Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 18:14


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 10 Apr 2017, 23:31
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Prodavac grobnica

Ne možete računati na to da će vaši naslednici voditi računa o tome gde ćete vi biti sahranjeni; njima će to biti svejedno. Ne možete tek dozvoliti da budete bačeni u kakvu rupu gde ni ljudi ni sunce ne dopire...

Slika
Branislav Nušić

Sve što je mogao da unovči, i pokretno i nepokretno, unovčio je, pa ipak je uvek bio praznih šaka. Dok mu je pokojni otac bio čuvaran čovek te mu je ostavio i nešto nasledstva, dotle se u njegovoj ruci nije mogao nikad zagrejati novac. Navikao tako da mu uvek zvecka u džepu, on se očajno čupa za kose i krši ruke kad nema šta više da proda od očeve ostavine.

U jednome tako teškom času, njemu pada bezbožna misao na pamet: da proda porodičnu grobnicu, od koje nikakve koristi nema, a koja mu čini još i teret, jer mora da plaća godišnju taksu za njeno održavanje. Otac njegov, koji mu je ostavio nasledstvo, jedini je počivao u toj grobnici i stanovao je u njoj već punih dvanaest godina. To je dovoljno mira za svakoga dobrog hrišćanina. Njemu lično ta grobnica ne treba, jer nema pretenzija da bude sahranjen na uglednom mestu. Ima, međutim, ljudi koji i mrtvi žele da sačuvaju svoj rang u društvu, te će se svakako naći kupaca, a njemu će dobro doći nekoliko hiljada dinara koji sad, kao mrtav kapital, leže šest stopa pod zemljom.

Stvar je poverio jednome od onih poznatih agenata, koji se bave prodajom i preprodajom prezaduženih kuća, već nekoliko puta u popis uzimanoga nameštaja i založenih dragocenosti. Agenat je rado primao posao, jer je uvideo da jedna grobnica, na uglednom mestu, može biti dobar artikal za prodaju.

Da bi pristupio poslu, on je otišao već prvo jutro pred „Kasinu“. Tu, ispred kafane, s proleća se već isture na trotoar stolovi i rano ujutru, vraćajući se s pijace, uvraćaju penzioneri te se zbiraju oko stolova, piju jutarnju kafu, kašlju, stenju i govore o velikoj evropskoj politici. Tu je okretni agenat uhvatio busiju i sa drugoga stola merkao pogledom penzionere, pratio karakter njihovoga kašljanja, zagledao im vrat koji se kao izlizana osovina iznosio iz kragne i zagledao im uši da li se dovoljno prozre. Odmeravao ih je tako dan dva i tri i, najzad, na jednome mu se zaustavio pogled. Kada je još čuo da je to viši činovnik u penziji, da važi kao čovek koji ima nekoliko uložnih knjižica i kuća bez duga na Vračaru, on je zadovoljno protrljao ruke šapćući:

– Evo kupca!

Razume se od toga trenutka nije ni časa časio. Već sutra dan zakucao je na vrata g. Petrovića, onoga što ga je fiksirao kao kupca.

– Gospodine – rekao je iznenađenome penzioneru – ja dolazim da vam učinim jednu uslugu.

– Molim!

– Poznato mi je, gospodine, da ste vi jedan vrlo ozbiljan i razborit čovek da su vaše stvari sve sređene, pa mi je čudo kako to da niste pomišljali na jednu i to najpreču stvar. Vi ste već stariji čovek, morate dakle misliti i na smrt. Ne možete računati na to da će vaši naslednici voditi računa o tome gde ćete vi biti sahranjeni; njima će to biti svejedno. Ali vi, vi bi morali voditi računa o tome. Ne možete tek dozvoliti da budete bačeni u kakvu rupu gde ni ljudi ni sunce ne dopire...

– Molim vas – prekide ga usplahireno g. Petrović – šta hoćete vi time da kažete?

– Hoću da kažem da bi vi trebali za vremena da kupite sebi grobnicu.

– Gospodine! – zadrhta glas u astmatičnome grlu g. Petrovića. – Otkud vi, i zašto, i ko vas je poslao? Šta će meni grobnica, ne treba meni grobnica! Idite vi do đavola!

– Grešite, gospodine, jako grešite. Kako, zaboga, možete reći da vam ne treba grobnica kad, eto, ja već dva-tri dana posmatram i pravo da vam kažem, vaš mi se kašalj ni malo ne dopada. Ja mislim da ćete vi teško izgurati do jeseni.

G. Petroviću zaigra grlo i uguši se reč u kašlju, te samo podiže ruku da pokaže agentu gde su vrata za izlazak.

– Verujte da grešite – nastavi agenat sasvim mirno – jer vi možete tako na nogama, sasvim iznenada umreti, i zamislite kako ćete se tada naći u zabuni ako ne obezbedite sebi za vremena grobnicu.

Napolje! – dreknu g. Petrović poslednjom snagom koju je pribrao.
Promenio je kafanu samo da bi izbegao susret sa onim užasnim čovekom, jer, nije to samo neprijatnost susreta, već je on u agentovom pogledu stalno čitao ono: „Meni se vaš kašalj ne dopada, vi ćete teško izgurati do jeseni!
Agenat se, kao što bi to i svaki drugi agenat učinio, diže i ode, što ne znači ujedno da i napušta partiju. Naprotiv, on poče i na dalje svaki dan odlaziti tamo pred „Kasinu“ i zauzimati mesto za susednim stolom, kako bi mogao fiksirati g. Petrovića.

Ma koliko da je g. Petrović obarao pogled i okretao glavu, osećao je uvek da na njemu počiva pogled onoga prodavca grobnica i to ga je užasno uzrujavalo. Jednom prilikom, kad ga kašalj nešto jače zaguši, priskoči agenat čak sa susednoga stola sa čašom vode i kad ga povrati od kašlja on mu sa prekorom dobaci:

– Eto, eto, kažem ja. Ne zaboravite da sam ja zadržao za vas grobnicu. Imam kupaca, ali sam ja vama dao reč i rezervisao sam je samo za vas.

G. Petrović nije mogao više da izdrži. Toga časa digao se da nikad više ne dođe u „Kasinu“. Promenio je kafanu samo da bi izbegao susret sa onim užasnim čovekom, jer, nije to samo neprijatnost susreta, već je on u agentovom pogledu stalno čitao ono: „Meni se vaš kašalj ne dopada, vi ćete teško izgurati do jeseni!“

U novoj kafani, to je bilo kod „Balkana“, sedeo je mirno i srkao kafu razgovarajući sa prijateljima za stolom o velikoj evropskoj politici. Ali jednoga jutra, kad uznese glavu sa šoljicom na usnama, da dosrče kafu, njegov se pogled srete sa agentovim i polete mu kafeni talog u dušnik te ga jedva povratiše.

Najzad ukide sebi zadovoljstvo da ide u kafanu na jutarnju kafu i ako je to tako prijatna penzionerska zabava. Tako se on izgubi od sveta ali ne i od o čiju istrajnoga agenta.

Jednoga dana pođe g. Petrović na groblje, na parastos nekom svome prijatelju. Sedi on spokojno u tramvaju i kad se tramvaj zaustavi pred grobljanskom kapijom te htede da siđe, zasta na platformi, jer mu se učini vrlo visoko. U tom mu neko pruži ruku te se on osloni i siđe, ali, kad stade na zemlju, on se nađe oči u oči sa onim prodavcem grobnica. On ga je još u varoši spazio u tramvaju ali je ostao na platformi, bojeći se da zbog njega ne siđe g. Petrović na kojoj ranijoj stanici, a ovde, na krajnjoj stanici, pritrčao je da mu učini uslugu.

– Baš dobra prilika što smo se sreli ovde, te možemo poći da vidite – veli mu agenat prateći ga.

– Šta da vidimo? – dršće nervozno g. Petrović.

– Pa, grobnicu.

G. Petrović se odvoji od agenta i štuknu u gomilu, uveren da se time spasao, ali u crkvi, za vreme parastosa, kada g. Petroviću dadoše po običaju svećicu, priđe mu prodavac groblja prinoseći mu svoju da pripali. G. Petrović je odstojao parastos sa osećanjem kao da se nalazi na svome sopstvenom parastosu i jedva dočeka kraj da naiđe na vazduh, da ga se nadiše.

Pred crkvenim vratima već ga je očekivao agent.

– Evo, ovuda ćemo, nije daleko! – reče mu pridružujući mu se.

A, ne! – odgovori g. Petrović odlučno i okrete agentu leđa. Ali, dok on još nije ni stigao da se okrene oko sebe, agenat se već našao s druge strane, ispred njegovoga lica i bio je toliko neodoljiv da bi mu i čovek čeličnije volje morao popustiti, a kamo li g. Petrović koji je, od prvoga susreta sa ovim prodavcem grobnica pa do danas, izgubio vrlo mnogo hrabrosti.
Isceđen bolešću, slomljen i prebijen, jedva se uspeo u vagon druge klase i sručio se u sedište, predajući se dremežu. Voz je naglio i odmicao noseći ga u svežinu, u zelene oblasti gde će zdravlje obnoviti.
On je išao nepouzdano, kao čovek koga vode na gubilište i slušao je sa užasavanjem agentove reči:

– Pogledajte samo kako je odavde lep izgled. Zamislite šta vam to samo vredi, ovako lep izgled. Verujte, to je pravo zadovoljstvo biti mrtav kad znate da ćete imati ovako lep izgled.

– Ne treba mi! – gunđa kroz zube g. Petrović.

– Pogledajte samo, molim vas – nastavlja prodavac kad su već bili kod same grobnice. – Pogledajte, vidi se Sava, Dunav, Cer. Zamislite samo to uživanje kad bacite pogled... Pa onda osećate li kako ovde lep vetrić ćarlija. Šta vam samo to vredi što ćete imati svež vazduh iz prve ruke.

– Ne treba mi! – gunđa i dalje g. Petrović.

– Pa onda, šta vam samo vredi što je sunčana strana. Prvi jutarnji zraci bljesnuće na vas, a posle podne imate divnu hladovinu.

– Hajdemo! – reče g. Petrović, pošto poče već da oseća tu ladovinu i okrete glavu od grobnice.

– Ne dopada vam se?

– Ne dopada mi se! – pokušava g. Petrović da bude odlučan.

– Mislite možda da je tesna grobnica? O, varate se, gospodine. Zar ne vidite da ste vi prava paučina, nema vas ni pedeset kila. Možete se skupiti u jedan kraj grobnice pa da ostavite čak mesta koje bi mogli izdati pod kiriju kakvome samcu.

G. Petrović nije mogao više da izdrži. On prikupi svu snagu i, kao tane iz puške izbačeno, naže u begstvo, preskačući preko grobova kao da ga gone mrtvi. On se jedva dočepa tramvaja i pade u sedište, a kad tramvaj krenu, on danu dušom, pošto se uverio da prodavac nije ušao u isti tramvaj.

Tako je srećno izbegao od svoga mučitelja, ali, savladan uzbuđenjem i onom ladovinom koju mu je prodavac gustirao, najzad i velikim naporom koji njegova astma nije mogla podneti, on pade u postelju. Bolest je bila ozbiljna. Lekar se zabrinuo, a gazdarica, koja ga neguje, pričala je da je g. Petrović u vatri govorio sve koješta i uzvikivao: „Neću da dajem grobnicu samcima pod kiriju!“

Kada se malo pridigao, lekar mu je savetovao da ni časa ne časi nego što pre da ide u kakvu banju, radi promene vazduha.

Isceđen bolešću, slomljen i prebijen, jedva se uspeo u vagon druge klase i sručio se u sedište, predajući se dremežu. Voz je naglio i odmicao noseći ga u svežinu, u zelene oblasti gde će zdravlje obnoviti.

Tek što je izmakao voz jedno pet kilometara, a uđe u kupe jedan putnik, progura se između kolena putnika, stade okrenutih leđa prema g. Petroviću penjući kofer na mrežu, pa se onda okrete i sede baš na prazno sedište prema bolesniku i, kada ga zagleda u oči, a njegovo se lice obasu iznenađenjem i zadovoljstvom.

– Vi? – uzviknu ushićeno prodavac grobnica.

G. Petrović zadrhta celim telom i oseti bez termometra da mu se temperatura pope na 39.

– Idete možda u banju? – nastavi agent.

G. Petrović ne odgovori ništa, samo oseti kako mu nepravilno bije srce.

– Rekoh li ja vama – nastavlja agenat – da vi nećete dogurati do jeseni, a eto, još niste zbrinuli grobnicu. Zbilja, kako je zgodna prilika, mogli bi sad da svršimo tu stvar.

G. Petrović se zatrese celim telom, plamen mu buknu uz obraze i nakostreši mu se kosa kao čoveku kome lebdi smrtonosna opasnost nad glavom. On jauknu i skoči te povuče svom snagom onu bremzu za spasavanje i, malo zatim, voz se zaustavi usred polja.

Na prvoj idućoj stanici skinuli su s voza i g. Petrovića i agenta i predali ih policijskom komesaru.


Autor: Branisla Nušić

( Politika 30. april 1932. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 12 Apr 2017, 18:46
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Spira „Soko“

Do njegovog dolaska, u našoj je varoši javan život tekao tiho, mirno i jednostavno, tako da bi se moglo reći da toga života nije ni bilo. Do duše, poreznik Ljuba, Joca poštar i Ika galanterista kockali su se svake noći do zore, ali se to ne može smatrati kao izraz javnog života

Slika
Зграда Српске краљевске академије

Pre tri meseca postavljen je za nastavnika crtanja u našoj gimnaziji brat Čeh g. Toma Pšihil, mlad i inteligentan čovek, koji je imao naročitu volju da se prilagodi našem životu i običajima, te je s toga vrlo rado pio šljivovicu, mezetišući krastavce iz vode. On je tvrdio da je to jedan od vanredno lepih narodnih običaja, koji treba negovati i ne dozvoliti da izumre, kao što su već mnogi i mnogi narodni običaji izumrli.

Do njegovog dolaska, u našoj je varoši javan život tekao tiho, mirno i jednostavno, tako da bi se moglo reći da toga života nije ni bilo. Do duše, poreznik Ljuba, Joca poštar i Ika galanterista kockali su se svake noći do zore, ali se to ne može smatrati kao izraz javnog života, čak ni u slučaju kad bi se utvrdilo da su se poštar i poreznik kockali državnim novcem. Ne bi se moglo smatrati kao izraz javnoga života ni to, što je sreski načelnik držao u kući jednu „sestru od tetke“ koja je ostala sirotica pa je on „prihvatio“; ne bi moglo biti izraz javnoga života čak ni naša pevačka družina, koja je imala samo barjak i jednoga tenora, Jocu stakloresca, a nije imala ni pravila, ni upravu, ni članove; niti bi moglo biti izraz javnoga života to, što Pera puškar, g. Sima, nekadanji sreski načelnik, i Vasa apotekar, već sedamnaest godina idu savake nedelje u lov i za tih sedamnaest godina jedva su uspeli da rane jednog ovčara i da ubiju apotekarovo lovačko kuče.

Bivalo je, doduše, ponekad i događaja koji su uzbudili našu mirnu sredinu; kao na primer kad su se pop Tima i pop Avram potukli na groblju o zadušnicama i glasno psovali jedno drugom oca hristijanskoga, ili, kada je Mika stolar odsekao desni brk Jaši telegrafisti kad ga je zatekao kod svoje žene ili najzad, kad je gospa Sida poštarka napala i isprebijala sobaricu kod „Nacionala“ samo zato što je ova imala drugače poglede na brak. Bivalo je i drugih takvih događaja, koji su bar davali materijala da se o njima po nedelju i dve dana govori, te zadovolje duhovne potrebe stanovništva, ali pravoga javnoga života nije bilo sve do dolaska g. Tome Pšihila za nastavnika crtanja.

Već prvih dana po dolasku, on sabra oko sebe nekoliko mladih ljudi i, uz rakiju i krastavce, iznese im ideju o osnivanju gimnastičkoga društva „Sokola“. Ti mladi ljudi zagrejaše se, ako ne baš za samu zadaću a ono za crvenu bluzu i perušku za kapom i tako otpočeše svake nedelje neke konferencije u četvrtom razrezu osnovne škole. Te konferencije, u početku su bile uže a zatim se širile sve više i više, tako da je na njih već dolazio i Sima magazadžija, Sava kmet, Pera agent, pa i sam pop Avram. Do duše, čaršija je uzela u podsmeh stvar i izdevala razna ptičija imena onima koji su odlazili na konferencije, ali je g. Pšihil umeo nekako da zagreje ljude i tako ih pridobije za stvar, da su preko svega toga prelazili i pristajali uz pokret.

Razume se da se čaršija najslađe nasmejala, kada se čulo da se i Spira Savić, opštinski delovođa, upisao u „Sokole“.

– Zar Spira soko? – vrisnuo je Tanasko kafedžija i zatresao mu se trbuh kao porodilji u devetom mesecu a zacenio se, te ga morali vodom da polivaju da se povrati.

– Drugo je da se gospa Mica upisala u sokolice... – dodaje Sredoje sedlar.

– More, kakva sokolica; da si rekao jastrebica, pa ajd, ajd! – završava Pera izvršitelj.

A sva ta smejurija i sva ta objašnjenja odnosila su se u glavnome na privatan život Spire Savića. Njegova supruga, pomenuta gospođa Mica, i ako pre udaje nije bila član nikakvog gimnastičkog društva, imala je neobično razvijene vilične muskule i tako snažne ruke kao da se celoga života vežbala dizanjem đuladi, dok je opštinski delovođa imao svega 64 santimetra široke grudi, tanke i dugačke ruke kao pekarske lopate za vađenje hleba iz peći i utonuo trbuh kao konkavno ogledalo. Takve fizičke suprotnosti morale su, razume se, izazvati i moralne suprotnosti u braku i u rubrici događaja, u našoj varoši, često su pominjani Spira delovođa i muskulozna gospođa Mica. Vele, da gospođa Mica nije drukče ni razgovarala sa Spirom no kao komandir čete sa škartom. On pred njom nije nikad imao pravo da izgovori koju reč više, sem reči: „razumem!“ a ako bi i pokušao, to ga je vrlo skupo stalo. Kada bi ona razjapila svoje muskulozne vilice, vele da se tresla ne samo kuća, već i pantalone na suvim i štrkljastim nogama opštinskog delovođe. Razume se, da se šaputalo naročito s toga, što se g. Spira češće pojavljivao u varoši sa kakvom masnicom, objašnjavajući prijateljima da ju je dobio od fascikule, koja je slučajno pala i osakatila ga. Kako je ta fascikula u g. Spirinoj kancelariji često padala, to naša čaršija u poslednje vreme nije ni čekala da joj g. Spira objašnjava slučaj, već kad god bi ga videla sa masnicom, grunula bi sva iz glasa:

– Šta je, gospodine Spiro, fascikula opet pala?

– Opet! – odgovorio bi on rezignirano i manuo obema rukama kao da bi hteo poleteti.

Kako je tim samim i današnja gospođa Mica postala degradirana udavača, morala se zadovoljiti i sa opštinskim delovođom i odreći se za svagda devojačkoga sna da sa uniformisanim mužem prođe čaršijom pod ruku
I to upravo, što su takvi odnosi vladali u kući g. Spire Savića, i izazvalo je u čaršiji smejuriju, kada se čulo da se i Spira upisao u „sokole“. Svi su se, uz glasan kikot, pitali: kako je to moglo biti da gospođa Mica, koja Spiri nije dozvoljavala ni u kafanu da svrati kao čovek, dozvoli mu sad da se upiše u „Sokole“. Međutim, tako su se pitali samo zato što nisu znali jednu intimnu čežnju gospa Micinu. Ona je devojkom bila zaljubljena u jednoga žandarmerijskoga potporučnika i malo je trebalo pa da mu postane žena. Ona je već uveliko sanjala kako ide pod ruku sa uniformisanim mužem i kako joj sve drugarice zavide. Potporučnik je samo očekivao da postane poručnik pa da je zaprosi i tako bi izvesno i bilo da „razne intrige“ nisu potporučnika oterale na sud gde je degradacijom izgubio čin. Kako je tim samim i današnja gospođa Mica postala degradirana udavača, morala se zadovoljiti i sa opštinskim delovođom i odreći se za svagda devojačkoga sna da sa uniformisanim mužem prođe čaršijom pod ruku. Ona je znala da on, opštinski delovođa, sa 64 santimetara širine u grudima, koji ni vojsku nije služio zbog nesposobnosti, ne može ni na koji način steći pravo na uniformu pa ma kako česti bili ratovi na Balkanu, a kad se pojavio Pšihilov sokolski pokret i, kad je g. Toma Pšihil jednoga dana, o Kraljevom rođendanu, obukao svoju sokolsku uniformu, pa ga gospa Mica videla u crkvi, ona je, čim je došla kući, spustila svoju muskuloznu ruku na rame gospodinu Spiri i uzviknula:

– Ti ćeš biti soko!

Badava se Spira branio kako nema volje za to, badava je objašnjavao da bi mu mogao i predsednik opštine zameriti kad prođe sa peruškom za šeširom kroz čaršiju – gospa Mica je ostala odlučna pri svome i ponavljala je:

– Ti ćeš biti soko!

I tako je Spira Savić, opštinski delovođa, postao soko.

Međutim, sokolski pokret g. Tome Pšihila nije ostao samo na konferencijama već je jednoga dana postao i delo. Obrazovao se odbor, izabrala se uprava i otpočela su vežbanja. Ruke gore, ruke dole, ruke napred, ruke natrag, čučanje, stajanje na jednoj nozi, pregibavanje – sve se to vršilo u školskom dvorištu, svakoga dana od pet do sedam časova pred veče, pred mnogobrojnom dečurlijom koja se pela na zidove, krovove i drva da posmatra ovo zanimanje i da udari u gromoglasni kikot kad ko pri čučnju ne može da se održi nego sedne na zemlju.

Među onima koji su se vežbali bio je i Spira opštinski delovođa, koji se svako veče, posle vežbanja, vraćao isprebijan kući, tako da mu se sad vrlo često dešavalo da uveče dođe isprebijan kući a ujutru pođe isprebijan od kuće.

A nije se ostalo samo na vežbanju, nego su manje-više svi sokoli već počeli i odelo da kroje. Ako baš i nisu svi, gospa Mica je uzela od g. Pšihila odelo i po njemu već sašila Spiri crvenu bluzu od jedne svoje donje suknje. Ona je uopšte žurila da Spiru što pre uniformiše, mada je sreski načelnik, u pogledu uniforme, učinio izvesne primedbe i poverljivim pismom zapitao Ministarstvo Unutrašnjih Dela: treba li dozvoliti nošenje „crvenih“ bluza u jednoj tako lojalnoj sredini kao što je bila naša palanka i neće li to uzbuditi duhove.

I neverovatna stvar kako je gimnastičko vežbanje zarazilo bilo sve živo u našoj palanci. Ostavite decu, koja su ta vežbanja na sve moguće načine podržavala, ali su to činili i matori ljudi. Tek vidiš, kalfa u Ike galanteriste, čim Ika nije u radnji i nema mušterija, uhvati se za tavanski direk i penje se dok ga nosom ne dodirne. Koliko i koliko puta naiđu mušterije a kalfa visi o direku. Pa onda, pisar u sreskom načelstvu, čim nema koga da saslušava, uzme dve stolice i penje se i spušta na njima. Jedan put ga je sam sreski načelnik zatekao, noge popeo u vis a glavu zabo u stolice.

Ta opšta zaraza gimnastiziranja uhvatila je, razume se, i Spiru opštinskog delovođu. I on je po kući dizao u vis stolice, testije pune vode, panjeve i sve što je dočepao, a uz to svaki čas je pipao čas levu a čas desnu mišicu
Za gospodina Peru ekonoma u bolnici vele, da je počeo da preskače krevete. Uđe u bolesničku sobu, tu niz kreveta po jedan metar rastojanja i on počne od prvoga komandujući sebi: „Jedan, dva, tri četiri...!“ i preskače redom sve krevete i bolesnike u njima. Pričaju čak, da su se pre neko veče, u kafani kod „Nacionala“ potukli Voja šumar i Aca poreznik zbog jednog podmetnutog keca, kad je u banci bilo 460 dinara. Obojica su iz bitke izneli razbijene glave, ali su se, po tvrđenju samoga učitelja gimnastike g. Pšihila, tukli sasvim pravilno. Aca poreznik je dočepao jednu stolicu i u tri radnje je nabio šumaru na glavu, a šumar digao čitav astal i u dve radnje bacio ga na poreznika.

Ta opšta zaraza gimnastiziranja uhvatila je, razume se, i Spiru opštinskog delovođu. I on je po kući dizao u vis stolice, testije pune vode, panjeve i sve što je dočepao, a uz to svaki čas je pipao čas levu a čas desnu mišicu. I ne samo što je osetio da mu mišići čvršćaju, nego je počeo osećati da mu i volja čvršća jer ga je g. Pšihil ubedio da u zdravome telu mora biti i zdrav duh.

A da je odista tako tj. da u zdravome telu mora biti i zdrav duh, Spira se uverio već i po tome što je sem reči: „razumem“ koju je u kući dotle jedino smeo izgovarati, u poslednje vreme, kako su mu mišice ojačale, počeo hrabro još po koju reč da kazuje. Tako na primer, jedno veče, kad se zavukao u krevet rekla mu je gospa Mica:

– Slušaj, da mi poraniš sutra jer hoću da tresem kuću!

Pre, dok nije bio soko, Spira bi odgovorio svoje „razumem“ i postupio bi po naredbi gospa Micinoj, ali se sada u njegovome prezdravelome telu pobuni njegova prezdravela duša i on joj sasvim stručnjački odgovori:

– Danas sam izvodio složene radnje niz reku i umoran sam, sutra ću spavati.

– Šta kažeš? – dreknu komandir čete.

Spira zinu još nešto da kaže, ali u njemu zatreperi ona stara, predsokolska duša opštinskog delovođe i on zavuče glavu pod pokrivač i radi utehe, uze da pipa svoje mišice.

Vežbanja su međutim napredovala sve više i više i Spira je osećao sve više i više muške sage u sebi te, jednoga dana, nakon pune godine dana vežbanja, desi se nešto što u jednostavni život naše palanke unese naročito i neočekivano uzbuđenje.

To se desilo jedno predveče, u subotu uoči nedelje. Spira dođe kući, skinuo kaput pa uzeo testije, napunio ih vodom izašao u avliju te počeo sa njima da vrši vežbanja, zamišljajući ih kao dva đuleta. U jednome življem zamahu on nekako čuknu testije i one, kao staklo, prskoše na stotinu hiljada komada, a voda obli Spiru kao da si ga u kacu umakao.

Gospa Maca vrisnu i razjapiše joj se muskulozne vilice a ispružiše snažne ruke da dočepaju grešnoga Spiru i da ga umese kao testo u naćvama. Ali se desi nešto što se nikad do sad nije desilo, i što se nikad ne bi moglo ni pretpostaviti da se desi. Spira, kao da je na vežbanju i da radi po komandi g. Pšihila, sa „jedan“ metnu pesnicu na grudi, na „dva“ ispruži ruke sa stisnutim pesnicama, na „tri“ spusti obe pesnice gospa Mici na glavu, na „četiri“ dočepa je za kosu i na „pet“ se gospa Mica već valjala pod njim, pišteći kao guja u procepu i proklinjući sebe što natera Spiru da se upiše u „Sokole“.

Događaj se očas rašču po varoši i to učini da se svet poče naglo upisivati u „Sokole“.

Od tada nikada više nije padala ona fascikula u g. Spirinoj kancelariji.


Autor: Branislav Nušić

(Politika, 7. april 1923. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 12 Apr 2017, 22:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PRVI NAPIS G. BRANISLAVA NUŠIĆA POSLE OZBILJNE BOLESTI

Jedna nebeska sednica

Treba li Nušića ostaviti još da živi, ili ga treba već jednom pozvati da se vrati svojoj generaciji. Griješite vi koji biste prekratili mu vijek. Nama je kao generaciji, koja je učinila tako zamašan potez u srpskoj književnosti i zaorala jednu duboku brazdu, potrebno da imamo dole na zemlji svojega prestavnika.

Slika
Бранисла Нушић (Фото документација Политике)

Nije to slučajno što se ja svake godine, o dubokoj jeseni, teže razbolim i doguram do 39 na termometru, doguram do najmračnijih slutnji koje novinarske reportere dovode do nezajažljive radoznalosti i – povučem se opet u život. Neće to biti slučajno. Jedne čak noći, pod temperaturom 38 sa 6, pokušao sam da prodrem u tu tajnu; da vidim, ne intrigira li ko protiv moga života; ne protestuje li kogod što ja još živim?

Razume se, pod temperaturom 38 sa 6, nije mi bilo teško prodreti u tajnu i naći odgovor svome pitanju. Te noći sam, krčeći sebi put kroz oblake kojim mi valja krenuti na nebo, zastao pred jednim poluotškrinutim nebeskim vratima, jer sam sagledao tamo čudnu jednu pojavu. Bila je to kao neka tajna sednica, gde sam oko stola zapazio sve poznata mi lica i čuo tako poznate mi glasove.

Slika
Bora Stanković

Zastao sam u toliko pre, što sam čuo da se moje ime vrlo često pominje, te sam opravdano posumnjao da je upravo o meni reč. Naoružan svima zemaljskim osobinama, a naročito zemaljskim ušima i radoznalošću, ja sam od reči do reči čuo diskusiju koja se na toj sednici vodila i kroz otškrinuta vrata video svaki pokret i svaki mig.

Za jednim drugim stolom sedeli su okupljeni: Milovan Glišić, Milutin Ilić, Simo Matavulj, Dragomir Brzak, Vladimir Jovanović, Nikola Đorić, Dragutin Ilić, Paja Adamov, Ivo Vojnović, Kosta Arsenijević, Stevan Sremac, Janko Veselinović, Vojislav Ilić, Svetolik Ranković, Ilija Vukićević, Aleksa Šantić, Milorad Mitrović, Svetozar Ćorović, Milorad Petrović, Boža Knežević, Bora Stanković i Radoje Domanović.

Sede tako svi namrštena pogleda i mračna lica i tek posle dužega ćutanja neko će reći (nisam ga spazio ko) da bi se moglo pristupiti razgovoru.

Prenuše svi, pogledaše se među sobom i ponudiše najpre Milovana Glišića da pretsedava. Milovan ni da čuje, veli nikad on te stvari nije radio.

– Ti, striče, i niko drugi! – veli mu Janko – Ti, brate, jedini među nama imaš čestitu bradu.

Pri toj reči Jankovoj prođoše prstima kroz bradu Dragomir Brzak, Vlada Jovanović, Nikola Đorić i Dragutin Ilić, a Vojislav pogledi svoju pažljivo potšišanu, Šekspirovu bradicu, dok Kosta Arsenijević zari svoje suve prste u čekinjastu bradu i uze da se češe pod vratom.

– Ma ostavi ti mene, sinovče, na miru – nastavlja da se brani Glišić od Janka – gde bih ja to? Eto vam Dragomira Brzaka, zar ne vidiš, da i inače liči na pretsednika Glavne kontrole.

Brzaku polaska ova kandidacija, zadovoljan, ako nije mogao pretsedavati zboru živih, a ono bar da pretsedava zboru mrtvih književnika. On odmah zauze predsednički stav, ubrisa cviker i uze prvi reč:

– Gospodo, mi smo se ovde iskupili da učinimo jednu konstataciju. Mi smo, gospodo, jednoga iz naše generacije zaboravili na zemlji...

– Nismo ga zaboravili – pisnu sa donjega dela stola, gde se okupila opozicija, Radoje Domanović – nismo ga zaboravili, nego se on izvukao iz spiska. On je na nekakav način preparirao spisak naše generacije pa izostavio sebe.

– Jeste, jeste! – vrišti Ilija Vukićević i mlatara kroz vazduh dugim rukama.

– I da je samo izostavio sebe pa ni po jada – nastavlja Radoje i lupa pesnicom o sto – nego je uveo sebe u spisak mlađe generacije, one što dolazi za nama, pa se pravi lud i živi još.

– I mislite li vi da će se on na tome zaustaviti – pridružuje se Radoju Milorad Mitrović – poznajem ja njega dobro; taj će se prebacivati iz generacije u generaciju i dogod bude mogao podvaljivaće i nama i Bogu.

Slika
Stevan Sremac

– I bar da je skroman – pridružuje im se mrzovoljno Bora Stanković – i kao što je red da se jedan dezerter pravi tutkun, da sedi u ćoš, u pepel, da ne daje glas od seb’. Ali on zapeo, pa svima nama drži posmrtne govore, a kad grune zemlja povr nas, a on pita: „’Ajde, ima li još neko”? Beše tako u Vranje, u staro vreme, neki Mile sojtarija; nije mu Bog dao mnogo pamet, a gola sirotinja, pa kad ko umre, njemu mu daruju za dušu pokojnikove haljine. Pa on tako, kad se pocepa, pa niko ne umire, zađe od kuće do kuće, pa lupa u kapiju i pita: „Ima li, more, kogod skoro za umiranje?” E, tako, vidiš i ovaj Nušić, ide od kapiju do kapiju i sve nas posahrani i to nije da kažeš jednu, nego sahrani nekoliko generacija, celu novu književnost. E, pa, brate, što ne biva ne biva!

– Gospodo – isprsi se predsednik i pogleda preko cvikera po svima. – Debata se ovako proizvoljnim razgovorima može nastaviti u beskrajnost i mi na taj način nećemo doći ni do kakvoga zaključka. Mislim da je bolje ako budem svakom redom davao reč.

– Tako je! – prihvati zbor.

– Ima, dakle, reč Konte Ivo Vojnović!

– Ja?! – iznenadi se Konte Ivo i izvadi malu belu maramicu čipkicama opervaženu i obrisa čelo. – Ma nemojte! Ja, dragec moj i prelijepi predsedniče moj, nijesam mislio govoriti ni o životu ni o smrti. O životu još i koži koži, ali, oštijaže roba, ko će još o smrti govoriti. Život je nemilosrdni vladar ljudskijeh dneva, a smrt varljiva gospodarica onijeh veljelepnijeh palača što ih vječnost podiže svijem nezasićenijem ljudskijem snovima. Život svak vole kao što mladićak pomorac vole široku pučinu rasplamćenu beskrajnom žudnjom za neshvatljivim i neviđenim...

– Eh, cvrc! – gunđa Bora – pa ovaj se bre navezao na pučinu pa nam priča neke morske priče!

– Molim, ne upadajte u reč! – protestuje predsednik. – Budite parlamentarni!

– Pa ako ćemo da budemo parlamentarni, a on neka govori u prozi – odgovara Bora. – Šta je okupio tu neke žudnje, neke snove i neke rasplamćene palače, kao da smo mi beogradska gospoda pa da zinemo kad on zanoveta.

– Čujmo dalje! – upada predsednik da bi ubrzo prešao preko ovog neprijatnog incidenta – Ima reč Stevan Sremac!

– A, ne! – brani se očajno Sremac. – Ja nikad ne govorim, nikad nisam javno govorio, sem kad sam polagao ispite.

– Moraš da govoriš – gunđa opet Bora – izvlačite se, pa sve ja. E, ne može tako. Nego ti tako; rodio si se u Bačkoj, zoveš se Sremac, a pišeš na nišlijski dijalekt. E, u literaturi vrdaj koliko hoćeš, ali ovde mora da govoriš.

– Pa šta imam da govorim – odbija Sremac uvređeno. – Mogu samo to kasti, što veli onaj moj Palčika, zet Sose Grkinje: Nušić neće u trun umreti, pa eto ti!

Slika
Vojislav Ilić

– Molim samo da dopunim braca Stevu – uzima reč Paja Adamov – odnosno da objasnim ono što je on hteo kasti. U nas tako, u Čortanovcima, bili neki Đuka i Nića, dobri prijatelji. U mladosti bili pajtaši pa ostali tako dobri prijatelji sve do starosti. Đuka imao dvoje dece, Sidu i Spiridona, a Nića samo ćer Sosu. Pa tako...

– ’Ajde pa sad – upada u reč opet Bora. – Pa ovaj zapeo od Čarnojevića, pa će sad da pređe na Stratimirovića, pa na Šupljikca, dok ne svrši sa: „Na kraj šora čađava mehana”. Ostavi, bre Pajo, da nam čitaš tvoja Karlovačka jektenija, ovde je reč o drugom nečem.

– Ja sam hteo samo... – htede da se pravda Paja Adamov.

– Pa hteo si, ali eto, zapeo si kao Sremčeva Gavrijela. Daj nekom drugom reč, predsedniče! – brecnu se Bora.

– Evo, ja bih rek’o ako ćete čuti! – nadvisi glasom Janko Veselinović i pogleda po svima redom, kao da bi toga časa rad da zapeva Starca Vujadina.

– Da čujemo Janka! – kliče omladina sa donjega stola.

– Kardo rode, reći ću ti po duši. (Janko je rado govorio u jednini i kad se množini obraćao.) Ja velim nismo se mi ovde sabrali da budemo sudnici, te da presecamo tuđe niti. Znate kako naš narod veli: pisano ti je pisano, niti ga možeš domaknuti ni odmaknuti. Pa eto, velim, nek živi čovek do suđena dana kad mu je tako pisano!

– Ostavi, bre Janko, jedanput te tvoje narodne mudrosti! – gunđa opet Bora. – Dosadi mi tam’ na zemlji sa tvoji Zeleni vajati, pa hoćeš sad valjda da mi kažeš da je Nušić Adamsko koleno?

Ima reč Vojislav Ilić! – prekida Borino gunđanje predsednik.

Vojislav se diže, uspravi i zanese glavu unazad, provuče ruku kroz kosu, pa je zatim zadenu između dugmadi zakopčanoga kaputa. On poče ovako:

– Šta je život! Pod vremena

rukom,

Prah postaje što je granit bilo

I jejina otpozdravlja

hukom

Tok života i samrti krilo!

– Gle ga sad pa ovaj – gunđa opet Bora. – Ovaj tek ode u čakmače, u ćor-sokak. Ostavi se, bre. Vojo brate, to tvoje sentimentalnosti, sentimentalnost te i u grob otera.

– Nisam još ni reč kazao o smrti, a mislio sam – kao buni se Voja.

– Ama šta ima da nam govoriš o smrti – buni se i Bora – kao da mi koji smo umrli ne znamo šta je smrt.

Vojislav spusti obrve, strpa ruku u džep i uvređeno sede i, mada su ga svi molili da nastavi, on ne hte više ni reči da rekne.

– Mogao bih ja što reći, ako bi bilo koga da čuje – oglasio se Boža Knežević, koji je sve do sada uporno ćutao.

– Čujmo! – prihvatiše sa svih strana.

– Gospodo – poče Boža – vama je poznato da je život zemlje samo jedan sat, na kome je ceo istorijski život čovekov samo jedan sekund, a organski njegov život samo jedan minut. Ništa nije večito: večnost je proces u kojem je što više prošlosti to sve više i budućnosti. Život je samo malo, vidljivo parče konca, koje se proteže dugo pre i posle života...

– Pa ti bre, gospodin Božo, ode u filosofiju – opet će Bora. – Ama pa i ti! Pa da ti je vredela nešto ta filosofija, tebe bi sad znali i cenili tamo dole, a evo, siđi dole, pa ako te zna kogod, sem one tvoje Ksenije, a ti me seci gde sam najtanji.

– Ljudi koji duboko misle – odgovara Boža – teško se kreću u društvu i slabo se čuju među živima.

– E, pa kad se ne čuješ među živima, ne mora da se čuješ ni među mrtvima! – završava Bora.

– I ja bih hteo riječ! – reći će na to Simo Matavulj, dižući dva prsta desne ruke u vis.

– Čujko gospoda Simu! – odazva se nekolicina.

– Koliko sam razumio, gospodo – poče gospar Sima – riječ je ovda o tome: treba li Nušića ostaviti još da živi, ili ga treba već jednom pozvati da se vrati svojoj generaciji. Ja velim, gospodo, griješite vi koji biste prekratili mu vijek. Nama je kao generaciji, koja je učinila tako zamašan potez u srpskoj književnosti i zaorala jednu duboku brazdu, potrebno da imamo dole na zemlji svojega prestavnika. Nušić se može smatrati kao zaostali prestavnik naše generacije na zemlji, upravo kao naš konsuo na zemlji...

– Pa je l’ to – prekida ga Bora – on kao naš prestavnik i konsuo, što kaže šjor Šime, on može da naplaćuje tantijemu i za moju „Koštanu”?

– Uha, gde ti ode! Ne može to! – graknuše nekolicina.

– Molim gospodina Borisava da me ne prekida – nastavlja gospar Sima sa puno mirnoga dostojanstva. – Vi vidite svi, gospodo, kako je nastalo jedno novo pokolenje koje bi nas htelo da izbriše i da od sebe počne istoriju nove književnosti. Potrebno je, dakle, potsetiti sve te što hoće od sebe da počnu, da smo i mi postojali, da smo i mi nešto gradili i dograđivali na zgradi koju novom srpskom književnošću nazivamo i zato je – vidite – potrebno da bitiše, da živi neko tamo dole, za kojega će, kao ono poznija frančeska pokolenja što su, pružajući prst na poslednjega Napoleonovog vojnika, govorili: „I ovaj je bio na Austerlicu!” – tako, velim, neka i za našega pretstavnika reku: „I ovaj je pripadao ovoj vrednoj generaciji!”

Simino mišljenje nekako osvoji sve i tako, samo sa nekoliko glasova opozicije, meni produžiše mandat još za godinu dana. Dogodine videću kako ću proći.



* I ove jeseni g. Branislav Nušić bio je teško oboleo. Čim je pre neki dan kročio iz postelje, setio se svojih čitalaca u „Politici” i napisao je ove redove za njih.


Autor: Branisla Nušić

(Politika, 18. novembar 1934. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: BRANISLAV NUŠIĆ - pisac smeha  |  Poslato: 22 Dec 2020, 01:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Branislav Nušić: Šinjel

Šinjel još dobro zdrav, po krajevima malo iskrzan a pod pazuhom, blizu kuka, oprljeno mesto i rupa, koju je, valjda, prošlo tane, od kojega je umro u bolnici onaj što ga je pre Alekse nosio.

Slika
Branislav Nušić (prvo zdesna) u šinjelu iz rata u kome je bio kaplar i njegov sin jedinac Strahinja Ban Nušić (u sredini), koji je poginuo u Kolubarskoj bici kao jedan od 1.300 kaplara

Na Ploči, više Moralije, taman nas stegao mraz, koji htede da nam dosadi više nego puška neprijateljska. Onda sam razumeo, zašto naši kažu, da hoće koji put i duša da zamrzne od studi. Grudi se teško dižu; kapci na očima otežali; zglavci po telu skočanjeni; ruku ili nogu jedva krećeš, a prst, izgleda, prebiće se, ako ga saviješ. Onaj vazduh, što ga dišeš, kao da gutaš kriške leda.

A Ploča pusta i gola. Što bilo trnja i suvarka, počupali smo i pobrali za jedan dan. Muka golema, dok se dođe do malo drva.

Svako jutro kola snose u Niš, u bolnicu, po nekoliko promrzlih. Nema dana da stoka ne lipše.

Toliko dana nismo videli sunca ni svetla dana, kao da nam je Bog odrekao milost.

A moj drug Aleksa nije imao ni šinjela. Kad dođe veče, on se jadnik, nudi čas jednom čas drugom pod ćebe, ali, rekoh, gde i duša počne da mrzne, tu nema ni milosti ni prijateljstva. Ko bi onda na Ploči i svome rođenom ustupio pola ćebeta? Niko. Jedne je noći nudio i pare jednom, da ga pusti, a onaj nije hteo ni da oškrine ćebe, u koje se zavio, već onako strese jednom nogom i doviknu mu: „Makni!”

Komesar, koji je svaki dan slazio u Niš za hranu, donese jednog dana jedan iskvaren, stari šinjel. Umro u bolnici neki ranjenik, a bolničar mu prodao šinjel za dvanaest groša, onako ispod ruke. Komesar se setio jadnog Alekse, kupio za njega i, Boga mi, Aleksa mu se kao dete zaradovao. Dobro mu došlo, da se zagreje i on jedanput, ako se na Ploči može pod šinjelom da zagreje kogod.

Šinjel još dobro zdrav, po krajevima malo iskrzan a pod pazuhom, blizu kuka, oprljeno mesto i rupa, koju je, valjda, prošlo tane, od kojega je umro u bolnici onaj što ga je pre Alekse nosio.

Obukao ga Aleksa, pa se i raduje i ponosi kao dete o Velik-danu. Namešta ga, udešava, čisti, pipa se po džepovima, pa tek, u onom džepu iznutra, na grudima nađe i jedno pismo.

— Daj ga, — rekoh, — iz njega bar možemo videti, čiji je šinjel bio.

Pročitali smo na glas.

Dragi sine!

Mesec dana već nemamo od tebe nikakva glasa. Raspitivao sam se, pa čujem, da ste na Pirotu. Javi nam se, bolan, gde ste i naročito, kako si sa zdravljem. Ovde je velika zima, a tamo mora da je još gore. Čujemo, da neće više biti rata, da je već primirje. Blagodarim Gospodu Bogu, samo kad si izneo čitavu glavu! Da znaš, kako tvoja majka jednako misli na tebe; svaku noć te sanja i svako jutro mi priča svoj san, te ne znam ovo, te ne znam ono, a, hvala Bogu, sve na dobro sanja. Jošte i sada majka radi, kao što sam ti ono pre pisao: deli s tobom svaki zalogaj; namešta kraj stola i treće mesto, za tebe; vadi jelo i tebi u tanjir; sve, kao da si i ti ovde za stolom. Kad joj zaigra oko ili zabridi obraz ili ma šta tako, ona kaže: to ti misliš na nju. Znaš je, valjda, ženska posla! Moli se svaki dan za tebe i svaki dan pali kandilo, i ja se, sinko, molim svaki dan Bogu.

Znaš, šta je radila majka pre neki dan. Gotovo ti zaprosila devojku. Bili kod nas posle večere gosti, gospodin učitelj i gospa učiteljka, Steva bakalin sa ženom i Jova tufegdžija sa ženom i sa svastikom. Svi me baš molili, kad pišem, da te pozdravim. Pa tako to veče, kako sam ti kazao, bili oni svi kod nas po večeri. Pa tvoja majka uze odmah razgovor o tebi, kako smo ono jesenas bili na berbi kod Isajla, pa tek reče svastici Jovinoj: „Kaži mi pravo, Anđo, je li da si ti onda, o berbi, mnogo obletala oko moga sina?” Anđa sirota pobeže iz sobe, a tvoja se majka okrete Jovi: „Neka da Bog, samo da mi se živ i zdrav vrati, pa, Boga mi, komšija, `oću da ti dođem jednog dana, i kad me ne čekaš!” A Jova kaže: „Pa neka da Bog samo život i zdravlje svima nama i našim i ovima na domu i onima na putu, pa sve će biti!” I tako ti popismo i jednu čašu u tvoje zdravlje.

Težak sam malo na peru, a imam još mnogo, mnogo da ti pišem. Kad sednem, da ti pišem, a majka sedi kraj mene, pa mi sve ne da da svršim, nego bi htela sve i sva u jedno pismo. Kaže tvoja majka, da znaš, da te ovde čekamo sa devojkom, i kad nam pišeš, a ti u pismu da pozdraviš Anđu.

Majka te tvoja ljubi u oba obraza i u čelo i u usta i grli te i svi te pozdravljaju, a tvoj otac najviše i moli te, da mu odmah na ovo pismo odgovoriš.

S pozdravom
tvoj otac Đorđe

Kad sam dočitao pismo, pogledasmo se ja i Aleksa ispod očaju. Nismo ni reči progovorili, samo Aleksa uze ono pismo, savi ga lepo i ponova metnu u džep.

— Šta ćeš s njim?

— Hoću da ga čuvam, — reče.


baštabalkana

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 70 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker