Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 14:53


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 24 Maj 2013, 21:06
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
PISAC SMEHA BRANISLAV NUŠIĆ

Za Nušića se znalo reći da je zabavljač pozorišne publike, i da je kroz svoja dela ukazivao na razlike između humora i satire

Slika

Branislav Nušić je bio pisac romana, drama, priča i eseja, i začetnik retorike u Srbiji. Takođe je radio i kao novinar i diplomata. Iako je prevashodno dramski pisac, Nušićevo prozno delo obimnije je od dela mnogih pisaca koji su isključivo pisali prozu. Njegovi članci, izjave, intervjui i predavanja kada bi se sakupili ispunili bi više knjiga nego celokupni opus mnogih pisaca. Nasuprot publici koja mu je bila skoro uvek naklonjena, kritika je prema njemu bila veoma stroga, i često nepravedna, kao da je bila ljubomorna na veliku popularnost koja je po pravilu zagovorala kulturna i moralna stanovišta, bez razumevanja za njegovu književnu poziciju i njegovo prilagođavanje publici. Zbog toga je Nušićevo delo u najvećoj meri nastajalo u znaku kontroverze između publike i kritike.

Posle njegove smrti ostao je impozantan književni opus: komedije, drame u užem smislu, istorijske i savremene, romani, pripovetke, autobiografske knjige, putopisi, etnografski spisi, novinski članci, predavanje, itd.

Nušić je rođen 8. oktobra u Beogradu kao Alkibijad Nuša u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice Nuše. Njegov otac bio je ugledni trgovac koji je ubrzo posle Nušićevog rođenja izgubio bogatstvo koje je stekao prodavajući žito. Porodica se posle toga preselila u Smederevo, gde je proveo svoje detinjstvo i pohađao osnovnu školu i prve dve godine gimnazije. Poslednje dve godine gimnazije i maturu završio je u Beogradu. Kad je napunio 18 godina zakonski je promenio svoje ime u Branislav Nušić.

Život i drama


Još za vreme studiranja i u toku diplomatske službe piše čitav niz pozorišnih dela, komedija i drama: „Narodni poslanik“, „Sumnjivo lice“ (1888), „Protekcija“ (1889), „Prva parnica“ (1897), „Običan čovek“ (1899), „Ljiljan“ i „Omorika“, od kojih su dve prve i najbolje zbog svoje otvorenosti i satiričnosti ostale neprikazane sve do 1896, odnosno 1923. godine. Istovremeno sa pozorišnim radom sarađuje u mnogim listovima i časopisima i objavljuje „Pripovetke jednog kaplara“ (1886), i putopise: „Kraj obala Ohridskog jezera“ (1894), „S Kosova na sinje more“ (1894) i zbirku pripovedaka „Ramazanske večeri“ 1898. godine. Komedija u tri čina „Narodni poslanik“ bila je prvi veći dramski rad napisan 1883. godine. Pre nego što je prikazana znao je da je čita u kući Jovana Ilića Vojislavu i Dragutinu Iliću, kao i Vladimiru Jovanoviću i Kosti Arsenijeviću. U tom periodu pokušavao je da beogradsko Narodno pozorište izvede to delo, međutim, bio je neuspešan u nameri, prvenstveno zbog stanja u državi i režima.

Slika

Tek 1896. godine, u vreme kada politička opozicija jača, „Narodni poslanik“ počinje da se igra u Narodnom pozorištu. Nušić se prikazivanjem „poslanika“ proslavlja kao pisac. Ipak, kako je sudbina pisca opredeljenog za kritički sud, za gorku komediju i satiru, oduvek bila u milosti i nemilosti vladara, tako je sudbina ovog pisca i te komedije dopala volje Aleksandra Obrenovića, pa je tako „Narodni poslanik“ osporen kao „ruganje borcima za parlamentarizam“.

Iako ga neuspeh nije obeshrabrio, na neko vreme ostavio je pisanje. S jedne strane da bi završio pravne studije, a i zbog učešća u srpsko-bugarskom ratu. Doživljaje iz rata opisao je u zapaženim pripovetkama „Pripovetke jednog kaplara“, u kojima je došlo do izražaja njegovo iskreno čovekoljublje. Njegovo protivrežimsko osećanje samo se pojačalo, i on 1887. godine piše drugu, takođe satiričnu, komediju „Sumnjivo lice“, u kojoj još oštrije osuđuje režim, i u čijem se tekstu više puta pominje dinastija. „I to ne baš uvek dovoljno pažljivo i ne onim lojalnim tonom kakav je toj reči pripadao u doba kada je komad pisan“, kako je sam autor okarakterisao delo.

Naravno, zbog toga ni ta komedija nije primljena za prikazivanje u pozorištu. Po priznanju samog Nušića, pisana je pod direktnim uticajem Gogoljevog „Revizora“. Na originalnom rukopisu, tvrdi pisac, nije stajalo uobičajeno komedija u dva čina, već „gogoljijada u dva čina“. Ali, uzevši od Gogolja osnovnu ideju, Nušić je ipak stvorio originalno i snažno umetničko delo, čvrsto vezano za domaće prilike. I kao što je Gogolj u „Revizoru“ nepoštedno žigosao celokupnu gubernijsku birokratiju, tako je i Nušić zahvatio jezgro upravne vlasti jednog pograničnog sreza – sreskog kapetana i niže policijsko činovništvo ismevajući preko njih ne samo provincijsku birokratiju nego i čitav sistem upravne vlasti u tadašnjoj obrenovićevskoj Srbiji.

Kada je 1893. godine na mestu upravnika Narodnog pozorišta Šapčanina smenio Nikola Petrović, Nušić je ponovo ponudio „Sumnjivo lice“. S obzirom na to da je Petrović bio istaknuti član Napredne stranke, koja se zalagala za slobodu javnog izražavanja, čime je udahnula svež dah celokupnom društvu, koje se iznenada pokrenulo i živnulo, Nušić je očekivao da će njegova komedija naići na bolji prijem nego kod prethodnog upravnika. Petrović je bio oduševljen, pričao je Nušiću kako se po ceo dan smejao sećajući se pojedinih delova, ali ga je takođe posavetovao da svoje delo spali. „Znate, ne volim da se nađe u mojoj fioci, mator sam da idem u apsu“.

„Čitaocima ne može biti poznato osećanje mladog pisca kad pođe da čuje sudbinu svoga komada... Jedno neodređeno i nejasno uzbuđenje nosilo me je uz mnogobrojne stepenike u Narodnom pozorištu, u kancelariju upravnikovu, koja je tada bila gore, pod krovom, iza današnje treće galerije. Ja sam, preskačući po tri stepenika, zamišljao svoj komad već podeljen, video sam već probe, mnogobrojne probe, glavnu probu, video sam publiku u ložama i parteru i očekivao sam sa strepnjom da se da prvi znak i da se digne zavesa. Sve sam ja to preživeo penjući se uz sto i dvadeset i sedam stepenika, koliko ih je upravo bilo odozdo pa do upravnikovih vrata. Ovaj tačan broj stepenika su utvrdili zajedničkom saradnjom mladi i beznadežni pisci“, rekao je Nušić.

Slika

Bio je i diplomata. Postavljen je na čelo srpskog konzulata u Prištini za vreme turske vladavine, zatim za načelnika Bitoljskog okruga. Najduže je službovao kao upravnik pozorišta u Beogradu, Skoplju, Novom Sadu, Sarajevu. Bio je prvi načelnik Umetničkog odeljenja u jugoslovenskom Ministarstvu prosvete. Svoje rodoljublje Nušić je pokazao više puta. Kada se Beograd 1908. godine usprotivio aneksiji Bosne i Hercegovine, stao je na čelo patriotskih demonstracija i gotovo preko noći napisao komad „Hadži Loja“, koji je tih dana bio izvođen širom zemlje, kako bi se izrazila moralna podrška narodu Bosne i Hercegovine protiv okupacije tuđina. Kruna Nušićevog patriotizma leži u činjenici da je 1915. godine prešao Albaniju i dospeo na Krf.

Oprobao se i kao novinar, pišući za „Politiku“ pod pseudonimom Ben Akiba tekstove koji su mu doneli veoma veliku popularnost. Uređivao je više listova, među kojima su bili: „Zvezda“, „Beogradske novine“, „Straža“, „Dnevnik“, „Brka“, „Ćosa“, „Satira“, „Srpski jug“, „Pozorišni list“.

Odabir karaktera

„Gospođa ministarka“ bila je prva iz niza komedija koje je napisao u poslednjoj deceniji svoga života. Napisana je 1929. godine, i po fabuli i predmetu radnje, po likovima i njihovim karakteristikama svakako je mogla da se priključi komedijama iz predratnog perioda. U njoj se samo na momente javljaju elementi savremenog života. U toj komediji, gde je naizmenično isprepletana šala i satira različitog stepena, dominira lik priproste gospođe Živke, koja postavši gospođa ministarka gubi ravnotežu i doživljava najrazličitije preobražaje.

Ta situacija pružila je Nušiću izobilje materijala da u karikaturi predstavi porodični i društveni život ministarskih žena koje u težnji da se uzdignu do gospodstva postaju komične. Prikazujući patrijahalnu primitivnost tih ljudi iz „viših krugova“, Nušić je ujedno i satiričar. On je vrlo dobro zapazio i naznačio izvitoperene, nastrane prohteve kod njih, tako karakteristične za malograđane i skorojeviće. Prikazujući celu „ministarsku porodicu“, dao je komediji šire obeležje jer svi elementi iz kojih je satkana ova komedija uzeti su neposredno iz života, iz društvene i političke stvarnosti predratne i posleratne Srbije.

Znao je da odabere one karaktere koji najbolje oslikavaju sredinu iz koje dolaze. Pored toga, koristeći se karakterističnostima glumaca, on se dodatno pomagao u oblikovanju likova, čineći ih tako ukorenjenijim i realističnijim. Tako je lik Jovanče Micića formirao prema tada popularnom komičaru Iliji Stanojeviću, lik Živke kreirao je prema čuvenoj glumici Žanki Stokić, a lik Tome stvoren je prema Savi Todoroviću. Nušić je nalazio u tim glumcima ono što je kod njih najistaknutije i davao im u svojim komedijama upravo onakve karaktere u kojima će njihove osobine i talenat naći svoj najpotpuniji izraz.

Ostaće upamćen kao vrhunski komediograf koji je u svojim delima oslikao sve mane društva u kojem je živeo. U nekim bitnim segmentima nije sledio tradiciju starijih pisaca, njegova Srbija nije seljačka već građanska i birokratska. Iako je u skoro svakom njegovom delu porodica centar zbivanja, ona nije toliko okrenuta prošlosti, ona se bavi sadašnjošću i praktičnim pitanjima. Dve centalne teme, sile koje pokreću njegove likove su vlast i novac. „Narodni poslanik“, „Sumnjivo lice“, „Pokojnik“, „Ožalošćena porodica“, „Gospođa ministarka“... i danas se nalaze na redovnom repertoaru pozorišta. Iako se trudio da postane ozbiljni dramski pisac, baveći se tragičnim i velikim temama, njegov genije krio se na drugoj strani. I na njegovom primeru još jednom vidimo kako se životni i lični smisao ne moraju poklapati.

Umro je 19. januara 1938. godine u Beogradu u 74. godini života.

Obeležene 83 godine „Gospođe ministarke“
U Narodnom pozorištu u Beogradu 25. maja 1929. godine izvedena je premijera predstave „Gospođa ministarka“. Reditelj predstave bio je Vitomir Bogić, a scenograf Ananije Verbicki. Glavnu ulogu tumačila je Žanka Stokić, kojoj je Nušić unapred namenio ulogu. Tu komediju počeo je da piše pred početak Prvog svetskog rata, ali je rukopis izgubljen. Kasnije, 1929. godine, Nušić se setio nedovršene komedije i počeo da je piše ponovo. Posle svega devet proba, premijera je odigrana 25. maja 1929. godine, i doživela veličanstven uspeh kod publike. Međutim, kritičari nisu bili zadovoljni. Nušiću su prebacili prizemnost i neinventnost. Na takvu kritiku publika se nije obazirala. Predstava je oborila sve do tada poznate rekorde, 50. predstavu „Ministarka“ je proslavila pre prvog rođendana, a za 13 sezona odigrana je 200 puta, a više od 150 puta Živka je bila Žanka Stokić. U njenoj senci tu ulogu je igrala i Jovanka Jovanović Dvorniković. Odmah posle oslobođenja „Gospođa ministarka“ je obnovljena 10. oktobra 1945. godine, ali u režiji Dragoljuba Gošića. U režiji Olivera Frljića premijerno je izvedena 22. septembra ove godine u pozorištu „Kerempuh“ u Zagrebu, a specifična je po tome što je igrana na srpskom uz titl s prevodom na hrvatski jezik.


Akter

_________________
Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 16 Sep 2013, 12:58
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Kad bi znala, dilber Stano


Kad bi znala, dilber Stano,
kolika je ljubav moja,
koliko me plamom peku
ta dva carna oka tvoja.

Kad bi znala, dilber Stano,
moje bole, moje jade,
koliko bi usta tvoja
mogla zivot da zaslade!

Kad bi znala, ti bi meni
rad sevapa ljubav dala,
te ljubavlju, k'o melemom
ove jade izvidala.

Slika

♫ Ljubivoje Vidosavljević


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 22 Feb 2014, 16:54
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Alkibijad Nuša i nekada i sada


Slika


Izgleda da u Srbiji malograđanština i danas caruje, a onaj mali broj ljudi koji se dočepa vlasti kao da izgubi kriterijume ljudskog ponašanja. Nušić je sebi obezbedio mesto i u budućnosti.

U prkos sopstvenoj želji „da se to ne desi baš u zimu, pa da se svet smrzava zbog njega“, na Bogojavljenje, 19. januara 1938. godine, preminuo je Branislav Nušić, srpski književnik, komediograf, pisac romana, drama, priča i eseja, začetnik retorike u Srbiji, novinar, diplomata, fotograf–amater i član Srpske kraljevske akademije.
Svoju životnu burlesku započeo je 8/20. oktobra 1864. u Beogradu, u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice, sa imenom Alkibijad Nuša. Svestan vremena i prostora u kom živi, ime zakonski menja u Branislav Nušić, kada je napunio 18 godina. Interesovanje za teatar i dramu pokazao je veoma rano – kao student, glumio je u Omladinskom pozorištu, a prvu komediju Narodni poslanik napisao je kada je imao 20 godina. U Novom beogradskom dnevniku 1887. objavio je pesmu „Dva raba“ i, iako je nasmejao čaršiju i rasprodao ceo tiraž časopisa, za sebe je zaradio dve godine zatvora. Tamnovanje je započeo u samici, sa Biblijom kao jedinom lektirom, a završio ga napisanom komedijom Protekcija. Pošto drugačije nije mogao doći do zaposlenja, odrekao se svojih antirežimskih ideja i dobio posao u Ministarstvu inostranih dela, prvo kao pisar i prevodilac, a kasnije kao vicekonzul i konzul u Prištini, Skoplju, Bitolju i Solunu. Od opozicionara postao je čovek režima, a to mu ondašnja napredna kritika nije mogla oprostiti. Po izlasku iz diplomatije, obavljao je razne poslove, skoro ih je nemoguće sve nabrojati. Nikako se nije mogao zadržati na jednom mestu, stalno je menjao i mesto boravka i posao. Možda je takav način življenja doprineo da bolje upozna i sagleda malograđanski mentalitet, kao i zlo koje donese vlast i novac. Najteža godina u njegovom životu bila je 1915, kada je na bojištu izgubio sina i sa vojskom napustio zemlju. Do kraja Prvog svetskog rata boravio je u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj kao emigrant. Romanom Devetstopetnaesta pokušao je da dočara užase rata i veliku narodnu tragediju, a ličnu tugu lečio je pisanjem drama sa istorijskom tematikom. Deset godina kasnije vratio se humoru i satiri (mada on za sebe nije govorio da je satiričar) i napisao komedije Gospođa ministarka, Dr, Mister Dolar, Pokojnik, Ožalošćena porodica. I pored toga što u njima oslikava društvenu komediju svog vremena, one su i danas veoma aktuelne. Izgleda da u Srbiji malograđanština i dalje caruje, a onaj mali broj ljudi koji se dočepa vlasti kao da izgubi kriterijume ljudskog ponašanja. Nušić je sebi obezbedio mesto i u budućnosti.
U Smederevu, gradu u kom je proveo detinjstvo, 1984. godine pokrenut je festival „Nušićevi dani“ sa ciljem popularizacije njegovog dela. Ustanovljena je i nagrada „Branislav Nušić“ za najbolji dramski tekst, a od 1990. dodeljuje se i „Nušićeva nagrada za životno delo glumcu komičaru“. Ove godine, 19. januara, Udruženje dramskih pisaca Srbije održalo je pomen povodom 75. godišnjice smrti Branislava Nušića. Pomen je služio protojerej–stavrofor profesor dr Dimitrije Kalezić. O životu i radu ovog velikog pisca govorili su ministar kulture Bratislav Petković, predsednik Udruženja dramskih pisaca Miladin Ševarlić, dobitnik nagrade „Branislav Nušić“, dramski pisac Vojislav Savić, pesnik Mirko Magarašević, teatrolog Raško V. Jovanović i generalni sekretar Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, Živorad Ajdačić.
Kao i svake godine „svet se smrzavao zbog njega“, dragovoljno i sa pijetetom čuvajući uspomenu na najduhovitijeg čoveka Balkana.


Svetlana Novičić
Povodom 75. godišnjice smrti Branislava Nušića


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 12 Apr 2014, 19:44
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Kako se u Srbiji nekada slavio rođendan Branislava Nušića

Kako je Srbija pre devedeset godina proslavila jubilarni rođendan Branislava Nušića. Slavljeniku su pripali i darovi: od Jugoslovenskog novinskog društva dobio je srebrnu palmu i pehar, od Lekarskog udruženja - zlatno pero, a od nepoznate dame - "katanac za usta", da o ženama više ništa ružno ne govori

Slika

PREMIJERA novog komada Dušana Kovačevića "Rođendan gospodina Nušića" pre dva dana u Zvezdara teatru, posveta je velikog savremenog komediografa svom prethodniku i deo našeg, (još uvek) veoma skromnog obeležavanja jubileja: sto pedeset godina od rođenja Branislava Nušića.

Koliko današnji jubilej prolazi tiho i neupadljivo, toliko je piščev šezdeseti rođendan (inače tema Kovačevićevog komada), ne samo u Beogradu - bio bleštava državna i kulturna proslava! Kako je izvestilo "Vreme", tog 6. novembra 1924. godine, od ranog jutra raznosači depeša obijali su noge Miletinom ulicom da slavljeniku predaju telegrame i čestitke, a "manifestacije javne prevazišle su svekolika očekivanja" jer, kako se verovalo, "otpočela je nova era u životu naših književnika i umetnosti uopšte", shvaćena kao prilika da se kaže "jedno veliko, iskreno, javno hvala"...

Svečanost je počela na Univerzitetu, tačno u 10 časova. Govornicima je bilo dopušteno da se obrate skupu s najviše sto reči. Ređali su se mnogobrojni govornici, ali je, po našem "običaju", izostao predstavnik Udruženja književnika Marko Car, koji je s Nušićem bio u sukobu i "nije umeo da izvede elegantan gest i ipak govori već, jednostavno, nije došao". U prvom redu sedeo je slavljenik s porodicom, pored njega ministar prosvete Korošec, načelnik Umetničkog odeljenja Branko Šenoa i admiral Prica.

Obraćanje skupu počeo je Pavle Jurišić, koji je u ime Narodne odbrane govorio o Nušićevim patriotskim zaslugama u vreme aneksione krize, potom su se smenjivali predstavnici Matice srpske, pevačkih društava iz cele zemlje, Društva knjeginje Ljubice, Kola sestara, a "veselu senzaciju" izazvala je Simka Jovanović koja mu se obratila u ime - tašti.


TELEGRAMI

DESETAK dana pre piščevog rođendana mnoge svetske agencije javile su da u Beogradu, veliki srpski komediograf Branislav Nušić, proslavlja jubilej. Prva depeša stigla je od ruskog kneza Sumbatova Južina (piščevog pobratima iz 1901. godine), potom i od Roberta Braka iz Napulja, italijanskog književnika i narodnog poslanika. Pismom se oglasio iz Minhena i Hajnrih Man, kao i Žemije, slavni pariski glumac i direktor pozorišta "Odeon". Nemački pisac Roda-Roda poslao je telegram iz Portugalije, a čestitke su uputili i Glumačko udruženje iz Pešte, uredništvo lista "Kurijer Poznanjski", redakcija časopisa "Zlatorog" iz Sofije, bugarski ministar prosvete i tamošnje Narodno pozorište, predsednik srpske Narodne skupštine Ljuba Jovanović, a iz Bogatića je stigao posebno dirljiv telegram s potpisom ćerke Janka Veselinovića...

Oglasili su se i predstavnice žena iz Hrvatske, maturanti, Udruženje glumaca, delegati iz Češke... I sve se završilo brzo, za sat, a da jubilar nije uzimao reč. Budući da je piščevom zaslugom osnovano Društvo dama za negovanje umetnosti, proslava se nastavila na čaju kod Cvijete Zuzorić u "Palasu", gde se okupio sav otmeni, književni i snobovski Beograd. Omiljena glumica Žanka Stokić izvela je monolog "Nušić i žene", skeč je odigrala i Desa Dugalić s gospodinom Gošićem, Rogovska je otpevala Hristićevu "Elegiju", dok ju je kompozitor diskretno pratio na klaviru. Od Cvijete Zuzorić slavljenik je dobio album s potpisima beogradskih književnika, a na sam rođendan stigla su mu i odlikovanja: Karađorđeva zvezda i Počasna medalja "Stanković".

U popodnevnim časovima nastavljena je proslava u Narodnom pozorištu. Prvo, s nastupom učenika glumačke i baletske škole, a uveče se na istom mestu održala gala svečanost. Novinar "Vremena" zabeležio je da "elegantnijeg i otmenijeg sveta nikada nije bilo na jubilarnim predstavama, kojih je, slava Bogu, bilo poslednjih godina". U dvorskoj loži pojavila se i kraljica Marija, u pratnji dvorske dame, gospođe Hadžić.

"Svečano je izgledala i sama scena, udešena u zelenilu, u zastorima, u trobojnim, diskretnim sijalicama", sa koje se prepunom gledalištu prvo obratio upravnik Milan Predić, upućujući reči zahvalnosti Nušiću za sve što je učinio za teatar. Usledio je zanimljiv i neuobičajen prolog sa senima pokojnika: beogradski glumci pojavili su se na sceni kao Joakim Vujić, Sterija, Kosta Trifković, Matija Ban, Laza Kostić, Đura Jakšić, Milorad Šapčanin, Svetozar Ćorović, Janko Veselinović - i "svi su oni mrtvi slavili svog učenika i druga u nekoliko reči, sasvim u svom stilu". Na kraju im je prišao i sam slavljenik i uzbuđen, klanjajući se, rekao da je samo išao putevima koji su izgradili i pripremili, da nastavlja ono što su započeli, osećajući na kraju života da je više blizak njihovim senima nego ovom životu.

Draž predstave, kako je izvestila štampa, bilo je izvođenje humoreske "Naša deca", u režiji piščeve ćerke Gite Predić Nušić. Mali glumci su imali od pet do sedam godina, a kada im se na kraju pridružio i sam Nušić i uzeo za ruku najmlađu generaciju tumača njegovih dela - kraljica je frenetično zapljeskala. Potom je dečji ansambl pozvala u ložu, "zadivljena njihovom igrom i dikcijom".

Te večeri, u Narodnom pozorištu odigrane su i scene iz "Nahoda", "Narodnog poslanika" i "Kneza Ive od Semberije", da bi se veliko slavlje završilo banketom.

Cela zemlja odazvala se svom piscu, zaključuje u velikom tekstu pod nazivom "Nušićev dan" beogradsko "Vreme". Kako i dolikuje, slavljeniku su pripali i darovi: od Jugoslovenskog novinskog društva Nušić je dobio srebrnu palmu i srebrni pehar, od Lekarskog udruženja zlatno pero, Narodna banka poklonila mu je akcije u vrednosti 25.000 dinara, nepoznata žena "katanac za usta" (da o ženama više ništa ružno ne govori, a jedan invalid je doneo tortu na kojoj je pisalo "Kosovo - Kumanovo za Slivnicu - Bregalnicu"...

Slika

U istom listu, objavljen je i vanserijski intervju (M. Svetovski), pod nazivom "Jedan sat, pred veče, kod iskrenog i raskomoćenog Nušića". Domaćin je novinara na Gundulićevom vencu, u kući "višespratnoj mirisavoj na malter" u koju se nedavno preselio, dočekao u "pidžami i crvenim pantuflama", u sobi zastrvenoj ćilimima i s velikom mangalom u uglu. Na pitanje zašto je "očičavio" u toj pidžami, kad je još nedavno u fraku na beogradskoj pozornici ličio na mladog, tragičnog glumca, slavljenik je odgovorio:

- To je što se sad trudim da dobijem fizionomiju šezdesetogodišnjaka, a možda i zato što sam ostavio u onoj sobi, tamo, svoje zube. Uostalom, i vreme je da izgledam star. Četiri pokolenja književnika ja sam poznao, a tri sam nadživeo i sahranio. Na koliko sam pratnji bio, počev od one Đurine, u Skadarliji, kojoj sam prisustvovao kao momčić?! Kada sam se ja rodio, 1864. godine, u Beču je umro Karadžić. Bilo mi je deset godina kada je umro Kosta Trifković... Kada sam počeo da pišem na književnom prestolu su vladali neprikosnoveno Matija Ban, Đorđe Miletić, Milorad Šapčanin. Za njih gospodu i "učene" autoritete, mi koji smo dolazili sa ulice, sa rukopisima, bili smo prosto mangupi. Posle je prolazila druga generacija Vojislava Ilića, Milovana Glišića, Janka Veselinovića. Pokolenje skromno i veliko i otmeno, ali osuđeno na bedu. Svi oni najviše i najbrže pišu u kafani, hitno, ili u kujni kao što je Vojislav pisao svoje najbolje pesme. Kad oni umreše, naiđe novi naraštaj: Svetolik Ranković, Domanović, Šantić. I najzad, ovi moderni dođoše. I njih sam video.

Zatim, Nušić nastavi kako u modernu veruje, kao što veruje u svaki novi pokret. I proročki zaključi:

-U svakom slučaju, u budućnosti našu priču nosiće posigurno Crnjanski. A poeziju Ujević i Rastko Petrović...


SVE U TRKU

NUŠIĆ je u slavljeničkom razgovoru za "Vreme" otkrio i kako je pisao dela:

-Sve u trku! "Svet" je napisan za 27 dana, "Put oko sveta" za šesnaest, a "Narodni poslanik" za dva meseca. Ali, rekord je postigao "Hadži-Loja". Uveče, u devet sati, u doba aneksione krize, društvo u kafani je rešilo da odmah treba napisati jedno delo. To je bila sreda. Od devet uveče do tri ujutru, komad je bio gotov. Od sedam do deset pre podne, sve uloge su prepisane. Sutra, u četvrtak, bila je prva proba, a u subotu - premijera u Narodnom pozorištu. Tako se onda pisalo... Samo, gotovo sva moja dela bila su plastično zamišljena već unapred i stavljanje na hartiju je samo poslednji, fizički napor koji je dovršavao delo brzo, gotovo bez ikakvih izmena, sa sitnim, stilskim retuširanjem. I eto.


Novosti

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 01 Jul 2014, 17:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Бранислав Нушић
Прича сумњивог лица


Једна од особина Бранислава Нушића било је стрпљење, особина која је, сматра се, неопходна писцима и осталима који морају да сачекају време које ће знати да прихвати њихова дела

Slika

Свесно или не, тек, Бранислав Нушић је пишући дела која су га учинила великим, урадио и велики део посла уместо својих будућих проучавалаца. Тако је, на пример, у „Аутобиографији” описао важне и веселе детаље свог живота од рођења, зато што „је то најприроднији почетак”, до женидбе, зато што „после женидбе човек ни нема аутобиографију” – како је тамо објаснио. Затим је у пожаревачком затвору писао дневничке записе „Листиће”, у мемоарској књизи „Деветстопетнаеста”, посвећеној сину јединцу Страхињи Бану погинулом на пожаревачком фронту, описао повлачење српске војске и народа 1915. године, а у записима „Из полупрошлости” и у фељтону „Из београдског живота”, које је објављивао у „Политици” под псеудонимом Бен Акиба, открио је и понеки занимљив детаљ из свог живота.
Ми ћемо се, међутим, позабавити оним што је о себи открио у предговорима комедија „Народни посланик”, „Сумњиво лице” и „Протекција”, које је писао за прво издање сабраних дела која је од 1931. до 1936. године у двадесет пет књига објавио београдски издавач Геца Кон. Осим што су сведочанство о важном раздобљу Нушићевог живота, ови предговори су уједно и прича о писцу и друштву у коме живи. А то је и општа и важна прича.

Код Шапчанина на прстима

Драмске текстове, комадиће, како их је назвао, Нушић је почео да пише још као младић с намером да их, забаве ради, приказује с друговима. Да их објави није ни помишљао. А онда је, пишући „Народног посланика”, пожелео да га однесе и понуди Народном позоришту. Међутим, испречила се невоља: било му је тек деветнаест година и било му је „зазорно”, како се изразио, да ту замисао и оствари. Охрабрење му је стигло из песничке куће Илића, Јове и његових синова Милутина, Драгутина и Војислава, тада јединог песничког клуба престонице.
„Кроз ту кућу, на којој су и дању и ноћу врата била отворена, прошло је неколико генерација књижевника; на прагу те куће сусретале су се стара романтична књижевност, која је већ изумирала, и нова, реалистична, која се место ње јављала; кроз ту кућу, једном речју, продефиловала је цела наша књижевност седамдесетих и осамдесетих година 19. века”, сећао се Нушић.
У кућу Илића увео га је Војислав с којим се виђао у редакцијама часописа у којима су обојица сарађивали и у кафани „Дарданели”, стецишту тадашњих београдских боема.
„Између мене и Војислава било је толико поверљивих, толико интимних односа да је управо сасвим природно што сам се ја њему обратио и поверио да сам написао једну шаљиву игру, и њему оставио да организује форум пред којим бих ствар прочитао.”
Тако је и било. У јесен 1883. године, читаво послеподне Нушић је у дубини Илићеве баште, под великим орахом, читао „Народног посланика” и – добио прву позитивну оцену за свој рад. Сад је, значи, требало још само да однесе рукопис у Народно позориште.
„Иако довољно охрабрен, ја нисам смео лично да поднесем рукопис Милораду Шапчанину, бојећи се, кад станем голобрад дечко у деветнаестој години преда њ, оличенога бирократу, да ћу унапред изазвати његово неповерење према делу. Предао сам рукопис посредно, преко једног глумца, мога пријатеља.”
Нушићев рукопис који исмева политичке борбе и посланика владине странке, стигао је на сто Милорада Шапчанина баш у време револуције у источној Србији, па је у том тренутку и сам комад био посебна револуција. Шапчанин би га одмах послао у архиву међу рукописе које по његовом мишљењу никако не би требало пустити на сцену, да се баш тада није у јавности развила оштра расправа против управе позоришта зато што потискује домаћу драму. С обзиром на то да је Шапчанину било стало до јавног мнења, проследио је рукопис Миловану Глишићу и Лази Лазаревићу на читање надајући се лошој оцени. Међутим: „Добро, погдешто скратити и ублажити”, написао је Глишић, а Лазаревић је додао да је то „Почетнички и младићки посао, али заслужује сву пажњу. Са нешто коректуре и прераде, ваљана принова оригиналној драми. Обраћам пажњу управи да са пуно обзира прихвати младога писца који обећава будућег комедиографа.” Такве оцене принудиле су Шапчанина да обрати пажњу на младог писца, али га нису обавезивале и да рукопис прикаже на сцени. Шапчанин је прво захтевао од Нушића да преправи комад, да ублажи ово или оно, па кад је добио исправљену верзију враћао би је опет због неких нових примедби.
„Најзад, кад се већ није имало где и како, Шапчанин ми изјави да је комад коначно примљен на репертоар, али да морам бити стрпљив, јер политичке прилике не дозвољавају да се одмах и прикаже”, сећао се Нушић.

Slika
После славне српске победе код Битоља: у средини је командант моравске дивизије првог позива генерал Илија Гојковић, њему с десне стране седи ађутант шпанског краља Алфонза XIII, инжињеријски пуковник Франциско Ечаги, а с леве стране седи конте Картагена маркиз од Пуерта

Пут у затвор

Испоставило се да су те и такве политичке прилике потрајале годинама. Шапчанин је рукопис „Посланика” прво послао министарству полиције уз молбу да они провере да ли је безбедно стављати га на сцену, да би се затим рукопис шетао из фиоке у фиоку по разним надлештвима. Шапчанин га се сетио кад је притисак на њега достигао врхунац. Да би се одбранио, 27. марта 1888. године приредио је на позорници пред публиком седницу позоришног Одбора. У свом говору објаснио је и зашто „Посланик” још није постављен на сцену иако је одавно примљен. „У комаду долази много штошта што вређа и посланике и чланове владе. Народни посланик, главно лице у комаду, приказан је као блесан. Би ли то годило посланицима који су исто тако као и овај, трговци, занатлије и сељаци? И кад тај посланик говори да ће он у скупштини говорити како му кажу министри у Београду, да ли то онда може примити позорница која је под врховном управом владином? Која влада, који мудри државници могу ово дозволити?”
Нушићу је опет препоручено да „Народни посланик” сачека друге прилике. Дочекао их је 19. октобра 1896. године. Тако је, тринаесте године од када је написан, „Народни посланик”премијерно изведен у Народном позоришту.
У међувремену, у Нушићевом животу догађало се свашта.
Некако убрзо након јавне седнице позоришног Одбора, Нушић је отишао у затвор. Наиме, 1887. године у „Новом београдском дневнику” објавио је песму „Погреб два раба”, одговор на став власти према јунацима српско-бугарског рата у коме је и сам учествовао. Како је потврдио у предговору „Протекције”, песма је била оштар прекор краљу Милану и његовој влади зато што нису присуствовали сахрани мајора Михаила Катанића, јунака тог рата, а два дана пре тога сви су били на погребу „једне бабе”, мајке једног дворског ђенерала. Краљ Милан се наљутио због песме, па је Нушић за увреду Његовог величанства одмах био осуђен на две године затвора. Помилован је после три месеца и десет дана, а за време боравка у пожаревачком затвору написао је комедију „Протекција”.
Тадашњи управник затвора Илија Влах, по злу познат либералски начелник, сматрао је увреду краља највећим злочином на свету па је према Нушићу био посебно строг: био је сам у соби, није смео да пише, било му је дозвољено да чита само Библију...
„Не могући да пишем, немајући шта да читам, немајући ни с ким да проговорим, проводио сам тада доста тешке дане и скраћивао сам себи време тиме што сам по цео дан млео кафу, кувао је и пио; што сам правио цигарете и крпио један свој стари капут, који сам, без потребе, поткратио, само да бих имао шта да шијем.” Тако је било све док 22. фебруара 1888. године краљ Милан није абдицирао и државу препустио намесништву с генералом Савом Грујићем на челу. Министар правде његовог кабинета био је Гига Гершић. Нушић се досетио да се тај Гершић оженио госпођом Марином, удовицом неког његовог ујака, и да би ту чињеницу могао да искористи.
„Како је Гига Гершић министар правде, дакле непосредни и врховни старешина управника казненог завода, то ми паде на памет да Гершића прогласим ујаком и тако извојујем себи мало бољи положај, а, што је најглавније, можда и слободу писања.” И, написао му је писмо!

Драги ујаче!

Знајући да ће га Влах прочитати, Нушић је „драгом ујаку” написао да се не жали много на затворски живот, али му недостаје писање: кад би могао да пише, стрпљиво би сачекао крај казне и обећава да не би писао ништа политички. Већ сутрадан ујутро Влах је ушао у његову ћелију, тобоже дошао је на кафу зато што се прича да је Нушићева кафа одлична, и онако узгред му предложио да, с обзиром на то да ће убудуће моћи да пише, ујаку напише друго писмо у коме хвали затворске услове.
„Чуо сам га још у ходнику како гунђа и све ми се чини да је још понављао реч: протекција. И, кад ми мало час по његовој наредби донеше из канцеларије хартије, мастило и перо, и кад сам сео за сто, мислећи шта бих почео да пишем, мени је још звонила у ушима последња управникова реч: протекција. И прва реч коју сам на чистом табаку хартије исписао била је протекција. Испод те речи затим сам написао, тамо у затвору, цео позоришни комад, коме сам задржао натпис: Протекција.”
„Протекција” је била прва Нушићева комедија изведена пред позоришном публиком. Било је то 30. марта 1889. године, на сцени Народног позоришта. „Посланик”, а и „Сумњиво лице”, које је написао 1887. године, још су чекали на ред.
„Тежак грех Сумњивоглица је у томе што се два или три пута у тексту помиње реч династија и то не баш увек довољно пажљиво и не оним лојалним тоном какав је тој речи припадао у доба када је комад писан”, објаснио је Нушић у предговору ове комедије.
Кад је рукопис предао Милораду Шапчанину, овај га је лепо примио и након неколико дана позвао на разговор.
„Једно неодређено и нејако узбуђење носило ме је уз многобројне степенике у Народноме позоришту, у канцеларију управникову, која је тада била горе, под кровом, иза данашње треће галерије. Ја сам, прескачући по три степеника, замишљао свој комад већ подељен, видео сам већ пробе, многобројне пробе, главну пробу; видео сам публику у ложама и партеру и очекивао сам са стрепњом да се да први знак и да се дигне завеса. Све сам ја то преживео пењући се уз стоидвадесетиседам степеника, колико их је управо било одоздо па до управникових врата. Овај тачан број степеника су утврдили заједничком сарадњом млади и безнадежни писци.”
Шапчанин га је љубазно дочекао, рекао: „Прочитао сам ваш комад и, могу вам рећи, свиђа ми се!” Нушићу су пред очима опет прошле све пробе његовог комада, премијера, и аплауз, да би затим наставио: „Али, ја вам, млади човече, саветујем да узмете овај рукопис, да га однесете кући и да га спалите у фуруни!”


Нушић писац Нушићу управнику

Slika
Нушић и Жанка Стокић

Нушић га није спалио, али га је склонио на дно фиоке. Кад је на место Шапчанина постављен Никола Петровић из Напредне странке, и кад је почео да се осећа живљи и слободнији дух, Нушић је „Сумњиво лице” однео новом управнику Народног позоришта. Две или три недеље након тога, срео га је у Хиландарској улици. „Још на двадесетак метара растојања Петровић удари у гласан и сладак смех и продужи још и кад се зауставих пред њим”, препричао је Нушић тај сусрет. „Е, слатко сам се смејао овој вашој ствари; па кад вас видех издалека, паде ми на памет. Е, оно је дивота, просто дивота! Читао сам пре неки дан у кревету и, кажем вам, тресао сам се од смеха. Морам вам честитати, Нушићу”, рекао је Петровић и позвао га да дође у позориште „да вам дам рукопис да га носите кући. Знате, не волим да се нађе у мојој фиоци; матор сам да идем у апс. Него носите ви то што пре својој кући.” И тако се „Сумњиво лице” опет вратило у Нушићеву фиоку.
Године 1900. Нушић је постао управник Народног позоришта, па је Нушић писац однео „Сумњиво лице” Нушићу управнику у његов кабинет с великим столом пуним разних списа и огромним краљевим портретом на зиду.
„Читам комад, читам, и кад наиђем на реч династија, окрећем се око себе и погледам обазриво у слику Његовог Величанства Краља. Читам даље, читам га седећи заваљен у управниковој фотељи и, боме, кад сам дочитао до краја, учини ми се сасвим другачији но што ми се чинио кад сам га читао код куће, као писац. И, најзад, кад сам га прочитао још једанпут, деси се оно што се морало десити: устајем са фотеље, дижем са стола рукопис и враћам га себи као писцу.”И, тако је „Сумњиво лице” трећи пут враћено на почетак.
У време рата, 1915. године, Нушић је био управник позоришта у Скопљу. Бирајући рукописе које ће спаковати и понети у збег ка Албанији, Нушић је опет наишао на „Сумњиво лице” и – ставио га у кофер. У Приштини, одакле се ишло пешице до Призрена, морао је да смањи пртљаг па је одлучио да жртвује неке рукописе и остави их у кући Арнаутина код кога је боравио током тог предаха у Приштини. „Сумњиво лице” је било међу њима. „Иди, бедо!”, мислио сам бацајући га. „Нисам био кадар пренети те преко позорнице, а где бих био кадар пренети те преко Албаније!” У Призрену је и тај други део рукописа оставио скривене на тавану куће једне Српкиње.

Фиока за „Сумњиво лице”

Крајем 1918. године, након пробоја Солунског фронта и ослобођења Србије, Нушић се вратио у Скопље. Тамо је сазнао да су Бугари претресали српске куће и да су запалили његове „драгоцене и одабране рукописе”, али и да су рукописи које је немарно оставио у Приштини – спасени! Нушићева жена се вратила у Приштину и случајно срела Арнаутина у чијој су кући становали. „’Ама, госпођо, да свратите до мене. Кад сте побегли одавде, побацали сте неке хартије, а ја покупио и сачувао!’ Жена сврати, узе и донесе ми у Скопље – ’Сумњиво лице’.”
Тако је „Сумњиво лице” четврти пут доспело у Нушићеву фиоку. Премијерно је изведено тек 29. маја 1923. године у Народном позоришту, 36 година након што га је Нушић написао.
Тачно пре 70 година, 14. јануара, на сцени Народног позоришта у Београду, изведена је недовршена комедија Бранислава Нушића „Власт”, нађена у његовој заоставштини. Тиме је Београд обележио прву годишњицу његове смрти и бар малчице надокнадио учињену му неправду због „Народног посланика” и „Сумњивог лица”.

Александар Васиљевич Соловјев

ДА СЕ ПОДСЕТИМО – АЛКИБИЈАД НУША

Slika


Ако сте заборавили или још нисте учили у школи, ево неколико основних података о Браниславу Нушићу. Рођен је у Београду, 8. октобра 1864. године. Родитељи, трговац Георгијас Ђорђе Нуша и Љубица Каснар, он цинцарског порекла из Битоља а она српског, свом четвртом детету дали су име Алкибијад. Основну школу учио је у Смедереву где се породица преселила након очевог банкротства, у гимназији, Првој београдској, почео је да објављује прве књижевне радове, студира правне науке у Београду и Грацу. Тада се увелико потписивао као Бранислав Нушић, име којим је заменио крштено – Алкибијад Нуша. Чврсто се определио за позив писца након што је пред пријатељима песника Војислава Илића, у дну дворишта куће Илића, прочитао своју прву комедију „Народни посланик”.
Осим што је био писац, Бранислав Нушић био је још много тога што вероватно не бисте претпоставили. Наводимо само неке од делатности које је обављао у Београду: деловођа певачког друштва „Корнелије”, секретар академског друштва „Побратимство”, председник певачког друштва „Јакшић”, секретар Одбора за улепшавање Калемегдана, секретар друштва за подизање споменика светом Сави, председник Одбора за пренос посмртних остатака Ђуре Јакшића, председник Српског новинарског удружења, председник Друштва књижевника, један од приређивача Прве југословенске изложбе 1904. године, председник Конгреса словенских новинара, један од оснивача Кола српских сестара, члан Народне одбране, покретач идеје за оснивање Друштва пријатеља уметности „Цвијета Зузорић”, приређивач и први начелник Уметничког одељења Министарства просвете, председник међународног Конгреса за заштиту ауторских права, оснивач и први председник Удружења драмских аутора, иницијатор за оснивање Глумачко-балетске школе, комесар пошта и телеграфа... и, да не набрајамо више.


politikinzabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 29 Okt 2014, 22:38
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Satirični citati: Branislav Nušić

Svako od nas se bar jednom smejao čitajući knjige Branislava Nušića, ili gledajući neku od njegovih vanvremenskih komedija. “Gospođa ministarka”, “Sumnjivo lice”, “Narodni poslanik”, “Dr” su samo neki od naslova, koji će vam zasigurno izmamiti osmeh na lice.

Jedan od naših najplodonosnijih autora, rodio se u Beogradu u cincarskoj porodici kao Alkibijad Nuša. Detinjstvo je proveo u Smederevu, ali se ipak u gimnazijskim danima vratio u prestonicu, gde je sa 18 godina zvanično promenio ime u Branislav Nušić.

Za vas smo danas izdvojili nekoliko njegovih citata, mada je bilo teško od ovog kralja satire izabrati deset.

Slika
Satirični citati: Branislav Nušić


“Narodno oduševljenje, to je kad gomila viče, a ne zna zašto viče.”

“Može se radi suknje preskakati plot, ali se to, ni u kom slučaju, ne može činiti u suknji.”

“Brak je ugovor po kojem čovek jednom u životu kaže “Da” i preuzima obavezu da to ponavlja celog života.”

“Kad imaš srce, ne možeš da imaš gaće.”

“Lakše je biti ministar, no berberin. Berberin, prvo, mora znati brijati, a drugo, mora paziti da koga ne poseče, a ministar niti mora znati brijati, niti mora paziti hoće li koga poseći jer, iako poseče, nije kriv.”

“Prvi poljubac dođe mu kao neka mala matura, posle koje dete prelazi u više razrede, gde se uči viša matematika ljubavi sa svim poznatim i nepoznatim količinama.”

“Mudrost je ljudska često zbir ljudskih gluposti.”

“Karijeristi ne ostavljaju nikakav trag za sobom, osim bivših prijatelja.”

“Svaka je žena glumica; što se to manje opaža to je veća glumica.”

“Znanje ima granica, dok neznanje ih nema.”

_________________
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 14 Dec 2016, 22:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Iz autobiografija Branislava Nušića

Mali Perica ministar finansije

Još je nosio natrag razrezane pantalone, kroz razrez mu stalno visio rep od košulje, koji je samo nedeljom bio čist

Slika

Ministar spoljnih poslova

Lista moje vlade ovako je otprilike izgledala: spoljnih poslova, kao što rekosmo, ja;

Ministar prosvete

Za ministra prosvete uzeo sam nekog Čedu Matića stoga što je ponavljao i prvi i drugi razred gimnazije pa se duže bavio na školovanju no mi ostali; pa onda bio je i dva puta iz škole otpušten te znao u prste školske zakone; a najzad i zato što je pismenost smatrao kao luksuz, što je uostalom bilo mišljenje i tadašnjih odistinskih ministara.

Ministar policije

Za ministra policije uzeli smo Simu Stankovića, sina jednog sreskog pandura, pretpostavljajući da je policijska struka u njegovoj porodici jedna tradicija i da je vaspitanje koje mu je njegov otac pandur mogao dati sasvim dovoljno da može biti ministar policije u Srbiji. No, sem svega toga, on je tako goropadno umeo psovati, počevši od gospoda boga pa do najmanje buvice u ćebetu, a umeo je, boga mi, potegnuti i pesnicu, pa i perorez potrgnuti iz džepa. Sve to nekako davalo mu je dovoljno kvalifikacija za ministra policije i svi smo smatrali da smo njime učinili srećan izbor ličnosti za taj položaj.

Ministar finansija

Za ministra finansija uzeli smo nekog Pericu iz trećeg razreda osnovne škole, koji je još nosio natrag razrezane pantalone, kroz koji je razrez stalno visio rep od košulje, koji je samo nedeljom do podne mogao biti nešto čist. Taj Perica nije imao nikakvih kvalifikacija, kako za resor koji je primio tako ni za ma koji drugi resor, ali to nikad nije bila smetnja ni kod sastavljanja izistinskih ministarstava. Onaj prljavi rep, koji mu se vukao odostrag, ne samo da nije bio smetnja već je bio i izvesna kvalifikacija, i to tako karakteristična kvalifikacija da bi mogao poslužiti kao stalna uniforma svih ministara finansija.

Ministar vojni

Za ministra vojnog uzeli smo našeg druga jevrejske veroispovesti, Davida Mešulama. To nije bilo bez izvesnih razloga. Na taj način hteli smo, najpre, da izbegnemo svaku mogućnost da zaratimo sa kojom drugom stranom državom, a drugo, da bi svome drugu Davidu dali neposredne prilike da učestvuje u licitacijama koje raspisuje Ministarstvo vojno, znajući da bi on to i inače činio.

Zasedanje vlade

Tako sklopljeno ministarstvo držalo je sednice gdekad na drvljaniku, ali mnogo češće čak gore na orahu, na kome bi svaki ministar uzjahao po jednu granu. Ovo bi drugo mesto bilo za preporuku uopšte vladama, jer samo gore, na kakvom orahu ili na krovu četvorospratne kuće, mogli biti obezbeđeni od radoznalih novinara.

Međunarodni skandal

Imajući Davida Mešulama na čelu vojske, mi smo slobodno smeli davati izjave o miroljubivosti svojoj i ne sluteći šta se tamo, u dubini duše našega ministra vojnog krije. A jednoga dana, baš kad je na dnevnom redu ministarske sednice bilo pitanje da celokupna vlada preskoči plot Miloša pekara i da mu iz bašte pokrade trešnje, koje su već bile zrele, rumene i tako sočne da bi primamile i svaku drugu vladu, - David Mešulam iznese jedan slučaj međunarodnog značaja, pri kome je jedan naš podanik teško stradao, radi čega moramo, ugleda našega radi, pribaviti satisfakciju.



glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 14 Dec 2016, 22:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Iz autobiografije Branislava Nušića

Objava rata susedima

Jer je njihov patak počupao rep našem...

Resized Image - Click For Actual Size

Međunarodni konflikt

Slučaj, koji nam je Mešulam izneo a koji je uostalom i svima nama bio poznat, bio je ovaj: naš plovan provukao se jednoga dana ispod plota i otišao u susedno dvorište u trenutku kad susedni plovan nije bio među svojim plovkama. U kakvoj je nameri naš plovan otišao među tuđe plovke, vladi nije bilo poznato, ali je na njega tamo krvnički nasrnuo plovan domaćin i tamošnji gusani i tako isprebijali i raskrvarili našega plovana da se ovaj sa pola repa i polugole glave jedva živ vratio u otadžbinu.

Objava rata

Ministar vojni je predlagao da oglasimo susedima rat i to sutra, u četvrtak posle podne. Toga dana iz dva razloga: prvo, što u četvrtak po podne nemamo škole, a drugo, što je Mešulam, na osnovu poverljivih dostava, obavešten da će susedi sutra posle podne ići u vinograd te nikoga neće biti kod kuće.

Mojsijevo načelo

On je svoj predlog završio Mojsijevim načelom: "zub za zub, oko za oko!" tj. tražio je da mi za počupano pola repa i nešto malo perja na glavi našega plovana očupamo potpuno sve guske susedove. On je naročito insistirao da se guskama osvetimo, jer najzad, rekao je on, susedov plovan imao je donekle i razloga da napadne našega, u odbranu svoje domaće časti, ali su se guske bez ikakvog naročitog razloga u tu stvar umešale.

Ratni plan

Pošto je predlog bio primljen, Mešulam je izradio i strateški plan. Po tome planu, ministar finansija, kao mali i nejak, ne bi sudelovao aktivno u ekspediciji, već bi ostao gore, navrh plota, i čuvao stražu te da nas izvesti ako bi ko naišao. Ja, ministar prosvete i ministar policije imali bi za dužnost da čupamo guske i on, ministar vojni, skupljao bi perje. Plan je bio usvojen i sutradan po podne ministar vojni došao je na urečeno mesto sa jednim praznim jastukom. To nam je ujedno bila i cela ratna sprema.
Početak sukoba

Tačno u 2 časa i 17 minuta otpočeo je napad. Ne znam baš da li je toliko sati bilo, ali kad je na crkvi izbilo dva, krenula su u vinograd kola sa susedovom porodicom i odmah, malo zatim, mi smo preskočili plot, pošto je ministar finansija ostao na plotu. Stavljam u 2 časa i 17 minuta, jer obično tako počinju raporti sa bojnih polja. U 2 časa i 20 minuta već sam ja čupao jednu gusku, ministar policije drugu i ministar prosvete treću. Guske su očajno pištale, ali smo mi, držeći se onoga: "zub za zub, oko za oko i perje za perje", nastavili posao sve dok guske ne bi ostale gole kao da su se toga časa iz jajeta izlegle. Ministar je vojni, međutim, revnosno kupio perje u jastuk. U 2 časa i 32 minuta izvršili smo napad na druge tri guske.

Bez saveznika

Borba se vrlo pravilno razvijala i klonila se našoj pobedi, ali - kao što to obično u strategiji biva u takvim prilikama - ministar vojni nije predvideo savezničku pomoć neprijatelju. Ujedanput, i sasvim iznenada, pojavi se s boka našem razvijenom frontu domaći pas, koji je dotle spavao negde u kujni. Taj iznenadni napad unese donekle zabunu u naše redove i ministra policije, na kojega je pas prvo nasrnuo, napusti pola očupanu gusku, dohvati jednu kamenicu i primi na sebe otvorenu borbu sa psom, braneći naš bok. Da je na takvoj situaciji ostalo, mi bi iskoristili pobedu do kraja, ali je došlo još jedno iznenađenje. Lavež psa probudio je i momka koji je spavao u kujni i ovaj se pojavio na bojištu sa jednom motkom u ruci.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 14 Dec 2016, 23:04
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Iz autobiografije Branislava Nušića

Ministar vojni ukrao perje

Majka Davida Mešulama trebala da napuni jedan jastuk guščijim perjem

Slika

Pod tako teškom artiljerijskom vatrom posrnula bi i svaka druga, mnogo iskusnija vojska. Ja ne znam šta je dalje bilo, sećam se samo da sam čuo udarac motke o leđa ministra prosvete i čuo njegovo očajno: "jaoj!". Ministar policije uspuzao se kao mačka uz jedno drvo i odvažno skočio sa ovoga na krov, jer ga je momak kamenicama gađao, a ja sam sretno preskočio plot, pošto sam i sam osetio na leđima dejstvo teške artiljerije.

Vriska ministra finansija

Ministar finansija udario je u takvu vrisku i plač kao da se nalazi pred skupštinskom anketom i potegao je da pobegne s plota, ali se onim repom, koji mu odostrag viri, zakači za jedan ekser i ostade viseći o plotu. Ja sam znao da će mu taj rep, koji se za njim vuče, smetati ma kad tad u životu i evo gde se to i ispunilo.

Momak je susedov, razume se, prišao, skinuo ga s plota kao kad bi uzabrao zrelu krušku i propustio ga kroz šake, kako ni krajnji opozicionar sa levog krila ne bi učinio, i kad je taj posao završio, on je ministra finansija, jednim zgodnim udarom, prosto prebacio preko plota kao fudbalsku loptu. Ministra vojnog niko nije video gde se u toj gužvi deo, niti smo dugo i dugo mogli saznati šta je s njim.

Težak poraz

Kad smo se, posle ovoga teškoga poraza, jedva mogli pribrati od straha, sakupili smo se na mome tavanu da utvrdimo stanje naše vojske. Utvrdili smo ovo: moralno stanje vrlo rđavo, brojno stanje: svi na licu mesta, jedan teško ranjen i jedan mrtav. Ministra vojnog smatrali smo kao mrtvog i ja sam zato odlučio da se o državnom trošku sahrani, što je bilo nemoguće izvesti samo stoga što nije mogao leš da mu se pronađe.

Snalažljivi ministar vojni

Tek docnije smo saznali da se ministar vojni, čim je opazio momka, sretno sakrio iza drvljanika i, tek kad se sve stišalo, izvukao se i odneo kući pun jastuk guščijeg perja. Prema poverljivim saznanjima, koja je docnije ministar policije pribrao, mi smo ceo ovaj rat i vodili zato što je majci Davida Mešulama trebalo da napuni jedan jastuk guščijim perjem. Tako se još jednom potvrdila ona istorijska istina da često mali uzroci nose velike posledice.

Razume se, naš se poraz nije samo na ovome završio. Posledice velikih svetskih sudara osećaju se tek posle rata. I mada mi, prema načinu na koji je obrazovana, činimo utisak jedne neustavne vlade, ipak vas uveravam da smo mi jedina vlada u Srbiji koja je u ovome slučaju gorko osetila svu težinu ministarske odgovornosti.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 08 Apr 2017, 16:09
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Žrtva nauke

Paja se zatrese od teške groznice koja ga toga trenutka i od toga nedorečenoga pitanja spopade. On sad jasno vide koliko je sa naukom duboko zabrazdio i kako je nauka jedno nesretno zlo koje dobrim i mirnim građanima može samo nesreće doneti

Slika
Бранислав Нушић

Gospodin Paja je dugogodišnji neukazni činovnik sreski, revnosan i čestit i, kao što veli sreski načelnik, solidan činovnik. On strpeljivo već dvadeset godina vuče „punu praktikantsku platu“, teši se obećanjima koja mu o ukazu daje svaki sreski starešina i radi, radi za četvoro, radi za petoro njih.

Ponizan je kao što mu i priliči činu; sreskoga starešinu smatra za više biće i strepi pred njim, kao što je nekada pred učiteljem strepio. Nije vrlo pismen (u konduiti piše, da je svega četiri razreda osnovne škole svršio), ali vredi mnogo kao činovnik zbog svoga pamćenja. Njemu nije potreban ni protokol ni registar, on svaki akt i svaki broj na aktu zna na pamet. Pa ne samo to, nego i svaki raspis i broj toga raspisa i broj „Službenih Novina“ u kome je objavljen. Ni načelnik sreski ni pisari nikad i ne zagledaju bilo u akta bilo u novine, kad im je potrebno pozvati se na što; zovnu g. Paju i on im odmah ispovrti kao da iz knjige čita. Služi im svima kao ručni rečnik i vrlo često gospodin Paja ne može ni da se skrasi na svojoj stolici već ide iz kancelarije u kancelariju da citira numere.

U privatnom životu moglo bi se reći za g. Paju, po rečima sreskog načelnika, da je solidan čovek. U kafanu nikad ne ide već tako, posle kancelarije, izađe malo van varoši, prošeta, pa se vrati kući i to mu je sve. On sedi kod jedne udovice, gospođe Mileve, koja ima tri sobe od kojih je jednu zadržala sebi a dve izdaje. U jednoj od tih soba sedi g. Sima Stanojević, poreznik, koji gotovo nikad nije kod kuće a u drugoj, manjoj, gospodin Paja, koji je uvek kod kuće.

Gospodin Paja je već pet godina na stanu i na hrani kod ove udovice te se oseća kao u svojoj kući. On ujutru ide na pijacu i kupi što treba, on se brine za drva i za sve druge potrebe kućevne, tako da je udovica već više puta rekla:

– Baš mi zamenio pokojnika!

Ali se u stvari ne može reći da je g. Paja potpuno zamenio pokojnika. To toliko što je kupovao sa pijace i brinuo se o kućevnim potrebama i što je svako veče igrao sa gospođom Milevom tablaneta.

Ne može se reći da g. Paja nije pokušavao prilikom igre karata da malko slobodnije pruži nogu pod sto, kao što je pokušavao u tom smislu i da povede razgovor i to sasvim izdaleka:

– Javlja li se vama koji put pokojnik u snu? – zapitao bi tek onako uzgred, mešajući karte.

– Pravo da vam kažem gospodin Pajo – odgovorila bi naivna udovica – pokojnik je i sad prava svinja, kao što je bio i za života.

– A što? – iznenadio bi se gospodin Paja.

– Pa tako, nema da mi se javi na snu kao što se drugi pokojnici javljaju, pa da miriše na bosiljak i izmirnu i da mi kaže koju blagu i utešnu reč.

– Nego?

– Nego, kažem vam, ta pokojna svinja i mrtav misli na bezobrazluk, dođe mi na snu, pa... sramota me je i da vam kažem...

– Pa ono tako je to – dočepa se g. Paja zgodnoga povoda – tako je dabome, kad vi ovaj... kako da kažem, kad vi izbegavate žive ljude, onda dabome...

– Ama znam ja kud vi navijate, gospodin Pajo!

– Nije što navijam – uze se pravdati g. Paja – nego velim, tu sam, domaći sam, nisam da kažete...

– O tome nemojte da mi govorite – preseče ga gospa Mileva – prvo i prvo: upamtite da sam ja poštena žena, i drugo: probala sam ja to sa kirajdžijama pa mi posle ne plaćaju kiriju.

Posle ovako odlučne reči gospa Milevine, razume se, g. Paja je za to veče morao preseći svaki dalji razgovor, već je nastavio da igra tablaneta. Drugi put ipak pokuša da navede razgovor:

– Baš gospa Mileva, ovo ne vredi ovako kad ni u šta igramo karte, pa se onda ne mili čoveku da dobije igru.

– Pa ajd da igramo u dinar.

– Ni to ne vredi, jer ja svako veče gubim a to je onda trideset dinara mesečno.

– E pa u šta onda da igramo?

– Pa, ovaj... – opet se uzvrda gospodin Paja – kad bi ovaj... na primer...

– Opet vi, gospodin Pajo, zavijate na ono. Upamtite, nisam ja kojekakva pa na kartama da secujem čast svoju!

I tako bi svaki pokušaj g. Pajin ostao bez uspeha, ali to nije ni malo poremetilo miran i tih domaći život u ovoj kući. Sasvim je drugo nešto poremetilo tišinu toga života. G. Sima poreznik, onaj što sedi u drugoj sobi, bude ukazom premešten u neku drugu varoš, a tu sobu uzme pod kiriju jedan mladi nastavnik u četvororazrednoj privatnoj gimnaziji koja je postojala u ovdašnjoj varoši.

Mladić je taj tek svršio ili možda nije potpuno ni svršio univerzitet, i na raspisani tečaj za jednoga nastavnika za prirodne nauke javio se i dobio mesto.

On se useli u sobu sa jednom hrpom knjiga i zari se u njih. Prvih dana on je izlazio na ručak i večeru u kafanu, a zatim i on pogodi sa gospa Milevom da jede u kući te tako ih je sad već bilo troje za stolom. Novoga gosta zvali su „profesorom“ i on je za stolom malo govorio. I ručavao je i večeravao sa knjigom u ruci. Zbog njega su, za neko vreme, gospodin Paja i gospa Mileva obustavili uobičajeni tablanet, tako da je g. Paja počeo u duši već da negoduje što se ovaj novi gost uselio u kuću.

To je bilo samo prvih nedelju dana, dok se nisu malo bolje upoznali, a posle su čak g. Paja i profesor i prošetali pred veče zajedno van varoši i profesor je postao malo razgovorniji za stolom.

Najzad se između početnika-profesora i dvadesetogodišnjeg praktikanta razvi pravo prijateljstvo. Tablanet sasvim izostade, a svako posle večere povukli bi se profesor i g. Paja u profesorovu sobu gde su se vodili čudni razgovori, isključivo iz predmeta koje je profesor predavao.

U početku je izgledalo kao da je profesor bio rad g. Paju da prosveti, kasnije je međutim jasno bilo da se on na g. Paji slišavao iz lekcije koju će sutra dan držati đacima. Tako je grešni g. Paja, za nekoliko meseca morao da sasluša celu fiziku i celu mineralogiju i ko zna šta još, i to sve od korica do korica.

I to je sve imalo naročitog uticaja na g. Paju. On je počeo tako reći da se preobražava i da postaje čudan za svoju okolinu. U kancelariji među svojim drugovima on već nije više vodio obične i banalne razgovore kao pre, već je gledao u svaki svoj razgovor da uplete nauku. Kad bi na primer koji od praktikanata rekao:

– Bre, ala se natuštilo nebo!

G. Paja bi odmah uzeo reč i rekao:

– Ako su oblaci suvi i sadržavaju u sebi elektrike, onda će se prenosom dna pola dodirnuti i proizvesti varnicu koju mi nazivamo munjom, a ako su vlažni...

Slika

A kad je jedan od praktikanata kazao kako je toga dana imao za ručak papazjaniju, skuvanu u loncu sa vezanom hartijom ozgo, rekao je g. Paja da bi se papazjanija mnogo bolje skuvala u „Papinovom loncu“, i onda je razvio tabak hartije i crtao i objašnjavao svima što je to Papinov lonac.

Uporedo sa uvlačenjem nauke u gospodin Pajinu glavu, počele su mu se iz glave seliti numere akata i počeo ih je zaboravljati. Ono što ga je najviše odlikovalo kao činovnika i radi čega je i kapetanu i pisarima bio desna ruka, to je baš počeo da gubi, tako da ga jednog dana pisar ozbiljno zapita:

– Ama šta je tebi, g. Pajo, da nisi zaljubljen?

– Nisam! – odgovorio je on odlučno.

– E pa šta je to? Ne sećaš se više ni jednog akta, ni jedne numere, ni jednoga raspisa?

Da bi mu objasnio, g. Paja je razvio pred pisarom teoriju o zapremini prema kojoj čvrsta tela potopljena u vodu, istisnu toliko ove, kolika je zapremina onoga čvrstoga tela. Time je g. Paja kao hteo da kaže da je nauka čvrsto telo i potopljena u njegovu glavu istisla je iz nje onoliko numera kolika je zapremina njena.

Pisar se, razume se, slatko nasmejao i na tome bi prošla cela stvar da se nije desila jedna mnogo veća i krupnija afera o kojoj se verovatno i sad čuvaju akta u arhivi toga sreskoga načelstva.

Osim lekcija koje je g. Paja svako posle večere gutao od mladoga profesora, koji se na njemu vežbao, i pri šetnjama, koje su zajedno svako pred veče činili van varoši, profesor je razvijao svakojake teorije g. Paji i potiskivao mu polako iz glave numere akata i raspisa. Tako, na primer, objašnjavao mu je da je zemlja okrugla, da je mesec svet, govorio mu o medicini, tehnologiji, o prirodi i o svemu i svačemu.

Jedne takve večeri, na jednoj dosta dugoj šetnji, govorio mu je profesor i o postanku čoveka. Govorio mu je dugo i opširno o tome kako je čovek postao razvijanjem iz jedne vrste majmuna, pomenuo mu je i ime Darvina, koji je tu teoriju postavio i zaneo ga potpuno tako da se g. Paja zbunjen i sumoran vratio sa ove šetnje. To veče g. Paja dugo nije zaspao pipajući se pod jorganom od natrag da bi napipao zakržljali ostatak repa (o čemu mu je takođe govorio profesor) a kad je zaspao sanjao je čudan san. Kao gospa Mileva mala majmunica pa se igra i skače s drveta na drvo, a on kao stari olinjao majmun, povio rep izmeđ nogu i merka kako će da dočepa ono nevino majmunče što se igra po drvima.

Sutra dan, kad se probudio, on se najpre pogleda u ogledalo, da vidi je li zbilja čovek pa kad se uveri da jeste, ode u kancelariju, ali zamišljen i zabrinut.

Tog dana je malo razgovarao sa svojim kolegama a to veče, opet pri šetnji, još jednom je zapodeo razgovor sa profesorom da pritvrdi po gde što, u što je ipak sumnjao.

– Dobro, gospodine profesore, ajde za mene, mali sam činovnik, pa nek i bude da sam postao od majmuna ali...

I gospodin Paja ne smede da izusti, ne smede da zapita za više i najviše činovnike: da li su i oni postali od majmuna.

Uporedo sa uvlačenjem nauke u gospodin Pajinu glavu, počele su mu se iz glave seliti numere akata i počeo ih je zaboravljati. Ono što ga je najviše odlikovalo kao činovnika i radi čega je i kapetanu i pisarima bio desna ruka, to je baš počeo da gubi
Profesor uze mu nanovo objašnjavati celu teoriju i to tako razložno i tako očigledno, da sad već g. Paja ni u šta više nije sumnjao. A sutra dan kad je otišao u kancelariju, zapodeo je naročito sa svojim kolegama razgovor o tome, gotov da primi i svaku polemiku, jer su mu svi razlozi profesorovi još bili sveži u pameti.

– Jest, jest, prijatelju, svi smo mi, svi postali od majmuna! – uzvikivao je on, kad su mu se drugovi praktikanti nasmejali njegovom prvom tvrđenju.

– Ama zar i g. Sveta, pisar? – upitaće protokolista.

– I on, dabome.

– A gospodin sreski načelnik? – upitaće pakosno i zlobno jedan pisarski praktikant.

G. Paja zastade zbunjen, u njemu u jednom trenutku poče da se bori onaj stari g. Paja, kome je sreski načelnik bio više biće, i novi preporođeni g. Paja, koga je nauka zarazila. I pobedi ovaj poslednji gospodin Paja, i on dodade odlučno:

– I gospodin sreski načelnik!

– Naš gospodin sreski načelnik majmun? podvuče pitanje onaj piskavi praktikant.

– Ne kažem ja da je on majmun, ali je postao od majmuna!

– Pa to – dodaje pakosno praktikant – ako nije on, bio mu je otac ili deda majmun, tek od majmunskog je soja. Je l’ tako?

G. Paja ućuta jer se u tome trenutku i sam nekako poplaši od svoje teorije ali kad praktikant još jednom ponovi pitanje, on nemade kud nego ostade pri svome.

Razume se, praktikant je stvar dostavio pisaru a pisar načelniku sreskom.

– Oca mu njegovog – reći će na to starešina sreza – a vidim ja da je on u poslednje doba nešto zabrljavio.

– Sasvim je zabrljavio! – potvrđuje sreski pisar.

– Daj ga ovamo! – grmnu sreski starešina.

Pandur ode i malo za tim uđe u kancelariju gospodin Paja sav presamićen od straha jer je već znao da je cela stvar, ceo onaj njegov razgovor dostavljen kapetanu.

– Je li ti? – dreknu kapetan kad ovaj prekorači prag – je l’ istina to da ti mene pred celim personalom nazivaš majmunom?

– Nije, tako mi Boga, gospodine načelniče! – uze da vrda gospodin Paja.

– Ama kako da nije, kad svi tvrde?

– Nisam ja to za vas kazao, nego onako… za ceo rod čovečanski…

– Ama kakav rod čovečanski, šta se mene tiče rod čovečanski, nego ti si za mene kazao, i za moje roditelje, i za moje pretke...

– Pa to... uze da muca g. Paja – to, ceo rod čovečanski.

– Ama slušaj ti, nemoj tu da mi se praviš šeret-budala, nego govori šta te pitam: jesi li ti kazao da sam ja majmun?

– Nisam!

– A jesi li kazao da sam majmunskog porekla?

– Ceo rod čovečanski! – šapće g. Paja gledajući u zemlju, preda se i dršćući celim telom.

– Ama kako ceo rod čovečanski. Pa to znači, ti tvrdiš, da je i gospodin načelnik okružni majmunskog porekla, je li?

G. Paja ćuti kao skamenjen.

– Pa onda, ti tvrdiš da je i gospodin ministar majmunskog porekla, je li?

G. Paja ćuti ali drhti na njemu svaka žilica i svaki ribić.

– Pa onda ti, dragoviću moj, tvrdiš da je i gospodin mitropolit majmunskog porekla.

G. Paja ćuti.

– Pa onda, brajko moj, ti tvrdiš da je...

I sam načelnik sreski ne smede da izgovori što je počeo, a g. Paja se zatrese od teške groznice koja ga toga trenutka i od toga nedorečenoga pitanja spopade. On sad jasno vide koliko je sa naukom duboko zabrazdio i kako je nauka jedno nesretno zlo koje dobrim i mirnim građanima može samo nesreće doneti. On naumi jednoga trenutka da padne na kolena, da poljubi načelnika u ruku da se odreče svega ali nemade kad ni da učini to, jer načelnik dreknu:

– Napolje, napolje brljava drkelo! – i otvori vrata pa ga izgura, a zatim se okrete pisaru, g. Sveti, koji je celoj sceni prisustvovao i naredi mu da previje tabak i da izište pismeno izjašnjavanje od grešnoga gospodina Paje.

Nije prošlo ni pola sata, a pred gospodin Pajom je stajao akt, kojim se od njega pismeno tražilo da se izjasni za huljenje na Boga i na sve najvažnije ličnosti u državi. G. Paja je dugo i očajno gledao u akt, gledao, gledao i razmišljao kako da počne i šta da kaže u svome odgovoru. On uze zaseban tabak hartije da najpre iskonceptira odgovor, pa tek da ga zatim prepiše, i poče ovako:

„– Kad čovek pipne sebe odostrag na dnu leđa, naći će odista...”

On odmah uvide da je to glup početak, pa pocepa taj list i na novome poče drugače:

„– Sve dok se nisam bavio naukom, ja sam bio ispravan činovnik, i čestit građanin. To mogu posvedočiti sve moje starešine...”

I to mu se učini glupo. On je osećao da njegova izjava treba da bude neka vrsta pokajničke ispovesti i da to treba već u samom njenom početku da se oseti, s toga poče ovako:

„– Vo imja oca i sina i svjatago duha, amin! Ja sam hrišćanin po rođenju i građanin sam ove zemlje po ubeđenju i odanosti i poštovanju zakona zemaljskih...”

On najzad jasno uvide da neće umeti da napiše izjašnjenje verovatno i zato što je još bio uzbuđen posle scene koja se odigrala maločas u načelnikovoj kancelariji. S toga se diže i zakuca na vrata g. Svete pisara i, kad uđe, on ga zamoli da mu dozvoli da sutra dan da odgovor.

– A što do sutra? – pita strogo pisar koji se i sam osećao uvređen, jer je g. Paja sa njim počeo tvrdnju o majmunskom poreklu.

– Pa tako, uzbuđen sam, da prespavam, da smislim.

– Nema šta tu, brajko, da smišljaš nego poliži sve što si kazao i moli napismeno za oproštaj, inače beri kožu na šiljak!

– Pa tako ću i da radim!

G. Pisar se sažali i dozvoli g. Paji da odgovori do sutra, te ovaj uze akt u džep i pođe kući.

Bolje bi međutim za gospodin Paju bilo da je onaj svoj odgovor koji je počinjao sa: „Vo imja oca i sina...”, nastavio u kancelariji no što je dobio pravo da tek sutra odgovori. Jer kod kuće, razume se, on celu stvar poveri profesoru. Ovaj najpre planu a kad se utiša reče pobednički:

– Ostavite to na moj sto, ja ću im odgovoriti!

G. Paja pretrnu i zausti:

– Ovaj... znate, od toga odgovora zavisi moja služba... ja imam dvadeset godina besprekorne službe.

A profesor uze na dugo i na široko da mu priča o Galileju, o Husu, o Luteru i u opšte o ljudima koji su za nauku i za napredak čovečanstva stradali. To gospodina Paju nanovo ohrabri i tako ostade da profesor napiše odgovor.

Profesor je cele te noći pisao odgovor što upravo nije bio odgovor nego na šest pisaćih tabaka čitava rasprava u kojoj je bilo i ovakvih fraza: „Ne razorava se naučna istina aktima i numerama“; „Istina je večna a vlast i sila povremena“, „što više gonjena istina je uvek tim jače pobede tekla!“ I najzad, cela je rasprava završena time što je u njoj potvrđeno da je čovek postao razvićem od jedne fele majmuna.

Dok je profesor u svojoj sobi pisao skoro cele noći odgovor, dotle je gospodin Paja pod jorganom sanjao čudne snove. Kao uhvatio on za rep sreskog načelnika pa ga ne pušta a skočili na njega pa ga dave i Mitropolit i Luter i Hus a kao jedino ga brane Galilej i udovica gospa Mileva. Pa se onda usred sna pojavi i pokojna svinja, pa odvuče gospa Milevu, a Galilej kao opsova oca sreskom načelniku, te onda dođoše panduri da ih razvade al’ gospodin Paja ne pušta nikako rep.

I odista, kad se ujutru sav znojav probudio, primetio je kao je čvrsto uhvatio svoj učkur i ne pušta ga.

Pre podne odnese g. Paja pisaru g. Sveti odgovor od šest tabaka a na podne mu saopštiše da je otpušten iz službe.

Kažu da je čitavu godinu dana pokajnički gladovao, molio se, napustio je kvartir kod gospođe Mileve, napustio društvo profesorovo i odrekao se nauke, čija je žrtva bio. I onoga časa, kad se odrekao nauke, vratile su mu se, na osnovu teorije o zapremini, sve numere u glavu i, samo toga radi, vraćen je opet u službu.


Autor: Branislav Nušić

(Politika 6. januar 1921. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 47 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker