom govore „To nama ne treba.“ da bi neometano nastavili svoje spavanje. Sve u svemu ovaj ukratko prepričan tekst, podsetio me je na naš odnos prema svima koji odudaraju i razlikuju se od sredine u kojoj žive. Ovo je napisano pre jače od 100 godina, drugačije smo samo obučeni, a suština nam je ostala nepromenjena, ista.

Tonska proba, prošla je lako. Po dogovoru od ranije odlazim da se vidim sa lokalnim sveštenikom koji me je zamolio da se obratim muzičkoj sekciji pri njegovoj parohiji. Pričao sam im o svom iskustvu i o onome što sam pročitao na zidu kulturnog centra. Sve je prošlo krajnje opušteno . Napravio sam dobru atmosferu. Sa svima sam se rukovao i pristao na neizbežno fotografisanje. Koncert je dobro prošao, ljudi su željni da čuju i nađu nešto što im znači, što im daje emociju i što ih hrabri, nešto što ih hrani u sveopštoj gladi. Imali smo i bis.

Čoveka ne napušta potreba za normalnim životom.
Vraćamo se nazad u naš veliki prljavi grad.



Cane


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Internet ČarŠija  |  Poslato: 29 Jun 2017, 12:15
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
Kada sam saslušao Vučićev govor, bio sam šokiran- Svako ko stvarno želi dobro Srbiji, samo može biti zabrinut!

Istina, smetalo mi je preterivanje sa 6.000 zvanica, šest tona mesa i 17 rimskih careva (ovde i ovde). Izgledalo mi je to neprilično za jednu siromašnu zemlju, a pogotovo za političara koji je prethodno ispovedao protestantsku štedljivost i smanjivao plate i penzije (o tome na FSK ovde).

Bili su mi odbojni i svi ti znaci paganštine u jednoj, nominalno, hrišćanskoj zemlji – i to usred Petrovskog posta.
„Šta nama, uopšte, dođu tih 17 rimskih careva“, mislio sam, „deda-stričevi“? „I čemu kilo mesa po zvanici, ko uopšte toliko može da pojede?
A sve sam mrs – sudžuk i peglana kobasica (ovde). Zar to jede srpska elita, zar time da posluže Patrijarha? A ono što ostane, kome će da daju? Ili će da bace u kontejner?“.
No, ono što mi se činilo dobrim bila je želja da se ojača autoritet naše države preko simboličkog snaženja autoriteta najviše političke funkcije.

„Ostali smo bez samopouzdanja posle svih izgubljenih ratova“, mislio sam. „Ne cenimo više ni sebe kao narod, ni svoju državu. Dobro je ako bar i simbolički osnažimo samopoštovanje i veru u sopstvene mogućnosti“.
Međutim, kada sam saslušao Predsednikov govor (integralni tekst ovde), bio sam šokiran. U njemu su se našli gotovo svi negativni stereotipi o Srbima.
Dobile su tu svoje mesto i najgore neistine o nama, na kojima insistira propaganda kolonijalnih metropola. A ponovio ih je, niko drugi do Predsednik Srbije, najmoćniji čovek naše zemlje – naš lider.
Vučić je o nama govorio prvenstveno kao o Balkancima, a njih je predstavio bukvalno kao divljake koji su jedini krivci za svo zlo koje ih je u istoriji snašlo.
Evo rečenica u kojima smo prikazani kao ludaci i nasilnici koji su, zapravo, sami sebe uništili:
- „volimo i mrzimo istim intenzitetom, često ne praveći nikakvu razliku i ne znajući šta, u tom trenutku, tačno radimo“ (ako ovo nije opis umobolnika, onda ne znam šta je);
- „mi smo najstariji, najviši, najlepši, najbolji, izabrani, posebni, jedinstveni, a da bukvalno ništa od toga nemamo“ (mada konfuzno i stilski rđavo, sadrži jasnu ocenu da smo umišljene budale).
- „(tvrdimo da) možemo da pomerimo planine, ali se u svakoj ravnici uplašimo i ne mrdamo“ (povrh toga smo hvalisavci i kukavice).
- „svoju nesreću volimo toliko duboko da sreću često ne želimo ni da tražimo“ (uz to smo i mazohisti i depresivci).

„istoriju u mnogo čemu i nemamo, ali nam je te istorije i previše“ (zapravo lažemo o svojoj istoriji – koju uistinu i „nemamo“, a ono što imamo i nije prava istorija već puko nasilje).
- „mitovi su nam stvarnost u tolikoj meri da nam budućnost izgleda kao nešto sasvim nepotrebno“, zbog čega nam je „sutra najstrašnija reč, jer bismo zauvek živeli u onom juče“ (živimo u prošlosti jer smo zapravo kukavice i lenjivci).
- „ovde se nove generacije stvaraju iz krvi i iz kostiju (prethodnih generacija)“ (a za to smo sami krivi jer, naravno, niko nikada nije dolazio da nas osvaja, porobljava i satire).
- „ima nas, sve zajedno, malo, zato što smo toliko često hteli da budemo veliki“ (a ne zato što su nas upravo ti veliki vekovima tamanili – recimo, Turska, Austrougarska ili Nemačka).
- „uvek smo spremni da uzmemo od drugih, ne shvatajući da otkidamo od sebe“ (mi smo žrtve sopstvene grabežljivosti i agresivnosti, a nikako i nikada imperijalizma velikih i „civilizovanih“).
- „Balkan je pun provalija koje smo zatrpavali sopstvenim kostima i punili sopstvenom krvlju, utapajući u njoj svaku nadu“ (jer smo ludaci i divljaci).
- „mi smo generacija kojoj nije preostalo ništa drugo nego da prestane da ratuje i kada ne mora, i da počne da uči da radi“ (a ranije generacije baš su volele da ratuju i kada nisu morale – recimo, 1389, 1804, 1914. ili 1999, pošto nikada ništa nismo radili, samo smo maštali s kim bismo mogli da ratujemo).

- „mi hoćemo, smemo i umemo da napravimo taj važan korak kojim se iz mitologije prelazi u budućnost, iz nesreće u sreću“ (treba i hoćemo da postanemo drugačiji od predaka, tih agresivnih ludaka).
„Srbija u koju ste danas došli prestala je da se nada smrti i počela je da želi život“ (dok su naši preci bili spremni da poginu za Srbiju – budale!, mi ćemo sad lepo da se smirimo, da slušamo pametnije od sebe i da uživamo – hojla, hojla).
„Srbija ne sanja više o neprijateljima, nego stvara prijateljstva“ (zapravo nismo ni imali neprijatelje već smo ih izmišljali – Turci su nam prijateljski došli 1389, Austrijanci 1914, a Nemci 1941; zato sad dočekujemo zvaničnike NATO-a hlebom i solju (ovde) – bravo za nas!).
Uopšte nije utešno što se navedeni Vučićevi (auto)kolonijalni stereotipi ne odnose samo na Srbe, već i na druge Balkance. Ono što je problem jeste slika o nama kao divljacima i neradnicima, ali i predstava o našim atlantističkim kolonizatorima kao o vrhuncu civilizovanosti.
 
Kada Vučić kaže: „Nalazimo se, našom odlukom, na evropskom putu, jer želimo da pripadamo društvu uređenih zemalja“, on time zapravo osnažuje tipičnu kolonijalnu dihotomiju: „uređeno/divlje“, „civilizovano/urođeničko“, „metropola/kolonija“.

Nije utešno ni to što ovim manihejskim stereotipima Vučić poziva na bratstvo i jedinstvo „nas i svih naših komšija na Zapadnom Balkanu“, tvrdeći da ujedinjeni možemo sve („mi Srbi i vi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Albanci i Makedonci, zajedno možemo planine da pomeramo“).
Iako je pompeznost i ambicioznost od petka mnoge podsetila na Tita, Brozova SFRJ, uz sve mane, bar je bila suverena zemlja. Ova pak Zapadna Balkanija pravi se kao tipičan kolonijalni projekat Berlina i Vašingtona (opširnije ovde i ovde).
Tito nikada nije govorio o nama („Jugoslovenima“) kao o divljacima i ludacima zato što, naravno, takav narod ne može biti suveren. Ali, ukoliko ste deo projekta pacifikacije i kolonizacije neke teritorije, promovisaćete poruku: „Ne budimo više divljaci, uzmimo se u pamet i slušajmo šta nam se kaže“.
Otuda svi ti negativni stereotipi o „Balkancima“. I otuda sva ta šangri-la obećanja „evropske budućnosti“ – samo ako se Srbi konačno „uzmu u pamet“.
Ne sumnjam da su mnoge prisutne zvanice bile oduševljene Vučićevim govorom: Sonja Biserko, Sonja Liht, Jelena Milić, Čedomir Jovanović, Nenad Čanak, Vuk Drašković… (ovde iovde). No, svako ko stvarno želi dobro Srbiji, samo može biti zabrinut.
Ovakav govor ne sluti na dobro. On je, očigledno, više bio namenjen strancima nego Srbima, više Berlinu i Vašingtonu nego Nišu i Srbobranu. A jedina politika, koja iz ovog govora može da sledi, bojim se, jeste – autokolonijalna.
„U Srbiji je na delu borba za kolonizaciju uma“, nedavno je uočeno na FSK (ovde). Plašim se da je jedan um, nažalost, već kolonizovan.
Njegov.



Slobodan ANTONIĆ, Fond strateške kulture


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 23 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker