Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:28


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 20 Dec 2016, 04:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Peške pored fijakera

Konji vukli kofere, a Laza uvek pored njih išao peške. Policajci jurili ludaka, a priveli pesnika

Slika
Kuća Julijane i Laze Kostića


POSLEDNJA stanica u Lazinom burnom životu, sa čestim promenama mesta i adresa, bio je Sombor. Ravangrad, kako Sombor zovu starosedeoci, podariće već pomalo ostarelom i izmučenom pesniku najmirnije i najsigurnije dane, a on njemu svoje izuzetno prisustvo, intelektualni i kulturni domet. Od tada je sa njim, u njenoj lepoj i velikoj kući, na glavnom somborskom trgu, i njegova verna supruga Julijana Palanački.


STIPENDIJE ĐACIMA
JULIJANA je nameravala da se izgradi srpska pravoslavna narodna škola u Solarskom sokaku, gde je imala kuću. Dve druge kuće - dvospratnu u Velikoj ulici i jednu u predgrađu Banat zaveštala je crkvi sv. Đorđa "da se iz prihoda tih kuća svake godine po dva učenika srpske pravoslavne vere iz Sombora vaspitavaju i uče". Za izdržavanje zadužbine ostavila je i 153 jutra zemlje.

Mnogo ranije, Laza Kostić je leta 1870. bio na istom mestu, u svatovima Koste Radulovića. Već tada, mada mu je bilo svega 29 godina, bio je poznati pesnik i pojava kakva se ne viđa svaki dan, posebno ne u tako "ušuškanim" sredinama kakva je bila somborska. Videle su to mnoge radoznale oči, a ponajviše upamtila, za ceo život, Julijana Palanački, dvadesetogodišnja devojka iz bogate porodice lokalnih veleposednika. Potajno se zarekla da će ovaj "večiti mladoženja" biti njen ili ničiji. Kako kod Laze sve ide nepredvidljivo, sa nizom usporavanja i munjevitih obrta, želja će joj se ostvariti tek posle 25 godina.

Iako se nije odlikovala čak ni prosečnom lepotom, Julijani se ne mogu odreći dve vrednosti: dobrota i postojana upornost. Samo takva psihološka konstitucija mogla je da podnese sve prepreke koje su od početka bile jedina izvesnost u osvajanju naklonosti potpuno ravnodušnog Kostića. I dok je Julijana svoju potajnu zaljubljenost najpre tajila, a kasnije poverila svojim prijateljima i rođacima, Kostić o tome nije ni sanjao...

Kostićev biograf i prijatelj, Matičin dugogodišnji sekretar, Milan Savić, beleži:

"JoŠ pre svog odlaska u Srbiju i Crnu Goru isprosio je svoju buduću ženu. Gospođica Julka pristane rado i privole tako i svoju mater. Posle veridbe trebao je Laza večerati kod svoje neveste, ali se u kavani zakartao, a kad se setio bilo je već devet sati, dakle dockan. On nastavi kartanje, a sutra rano ujutru pošalje nevesti kitu cveća i izvinu. Mati vrati odmah oboje i pokvari veridbu, na veliku žalost svoje kćeri. Vasa Pušibrk, boraveći u to vreme u svome rodnom mestu, sastane se još to pre podne s Lazom i upita ga kako je. Eh, kako, odgovori Laza. Prokartao sam noćas 150.000 forinata! I ode dalje."

Laza se iz Krušedola ponekad pismom javljao svojoj ženi:

"Ja sam se s Tobom venčao bez ikakve pogodbe. To je bilo bezazleno, to je dovoljan dokaz da me je na venčanju vodila više simpatija a nikakav račun. Ali su posledice brzo pokazale, da to nije bilo mudro. Moram se pogoditi sa materom. Jer onako kako smo živili posle našega povratka s puta, tako se više nikako ne može."

To je bilo 9. novembra 1895. A u februaru 1897, posle materine smrti, Julijana je, bez Lazinog znanja i prisustva, ostavila testament: uredila je da se od 4.000 forinti podigne nadgrobni spomenik, porodična grobnica, a "sve svoje imanje na uživanje, i to polu sestri pokojna mi oca Mariji Palanački, drugu polu pak mom suprugu Lazi Kostiću na uživanje, a posle smrti moje tetke Marije Palanački celu sermiju svoju mome suprugu da uživa, i obratno".

Laza je nasledio i svu ušteđevinu iz Somborske štedionice, a to nije bio mali novac. Tako su, konačno, završena materijalna natezanja koja su godinama zagorčavala Kostićev život.

O drugim nevoljama iz prve ruke govori simpatični svedok, Dušan Beljanski, poznati čika Duca. Izvanredna sećanja stari kočijaš diktirao je u pero novinara Ljube Vukmanovića, dugogodišnjeg urednika "Dnevnika".

"Laza se retko kad vozio fijakerom - kazivao je čika Duca. - Kad je nekuda putovao, pozivao me je: 'Hej, derane, brzo dođi.' Ja bržebolje dokasam i na fijaker stavim njegove kofere, a on, ne znam zašto veli: 'Idi momče, ja ću polako peške.' A ja šta ću, neprijatno mi da ga ne uslužim, pa mu kažem: 'Gospon Lazo, izvolite u fijaker. Što da se zamarate.' Ali ga nikada nisam mogao nagovoriti, taj Laza je bio tako tvrdoglav. Ponekad, kad je možda bio i ljut, odgovorao je srdito: 'Nisam ja strvina da me konji vuku'."

Čika Ducine priče dopunjavali su i njegovi ispisnici Somborci. Ovoga puta o Lazi i policiji:

"Na ulici Laza se za mnoge čudno ponašao. Uvek je nekuda žurio ili trčao, ponekad je čak i pisao u hodu, a često je na trotoaru izvodio i gimnastiku. Ide ulicom, iznenada stane i počne da pravi čučnjeve. Samo to je bilo dovoljno da prolaznici, naročito žene sa sela i deca, prasnu u smeh - i pobegnu niz ulicu.

Laza, veliki pobornik sporta, nije se na njih osvrtao, ali mu je takvo ponašanje jednom donelo grdne neprijatnosti. Kad je iz duševne bolnice u Baji pobegao bolesnik, policija u Somboru dobija nalog da ga traži. Dva policajca, naoružana puškama, primetili su Lazu i njegovo neobično gimnasticiranje na ulici učinilo im se sumnjivim. Bez mnogo razmišljanja, uhapsili su ga i na kolima doveli u policijsku stanicu.

- Je li bilo muka dok ste ga uhapsili? - upitao ih je starešina pošto su mu policajci raportirali da su 'uhvatili onog iz Baje'.

- Kako da nije. Evo, pogledajte - rekoše mu oni uglas i svom pretpostavljenom pokazaše modrice na licu.

U istom je trenutku Laza, koga je starešina poznavao, glasno opsovao policiju i zahtevao da ga puste.

- E, glupaci jedni! Zar ne vidite da ste uhapsili najpametnijeg čoveka u Somboru?! - povikao je starešina čim je video ko se nalazi u kolima."

(Nastaviće se)


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 20 Dec 2016, 04:47
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Žrtva svoje veličine

Iskoračio duhom i kulturom, a onda se izdvojio odevanjem i ponašanjem. Lenka trajno obeležila pesnikov životni vek

Slika

PONEKAD je i sam Laza uživao da izluđuje policajce pripravnike koji su ga sledili po somborskim budžacima, posebno po okolnim njivama:

"Kad je Laza počeo da trči po oranicama, policajac je nastavio da ga sledi sve dok od iznemoglosti, nije pao na zemlju. Laza je tada stao, izvadio maramicu i počeo da briše znoj sa lica, a policajac, zadihan i umoran, priđe mu i kaže:

- Gospodine, molim vas, vi znate da vas ja moram pratiti. Smilujte se na mene, nemojte tako brzo trčati!

Pikanterije dopunjava i ovaj detalj viđen okom kočijaš Duce.

"Sećam se jedne vršidbe na Julinom salašu. On je došao po najvećoj vrućini i, na naše čuđenje, na njivi pobio dva kočića, dosta udaljena jedan od drugog. I dok smo se mi smejali, skrivajući se da nas Jula ne vidi, gospodin Laza je kao lud trčao - od koca do koca! Šta je on to merio i zašto je trčao - Julu nikada nisam pitao. Rekla bi mi sigurno, ali ja sam se bojao da je ne uvredim. Jer, ona je gospodina Lazu mnogo, mnogo volela", sećao se Dušan Beljanski (1883 - 1963).


UZ RIBU I ŠAMPANJAC
KOSTIĆEVI somborski dani bili su ispunjeni i čestim večerinkama sa prijateljima, uz pikantna gospodska jela, a posebno se slavilo krsno ime, dan Jovana Krstitelja. Tada je na trpezi, uz poslugu, "moralo biti ajvara iz Kladova i morske ribe više vrsti, i najfinijeg francuskog šampanjca". Tu je obavezno bilo i pečujsko vino. Među gostima, pored znamenitih Somboraca, iz Beograda je često dolazio Sima Matavulj, sa ženom Ljubicom, a iz Novog Sada Lazar Dunđerski i njegovi sinovi Gedeon i Đoka.

A da je Laza bio pravo čuđenje, ne samo u Somboru, nego i u svetu, uverava nas i Veljko Petrović. On najpre ističe Kostićevu otmenost u odevanju, i to u svim prilikama:

"Odvajao se od ujednačenoga društva, i po spoljašnjosti i po ponašanju, i po navikama, i ukusom i načinom reagovanja, čak i govorom. I to oduvek. Nije se "ačio", nije izigravao genija; on ni u tim sitnicama nije mogao da se izjednači s masom svojih sugrađana. Suviše je duhom i kulturom iskoračio, pa ga je to valjda povuklo da i spoljašnjim znacima obeleži tu svoju jaku, izuzetnu individualnost. Naposletku, L. Kostić je bio tragična žrtva svojih darova i odlika. Ostao je do smrti usamljen".

U Somboru će Kostić napisati svoju testamentarnu knjigu, anatomiju dotadašnje književnosti, na 453 strane, Knjigu o Zmaju, a Julijana će biti njen sponzor - izdavač. Štampana je u Somboru 1902. kada Kostić još ima snage da potpuno nag "kao od majke rođen" čita i piše, ponekad takav izađe i na terasu kuće na kojoj danas piše:

"Zvezdama ćemo

pomerit pute,

suncima zasut

seljenske stude,

da u sve kute zore zarude

LAZA KOSTIĆ

živeo je i stvarao

u ovoj kući

1895 -1910. godine.

Laza će, ne bez primisli na svoju "mrtvu dragu", sa zakonitom suprugom, ili posve sam, posećivati mondenske banje Karlsbad, Napulj, Pariz, putovati Evropom, ali često ići i u Novi Sad, Karlovce, Beograd, Vršac. Sve dok gavran smrti nije počeo da obleće oko Lazine glave i najbliže okoline. Najpre ga je teško pogodila iznenadna smrt Sime Matavulja 1908, a odmah sledeće godine umire i Julijana Palanački. U ponedeljak, 12. (25) oktobra 1909. uveče umrla je Julča, u svojoj kući, taman navršivši 61. godinu.

Nisu pomogli ni bečki lekari, ni dr Simonović, ni Laza svojim tešenjima i savetima oko ishrane. Za dve godine Juline teške bolesti, Laza je pokazao da je pažljiv i požrtvovan muž:

"Leto je. Jesen se bliži - poslednja njena jesen - boluje Julča. Ona možda i zna, možda i ne zna šta sada dolazi; Laza zna. On sedi kraj njene postelje, na niskoj fotelji, i čita joj Vekfildskog sveštenika, u prevodu Ljubomira Nedića. Da li ga ona baš pažljivo sluša u tom trenutku" - beleže hroničari poslednje trenutke dva bića koja je zbližila i zagrlila nevolja i sudbina.

Sa najvećim pijetetom i žalošću Kostić će sahraniti svoju suprugu i zaštitnicu, poštujući sve tačke testamenta. Ostaće samo precizni računi o grobnici, sahrani, cveću, posetama grobu i troškovima održavanja uspomene na jedno blagorodno i čestito biće kakva je, uistinu, bila Julijana.

A Sombor, a Sombor? On je bar Kostiću pružio zaklon i grob... Ostali skoro ništa!

Profesor dr Dragiša Živković je zapisao:

"Gospodin slučaj" sve je, poodavno udesio, i Kostić se priklonio toj neminovnosti. Imao je više nego komplikovan život, više nizbrdice nego uzbrdica, konačno i "mrtvu dragu" i neostvarenu ljubav u liku Jelene Lenke Dunđerske (1870 -1895).

Slika

Njena meteorska pojava, slučajni ulazak u njegov život i nagla smrt, za koju se osećao odgovornim, uzdrmala je senzibilnog pesnika do te mere, da su te četiri godine Lenkinog prisustva, 1891-1895, potpuno izmenile njegov život, trajno obeležile njegov zemaljski vek.

O fatalnom susretu sa Lenkom, begu u manastir Krušedol i ženidbi, mnogo je prećutano, iz sasvim razumljivih razloga. Dosta o tome govori i pesma Gospođici Lenki Dunđerskoj u spomenicu, napisana u manastiru Krušedol 1892.

Te stihove je Lenka, sasvim pouzdano videla, ali ih nema u kutiji njenih uspomena. Konačno, nema ni kutije. Nevidljiva ruka sklonila je sve materijalne dokaze, možda i pikanterije, ali su zato ostale čaršijske priče i malograđanska umovanja. Lenka je umrla od tifusne groznice, na rukama svoje majke u bečkom hotelu "Bristol", 9. novembra 1895, nepuna dva meseca od Lazine ženidbe sa Julijanom Palanačkom, u Somboru 22. septembra.

Nastaviće se



vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 20 Dec 2016, 04:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pesma od snova satkana

"Santa Maria della Salute" objavljena neposredno pre susreta pesnika i mrtve drage. Izabran u Akademiju nauka neposredno uoči smrti

Slika
Lenka Dunđerski

DOK o Lenki još kruže legende, mnogo se više zna o pesmi koju je "izazvala", o njenoj hronologiji. Čak i o prvom njenom pomenu, koji se zbio 1901. kada je Kostić od Matavulja tražio pojedinosti o Danteovoj Beatriče i Petrarkinoj Lauri. Sve počinje da se ubrzava maja meseca 1908. kada Kostić iz Sombora odgovara na pismo predsednika Matice srpske Antonije Hadžića:

"Primio sam odluku Književnog odbora Matice srpske od 24. aprila (7. maja), kojom je rešio da se na svečan način proslavi 50. godišnjica moga književnog rada.

Molim vas pre svega da isporučite Književnom odboru moju duboku zahvalnost na velikoj počasti koju mi je namenio... Radi odlučena štampanja svih mojih dosadašnjih pesama, molim da Književni odbor odredi koga svoga poverenika s kojim bih se ja mogao dogovarati i pogoditi o svemu što za to treba."


TAJNE

U DNEVNIKU Najintrigantniji rukopis u Kostićevoj zaostavštini je, svakako, njegov tajni dnevnik, nađen u pesnikovoj sobi, među slikama i drugim papirima. On baca posebno svetlo i snažno korespondira sa pesmom "Santa Maria della Salute". Priređujući te tajne rukopise, pisane na francuskom jeziku, Milan Kašanin je dao i njihov detaljan opis. Bili su dobro sačuvani, ali skoro nečitljivi. Pisani su od 1903. do 1909, najčešće u kući pesnikove žene Julijane Palanački u Somboru, brižno sakrivani i čuvani kao najstroža tajna.

Kako je taj rad tekao, vidimo iz kasnije prepiske Kostića i M. Savića, sekretara Matice i urednika Lazine knjige Pesama 1909. U njima Kostić traži usporavanje štampanja da bi 22. maja 1909. opet progovorio o onome što mu je dugo stajalo u srcu i u glavi:

"Moglo bi se desiti da napišem onu još ne zapevanu pesmu kojom sam mislio završiti."

Konačno, neizvesnost prestaje i Kostić iz Budimpešte 3. juna 1909. javlja Saviću: "Evo ti moje završnice. Korekturu mi pošalji u Beč." Sada znamo da je pesma u četrnaest strofa konačnu verziju dobila u budimpeštanskom hotelu "Hungarija" gde je Kostić često odsedao na putu za Beč. Znamo da je imala više verzija, a da je deo njenog rukopisa pronađen u pesnikovoj zaostavštini, zajedno sa posmrtnom listom Lenke Dunđerske:

"Među posmrtnim hartijama pesnikovim bila su se sačuvala samo tri polutabaka toga rukopisa. Samo jedan listić je ispisan sa obe strane; samo jedan, onaj rasečeni, pisan je mastilom, sve ostalo je pisano olovkom, dosta čitko. Na jednom listu, onom ispisanom sa obe strane, imaju svega četiri strofe Kostićeve slavne pesme, i to strofa prva, šesta, četvrta, pretposlednja (tim redom). Već to je pouzdan znak da ih pesnik nije radio jednu za drugom, nego svaku za sebe", utvrdio je M. Leskovac.

Slika

Motiv mrtve drage, Lenke Dunđerske, glavna je "tema" snova koji su brižljivo zapisivani, iako se to ime nigde i nikada ne spominje. Iz sna u san, u košmarima i erotskim halucinacijama, Kostić "Dnevniku" poverava svoje najintimnije misli, bez zadrške i bez bilo kakvih skrupula.

Kada se već razboleo i održao posmrtni govor i štampao nekrolog dragom prijatelju Simi Matavulju, svom Šimi (1908), stigao je glas da je 22. januara 1909, na godišnjoj skupštini, konačno izabran za redovnog člana Srpske kraljevske akademije i umetnosti. Lazi već nije bilo ni do čega, posebno akademskih zvanja i počasti.

Nekoliko meseci pre Julijanine smrti u oktobru 1909. izašle su sabrane Lazine "Pesme", u izdanju Matice srpske. U njima, prvi put, objavljena je "Santa Maria della Salute". Od tada ona je, uz Lenku, sinonim za Lazu Kostića, pesnika koji se, poražen od svega, kosmičkim krikom obraća venecijanskoj Bogorodici i sprema za susret sa miljenicom:

Oprosti, majko sveta, oprosti..

Interpretacije i analize ove pesme od tada ne prestaju. U jednoj od najpotpunijih knjiga koja se bavi tekstom i kontekstom Lazine najpoznatije pesme, čiji je autor dr Petar Milosavljević, pokazano je da je o "Santa Maria della Salute" napisano više tekstova nego i o jednoj drugoj pesmi ikojeg našeg pesnika. Od 1960. piše se cela jedna biblioteka, a samo u jednoj deceniji Milosavljević je izbrojao 15 značajnih radova. Pisano je sa filološke, biografske, strukturalne, komparativističke, stilske, versifikatorske, psihoanalitičke, simboličke i sa idejne strane...

Ostavši sam u prostranoj kući Palanačkih, na glavnom somborskom trgu, obilazeći porodičnu grobnicu u koju će ubrzo leći, Kostić je padao u depresiju, razočarenje kome nema leka. Književna kritika gotovo da ga je otpisala, javnost grubo odgurnula, a dragi prijatelji potpuno napustili.

Jedan od retkih dr Radivoj Simonović, ostaje uz Kostića do poslednjeg daha. Simonović pokušava da pomogne savetima oko obilne večere:

"Badava sam ja Lazi često govorio da to ne valja, da tako čine lavovi, da samo uveče jedu kad ulove što; ali lavovi žive samo 20 godina. Od prebogate večere dobio je pre vremena otok jetre i degeneraciju srca."

Nisu pomogli briga i lekovi dr Simonovića. Očigledno je zdravstveno stanje Lazino bilo ozbiljno ugroženo i krajem oktobra Kostić i njegov lekar odseli su u omiljenom hotelu Continental. Pregledao ga je čuveni bečki internista profesor Najser i odmah smestio u Cottage Sanatorium, u III paviljonu, na drugom spratu u sobu broj 86. Zabeležen je i ovaj prizor o kome svedoči dr Simonović:

"Kad je sa mnom pošao u Beč, pa kad ga je u hotelu hteo da pregleda profesor, Lazi iz nedara na zemlju ispadne ”San Matere Božije”, a ja mu ga dignem i dam. I u ostavštini sam našao jedan 'San Matere Božije'. Bila je to jevtina, neugledna knjižica, poput današnjih crkvenih kalendara, sa kojom će Kostić i otići na onaj svet."


vecernjenovosti
Nastaviće se

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 20 Dec 2016, 05:02
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Od kralja bele kamelije

Studenti ispratili iz Beča u zavičaj velikog pesnika. Sto godina traje podizanje spomenika velikom pesniku

Slika

POTPUNO svestan svoje situacije i sa predosećanjem brzog kraja, Laza je svoju poslednju oporuku napisao po dolasku u sanatorijum. Imovinu vrednu blizu 30.000 kruna podelio je ovako:

"Ostavio je svom prijatelju, somborskom 'advokatu bez klijentele' Đoki Čordaru četiri deonice Somborske štedionice u iznosu od 6.400 kruna, Milevi Ete Vujića, Julijaninoj ujni, dve deonice, sestriću Vladimiru Blanuši 2.000 kruna, Radivoju Simonoviću zaveštao je 1.000 kruna, isto toliko Miroslavu Atanackoviću. Dve deonice dao je Srpskoj čitaonici u Somboru koja danas nosi njegovo ime. Novosadskoj Sabornoj crkvi ostavio je 1.000 kruna da se svake godine moli za dušu njegovih najbližih, a manastiru Krušedolu 1.000 kruna da se svake godine na dan Arhangela Mihaila čita molitva za spas duše Lenke Dunđerske. Isto toliko novaca oporučio je manastiru Ravanica u Vrdniku da se svake godine na Vidovdan moli za pokoj duše Julijane Palanačke. Sve ostalo je ostavio Lenkinom bratu Gedeonu Dunđerskom". (M. Vuksanović)


PESMAMA BUDILI SRPSTVO
Nepotpisani nekrolog pojavio se u "Glasu Crnogorca":
"I d-ra Laza Kostića nema više. Pošao je tragom Kaćanskog, Jakšića, Zmaja i ostalih drugova svojih, sa kojima je u početku šezdesetih godina činio lijep splet našijeh pjesnika, koji su svojim umilnim pjesmama grijali i oduševljavali mlada srca i budili Srpstvo... Za ovih pedeset godina on je dao srpskoj književnosti vrlo mnogo. Bio je veliki talenat, jake književne kulture, individualan i plodan... To oduševljenje ga je dovelo na Cetinje, gdje je bio urednik 'Glasa Crnogorca' i njegov boravak u našoj sredini ostaće draga i mila uspomena svakome od nas, jer je Kostić i kao čovjek i kao javni radenik najljepše utiske među nama ostavio..."

Samrtni Čas Lazin zbio se u samu zoru, u petak 9. decembra (26. novembra) po starom kalendaru.

Bečkim srpskim siromašnim studentima ostavio je svoja tri odela, a oni su se uredno potpisali na potvrdu koju im je izdao dr Milan Savić. U bogatoj kući ostale su vredne slike Marka Murata, Uroša Predića, Lazina bista koju je izvajao Đoka Jovanović, zlatni sat sa lancem, srebrni lovorov venac...

Pred polazak u zavičaj pokojnika je opojao prota Mihajlo Mišić, a tu su uz srpske studente bili i Vatroslav Jagić i Oton Hauzer. Na prvoj strani "Sloge" objavljena je tužna vest: "Srpski narod ima svog velikog samrtnika".

"Mrtvo pesnikovo telo vraćeno je iz Beča, u nedelju 11. decembra 1910, posle podne, u Sombor. Sahranjen je sutradan. Uprkos ružnom vremenu - čitavo vreme sahrane, koja je zbog pogrebnog ceremonijala trajala dugo, padala je jaka kiša - prostran trg pred pokojnikovom kućom bio je pun sveta. Na opelu u hramu Sv. Georgija činodejstvovalo je jedanaest sveštenika. Mrtvački odar krasio je veliki venac crvenih i belih kamelija, na čijim crtanim trakama je pisalo: 'Dobrom Lazi - kralj Petar'."

U ime Matice srpske od mrtvog Laze, oprostio se Steva V. Popović, a u ime Srpske kraljevske akademije, istoričar dr Jovan Radonić. Pred Srpskom čitaonicom oproštajne reči je izgovorio njen tajnik, dr Branko Maširević.

Ostalo je zabeleženo da posle ovog govora "šest Bošnjakovih belih konja koji su vukli kočije sa pokojnikom nisu zadugo hteli da krenu ispred Čitaonice i upute se prema groblju". Nad otvorenim grobom govorio je bečki profesor Milan Šević koji će posle primetiti: "Pogreb mu je bio gotovo avtomatski. I na pogrebu sam video da toga čoveka još ne razumemo".

Tako je Laza pokopan u ponedeljak 12. decembra 1910, u porodičnoj grobnici pod brojem 522, gde su ranije sahranjene njegova tašta, Julijanina tetka Marija, supruga Julijana, kojima je Laza "diktirao" posmrtna mermerna slova. Ostalo je malo mesta i za njega, ali na užoj strani crnog granita gde je uklesano:

"Ovde leži

Dr Lazar Kostić

srpski pesnik

rođen u Kovilju 1841.

umro 1910. u Beču".

Postavljen je i reljef u bronzi sa likovima Laze i Julijane, koji je uradio vajar Jovan Konjarek, profesor Umetničke škole u Beogradu, sve po ideji dr R. Simonovića.

Tako se zatvorio jedan maratonski kros i krug u kome ima prometejskog prkosa i vatre, danteovskog pakla, hamletovskih dilema, nepojamne patnje i vrhunskog očajanja. Svi računi su izmireni i sve knjige vraćene.

"Laza Kostić bi bio u 'tuđem groblju' u Beogradu, na Cetinju, u Novom Sadu. U srpskoj i crnogorskoj prestonici Laza Kostić je iskusio bes moćnika, u srpskoj Atini omrazu neistomišljenika. U Somboru je našao zaklon" - piše R. Stokanov.

Od tada ravno sto godina traje podizanje spomenika pesniku koji je u kritici doživeo "novi sjaj", a o kome se nadahnuto govori najčešće u godinama njegovih jubileja.

Po pisanju somborske "Sloge" Srpska čitaonica je 1912. formirala Odbor, odredila lokaciju - mali park kod Konjovićeve ulice - prikupila nešto priloga. Među priložnicima bio je Kostićev prijatelj još iz crnogorskih dana kralj Petar I Karađorđević koji je poslao 500 dinara u zlatu. Ćerke kralja Nikole Anastasija i Milica poslale su, iz Petrograda, svaka po 50 kruna. Izrađena je i skica za spomenik, ali je ubrzo izbio Prvi svetski rat.

SliČno se desilo i u drugom pokušaju 1941. kada je somborski kamenorezac A. Tucaković po ceni od 19.625 izradio postolje od jablaničkog mermera. Četvorogodišnji rat ne samo da je omeo ovekovečenje Laze u kamenu nego je, odmah po ulasku mađarskih okupacionih snaga, zabranjen rad i oduzeta zgrada Srpskoj čitaonici.

KRAJ



vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 20 Dec 2016, 05:18
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
DELOVI DNEVNIKA LENKE DUNĐERSKI: Do sada neotkriveni detalji najtužnije srpske ljubavne priče!

Jedna od najpotresnijih i najdirljivijih ljubavnih priča za koje je Srbija čula, ona između velikog Laze Kostića i lepotice Lenke Dunđerski, sve ostavlja suznih očiju i uskomešanih osećanja. Silina i tragedija ljubavi ovde se prepliću u punom jeku, na površinu "izbacivši" sve strahove, nade, unutrašnje bitke i čežnje zaljubljenog para. Plod ove velike i dramatične romanse sa kobnim krajem je i najlepša srpska ljubavna pesma "Santa Maria della Salute", kojom je, tada već ostareli somborski poeta zapravo podigao Lenki neprolazni i veličanstven spomenik.

Slika


Leta gospodnjeg 1891. godine

* Danas sam ga videla prvi put. Ima gibaк, ponosit hod, prinčevsko držanje. Razbarušene je kose, uzvinutih brkova koji više odaju neki teatarski efekat, očiju оkruglih i ispupčenih, u kojima sе ogleda velika umnost i duševna dubina...

* Gospodin Laza je sve dame šarmirao, a meni je udelio komplimente na pet jezika. Čini mi se da je svoje oči upirao najviše u mom pravcu. Kasnije mi je rekao da ne postoji klavirska kompozicija koja bi izrazila nezemljasko plavilo mojih očiju. Da, baš se tako izrazio i još, da će ovo letnje popodne uneti tranji nemir u njegovo srce...

* Da li je srce slobodno gospodinu Lazi? Znam da je raskinuo jednu veridbu. Kada sam mu ponudila spomenar da se upiše, rekao je da jedno veče neće biti dovolnjo za smišljanje stihova dostojnih mene.

* Znam, moja plava kosa i oči, i struk, nisu ostavljali ravnodušnim ni mladiće u Beču. No, ja nisam tome pridavala pažnju, očekujući čas kada ću osetiti da mi to govori onaj pravi. Pa se lecnuh. Nije li pravi stigao?

O Petrovdanu 1891. godine

* Gospodin Laza je pristao da mu otac bude dobrotvor. To znači da ću ga svakodnevno viđati bar godinu dana i razgovaraćemo do mile volje. Mojoj sreći nema kraja.

Na Ognjenu Mariju 1891. godine

* Dani mi neizmerno brzo teku u društvu sa gdinom Lazom. Tek u njemu vidim šta je život. S njim nikada ne može biti dosadno!

Uoči svetog Ilije 1891. godine

* G.Laza me uči engleskim rečima, i pomalo sada razumem i taj jezik. On kaže da je na tom jeziku ispevana najlepša ljubavna tragedija, Romeo i Julija, od g. Šekspira. Rekla sam da ću samo zbog ove tragedije engleski naučiti, na šta je on dodao: "Nadam se da naša priča neće biti takva". Čvrsto sam mu stegla ruku.

Na Veliku Gospojinu 1891. godine

* Pogled kojim me je jutros pogledao, presekao me. Osetila sam da nešto želi da me pita. I pitao me je: "Da li je istina da ćete se udati za crnogorskog princa i prestolonaslednika Mirka?"

A ja sam mu na to nehajno odgovorila da su to glasine i nečije želje koje nemaju mnogo veze sa mojim htenjima i dodala sam još: "Mogla bih da se udam jedino za čoveka kao što ste vi, ali takvog još nisam upoznala ni čula za njega".

Takođe sam dodala da moj otac poštuje svaku moju želju i da smatra da ženskinja ima slobodu da može da bira svog bračnog druga po želji svog srca.

O Duhovima 1892. godine

* Zar ima godinu dana kako smo se sreli? Celo veče sam provela u društvu g. Laze, zabavljao me je, plesao sa mnom.

Oko Petrovdana 1892. godine

* Sutra g. Laza odlazi od nas. Kaže da mora da se odvoji i osami. Mene muči nešto drugo - da li odlazi zbog mene?

* Bila sam u pravu. Uveče, pre rastanka, dao mi je pisamce i zamolio da ga otvorim tek kada ode. U pismu je bila samo pesma, samo stihovi bez početka i kraja. Odmah sam sve razumela. Sad je ostalo da sa ovom pesmom razgovaram dok je odsutan, dok smo rastavljeni.

...Koga takne tvoja ruka,
Oko tvoje kog prouka,
Biće vredan toga struka,
Toga lica, toga guka,
Tih milina i tih muka,
Biće vredan, kako ne bi -
Blago Tebi!...

* Neizrecivo mi je prazno u duši i u kući. Kuda god da se okrenem, očekujem da vidim njegovu dragu, razbarešnu pojavu, tople oči i pogled koji me svuda prati. Bože, ja sam srećna jer se prvi put taj osećaj rodio u meni, i to prema takvom, u svakom pogledu, odličnom čoveku.


S jeseni 1892. godine

* G.Laza mi je pisao. Kako sam srećna čitav dan. Kaže: "Razdaljina razbistri srce i um, ja Vas volim više nego ikada, a ne sme da Vas volim. Upili ste mi se u pogled, srce, mozak, a ja se trudim da Vas istisnem odatle. Zato sam i pobegao od vas".

Šta je prepreka našem osećanju? Zato što je siromašan? Meni to nije važno. Bacam mu se pod noge. Zar ne bi bio srećan da dobije mene za ženu? Zar se nečega boji? Mog bogatstva? Ništa to meni nije važno. Samo on.

Oko Božića 1893. godine

* Kamo ona bezgranična vera u našu ljubav, u njega? Da li sam ja volela iluziju? Ali to ne može biti. Ja volim pesnika, i živog čoveka, hoću ga takvog kakav je, ništa mi njegove mane što je ispisao ne znače, one su meni vrline. Te umoran, te star, te nije za mene... Toliko sam mu puta pisala, ponavljala, ne vredi. Ali boriću se i izboriti za njega. Njemu treba pomoći. Moramo da se sastanemo.

* Susreli smo se juče. Vidno propao i iscrpljen nekom duševnom borbom, razbrušeniji i nemarniji nego inače.Vodili smo ozbilje i mučne razgovore.

- Udajte se, udajte gospođice Lenka, oslobodite i mene i moju patnju i čežnju.
- Ali, g. Lazo, zašto se ne bih udala za vas?
- Ja sam star i nedostojan Vas. Ni po čemu Vas nisam dostojan - ponavljao je.
- Kad žena voli, na sve je spremna i u svojoj ljubavi i sve će da okrene za svoju sreću. Vi se nečeg bojite, g. Lazo?

S proleća 1894. godine

* Volela bih da mi se nešto dogodi. Došla sam ovde da svisnem. Bog da mi prosti, ovo neće na dobro izaći.

Leto Gospodnje 1894. godine

* Još jedno leto. On se jednako ne javlja. I pred jednom apotekom sam zastala i kupila prašak za spavanje. Apotekar me je upozorio da je veća doze od propisane prelazak iz sna u san. Iz sna u san? Možda je to ono što mi je potrebno!

O letu 1895. godine

* Ne znam šta je s njim. Javio se, ali kako! Nudi mi udaju za nekog gospodina iz Amerike, našeg porekla, slavnog pronalazača, mislim da se zove Nikola, prezime mu je čudno. Kako ne razume da ja hoću samo njega! Neću ni lepog, ni mladog, ni visokog... Ovo više ne mogu da izdržim!

O Maloj Gospojini 1895. godine

* Gotovo je sve. On se oženio! Da li je mogao da bude svirepiji? Za kuma je pozvao mog oca! Savršen zločin, bez traga. Ali zašto? Šta sam nažao učila? Zašto se oženio za bogatstvo i samo zbog toga? Čujem, nije ni lepa, ni mlada, samo miraždžika. Zar na to spade moj veliki pesnik i svi njegovi, i moji ideali? Otišla je moja sreća. Našto sada i život?

6. novembar po starom kalendaru 1895. godine

* Još ne znam, i ne smem do kraja da kažem, ali... mislim da se sve odlučilo, i od tada kao da se sve izmirilo u meni i učinilo me čudno spokojnom. Kao da je odjednom sve došlo na svoje mesto. Ako je to cena mog spokoja, onda mu rado idem u susret. Sada samo čekam svoj rođendan. Sve je čisto kao kristal i jasno. Mirna i spokojna, nakon svega. Nakon tako dugo vremena. Umesto da me dariva, ja ću njega, i sebe, darivati. Poklonom večnim. Kojim ćemo se vezati u večnosti.

7. novembar po starom kalendaru 1895. godine (poslednji zapis)

* Sutra je moj dvadeset šesti rođendan. Što sam proživela za ovih pet godina? Samo patnju. Ljubav je patnja i više ne bih mogla da volim. A čemu onda život bez nje? Da, sutra mi je rođendan. Darivaću sebe i njega najskupocenijim darom: koji je večan i koji se ne zaboravlja. Bar dok on bude živ. Znaće on. Razumeće sve...

Ovde se dnevnik prekida

U ostavštini doktora Simonovića, ličnog prijatelja pesnika Laze Kostića, ostala je sa koricama ovog Dnevnika, sa inicijalima u zlatotisku N.D. i sledeća beleška:

"Ovu svesku pokojne Lenke Dunđerski, dala mi je njena sestra Olga. Nađen prilikom pregleda njene sobe i uništavanja od strane braće i oca, svih, za porodicu, kompromitujućih hartija i pisama g. Laze Kostića, a nakon njene iznenadne smrti, licem na njen rođendan, 8. novembra po starom kalendaru 1895. godine. Čuvan u papirima Laze Kostića, a ja, dole potpisani, nakon pregleda Lazinih spisa i sadržaja ovog Dnevnika, koji bi mogao teško kompromitovati mog prijatelja, g. Kostića, sve to predajem vatri.

Dr Radivoje Simonović (pečat i potpis)"

Laza je ovu tragediju i dramu kao breme vukao sa sobom do kraja života, pateći s jednakim žarom kao što je i voleo, i gorko se kajući. Deceniju od njene smrti, on njen lik i dalje nosi u mislima, negujući sećanje na nju, a kao što je i zapisao u svom dnevniku Lenka ga je svakodnevno pohodila u snovima:

"Treći avgust 1908. Kada sam se probudio, činilo mi se da još osećam pohotljivu opekotinu njenih usana i teško bi mi bilo da shvatim da je to samo obećanje sa onoga sveta. O, ali kakvo obećanje! Nema zemaljskog blaga koje vredi tog obećanja u snu. Nijedno nepokretno imanje nije tako osigurano kao taj divni odblesak, taj nebeski pozdrav sa one strane groba."


blogemirnišić

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 20 Dec 2016, 05:42
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
SANTA MARIA DELLA SALUTE

Slika

Slika

Slika

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub;
tonut o brodu, trunut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti majko, mnogo sam strado,
mnoge sam grehe pokajo ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepo i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute.

Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al ipak neću nikoga klet;
što god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet.
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleči ranu,
al težoj rani nastade brid.
Šta ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
- svu večnost za te, divni trenute! -
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
ko besni oluj i stari hrast.
Napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrèa sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud.
O, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram.
Tad mi se ona odonud javi,
ko da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve ko u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al nežežene
strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute.

A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag;
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!

Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamo li ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

Laza Kostic

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 06 Apr 2017, 15:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Poslednji zapis iz dnevnika Lenke Dunđerski: Kobna ljubav okončana samoubistvom

Dok je Laza bio na medenom mesecu sa svojom novopečenom suprugom, Lenka je iznenada umrla 8. novembra 1895. godine u Beču, na svoj 25. rođendan.

Slika

Jedna od najpotresnijih i najdirljivijih ljubavnih priča za koje je Srbija čula, ona između velikog pisca Laze Kostića i lepotice Lenke Dunđerski, sve ostavlja suznih očiju i uskomešanih osećanja.
Silina i tragedija ljubavi ovde se prepliću u punom jeku, na površinu "izbacivši" sve strahove, nade, unutrašnje bitke i čežnje zaljubljenog para. Plod ove velike i dramatične romanse sa kobnim krajem je i najlepša srpska ljubavna pesma "Santa Maria della Salute", kojom je tada već ostareli somborski poeta zapravo podigao Lenki neprolazni i veličanstven spomenik.
Jelena Lenka Dunđerski bila je ćerka Lazara Dunđerskog, imućnog Srbina u Vojvodini, velikog proizvođača i trgovca žitom i Lazarevog kuma i dobrotvora. Bila je mezimica i ponos svoje bogate i ugledne porodice, a krasila ju je izuzetna lepota, plave oči, vitak stas i izuzetna pamet - govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, putovala...
Dvadesetdevet godina starijeg i već proslavljenog pesnika Lazu Kostića Lenka je prvi put srela u Čelarevu, 1891. godine. Njoj je bila 21, a njemu 50 godina. O tome sudbonosnom susretu Lenka je u svom dnevniku zapisala:
Leta gospodnjeg 1891. godine
Danas sam ga videla prvi put. Ima gibaк, ponosit hod, prinčevsko držanje.
Razbarušene je kose, uzvinutih brkova koji više odaju neki teatarski efekat, očiju оkruglih i ispupčenih, u kojima sе ogleda velika umnost i duševna dubina...
Gospodin Laza je sve dame šarmirao, a meni je udelio komplimente na pet jezika. Čini mi se da je svoje oči upirao najviše u mom pravcu. Kasnije mi je rekao da ne postoji klavirska kompozicija koja bi izrazila nezemljasko plavilo mojih očiju. Da, baš se tako izrazio i još, da će ovo letnje popodne uneti trajni nemir u njegovo srce...
Naredne četiri godine Laza i Lenka često su provodili vreme zajedno. Pesnik je po dolasku iz Cetinja često odsedao u porodičnom dvorcu Dunđerskom i Hotelu "Kraljica Jelisaveta“.
Na Ognjenu Mariju 1891. godine
Dani mi neizmerno brzo teku u društvu sa gdinom Lazom. Tek u njemu vidim šta je život. S njim nikada ne može biti dosadno!
O Duhovima 1892. godine
Zar ima godinu dana kako smo se sreli? Celo veče sam provela u društvu g. Laze, zabavljao me je, plesao sa mnom.
Između njih se rodila ljubav, ali je Kostić, smatrajući se nedoličnim i prestarim za Lenku, odlučio da se povuče.
Oko Božića 1893. godine
Kamo ona bezgranična vera u našu ljubav, u njega? Da li sam ja volela iluziju? Ali to ne može biti. Ja volim pesnika, i živog čoveka, hoću ga takvog kakav je, ništa mi njegove mane što je ispisao ne znače, one su meni vrline. Te umoran, te star, te nije za mene... Toliko sam mu puta pisala, ponavljala, ne vredi. Ali boriću se i izboriti za njega. Njemu treba pomoći. Moramo da se sastanemo.
Susreli smo se juče. Vidno propao i iscrpljen nekom duševnom borbom, razbrušeniji i nemarniji nego inače.Vodili smo ozbilje i mučne razgovore. - Udajte se, udajte gospođice Lenka, oslobodite i mene i moju patnju i čežnju.- Ali, g. Lazo, zašto se ne bih udala za vas?- Ja sam star i nedostojan Vas. Ni po čemu Vas nisam dostojan - ponavljao je.- Kad žena voli, na sve je spremna i u svojoj ljubavi i sve će da okrene za svoju sreću. Vi se nečeg bojite, g. Lazo?
Prvo je boravio u manastiru Krušedol, a zatim se, na predlog Lenkinog oca, oženio Julijanom Julčom Palanački iz Sombora.




O Maloj Gospojini 1895. godine
Gotovo je sve. On se oženio! Da li je mogao da bude svirepiji? Za kuma je pozvao mog oca! Savršen zločin, bez traga. Ali zašto? Šta sam nažao učinila? Zašto se oženio za bogatstvo i samo zbog toga? Čujem, nije ni lepa, ni mlada, samo miraždžika. Zar na to spade moj veliki pesnik i svi njegovi, i moji ideali? Otišla je moja sreća. Našto sada i život?
Dva meseca kasnije, dok je Laza bio na medenom mesecu sa svojom novopečenom suprugom, Lenka je iznenada umrla 8. novembra 1895. godine u Beču, na svoj 25. rođendan.
7. novembar po starom kalendaru 1895. godine (poslednji zapis u Lenkinom dnevniku)
Sutra je moj dvadeset šesti rođendan. Što sam proživela za ovih pet godina? Samo patnju. Ljubav je patnja i više ne bih mogla da volim. A čemu onda život bez nje? Da, sutra mi je rođendan. Darivaću sebe i njega najskupocenijim darom: koji je večan i koji se ne zaboravlja. Bar dok on bude živ. Znaće on. Razumeće sve...
Uprkos zvaničnoj verziji njene porodice koja kazuje da je Lenka umrla od "tifusne groznice", njen dnevnik daje nagoveštaje da se devojka otrovala zbor neostvarene ljubavi. Možda bi najtačnije bilo reći da je od tuge "svisnula" kako to i sam Kostić govori u svojoj poemi.
Vest o smrti nesuđene drage Laza Kostić je primio u Veneciji. Nakon toga otišao je u crkvu Gospe od Spasa - Santa Maria della Salute, da se moli i traži oproštaj. Verovatno su se još tada, u njegovoj izmučenoj duši javili prvi stihovi pesme koju će uobličiti punih 14 godina nakon Lenkine smrti i nepunu godinu pre nego što će joj se i sam pridružiti.
I tako je nastala "Santa Maria della Salute" - najlepša ljubavna pesma napisana na srpskom jeziku, krik i očajnički vapaj za izgubljenom ljubavlju Laze Kostića i Lenke Dunđerski.


pressonliners

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 01 Okt 2018, 22:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Laza Kostić „među javom i med snom”

Slika

Leteo je svojim pesmama, kako je sam to isticao, među javom i med snom. Divno je znao, bez muke, sam leteti, sam sebi, svome daru i visinama car. Leteo je kao niko pre njega u srpskom pesništvu, osim možda naših starih zlatokrilih himnografa. Nije bilo te visine koju on nije mogao doseći, ni toga sna koji on nije umeo sa tih visina ovamo dole sveti. Za let, za snovidnu pesmu visina bio je rođen...” (Vasko Popa)

Slika

Laza Kostić u mladosti

Imao je 55 godina kada se oženio Julijanom Palanački, bogatom naslednicom iz Sombora. Upoznao ju je kada je 1870. bio dever karlovačkom profesoru Kosti Raduloviću. Dvadesetogodišnja naslednica somborskog advokata Dimitrija ga je tada prvi put videla i odmah zavolela. Kada se nakon 14 godina vratio u Sombor, u 35. broju novosadskog „Srpskog kola” pisalo je: „Sinoć nam stiže iz Sombora radosna telegrafska vest: da je dr Laza Kostić isprosio Julku Palanačku.” Ta veridba nije bila uspešna, iako su se njih dvoje kasnije venčali. „...dođem u Sombor, isprosim ovu moju ženu, al' kad rekoh da ću je voditi na Cetinje, ustuknuše, i ja ostavih devojku i odoh...” Laza je ipak ostao u kontaktu sa Julijanom i slao joj pisma sa Cetinja. Julijana je dočekala venčanje 1895. godine. O venčanju Laze i Julijane ostaće upamćena pesma koju su Somborci ispevali - „Kad se ženi Kostić Laka”.

Kad se ženi Kostić Laka,
Neće dever da j' bez fraka,
Debeloga uze „Herra”,
Đoku Čordar za devera,
Dinum, danum, šum, šum šum.
...

Nekoliko godina pre venčanja, tačnije 1891. upoznao je dvadesetogodišnju Lenku Dunđerski. Bilo je to na imanju porodice Dunđerski, kada je bio u poseti njenom ocu a svome kumu. Lenka je lepa i obrazovana, ali i 30 godina mlađa od Laze. Govorila je nemački, francuski i mađarski, dobro jahala i svirala klavir. Iako je i sam voleo Lenku, u junu 1895. pisao je Nikoli Tesli: „Devojka koju sam Vam namenio podobna je da savlada svaku ženomrzicu. Ja mislim da bi i mrtvoga oživela, ne samo mrtvog Don Huana, nego i mrtvoga sveca...”

Slika
Originalni rukopis Laze Kostića / Desno - Lenka Dunđerski

Po venčanju, otputovao je sa suprugom u Veneciju na svadbeno putovanje. Laza je sa terase hotela u kojem su bili smešteni posmatrao crkvu Santa Marija dela Salute. O crkvi je 17 godina ranije u pesmi „Dužde se ženi” pisao kako žali što su za njeno podizanje posečeni borovi slovenskih gora. Godinama kasnije ispevao je svoju labudovu pesmu. „On je najviši domet u poeziji dostigao kad je pevao o sebi i Lenki Dunđerski moleći se Bogorodici za sebe i za svoju ljubav.”

Zbog sukoba sa taštom, Laza odlazi u Krušedol. Tašta Marija ljutila se na Lazu što je dugo koristio lampe tokom noći ali i što je morala da plaća Kostićeve dugove koji su se gomilali. Nekoliko dana po odlasku iz Sombora, Lenka umire. On piše Julijani: „Ni rođena sestra jedinica nije mi bila milija od nje. Možeš misliti kako mi je. Crn mi je ceo svet.” Tada počinje njegova opsednutost Lenkom. Počinje da živi u snovima i vodi dnevnik na francuskom jeziku. Bio je, kako kažu stihovi njegove najpoznatije pesme „među javom i med snom”.



Slika

(Iz Lazinog dnevnika...)
3. septembra

„Ponovo sam zaspao jutros u 11 sati i evo šta sam sanjao. Vraćajući se večerom kući nešto ranije nego obično, sretnem jednog mladića za koga sam znao da je Njen brat, ali ni Đoka, ni Gedeon, nego stariji brat, koji nikada nije postojao i nije imao nijednu crtu porodičnu. Začudi se kad me vidi da se tako rano vraćam. Izvinim se i povučem se u svoju sobu. Tek onda primetim da sam u njihovoj kući, kao gost. Čujem i neke glasove iz salona i gde je neko zove: „Lenka!” Dakle tu je. Ja u sobu, a neko za mnom. Ona! „Dođite”, reče „čekaju vas”. – Čekali su me za večeru. Učinim se da se čudim što je Ona ovde i povičem: „Eli, vi ovde?” Uzmem joj ruku i obaspem poljupcima. Toaleta joj je bila vrlo elegantna, s podignutim svetlim okovratnikom, vrlo brižljivo očešljana, ali primetih bore, naročito kraj očiju. Da je živa, tako bi sad po prilici izgledala, jer bi imala u novembru 40 – četrdeset godina! Nisam prestajao da joj ljubim ruku - i ona je bila mršava, ta mila ruka – i neprestano ponavljao: „Eli! Oh, Eli!” – i gledao je iz sveg srca. Ona me je razumela, ali se uvredila. „Mislila sam”, reče hladnim i uvređenim tonom. „Ne uobražavajte tako nešto, molim vas!” – Probudim se.”

3. avgusta, Novi Sad, (u hotelu Njenog oca)

„Ona me voli! – Ona me voli dakle neprestano! Sreće li moje! Divnog li izgleda, divnih li nada za večnost!
Veče, u jednom njihovom dvorcu. Nije joj dobro i leži na divanu. Tuži se da nema dosta krvi (Tifusna groznica, od koje je umrla, nije li to bolest krvi?) Mršava, tanušna, vidi se da je bolesna. Treba mi da prođem kroz sobu u kojoj Ona spava sa Svojom majkom da dođem do Nje. Sednem na divan, preko puta od Nje, pored pantalona za koje sam mislio da su Njene i sa zanosom ih zaglim. Odjednom osetim gde me neko naglo poljubi i da se nečija usta pripiše na moje usne. Ona je to bila. Krik zadovoljstva koji je šikljao iz moga srca nije mogao da iziđe iz mene, jer Ona nije prestala da proždire moja usta. Napregnem se malo, da se ne ugušim, ali se uverim da se naše usne ne odlepljuju, - bila je to veza koja vezuje dva blizanca. Najzad me Ona pusti da dahnem i ja zaklikćem od zanosa: „O, dušo moja, dušo, slatka moja dušo!” Ona se povuče na svoj divan i upita me s finom dozom ironije da li još mislim da uzmem „udovicu iz Pančeva”... ”

20. avgust (Beč, Sanatorijum „Lev”)

„Odlučio sam se. Rekao sam Njenom bratu G. da je dosta čekanja skoro dvadeset godina, da Ona neće da za drugog pođe, nego samo za mene, i da ja, ne čekajući više hoću da se oženim Njome. On se saglasio. - Nije mi u snu ni na pamet palo da sam oženjen. - Istog dana, oko podne, na Medicinskom fakultetu u Beču, saopšteno mi je da mojoj sirotoj ženi nema leka. - „Neće možda živeti duže od godinu dana?” upitao sam na Internoj. „O, moj prijatelju! Nekoliko meseci samo”. Znao sam! Pa kad pomislim da moram prisustvovati agoniji najbolje žene na svetu! Ne treba nju žaliti, već mene.”


Julijana Palanački umrla je 1909. godine.


Slika
Julijana Palanački

„U ponedeljak, oktobra 25. u 10s. i 10 m. uveče, moja žena Julijana – Julča – ideal hrišćanske dobrote i rezignacije, izdahnula je posle skoro tri meseca užasne agonije.”

Pesma „Santa Maria della Salute” našla se u poslednjoj knjizi pesama Laze Kostića. „Baš nekako kada se pojavila ta knjiga, umrla je, dakle, Julča Palanačka; Lenka Dunđerska, sasvim i zauvek, međutim nije: od tad, besmrtna je. Njih dve, tu, na strogoj međi jedne smrti i jednog rađanja, oštro su odvojene, zauvek”, pisao je akademik Mladen Leskovac.

Umro je 1910. godine u 69. godini života u Beču. Nema života mislima za koje se ne zalaže život – govorio je. Tako je i radio. Voleo je ideju srpskog naroda, a ne srpski narod. Divio mu se u prošlosti, voleo je svoj narod onakav kakav bi želeo da bude, a ne kakav je zaista bio.

Tek sad se kajem
što nisam češće zemnim prolazio krajem,
već navek po tom ognjenom vrhuncu,
po nedomašnom, umiljenom suncu!
- Laza Kostić

Laza je bio među srpskim piscima koji su od sredine 19. veka stvarali nov književni srpski jezik. Njegove kovanice književni istoričari i kritičari opisivali su kao čudne i neuspele, čak smešne (šprljoćudnik, ali i pesma bogohvalka, lađa brzoplovka, žezlonoša). Najveći deo njegovih kovanica nalazi se u njegovim lirskim pesmama. „Santa Maria della Salute” krije jednu kovanicu koja opisuje njegov život bez Lenke – beznjenica.


Slika
Laza Kostić na karikaturi Uroša Predića iz 1900.

O pesništvu Laze Kostića govorio je i Branko Miljković: „Sudbinu naše moderne poezije i danas drži na svojim plećima jedan Laza Kostić. Njegova muška elegičnost, njegova jezička neustrašivost, njegovo zvučno probijanje zida između sna i stvarnosti, nepromočivosti njegovih stihova, još uvek pokazuju šta sve treba da poseduje pravi pesnik.”


Piše: Miljana Miletić
Izvori:
- „Među javom i med snom / Laza Kostić”, priređivač i urednik Milan Stepanović, Sombor, 2007
- „Dnevnik/Iščekivano i dočekano / Laza Kostić (listovi uspomena)”, priređivač, prevod i pogovor Milan Kašanin, 2002


kulturnikišobran

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 01 Okt 2018, 23:17
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Bruj krušedolskih zvona

Pred nama je tajnovit i skoro nedodirnut mit o Lenki, Jeleni Dunđerskoj, najmlađoj kćeri Sofijinoj i Lazarevoj, kojoj je u slavu napisana labuđa pesma Lazara Kostića

Slika
SMERNOST Jelena Lenka Dunđerski iz vremena naklonosti i druženja s Lazom Kostićem

ZAPOČINjEM ovaj rukopis u vreme zimno, 10. februara 2005. godine, u 11 sati i 31 minut, zasenjen svetlom koje sa okna klizi niz belinu hartije, sećanjem na jednu davnu zimu kada je vrt u Čelarevu, ispred dvorca Dunđerskih, bio pod visokim, celcem snegom, te doticaj u meni dve zime snegovite, kani da izmami reči koje sklanjah u sebe, u pretince pamćenja toliko već pretrpane podacima o porodici Dunđerskih, njenom bivanju u ovim prostorima.

Izbegavam, vidim, da moje svedočenje o Dunđerskima, uprkos prvoj nakani, počnem rečenicom koju kadikad izgovorim pred prijateljima, da sam uveren da protiv uspomene na Dunđerske radi neprestana i meni u osnovi nejasna kosmička zavera, koju ni ova knjiga, ako je i završim i ukoričim, neće, siguran sam, nimalo ni razjasniti niti je poništiti u delanju.

U mome gradu, u kojem mene sve podseća na Dunđerske, postoji Ulica Lazara Dunđerskog, na periferiji, u Vidovdanskom naselju, od pre nekoliko godina. Na tabli dobrotvora Matice srpske upisana su imena Gedeona Gece, prvog, i Gedeona drugog, unuka mu, predsednika Matice srpske u najtežim njenim vremenima. Postoji i portret Gedeona mlađeg u Svečanom salonu Matice srpske i portreti Lazara, i sinova mu Đorđa i Gedeona, u Horskoj sali Srpske pravoslavne opštine novosadske, a u danima kada ovaj zapis pretačem u kompjuterski slog, znam da postoji i portret Lenke Dunđerske, koji je slikar Sava Stojkov poklonio Matici srpskoj, jula meseca 2009. godine.

KAD je Muzej Vojvodine 1967. godine primao u svoje okrilje dvorac Dunđerskih u Čelarevu, koji je po Zakonu o nacionalizaciji 1946. godine nacionalizovan, a tim činom porodici dr Gedeona Dunđerskog sve oduzeto, kao i celokupan inventar dvorca, vraćeni su porodici samo stojeći portreti članova porodice u prirodnoj veličini, rad Paje Jovanovića; osam portreta Dunđerskih, rad Stevana Todorovića, i nekoliko ikona Bogorodice. Dva posebno lepa portreta Paje Jovanovića: Teodore Dunđerski (stoji u roza haljini, s ružom u ruci), i Sofije Dunđerski, po udaji grofice Dežefi (Dessewffy), kćerke Teodorine i Gedeonove, poznate preponašice u koju se na jednom turniru u Italiji zaljubio naš tamošnji ambasador Jovan Dučić (s njenim omiljenim konjem, belom lipicanerkom Fatimom), Teodora Dunđerski Đurić predala je 1969. godine, pred rušenje dela njihove kuće u sadašnjoj ulici novosadskoj Kralja Aleksandra broj 3, na čuvanje Galeriji Matice srpske, a portret Gedeona Dunđerskog, rađen 1916, koji je dugo godina krasio zid njenog podstanarskog stana u Beogradu, u Dositejevoj ulici broj 23, stric Teodorin Dušan, posle smrti majke mu, Teodorine bake, prodao je Narodnom muzeju u Beogradu. Objavljen je nedavno u reprezentativnom katalogu povodom Dana Univerzitetske biblioteke 2009. pod naslovom "Gedeon Dunđerski, Veliki dobrotvor Beogradskog univerziteta", na koricama kataloga (fragmentarno, do pasa). I to je sve.

U MOM dugom, upornom i nepojamnim preprekama zasutom traganju za istinom o Dunđerskima, utkana je samo želja da se ispravi istorijska nepravda naneta ovoj časnoj porodici uglednih vojvođanskih Srba i da se osvetli tajnovit i nedodirnut skoro mit o Lenki, Jeleni Dunđerskoj, najmlađoj kćeri Sofijinoj i Lazarevoj, kojoj je u slavu napisana labuđa pesma Lazara Kostića Santa Maria della Salute.

I kanim da ispričam priču o Lenki i Lazaru, o njihove četiri godine uzajamne naklonosti, a da za neku drugu knjigu, možda, ostavim sve ono što sam prikupio o delu i životu Lazara Kostića i o porodici Dunđerski. A tragao sam za podacima o Lenki, da je osvetlim kao ličnost, jer je o njoj malo napisanoga i malo dokumenata o njenom bivanju u ovim prostorima postoji. Na kraju traganja, našao sam ponešto što je bilo zatamnjeno u vremenu i čitalac će imati priliku da o Lenki sazna ponešto što nije bilo znano.

KAKO je teklo Jelenino detinjstvo, kada je i gde rođena, gde se školovala, koje je jezike naučila, šta je volela da čita, kako je svirala i šta je volela da svira na glasoviru, kako je pevala i da li je ikada nastupala na koncertima, da li je slikala ili crtala, je li pisala pesme? Dakle, ta su pitanja okupirala sve ove duge godine pisca ovih redaka, jer je ubeđen da je pesme Lazareve mogla da zasluži samo izuzetna osoba, samo anđeosko biće. A Lenka je to bila.

Stoga je i pišem načinom i jezikom bliskim običnicima jer je njima ponajpre knjiga namenjena.

Posvećujem je dobroti, smernosti, otmenosti u druželjublju Teodore Dunđerske Đurić, unuke Gedeonove i praunuke Abukazemove.

Za literarne podvižnike, one koji očekuju da se lepoj slici književnosti ne naudi ovom knjigom, dodajem i ponešto novoga i ekskluzivnoga o Lenki Dunđerskoj. Knjiga je njoj u pomen i Lazaru i njoj u slavu, i stoga najviše onoga što sam prikupio o Dunđerskima, sačekaće neku novu knjigu, "a B d", što bi rekao Lazar Kostić.

NASTAVLjAM da zapisujem reči, krasnopisom naučenim u davnim detinjim danima nevesinjskim, u kišne dane, juna devetog 2005, kada kiša u naletima vetra zasipa okna kao da zasipa sećanje, na sedam stepeni letnjih, novosadskih. Kanim, evo, da derviški miran i spokojan u nespokoju napišem malenu knjigu o Lenki Dunđerskoj, kao dug gradu koji nestaje iz vizira sećanja na moje rane novosadske godine s početka šezdesetih, prošlog, već, veka.

I pišem rukom, kako sam to činio nekada, kako se to radilo odvajkada, jer belina hartije inicira bistrinu sećanja.

Sve što sam sakupljao ovih godina bilo je u službi nakane da se osvetli ona kao biće iz jave, a ne iz sna pesnikovog. Traganje je bilo dugo i neće prestati kao što ne prestaje bruj krušedolskih zvona iz stihova Santa Maria della Salute.

NAJLEPŠA LjUBAVNA PESMA

O LENKI Dunđerskoj napisana je, valjda, najlepša ljubavna pesma na srpskom jeziku. Moralo je u toj devojci biti toliko svetlosti i tame bar koliko je tamnog svetla u stihovima zavetne Lazareve poeme. A ime njeno se u pesmi i ne pominje, toliko je u njoj ima da je to, odista, nepotrebno.

SUTRA: LENKA JE OSTALA SAMO U PESMAMA


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: LAZA KOSTIĆ - među javom i med snom  |  Poslato: 01 Okt 2018, 23:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Jelena je ostala samo u pesmama

U složnoj porodici Dunđerski, posle Lenkinog odlaska među anđele, uspomena na nju ostala je samo u porodičnom spomenaru. Pesmama Lazara Kostića i dugim zavetom ćutnje postala je mit

Slika
SESTRE Emijila Milka, Olga i Jelena Lenka Dunđerski

U DNEVNIKU snova Lazara Kostića, Lenka Dunđerska se ne pojavljuje kao astralno, anđeosko biće. Ona u snove zalazi kao da je taj svet deo njene jave. I sve s njom i oko nje, svi, kao da nisu tkani od snova no stvarnosti, paralelne i sasvim moguće postojeće, u vremenu njihovih doticaja rečima, nekoj paralelnoj plohi života koja je pesnikovim očima promicala.

Razgovori s Lenkom, pa i vreo fizički dodir, u snovima pesnikovim izgledaju nerealni, kako to u snovima hoće da bude, ali sve počiva na ponečemu iz života stvarnog i svemu bi se dalo naći razjašnjenja. Lenka u snovima možda je jedina mogućnost da saznamo ponešto o njoj: kako je govorila, kakvim rečenicama, kako se osmehivala, kakav je pogled imala. Drugih svedočanstava, pouzdanih, nažalost, nema. U dve svoje pesme posvećene Lenki Dunđerskoj, pesnik se nigde detaljnije ne dotiče njenog izgleda, nijednim pamtljivim epitetom, nijednim poređenjem, kao da je kanio da se dotiče samo suštine, tog divnog fenomena da Lenka postoji u ovom i na onom svetu i da mu je Bog dao da je upozna. Pesmu Gospođici L. D. u spomenicu Lenka je čitala, rukopis je iz Krušedola stigao u njenu spomenicu, a i objavljen je za njena života, a labudovu pesmu mogla je čitati samo na onom svetu.

NIKADA, verovatno, a vreme neumitno radi u prilog tome, neće biti saznato šta se desilo sa prepiskom Jelene Dunđerske sa sestrama, roditeljima, prijateljima. Naime, za višegodišnjeg izbivanja izvan porodičnog doma, ona je zacelo pisala i primala pisma ili se javljala, bar sa svojih čestih putovanja. Začuđuje i podatak da se nije pronašlo neko Lenkino pismo nekome izvan kruga porodice. Kao da je sve propalo u zemlju crnu, kako bi se reklo u ondašnjem Novom Sadu. "Tu nema tajni, ne treba mistifikovati" - rekla mi je u dugom našem razgovoru Teodora Dunđerski Đurić, 18. oktobra 2009. godine. "Moguće je da su njena pisma, a možda i Lazareva, i ko zna šta još, sem knjiga bila u ormarima koji su izneti iz dvorca u Čelarevu prilikom nacionalizacije."

ZACELO je u složnoj porodici Dunđerski, posle suočenja s Jeleninim iznenadnim odlaskom među anđele, uspomena na nju ostala zatomljena samo u porodičnom spomenaru. Ništa od nakita s fotografija, ogrlica, prstenja, sve je nestalo u vremenu da se ruka ničija sene njene ne dotakne. Lenka Dunđerska je pesmama Lazara Kostića i dugim zavetom ćutnje postala mit.

"Ništa u tome nema začuđujućeg", rekla mi je Teodora Dunđerski Đurić. "Lenka je imala sestre, a sestre su imale puno ženske dece, šest devojaka, imalo se kome ostaviti sve to za čim vi tragate. Sudbina je decu razvejala po svetu."

JELENA Dunđerski je najmlađa kći Lazara Dunđerskog i Sofije Dunđerske, rođena i preminula na svoj dvadeset šesti rođendan, na dan Svetog arhangela Mihaila. Dunđerski su imali i dve starije kćeri, Emiliju Milku i Olgu, i sinove mlađe od Jelene, Đorđa i Gedeona. Zasluge porodice Dunđerski za srpski narod su, nažalost, zaboravljene, ali o bogatstvu porodice još svedoče njihovi dvorci i kašteli rasuti po Vojvodini: Đorđev u Kulpinu, Milkin u Sokolcu, Turskom Bečeju, Olgin u Hajdučici i Gedeonov u Čelarevu. Lenka je ostala samo u pesmama.

Pokušavam, gledajući fotografije i medaljone ispisane, iscrtane njenom rukom, da zamislim Jelenu Lenku Dunđersku i uspevam katkad da je vidim, nakratko, kao u prolazu, i čini mi se kao da je poznajem. Kao da sam je sretao u nekom vremenu, u mimogredu, okrenuv se za njom kad je već prošla, diskretno, kao da se osvrćem slučajno, kao učinilo mi se da me je neko zazvao imenom. Tako sada sasvim jasno mogu da zamislim Lazara na nekoj novosadskoj ulici, jer tolike sam trenutke osame proveo stojeći preko puta kuće Dunđerskih, penjući se uz stepenište na sprat, gledajući još uvek dobro očuvane oslikane svodove nad stepeništem i anđele u svodu i anđelčiće na fasadi kuće.

OVE redove zapisujem u vreme kada će se sklopiti 111 godina od Lenkine smrti, a na sto jedanaestoj stranici knjige iz njene lične biblioteke, u desnom gornjem uglu, Lenka je grafitnom olovkom nacrtala malo izduženo, nimalo okruglo, srce. Ko zna u kojem trenutku, kakvog razmišljanja.

"Srce moje samohrano."

I kako vidim Lazara: nonšalantno elegantan na svim sačuvanim fotografijama i slikama, od dušanovki u mladosti do šarenih kravata u poznijim godinama i šešira od mekog filca koji se ne gužva i može da se savije; vidim ga kako, odsutan, nikog ne videći i nikom ne otpozdravljajući, korača hitro nekim svojim nakanom, kako trči, skakuće, stoji na jednoj nozi, kači se o jače grane drveća, skače u vodu da prepliva Dunav, s večeri lagano korača ka gostioni gde će se sresti s prijateljima.

DONEDAVNO, znalo se samo za Lenkin lik zabeležen na uljanoj slici Stevana Todorovića, slikan 1887. godine, prodat beogradskom Narodnom muzeju za 50.000 dinara, 1950. godine, "nažalost, jer moralo se nastaviti sa životom uprkos smaka sveta za našu porodicu", kako mi je pisala g. Teodora Dunđerski Đurić, i četiri fotografije sačuvane u Rukopisnom odeljenju Matice srpske u Novom Sadu. Dobrotom Teodorinom, imao sam sreću da vidim i tri fotografije na kojima je Lenka zabeležena kao devojčica.

I pre dva zapisa Lazareva o Lenki, a pre njegova Snevnika, navodim kako su Lenku opisali pisci i publicisti koji su se doticali što njenog života, što pesme koje bez nje ne bi bilo.



FILIGRAN MEĐU ŽENAMA



PORTRET koji je od Uroša Predića poručio Lazar Kostić po Lenkinoj smrti, ne zna se da li je naslikan ni da li je sačuvan. U uredno vođenom spisku slika koje je naslikao za života, Uroš Predić nije naveo da je naslikao i Lenku.

Na slici u kaštelu Sokolac, mada je sličnost jasna i lako će zbuniti istraživače, nije Lenka nego jedna od Milkinih kćeri, Marija, u porodici su je zvali Duca, očito nalik na svoju tetku, ali ona je crnka i, što reče Teodora Dunđerski u aprilskom razgovoru iz 2009, "korpulentna, a Lenka, odnosno Jelena, bila je filigran".


SUTRA: LENKA - NESUĐENA CRNOGORSKA KNEGINjA


vecernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 62 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker