|
Autoru |
Poruka |
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
SAVRŠEN
Kamen sam izbrusio; zaslepljen je sjajem sopstvenim.
Govor sam izoštrio; reči britke žanju nemilice.
Kroz okce igle misao provlačim; jastučnicu snova prošivam.
Savršeno sam sposoban javu u snu da odsanjam.
Od suza bisere da pravim, ogrlica sreću da uliva.
Savršen; savršeno nespokojan.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
SVEST
Mističan prostor u kome se ogleda raskršće iluzija.
CVET
Trenutak lepote u prostoru bola.
LjUBAV
Njena prolaznost me ubija. Njena nestvarnost me sahranjuje.
POEZIJA
Iznalaženje stvarnosti u imaginaciji ogledala.
STRAST
Ne. Ne možeš mi ništa.
ODLUČNOST
Ne objašnjavam. Rešen sam.
SVEĆA
Dah kraj me? Ni prh! Pazi! Topim se. Od miline; vitka, tanana.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
Skokom sa vrha podaće se moru…
Skokom sa vrha podaće se moru, kip isklesan od stene. Vrisak-nebo. Strah je ruke svojom snagom prozebo, prekaliće taj štit udarac-zvezda. Od podneva ponoć, tog se traska da, misao puna odzvanjanja zvona. Tek zasja svest sa bleskom iz zaklona i razvuče dubinom života pramen; što širi krilima treptaj prostorom. Okret ka suncu, da usne mrmorom svežem vazduhu iskažu pohvalu, koji za tren je vratio moć telu. Skakač odlazi, sen mu na umoru.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
Reči po telu njenom bih da usnim…
Reči po telu njenom bih da usnim, sebi snagu dam, da zapevam strasno, glasom ptica što cvrkuću prekrasno, šumorom šuma gore u brdima gde grane se viju, miju rukama. Mašnom sreće mašem, nadom kraj kama, vatre sećanje što gori mislima. Setan plovim predelom plamenova tiho u noći lepe koja spava. Pokušaj da kradom zvuk joj dodirnem prene uvek kada koprenu skinem. I što magla želja sada po njoj pada, tren je radosti kao nadoknada. Duboko žudim miris njen da usnim.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
Noćas bih želeo da pokrijem sne…
Noćas bih želeo da pokrijem sne brezama što predu nežnost-tišinu, da gledam njihovih tela belinu, kako u vihoru plešu zanosno. Lepršave senke plove nemirno. To divlja lišće, lebdi naokolo, oživi vetrom, a mrtvo je bilo. Jednom obraz bi uz njen skut prislonjen u dozivanju san meni namenjen. Samo hladan dodir beše tada sve, da uzavrele suze sledi ih sve. I ostah srećan, jer ona me čeka, pružajući ruke tako doveka. Noćas bih želeo da pokrijem sne.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
Krik u noći…
Krik u noći; san u zoru presečen. Gladan pas tužno od zime jauče, dok vetar bičem po polju fijuče. Sa prozora pružila avet ruke, dohvata dušu i baca na muke. To mrak želi u pesnicu da zbije, pa snagom straha u podsvest zarije. I vatra nova u srcu da gori vulkan sećanja misli da razgori. Ka srcu, topla, bučna praskozorja, rana svitanja kad život buja, letnjeg dana dok zvezda se probija do očiju iznenađenog kraja. Suknu plamen i mraz beše utučen.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
Sanjam, na konju jašemo dolinom…
Sanjam, na konju jašemo dolinom, sa polja pšeničnih, bulke u kasu berem da vencem ti okitim kosu. Zajedno dok lepršamo na suncu, nagi na sapima; polen po licu; rosnih tela i glava zabačenih duž potoka, duša srećom prepunih. Sa kladenca utoljujemo želje, žarom neba; strašću skidamo mrlje plavetnila iz očiju što sija. Taj san, što znak je koji se probija do zenica, bolnom lepotom dira dušu koja zaneseno pulsira. Bleskom sreća biva sa novim imenom.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
U nedogled njive…
U nedogled njive, zlatna polja se njišu. Čarolije sunca što na njima se peni potezom gašenja oslikava nam dušu vreme pretvarajući u zanos požudni. Istina je tu gde java snove prikriva; bespomoćan od istih uvek posanica, prepun strepnje čekam, stegnut tremom okova. O beskrajna plaveti, a živih tesnaca. Čini se vrućina jenjava, cvrčci poju i dalje svoju zanosnu pesmu omame. Vetar počinje, piri, umoran na poju; bistrije oči žele veče da izmame. Kada smo našli deo izgubljenog raja iz prikrajka promatrajući molio sam te lepa poljupcima zakloniš me od sjaja. Nagu kad zatrovim oči, sanjarim te.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
U predvečerje sa tobom da krenem milom…
U predvečerje sa tobom da krenem milom gde su kestenovi i breze zagrljeni kao tišina tankim i prozirnim velom. Mrse život šapatom sebi ostavljeni. Nagnuti nad nama, nad našom su sudbinom. I prolaznike drage oni ispraćaju, u zalog setu, žareći svojom vrelinom suze obraze, slivajući se u roju. Pokušaj da za tren sa slike zadržim sve, viziju kao podršku sećanju nemom. Kroz vreme nadom da u zamenu primiš sve što nudim za istinu, slobodnom let-pesmom. Sećaš li se one rane jutarnje šetnje kada smo zajedno sa suncem se rađali kejom u čulni čas, reke slušali vrenje; misao setnu ćutim; da, ona me boli.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
Filip Petrovic
|
|
Pridružio se: 11 Maj 2020, 19:26 Postovi: 33
|
Duboko osećam miris rečnih tuga…
Duboko osećam miris rečnih tuga. Reka protiče nudeći nam zaborav vremena davnog, preponog setnog blaga. Volim pojavom tvojom pogled mi garav kroz travu mladosti obasjam toplinom sećanja što plove obzorju rađanja. Na drugoj obali sa daljinom hladnom naslikan ti trag dodirom umiranja. Poznajem te po cveću nagih nedara žutom obrisu maslačkovog bremena sa dolaskom proleća, brigom vrtlara; nikada više možda k’o sjaj tih dana.
Filip Petrović
|
|
|
|
|
|
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 19 gostiju |
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
|
|
|