Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 16:23


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Petar Kočić  |  Poslato: 16 Okt 2012, 04:24
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Petar Kočić

Petar Kočić (Stričići kod Banje Luke, 29. jun 1877 — Beograd, 27. avgust 1916) je bio srpski pesnik, pisac i političar. Rođen je u selu Stričići na Zmijanju, na planini Manjači kod Banje Luke, u današnjoj Republici Srpskoj, Bosna i Hercegovina.

Slika

Kočić o prezimenu

„U Kočićevim neobjavljenim beleškama sačuvano je jedno predanje o postanku imena Kočić, koje ćemo ovde kao interesantno navesti. U Pavićima pod Gradinom živela je nekad udovica sa sedmoro ili osmoro dece, koja bi uvek ranila. Stoga su je prozvali kvočkom, a po kvočki je njen porod i potomstvo nazvano K(v)očić“

Slika
Rodna kuća Petra Kočića u Stričićima.

Biografija

Rodio se na Zmijanju u vrletnom trouglu planina između Banjaluke, Jajca i Ključa, iznad reka Ribnika i Sane, od oca Jovana i rano umrle majke Mare, koju nije ni upamtio. Brat se zvao Ilija, a sestra Milica. Porodična slava bila je Miholjdan.

Osnovnu školu je učio u manastiru Gomionica gde mu je otac, zakaluđerivši se kao udovac, bio iguman. Gimnaziju je počeo učiti u Sarajevu, ali je zbog srbovanja isteran iz trećeg razreda te prešao u Beograd i tu završio gimnaziju. Filozofiju je učio u Beču. Godine 1904. je došao u Srbiju i kratko vreme bio nastavnik u Skoplju. Posle dve godine se preselio u Sarajevo, kao činovnik „Prosvete“, ali je ubrzo otpušten zbog učešća u radničkom štrajku i proteran u Banjaluku. Uoči aneksije Bosne i Hercegovine od Austrougarske, Kočić je pokrenuo list „Otadžbinu“ u Banjaluci i stvorio svoju političku grupu koja je propovedala borbu protiv Austrije i naročito nepoštednu borbu protiv ostataka feudalnog ropstva. Kao nacionalni i socijalni revolucionar, Kočić je bio veoma omiljen u narodnim masama i kod napredne omladine pa je izabran i za poslanika austrougarskog provincijskog Bosanskog sabora u Sarajevu. Videvši u njemu protivnika države, državni organi su ga često hapsili i krivično gonili. Na Kočića se gledalo kao na jednog od najsmelijih podstrekača srpskog narodnog ponosa i propovednika društvene pravde. On je od onih u nizu srpskih pisaca i intelektualaca, kojima je ropstvo i pravdanje pravde na slobodu odnosilo glavninu snaga. Uoči Prvog svetskog rata na njemu su primećeni znaci duševnog rastrojstva. Oboleli Kočić umro je u beogradskoj duševnoj bolnici za vreme okupacije.

Slika
Petar Kočić (ulje Jovan Bijelić)

Prvo značajnije Kočićevo književno djelo, pod nazivom Pjesme, objavljeno je 1898. godine. Petar Kočić je napisao tri zbirke pripovedaka pod naslovom „S planine i ispod planine“. Prva je objavljena 1902. godine, druga 1904, a treća 1905. Godine 1910. objavljena je još jedna Kočićeva zbirka pripovedaka, ovaj put pod naslovom „Jauci sa Zmijanja“, po kojoj je 1974. godine snimljen i istoimeni film.

Petar Kočić je napisao i dve političko-socijalne satire: Jazavac pred sudom (pozorišni komad) i Sudanija (dijalog). Snimljen je 1988. film Jazavac pred sudom po njegovom scenariju.

Slika
Grob Jovana Kočića u manastiru Gomionica.

Analiza


Kočić se oduševljava jednostavnošću srpskog narodnog jezika i narodnim životom. On postaje pesnik krajiških pejzaža i krajiškog života, slikar modrih planina i tamnih starih šuma, pesnik seoskog zdravlja, primitivne snage „kršnih devojaka i žestokih mladića“. Moćan dah prirode i krepkog, prirodnog i primitivnog života oseća se u svima njegovim pripovetkama. Kao i Stanković i Ćipiko, tako i on ljubav shvata kao vrhovni nagon, neodoljiv i koban ujedno.

Slika
Park Petar Kočić u Banjoj Luci

Njegova je velika popularnost vezana za njegov borbeni srpski nacionalizam i veliku ljubav prema srpskom krajiškom kmetu. On je smeli i borbeni buntovnik ne samo protiv tuđinskog političkog podjarmljivanja već protiv svakog ekonomskog ropstva. Mestimično u svojim pripovetkama i naročito u političko-socijalnim satirama, on postaje propovednik slobode i društvene pravde, zaštitnik ubogog srpskog seljaka. U Davidu Štrpcu u „Jazavcu pred sudom“ snažno je psihološki uobličio tip lukavog i prituljenog srpskog bosanskog seljaka, koga vara i pljačka tuđinska vlast i domaći zelenaši. Ta dramatizovana satira doživela je trinaest izdanja i u doba posle aneksione krize bila najpopularniji spis srpske književnosti. „Sudanija“ je njegova poznija satira, iz doba sumraka njegova talenta, ali „Jazavac pred sudom“ nije samo politička satira lokalnog značaja, već ima dublji socijalni smer i prelazi granice vremena i prostora u kome je smeštena radnja priče. David Štrbac nije samo srpski bosanski krajiški seljak, već seljak uopšte, večno varan i večno iskorišćavan seljak koji je svestan svoga očajnog položaja i traži pravdu. Iako je on dat u komičnom okviru, on ipak izaziva duboko saučešće — suze kroz smeh. Takav humor mogao je dati samo pravi pesnik, samo onaj ko je duboko saosećao ca svojim junakom. I publika i književna kritika još su pod utiskom političkih aluzija na bivšu austrougarsku vladavinu, koje danas nemaju interesa. Zato je „Jazavca pred sudom“ teško danas shvatiti izvan predratnog okvira, sa širim i opštečovečanskijim smerom, koji on nesumnjivo sadrži.

U spomen Kočiću

Slika
Petar Kočić u parku na Čuburi, Beograd

Lik Petra Kočića je glavni motiv na licu serije novčanica dinara Republike Srpske koje su izdate 1993. godine.
Lik Petra Kočića je glavni motiv na licu serije novčanica od 100 konvertibilnih maraka koje su izdate 1998. godine.
Nagrade „Kočićevo pero“ i „Kočićeva knjiga“ dodeljuje „Zadužbina Petar Kočić, Banjaluka - Beograd“
U Republici Srpskoj se svake godine u avgustu održava kulturna manifestacija Kočićev zbor.
Poslednje godine Kočićevog života prikazane su u televizijskom filmu „Slepi putnik na brodu ludaka” iz 2016. u režiji Gorana Markovića i po scenariju Vuleta Žurića

Slika
Spomenik Petru Kočiću u Malom parku u Sarajevu


wiki


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Petar Kočić  |  Poslato: 18 Jun 2013, 12:28
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Ponoćni zvuci

Prva Kočićeva objavljena pjesma štampana je u beogradskom srednjoškolskom listu Podmladak, I/1897-98, br, 16, s potpisom: Petar Kočić, gimnazijalac, VII r.

Slika
Petar Kočić sa suprugom Milkom i sinom

U ponoćne slatke čase,
Kad caruje anđ'o mira,
Kao bolnik sa postelje,
Tužno jekne moja lira.

Zašto ciči tako pozno
U svečane mirne čase -
Kad ni zefir tihe noći
S mekim cvećem ne igra se?

To duhovi noći neme,
Što nečujno svetom blude,
Dodiruju strune njene,
Uspomene da probude.

Da podignu crni veo
Sa prošlosti moje sretne,
Što u mračnom grobu trune,
K'o u zimu ravni cvetne.

Oh, vrati me, pesmo mila,
Na obzorje prošlih dana,
Da s visine srebrozračne
Bacim pogled duž poljana.

Gde u sretno pevah doba,
U zanosu burnih snova,
A gde sada tužno leži
Potavneli niz grobova.

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Petar Kočić  |  Poslato: 10 Apr 2017, 19:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ПЕТАР КОЧИЋ

Slika

Петар Кочић припада најзнаменитијим књижевницима из Босне. Родио се годину дана пре аустроугарске окупације тих крајева, дакле 1877. године, у селу Стричићима, у Босанској крајини. Цео свој живот провео је Кочић или у условима окупације или анексије Босне и Херцеговине. Аустроугарској окупацији Босне и Херцеговине, које су дотле биле саставни део Турске, претходио је низ босанских и херцеговачких буна, које су постављале као захтеве национално ослобођење и укидање кметског положаја сељаштва, јер је оно било још увек у феудалном односу према агама и беговима. На Берлинском конгресу (1878) Аустро-Угарској је дато право да окупира Босну и Херцеговину, с тим да реши њихова унутрашња питања. Међутим, аустроугарском окупацијом (а ни каснијом анексијом) не само што та питања нису решена него је дошло још и до погоршања положаја сељаштва. Задржани су феудални односи, а још су дошли и терети које је доносио собом развитак капитализма. Ни решење питања националног и политичког ослобођења није, разуме се, било у интересу Аустро-Угарске, па и од тога није било ништа.

Slika

Иако свештенички син, Кочић је, у ствари, растао и одрастао у сељачкој средини, из ње понео најдубље утиске и утицаје, осећања и схватања, што се касније и те како јасно изразило и у његовом политичком и књижевном раду. Када се по жениној смрти закалуђерио, живео је његов отац у манастиру Гомионици, где је Петар Кочић учио основну школу. Ту је и као гимназист проводио летње распусте и упознао живот и средину манастирску, али је исто тако био у сталном додиру са сеоском средином и сељацима. И као што ћемо у више његових приповедака налазити ликове инспирисане познавањем манастирске средине (као што су: Симеун Ђак, игуман Сопронија и Партенија, сликани непосредно по живим ликовима), исто тако ћемо, још више, у њима налазити ликове инспирисане сеоском средином и њеним личностима из Босанске крајине и његовог ужег завичаја: Змијања (Давид Штрбац, Мијо, Вук, Чочорика).

После завршене основне школе Кочић је отишао у Сарајево да учи гимназију, али је ту није завршио, јер је био искључен због једног свог патриотског иступања и протеста против аустро-угарских окупационих власти. Тада је прешао у Београд, где је, тешко живећи и сиротујући, завршио гимназију; ту је почео да пише песме. После завршене гимназије студирао је славистику у Бечу. Ту је живео врло оскудно, гладовао је, али га беда и невоља нису сломиле; у време најтеже оскудице, онда када је, како сам вели, „го, бос и гладан“ чезнуо за својим планинама и својим народом, он се оштро борио против опортунистичке и компромисне политике чаршије у Сарајеву и другим местима у Босни. Бунтовно расположен и борбен, Кочић већ тада ступа у отворену борбу. Тада он пише и свог „Јазавца пред судом“ и своје најлепше приповетке.

Slika

После завршених студија Кочић је прво наставник гимназије у Скопљу. Због једног сукоба са представницима тамошњих српских црквених власти, а и због свог живог интересовања за решење аграрног питања у европском делу феудалног Отоманског царства, морао је да напусти ту службу. Враћа се у своју Босну и Сарајево и једно време је секретар друштва „Просвјета“.

У Сарајеву развија веома живу политичку делатност за права поробљеног народа и за ослобођење сељака-кмета од феудалне подложности агама и беговима; у два-три маха он иступа и у корист радника. Због таквог свог политичког рада долази у сукоб и са представницима српске буржоазије у Босни — чаршијом, и са аустро-угарским властима, које га протерују из Сарајева у Бања Луку. Овде он покреће 1907, године, познати лист „Отаџбину“, коју су још исте године угушиле окупаторске аустро-угарске власти. У лето 1910. године покренуо је Кочић поново „Отаџбину“, али у Сарајеву, док је почетком исте године почео у Бањој Луци издавати месечни књижевни лист „Развитак“, коме окупатор није дозволио да излази дуже времена, него му је првом згодном приликом забранио даље излажење. У Бањој Луци организује Кочић борбу против Аустро-Угарске, агитује за решење сељачког питања (сељачке „праве“), пише чланке, држи говоре на народним зборовима, бива биран за посланика Босанског сабора и постаје политички вођ најборбеније групе у Сабору, коју су обично, према њеном органу, називали група „Отаџбина“. За ову групу каже Веселин Маслеша у својој књизи „Млада Босна“: „Група Петра Кочића представља, несумњиво, најинтересантнију струју босанске политике… Талентован књижевник, он је и проблемима прилазио афективно и са узбуђењем. Темпераментан, са једним искреним патосом, он је више осећао него схватао да је аграрно и сељачко питање у Босни најважније и да мора да буде основ сваке политичке акције. Сељак је народ, и док је сељак роб, не може бити ни народ слободан. Национална политика мора, према томе, бити и социјално-ослободилачка. Ко се не бори за слободу сељака, тај се не бори ни за националну слободу, јер социјално ропство не постоји у једној слободној нацији.

Slika

Овако је Петар Кочић углавном образлагао свој политички став, чиме је стварно изражавао аутентичан садржај сељачког национализма и формулисао га… Сам више књижевник него политичар, више бунтовник него револуционар, више сентименталан него рационалан, својим сопственим снагама није могао да изнесе цео покрет, да га изгради, да му да теоријске, политичке и организационе фундаменте. Окружен малим бројем људи, без средстава, наилазећи на огромне објективне тешкоће које је ваљало савлађивати — у граду непријатељство и неразумевање, на селу неписменост, заосталост и разбијеност — Кочић је тешко крчио путеве. Али, упркос томе, ипак лакше и брже него што би се то могло очекивати, с обзиром на уистину тешке услове и велике недаће“. Кочић је у политмчкој борби прави народни трибун који се бори и против окупатора и његове политике и против домаћих социјалних непријатеља сељаштва, које обично назива кметодерима. Године 1911. се осећају код њега почеци живчане болести: он постаје духовно растројен, прелази у Србију, у Београд на лечење и ту, у поробљеном Београду, умире у душевној болници 1916. године, свестан тешке судбине која је задесила српски народ. Ту је записао, у једном тренутку бола, и онај свој тешки уздах: „У ропству се родих, у ропству живјех, у ропству, вајме, и умријех“.

Slika

Кочићево књижевно дело је најчешће чврсто повезано са његовим ставом у политичком и друштвеном животу: мотиви његових дела снажно су проткани његовим гледањем на стање и положај босанског сељака, и његовим истинским саосећањем са сељачким тегобама и патњама. И у свом књижевном стварању Кочић је најпотпунији и најснажнији израз осећања, жеља, нада, разочарања, незадовољетва и бунта босанског сељака. Своја национална и патриотска осећања и политичко-друштвене идеје и уверења он је уметнички уобличавао у својим делима каткад у виду носталгије за слободом, а најчешће у виду бунта и протеста и оштре сатире против народних и социјалних непријатеља.

Slika

Свој књижевни рад почео је овај наш писац песмама, које је писао још као ђак гимназије у Београду и који каратерише пламено родољубље. Приповетке је почео писати као студент у Бечу. Књижевним радом бавио се углавном до 1905. године, када се све више посвећује политичком раду, да само ретко напише по коју причу, по вредности најчешће слабију од ранијих дела. У периоду до 1905. године написао је и своје најбоље приповетке и сатиричну комедију „Јазавац пред судом“ (која је већ пре првог светског рата доживела једанаест издања). Три књиге приповедака издао је под заједничким насловом „С планине и испод планине“ (1902, 1903. и 1905), а 1910. године збирку „Јауци са Змијања“. У свим својим делима овај писац из Босне није се одвајао од свог родног краја Змијања у Босанској крајини и од тешког живота босанског сељака. Сликајући у својим књижевним делима своје Змијањце и Крајишнике, Кочић је тиме сликао и прилике и односе у читавој Босни, јер је темама својих приповедака обухватио многе типичне, битне, значајне и актуелне појаве босанског живота уопште. Стога Кочића убрајамо међу оне наше истакнуте критичке реалисте чији хуманистички однос према човеку-паћенику, ако је и дат у границама специфичних прилика и односа једног краја, има шире основе и дубље значење.

Slika

Иако је период у коме је књижевно стварао био релативно кратак, Кочић је у свом књижевном делу показао дар за занимљиво и лепо причање, за тачну и често врло духовиту опсервацију, за продирање у људску душу када је она у трагичном расипању, за реалну тематику у којој се огледа читаво једно доба. Али његов бујни и бунтарски темперамент, његова плаховита, борбена природа, која се сва уживљавала у националној друштвено-политичкој акцији, водила га је и одвлачила га на терен оштре политичке борбе. И мада је у свом делу показао знатну приповедачку зрелост, ипак се не може са сигурношћу говорити о томе како би се — да се и даље интензивније бавио књижевним стварањем — у будућем раду даље развијао, јер његове касније приповетке, писане у краткотрајним предасима, почеле су у тематском погледу да пресахњују, о чему доста уверљиво сведоче и разна понављања у причању. Ипак, оно што је остало из његовог релативно кратког периода интензивнијег књижевног стварања показује неколико уметнички вредних достигнућа, изванредних слика и пејзажа уобличених поетским народним језиком.

Димитрије Вученов


srpskoblago

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Petar Kočić  |  Poslato: 10 Apr 2017, 20:38
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
STOLEĆE OD SMRTI PETRA KOČIĆA: Buntovnik svoga vremena

Kao učenik Velike gimnazije u Sarajevu, Petar Kočić je među omladinom postao poznat kao buntovnik protiv vlasti i agitator srpske nacionalne borbe za oslobođenje

Slika

Navršilo se stoleće od smrti Petra Kočića, srpskog pripovedača, filozofa i narodnog tribuna, koji je preminuo 27. avgusta 1916. godine u najstarijoj psihijatrijskoj bolnici na Balkanu, nazvanoj “Dom za s uma sišavši”, osnovanoj na brdu Guberevac 1861. godine u Beogradu rešenjem kneza Mihaila Obrenovića. Ovo zdanje, koje je bilo prva vila u Beogradu, sagradio je 1824. godine Napolitanac dr Vito Romita, lekar Miloša Obrenovića.

U svesti srpskog naroda pored nevelikog, ali značajnog književnog dela, ostala je misao koja će vekovima svetleti kao svetionik među narodima koji se bore za slobodu: “Ko iskreno i strasno ljubi Istinu, Slobodu i Otadžbinu, slobodan je i neustrašiv kao Bog, a prezren i gladan kao pas.” Pored toga što je bio novinar, pisac, filozof i poliglota koji je završio Filozofski fakultet u Beču juna 1904. godine, nedovoljno je poznat kao narodni tribun, buntovnik i ličnost čije je delo bilo u saglasju sa njegovim privatnim životom.

U vreme studija u Beču 1903. godine piše svom prijatelju B. Popoviću: “Gladan, go, bos, s propalim prstima kroz cipele, hodam ja po Beču… Po tri dana bude da se ništa vruće ne okusi. Ali ja sam zadovoljan jer sam samostalan, ne bendam nikog, osim onog što pošteno misli i radi.” U takvim okolnostima nastala je i njegova prva verzija “Jazavca pred sudom”, čiji je lik David Štrbac, simbol slobode i otpora, aktuelan i danas, u vreme kada je Bosna i Hercegovina pod tutorstvom komesara tzv. međunarodne zajednice koji suspenduje pravo srpskog naroda da samostalno odlučuje o svojoj sudbini.

Aktuelan i danas

Uvodnik koji je objavio Petar Kočić u listu “Otadžbina” 16. novembra 1907. godine komentariše austrougarsku vlast tri decenije nakon okupacije Bosne i Hercegovine, pod naslovom “Brinu se” i po aktuelnosti kao da je pisan ovih dana: “Jest, za ovaj narod brinu se naši upravnici, jer ako nas puste da sami upravljamo sobom, eto anarhije u Bosni, koju je teškom mukom ugušila okupaciona vlast… Vjerski antagonizam još uvijek buči u našim dušama; jedni druge mrzimo kanibalskom strašću i čim bi nas okupaciona vlast ostavila, mi bismo se svi međusobno – proždrli. Njihova je pravda sila, naša je sila pravda. I dokle će to trajati, da se o nama i bez nas riješavaju naša najvažnija pitanja.” Komentar se završava ciničnim zaključkom “da nas oni radi naših nesigurnih života neće ostaviti”, misleći na bečku upravu u Sarajevu.

Dok je bio učenik Velike gimnazije u Sarajevu, Petar Kočić je među omladinom postao poznat kao buntovnik protiv vlasti i agitator srpske nacionalne borbe za oslobođenje, zbog čega je više puta osuđivan i proteran iz Sarajeva. Zbog stiha “Srpsko nebo je plave boje”, izrečenog u kafani blizu Gradske većnice u Sarajevu, kažnjen je sa šesnaest sati zatvora i preporukom da se ispiše iz škole. Uskoro je i proteran iz Sarajeva.

Svoju revolucionarnu političku aktivnost posebno je ispoljio u Bosanskohercegovačkom saboru, u kome je, po rečima istoričara Vladimira Ćorovića, “Kočić stalno bio na krajnjoj levici”, nastojeći da odbrani interese srpskog naroda u krajnje nepovoljnim okolnostima.

Kada je jednom prilikom pušten iz zatvora, na pitanje hotelskog recepcionara odakle dolazi, odgovorio je: “Iz Banjaluke, bez žandara”, a u rubrici “Dan odlaska” napisao je “Kad ja hoću”.

Parlamentarac pravoslavac

Za poslanika Srpske narodne stranke, koja je bila najveća u Zemaljskom saboru, izabran je u jesen 1907. godine. Tri godine kasnije ova stranka dobila je sve pravoslavne mandate i zastupala je interese srpskog naroda. Naime, prema popisu austrougarske vlasti 1910. godine u Bosni i Hercegovini živelo je oko 1.898.044 stanovnika, od čega 825.418 srpsko-pravoslavnih, 612.137 muslimana, 434.061 rimokatolik i oko 26.000 ostalih. I pored najbrojnijeg pravoslavnog naroda, Benjamin Kalaj, bečki poverenik za okupiranu Bosnu, po svaku cenu je nastojao da u Bosni i Hercegovini nametne hrvatsku latinicu i bosansko-zemaljski jezik, čemu se oštro suprotstavio Kočić.

Uporedo sa istupima u Bosanskom saboru, na kojima ukazuje na kvarenje srpskog jezika od strane vlasti i intelektualaca, on se zalaže za pravo Srba da koriste svoj jezik, koristeći i štampu da ukaže na zloupotrebe. U “Otadžbini” objavljuje tekst o jednom činovniku koji nije hteo da plati račun Srpkinji za učinjenu uslugu samo zato što je bio napisan ćirilicom. U Bosanskom saboru Kočić kaže: “Mi smo jedan narod, jedan nam je jezik, pa treba da bude i jedno pismo!”

Slika

Kada je jednom prilikom predsednik Bosanskog sabora rekao da je ostvarena apsolutna većina za predlog vlade, poslanik Kočić je iz svoje klupe dobacio: “Ne apsolutna, nego pokorna većina!” To je izazvalo aplauz poslanika.

Neposredno uoči pripreme za raspravu o agrarnom pitanju koje je bilo na štetu srpskog naroda, kao ostatak zakona iz Otomanske imperije, Kočić piše supruzi Milki: “Bosanski katolici hoće da nas sve uz pripomoć Turaka pohrvate, a Turci uz pomoć katolika hoće da kmeta i seljaka za vječita vremena zarobe.”

Znao je Kočić da sa svojim upadicama i primedbama bude veoma provokativan, izazivajući narodne poslanike koji su podržavali predloge Sabora. Zabeležen je primer kada je predsednik Bosanskog sabora rekao da je ostvarena apsolutna većina za predlog vlade, a Kočić je iz svoje klupe dobacio: “Ne apsolutna, nego pokorna većina!” To je izazvalo aplauz poslanika.

Brinući se o sudbini svoga naroda, preuzeo je preteško breme, postajući buntovnik i junak svoga vremena. Često je bio neshvaćen i proganjan, ne samo od austrougarske vlasti, već i od sarajevske i banjalučke čaršije, koja je više volela miran konformistički život nego rizične političke aktivnosti.

Petar Kočić nije bio samo snažna intelektualna ličnost, već je svojim izgledom i stasom privlačio pažnju gde god bi se pojavio, a Pero Slijepčević ga je ovako opisao: “Krupan i jak, velika oka, opuštena brka; hajdučina juče izašla iz bosanskih šuma, pa mu evropsko odelo stoji zategnuto i nenamešteno; a na ravnom visokom čelu, kao na kakvom žalu, još se beli vazdušna plima belih proplanaka. Kad progovori, kao da za njim planina progovori.”

Rastrzan i psihički slomljen, umro je od posledica neizlečive bolesti – progresivne paralize u 39. godini.

ZAPIS IZ DUŠEVNE BOLNICE

Zapis o boravku Petra Kočića u Petom odeljenju Duševne bolnice ostavio je pisar Milan Stojimirović Jovanović, koji je zabeležio:

“Njegovo normalno raspoloženje bila je neuka utučenost, izvestan unutrašnji mir, koji je pratila mala neizvesnost misli i mrzovolja; ali on nikada nije gubio izgled čoveka koji misli… Govoreći o čisto nacionalnim stvarima, on je tako reći rastao, preporođavao se, preobražavao se u drugog čoveka… Začas bi blesnule njegove oči, njegovo lice izgubilo bi onu užasnu opuštenost jedne duše bez volje i pokreta. Od jednog bolesnog, tihog, apatičnog čoveka postajao je opet jedan borac, političar, vođa. Njegove konstatacije bile bi opet skoro savršeno tačne, kao da beše sačuvao moć da prozre u suštinu političkih situacija kroz koje smo prolazili tih sudbonosnih dana. Izgledalo je tada da je u mozgu ovog čoveka sve paralisano sem toga centra, centra koji je određen da misli o otadžbini, ako ne o nekom većem društvu. Kočić je bio optimist, i to je godilo patriotskim duhovima pod ondašnjim pritiskom.”
Bio je poštovan i posebno negovan od strane tetka Mare. Voleo je hrizanteme, koje su rasle u dvorištu Doktorove kule.

SAHRANJEN SA SRPSKOM ŠAJKAČOM

Preminuli u Duševnoj bolnici sahranjivani su bez kovčega, ali po specijalnom naređenju upravnika, za Kočića je napravljen sanduk, a sveštenik Gavra Milošević sutradan je održao veliko opelo piscu i narodom tribunu. Zbog opravke kapele Kočićev leš bio je bačen u kupatilo.

„Oči mu behu poluotvorene, duge ruke raširene, prsti izduženi. Kraj njega je bio još jedan mrtvac. Prizor je bio krajnje uzbudljiv”, zapisaće hroničar Jovanović.
Na samrtnu postelju Kočićevi prijatelji iz bolnice slali su mu cveće, a na glavu “njemu Srbinu staviše srpsku šajkaču”, jer zbog zabrane okupacionih vlasti pogreba nije bilo. Neko mu je na noge stavio sobne cipele od crvenog platna. Tako je sahranjen veliki Srbin Petar Kočić i ne znajući da je njegova Srbija okupirana i da su narod i vojska doživeli albansku golgotu. Iza sebe je ostavio ćerku Dušicu i suprugu Milku, koja je umrla 1966. godine, pedeset godina nakon smrti svoga


ekspresnet

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Petar Kočić  |  Poslato: 10 Apr 2017, 20:44
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Petar Kočić

Pripovedač iz Banjaluke oženio se Milkom Vukmanović, najboljom drugaricom svoje sestre, i s njom proveo ceo život

Slika

Petar Kočić rođen je 1877. u selu Stričići kod Banjaluke, a pošto je iz gimnazije u Sarajevu izbačen zbog „srbovanja“, maturirao je u Beogradu. Filozofiju je učio u Beču, a po diplomiranju, 1904. godine, vratio se u Bosnu. Na Kočića se gledalo kao na jednog od najsmelijih podstrekača srpskog narodnog ponosa i propovednika društvene pravde. U to vreme izlaze mu i prve zbirke pripovedaka, među njima i najpoznatija „Jazavac pred sudom“.

Narod na prvom mestu

U Banjaluci se pisac, po povratku iz Beča, zaljubio u Milku Vukmanović, najbolju drugaricu svoje sestre Kristine. Svestan svog siromaštva i nesigurne budućnosti, piše joj:
„Ali treba i ovo da znaš: da ću ja možda po zatvorima i apsama provesti veći deo svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me; ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude. Ako voliš svoj narod i ako mu želiš bolju i lepšu budućnost, zagrli se sa mnom da se kroz cijeli svoj život za sirotinju borimo, jer smo i nas dvoje uboge sirote. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati…“

Venčali su se tajno, u jesen 1904. godine, sat vremena pre ponoći, a već u zoru su bili na putu ka Beogradu. Iako zaslužan nacionalni radnik, Petar jedva nalazi posao, i to čak u Skoplju, kao profesor jezika i književnosti u Srpskoj gimnaziji. Ali ne zadugo – zbog jednog članka u novinama dobija otkaz, pa se vraća u Sarajevo. Tu im se rodio sin Slobodan, ali će poživeti samo tri godine.

Od 1904. pa sve do smrti Petar Kočić biva hapšen, proterivan, kažnjavan. Većinu vremena je proveo na robiji u Zenici i Tuzli. Milka ga je obilazila, hrabrila i donosila mu hranu.

Platio cenu uverenja

Plaćao je bez roptanja cenu svojih političkih uverenja, ali plaćala je i porodica. U jednom pismu iz 1907. godine Kočić piše: „Coco, ti mene voliš, ja se ljutim na tebe i plačem, mnogo plačem. Ti mene možda za sve kriviš što se desilo sa mnom. Nije to sve moja krivica, jer je sve ovo moralo biti. Ja znam, ti se silno patiš i u sebi proklinješ mene, ali nemaš pravo.“

Takav život ostavio je posledice na njegovo zdravlje. Uoči Prvog svetskog rata u njegovom ponašaju primećeni su prvi znaci nervnog rastrojstva. Smešten je u beogradsku duševnu bolnicu 1914. godine, upravo kad mu se rodila ćerka Dušica. Umro je dve godine kasnije. U poslednji čas našli su nekakve platnene cipele i šajkaču, da ga ne sahrane bosog i gologlavog. Pošto je Beograd bio pod austrougarskom okupacijom, nije bilo pogrebne povorke. Samo je kočijaš iz bolnice izvezao sanduk.

Milka ga je nadživela čitavih pedeset godina, a da nikad nije pomišljala na ponovnu udaju.

Predvideo težak život

„Ali treba i ovo da znaš: da ću ja možda po zatvorima i apsama provesti veći deo svog života, jer ćemo mi svi đaci otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me; ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati…“, napisao je Kočić Milki.


opustisers

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Petar Kočić  |  Poslato: 10 Apr 2017, 20:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Besede o patriotskom radu

Demokratija je, zahvaljujući Skerliću i Cvijiću, ali i poretku zavedenom dolaskom kralja Petra Karađorđevića na vlast 1903, zaista postala ključni sastojak srpske nacionalne ideje

Slika
Petar Kočić (faksimil rukopisa)

CVIJIĆEVE i Skerlićeve nacionalne, demokratske, preporoditeljske ideje imale su snažan odjek i van Srbije. Risto Radulović, jedan od najznačajnijih publicista i ideologa među Srbima Bosne i Hercegovine, spretno se dovijao pred austrougarskom cenzurom, koja je pokušavala da ga spreči da u svom listu "Narod", u Mostaru, objavi Cvijićevu besedu "O nacionalnom radu". Radulović je i sam bio bivši socijalista, koji se okrenuo demokratiji i nacionalnoj ideji; pisao je da su njegovoj političkoj grupi, koja se okupljala oko "Naroda", od svih stranaka u Srbiji, najbliži bili "samostalci". U njegovim tekstovima mogli su se pronaći svi motivi koji se nalaze kod Cvijića i Skerlića. Opširno je opisivao moralnu krizu i isticao nužnost preporoda, koji je trebalo da dođe od nove generacije intelektualaca; zahtevao je da se stranačke strasti podrede "nacionalnom radu"; do buđenja nacionalne svesti trebalo je stići "prosvećivanjem, narodnim i ekonomskim podizanjem". U njegovom tumačenju, srpski nacionalizam imao je izrazito demokratsku boju. Radulović je tvrdio da je za izlazak iz krize postojao samo jedan put: "On se zove nacionalizam i demokratija. Mi stoga ne možemo imati druge zastave nego nacionalno-demokratsku, nikakvog drugog imena nego nacionalno-demokratsko".

MOTIVI moralne krize starijih naraštaja i pozvanja novih, mladih ljudi da preporode naciju još su prisutniji u tekstovima Vladimira Gaćinovića, glavnog ideologa najmlađe generacije srpskih intelektualaca, studenata i srednjoškolaca iz Bosne i Hercegovine. Među mladobosancima je naročito Skerlić imao ogroman autoritet, njima je, uglavnom, i posvetio tekst "Novi omladinski listovi i naš novi naraštaj". Ovi mladi pobunjenici protiv austrougarske kolonijalne i feudalne vlasti nisu, međutim, imali dovoljno strpljenja za Skerlićev i Cvijićev akademski i demokratski reformizam. Između "vaspitanja i revolucije", kako je to govorio Skerlić, kolebali su se, istina, čak i Bogdan Žerajić, potonji atentator na generala Varešanina (1910) i sam Vladimir Gaćinović. Njihov nacionalizam imao je, ipak, izrazitije primese socijalizma i anarhizma; umesto evolucije i oplemenjivanja naravi kroz književnost, suočeni sa kmetstvom i katoličkim prozelitizmom, sa aneksijom Bosne i Hercegovine (1908), Veleizdajničkim procesom Srbima u Zagrebu (1909) i ukidanjem svih srpskih organizacija u "iznimnim merama" generala Poćoreka (1913), opredelili su se za revoluciju i atentate. Gavrilo Princip je, kada ga je sudija pitao za njegove motive, izričito naveo ponižavanje seljaka, Veleizdajnički proces i "iznimne mere".

MLADOBOSANCI O SRBIJI
MAJKA Gavrila Principa sećala se da joj je sin, prilikom poslednje posete rodnom Obljaju, u januaru 1914, "pričao duge priče o Srbiji, o srpskom demokratizmu, o jednakosti, o kralju Petru, o parlamentu, o tome da zemlja pripada seljacima, o srpskim pobedama, itd". Dimitrije Mitrinović, koji se među mladobosancima jedini po uticaju mogao meriti sa Gaćinovićem, u svom političkom programu, koji je i Princip prihvatio, sasvim u Skerlićevom i Cvijićevom duhu, zagovarao je "filosofiju nacionalizma" i "radikalnu demokratiju".
NAROČITO su snažno odjeknula hapšenja i stradanja Petra Kočića. Vođa političke grupe oko banjalučke "Otadžbine", Kočić je bio sav u idejama društvene pravde, dostojanstva malih ljudi, Cvijićevog "najbednijeg seljaka" koji "saznaje za svoja prava" i "stupa u konflikt s vlastima". Skerlić je ovako opisivao Kočićeve političke ideje: "Njegov borbeni nacionalizam ima široku socijalnu osnovicu, on je smeo i buntovan duh, i njegova ljubav prema seljaku nije sentimentalnost i saučešće starih, no širok, buntovan duh modernih". Prvi objavljeni radovi Vladimira Gaćinovića bili su oduševljeni prikazi Kočićevih pripovedaka, sasvim u duhu Skerlićevih ideja.

RISTO Radulović se, ipak, povremeno kolebao u svom demokratizmu; za razliku od Petra Kočića i mladobosanaca, potcenjivao je pamet "seljačkih masa", zahtevao je više opreznosti, "više nacionalnog egoizma" u odnosu Srba prema hrvatskom nacionalnom pokretu. U poređenju sa Cvijićem i Skerlićem, čiji je nacionalizam s vremenom dobijao sve izrazitiju jugoslovensku boju, Hercegovci Radulović i Gaćinović zadržali su izrazitiji srpski stav.

DEMOKRATIJA je, zahvaljujući Skerliću i Cvijiću, ali i demokratskom poretku zavedenom dolaskom kralja Petra Karađorđevića na vlast 1903, zaista postala ključni sastojak srpske nacionalne ideje. S prelaskom Drine Srbi iz Bosne i Hercegovine prelazili su iz kolonijalnog, feudalnog, policijskog poretka u nacionalnu državu, u kojoj su vladali demokratija i parlamentarizam, i u egalitarističko društvo slobodnih seljaka, sa gotovo opštim pravom glasa. Cvijić je na svojim putovanjima uočio da je "pored jakog nacionalnog osećanja i kulture", upravo u tome bila privlačnost Srbije za Srbe iz okolnih zemalja.

RATKO Parežanin, odbegli đak mostarske gimnazije, koji je u Beogradu delio stan sa Gavrilom Principom i Trifkom Grabežom, sećao se kasnije da su on i njegovi prijatelji brzo primetili da su u Beogradu ljudi "koračali uzdignute glave", da su "po kavanama glasno razgovarali i smejali se" i da su tu za istim stolom sedeli "oficiri sa običnim građanima, seljaci u narodnoj nošnji i opancima sa gospodom, sa visokom činovnicima, narodnim poslanicima, čak i sa ministrima. To nam je izgledalo čudno, ali nam je i imponovalo - tako se nešto nije moglo ni zamisliti u Mostaru, Sarajevu i drugde u okviru Austrougarske."

JOVAN Đonović, jedan od crnogorskih studenata u tadašnjem Beogradu, ovako je opisivao Srbiju iz doba 1903-1914: "Srbija je pre rata bila atrakciona tačka za sve Srbe i Jugoslovene svojim slobodama i svojom demokratijom. Novom režimu u Srbiji nije bila potrebna nikakva naročita propaganda među Jugoslovenima. Najveća propaganda bile su njene slobode i njena demokratija". Mnogo više od mladobosanaca, crnogorska "Omladina", kako je sama sebe zvala, uticala je na političke prilike u svojoj zemlji. Tamo se, sa objavom Ustava 1905, pokrenuo i stranački život. I crnogorska Narodna stranka je u svom programu spajala nacionalizam i demokratiju; ona je zahtevala približavanje Srbiji i zajednički rad na nacionalnom ujedinjenju. Prava narodna stranka pokušavala je, nasuprot većini glasača i poslanika u skupštini, da odbrani ličnu vlast i dinastičke interese knjaza Nikole Petrovića.

BEOGRADSKA i petrogradska crnogorska omladina sledila je, uglavnom, Narodnu stranku, pri čemu je od nje bila znatno radikalnija. "Demokratija postaje konzervativna tamo gde ima šta čuvati. Ali, tamo gde je nasleđe rđavo, postaje revolucionarnom. Nasleđe crnogorske demokratske misli bilo je takvo da se nije imalo šta čuvati" - pisao je Đonović. Radikalizaciji omladine doprineli su progoni kojima ih je podvrgao knjaz Nikola; politički procesi i represija proširili su se i na Narodnu stranku u vreme Bombaške (1907) i Kolašinske afere (1909). I crnogorski studenti su, kako kaže Đonović, u Srbiji za nesporan autoritet priznavali samo Jovana Skerlića, najbliži su bili Samostalnoj radikalnoj stranci. U prisnim odnosima bili su sa Ljubomirom Davidovićem, koji je od 1912. bio vođa samostalaca, dok sa Pašićevim starim radikalima nisu imali skoro nikakve dodire.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Petar Kočić  |  Poslato: 10 Apr 2017, 20:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Težak

Age nam se i bezi propiše i prozliše, carevina udari teške namete, a popovi nakriviše naero kamilavke i udariše u stranu... od naroda. I vjera nam posrnu.Zamrznu svijet sam na se

Slika
Заједничка фотографија из 1906. године - цела породица и - крава

Bolujem i kopnim u grkom čemeru i nemaštini ljutoj otkad znam za se. Bolan sam, prebolan, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, a onako posigurno ne znam šta mi je, šta me boli. Samo ošjećam da je boljka moja velika, i Bog dragi zna, ima li joj lijeka i iladža. Snaga mi je sva utrnula i vredovna, a duša prazna, suva i iscijeđena ko iscijeđeni limun sa mora.

Radim i mučim se ko teški pokajnik od rane zore do mrklog mraka; sa zvijezdom, štono vele, padam, sa zvijezdom ustajem.

U proljeće, gaveljajući, gladan i suvotan, po vrletima za plugom i natapajući svaku brazdu suzom i znojem, molim se dobrom i premilosnom Bogu za rod i berićet. Preko ljeta mi se okravi smrznuta duša, i ja drkćem i strepim ko jasikovo lišće nad njivama svojim, a pod jesen, kad sve sradim u znoju i u suvo zgrnem, nemilosno navali i ala i vrana na trud moj i krvavu muku moju. Duša mi tada pocmili-procmili ko guja u procijepu, pred očima mi nešto zamagli i u ušima zazuji. Ali, dok se obazrem na, nu svoju gladnu i golu maksumčad, trgnem se, snaga mi obamre, i samo uzdanem, proklinjući život svoj, mater svoju i utrobu njezinu grešnu...

Tako trajem život i dane, i trajaću do motike kakva je prava pod ovom novom upravom i sudanijom.

Svak se diže, svak traži neku pravu: i pop i kaluđer, i beg i aga, i gazda i zanačija, a carevina, saprele je muke naše na Strašnom Sudu, svakom po nešto dodaje i pruža. Samo mi, težaci, zaboravljeni i zabačeni, polagano venemo, trunemo i u mukama izdišemo.
U stari zeman, za turskog suda i turske, da kažemo, sudanije, moglo se nekako živkariti i prometati. Bože mi prosti, i Bog je bolje davo. Berićeta je bilo u svačem... svačeg ja bilo u izobilju. Svijet je asli bio punijeg i sitijeg srca. Aga je ostavljo, carevina nije pregonila ni svaku brezposlicu uzbijala. Bilo je za nas, da reknemo težake, i prave veće. Ako je đekad težaku i bilo krivo u čaršiji i na sudu, bilo je krivo i čaršiliji na selu i planini, đe kosovica sudi, pa se to nekako isporavljalo i vezalo jedno s drugim...

Kažem ti, rođeno moje, moglo se lijepo živkariti i deverati, a otkad zastupi ova prokleta i crna ukopacija, nalet je bilo, sve nas u crno zavi. Bijeli nekakvi ljudi u crnoj ođeći i crnim škrljacima razmilješe se ko mravi po zemlji našoj i otrovaše nam i zemlju i život... Ljetina nam poče izdavati, sermija propadati, a u ljude uđe nekakvo prokletstvo i nevjerluk.

Age nam se i bezi propiše i prozliše, carevina udari teške namete, a popovi nakriviše naero kamilavke i udariše u stranu... od naroda. I vjera nam posrnu.

Zamrznu svijet sam na se. Sve ti je to oštro, nabusito; niđe meke ni slatke riječi. I ljubav se i ono lijepo poštenje starinsko zabaci, izgubi, ko da ga nikad nije ni bilo...

Svakom je dokundisala ova crna ukopacija i crna sudanija. Svak se diže, svak traži neku pravu: i pop i kaluđer, i beg i aga, i gazda i zanačija, a carevina, saprele je muke naše na Strašnom Sudu, svakom po nešto dodaje i pruža. Samo mi, težaci, zaboravljeni i zabačeni, polagano venemo, trunemo i u mukama izdišemo. I mi smo se poimali da ustanemo, da zajaučemo, ali nas uvijek izda snaga i jezik nam ce potkrati, i nad nami se jopet sklopi crni mrak i muk. Zloba nas je izjela, nemaština satrla, golema nepravda ubila, pa kunjamo ko metiljava marva. Slabi smo, nemoćni smo, neumjetni smo.

Za turske sudanije bilo je u nas i pametni’ ljudi slobodna srca. Mnogi su pašama i vezirima na divan izlazili i umjeli su mudro i slobodno eglendisati. Kad zastupi Ustraja, mi se asli prestravismo i razbismo ko krdo ovaca kad ga kurjaci pognaju. Izgubismo srce, a izgubismo i pamet. Jezik nam se zaveza, pa ne umijemo ni dvije unakrst probešjediti. Ljudi koji su nekad s pašama i vezirima na divanu vodili mudre i duboke eglene, danas tim ljudma zastaje riječ u grlu kad počnu bešjediti dolje u sudu s onim golobradim vuzletom, na kome sve trepti i cepti od grdnog švapskog vitmiluka i rospiluka.

Sudi mi, kažem ja, po pravdi božjoj i ljudskoj. – He sudi se, veli, u našeg cara po pravdi već po paligrapu. Kad bi on sudio po pravdi ne bi tolike stotine godina vlado nad devetnest mileta i sedam, osam vjera i zakona! – Na te bešjede meni se jezik zaveže, pa ni makac. Vidim, istinu govori, i onako je, drukčije ne mere biti.

Tako ti je to i na sudu i na putu. Odasvuda nas bije mraz i led, i mi venemo i propadamo ko pozni ušjevi od studeni.

Slijepi smo kod očiju, ludi i blentavi kod pameti, a okovani bez sindžira.

Šta da ti, brate si moj slatki i medeno ljeto moje, duljim i nabrajam! Toliko ti još kažem da je naše težačko življenje samo jedna, štono vele, duga tužbalica jada i čemera, patnje sinje i nevolja ljute.


Autor: Petar Kočić

(Politika, 24. aprila 1907. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 74 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker