Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:29


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Đura Jakšić - pesnik,slikar,boem  |  Poslato: 03 Jun 2012, 17:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Đura Jakšić – Biografija

Đura Jakšić (Srpska Crnja, 8. avgust 1832 — Beograd, 16. novembar 1878) je bio srpski slikar, pesnik, pripovedač, dramski pisac, učitelj i boem.

Resized Image - Click For Actual Size

Biografija

Rođen je 8. avgusta (27. jula po julijanskom kalendaru) 1832. godine u Srpskoj Crnji, u Banatu, u svešteničkoj porodici. Otac ga upisuje u trgovačku školu iz koje beži tri puta i na kraju upisuje nižu gimnaziju u Segedinu. Posle završene osnovne škole u Srpskoj Crnji i niže gimnazije u Segedinu (danas Mađarska), odlazi u Temišvar (danas Rumunija) da uči slikanje. Uoči revolucionarne 1848. godine bio je student umetničke akademije u Pešti, ali je zbog revolucionarnih događaja morao da je napusti. Vrativši se u rodni kraj produžio je da uči slikarstvo u Bečkereku kod Konstantina Danila čuvenog slikara tog doba, tražeći sopstveni umetnički izraz i produbljujući svoja znanja, između ostalog i nemačkog jezika.

U revoluciji od 1848—1849. iako šesnaestogodišnjak, učestvuje kao dobrovoljac. Kada se revolucija završila porazom, napisao je: „Ah, zašta ginusmo i stradasmo – a šta dobismo!” Ubrzo ga neimaština primorava da prihvati razne poslove. Tih godina često menja mesta boravka, odlazi u Beograd, ali se vrlo brzo upućuje u Beč da nastavi studije slikarstva. U Beču se kreće u umetničkim krugovima sa Brankom Radičevićem i Đurom Daničićem. Njegovi poetski prvenci ugledali su svetlost dana u Serbskom letopisu 1853. godine. Besparica ga primorava da se vrati kući, ali ubrzo zatim odlazi na Akademiju finih umetnosti u Minhen.

Krajem 1855. nastanio se u Kikindi i živeo od slikarstva. Piše i pesme i štampa ih u Sedmici pod pseudonimom Teorin. U Novi Sad prelazi 1856. godine, podstaknut povratkom prijatelja sa kojima je drugovao u Beču koji se okupljaju oko novosadskih listova Sedmica i Dnevnik. Po povratku sa slikarskih studija, živi u Banatu do 1856.

Od 1857. prelazi u Srbiju, gde ostaje sve do smrti. U Srbiji radi kao seoski učitelj (u Podgorcu, Sumrakovcu, Sabanti, Rači kod Kragujevca i Požarevcu, u kome se i oženio) i kao gimnazijski učitelj crtanja (u Kragujevcu, Beogradu i Jagodini). U to vreme boravi i u manastiru Vraćevšnica, gde crta nekoliko istorijskih portreta, koje poklanja manastiru.[1]

Đura Jakšić je bio svestran umetnik i rodoljub: pesnik, pripovedač, dramski pisac i slikar. Ali i boem. Stvaralački i stradalački život tog obrazovanog i temperamentnog čoveka često se odvijao u boemskom ambijentu skadarlijskih kafana Tri šešira i Dva jelena. Boemska atmosfera bila je njegovo prirodno okruženje u kome je dobijao stvaralačku inspiraciju, izazivao divljenje i aplauze veselih gostiju i boemskih družbenika, ali i bes vlasti čijoj se surovosti i lakomosti rugao, originalno i starično.

Stalno je živeo u oskudici, i teško je izdržavao svoju brojnu porodicu. Pritisnut porodičnim obavezama i dugovima, sklon boemiji, bolestan, Đura Jakšić se potucao kroz život. Razočaran u ljude i život, nalazio je utehu u umetničkom stvaranju, pesničkom i slikarskom. Bio je nežan, iskren drug i bolećiv otac, ali u mračnim raspoloženjima razdražljiv i jedak. Njegova bolna i plahovita lirika veran je izraz njegove intimne ličnosti, tragične i boemske.

Oboleo od tuberkuloze, u dugovima, gonjen je i otpuštan (1871) iz državne službe. Uz pomoć Stojana Novakovića dobija posao u Državnoj štampariji 1872. godine.

Smrt ga je zatekla na položaju korektora Državne štamparije u Beogradu 16. novembra 1878. godine (po julijanskom kalendaru). Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

Književni rad

Đura Jakšić najveći je liričar srpskog romantizma i jedan od najdarovitijih i najznačajnijih srpskih slikara 19. veka.

Strastven, izuzetne imaginacije, snažne osećajnosti, buntovan i slobodarski, pisao je za romantičarskim zanosom pesme o slobodi, protiv tiranije, rodoljubivu liriku, ali i stihove lirskog posvećenja i dubokog bola. Kontroverzan, posvetio je zbirku poezije Knezu Milanu Obrenoviću. Jakšić je začetnik i najistaknutiji predstavnik anakreolske poezije kod Srba, ali i autor brojnih dosetki, aforizama, poetskih minijatura.

U duhu epohe u kojoj je živeo i stvarao, Đura Jakšić je imao svoje uzore, među pesnicima Petefija i Bajrona, a među slikarima Rembranta. Često je obrađivao iste motive i u književnim delima i na slikarskim platnima.

Iako uspešni pesnik i dramski pisac, Jakšić je za srpsku književnost važan i kao pripovedač. Oglasio se u trenutku kada se kod nas javljaju nagoveštaji realizma, posebno vidljivi u prodoru savremene tematike.

Pisao je nekoliko vrsta pripovedaka. Najpre one u kojima je idealizovao naš srednji vek, prikazujući nemanjićka vremena. Drugu grupu čine pripovetke o životu banatskog sela, a među njima je najpoznatija ’Sirota Banaćanka’, koja i govori o stradanju naroda tokom burnih događaja iz 1848, 1849. Treću grupu čine pripovetke inspirisane srpsko-turskim ratom, i u njima je rodoljubiva tematika iz Jakšićevih pesama dobila svoj prirodni produžetak.

Napisao je oko 40 pripovedaka, tri drame u stihu: „Stanoje Glavaš“, „Seoba Srbalja“ i „Jelisaveta“. Ostavio je nezavršen istorijski roman Ratnici o srpsko-turskom ratu 1876—1878. Jakšić je stvarao lirsku, epsku i dramsku poeziju. Svoje lirske pesme objavljuje skoro po svima srpskim časopisima. Za života je objavio zbirku svoje lirike „Pesme“. Najznačajnije epske pesme su: „Bratoubica“, „Nevesta Pivljanina Baja“, „Barjaktarovići“, „Mučenica“ i „Pričest“. Njegov rad na drami je dvostruko obimniji nego na lirici i epu.

Jakšić je jedan od najranijih i najplodnijih srpskih pripovedača. Najviše je pisao u prozi: oko četrdeset pripovedaka i skica, od kojih nekoliko nedovršenih.

Od drama, umetnički je najuspelija Jelisaveta kneginja crnogorska, pisana u duhu šekspirovske dramaturgije, sa namerom da se na istorijskoj osnovi prikaže i jedna politička drama, tako važna za celokupnu našu istoriju, a vezana za vladarevu ženu, strankinju poreklom. Mnogo sukoba, strasti, mržnje, oblikuju dramatičan odnos među junacima, i zbog toga je logično što dva glavna junaka, Jelisaveta i Radoš Orlović, na kraju tonu u ludilo.

Najmanje je radio na lirici, pa ipak, Đura Jakšić je stvorio izvestan broj pesama od trajne i klasične vrednosti. Neke od njih, kao „Na Liparu“, „Mila“, „Koga da ljubim“, „Put u Gornjak“, „Kroz ponoć nemu“, spadaju u najbolje stihove srpske poezije.

Kritički osvrt

Kad je reč o Jakšiću, onda se u prvom redu misli na njegov lirski talent, i u pogledu temperamenta i u pogledu izražaja. Jakšić je romantik u najpotpunijem smislu. On se razvio pod uticajem Branka Radičevića, Zmaja, Bajrona i Petefija. Kao i svi veliki romantičarski pesnici, i Jakšić je buntovna i strasna priroda, neobuzdane i plahovite mašte i nadahnuća, ustreptao i bujan i u osećanjima i u izražaju, nezadovoljan životom, sav u čežnji za uzvišenim i nedokučivim. U lirskim pesmama, gde je neposredno i jednostavno uobličavao raspoloženje, on je postigao velike uspehe, kad nije padao u preteran zanos i verbalizam. U epu, drami i pripoveci, gde je potrebno više mirnoće, sklada i mere u kompoziciji, on je stvarao samo osrednje. Ukoliko ta njegova dela vrede, vrede gotovo isključivo zbog snažnih lirskih mesta.

On je bio i slikarski talent, i celoga se života bavio slikarstvom. Svoje prve pesme je potpisivao „Đura Jakšić, moler“. U slikarstvu je njegov uzor bio Rembrant, iz čijih portreta, rađenih isključivo kontrastnim bojama, izbija neka unutarnja vatra ispod same boje, izvan kontura koje su izgubljene u boji. Tako je Jakšić shvatio reč kao izražaj, — čisto slikarski. Burna i opojna emocija, ljuta „kao vrh od handžara“, kako sam kaže, iskren je i spontan izraz njegove ličnosti, ne nameštena poza i knjiška sentimentalnost. Iskreni, vatreni i opojni zanos, to je odlika njegova romantičarskog temperamenta, koji on kod nas najbolje predstavlja, kao što Bajron predstavlja engleski, ili Viktor Igo francuski romantizam. Vatreni zanos svoga osećanja, ljubav ili rodoljublje, setu ili pesimizam, on dočarava rečima koje gomila po boji, po zvuku, po sposobnosti da potstaknu naročitu vrstu osećanja, ali ne radi toga da izazove konkretnu sliku ili jasan pojam, već samo radi toga da dočara svoje osnovno raspoloženje. On zna moć reči, nigda mu ih nije dosta, nigda nije zadovoljan izborom; bira ih i raspoređuje, zatim gomila i zasipa. To isto, kat-kada, radi i sa slikama i pojmovima.

Njegove najlepše pesme („Na Liparu“, „Padajte, braćo“ i druge) uobličene su na taj način. On više polaže na ritam nego na plastiku, zato su njegove slike samo apstraktni nagoveštaji nečeg što se naslućuje. Kao što u snažnim raspoloženjima prevlađuju burne orkestracije i gromki uzvici, tako u nežnima prevlađuje prisan, topao ton, šapat i cvrkutanje. Ali taj podignuti ton, igra sa osećanjima i jezikom, često je promašila i prešla u bleštav stil. Jakšić je imao lepih uspeha, ali i mnogo neuspeha. Još je Skerlić tačno primetio da je „reč bila njegova vrlina i njegova mana“, rekavši da je Jakšić ’pesnik snage, ali bez mere i sklada’

Jakšićeve drame u stihu prikazuju karaktere iz naše prošlosti. Sentimentalne ljubavi, nameštena patetika i deklamatorski ton prevlađuju svuda podjednako. „Seoba Srbalja“ je pisana narodnim desetercem, a „Jelisaveta“ i „Stanoje Glavaš“ vrlo slikovitim i živim jambom. Te su drame više za čitanje nego za gledanje; u njima vrede snažna lirska mesta. Jakšićevi dramski karakteri su odveć naivni i preterano idealisani; oni se ne uobličavaju kroz radnju, već kroz neprirodne i duge monologe; radnja je uopšte oskudna i slabo motivisana. Kao romantični repertoar za širu publiku, koja voli istorijske kostime i deklamaciju, one su sve igrane u pozorištu; „Stanoje Glavaš“ se i danas igra.

Iako je Jakšić najviše radio u prozi, taj deo njegova književnog rada je najmanje značajan. On piše istorijske pripovetke i pripovetke sa predmetom iz savremenog života, srbijanskog i banatskog, savremene seoske pripovetke uglavnom. Najbolje su mu pripovetke u kojima slika banatsko selo i seljaka. U svima pripovetkama izbija njegov zanosni lirizam, ljubav prema nacionalnoj i ličnoj slobodi i pobuna protiv društvene nepravde. On je jedan od začetnika socijalne pripovetke, koja se razvila tek u doba realizma, i osnivač lirske priče.

Nagrada Đura Jakšić

U Srpskoj Crnji se svake godine (2007. po 46. put) održavaju manifestacije posvećene Đuri Jakšiću. Tom prilikom se dodeljuje nagrada „Đura Jakšić“ za najbolju zbirku poezije koja je izdata na srpskom jeziku prethodne godine.

Memorijalni muzej Đure Jakšića

U Srpskoj Crnji se, u njegovoj rodnoj kući (koja je spomenik kulture SK 1123), nalazi muzej posvećen ovom velikom umetniku.Otvoren je 1980.


wiki

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: Đura Jakšić - pesnik,slikar,boem  |  Poslato: 03 Jun 2012, 17:48
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Slikarstvo Đure Jakšića

Slika
Đura Jakšić - Autoportret

Đura Jakšić, slikar i pesnik, pripovedač i dramski pisac zauzima istaknuto mesto u srpskoj umetnosti XIX veka. Sebe je posmatrao pre svega kao slikara, a tek potom i kao pisca. Međutim, u njemu su se stalno preplitali lepota reči i kičica, slikarsvo i poezija. Đura Jakšić se smatra za jednog od najznačajnijih predstavnika slikarstva srpskog romantizma. Njegove slike su slikane u duhu romantizma, a i sopstvenog patriotizma.

Đura Jakšić uči slikanje najpre u temišvarskoj školi crtanja, gde je u 14. godini pokazao uspeh, zatim u 16. godini u umetničkoj školi Jakoba Marastonija u Pešti, gde je najbolji đak. Od 1850. godine je u Velikom Bečkereku (današnjem Zrenjaninu), gde ga u slikarstvo uvodi čuveni slikar Konstantin Danil, čiji uticaj je bio presudan. Upis na bečku Akademiju, u jesen 1851. godine nije značio i prihvatanje studiranja.

Uzori u slikarstvu Đuri Jakšiću su bili pre svega veliki holandski slikari Rembrant van Rajn i Piter Pol Rubens. Rembranta je smatrao čarobnjakom svetlosti i tame, slikarem ljudske patnje. Tako su i odnos prema boji i problemi osvetljenja postali nosioci stilskog izraza Đure Jakšića. Na njegovim slikama se spaja romantičarski sadržaj i romantičarski izražajni oblik u čvrsto jedinstvo. Svoj slikarski talenat najvećim delom Đura Jakšić je rasuo radeći za nasušni hleb portrete trgovaca ili ikonostase i ikone po crkvama. Danas se za mnoge njegove slike ne zna. Veruje se da je naslikao oko dve stotine slika.

Slikarski počeci Đure Jakšića su vezani za religiozno slikarstvo. U dela iz ove tematike uspevao je da utisne pečat svoje snažne i samosvojne umetničke ličnosti, što je nailazilo na nerazumevanje sredine. Radio je deo ikonostasa, 15 ikona u Pravoslavnom hramu u Srpskoj Crnji, koji je posvećen Svetom velikomučeniku Prokopiju. Poznate su njegove ikone Hristos na gori i Hristos diže iz mrtvih Jairovu kćer koje je radio u Beču.

U portretskom slikarstvu Đura Jakšić je ostavio galeriju likova među kojima je živeo i koje je sretao na putu kao provincijski učitelj. Slikao je trgovce, zanatlije, popove, učitelje, sitne činovnike, oficire, kao i stalež imućnih. U postavljanju figure na većini portreta vidljiva je polazna bidermajerska shema. Na portretima je uspevao da postigne prefinjenu karakterizaciju likova, što se posebno odnosi na brojne ženske portrete. On analizira i preko pojedinačnih karaktera slika društvo i predstavlja svoju epohu. Tako i njegovi portreti predstavljaju pravu hroniku obrenovićevske Srbije. Na portretima, posebno na onima na kojima su prikazivane ličnosti u živopisnim srpskim varoškim nošnjama paleta je toplija i zvučnija. Zbog zanemarivanja naturalističke sličnosti na portretima njihovi naručioci su često bili nezadovoljni. Jedan od najlepših portreta u srpskom slikarstvu XIX veka je njegov portret Mile Popović, kćerke kikindskog kafedžije u koju je bio zaljubljen, a koji je poznatiji kao Devojka u plavom. Njegovi poznati portreti su: Žena sa lepezom, Devojka s lautom, Katarina Protić, Jelena Pekajski, Mileva Protić Kocić iz Požarevca.

Romantičarska usmerenost Đure Jakšića dolazi do punog izražaja na slikama sa istorijskom tematikom. Na ovim slikama se najbolje uočavaju elementi stila zbog kojih se Đura Jakšić smatra za vodećeg predstavnika romantizma u srpskom slikarstvu. On inspiraciju nalazi u likovima srednjovekovnih vladara i junaka - cara Dušana, kneza Lazara, Marka Kraljevića. Njegove predstave srpskih srednjovekovnih vladara i junaka sadrže težnje da se postigne izvesna iluzija portretske vernosti, u godinama kada njegova znanja još nisu pružala podatke o autentičnim likovima na starim freskama. Vremenski bliske događaje Prvi i Drugi srpski ustanak, a još više savremena politička i ratna zbivanja u Srbiji i Crnoj Gori prikazuje poput hroničarskog, reporterskog saučestvovanja, što je odgovaralo težnjama nove generacije da umetnost prati aktuelni život. Poznate slike sa ovom tematikom su: Odmor posle boja (Karula), Ustanak Crnogoraca, Pogibija Karađorđeva, Na straži.

Slikarstvo Đure Jakšića odlikuje osećanje za boju koju nanosi u debelom sloju, igra svetlosti, jasno vidljivi potezi četkicom, korišćenje osvetljenja za definisanje prostora i oblika. Ponekad njegove slike "utopljene u tešku senku i zgrušanu svetlost, liče na halucinaciju i mutan san".


artnit

_________________
Slika


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: Đura Jakšić - pesnik,slikar,boem  |  Poslato: 13 Jun 2012, 14:42
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Slika

Stihovi Đure Jakšića u Skadarliji


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Đura Jakšić - pesnik,slikar,boem  |  Poslato: 16 Feb 2017, 16:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mila

„Vina, Milo!“ — orilo se,
Dok je Mila ovde bila.
Sad se Mila izgubila:
Tuđe ruke vino nose.
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži.

Nema nama Mile više!
Ono malo veselosti,
Što imaše dobri gosti,
To kod Mile ostaviše.
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži.

Iz Milinih ruku mali’,
— Ma se rastō bela sveta —
Mesto čaše od bermeta,
Otrova bi progutali.
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži.

Ko da igra? Ko da peva?
Ko da žedni? Ko da pije?
Ko li brigu da razbije? —
Nesta Mile, nesta ćeva!
Ana toči, Ana služi,
Al’ za Milom srce tuži!

Đura Jakšić


_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Đura Jakšić - pesnik,slikar,boem  |  Poslato: 16 Feb 2017, 16:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Ljubav

1.
Ljubim te, ljubim, dušo,
Ljubim te, raju moj!
A osim tebe nikog,
Do samo narod svoj.

On će sa mačem doći,
Kad kucne jedan čas,
Otet’ će staru slavu,
Dobit’ će novi glas.

A ti ćeš, moje sunce,
Svo blago moje — svo,
Ti ćeš mi rodit’ sina,
Da čuva blago to.
2.
Ako mi rodiš sina,
Rodi mi Miloša;
A bude l’ mila ćerka,
Nek bude Milica:

Krvavo ide vreme
Srpske osvete,
Trebaće zemlja srpska
Hrabre Miloše.

Al’ bio Miloš ili
Lepa Milica —
Samo da Srpstvo ljubi,
Ljubi Srbina…
3.
Kaži mu, kaži, da je
Ljubavi naše cvet,
Da je u Srpstvu nik’o,
Video dan i svet.

Pevaj mu srpsku pesmu,
Njome ga tišaj ti,
Sa njome búdi čedo
Beskrajne ljubavi.

Opominji ga, dušo,
Slavnih starina;
A svakad — svakad žarko
Da ljubi Srbina!
4.
Ne treba njemu zemlje
Međa dedovi’ —
Sa zemljom neka sude
Srpski knezovi.

a njemu bojno koplje,
Paloš ubojan,
U levu ruku abrjak,
Bojan — trobojan.

P’ onda mu podaj hata
Mamna — pomamna,
Pa reci: »Sine, idi,
Goni dušmana!«…
5.
Na nebu nema zvezde
Da sija kao ti;
Pa baš ni sunce nema
Take svetlosti.

A gde je srca, srce,
Da tako ljubit’ zna?
A gde je duše, dušo,
Lepog anđela?

na našoj zemlji nema,
Ni nebo nema tog —
Ta što je lepo bilo,
Meni je dao Bog.
6.
Često te u snu snivam,
Moja ljubavi!
Često te tako viđam,
Cvete ubavi!

Pa grlim nebo plavo,
grlim, uzdišem;
A ljubim sunce jarko,
Ljubim, izdišem.

Al’, evo, zora sviće,
I, evo, prođe san,
Al’ tebe nema, nema —
Nema da svane dan!
7.
Pa gde si, gde si, dušo,
Gde si, anđelu?
Zašto mi kriješ lice,
Ružu rumenu?

Ta da je jedno carstvo,
Da ga pregazim,
Pa da na onom kraju
Sunce opazim;

Il’ da je jedan Dunav,
Da ga preplivam,
Pa da na tvojim grudma
Nebo uživam!
8.
Ali te krije tamna,
Pusta daljina —
Daleko mi je Banat,
Crna haljina.

Pa ko će znati, dušo,
Da l’ tebi nije zlo?
Možda i tužiš tamo,
Moja divoto?

Il’ još i ne znam, sunce,
Za tvoje jade sve?
Al’ ti da znadeš da mi
Srce umire!
9.
ah, zaludu me doma
Lepo tešiše —
U srcu mi je teško,
K’o da izdiše.

Čujem mu tuge neme
Lagani tužan poj —
Za tobom plače, dušo,
Za tobom, raju moj!

Al’ tebe nema — nema,
Da ga utešiš,
Il’ da mi srce plačno
Srcu prigrliš.
10.
I rekla si mi pisat’
Mnoge promene,
Na svakom belom listu
Zlatne spomene.

Al’, evo, evo, prođe
I ovaj crni dan,
K’o jedna tamna senka,
K’o jedan gorki san,

A pisma jošte nema —
Nema, anđelu,
Da rosom živne dušu,
Ružu uvelu!
11.
Il’, možda, dršće ruka?
Da nesi bolna ti?
Oh, samo to da nije,
Moja ljubavi!

Po duši, možda, lebdi
Gorak uzdisaj?
A možda mi se ledom
Umiva duše raj?

Oh, ćuti, ćuti, srce!
Ne kobi tako ti!
Ta Bog je Bog i tebi —
Bog je milosti!…
12.
I došao je listak
Knjige prebele,
I pisala si meni,
Mili anđele!

A listak lebdi, diše
Kao dušica,
A duša sija, trepti
Kao rosica.

Il’ možda ga je suza
Gorka kapala?
Il’ ga je, možda, tuga
Tvoja pisala?

13.
Jesi li čula, dušo,
Da ponoć uzdiše,
Kad joj na crnim grudma
Zvezdu raniše?

Jesi li vid’la, sunce,
Gde slavuj umire,
Kada mu vihor belu
Ružu razdire?

Onda ćeš znati, čedo,
Verovat’, raju moj,
Kako je srcu mome,
Duši ranjenoj!…

14.
Žubor voda šljunkom teče,
Huji šumica,
A na nebu zvezda trepti,
Zvezda danica.

Srce moje igra, bije,
Sve se previja —
Čini mi se, moja dušo,
Da je Srbija!

A od one zvezde sjajne
Činiš mi se ti,
Pak bih iš’o — išao bih
Zvezde ljubiti!…

15.
Pa baš da umrem, dušo,
Da me sahrane;
Pa baš i pep’o groba
Da mi nestane —

Ostaće ljubav moja,
Veruj, ostati,
I dok je sveta, veka,
Da će trajati!

Pa ako t’ srce ljubav
Samo veruje,
Čućeš u nemoj noći
Kako tuguje…

16.
U lepom vrtu rošen,
Cvet je iznik’o,
Na tvojim grudma nošen,
Svetu s’ privik’o.

U ljubavi je našoj
Miris izveo,
Pri rastanku je našem
Pao, uveo.

Pa kada umrem, dušo,
On će ostati,
Pa će na grobu, možda,
Opet cvetati…

17.
Još nikako glasa nema
Mani Srbinu,
Da mi javlja sreću moju,
Tvoju sudbinu.

Da mi kaže: »Dragi brate,
Rodio se sin!«
Da mi kaže: da je junak,
Da je Srbljanin.

Da nacrta muško čedo,
Da opiše soj —
Da je Srbin, da je junak,
Da je porod moj!

18.
Crne veđe, crne oči,
A ne čuješ plač;
A kada bi zaplakalo,
Za šaren bi mač,

Da se njime igra čedo,
Da se našali,
Il’, srčano, od kolevke
Parče odvali.

E, tako je srpsko dete,
Bre, Turčine, bre!
S golim mačem u svet juri,
S mačem umire…

Đura Jakšić


_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Đura Jakšić - pesnik,slikar,boem  |  Poslato: 16 Feb 2017, 16:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Resized Image - Click For Actual Size

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Đura Jakšić - pesnik,slikar,boem  |  Poslato: 16 Feb 2017, 16:58
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Na Liparu


Jeste li mi rod, siročići mali?
Il' su i vas, možda, jadi otrovali?
Ili vas je, slabe, progonio svet -
pa dođoste samo da, kad ljude znamo,
da se i mi malo bolje upoznamo,
u dvopevu tužnom pevajući set?...
Mi smo male,
al' smo znale
da nas neće
niko hteti,
niko smeti
tako voleti
kao ti...
- Ćiju ći!
Moje tice lepe, jedini drugari,
u novome stanu poznanici stari,
srce vam je dobro, pesma vam je med;
ali moje srce, ali moje grudi
ledenom su zlobom razbijali ljudi,
pa se, mesto srca, uhvatio led.
S belom bulom,
sa zumbulom,
šaren-rajem,
rajskim majem,
cvećem, mirom,
sa leptirom,
letimo ti mi
srca topiti...
- Ćiju ći!
Moje tice male, jadni sirotani!
Prošli su me davno moji lepi dani,
uvelo je cveće, odbego me maj,
a na duši osta, ko skrhana biljka,
il' ko tužan miris uvelog bosiljka,
jedna teška rana, težak uzdisaj.

(1866)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Đura Jakšić - pesnik,slikar,boem  |  Poslato: 17 Feb 2017, 01:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pijem...



Pijem, pijem... al' u piću
još se nikad ne osme'nu' -
kao da je rujnim vinom
bog polio hladnu stenu!

Posrne l' mi katkad noga,
družina se luda smije, -
al' se brzo smeha trza,
ko od jeda ljute zmije...

A ja pijem, jošte pijem...
U tom mi se srce para...
Ćuteći se samo igram
ljutim vrhom od handžara...

Ðura Jakšić


Slika

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Đura Jakšić - pesnik,slikar,boem  |  Poslato: 17 Feb 2017, 18:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kroz ponoć...

Kroz ponoć nemu i gusto granje
vidi se zvezda tiho treptanje,
čuje se srca silno kucanje; -
o, lakše samo kroz gusto granje!

Tu blizu potok daljinu para,
tu se na cveću cveće odmara,
tu mene čeka ašikovanje; -
o, lakše samo kroz gusto granje!

Pašću, umreću, duša mi gore,
rastopiće me do bele zore,
ko grudu snega vrelo sunčanje; -
o, lakše, lakše kroz gusto granje!

(1862)


_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Đura Jakšić - pesnik,slikar,boem  |  Poslato: 17 Feb 2017, 20:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Певанија Георгија Јакшића

КАКО ЈЕ ЂУРА (О)БРАО БОСТАН

Београдски дани нашег познатог песника, сликара и боема текли су између посла коректора и кафанског стола

Slika

Георгије Ђура Јакшић стигао је на службовање у Србију 1856. године, са двадесет и четири лета, а тек „1870 године примио је српско поданство”. Као учитељ радио је у Подгорцу, Сумраковцу, Сабанти, Рачи и Пожаревцу (где се и оженио), касније као „учитељ цртања и краснописа“ у крагујевачкој, београдској и јагодинској гимназији. У Јагодини је био отпуштен после сукоба са Савом Сретеновићем из Министарства просвете, који се школовао у Русији и пошто је издао „Словенску граматику”, сматрао је себе за „великог књижевника“. Дошао је у инспекцију у јагодинску гимназију. Док су сви наставници помно слушали Сретеновића, Ђура на то није обраћао много пажње.
Кад су се увече наставници, заједно са начелником, искупили код „Шарене механе”, дошло је до отвореног сукоба између Ђуре и Сретеновића. Том приликом он је рекао „да Ђура не живи како живи, он би одавно био на месту на ком је Сретеновић, а Сава Сретеновић, по знању и памети својој, једва би доспео да може бити оно што је сада Јакшић...” Наравно, начелник Сретеновић, чим се вратио у Београд, својеручно је написао одлуку за Ђурин отпуст коју је министар Д. Матић и потписао.

Пун сто код „Цара”

Приватни живот Ђуре Јакшића у Јагодини није био нимало лак. За време боравка у овоме граду, са женом и четворо деце, променио је три стана. Плата му је била мала, а уз то, никако није могао да се ослободи страсти да све што заради и од државе и од приватних послова потроши са друштвом. Због тога му је породица често остајала без основних ствари.
Захваљујући др Владану Ђорђевићу (лекару, књижевнику и државнику) Јакшић 17. новембра 1872. године добија место коректора у Државној штампарији са платом од 250 талира годишње, 50 талира више него у Јагодини.



О том Јакшићевом коректорском раду у свом „Дневнику” писао је Танасије Таса Младеновић, правник и књижевник:
„Јакшића нисам налазио да што корегише; то су радили млађи људи; али сам га затицао да пише своје ствари. Новелу 'Куршум', коју је, колико се сећам, по поруџбини уредника Илије Огњановића (Абуказема), из Новог Сада, радио за „Јавор“ , писао је преда мном на парчадима хартије у величини, као што су папири за писма. Перо није бирао. Писао је и са раскреченим. Мастило му је било увек јако црно. А потези су му ишли дубоко у хартију. Писмена су му падала дебела, маркантна. Јакшић је стављао идеју на папир одмах, не мислећи дуго. И пошто би попунио два-три листића, напуштао је писање, остављајући, да сутра дан настави...”
Јакшић је, нарочито увече, најрадије ишао у кафану код „Руског цара“. Ту је баш пред келнерајем, данас би се рекло шанком, био један сто. За тим столом седели су редовни гости: Наум Штерић Наумовић и Спира Ђ. Спирић, трговци. Ту је увек седео и Ђура, а трговац Наумовић, човек имућан, често је новцем притицао у помоћ сиромашном песнику. Ту су често долазили Светислав Вуловић, Драгољуб Стојиљковић, правник, Паја Мијатовић, трговачки агент, Риста Христић, писар. Са њима је често седео и газда „Руског цара” Прока Јовановић, чији је син, онда циришки ђак, постао министар грађевина у Србији.
У то време, по наруџбини газда-Проке, Ђура је за „Руског цара”, израдио портрет ондашњег руског императора Александра II. Кад је Прока умро, слика је продата и изложена у хотелу „Империјал”.
У Београду, у то време, најбољи Јакшићев пријатељ био је др Владан Ђорђевић, тада уредник познатог часописа „Отаџбина“, у коме је Ђура био стални сарадник. Они су се готово свакодневно састајали код „Коларца“. Др Владан је, за Ђурину љубав, навраћао по неки пут и у кафану код „Дарданела”, где су се искупљали глумци и књижевници онога времена. Знајући каквог је материјалног стања Ђура, а ценећи његове радове, др Ђорђевић га је увек каваљерски хонорарисао. Поред хонорара, Ђури је једном био потребан и лекарски савет.

Стиховане играрије са лекаром

Новинар и писац Ђорђе Поповић Даничар (1832–1914) пише да је разговор, поводом тог лекарског савета, а по признању самог Ђуре, био вођен у стиховима, за кафанским столом, код „Коларца“. Даничар је ову Ђурину причу забележио и ево шта је сачувано од овога разговора:
Саставши се код „Коларца“ на пиву, запази доктор Владан да Ђура не изгледа добро, па га запита шта му је.
Испивши чашу, рече му Ђура:

„Докторе драги, ко што видиш патим –

Гуши ме астма, не могу да лежим...

Дед' окрепи ме неким пићем свежим“.

А доктор Владан ће на то:

„Остави се пити.“

Ђура:

„О, сине Бруте, па зар, дакле, и ти?“

Владан:

„Ђуро, пиће шкоди,

Најбоље биће – посвети се води;

Ко жели здравља, нека воду пије.“

Ђура:

„Та ни за чизме вода добра није,

Али да видиш колико те ценим,

Од сад ћу вино водом да заменим.”

Ватра гори, пламен лиже

Slika

Иако је за живота желео да буде признат као сликар, савременици су Ђуру Јакшића пре упамтили као писца и песника него као сликара. Једно од Јакшићевих најбољих сликарских дела „Одмор после боја” (или „Караула”, „На стражи”, „Ноћна стража”), надахнуто је истинитим догађајем који се одиграо током Српско-турског рата, на Вучјој пољани, тада на граници са Турским царством. Петорица српских ратника херојском борбом задржали су две стотине непријатељских војника. Један је погинуо, преостало их је четири, тројица се одмарају док четврти у ходу стражари. Догађај је Јакшић преточио прво у стихове и објавио их у листу „Отаџбина” („Насред куле карауле/ Око ватре на огњишту/ Стражари се искупили.../ Ватра гори, пламен лиже/ И по тамни дуварови/ Горостасне сенке диже...”). Убрзо је перо заменио кичицом и свој романтичарски занос и патриотски набој на најбољи начин крунисао ремек-делом српског романтизма – „Одмор после боја”, где је као сликар највише био близу драме великог и непревазиђеног Холанђанина коме се неизмерно дивио – Рембранта ван Ријна.

Ђура је прихватио лекарски савет – долазећи у кафану, пио је само воду и црну кафу. Али је још више ослабио и омршавио. Издржао је још неко време, али се поново вратио вину. И једнога дана, кад др Владан наиђе код „Коларца“, види Ђуру:

„Како си Ђуро?“

Ђура:

„Није ништа добро,

Види ме само, ја сам бостан обро;

Од тебе залуд тражио сам лека...

(Показује руком на чашу)

Погледај, ево – моја апотека.

Рекох ти: вода ни за чизме није;

Луд, ко крај вина само воду пије.

После твога лека немам нигде мира –

На част ти твојих педес'т талира!

Пијући воду, пресахле ми песме...“

А доктор Владан викну:

„Не, то бити не сме;

Пиј, брате Ђуро, пиј, што можеш више –

Талира биће, биће као кише...“

Празно седиште

Талира, па и дуката, било је код Ђуре, а у томе је значајну улогу одиграо и његов однос према Обреновићима. Повратак Обреновића 1858. године на власт поздравио је одушевљеним стиховима. Треба само прочитати његову песму посвећену Светоандрејској скупштини, песме посвећене кнезу Милошу, кнезу Михаилу, кнезу Милану, кнегињама Јулији и Наталији. Обреновићи су не једном слали новчане прилоге да помогну песника. Једном приликом добио је 25 дуката, и после три дана, за столом у кафани, жалио се да су „као на ватри планули“.
За столом, у друштву, уз мезе пило се пиво и водили су се разговори и збијале шале. Јакшић је често правио досетке, а те шале дохватале су све за столом.
„Једном сам слушао Јакшића и да пева, – писао је Таса Миленковић – што је ретко иначе чинио. Уосталом, ни гласа за песму није имао...”
Догодило се то на вечери код „Коларца“. Ђура је, очигледно раздраган, певао ону веселу банатску песму „Ој, девојко, бриго материна / Све се бринеш удати се нећеш...“
Као писац и књижевник, Ђура Јакшић имао је у Народном позоришту бесплатно своје седиште у другом реду партера, али је ретко долазио на представе. Иако би који пут дошао, није остајао до краја, већ би се повукао у сутерен позоришта, где је била позоришна кафана...
Тако су текли Ђурини београдски коректорски дани све до 16. новембра (по старом календару) 1878. године, кад се упокојио. Сахрањен је на Старом ташмајданском гробљу. Посмртни остаци, уз присуство Стојана Новаковића, председника Одбора за пренос његових костију, секретара Бранислава Нушића „и доста другог света“ откопани су 19. и 20. октобара 1907. године и пренети, уз највише почасти, на Ново гробљe.


politikinzabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 80 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker