Srbija Forum
http://srbija-forum.com/

Milan Rakić - Милан Ракић  
http://srbija-forum.com/viewtopic.php?f=258&t=3920
Stranica 6 od 7

Autoru:  lOOla [ 28 Maj 2013, 13:24 ]
Tema posta:  Re: Milan Rakić - Милан Ракић  

Као бајка



Хтео бих једну ноц кад месец куња,
Плацхеван, крзхљав, без сјаја и боје,
А земља има сетан мирис дуња
Схто месецима у прозору стоје;

И све да буде тузхно, све да буде
Као да свуда јецхе болна деца,
Растапају се цхезхње као груде,
И све кроз сутон пригусхено јеца;

Па кад на мене падну усне твоје,
Да зајецамо и ми, обадвоје...

Хтео бих једну ноц венцхано белу,
Провидну, светлу, сву у месецхини,
Да неземаљски изглед дâ твом телу,
И свакој ствари, и да ми се цхини

К'о бајка да је, да то није јава,
Да с месецхином све се стапа сада,
И неосетно губи се и пада,
И све нестаје, и све исхцхезава,

Па кад на мене падну усне твоје
Да исхцхезнемо и ми, обадвоје...

Autoru:  Astra [ 17 Jun 2013, 07:16 ]
Tema posta:  Re: Milan Rakić - pesnik i diplomata

Oproštajna pesma Milana Rakića

Poslednja objavljena pesma Milana Rakića pod naslovom Oproštajna pesma štampana u “Srpskom književnom glasniku“ 1929-e godine

Slika

OPROŠTAJNA PESMA

Evo me, Gospo, nakon triest leta
Sa proređenom, progrušanom kosom,
Ko priviđenje sa drugoga sveta,
Na Pegazu olinjalom i bosom.

Kraj mene strči zarđala džida,
A njemu, svakog časa, noga kleca,
I zato što smo starinskoga vida
Rugaju nam se raskalašna deca.

Neka ih, Gospo. Nama nije krivo.
Neka im i to zadovoljstvo damo.
I ćutaćemo. Što bih dokaziv̓o?
Kada dorastu, kašće ime se samo.

No ja bih, draga Gospo, opet hteo
Svagdašnju poštu da iskažem vama:
U pamćenju mi još je život ceo,
Na srcu mi se ne uhvati skrama.
Jest, još u meni prošli život sjaji,
Čist ko na vodi labudovo krilo,
Jer sve je dobro i čestito bilo,
Smeh, suze, želje, nade, uzdisaji.

Sve je u meni ko na grobnoj ploči:
Ja prošlost branim od smrti što preti.
No onog časa kad ja sklopim oči,
Tad sve će sa mnom zasvagda umreti.

Oh nije život rđav što je beda,
I nevolja, i muka duhu, niti
Što nam sudbina večno zapoveda
A prohtevi nam nikad nisu siti,

No zaborav je, Gospo, sav i svuda,
Zaborav svirep, neumitan, zao.
Nijedna beda i nijedan Juda
Nije mi nikad takav udar dao

Ko ovi tihi, stalni zaboravi…
Ah, draga Gospo, kakva su stvorenja,
Prekrasna telom, duhom ljudi pravi,
Kao nebesna neka priviđenja
Nestala s ovog našeg tužnog sveta,
Za koja smo se kleli da su ona
Života našeg smisao i meta
I da je bez njih prazna vasiona…

Njih danas, Gospo, gusti korov krije,
A mi, sa našim sitnim navikama,
Živimo mirno dalje, blago nama,
Kao da nikad ništa bilo nije…

Ah, zbogom, Gospo, i praštajte meni,
Stare mi oči pune suza sada,
Dok dan se gasi na prolaznoj sceni
I zavesa, ko noć, lagano pada…


baštabalkana

Autoru:  Astra [ 17 Jun 2013, 07:18 ]
Tema posta:  Re: Milan Rakić - pesnik i diplomata

Na Gazimestanu – Milan Rakić pesnik i rodoljub

Čuvena rodoljubiva pesma Na Gazimestanu i tekst koju je ispevao srpski akademik, pesnik i diplomata Milan Rakić

Slika

NA GAZIMESTANU

Silni oklopnici, bez mane i straha,
Hladni ko vaš oklop i pogleda mrka,
Vi jurnuste tada u oblaku praha,
I nastade tresak i krvava trka.

Zaljuljano carstvo survalo se s vama…
Kad oluja prođe vrh Kosova ravna,
Kosovo postade nepregledna jama,
Kosturnica strašna i porazom slavna.

Kosovski junaci, zasluga je vaša
Što poslednji beste. U krvavoj stravi,
Kada trulo carstvo oružja se maša,
Svaki leš je svesna žrtva, junak pravi.

Danas nama kažu, deci ovog veka,
Da smo nedostojni istorije naše,
Da nas zahvatila zapadnjačka reka,
I da nam se duše opasnosti plaše.

Dobra zemljo moja, lažu! Ko te voli
Danas, taj te voli, jer zna da si mati,
Jer pre nas ni polja ni krševi goli
Ne mogoše nikom svesnu ljubav dati!

I danas kad dođe do poslednjeg boja,
Neozaren starog oreola sjajem,
Ja ću dati život, otadžbino moja,
Znajući šta dajem i zašto ga dajem!

 

. . .

Biografija Milana Rakića

 Slika

Milan Rakić (Beograd, 30. septembar 1876 — Zagreb, 30. jun 1938) je bio srpski pesnik i akademik. Rođen je 30. septembra (18. septembra po julijanskom kalendaru) 1876. godine u Beogradu. Njegov otac bio je Mita Rakić, ministar finansija 1888. godine, a majka Ana je ćerka akademika Milana Đ. Milićevića. Sestra Ljubica je bila udata za Milana Grola. Bio je oženjen Milicom, ćerkom Ljubomira Kovačevića.

Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, a pravni fakultet u Parizu. Po povratku u Srbiju zaposlen je u Ministarstvu inostranih dela. Kao diplomata prvo je službovao u Prištini, Skadru i Solunu. U vreme Prvog svetskog rata bio je savetnik poslanstva u Bukureštu 1915. i Stokholmu 1917. godine, a krajem rata u Kopenhagenu. Od 1921. bio je poslanik u Sofiji, a od 1927. u Rimu. U diplomatskoj službi je bio skoro do smrti kao poslanik Kraljevine Jugoslavije u inostranstvu. Umro je u Zagrebu 30. juna 1938. godine.

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 18. februara 1922, a za redovnog 12. februara 1934.

Njemu u čast ustanovljena je pesnička nagrada Milan Rakić koju dodeljuje Udruženje književnika Srbije.

Rakić se svojim prvim pesmama javio u „Srpskom književnom glasniku“ 1902. Potom je objavio dve zbirke pesama (1903. i 1912.), koje je i publika i književna kritika najoduševljenije pozdravila. Napisao je malo, svega oko pedeset pesama i dosta rano je prestao da piše.

Njegove malobrojne pesme odlikuju se najvišim umetničkim osobinama i predstavljaju vrhunac u izražaju one pesničke škole koju je osnovao Vojislav Ilić. Pored Šantića i Dučića, Rakić je treći veliki srpski pesnik današnjice. I on je pesničku veštinu učio na francuskim uzorima, ali ih nije podražavao, već je ostao nacionalan i individualan. On ne peva renesansne motive i blede princeze, već pravoslavne i narodne svetinje: Jefimiju, Simonidu (Simonida), napuštenu crkvu kraj Peći, Gazimestan (Na Gazimestanu) itd. On nije frivolno duhovit; savršenstvo njegova izraza nije sjajan verbalizam, već veština savladana do kraja, veština u obliku kad postaje prisna i spontana. On se naročito ističe kao versifikator. Usavršio je jedanaesterac upotrebom bogatih, zvučnih i neslućenih slikova, davši mu širok besednički ton, svečan i otmen, buran katkada, a miran i prisan najčešće. Njegov jezik je besprekorno čist i krepak, rečenica kristalno jasna, stil bez emfaze i bleska, umeren i lapidaran. „U pogledu tehnike, kazao je Skerlić, to je poslednja reč umetničkog savršenstva u srpskoj poeziji“.

Sa Šantićem, Rakić je najuspelije obnovio našu rodoljubivu poeziju, na sasvim originalan način, bez poze i šovinizma. Njegovo je rodoljublje otmeno i plemenito, prožeto diskretnošću i smerovima modernog mislioca.

Rakić ne peva radi lepote kao Dučić, već radi misli; on nije poklonik renesanse i Zapada, već bola i „naslade u patnji“. Uticaj francuskog simbolizma i dekadanse oseća se u njegovoj lirici samo u izražaju. I on se služi simbolima za iskazivanje svojih dubokih misli, kao što se služi simbolikom i u svojim rodoljubivim pesmama, ali je njegova filozofija života izraz naše rase, potpuno samonikla. Njegove misaone pesme su jasne iako duboke, jednostavne i pored rečitosti, prisne, tople i utešne iako prožete najsnažnijim pesimizmom. To su najbolje, najlepše pesme u srpskoj misaonoj lirici.


baštabalkana

Autoru:  lOOla [ 30 Jul 2013, 16:15 ]
Tema posta:  Re: Milan Rakić - Милан Ракић  

Силно задовољство


Ја имам часове дугог очајања,
Безнадежне туге, обмана, и јада;
Ја имам часове кад се слатко сања
И пожудно жели и блажено страда.

Ја имам часове чедне, кротке, смерне,
Кад чистотом трепте мисли моје младе,
И у мојој души, побожне и верне,
Зашуморе химне, похвале и наде.

Јест, душа је моја ко кутије старе,
Што у светом храму на довратку стоје,
Где пролазник сваки спушта скромне даре
За смирене свеце и за ближње своје.

Поколење свако, велику ил’ малу,
Спустило је у њу милостињу коју,
Љубав или мржњу, погрду ил’ хвалу,
Осмех или отров и жаоку своју.

Сад кроз жиле моје струје крви разне,
Ја ропцем и певам, ја кунем и славим,
И корачам смело, без страха од казне,
Кривудавом стазом и путима правим!

Очајање, туга, беда? Празне речи!
Кад на земљи више нема моћи те
Да у мојој души помути ил’ спречи
Силно задовољство, осећати све!

Autoru:  lOOla [ 16 Sep 2013, 12:13 ]
Tema posta:  Re: Milan Rakić - pesnik i diplomata

MILAN RAKIĆ: Pesme



Mi ne poznajemo drugi svet do onaj koji je u vezi sa čovekom;
mi nećemo druge umetnosti do one koja je izraz te veze.
Gete


Ima samo dva trenutka kada se u nas toliko pevalo kao danas, i to je oko četrdesetih godina prošloga veka, kada se "srbovalo" gotovo isključivo u stihovima, i krajem šezdesetih godina, kada je pravilo stihove sve što je do pera doraslo. Ove poslednje dve-tri godine javila se u nas jedna pesnička epidemija, kao da se jedan naraštaj bez ideja i bez ideala rešio da u tanke sveščice sa neravnim redovima izlije svu prazninu svoga srca i svu žalosnu neplodnost svoje misli. Milan Rakić je jedan od retkih mlađih pesnika koji je uspeo da svojim snažnim talentom odskoči od te bedne gomile rasplakanih stihotvoraca.
Čitaoci Srpskog književnog glasnika, gde se Rakić i pojavio i razvio, osetili su da sa njime nešto novije i mislenije ulazi u anemičnu poeziju srpsku. Polako, ali stalno, nepoznati Z je privlačio pažnju na sebe, osvajao korak po korak simpatije, sticao solidan glas zrelog i razvijenog talenta, postajao nada svih onih koji drže da naša poezija još nije rekla svoju poslednju reč. Njegove lepe i blagorodne pesme javljaju se sada u jednoj knjizi, koja je sa puno razloga srdačno pozdravljena.

*

Jedna velika vrlina Rakićevih pesama je što su jasne: osobina koja danas i u nas postaje sve ređa i ređa. Od Vojislava Ilića ušla je u našu poeziju neka manija za obilnim i neobičnim epitetima, isključivo staranje da se što šarenijim ruvom prikrije golotinja misli i odsustvo dubljih osećanja. Iz francuske škole, čiji je đak, Rakić je doneo ljubav prema jasnosti, uveren u lepu reč Vovnargovu: da jasnost krasi duboke misli, i znajući da kao što je logika osnov proze tako je jasnost pogodba poezije. U tom preciznom stilu, u tom odsustvu ukrasa, koje često ide do izvesne suvoće, on je razvio tri ili četiri lepa i večita pesnička motiva.
Ono što pada u oči odmah u celoj njegovoj poeziji, to je ne samo pesimistička no čisto budistička žica, konstatovanje sveopšte bede ljudske i prolaznosti svega na svetu, uverenje da je ceo život samo jednoliko večito klaćenje šetalice od obmane do razrčaranja, da je ceo naš opstanak samo postupno krhanje lomnih iluzija naših pod maljem grube stvarnosti, i da je smrt jedini mir i jedina uteha umornima i izubijanima od života. Čovek je oličen u onoj plemenitoj zverci koju hajka goni kroz polja i šume, uz pokliče lovaca i lavež pasa, dok se ne stropošta u krvavoj peni, obojivši svojom krvlju zelenu travu, a

Hajka dalje krene da ništi i gazi...

Ili ono sipljivo i hromo kljuse, malaksalo od silnoga rada, koje tegli stari glomazni dolap, gladno pored trave koja miriše, žedno pored vode koja žubori, bedno kljuse koje oličava svu ljudsku sudbu, "jednakost pred opštom neminovnom bedom". To je stalna misao, i pesnik već unapred čuje onaj kobni zvuk čekića, koji zakiva čamovu dasku mrtvačkog kovčega, i onda kada srce zapeva i duša zaklikće, njega spopada neznana tuga i tajanstvena strava, neko tamno predosećanje duge i neizlečive bede. U noćnom času, "dok ravnodušno nebo sjajem blista", on čuje kako

... pored svega strahovito huji
starinska pesma o taštini sveta.


Kao Alfred de Vinji, u Vukovoj smrti, kao Lekont de Lil u Hladnom vetru noći i Dies irae, naš pesnik pred besmislenošću smrti, pred zlokobnim fatumom koji lebdi nad čovekom, uzima togu i filozofsku mirnoću antičkih mudraca. Jest, misli on sa Paskalom, čovek je slaba trska, ali trska koja misli, koja razume, i sudbini nasuprot kao protest, kao prkos, ističe tu duševnu mirnoću, tu ponositu rezignaciju pred onim što je neizbežno, žrtvujući telo, ali spasavajući nedotaknutu dušu, govoreći kao onaj slobodni rob, istinski sveti Epiktet, svome gospodaru koji mu je nogu prebio: Jesam li ti rekao da ćeš me slomiti!

Srčana budi, bedna dušo moja,
i nek te sada ništa ne koleba.
Bez roptanja, bez krvi i bez boja
vreme je došlo i stradati treba.

Preživi muke raspetoga Hrista
za sve u tebi što greši i strada,
za dužnost kao Špartanaca trista,
uzvisi život veličinom jada!

I taj prkos nevidljivoj i surovoj sili stvari našao je neobična izraza u onoj krepkoj, punoj, možda najboljoj pesmi njegovoj U kvrge su me bacili, o srama!, gde je sav prkos žrtve koja u svojoj krvi umire, ali koja svojom mišlju i jačinom duše stoji nad dželatom:

Udri, i muči, i priteži jače,
al' znaj da neće preći moje usne
nijedna rečca što moli il' plače,
ni bapske kletve, ni slabosti gnusne!
Udri, i muči, i priteži jače,

Al' dokle redom deca, ljudi, žene,
plaču i pište, bedni, pokraj mene,
i ropski kleče pred skrivenim stvorem,
vrh piske, kletve, i vapija njini'
leteće mirno duh moj u visini
ko morska lasta nad širokim morem.

Poslednja reč mudrosti, sva veličina čoveka, jedina uteha lepim dušama, misao koja je viša od svih mističnih snova i praznih obećanja religije, poslednje pribežište mudraca!

*

I pored toga mračnog raspoloženja, koje je osnovni ton Rakićevih pesama, pored opštega, čovečanskoga, tako reći metafizičkoga razloga u odnosu čoveka prema vaseljeni i prirodi, ima i drugi jedan, bliži, niži, svakodnevni, ali zato još silniji i kobniji. To je uticaj jedne mrtve, bezbojne sredine, sa bednim interesima i još bednijim osećanjima, sredine oskudne i razoravajuće, koja ne trpi ništa više iznad opštega blata i opštega jada, sredine gde čovek stari bez mladosti, vene bez cvetanja, umire bez življenja. "Čovek je razočaran, — veli jedan veliki melanholik, Šatobrijan, — iako nije uživao; ostaju mu još želje, a više nema iluzija. Mašta je bogata, obilna i čudesna, život oskudan, suv i razoravajući. Sa punim srcem stanuje se u praznom svetu, i, ne koristivši se ničim, čovek je sit svega." I gde se više no kod nas oseća ta strašna praznina i suvoća, gde su misao i polet većma sputani za zemlju, gde je trenje među ljudima jače i nesnosnije, gde se više čuje strašno škripanje jednog nepodmazanog i rđavog društvenog mehanizma? Svaki iole razvijeniji čovek osetio je u dubinama svoje duše strahovitu borbu između jedinke i njene sredine, naročito oni koji su imali nesreću da poznadu pun i širok život "truloga Zapada" i za koje savski most izgleda kao jedan tamnički prozor. I ko će nam opisati onaj utisak mrtvih ritova savskih i dunavskih, iza kojih se jedva probija tanka silueta dalekih planina, onu bakarno-crvenkastu boju gradskih bedema, isprženih vatrenim zracima južnog i kontinentalnog sunca, ona kazamatski mračna i zlobna lica koja se sreću ulicama, ceo onaj teret i zadah nesrećnoga Istoka! I kako je duboko tačan ovaj jesenji pejzaž beogradski, koji je odista jedno "duševno stanje":

S krovova niskih oblak dima,
vlažan i gust, na zemlju pada.
Po izlokanim drumovima,
ko verna slika moga jada,

Dronjav i blatav, beda sama,
teturajući preko rupa,
u iscepanim košuljama,
umorni seljak tromo stupa.

A magla pada, tiho krije
močarne njive, polja gola,
studena kiša stalno lije
i rabadžijska škripe kola.

I u tom uskom i mračnom obzorju, život je samo jedno životarenje, i monotonija palanačke egzistencije pritiskuje kao mora duše ljudi:

Proživesmo, draga, ispod mračnog neba
niz memljivih noći i plesnivih dana;
mučila nas sudba dugo, ko što treba,
zadala nam često neprebolnih rana.
. . . . . . . . . . . . . . . .

Tvrdica je bila vaseljena za nas,
odmerila tačno uživanja naša;
nama biće uvek sutra što i danas,
uvek isto piće, uvek ista čaša.

Retki su u Rakića trenuci kada srce silnije zakuca i mlada krv pojuri, u dubini noći, kad "trava miriše i rastinje klija", u šumoru jedrih kukuruza i u svežini pooranih njiva, nad tim poljima koje je mesečina poplavila, u "bokorima cvetnog jorgovana":

Šume bokori cvetnog jorgovana,
i noć zvezdana treperi i žudi
za bujnu ljubav svetu bogom dana.
Dok mesečina nasmejana bludi,
šume bokori cvetnog jorgovana.

U takvu noć je požudnu i strasnu,
Izolda nekad čekala Tristana.
Bude se groblja uz kuknjavu glasnu
i sećaju se prohujalih dana.
U takvu noć je požudnu i strasnu,

Noseći sobom lestvice od svile,
starinski vitez, pun vere i nade,
hitao zamku svoje verne Vile,
i pevao joj strasne serenade,
starinski vitez pun vere i nade!

To je lepa pesma, jedna od najboljih u ovoj zbirci, jedna od najlepših koje su za poslednje vreme na srpskom jeziku ispevane, i daleko bi se otišlo kada bi se navodili svi snažni stihovi kojima je puna ova dobra knjiga. Ja ću preći preko nekih nesavršenosti u formi, preko izvesne razvučenosti koja se opaža i na najboljim mestima, i preko pojedinih spornih pitanja metrike. Da se zadržim samo na jednoj stvari. Rakić je pametan čovek, i razumeće da je ove redove diktovalo uvaženje njegova talenta, ljubav prema književnosti i čvrsto ubeđenje da naš naraštaj treba da ispuni čime trajnijim onih trideset godina javnoga rada koji mu predstoji.
Naša mlada poezija je već prilično dala, i o njoj se već može govoriti kao o jednoj celinn. Ona je pokazala i neospornih talenata i učinila ne malo da se oblik usavrši, da se proširi pesnički jezik i nađu nove reči za nova i složenija osećanja. Ali što je mnogo, mnogo za žaljenje, ona ili poklanja isuviše pažnje isključivoj lepoti oblika, juri za što većim i maglovitijim senzacijama, ili se povlači u neplodno posmatranje, na najuži unutrašnji život, odvajajući se od ljudi i od života. Osnovna njena mana je što je isuviše egotična. Jovan Dučić napušta intimnu, čisto lirsku poeziju, gde je pokazao tako lepa uspeha, i ide za simbolistima, verujući da je ono što je moderno (a simbolizam danas ni to nije!) u isti mah što i novo. Rakić, koji je nadahnut Alfredom de Vinjijem, parnasovcima, naročito Lekontom de Lilom, zadovoljava se njinom poezijom pesimizma i moralnog stoicizma, zatvarajući se u "kulu od slonove kosti", tuđ i neprijateljski raspoložen prema strujanjima života.
Ja ostajem toliko i tako nepopravljivo naivan da uporno držim da je taj književni diletantizam i čisto kontemplativni pesimizam samo jedna skučena, oskudna i neplodna vrsta poezije, da to nije ona poezija koja ostaje večito mlada u srcima ljudi i čitavih pokolenja, da mladi ljudi od vrednosti imaju nešto više i bolje da kažu u jednom tako zaostalom narodu kao što je naš, i da se od njih traži nešto šire i čovečnije od književnih simbola i rečitih kletava života. Svi mi imamo trenutke moralnih depresija, onih strahovitih trenutaka duševne dalekovidosti, kada čovek bolno jasno vidi sveopštu bedu ljudsku i uzaludnost svakoga napora. Ali, našto od tih prolaznih duševnih raspoloženja, od te klonulosti i nemuškoga polaganja oružja pred besmislenom silom stvari, praviti čitav jedan filozofski sistem i ubrizgavati našem i inače mlitavom svetu sumnju i beznadežnost, koje nikada nisu ništa stvorile? Zatim, kada je mržnja na život tako apsolutna i nepomirljiva, našto onda govoriti stvari koje ništa ne pomažu, naročito pisati stihove koji još manje znače? I baš ako je čovek toliko slab i zemaljski da ih piše, on treba da ih čita samo uskom krugu posvećenih, dostojnih i ozarenih mudrošću Nirvane. Pa ta prizivanja smrti! Na žalost, od sviju ljudskih želja smrt je jedina smesta ostvarljiva, i njeno izvršenje je uvek u našim rukama. Ali, od pesimizma još niko nije umro, i nije zabeleženo da je ijedan pesnik opšte moralne bede i grobnoga mira zapečatio krvlju svoja učenja. Sve se to, na kraju krajeva, svodi na basnu o starcu koji je tovario drva na leđa, i svi su pesimisti jednaki, počev od premudroga Solomona, koji je ječao u Knjizi propovednikovoj, a živeo najčulnijim životom azijskoga satrapa, pa do očajnoga Šopenhauera, koji je formulisao filozofiju opštega uništenja, a proveo svoj vek kao najobičniji rentijer nemački.
Kada ćemo od mladih pesnika naših čuti i druge reči, reči nade, vere, reči ljubavi prema životu, čiji pojedini pojavi mogu biti rđavi, ali koji u osnovu nije rđav? Dokle će oni u stihove stavljati onu problematičnu mudrost naših starijih, "razočaranih" ljudi, koji su obeščastili i udavili našu zemlju? Svakako, poezija nije ni predikaonica ni govornica, njen zadatak nije ni da zviždi ni da trubi, ona nema da peva zakone astronomije i aksiome geometrije, u njoj se ne sastavljaju udžbenici za gramatiku i aritmetiku — ali još manje je njen zadatak da peva pogrebe skakavaca i mirise lakih žena, kao što su radili bedni pesnici mekušne i trule epohe aleksandrijske; nema da opeva uticaj ribljih repova na talasanje mora, kao što su činili francuski romantičari niže vrste, uvereni da je sve na svetu dobro kada se našao lep slik i da je cilj vaseljene da se završi lepom strofom; a najmanje su poezija vrućična buncanja, pretenciozna proza i prostačke mistifikacije sve one gomile "dekadenata", "simbolista", "simbolo-dekadenata", "esteta", "satanista", "mističara", "kvatročentista", sve one "fosforescencije truleži" buržoaskoga društva na umoru, ljudi koji teraju šegu i sa sobom i sa publikom, i pišu knjige "za opseniti prostotu". Prava velika poezija, poezija sviju onih velikih duhova koji su ostavili besmrtno ime, bila je poezija opštečovečanska, socijalna, poezija moralnoga zdravlja, koja je bila odjek i izraz duše čovečanske, nagnuta nad životom i u najnižim njegovim oblicima, prožeta i večito osvežavana njime, ona poezija pod kojom treperi sve naše biće, koja je silan, iskren i neizgladiv izraz najdubljih naših osećanja, najintimnijih naših nadahnuća, najviših naših shvatanja, mens divinior velike porodice ljudske.
Vreme je da najbolji među našim mlađim pesnicima bace pogled na put koji su prešli i pomisle u šta će utrošiti svoje lepe talente koje mladost greje i svoj život koji je tako kratak. Nakićena, hladna poezija, antisocijalna, tuđa i neprijateljska prema životu, nije i ne sme da bude njihova poslednja reč. Mi mlađi imamo pred nama jedno pokolenje živih mrtvaca i senki koji misle da žive, i mi moramo biti ono što je veliki Lamartin snažno rekao: "podmlađeno pokolenje koje vetar života trese".


Jovan Skerlić, 1904.


preuzeto sa riznicasrpska.net

Autoru:  lOOla [ 17 Sep 2013, 15:40 ]
Tema posta:  Re: Milan Rakić - Милан Ракић  

Песнику



Господ ти је дао свету искру. Кресни,
И обасјај таму где песници живе,
Мајушности своје нека буду свесни.

Сруши, ко од шале, њихове олтаре
И идоле многе којима се диве!
Разбиј предрасуде и калупе старе!

О размахни руком крепком, нек се крха
Стара трошна зграда од дна па до врха!
Гони бедну браћу ко бура матрозе!

Нек застрепе, бедни! Нек у смртном страху,
Крстећи се, чују твоју песму плаху
Где грми крај њине сликоване прозе!

Autoru:  lOOla [ 25 Nov 2013, 20:40 ]
Tema posta:  Re: Milan Rakić - Милан Ракић  

Obnova



Hocu na jednome svecanom opelu
Da sahranim ono sto prosloscu zovu.
I da ti donesem tada dusu novu,
Bez ijedne pege negdasnje – svu belu.

I hocu da onog casa, kad na mene
Padnu kose tvoje i poljubac jedan,
Budem kao nekad bezazlen i cedan,
Da prvi put spoznam car ljubljene zene;

I da sav u tvojoj beskonacnoj moci
Ocaran, bez svega sto me davno gusi,
Osecam pod sjajem ove prve noci
Kako se u mojoj obnovljenoj dusi,

Uz veselu pesmu razdraganih gnezda
Dok susti topola i mirise lipa
I radosno nebo mesecinu sipa,
Tajanstveno radja novo jato zvezda...

Autoru:  Вучица [ 22 Feb 2014, 16:30 ]
Tema posta:  Re: Milan Rakić - Милан Ракић  

Милан Ракић и религија:


Напуштена црква


Лежи стара слика распетога Христа.
Млаз му крви цури низ сломљена ребра;
Очи мртве, усне бледе, самрт иста;
Над главом ореол од кована сребра.

Дар негдашњег племства и побожног себра,
Ђердан од дуката о врату му блиста.
По оквиру утиснута срма чиста,
А оквир је рез'о уметник из Дебра.

Такав лежи Христос сред пустога храма.
И док неосетно, свуда пада тама,
И јато се ноћних птица на плен спрема,

Сам у пустој цркви, где круже вампири,
Очајан и страшан, Христос руке шири,
Вечно чекајући паству, које нема...


Суморна песма Милана Ракића Напуштена црква из 1911. године, када се из Приштине био вратио испуњен правом мором српско-албанско-турских односа, стварним увидом у немоћ и хришћанства и ислама да спречи, заустави или и заувек поништи племенски менталитет сва три народа склоног, наизглед, трајној осветољубивости – пре би се могла наћи у неком зборнику антихришћанских, а и антирелигиозних песама, него међу религиознима. Откуд онда она у овом мом избору, условно говорећи, могућих религиозних песама Милана Ракића? Покушаћу ово да објасним.

Људска потреба за религиозношћу, сакралношћу, ритуалом – није потребно превише истицати – архетипске је природе; једном речи, вечна је то потреба. Зашто онда нису сви људи религиозни? Највероватније због начина како се људима, с одређених места (цркве) и од одређених људи (свештених лица) преноси религиозност, било да је она хришћанског, јудаистичког, будистичког или неког другог порекла. Сваки дубоки религиозни садржај (Свето писмо, Коран, Будини говори, итд.) захтева одговарајућу форму, кроз коју се, на примеран и разумљив начин, вернику пружа приближна истина неке откривене или природне религије.

Дуго трајање сваке од великих религија света (монотеистичких и политеистичких), при чему је свака од њих више пута пролазила кроз разнолике историјске епохе и у њима постојећег народа и држава (довољно је узети за пример трансформације хришћанске религије кроз епохе папоцезаризма и цезаропапизма на Западу, у Риму, и на Истоку, у Константинопољу, а од Лутерове реформе и треће темељне промене), учинило је да је пријемчивост ових религија у народу (останимо само на хришћанству) доживљавана са знатним колебањима: од беспоговорног примања цркве и њеног учења, до радикалног неповерења и негирања вредности хришћанства за цивилизован и културни живот народа Европе.

У Србији, све од времена светог Саве и, пре њега, мисионарске делатности Ћирила и Методија, до данас, пријем православне хришћанске вере у српском народу, од стране његове цркве, био је, највећим делом позитиван и благотворан. Међу најталентованијим српским песницима – да се задржимо само на периоду за време и после тзв. Српске револуције – све до Милана Ракића, не знам да је било изразито атеистичких песника. Своју религиозност већина од њих изражавала је отворено (Шантић, В. Илић и други), други су то чинили у прикривеном али препознатљивом виду (Дучић) и онда када нису били посебно ревносни посетиоци цркве.

У Ракићевој песми Напуштена црква, распети Христос насликан је у натуралистичком маниру увређеног хришћанина, или православног хришћанина који никад није стигао (или није осећао ни потребу) да стварно упозна православног Христа: распетог и васкрслог Богочовека, страдалог и искупљеног, стварног и јединог помиритеља Бога и побуњеног човека.

Распети Христос на старој слици у напуштеној цркви неодољиво ме подсећа на узбудљива причања Ане Григоријевне Достојевске, у њеном Дневнику о Достојевском, како је њен муж, приликом њихове заједничке посете једном сликарском музеју у Европи (у Дрездену?), запањен и дубоко потресен дуго стајао пред сликом Ханса Холбајна Млађег Христов леш. „Та грандиозна студија нагог тела“ – пише о томе догађају из живота Достојевског и његове жене Леонид Гросман – приказивала је легендарног мученика као мртваца који се распада и није способан да васкрсне за нови живот“, док је Ана Достојевска написала: „Његово узбуђено лице (док је запањено гледао Холбајнову слику – примедба В. Ј.) имало је неки уплашен израз, који сам често примећивала у првим тренуцима епилептичног напада ... На срећу, то се није догодило: Фјодор Михаилович се полако умирио и, одлазећи из музеја, инсистирао да још једном свратимо да видимо слику која га је толико потресла.“

Гросман још додаје да је Достојевски намеравао да у роман Идиот унесе расправу кнеза Мишкина о Холбајновом ремек-делу, али та расправа никада није написана.

Да ли је Милан Ракић могао видети Холбајнову слику Христов леш? Не чини се вероватним, али прва строфа песме Напуштена црква верно изражава утисак који пажљив посматрач Холбајнове слике може у себи да произведе. Разлика, ипак, између Ракићевог доживљаја мртвога Христа са слике у цркви и оног Достојевског, није мала. Јер, док Достојевски стоји пред Холбајновом сликом „задивљен и ужаснут“, са снажном потребом православног Руса, који у Христово васкрсење непоколебљиво верује, да с неким подели свој потресан доживљај и изазове га да и тај замишљени његов саговорник (овај је требало да буде, у роману Идиот, Рогожин) реагује, Милан Ракић, скептичан и неповерљив Србин, не нарочито црквен, са слабом или и неразвијеном хришћанском вером у себи – завршава своју песму крајње песимистички. – Да ли и визионарски? Напуштена црква, пуст храм? А у цркви „Христос руке шири, / Вечно чекајући паству, које нема...“

Зашто помислих да би ово могла бити очајна, па ипак визионарска Ракићева песма? Према подацима вредних статистичара, на почетку XXI века, римокатоличке и протестантске цркве Швајцарске, Аустрије и Немачке месечно напуштају десетине верника. Хришћанске цркве у Европи – подједнако римокатоличке (у мањим местима у Јужној Италији недељној миси присуствује тек неколико старих особа) као и протестантске – губе вернике, свештенички подмладак све је малобројнији, манастири се не обнављају, а делатност калуђера и калуђерица у њима свела се (већ одавно) на каритативну делатност. Од молитве једва који траг!

О којој „напуштеној цркви“ Ракић пева? Вероватно о православној, а такве је цркве сигурно виђао за време свога конзуловања на Косову, с тим што је сличне напуштене цркве могуће било видети и у неким крајевима Србије пре почетка Балканског рата. Данас, у XXI веку, стање српских цркава и манастира на Косову још је у горем стању него у Ракићево време! За старе цркве у Србији то се, срећом, никако не може рећи: оне се обнављају, фреске из ранијих векова се чисте, нове цркве се граде и, што је много важније, у њих улази и остаје (у манастирима) српски народ.

Тужни смо са Миланом Ракићем, и због Милана Ракића, поводом песме Напуштена црква. Био је то тренутак (колико је потрајао?) и верске и националне клонулости песника. Да ли би Милан Ракић и данас написао сличну песму?

Христос шири руке за све људе, увек и довека. Он их све хоће да прими у свој загрљај, нарочито оне (попут Ракића) уморне и клонуле, посрнуле у вери, отпале од вере, јер је Исус Христос и дошао ради грешника, а не ради праведника. Зашто бисмо пред својим духовним и телесним очима непрекидно држали Холбајнову слику, или ону Андреа Мантење (Мртви Христос), када можемо у себи оживети – вером, надом и љубављу – васкрслог Христа са мозаика из Равене, или са фресака и мозаика византијског Пантократора, са слика Гриневалда, Рембранта, Руоа, или са прелепих фресака из наших манастира! Да ли би Милан Ракић икад написао песму Напуштена црква да је довољно дуго, и више пута, стајао пред фреском распетога Христа у Студеници?

У разговору вођеном 1928. године са Бранимиром Ћосићем (вид. Десет писаца – десет разговора, Београд 19131; потпуно издање ове књиге приредио је и објавио Јован Пејчић у Бору 2002), говорећи о Старој Србији и „Косовском циклусу”, Милан Ракић је рекао: „За постанак моје песме 'Напуштена црква' имам да захвалим једном случају. Пролазио сам са женом кроз село Падалиште, када ми сељаци понудише да ме одведу до једне цркве. Срба у околини није било, и црква је била скоро потпуно запуштена. Ни патоса, ни окана на прозорима. Неколико икона и неколико угашених свећа које су пролазници оставили. Тада ми паде у очи једна дрвена икона. Била је сва искапана воском од свећа, које су на њу биле лепљене, и препукла. Сељаци, видећи да је са интересом посматрам, понуде ми је. Ја у том тренутку нисам хтео. Када сам тога дана полазио из села, сељаци ми беху донели икону: 'Узми, господине. Ако је не узмеш, пропашће.' Још увек чувам ту стару икону.”

Владета Јеротић

rastko

Autoru:  Senka [ 14 Feb 2017, 16:19 ]
Tema posta:  Re: Milan Rakić - Милан Ракић  

Orhideja


Kad sam te vid’o kraj mirisnih leja,
U parku, uz pesmu sakrivenih gnezda,
S viticama gustim, s velom i, k’o zvezda,
Na belom šeširu crna orhideja,

Tajanstveni suton, pun ljubavi strasne,
Šaptao je čežnju kroz mirisne grane,
Dok poslednja rumen na zapadu gasne,
I mir, mir svečani pada na sve strane.

Ja za tobom iđah, i u jednom mahu,
Slušajuci tice i talase rečne,
Ja osetih silno, u pobožnu strahu,
Da je najzad došao čas ljubavi večne,

Čas ljubavi prave, željene i čedne,
I sve što u mojoj duši beše časno,
I dobro, i nežno, ispod kore ledne
Prenu se i živnu i zaklikta glasno.

Al’ ti ne rekoh ni “silno te ljubim”,
Niti “dušo”, niti “oči moje sjajne”,
Niti praznom rečju i pokretom grubim
Zbrisah čedne draži nekazane tajne.

Jer, k’o snežna lava, u istome casu
Survaše se na me bol, tuga i strava,
Tajna strava koja u trenutku zasu
Klice nove nade i života prava.

I u čudnom strahu ja se pitah tada,
Kakvo sudba sprema ispaštanje veće,
I koliko treba nevolje i jada
Da okajem ovaj čas nenadane sreće!

I ne videh ništa. Ni daleke gore
Zabrađene tankim velom magle plave,
Ni ritove mnoge sto spokojno gore
Kraj obala mirnih nepomične Save…

Ti prođe. – Uz pesmu sakrivenih gnezda,
I tajanstven šumor žbunova i leja,
Predznak duge bede, kao kobna zvezda,
Dizala se zlobna, crna orhideja.

Milan Rakić
(1876 – 1938)

Autoru:  Senka [ 14 Feb 2017, 16:31 ]
Tema posta:  Re: Milan Rakić - Милан Ракић  

Slika

Priziv

Pomeni me u molitvama tvojim
Kad sunce pada za daleke gore,
Jer znaj da mene kobne misli more,
I da se, kao slabo dete, bojim.

Ti čista dušo, budi Genoveva,
Nad zaspalim Parizom koja bdi,
Dokle pod njenim blagoslovom sneva
Ljubavnik čedan i zločinci svi;

I nek pod tvojom molitvom zaćute,
O zaštitnice večna duše moje,
Sve kobne misli što mi srce mute,
I, ko zločinci, spremne za boj stoje.

Pomeni me u molitvama, mila,
I ja ću znati u časove tame,
Kad opet grune nečastiva sila,
Da dobra duša tvoja pazi na me…

Milan Rakić
(1876 – 1938)

Stranica 6 od 7 Sva vremena su u UTC + 2 sata
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
http://www.phpbb.com/