Lenka i Laza
(pjesma koju sam posvetio mom istraživanju o ovo dvoje divnih osoba, ono što ja mogu da razumijem, za Lenku Dunđerski i Lazu Kostića, moj pogled iz III lica) [moje autorske pjesme]
„Lenka i Laza“
Tužnu sam priču nedavno čuo nisam ju znao, da bih je snuo a kad ju začuh, i o tom kad pomišljah, silna mi nagrnu pisanja glad, niti sam starac, niti sam mlad niti sam pelin – niti sam slad, niti sam kadar ikom pomoći oh´ kad bi meni netko – pomogao sad
Započeh pisati, i neznam dal´mogu nit´ dal je pravo mi govorit´o tom al´ kako ostati nijem pred takvom sudbinom, u buđenju jutra, do ispraćanja – sutra veselit se kažu – jest najljepši čin al´kad to prestane – nestane mir, to poznaju samo oni što ljube srcem svim
Ljubav – što je čistija, nema silu htijenja pa onaj tko ljubi – gaji izmirenja jači od planina, potoka i tvrdog stijenja, gazeći vodu ponad potopljenih splavova rušeći barijere suprotnih stavova ugušiti emocije – zarad obzira ljubit´a ne smijeti do njenog poljupca jedino riječima, pjesnik se ne ustručava
O želje njene, o´snovi jave na kosi – mraz je, studen je svud da pogled skinem, ko´ školjku sprud, jel bježati nisam – imao kud uvedi Majko u dvorove „tvoje“ one što cjeljuju i bagrem i dud, one što usnu – i patnjom prekriše usud
Slušam te, odbijam, teško to prihvaćam čovjek je biće, sloboda mu dar što vrijede sva blaga – bez dodira, skrivajuć patnju punu očaja kad drugi kroje zemaljska pravila jer srca dvoje – nemjerljiv je sud a oni drugi što kude – pod nepravdom su ali ljubavi vječne, Bog vidi odasvud
Hoću da legnem – da zaspim u snu pa ako utonem, nestanem, i ti si tu da s´tobom prkosim – neizvjesnošću, ko´lahor vjetra, nad gorom svud´, ti, moja vatro – što ćeš istaliti stud ti, biće svih tajni – što tad´ jedino umijeh opisat´ perom, da obraz pokrijem, lud il´doći pred strašni sud
Sad, kad´sam sličan na vas ja gledam vas – razmišljam poput vas razumijem zašto se tužnima to događa, o zašto „posebne“ – u grudi čemer pogađa ko´ jaspis i cedar – isti smo rubin i smaragd – o´zašto bijasmo bez ljubavi život je ropstvo bezoblično
Zbog mene koji čitah´ tu bol pa sam sa njom se silno borio zbog srca tužnog, bolesnog mi, praštaj u inat pakosti i zlobi otuđenja počuj me ili ću mrijeti, a kada pozvan i ja tamo dođem, na nas se zajedno – molim Te Gospode sjeti
Dao bih sve, kroz vrijeme da prođem silom tih skuta do iskona mira da ponovo, opet – svojoj ljubavi dođem, međ´ bašte i voćnjake – njene da prođem i mjesto bola i očaja i tuge borbom bez presedana – tvoga sluge ispun´mi želju, podigni i one mnoge nesretne ljubavi – druge
Imena misterije, ko imena mog´ netko će jednom – na ledini tvrdoj i uslijed tmine i mraka, upaliti uljni loj, čak ako i ne nađu mog vapaja, bol ni ako ne nađu – obrisa, grob ko´korov a britak, ko´potočić plitak ko´zapis a bitak, ko´napisan svitak objasnit´ će plamenu gorljivom
Pjesničkom dušom, skrušenom mukom kroz molitvu Tebi, oslobodih svoje pravo da ginem za ljubljene snove, za snove njene, i snove moje za zvuke vjetra, tvrdih koraka dok se ne postigne harmonija a srce i dušu mi raspuklu čežnja da obasja
Oh, oči plave, poput bisera, blaga oh, vitka jelo, i gola, i naga nemir je vatra i magma, mog košmara snaga, ko´žeravica – po dlanu spaljenom pomozi meni, jadnom, zbunjenom jel´zaći do izabranih, ne mogu na taj hol što, samo sam sluga ženo – roda plemenitog
Ove su riječi ko´izvora šum ptica cvrkut, i šuma – glas ima li nade za one što odoše prije nas, međ´Angelima da poju u glas tko proziva onih što nema, tko doziva, Laza i Lenka, molitvom čistom, kroz dugu i sjaj odlazim s´ mislima osjećam, konačno znam.
Oružje u meni – neshvatljive riječi tekstovi, bitke, kroz polja, kroz ravnice prolaz ispod slapova što zamor liječi, o zašto me priječi, zašto me priječi što mi ne daje leći mnoge su duše tako umorne a moja, umornija od njih umire, pa rađa se iznova samo da sastavi nedovršen stih
Oj ljudska pravila, oj´ zlobe i verige oj´ mlada bića, i neke sasvim duše druge stojim pred zidom, a narav me probija, ta ljubav je – nestvarna dimenzija kolko´god da o njoj razmišljam shvaćam da ništa ne znam, jel, ne znam ni – tko li sam zapravo taj – ja kako l´ bi tad stao pred Tobom da se pravdam, da Te upitam – vrati mi ju – sad
Vrati mi sjećanja, i njene oči, i ugasli dah sazdaj me nanovo, iz tvojih pravednih, da znam da znam, rađajuć se iz utrobe kao dijete po igri, ispočetka sve ovo da oplemenim, ljubljenih rad´ da ne budem mrzak – već drag, žal za izgubljenim, i prije – i sad o mladosti lijepa, što l´ si mi teška ja bijah nedorečen, i ja bijah svemu greška o kad bi povratio iz ništavila sva ta divna mjesta
A vi mnogi ljudi dragi, i drugovi moji po lirici, stihu ne žal´te za mnom, već molite za nju molite za nju, moju opsesiju, ranu neizliječivu, ako l´postoji pravedan sud, tada bih ja da suđen budem, zarad onog što pronađoh zarad riječi u kojima svladah sve ono što valjati jest o dobri Višnji, ne primi nam – naš greh jel, sve što umijeh uvezati u riječi – tečnost moja je poezije – muza, ta žena i angeo, Lenka i nebo, i trem
ZR Jim
|