Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 00:34


Autoru Poruka
Вучица
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 12 Dec 2013, 12:24
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Сто осамдесет година од рођења Јована Јовановића Змаја


Slika


Био је јак песнички таленат, богата и пуна песничка душа, из које је десетинама година шибао млаз велике поезије. Он је певао више и лакше но иједан српски песник, и пре и после њега, тако да цела његова поезија чини утисак једне велике и срећне импровизације, и да му је због те обилности и лакоће у певању одрицана дубина и зрелост. У ствари, то је само доказ његове снаге, и ништа друго.
Овако је Јован Скерлић описао Јована Јовановића Змаја (1833-1904), националног и дечјег песника, једног од најбољих и најјачих лиричара целокупне српске књижевности. Овог месеца навршило се 180 година од његовог рођења.
Змај ће нарочито остати као песник нежних „Ђулића“ (1864) и дубоко болних „Ђулића увелака“ (1882), делима којима је стекао славу најпопуларнијег песника своје епохе. То је, како је објашњавао Младен Лесковац, врста лирског романа или песничкога дневника у стиховима о његовом интимном љубавном и породичном животу, „најбољи канцонијер грађанске љубавне поезије у нас“.
Змај је доживео лепу љубавну идилу широке скале: оженио се вољеном девојком, али је у брачном животу доживео читав низ несрећа: поумирала су му сва деца (њих петоро), а и још млада жена. У „Ђулићима“ он је опевао своју љубав према младој девојци, постепени развој те љубави и њен срећни завршетак браком, па прве знаке брачне и родитељске среће; у „Ђулићима увеоцима“ опевани су болест и смрт вољене жене, као и смрт осталих песникових милих и драгих: деце, родитеља, сестре, рођака и пријатеља.
Упамћен је и по дечјој поезији, као ненадмашни српски дечији песник – Чика Јова Змај. Он је децу волео, и као уман човек који је јасно увиђао да од млађих нараштаја зависи сва будућност народа, и као несрећан отац који је своју велику родитељску љубав пренео на сву српску децу. Неких двадесет година, од 1880, уређивао је и „Невен“, најбољи дечји лист на Словенском југу, за који је рекао да му је „мезимче идеалног живота на земљишту практичнога искуства“.
Змај је, како је истакао Перо Зубац, написао 470 песама за децу, али међу њима нема оне најпознатије: „Ала је леп овај свет“:
„Она се налази у првој књизи „Ђулића“. А време ју је сврстало међу дечје, јер у тој песми је чистота дечјег погледа на свет. Наша деца Змаја памте по ведрини, пошалицама, духовитости, а прави Змај је патник, невољник, страдалник, несрећник у животу, избеглица међ својима, лекар који не наплаћује услуге ако већ не мора, човек који и последње место боравка бира због фрушког ваздуха, у нади, да ће можда помоћи његовој оболелој поћерци Маци.“
Рођен је 6. децембра 1833. у Новом Саду, а умро јуна 1904. у Сремској Каменици, где је и сахрањен, и која је својевремено називана Змајева Каменица. Радио је као лекар у Новом Саду, Панчеву, Сремским Карловцима, Футогу, Београду, Загребу и Бечу, а у Београду је од 1890. до 1898. био драматург Народног позоришта. Био је члан Српске краљевске академије, нацртао чувени знак Српске књижевне задруге…
Политичка личност
Змај је био и песник акције, националне и политичке, јаван песник, у пуном смислу те речи. Био је истакнута и утицајна политичка личност, захваљујући у првом реду својој сатирично-политичкој поезији. Родољубива поезија Змајева представља одговор на стварне проблеме и савремена питања, на актуелне идеје, слободе, правде, просвете, књиге, Српства.



vaseljenska


Vrh
MAD BOOKSELLER
Post  Tema posta: Re: РИСТО МИЛИЋ  |  Poslato: 20 Feb 2014, 15:40
rang
rang

Pridružio se: 09 Dec 2012, 20:33
Postovi: 6420

OffLine
Ристо Милић, (Котор 1842 / Београд 1910) објавио је 1871. године збирку родољубивих песама Сербобранке. Из ове збирке преносим једну песму, која сведочи да се у српској политици и дипломатији ништа, или врло тешко мења.

Slika

Resized Image - Click For Actual Size
Slika
Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 27 Nov 2014, 21:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sima Milutinović Sarajlija, pesnik srpski i učitelj Njegošev

I najveće istorijske pojave izgube posle nekog vremena svoju prvobitnu draž i sjaj. Zasene ih sami posleci njihovi, zamene ih novi pojavi, čovečanstvo ih se nasiti. Sve u svetu stari, pa i ideje i pojavi.

Slika

Istorija literature potvrđuje ovaj zakon u svim svojim pojavama. Ne blede samo naučni pojavi, već i svi drugi.

Jači utisci duže traju. Svetliji pojavi dalje se vide. Ima ih, koji vekovima žive i vekovima zanose i očaravaju. Pojavi najdužega veka zovu se u istoriji književnosti klasični. Oni se kad tad rašire iz onoga kraja, u kome se jave, i u druge krajeve; i svet im se dugo divi i dugo ih uživa. Tako su velika dela i imena stare grčke i rimske literature prodrla u nove evropske narode i dugo ih vreme udivljavala, hranila i razgaljivala. Otuda i ime "klasično" pripada u užem značenju samo tim dvema literaturama. Tako se danas raznose velika dela i imena ingleskih, franceskih i nemačkih naučnika i pesnika po onim narodima, koji su tek nastali da žive.

Nauka nije proračunala vek suncima literarnim. Ali može pouzdano kazati, da će jednom doći vreme, kad će se ohladiti. I velikom Šekspiru doći će onako vreme kako je danas Sofoklu.- Dakle to je taj slavni Šekspir! - govoriće se nekad s hladnim divljenjem. Kad se uveliko izmene sve prilike života kroz vekove i iljade godina, onda se moraju izmeniti i uzroci, koji vesele, razdragavaju - koji srce diraju. I oni, koji se danas preko istorije oduševljavaju pesnicima klasičnosti, nalik su na one, koji lepotu prirode kroz prozor uživaju. A moglo bi se učiniti i gore spoređenje.

Manja se svetila gase ranije, tek opet imaju svoj vek. Od klasičnih literarnih pojava do svakidašnjih, kao god od velikih epohalnih istorijskih pojava do običnih pojava svakidašnjeg narodnog života, spuštaju se duge lestve istorijske. Svaki čovek ne mora ići njima; istorik mora. Istorik se literarni mora uspeti do najviše prečage i opet spustiti do najniže. I na tome putu mora on često da popravi suvremenu i prošlu kritiku; često da osudi na zaborav, a često da iz zaborava digne.

Na sredini tih lestava u našoj književnosti, ali bliže vrhu, stoji jedan pesnik, više zaboravljen nego što je dobar, više spominjan nego što je poznat - zvezda rano ugašena. To je Sima Milutinović Sarajlija.
Pred nama je burna i tamna poezija jednoga burnog i tamnog života. Uzaludna je muka hvatati potpun život Simin. On je kao i poezija njegova - buran, nerazgovetan, nepotpun.

Sima se rodio u Sarajevu 5. oktobra 1791 godine. Ocu mu je bilo ime Milutin Simović - a bio je trgovac - a majci Anđelija. Oni više dece nisu imali. - Kad je Simi jedva bilo nekoliko meseci, udari čuma u Sarajevo, te mu roditelji odatle pobegnu i posle nekog vremena - kako čuma u Sarajevu još trajaše - dođu u pograničnu varoš Gradačac. Tu prožive 6 godina, pa odatle dođu u Zemun, od kuda ih neki srodnik pozva da ne ostanu u Turskoj za vreme rata, koji se tada povede između Turske i Austrije. Milutin se željaše nastaniti u Beogradu, ali mu želju pokvari mir, po kome Beograd opet dobiše Turci; i tako osta u Zemunu. Kad Sima odraste, da ga otac u školu. Prvo je učio u Zemunu, pa onda u Segedinu i u Karlovcima. Iz ovog ga zavoda isteraju zbog neke paškvile, pošto ga najpre išibaju. Kad bi se krivica, zbog koje je tako žestoko kažnjen bio, mogla ovde ispričati, ne bi pala ni najmanja senka na njega; nego bi se u tamnoj senci video jedan - onda vrlo silan - red društveni i surovo doba ondašnje. Ali je karakterno za samoga Simu, kako se on pohvalno seća škole karlovačke u jednoj pesmi, koju je ispevao u Vidinu 1817. godine, koja se zove: Osnova karlovač. škola.

Oko 7 godina probavio je Sima učeći se u ta tri mesta; i to mu je bilo sve pravo školovanje. Jedan biograf veli, da je nauku, prešavši u Srbiju, u Beogradu produžio.

U to bukne ustanak u Srbiji. Roditelji Simini pređu u Srbiju. S njima pređe i Sima. Odmah ga senat uzme za svoga pisara. Ali on nije samo pisarovao, nego je i u boj odlazio. Kao pisar senata, i ako još vrlo mlad, imao je prilike da upozna sve znatnije ljude onoga doba, vojvode i senatore, a i sve bolje junake, vojujući i sam, viđajući ih u senatu i za njih razbirajući. U Serbijanci veli sam na jednom mestu: "u ono sam vrijeme ja pisarem tu bio, i, ne znajući na što će mi, sve sam ipak ispitivao i uslađivao se takim - raskazivanjima".

Živeći u ovako velikom vremenu, usred velikih događaja i velikih ljudi pesnički dar Simin morao se probuditi. U Serbijanci (knj. IV. str. 124) ima pesma: Raspjev slavom otečestva ushićena Srbčića u Beogradu 1811 goda na Vidov dan licem. Ovo je najranija pesma Simina, za koju se zna.

Pesma ima svega 45 ovakih stihova; i po prostoti, kojom se odlikuje od ostalih u Serbijanci, poznaje se, da je rana tvorevina, i ako se vidi da je docnije malo okresana.

"Velike su tajne ljudskog života - uzvikuje jedan pesnik - ali je od sviju njih najnepostižnija ljubav." Ali mnogi prožive svoj vek i ne zaznavši za taj "slatki otrov, tu otrovnu slast." Tek pesnike, i one koji pesnički osećaju, ta čaša ne mimoilazi. I Sima je rano našao svoju Lauru. To beše devojka Fatima, Turkinja beogradska. Roditelji su simini prešli u Srbiju, po svoj prilici pošto pade Beograd, oko 1807. g. Tada Kara-Đorđe iskrsti mnoge Turke u Beogradu; ali ih osta i nekrštenih. Simi onda beše šesnaest godina. Mladi pisar senatski imao je prilike, da se u turskim kućama upozna; a zakoni prirodni idolu srca ne određuju zavičaja.

1813-ta godina zadade Simi dva udara - propade mu otaybina i pogibe mu draga. Svi pravi pesnici imaju dva srca, dve ljubavi, dve drage. Simi odjedanput obe umreše. Izgleda, kao da Sima do 1813 god. nije ni bio u boju. LJubav ga je bila čvrsto vezala za Beograd. Ali ga 1813 godine nevolja otaybine odazva u boj. On ode na Drinu k dobrovoljcima Zeka kapetana.

Nadjačala ljubav prema bližnjima

Kad se vrati, nađe svoju dragu mrtvu. Ubiše je

Uzbjesnivše bećarine strvne

Pri revratu strmoglav Srbije

Jedan biograf Simin priča: "Poslednjega leta - 1813 - prvog ustanka ode i sam u boj kao dobrovoljac, i ako mu beše teško rastati se od neke mlade beogradske Turkinje, po imenu Fatime. Kad Turci opet uzmu Beograd, čuje da mu je draga ubijena. Bezutešan pređe s ostalima u Srem. Te zime, da bi se razgalio, proputuje kroz Beč, Trst, Rijeku; pa se preko Dalmacije i Bosne vrati opet u Srbiju, gde stigne na drugi ustanak". To je istorija života Simina od 1813. do 1815; i ništa više. Gde se za to vreme najviše bavio, šta je radio, od kud mu trošak za putovanje - ne zna se. Drugoga ustanka bio je čas među dobrovoljcima, čas pisar kod vladike i kod brata kn. Miloševa, Jovana, i najposle pisar narodne kancelarije. 1816 god. ostavi "narodne kancelarije pisarsku službu" i pođe u Vlašku.

Ali mlađani vek Simine pojezije ne traje dugo. Sima ga je sam prekratio. LJubav prema sebi i ljubav prema bližnjemu - u najširem smislu - čini čoveka. U nekih je jače razvijeno prvo, u nekih jače drugo osećanje. Oblici pak, u kojima se oba javljau, različni su; jer nigde u svetu nema apsolutne jednakosti. U Sime je jače bilo drugo osećanje; a prilike ga razviše u ekstrem. Sima se bojao subjektivnosti, stideo je se. I ono malo egiozma, što ga mladost daje, on je prekratio. Taj žalosni pojav vidimo i u običnom životu. I vaspitni sistem često gaji to neharmonično razvijanje; i u svetu vidimo puno nerazvijenih ljudi. I ono su pravi jadnici, koji mladost preskoče. Ali u mraznim vremenima prevrata i ljutih boraba narodnih smrzne se u društvu ljudskom ona topla struja šale, zabave, veselja; i naraštaji, što se tada rode, ostaju bez mladosti. Setna zbilja udari svoj pečat na vedra čela detinja i ostavi belegu na svem narodu...

Tako je vreme bilo u nas u početku 20. veka. Takim je uzrokom Sima docnije prešao k epskoj i dramskoj pojeziji, koje nisu bile ni prema njegovu daru ni prema njegovu obrazovanju. Činilo se Simi da će ga lirika odvesti k egoizmu, da neće biti moćna, da dobra tvori. Za to ni ovih prvina nije za života štampao. Za to nije ni pevao docnije lirskih pesama; a što je pevao, to je bilo slabo. Ugušivši u sebi prirodno oduševljenje, oduševljenje svoga dara, on se posle veštački oduševljavao za ono, što mu se činilo da je dobro. LJubav ka opštem dobru turila mu je srce pod vladu razuma, koji nije imao sreće da se potpuno obrazuje i emancipuje. Svakojako se opet vratio u Srbiju oko 1818. No ni ovde se dugo ne zadrža. Da li što se zaželeo roditelja, ili drugo što - ostavi opet Srbiju i pođe k roditeljima u Besarabiju. Kako je našao troška za taj put i koliko je tada bio u Srbiji i šta je radio - to je tajna. Jedan biograf veli, da je tada bio opet pisar kod brata kn. Miloševa, Jovana. Možda mu je on i troška na put dao. NJemu je Sima posvetio svoju Istoriju Serbije od 1813 do 1815. Ami Bue veli, da mu je kn. Miloš davao troška da štampa neka dela, a i troška na putovanje. - U Besarabiji nađe svoje roditelje u Kišenjevu. Tamo onda još bejahu i mnoge srpske vojvode prvoga ustanka. NJihovim pričanjem mogao je Sima obnoviti i proširiti svoje uspomene od 1804 do 1813 i sastaviti građu za Serbijanku.

Godine 1825 krene se preko Odese u Nemačku i dođe u Lipisku 1826. g. štampa tu četiri knjige Serbijanke i Nekolike pjesnice stare, nove, prevedene i sočinjene. Pored toga posla pohodio je universitetska predavanja i upoznavao se s odličnim i nemačkim književnicima, kao Herderom, Krugom, Grimom, Ulandom, Amal. Talfi, V. Gerhardom. Kod Kruga je slušao filosofiju. NJemu je i jednu odu napisao. Čuveni prevodilac srpskih narodnih pesama, Gerhard, veli: "Uleto 1826. upoznadoh se s ovim čestitim, vrlo obrazovanim i darovitim čovekom. Uz njega se iduće zime usudih spustiti se u zlatne rudnike srpske pojezije i njemu imam zahvaliti za najviše objašnjenja u ovom glosarijumu o običajima njegovih zemljaka i njihovih suseda. I. A. Talfi se sigurno koristila njegovom pomoću prevodeći srp. nar. pesme. O njoj veli J. Ignjatović: "Kad bi (Sima) spomenuo tu spisateljku, to je bilo sa oduševljenim riječima i moglo se vidjeti, da je prema njoj imao veću nego spisateljsku naklonost. Ako je bio rđavo raspoložen, čelo bi mu se razvedrilo, kad bi mu ko spomenuo Amaliju Talfi".

Sima ostane u Nemačkoj do 1827. Te godine u maju pozove ga knez Miloš u Srbiju. Ali on ne hte otići iz Nemačke, dok lično ne vidi najslavnijega nemačkog pesnika Getea, koji je prvi Nemcima pohvalio srp. nar. pesme, prevodavši sam pesmu Hasan-aginica. Iste godine već stari Gete radosno javlja Nemcima o tome poznanstvu. O Simi veli: "Die herliche Einfalt u. Biederkeit, die seiner Nation eigen, beceichnet ihn njie sein Gedicht">strani<. Veli, da bi želeo, da Gerhard ili Talfi, koji su srpske nar. pesme prevodili, prevedu i Siminu Serbijanku. Gete nije ni slutio, kakve bi muke nemački prevodioci imali sa Serbijankom; a iz ostaloga govora njegova o njoj vidi se, da mu je Sima o svome spevu i suviše pojetski referovao. Ipak je Gerhard preveo neke pesme iz Serbijanke uz pomoć Siminu.

Stojimo pred muškim vekom pesnikovim. Vreme od 1826 do 1844 godine - to je vreme obilatoga rada Simina. Posle Serbijanke i Nekolikih pjesnica (1826) iziđe 1827 u Budimu Zorica, 1833 u Budimu Pjevanija cernogorska i hercegovačka - nar. pesme, 1835 na Cetinju drama Dika crnogorska, 1835 u Beogradu Istorija Cerne Gore od iskona do novijega vremena, 1837 u Lipisci Trojesestarstvo, 1837 u Lipisci Istorija Serbije od početka 1813 do konca 1815 godine, 1837 u Lipisci tragedija Obilić, 1837 u Lipisci drugo, popunjeno izdanje Pjevanije, 1839 u Budimu Serboslav - "stihotvorenije svekolikomu serbinstvu za čestitanje Teodorove Subote" - 1839 u Pešti Otziv na poziv - polemična brošira - 1840 u N. Sadu Usklik - na inštalaciju episkopa bačkog Georgija Hranislava" - 1842 u Zemunu Srbin -"na dan i poklon srbskom živom ustavu tj. j. g. Kosti Tomiću Radisavljeviću, svojemu prijatelju" - 1842 u Beogradu Odusovjet Đorđu Grozdanoviću, 1842 u Beogradu Otpjev - "na prevratni strmoglav prebolesnog Ivana Sokolovića nazovi - Kablarca od zdravoga Srba Srbovića ozbiljskog Ovčarca" - 1844 u Beogradu Trojebratstvo - "to jest rod, put i nâd muža, tvorevina u tri pjesme za u Serbijanku". - Osim ovoga više članaka i pesama iziđe u Narodnom Listu, u Podunavci, Zabavniku Davidovićevom, Glasniku, Grlici, Letopisu.

Obilat osamnaestogodišnji rad! U istoriji književnosti vazda sretamo ovaj pojav kod preveć oduševljenih ljudi. Rad se njihov odlikuje neumornošću, naglošću i nekom lakošću. No to nije prirodna lakost, već lakost od hitanja. Za to često kakvoća strada. Kako je Sima brzo radio, svedoči ovaj primer. 1827 godine, pošavši u Srbiju na poziv kneza Miloša, Sima se na putu predomisli, ili dobije drugi poziv od vladike crnogorskog Petra I Petrovića NJeguša, da ide na Cetinje. Jedan biograf veli, da u Srbiju nije

mogao ići. On okrene k Cetinju. U Trijestu se zadrži mesec dana kod poznanika i prijatelja. Tu se tada desi i Mušicki. Razgovarajući se jednom, "a za sofrom punom", o njegovim pesmama, rekne mu Jevta Popović:

Toprv posad od tebe se ište,

Dramu koju da sočiniš serbsku -

a Sima odgovori:

Već da, rečem, Miloš Obilića

Tragediju ako b' uzmogao,

Da preduzmem pokušati sreću,

NJegov slučaj u duši m' je svagda,

Nejma drugog, za kog tolik marim

U svoj staroj našoj povjestnici.

O Milošu Obiliću pod Lovćenom

Došavši na Cetinje, ode u septembru pod Lovćen i "za osam dana čistoga posta" napiše celu tragediju. Ali je za to ta tragedija prosto dramatisana narodna pripovetka o boju kosovskom; samo što je narodna pripovetka lepša.

Nije mu bolja drama ni Dika crnogorska. U njoj je istorija Crne Gore od propasti kosovske do vladike Danila, napisana po nar. pričanju, zadahnuta toliko religioznošću, da više liči na legendu.

Istorija života Simina prekinuta je kod 1827 godine. Te godine u leto pođe Sima u Srbiju, pa dođe u Crnu Goru. U Trstu i Kotoru zabavi se preko mesec dana; pa onda jednog dana iznenada padne na Cetinje. Jedan suvremenik pričao mi je, po kazivanju samoga Sime, da je Sima doista došao neznan i nezvan u Crnu Goru. Ali je vladika Petar I morao već od pre čuti što o Simi. Bila je nedelja ili praznik neki, i baš vreme službe, kad je Sima u Cetinje ušao. On uđe u crkvu, a svoj prtljag ostavi pred crkvom, ne znajući kuda će posle crkve, jer mu u yepu ostao beše još samo jedan talir. U malenoj Crnoj Gori - osobito onda - morali su odmah svi poznati, da je stranac. Kad mu kao strancu prinesu sveću, Sima baci talir na tas. Vladika se bio okrenuo iz stola, pa videvši to osmehne se. Kad su iz crkve izašli, zovne ga vladika u dvor; i kad dođe upita ga: "Boga ti, jesi li ti Sima Sarajlija?" -"Jesam", odgovori Sima, "a od kud me poznaješ?" "Po onom taliru -odgovori vladika - što ti je možda poslednji u kesi bio".

Dobar učitelj, još bolji đak

Na Cetinju proveo je Sima pet godina kao narodni sekretar i kao učitelj vladike Petra Petrovića I NJeguša. Što se srpska književnost danas diči pojezijom NJeguševom, polovina je Simine zasluge. Pesnik-pedagog mogao je svoga đaka samo pesnikom načiniti; a pesnička duša NJeguševa nije mogla ni poželeti boljega učitelja.

Vladika je zadržao bio Simu na Cetinju, da mu uči sinovca Rada, potonjeg vladiku-pesnika, Petra Petrovića II NJeguša. Ali mu se posle nekog vremena ne svide pedagogijski principi Simini, te Rada pošlje u Dalmaciju, a Simu zadrži kao sekretara svoga i dade mu da piše istoriju Crne Gore. U članku Petar Petrović II NJeguš, pesnik srpski, ispričao sam, kako je Sima Rada učio. Sam Sima pričao je o tome ovako: Ja sam se - veli - mislio, kako ću vaspitavati budućega gospodara Crne Gore, pa smislim ovako: ova je junačka zemlja kao Šparta, pa i vladara treba po špartanski vaspitavati. Pa tako je i radio. Po letnjoj žezi hodila bi oba bosa po oštrom, šiljastom kamenju dotle, dok ne bi noge iskrvavili! Ili bi gologlavi na žestokoj pripeci letnjoj ležali i u sunce gledali dotle, dok bi najduže mogli izdržati itd. A stari vladika želeo je, da Rade što nauči; i špartanska metoda Simina učinila mu se nepotrebna. Ali pošto se Rade iz Dalmacije vratio, i po smrti vladičinoj, Sima je, po svoj prilici, i opet svoje učiteljstvo produžio.

U Crnoj Gori Sima nije bio prestao pevati. Tamo je napisao tragediju Miloš Obilić, koja je odmah na engleski prevedena i Diku crnogorsku; a kupio je i narodne pesme crnogorske i hercegovačke. Sve ovo, i pesnički život njegov, i pesničke lekcije njegove, i pesničko, čisto, oduševljeno srce njegovo rasplamteše u srcu NJeguševu onu božansku iskru, koja bi se bez Sime možda ugasila pod vladičanskom mitrom.

Oko 1832 godine dođe u Srbiju. Posle dvanaestogodišnjeg putovanja vrati se opet u svoju pravu otaybinu, za koju se borio, o kojoj je najviše mislio i pevao, u kojoj je i umreti želeo. Ako mu je 1827 godine i smetalo što doći u zemlju njegove ilijade, sad nije više. Slava Serbijanke, koja se za to vreme pronela, otvorila mu je puta. Kao da je sad opet stao u službu kod brata kn. Miloševa, Jovana; jer je po poslu njegovu, a u svađi između njega i vladike užičkog Nikifora, odlazio između 1832 i 1834 god. dva put u Crnu Goru, kuda beše utekao vladika Nikifor.

1834 godine naredi mu knez Miloš, da skupi građu i da napiše istoriju Srbije od 1804 do 1815 godine. Odredi mu 300 talira plate za sve vreme dokle taj posao radi i bude izdao pismeni nalog svima vlastima u Srbiji, da mu dokle građu uzaskuplja u svemu na ruci budu. Ami Bue veli o tome, kao da je Simi došlo bilo u glavu, da Serbijanku u prozi napiše. Uredivši građu i i napisavši istoriju, krene se po drugi put u nemačku, da je štampa. Koliko se sada - drugi put - bavio u Lipisci i Nemačkoj i kad je tamo otišao, ne zna se; ali je za sve vreme dobijao iz Srbije stalnu pomoć kao platu. Tada je štampao Istoriju Serbije od 1813-1815, pesmu Trojesestarstvo, tragediju Obilić i drugo, popunjeno izdanje Pevanije cenogorske i hercegovačke. O Istoriji Srbije priča A. Bue zanimljivu istoriju. On veli, da je Sima bio napisao Serbijanku u prozi i da ga je knez Miloš pismom bio ohrabrio, da piše po pravdi i nikome po hataru. Kad je pak prva knjiga bila gotova, Sima naštampa pred njom to pismo kneza Miloša a u knjizi je gledao da pokaže, da su Srbi što imaju stekli samo sami svojim junaštvom, ne zahvaljujući ni Rusiji ni Austriji. Knezu Milošu se činilo, da ga takav istorijski spis, pred kojim stoji kao sankcija pismo njegovo, kompromituje, te se učini ljut i Simi kao oduzme penziju, a štampane egzemplare konfiskuje. Ovo pričanje A. Buea, koje mi se nije moglo ni od kuda više potvrditi niti bolje objasniti, Bog zna da li će i koliko biti istinito i po svoj će prilici biti tamna genealogija Istorije Srbije od 1813-1815. J. Ignjatović pominje, da je Sima 1838 godine u Budimu, posle svršenoga posla u Nemačkoj, neku muku mučio zbog svoje penzije.

1838 godine vraćao se Sima u najmiliji mu kraj srpski - Srbiju, da tamo kraj svoga života provede. U Budimu se zaustavi. Još ranije beše se tu upoznao s devojkom Marijom Popovićevom. Sima čuje, da ona Sebijanku vrlo dobro razume i tumači; i kad se o tom uveri, zavoli je i zaprosi, a ona pristane. Za to, što je Serbijanku umela tumačiti onako kao što je on mislio, pozove je "Punktatorka" i tako je uvek zvao. Ona je umrla pre dve godine u Beogradu kao učiteljka osnovne škole.

Sima se zaustavio tada u Budimu radi ženidbe i zadržao se tu radi toga, i očekujući novce iz Srbije, do 1839. U to doba je njegovo ime već bilo čuveno i slavno. U Budimu su ga svuda s poštovanjem primali i dočekivali. Novinari, književnici, omladina - svi su ga uvažavali. Mnogi su mu ode pevali, a neki su pokušavali i da ga imituju.

Od 1839 godine živeo je u Srbiji u službi državnoj. Umro je u Beogradu 30 decembra 1847 kao sekretar "popečiteljstva prosveštenija". Kosti njegove počivaju u tišini kod Markove crkve u Paliluli.


srbijuvolimo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 27 Avg 2015, 20:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Мало познати Лаза Лазаревић

ДОКТОР ЗА ТЕЛО И ДУШУ

У прилог чињеници да је творац приповедака „Све ће то народ позлатити” и „Први пут с оцем на јутрење” најпре био одан медицини, сведоче и неке једноставне бројке. Написао је свега девет довршених приповедака, а више од седамдесет стручних радова и реферата из неурологије, епидемиологије, хирургије, урологије, токсикологије...

Slika


На пут да постане „један од најбољих клиничара” и „први мислилац међу српским лекарима” Лазаревић ће кренути из родног Шапца, где је завршио основну школу и нижу гимназију. Следећа станица је Београд у који долази 1865. године. Ту живи код зета Милорада Поповића Шапчанина, познатог књижевника, управника Народног позоришта, и завршава вишу гимназију.
Уписује, затим, правни одсек београдске Велике школе. Природне науке заволеће уз Јосифа Панчића, једног од професора ове образовне установе, а због једног другог предавача остаће без државне стипендије за студије медицине у Немачкој. Посредни кривац је, у ствари, професор кривичног права Аћим Чумић, склон да на предавањима отворено и оштро критикује власт, намеснике малолетног кнеза Милана Обреновића, а нарочито председника владе Радивоја Милојковића.
Чумић је градоначелник Београда постао 1871. године кад је морао да да отказ на универзитету, али је ускоро морао да поднесе оставку и на нову функцију, захваљујући Милојковићу који му је сместио „недозвољене радње”. Како није могао да се врати за катедру, јер је професоре постављала влада чијег је председника радо критиковао, Чумић је подбунио своје студенте. Академци су извиждали предавача који је требало да га замени, а нису се одазвали ни позиву Министарства просвете да се поново упишу ако желе да наставе школовање. Отворено су стали на страну свог професора и пркосили власти, а међу академцима који су протестовали био је и узорни Лаза Лазаревић.
Забринути Милојковић, управо преко њега и његовог колеге Светозара Анастасијевића покушава да сломи студентски отпор или да га бар примири. Лазаревић и Анастасијевић добили су државну стипендију за студије медицине у Немачкој и ускоро је требало да отпутују на даље школовање. Председник Владе их упозорава да својим бунтом ризикују да не оду, али млади студенти остају непоколебљиви у протесту. Лазаревићу, зато, бива одузета државна стипендија. Анастасијевић се, на наговор другова који га упозоравају на његово крајње скромно имовно стање, ипак одазива позиву Министарства просвете, уписује студије на Великој школи и задржава стипендију. „Предодређен за велике ствари”, како се то често каже језиком судбине, и Лаза ће, ипак, годину дана касније добити државну стипендију и 1871. године отпутовати у Немачку.
На угледном Медицинском факултету у Берлину, где се школује, професори су неки од најугледнијих научника тог времена. Највеће име међу њима је Херман фон Хелмхолц, доктор медицине и физичар, код кога је, између осталог, докторирао Михајло Пупин. На факултету предају и Рудолф Вирхов, патолог, који се у историју науке уписао допуном ћелијске теорије (свака ћелија настаје деобом претходне ћелије), као и Рејмонд ди Боа, један од оснивача експерименталне физиологије. Студије ће Лаза прекинути на две године (1876–1878), кад се одазвао позиву на мобилизацију и вратио у домовину да би као лекарски помоћник, прво Дринске, а затим Тимочке дивизије, учествовао у српско-турском рату. Правник с београдске Велике школе, брани тезу на занимљиву тему из експерименталне патологије о утицају живе на организам живих бића. Рад штампан у часопису „Репетиториум дер аналисцхен Цхемие” заинтересовао је многе научнике.
С једног од најбољих факултета, после предавања врхунских научника и рада у модерним лабораторијама, Лаза се враћа у ратом опустошену Србију где се за основну здравствену културу тек треба борити. По повратку у отаџбину, постављен је за физикуса, надзорног лекара, града Београда, а ускоро, 1881. године, постаје управник Унутрашњег одељења Опште државне болнице и члан Српског лекарског друштва.

Први у свету

Slika

Причу о раду лекара, о чијим су приповеткама небројено много страница написали и домаћи и страни проучаваоци књижевности, његове колеге обично почињу с две чињенице. Лаза Лазаревић (1851–1891) поставио је темеље српске неурологије и био пионир у геријатрији. Једна од идеја, која је за 120 лекара и 49 лекарских помоћника, колико их је тада било у Србији, била права новина јесте и Лазино залагање за одвајање неуролошких од душевних болести. У геријатрији је направио значајан напредак отварањем Одсека за лечење стараца. Одељење с 13 постеља, 1881. године, смешта у закупљену кућу преко пута Опште државне болнице. „Старост није ни здравље ни болест и зато стари кад оболе морају другачије да се лече, те морају бити одвојени од осталих”, пише он. Значај његових речи можемо гледати и у овом светлу: у свету, геријатрија је од интерне медицине одвојена тек 1909. године.
Списку здравствених и медицинских подухвата у којима је Лазаревић био пионир можемо додати и оснивање прве лабораторије, установљене при Општој државној болници, прву операцију катаракте, први опис Паркинсонове болести. У лечењу присталица тада омиљеног психосоматског приступа, у коме се истиче психогено порекло болести, много је полагао и на превентиву и јавно здравље. Борио се за спровођење вакцинације против заразних болести, радио на сузбијању пегавог тифуса, залагао се за дезинфекцију школа, у којима су за време ратова против Турака биле смештене болнице. О приликама у којима је радио сведочи и то да су вакцинација и дезинфекција морале да се врше готово присилно. Писао је текстове против пушења, као и рад о амблиопији, слабовидости, изазваној овом штетном навиком. Оштро је критиковао „надрилекаре”, „обмањиваче народа” који људима продају лажне лекове, а стигао је да „поткачи” и новинаре који их рекламирају.
Године 1885. поново је међу ратним куршумима, као санитетски мајор и управник резервне војне болнице у Нишу. Мобилисан и у новом, српско-бугарском рату, неславно завршеном 1886. године, Лазаревић је руководио болницом са 753 кревета, која је била под управом Сталне војне болнице у Нишу и збринула више од 1800 рањеника и болесника. Три године по завршетку рата, Лазаревић добија чин санитетског пуковника и постаје лични лекар краља Милана Обреновића. На том месту је и завршио лекарску каријеру.
Доктор који је спасао сигурне смрти многе пацијенте, из њених канџи није могао да извуче своје синове, једногодишњег Дамјана и двогодишњег Владана, који су умрли од туберкулозног менингитиса. А упркос упорном лечењу у иностраним бањама, није успео да спречи ни свој прерани крај. Умро је од туберкулозе плућа у јануару 1891. године с непуних 40 година.

Лазаревићев знак

У лекарским ординацијама и данас се, по потреби, обавља један преглед после кога ће доктор у свом извештају записати: „Лазаревић позитиван” или „Лазаревић негативан”. О чему се, у ствари, ради? Почнимо с једним од најзначајнијих радова српског лекара „Исцхиас постица Цотуннии”, објављеног на самим почецима његове каријере 1880. године. У њему др Лазаревић описује појаву или погоршање бола који се јавља при покушају лекара да пацијенту подигне ногу, без савијања колена, док је он у лежећем положају на леђима.
Појачани бол у куку Лазаревић повезује с истезањем ишијадичног живца у нози, најдужег нерва у људском телу. Нормално, ногу безболно дижемо до угла од 90 степени, међутим, ако пацијент осећа бол у леђима и у нози дуж ишијадичног живца, то указује да постоји неко обољење кичме, какво је, на пример, ишијас. Коначно, тест је позитиван ако је угао до кога се нога одиже безболно мањи од 90 степени. Лекар може, на пример, да запише: „Лазаревић позитиван на 75 степени” или само „Лазаревић негативан”, уколико бола нема.
Овим прегледом утврђује се један од основних клиничких знакова у неурологији, неурохирургији и ортопедији. Лазаревић је детаљно описао овај знак, уз додатна објашњења пропратних појава значајних за правилно постављање дијагнозе. Не треба се изненадити, међутим, ни ако за исту појаву лекар употреби назив „Ласегов знак”. Доктор Ернест Шарл Ласег (1809–1883), који је заслужио високо место у француској неуропсихијатрији многим открићима, 1864. године у једној од студија разматра и ишијас и наводи претпоставку да се бол у леђима и подигнутој нози повећава вероватно као последица истезања живца. Сам знак, међутим, није описао. То је учинио његов ученик Фрост, 1881. године и приписао га свом учитељу.
Детаљно истраживање Лазе Лазаревића некако је исклизнуло из видокруга приликом овог ученичког уздарја великом учитељу, па се у стручној литератури за исти знак користе оба назива.

***
Не чуди што је творац „најбољих и најсавршенијих дела у нашој песничкој књижевности” у исто време радио тешке хируршке захвате на дебелом цреву или успешно збринуо „случај повреде предњег трбушног зида с испалим цревима због убода воловског рога испод пупка”. Није толико чудно ни то што је објавио и изложио на седницама Српског лекарског друштва 13 радова из неурологије, 15 из интерне медицине, 18 из заразних болести, пет из хирургије и урологије, четири из фармакологије, пет из токсикологије, два из бактериологије, десет из епидемиологије, јавног здравства и судске медицине. Највеће чудо је што је цео тај обимни теоријски и практични, пионирски и хумани, научни и морални рад стао у свега једанаест година Лазаревићевог лекарског стажа.

Slika

ДОКТОР У ПРИПОВЕТКАМА

Писац изузетног књижевног дара, превођен на двадесет језика, још за живота за своје дело заинтересовао је стране проучаваоце. Више него иједан реалистички писац Лазаревић је умео да наслути, осети, доживи и опише „не само оно што је на површини, него и на дну људи”, пише о њему теоретичар књижевности Милан Кашанин. У приповедачком умећу првог психолога међу нашим приповедачима, како га изучаваоци још називају, огледа се не само сјајан писац, већ и лекар који пажљиво посматра и размишља. Он помаже приповедачу да вешто опише игру свести и подсвести својих јунака, њихове скривене страхове и потиснуте жеље који се јављају као симболи у сновима, психичке ломове и нагле преображаје. Колеге лекаре привукли су у његовој прози детаљно изложен настанак слепила једног од јунака приповетке „Ветар”, прецизност описа тананих психолошких стања кроз која пролази млади студент растрзан између љубави према странкињи и дужности према породици у „Швабици”, душевни потрес Јанка у приповеци „Вертер” који се нагло преображава у току једне сцене... Ако је њихов колега био сјајан писац, мора се признати да су лекари били његови помни читаоци: међу првима који га је назвао „српски Тургењев”, одређење које књижевни критичари често користе кад пишу о Лази, био је његов кум, чувени лекар Владан Ђорђевић, иначе и уредник часописа „Отаџбина”.


УГЛЕД И СКРОМНОСТ

Лекар Лаза Лазаревић уживао је велики углед међу суграђанима и имао веома развијену приватну праксу. Припадао је, и по учености, и по блиставој каријери, и по положају крему београдског друштва. Супруга Полексија била је кћи Николе Христића, председника Владе Кнежевине Србије, њен брат Коста, такође угледни дипломата и књижевник, био му је друг из младости, а др Владан Ђорђевић, вероватно најпознатије име међу лекарима тог доба, био му је кум. Живео је у лепој вили у Хиландарској улици (недалеко од редакције „Политикиног Забавника”), имао коње, опремао дом намештајем из иностранства. У последњим годинама постао је и дописни члан одељења за књижевност Српске академије наука. Слава и углед нису га занели. Упркос бројним обавезама, Лазаревић стиже да бесплатно прегледа и београдске ученике и питомце, чланове Београдске трговачке дружине, Женског друштва. Прича каже и да је забрањивао новинама да објављују похвале које су састављали његови пацијенти.

Аутор: Јелена Беоковић
Илустровао: Горан Горски


politikinzabavnik

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 15 Feb 2016, 01:23
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Драма срца

УБИСТВО КОЈЕ ЈЕ УШЛО У АНТОЛОГИЈУ ПОЕЗИЈЕ


Све сам глед’о у тами за собом

После смртоносних револверских хитаца у груди своје лепе и вероломне жене, сатрвен болом и грижом савести, Војислав Ј. Илић Млађи написао је своје најбоље песме и узлетео у сам врх српске љубавне лирике

Slika

Вест је прво поверавана полушапатом. Не због страха већ у неверици. Гости „Жмуркове кафане” и „Златне славине”, обе на београдским Теразијама, једна преко пута друге, с приметним нестрпљењем од сваког придошлице очекивали су потврду онога што су малопре само начули.
— Зар таква лепотица да страда? Како је могуће да један угледни државни чиновник, па још и поета, постане убица?
Питања која су престоном вароши лебдела без поузданог одговора сутрадан су, четвртог дана претоплог јула 1905, добила и званичну потврду у новинама. Сурово кратку:
„Јуче на ноћ је Војислав Ј. Илић, писар алексиначког првостепеног суда, убио своју жену у Кривом Виру у срезу бољевачком где је она била учитељица. Илић је, познат под псеудонимом Млађи, био песник и много његових песама штампано је по разним књижевним листовима. По извршеном делу, Илић је побегао у шуму, те је наређено трагање за њим.”
Потврда вести одјекнула је попут грома из ведрог неба, посебно у књижевним и свештеничким круговима. Међу првима јер су, особито песници, одувек сневали и величали лепоту жене а не потезали пиштоље на њих, а код других, код свештенства, јер су обоје, и убица и убијена, потицали из породица које су служиле Цркви...
Овај злочин, изазван љубавном драмом, сем у уобичајеној полицијској хроници, оставио је значајан траг и у историји српске књижевности. Наиме, дотад тек песник у доказивању свог дара, Војислав Илић Млађи, доцније покајнички ојађен, с неизмерном грижом савести због тренутка сопственог безумља, исписао је прелепе потресне стихове које је уважени критичар Богдан Поповић уврстио у своју чувену Антологију новије српске лирике. Чак три песме: „Звони...”, „Из једне шетње” и „Ноћна свирка”.

СУМЊЕ

Трагични јунак ове приче Војислав Ј. Илић Млађи угледао је свет 7. октобра 1877. године у селу Ореовци код Пожаревца. Основну школу изучио је у завичајном месту, шест гимназијских разреда у Крагујевцу, а Правни факултет на Великој школи у Београду, где му је отац Јован у то време био парох Цркве светог Марка на београдском Ташмајдану, касније и дворски прота.
Већ као студент почео је да објављује стихове, понајпре у Бранковом колу, а затим у Звезди, коју је уређивао Јанко Веселиновић. И док је већина сарадника Звезде гајила потајне симпатије према уредниковој кћерки Персиди-Пепи, неки јој чак и песме исписивали, дотле се студент права загледао у комшиницу Даринку, студенткињу Велике школе и усвојеницу попа Милоша Симоновића. Збило се то на размеђу столећа и венчали су се чим је Војислав дипломирао.
Двоје младих се потом, због његове службе, сељакало по српским варошима и стигло до Алексинца, где је судског писара почела да мучи грудобоља. По препоруци лекара, отишао је на јадранску обалу. Закратко, јер Даринка, која је остала у Београду, није одговорила ни на једно његово писмо и Војислав је брже-боље, нагризан црвом сумње, похитао натраг. Након препирки, заједно су се вратили у Алексинац, где им је рођена кћи Јулијана која је добила име по Војислављевој мајци.
Убрзо је државним указом од 24. фебруара 1905. године Даринка постављена за учитељицу у Кривом Виру, селу на путу од Параћина према Бољевцу, односно Зајечару. Војислав је остао у Алексинцу, далеко од жене и детета. И опет је сумња, али и жеља да породица буде на окупу, почела да га прогања јер је Даринка његова свакодневна писма и даље остављала без одговора. А онда му је стигао страшан глас — умрла је тромесечна Јулијана. Сахрањена је у Кривом Виру. Војислав је морао натраг у Алексинац, а Даринка је остала у селу.

МУЗИКАНТ

За Ускрс му се Даринка придружила у Алексинцу, али је та посета била под сенком трагедије која је поспешила брачне неспоразуме. Доцније ће једном свом пријатељу поверити да га је посебно погодило то што је „багателисала шешир који сам јој купио”. Месец-два касније Војислав стиже у Криви Вир и, мада већ слутећи, скамењен скуша Даринкино признање да га је као супруга изневерила.
Пређашње честе брачне несугласице, трагичан одлазак детета и дуге самотне ноћи у беспутном селу, те наочит учитељ музике, вешт пребирању жица на виолини, учинили су своје — покушала је Даринка да Војиславу образложи прељубу. С почетка је седео као одузет и онда муњевито зграбио кухињски нож решен да себи пресуди. Једва га је некако одговорила и до јутра је разговор попримио мирније тонове. Опхрван још неусахлом љубављу помешаном с опаком љубомором, Војислав се запутио у Београд уверен да ће међу пријатељима наћи какво-такво смирење, можда и добар савет шта му даље ваља чинити.
Повратак у Криви Вир, с чврстом намером да Даринки ипак опрости неверство, био је кобан, мада почетни разговор није наслућивао трагедију. Она је пристала да прода свилене бубе које је гајила и, пошто је већ почињао летњи распуст, одлучила да с њим оде из села. А онда се изненада предомислила. То је додатно избезумило Војислава и довело до несреће...

РЕВОЛВЕР

Десетак дана касније, он је то пред истражним органима овако објаснио:
„У зору 3. јула хтео сам бар да се науживам брачних сласти, јер сам се био решио да сам отпутујем. Она на то никако не пристајаше. Помисливши да са мном неће да иде на пут зато што се чува за другога, шчепам дрво у раздражењу, ударим је по глави, крв ме њена обли, она полете к мени, удари ме песницом испод ока, и ја, разјарен до врхунца као звер, дохватим револвер који ми бејаше на столу и окинем га на њу баш кад је хтела да изађе из собе. Погођена у груди она се стропошта... Ух! Тада сам легао на кревет да и себе убијем, али збуњен нисам могао окинути револвер...”
Прича дотекла до наших дана вели да је тада Војислав Ј. Илић Млађи безглаво истрчао из куће и појурио кроз шуму зауставивши се тек подно стене изнад кривовирског Тимока. Управо тамо где је за срећних дана с Даринком радо одлазио и то описао у песми „Из једне шетње”. У очајању је дограбио перорез и њиме засекао вене на левој руци.
Управо тада туда је случајно наишао неки сељак коме се човек у варошком оделу учинио сумњив јер је био без капе, што је у то време било права јерес. Уз то, био је необично згрчен и није се ни осврнуо на дошљака. Сељак је одјурио у Криви Вир право код пандура који су, извршивши увиђај убиства сеоске учитељице, одмах наслутили ко је у питању. Војислав је ухапшен и спроведен, боље рећи однесен, до сеоске канцеларије. Мало касније, на сеоском гробљу сахрањена је Даринка, јер се због претоплог времена то није смело одуговлачити.

ПРЕСУДА

У тим тренуцима, уз пратњу јецаја црквеног звона, пандур је на таљигама спроводио везаног Војислава према среском затвору у Бољевцу. Доцније је тај потресан тренутак убица описао у болној песми „Звони...”.
Судски претрес Војиславу Ј. Илићу Млађем, након подужих истражних радњи, одржан је пред Зајечарским првостепеним судом у августу 1906. године. Оптужница га је, позивајући се на члан 156 став 2 Кривичног законика Краљевине Србије, теретила за „дело хотимичног убојства без предумишљаја”, зато „што је ноћу између 2 и 3 јула 1905 убио револвером своју жену Даринку, учитељицу из Кривог Вира, у њеном стану...”
У образложењу пресуде изречене претпоследњег дана августа, а до чијег оригинала је овај новинар дошао захваљујући потомцима оптуженог, „утврђено је да је оптужени без своје кривице у јарост доведен поступцима и великим уценама од стране убијене, пок. Даринке, дело ово одмах учинио”. Бројни сведоци су недвосмислено потврдили да је убијена Даринка била неверна свом мужу и да је живела у недозвољеним односима са Живојином Стојиљковићем из Кривог Вира.
Суд, којим је председавао Мих. Дав. Гинић, даље је навео да је „ислеђивањем утврђено да писма као и савети њеног мужа нису имали никаквог утицаја на убијену Даринку и она се није вратила на пут врлине и поштења већ је продужила ранији неморални живот...” У својим исказима сведоци су рекли „да је убијена са учитељем Живојином Жиком често ишла у шетње и радо се с њим и код њега задржавала”. Њен станодавац испричао је „да је учитељ Живко редовно, и то кришом, долазио у стан убијене и с њом заједно пио кафу и јурио се, па чак, шта више, и да их је видео једном приликом кад су упалили свећу у соби Даринкиној и легли заједно у њен кревет...”
Судско веће је, на основу сведочења и изведених доказа, утврдило „да је оптужени волео своју жену и да је био јако узнемирен и забринут кад му она није писала...” те „да је оптужени подуже времена болестан и да пати од раздражености живаца у већем степену, да пати од нервозе...” Не чуди стога што је суд закључио да је „оптужени ово дело учинио без ранијег претходног мирног мишљења о истом делу, у узбуђеном душевном стању, изазван и доведен у то стање од стране убијене Даринке и то њеним неморалним животом, који је оптуженом био познат, иако не у овој мери колико је напред наведено...”
Војислав Ј. Илић Млађи осуђен је на шест месеци затвора „која ће му се урачунати од дана лишења слободе и да плати суду 20 динара и притворски трошак по рачуну...” Другог децембра исте године Апелациони суд потврдио је пресуду Зајечарског првостепеног суда...

НОВ ЖИВОТ

Slika

Песник који је своје понајбоље стихове изнедрио после трагичног догађаја у Кривом Виру након неколико година оженио се Јованком Првановић, домаћицом, и с њом изродио осморо деце. И у том браку прерано је изгубио троје деце. Данас је жива једино Катарина, настањена у Мостару.
Иначе, Војислав Ј. Илић Млађи писац је четрдесетак књига поезије, приповедака, антологија, есеја, књижевне критике и превода. Био је угледан песник свог времена о чему, поред осталог, сведочи и податак да му је 1936. године пробирљиви Геца Кон објавио збирку песама на 940 страница у тиражу од 3065 примерака, у време кад је било уобичајено да се песме не штампају у тиражу већем од 500 примерака и не дуже од 100 страница.
Неколико његових песама, посебно оне надахнуте несрећом у Кривом Виру, биле су обавезно штиво у читанкама, а није се могла замислити ниједна свечаност на двору без његових „декламација”. Уосталом, припала му је тада не мала част да одржи говор над одрима војвода Радомира Путника и Живојина Мишића.
Умро је 22. маја 1944. године и сахрањен је у породичној гробници на београдском Новом горбљу.
Након Другог светског рата његово песничко име готово је преконоћ ишчезло, да би тек недавно стидљиво почело да се враћа. У Жабарима је Центар за културу понео његово име, а установљена и књижевна награда „Војислав Ј. Илић Млађи”, првенствено за дечју поезију коју је сам песник често и радо писао.

***

Илићи песници

Почесто се у нас веровало да су Војислав Ј. Илић и Војислав Ј. Илић Млађи у сродству. Ништа од тога. Једноставно, имајући исто име и презиме, чак и средње слово, јунак ове наше приче је, да би се разликовао од свог славног претходника који је живео од 1860. до 1894, себи додао придевак — Млађи. Занимљиво је да су обе породице живеле у комшилуку, на београдској Палилули.


Стихови на Зејтинлику

Стихове уклесане на источној капији ратничког гробља на Зејтинлику код Солуна необавештени су често приписивали Војиславу Ј. Илићу, без оног придевка Млађи, испуштајући из вида да је претходник умро двадесет година пре почетка Првог светског рата.
Стихови су, дакле, Војислава Ј. Илића Млађег и то одабрани након државног (строго анонимног) конкурса, а по одлуци жирија у коме су били Богдан Поповић, Александар Белић и Станоје Станојевић...


Звони...
Журећи стазом из кобнога села
Кроз житна поља, као злато жута,
Ја и мој чувар, лица невесела,
Уморни, најзад, седосмо крај пута...

... Сумње и молбе, гнев, немирну радост,
Све сам глед’о у тами за собом,
И једну бујну, вероломну младост,
Почету песмом, завршену гробом...

Где су сад дани и часови мили,
Кад би у шетњи, у шумицу зашли,
И једно друго, тобож, изгубили,
Па би се опет уз клицање нашли?

... И гле! Мој чувар скиде капу с главе!
Куд га то мисли далеко односе?
„Шта слушаш, брате?” упитах, пун страве,
А он ми рече „Звони... сад је носе...”...

Па, напред!... Возар лудо узмахује
И бичем шиба, знојну кљусад гони.
Стражари ћуте... Ах, да л’ се то чује
Како однекуд звони... звони... звони?


nacionalnarevija

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 01 Jul 2016, 00:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Možda spava, sa očima iznad svakog zla… – Vladislav Petković Dis

Slika
Milutin Bojić i Vladislav Petković Dis
Tokom ratnih godina Prvog svetskog rata, mnogo je srpskih pesnika, prozaista, romanopisaca, slikara i novinara delilo sudbinu vojske i naroda, ratujući za oslobođenje, prelazeći peške Albaniju i ostavljajući život „Tamo daleko“, neko na albanskim planinama, neko na Krfu, neko u Bizerti, neko usput… Među srpskim ukletim pesnicima, svakako se izdvajaju dva imena, dva nesrećna i velika pesnika, čije pesme „bola i ponosa“ i svih unutrašnjih „Tamnica“ danas sa pijetetom i oduševljenjem svrstavamo među najlepša poetska ostvarenja na srpskom jeziku. Milutin Bojić i Vladislav Petković Dis svoj su život ostavili u ratnom vihoru, Dis potopljen negde u blizini „Plave grobnice“, a Bojić u Solunu u bolnici, podlegavši bolesti.

„Možda spava, sa očima iznad svakog zla… – Vladislav Petković Dis

Početak dvadesetog veka u likovnoj umetnosti i u književnosti obećavao je jedan prosperitetni vek. Niko ni slutio nije da će taj vek biti vek najvećih razaranja i dva velika svetska rata. Do Prvog svetskog rata, srpska književna scena počela je svoj razvoj ka modernom, ka avangardi koja će tek procvetati kada se posle rata zaleče rane razaranja. Među vesnicima moderne bio je i pesnik koji je 1911. godine zbirkom „Utopljene duše“, na volšeban način predosetio i putanju sopstvene sudbine. Vladislav Petković Dis, siromašni, skromno obrazovani ali i veoma osporavani pesnik objavio je samo dve zbirke poezije, uglavnom zbog nedostatka novca, jer ih je štampao o svom trošku.

Prvu vest o Vladislavu Petkoviću Disu donosi 1. jula 1903. godine „Srpski književni glasnik“ koji uređuje Bogdan Popović i koji tog datuma objavljuje pesmu „Idila“ potpisanu latiničnim Dis, pseudonimom koji je ubrzo izazvao znatiželju i polemiku u beogradskim pesničkim i boemskim kružocima. U periodu od jula do decembra 1903. godine, Dis je pod istim pseudonimom objavio nekoliko pesama. Beogradski pesnici su Disa prihvatili sa simpatijama, Rista Odavić urednik „Nove iskre“ uveo ga je u srpsku poeziju, a Sima Pandurović postao nerazdvojni prijatelj i pobratim, koji ga je vatreno branio od napada i koji ga je uveo u zajednički posao uređenja „Književne nedelje“ koja je izlazila od 10. oktobra 1904. do 13. marta 1905. godine.

Bolešljivi pesnik, razbarušenog izgleda, živeo je od malih honorara sve dok se „Književna nedelja“ nije ugasila, pa je u potrazi za poslom, prinuđen da napusti Beograd i preseli se u Jagodinu gde dobija posao u poreskoj upravi, a posle kratkog vremena, više provedenog u kafani nego na poslu, sa Simom Pandurovićem ide za Valjevo. Ubrzo se vraća u Beograd, privučen boemskim beogradskim društvom, ovaj sanjar vreme provodi od Skadarlije do „Dardanela“, od „Makedonije“ do „Pozorišne kafane“. Sima Pandurović je u svojim sećanjima zapisao da je Dis kafanu smatrao najhumanijom ustanovom ali da nije bio ni gurman ni pijanac, da se nikada nije opijao, nije psovao niti bio bučan i razvratan.

Za ovaj period vezan je još jedan Disov tekst, jedini takve vrste koji je pesnik napisao, a kojim je negativno ocenio sliku „Žetva“ Nadežde Petrović i rad slikarke Ane Vlahović, koje su izlagale na Prvoj jugoslovenskoj likovnoj izložbi 1904. godine. Tekst pokazuje da je Dis, zaboravljajući i sam gorčinu negativne kritike, napisao da je bilo najbolje da su obe slike bile izostavljene sa te izložbe jer su bez vrednosti… U svakom slučaju, iako nije razumeo dolazak modernizma i novog stila koji je Nadežda Petrović pokušala da donese u Srbiju, ovaj Disov tekst se smatra važnim za jugoslovensku kritiku i istoriju umetnosti na ovim prostorima.

U stalnoj besparici, Dis je dobijao i prihvatao poslove van Beograda, zatim se vraćao boemskom životu i bedi u prestonici. Onda je došla godina presudna u Disovom životu: 1911, u kojoj je objavio prvu zbirku „Utopljene duše“ i upoznao Hristinu Tinku Pavlović, sa kojom će se venčati iste godine u septembru i koja će odmah ući u njegove pesme.

Slika
Vladislav Petković Dis (1880-1917)

„Utopljene duše“, zbirka u kojoj nigde nema punog imena autora, već samo nadimka Dis, sadržala je 47 pesama, uvodnu „Tamnicu“ i završnu „Možda spava“. Jovan Skerlić dočekao je zbirku na nož, Disa umalo sahranio nazvavši ganetalentovanim a poeziju dekadentnom, neukom i grubom imitacijom Bodlera. Skerlić nikad nije stigao da revidira svoj stav prema modernoj srpskoj poeziji jer je 1914. godine, kao i nekoliko godina kasnije i sam Dis, umro u 37. godini.

Zatim su došli Balkanski ratovi, koji su na Disa ostavili dubok trag. Bolestan, siromašan, pokušava da ode u dobrovoljce ali ga vojna komisija zbog lošeg zdravlja odbija. Porodično, situacija je bila skoro tragična. Tinka je 1913. čekala drugo dete a novca nije bilo niotkud. Dis, bolestan, zbog zapaljenja pluća završava u bolnici. Pomoć mu stiže iz Fonda za siromašne pesnike od koga dobija 960 dinara u zlatu. Krajem 1913. godine, opet o svom trošku, Dis objavljuje omanju zbirku „Mi čekamo cara“, posvećenu prestolonasledniku Aleksandru Karađorđeviću. Ipak, ova rodoljubiva poezija, posvećena oslobođenju juga Srbije, ostaće u senci Disovih pesama iz „Utopljenih duša“. Ovu knjigu pesnik je potpisao punim imenom i prezimenom. Povodom zbirke, prestoplonaslednik Aleksandar je primio pesnika u Dvor i odobrio mu pomoć od 500 dinara.

Dis i Tinka imali su dvoje dece, Gordanu i Mutimira. Ova „dva cveta iz četiri rata“ tragično su završila život. Gordana je stradala kao dete, u slučajnom požaru koji je sama izazvala pokušavajući da potpali vatru u peći. Mutimir Petković je završio Pravni fakultet godinu dana pred početak Drugog svetskog rata. Rat ga je odveo do Ravne gore, kao rezervni artiljerijski potporučnik. Rat je preživeo i vratio se u Beograd, gde mu se posle rata i jedne sahrane prijatelju na kojoj je bio, gubi svaki trag. Hristina Tinka Petković živela je do 1968. godine, i mada se udala za Rusa Ivana Morozova, nikad se nije odrekla svoh prezimena Petković, koje se nalazi i na njenom nadgrobnom spomeniku, zajedno sa Disovim stihovima iz pesme „Možda spava“.

Slika
Vladislav Petković Dis tokom rata

Kada je na Vidovdan 1914. godine objavljen rat Srbiji, Dis je pokušao da se regrutuje, ali je ponovo odbijen zbog loše telesne građe i slabog zdravlja. Posle molbe koju je poslao ratnom Pres birou, primljen je za dopisnika sa fronta tog „zavičaja smrti“. Porodica mu je smeštena „duboko u unutrašnjost“ a u Čačku, 1915. godine, porodica se susreće poslednji put. Sa srpskom vojskom i narodom Dis prelazi Albaniju, u januaru 1916. stiže na Krf. Zatim je sa delom vojske prebačen u Francusku. Angažovan u radu izbegličke kolonije u Francuskoj, istovremeno redovno objavljuje pesme u „Srpskim novinama“ na Krfu, a za porodicu za koju saznaje da je u Čačku obezbeđuje da se šalje njegova ratna plata. U Parizu mu nedostaje porodica, Tinka koja mu mesecima ne piše, a onda saznaje da ona mesecima ne dobija ni dinar od njegove plate koju je poverio prijatelju na Krfu da je šalje. Hitno polazi da sam reši problem. Brod na koji se Dis ukrcao torpedovala je nemačka podmornica 17. maja 1917. godine i on je odmah potonuo i samo 48 putnika je ostalo živo. Dis nije bio među njima. Pesnik „Utopljenih duša“ utopio se negde veoma blizu „Plave grobnice“ i Krfa. Telo je nađeno a zatim vraćeno u Jonsko more, gde je sa hiljadama drugih umrlih našlo mir.

Branko Lazarević je u „Krfskom zabavniku“ povodom Disove smrti zapisao:

„Siromah Dis! Htelo se da i on bude žrtva sumarenskog rata. Jedne lepe zore 16. majam u njegovom plavom Jadranu, torpiljiran je broj Italijam sa njim propao i Dis. Pesniku Utopljenih duša bilo je suđeno da, sem duše i života, utopi, jedne zore, i svoje telo. Drancuski mornari, tu skoro, našli su njegovo telo, i u njegovom odelu, njegove nerazdvojne naočari i – jednu drahmu i pedeset lepti!

Siromah Dis! On je bio siromah i stoga što, u socijalnom smislu te reči, nije imao sreće, i što nikad nije imao para. On je, oduvek, samo bio nesrećan. Socijalnoga uspeha nije imao nikada, i nikada ga nije ni tražio. To je bio jedan od najneambicioznijih ljudi. Nikada ništa nije želeo. Ali baš zbog toga, bio je jedan od najinteresantnijih ljudi naše sredine…“

(Nastaviće se)


avanartmagazin

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 01 Jul 2016, 00:14
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Moj bol je velik, od sveg bola veći – Milutin Bojić

Slika
Milutin Bojić i Vladislav Petković Dis
Tokom ratnih godina Prvog svetskog rata, mnogo je srpskih pesnika, prozaista, romanopisaca, slikara i novinara delilo sudbinu vojske i naroda, ratujući za oslobođenje, prelazeći peške Albaniju i ostavljajući život „Tamo daleko“, neko na albanskim planinama, neko na Krfu, neko u Bizerti, neko usput… Među srpskim ukletim pesnicima, svakako se izdvajaju dva imena, dva nesrećna i velika pesnika, čije pesme „bola i ponosa“ i svih unutrašnjih „Tamnica“ danas sa pijetetom i oduševljenjem svrstavamo među najlepša poetska ostvarenja na srpskom jeziku. Milutin Bojić i Vladislav Petković Dis svoj su život ostavili u ratnom vihoru, Dis potopljen negde u blizini „Plave grobnice“, a Bojić u Solunu u bolnici, podlegavši bolesti.

Moj bol je velik, od sveg bola veći – Milutin Bojić


Slika
Milutin Bojić (1892-1917)

„Onda, kad su ždralovi, sumorni saputnici naši, preletali Solun, noseći na umornim krilima svojim čežnju i tugu našeg zavičaja, u mirnoj sobici jedne solunske bolnice izdisao je lepi pesnik našeg naroda – nesrećni Milutin Bojić.

Kraj bolesničkog kreveta, pod žutom voštanom svećom, bleda je milosrdna sestra jecala, a na jesenjem tuđinskom nebu tog časa je Mitrovdansko Sunce izgrevalo.

Jedno je zemaljsko sunce zalazilo, drugo se večno rađalo…

Milutin Bojić bio je u istini sunce naše poezije, sunce mlado i silno, koje se tek rađalo, ali koje je tako rano zaronilo. To je tužni udes naše poezije još od Branka Radičevića; to je kob srpskoga pera od Đure Jakšića.“

Ovako je u „Krfskom zabavniku“ od 15. novembra 1917. godine, iz pera Dragoljuba Filipovića doneta vest o smrti mladog pesnika Milutina Bojića.

Već u idućem broju „Zabavnika“ od 15. januara 1918. godine objavljen je govor Miodraga Ibrovca povodom svečanog pomena Milutinu Bojiću. „Pesnik bola i ponosa“, kako su ga nazvali. sahranjen je na Zejtinliku uz vojsku i ratne drugove.

Milutin Bojić, rođen u Beogradu 1892. godine, pripadao je najmlađem naraštaju srpskih liričara, a kad je umro jedva je navršio 25 godina. Sve što ostavio za pokoljenja, napisao je između osamnaeste i dvadeset treće godine. Prvu pesmu „Vrane“ objavio je 1910. godine u omladinskom listu Venac.

Milutin Bojić odrastao je u beogradskoj zanatskoj porodici, okružen radnom atmosferom, u gradu u kome su previrali dinastički sukobi i iz daljine se pomaljalo moderno doba. Školovao se u Beogradu, zapisano je da je bio odličan đak oslobođen mature. Svoju zrelost, Milutin Bojić pokazao je nizom literarnih radova, saradnjom sa Skerlićem i Grolom, na kružocima i sastancima književnih družina i brzo je stekao ugled talentovanog mladog pisca. Po završetku Realke upisao se na Filozofski fakultet a pored studija, učio je strane jezike, pratio savremeni tok svetske književnosti, proučavao istoriju filozofije, osnove psihologije i psihoanalize i voleo pozorišnu umetnost.

Slika

Balkanski ratovi 1912. i 1913. godine odvode Bojića, ranije oslobođenog vojske zbog loše telesne građe, na ratište. Putuje u južne oslobođene krajeve, piše putopise, epigrame, pesme, recenzije i istorijsku dramu „Kraljeva jesen“, koja je izvedena u Narodnom pozorištu 10. oktobra 1913. godine i koja je doživela ogroman uspeh. Ratne 1912. i 1913. godina su, kako beleži Isidora Sekulić, „na dvadesetogodišnjeg mladića pale su značajno, i kao činjenica i kao vizija iz knjiga starostavnih… On počinje osećati duh prošlosti. Njegova duša i vidi i slika freskeč te čudne istorijske povorke naše pune junaka i boraca koji u crkvi stoje, i kade ih, i zvona nad njima bruje… U Bojiću je potres vekova. Ustaje u njemu rod, zemlja, započinje san i slutnja epopeje: sprema se nova lirika, lirika epska, bezlična, sveto bolna…“(Isidora Sekulić, Beleška o M. Bojiću)

I onda, Veliki rat. Prvi svetski rat, njegova razaranja, njegov užas, njegove žrtve. Milutin Bojić se pridružuje srpskoj vojsci. Prelazi albanska bespuća. Po dolasku na Krf, 1916. godine, jedno vreme radi u Obaveštajnoj službi Vrhovne komande. Nastavlja da piše. Na Krfu tek, posle albanske golgote, oseća njene posledice. Srpska kuća na Krfu čuva Bojićevo pismo devojci Radmili u Beograd:

„Teško sam oboleo. Svet oko mene ne zna da moram u postelju. Ustaću, sutra, samo zato da nađem nekoga kome ću dati ovo pismo. I duša mi je bolesna. I ponos. Umorni su kao i telo. Da… ja dobro vidim svoj kraj. Nema mi života, možda, još ni godinu dana. Ništa me više ne veseli. Čini mi se da nikad neću videti svoju zemlju. Ni tebe. Ostaću ovde, daleko od svega. Pokopan ispod čempresa. Zaboravljen od svih kao ovi mučenici koje savezničkim lađama, mrtve, predaju pučini i morskoj dubini… Molim te, ne piši i ne govori nikom o ovome. Grlim te, grlim, draga, mada mi smrt kuca na vratima.“

Milutin Bojić bolovao je godinu i po dana. Lečio se i u Nici, a kada je poverovao da se izlečio, tražio je da ga vrate u Solun, znajući da vojska sprema proboj fronta. Želeo je da bude deo te bitke. Na Vidovdan 1917. godine u Solunu izlazi zbirka „Pesme bola i ponosa“ a u njoj i „Plava grobnica“ posvećena hiljadama onih koji su umrlu na Krfu i sahranjeni u plavim dubinama mora.

Milutin Bojić nije dočekao proboj na Solunskom frontu, nije dočekao ni povratak izbeglica o kojima je pevao, nije se vratio u oslobođeni Beograd. Početkom septembra 1917. Bojić je zbog tuberkuloze i zapaljenja pluća smešten u Vojnu bolnicu u Solunu u kojoj je 8. novembra 1917. godine preminuo. Na bolesničkoj postelji zapisao je oproštajnu pesmu:

„Kao mrtvo telo

bez volje i snage

ne osećam ništa

i ne čujem više

iznad mene zvone

crne kapi kiše

i strašan bol bola

za trenutke drage.

Na Vojničkom groblju na Zejtinliku sahranjen je pored ratnih drugova, a oproštajni govor održao je Ivo Ćipiko. Krajem leta 1922. godine posmrtni ostaci Milutina Bojića preneti su u Beograd, u porodičnu grobnicu na Novom groblju.

S.Spasić

(KRAJ)


avanartmagazin

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 24 Nov 2016, 03:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
PRAVO U SRCE:Najdirljiviji stihovi čika Jove Zmaja

Podsetite se najdirljivijih stihova jednog od naših najvećih pesnika, čije su pesme sastavni deo našeg detinjstva, a njegova životna priča protkana tragedijama.

Slika

Na današnji dan 1833. godine rođen je pesnik Jovan Jovanović Zmaj, poznat i pod nadimkom Kiš Janoš u Novom Sadu, gde je završio srednju školu i započeo gimanzijske dane. Imao je prilike da studira u najlepšim gradovima tadašnje i sadašnje Evrope: Pešti, potom Beču i u Pragu.


U austrijskoj prestonici upoznaje savremenike Svetozara Miletića, Đuru Jakšića i Branka Radičevića. Nakon završetka studija, vraća se u Novi Sad gde se pridružuje Miletiću u radu u novosadskom magistratu.

Kako mu posao baš nije "legao", Jovan napušta magistrat i pokreće književne časopise "Javor" i "Komarac".

Ako ste se pitali kako je dobio nadimak Zmaj, evo objašnjenja!

Ova zanimljiva priča stiže ni manje ni više od Laze Kostića koji je i pisao o tome kako su Jovanovića zvali Kiš Janoš što na mađarskom znači "Mali Jovan", jer bio niskog rasta. Zato se autor "Riznice pesama" čudio kako to da "niski, vižljavi i lepuškasti mladić bude zmaj?!"

Godine 1864. Jovanović pokreće satirični list do čijeg je imena došao igrom reči. Dan održavanja Majske skupštine je bio 3. maja 1848. godine, baš kada su Srbi u Sremskim Karlovcima dobili autonomiju kojom nisu bili zadovoljni. Tog dana, 3. maja, Zmaj "krštava" svoj časopis.

Supruga Eufrosina Ruža Ličanin mu je bila večita inspiracija

Al’ ja bih proveo
Čitav jedan vek,
Tražeći lepše,
Dičnije i slađe,
Milije ime,
Što još ne ču svet,
Da njim nazovem
Moj rumeni cvet.

Ružu je upoznao tokom posete svojoj bolesnoj sestri od tetke u bolnici. Njena lepa prijateljica takođe je došla u posetu, i pisac se zaljubio na prvi pogled. Ruža je imala samo 17 godina, on je bio 11 godina stariji, ali odmah su se venčali. Mladoženja je odmah počeo da piše "Đuliće", dnevnik čistih, toplih i nevinih emocija. U tim pesmama nema divljenja lepoti njegove žene, već osećanja koja ona, a kasnije i njegova deca, u njemu izazivaju.

I ti si hrabra bila, oh, doveo te Bog
Zapisala si ime sred kama studenog.
Zapisala si ime, zlaćanom rukom tu,
I skinula si time tu strašnu kletvu.
I podigla si crkvu ko tvrdi neki grad,
Oživela si veru, probudila si nad.
Rasplamtela si ljubav i razlila si sjaj,
Zadahnula si cveće, povratila si maj.
Otvorila si česme kroz gore ubave,
Osnažila si pesme da slavu proslave
Dočarala si ptice da lete po cveću,
Slavuji da se s mojom pesmom nadmeću.

U pitanju je ljubavna, čista lirika o sreći, koja za Jovanoviće nažalost nije potrajala.

Svet će čitat' pesme moje što u ovom nizu stoje,
A ti, blago, čedo drago, ako imaš kad, ako imaš za njih volje?
Jer za tebe imam bolje, imam lepše i čistije, mirisnije, rumenije,
Providnije i svetlije, imam slađe i nežnije, što im ne znam ime dati,
Nit ih mogu pesmom zvati,
Što će noći u samoći da ih duša prati - te s' ne dadu ispevati.

Daj mi ruku, da je vidim...
Ova ruka, ova mila, kol'ko je već krasna cveća u moj život posadila.
Daj mi ruku, da j' osetim,
Jer kad umor čelo smuti, pod ovom je rukom duši najmilije odahnuti.
Daj mi ruku, da je stisnem...
Jer kad stegne smrtna muka, kad zatišti ljuta rana, melem biće ova ruka.

Ruža mu je podarila petoro dece: Mirka, Tijanu, Savu, Juga i Smiljku, ali nisu dugo uživali u porodičnoj idili. Krajem 1969, Zmaj se vratio iz Pešte se lekarskom diplomom i sa porodicom nastanio u Novom Sadu, a zatim Pančevu. Samo nekoliko godina je porodica živela zajedno, pre nego što je bolest odnela Jovinu i Ružinu decu.

Skrhana bolom, od tuberkuloze oboljeva i njegova draga, i umire 1872. u Pančevu.

Smrti, smrti, crna smrti,
Ti si došla po nju, je li?
Ne preseci, Boga radi,
Vezu našu! A smrt veli:

"Ja razumem tvoju strepnju,
Presekla sam vezu mnogu;
Vaša j' veza tako jaka,
Preseći je ja ne mogu."

"Samo ću joj - to mi s' može -
Drugo ime sada dati,
Do sada se ljubav zvala,
Od sad će se tugom zvati."

Zmaj je ostao sam sa novorođenom kćerkicom Smiljkom.

Noć je pala strašno mračna,
Posle mutna dana;
Ja u mraku Smiljku držim,
Ona rasplakana.
Pokušavam da je tešim,
Pa joj zborim tude:
"Zalud plačeš, čedo moje
Mrtvi se ne bude."

Ubrzo je, u pokušaju da povrati porodičnu sreću, usvojio dve devojčice Mariju i Anku, i sa njima se preselio u Futog. Ali, tamo je izgubio i Smiljku, koja nije doživela drugi rođendan. Samo nekoliko godina kasnije, ostao je i bez usvojenih kćeri.

Strašan gubitak voljenih, nevinih žena i dece naveo je Zmaja, koji je usrećio toliku decu ali nije uspeo da spase i sačuva sopstvenu, da napiše najdirljivije i najtužnije stihove, sabrane u knjizi "Đulići uveoci".

Možda nije to baš tako -
- možda bejah gde na putu,
Pa se željan vrnuh doma,
Svome gnezdu, svome kutu.
A preda me ti iziđe,
Okićena sa biseri,
Sa biseri naše sreće,
Sa tri sina i dve kćeri.
Ja vas spazih, pa zadrhta'
Htedoh pitat', al' se boja:
"Je l' to MIrko? Je l' to Sava?
Jug, Tijana, Smiljka moja?"...

Tri godine nakon smrti Anke i Marije, radeći na svom "Nevenu", umire u snu u Sremskoj Kamenici.

Pesme koje je pisao sastavni su deo detinjstva svakog čoveka koji je rastao na Balkanu, kao i svim oni "pratiocima" tog perioda- igračkama, igrama, životinjama, odnosima prema odraslima...

Ta ljubav prema deci su bile snažan podsticaj za pesnika da napiše: "Điha điha četri noge", "Pačija škola", "Taši taši tanana", "Zima zima e pa šta je", "Al je lep ovaj svet", "Žaba čita novine" i mnoge druge.


mondo

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 28 Nov 2016, 22:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ЂУРА ЈАКШИЋ

Slika

Рођен 1832. године у Српској Црњи, у Банату, у свештеничкој породици. Отац га уписује у трговачку школу из које бежи три пута и на крају уписује нижу гимназију у Сегедину. После завршене основне школе у Српској Црњи и ниже гимназије у Сегедину (данас Мађарска), одлази у Темишвар (данас Румунија) да учи сликање.

Slika

Уочи револуционарне 1848. године био је студент уметничке академије у Пешти, али је због револуционарних догађаја морао да је напусти. Вративши се у родни крај продужио је да учи сликарство у Бечкереку код Константина Данила чувеног сликара тог доба, тражећи сопствени уметнички израз и продубљујући своја знања, па и немачког језика. У револуцији од 1848—1849. иако шеснаестогодишњак, учествује као добровољац. Када се револуција завршила поразом, написао је: „Ах, зашта гинусмо и страдасмо – а шта добисмо!” Убрзо га неимаштина приморава да прихвати разне послове. Тих година често мења места боравка, одлази у Београд, али се врло брзо упућује у Беч да настави студије сликарства. У Бечу се креће у уметничким круговима са Бранком Радичевићем и Ђуром Даничићем.

Slika

Његови поетски првенци угледали су светлост дана у Сербском летопису 1853. године. Беспарица га приморава да се врати кући, али убрзо затим одлази на Академију финих уметности у Минхен. Крајем 1855. настанио се у Кикинди и живео од сликарства. Пише и песме и штампа их у Седмици под псеудонимом Теорин. У Нови Сад прелази 1856. године, подстакнут повратком пријатеља са којима је друговао у Бечу који се окупљају око новосадских листова Седмица и Дневник. По повратку са сликарских студија, живи у Банату до 1856. Од 1857. прелази у Србију, где остаје све до смрти. У Србији ради као сеоски учитељ (у Подгорцу, Сумраковцу, Сабанти, Рачи код Крагујевца и Пожаревцу, у коме се и оженио) и као гимназијски учитељ цртања (у Крагујевцу, Београду и Јагодини). Ђура Јакшић је био свестран уметник и родољуб: песник, приповедач, драмски писац и сликар.

Стваралачки и страдалачки живот тог образованог и темпераментног човека често се одвијао у боемском амбијенту скадарлијских кафана Три шешира и Два јелена. Боемска атмосфера била је његово природно окружење у коме је добијао стваралачку инспирацију, изазивао дивљење и аплаузе веселих гостију и боемских дружбеника, али и бес власти чијој се сировости и лакомости ругао, оригинално и старично. Стално је живео у оскудици, и тешко је издржавао своју бројну породицу.

Slika

Притиснут породичним обавезама и дуговима, склон боемији, болестан, Ђура Јакшић се потуцао кроз живот. Разочаран у људе и живот, налазио је утеху у уметничком стварању, песничком и сликарском. Био је нежан, искрен друг и болећив отац, али у мрачним расположењима раздражљив и једак. Његова болна и плаховита лирика веран је израз његове интимне личности, трагичне и боемске. Оболео од туберкулозе, у дуговима, гоњен је и отпуштан (1871) из државне службе. Уз помоћ Стојана Новаковића добија посао у Државној штампарији 1872. године. Смрт га је затекла на положају коректора Државне штампарије у Београду 16. новембра 1878. године (по јулијанском календару). Сахрањен је на Новом гробљу у Београду.



srpskoblago

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 17 Dec 2016, 19:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sudbina književnika Milutina Uskokovića: Ubio se zbog poraza Srbije

Među izbeglicama koji su 7. oktobra 1915. vozom iz Skoplja krenuli za Kosovo zatekli su se i književnici Branislav Nušić i Milutin Uskoković. Nekako su se domogli Prištine, a onda je Uskoković otišao put Kuršumlije. U trenucima teške duševne borbe 15. oktobra udavio se u talasima nabujale Toplice. U smrt je, kažu, krenuo iz hotela „Evropa“, istog onog u kome je Nušić pisao „Sumnjivo lice“.

Slika
Milutin Uskoković – kada je rešio da sebi oduzme život imao je tek 31 godinu

A u danima pred pad Skoplja, upravnik tek osnovanog pozorišta Nušić i sekretar inspektorata u Srpskom konzulatu Uskoković zajedno su učestvovali u organizaciji evakuacije stanovništva. „Po prestravljenom pogledu već tada se opažalo da su događaji teško pritisli Uskokovića“, u knjizi „Devetstope­tnaesta“ piše Nušić. Ali nije mogao pretpostaviti da će njegov kolega iz prvog uredništva „Politike“ 1904. kao spas od života uskoro izabrati smrt. I to onu vrstu smrti koju je najčešće birao svojim junacima – smrt u vodi.

SKERLIĆEV KUM

U članku „Poslednji dani Milutina Uskokovića“, objavljenom davne 1969. u užičkim Vestima, dr Radomir Ivanović navodi svedočenje bolničara vojne bolnice u Kuršumliji Kirila Luke, čoveka koji je poslednji razgovarao s Uskokovićem.

„Sreo sam ga pred pekarskom radnjom. Prišla nam je vojna patrola, a narednik je naredio vojnicima: ’Teraj i ovu dvojicu!’ U to je priskočio vlasnik pekare i utrapio nam korpu hleba rekavši naredniku da nas ostavi jer nosimo hleb ranjenim i bolesnim vojnicima. Kada se patrola udaljila, pekar nam je rekao da smo imali sreće jer Preki vojni sud neprekidno radi. Gunđajući Uskoković se okrenuo i otišao. Sutradan sam doznao za njegovu smrt“, navodi Ivanović izjavu Kirila Luke.

Milutina Uskokovića, zagovornika zbližavanja južnoslovenskih naroda koji se ponosio pobedama Srbije nad Turskom u Prvom balkanskom ratu, pukim slučajem izbegnut vojni sud nije usrećio. Još od studentskih dana pripadnik jugoslovenski orijentisane omladine okupljene oko Jovana Skerlića, kasnije njegovog venčanog kuma, Milutin je teško patio zbog rata sa Bugarskom 1913, a konačno razočaranje doživeo je 1915. kada su, zajedno sa Austrijancima i Nemcima, Srbiju napali i Bugari. Potresen tragedijom svog naroda izvršio je samoubistvo. U oproštajnom pismu je napisao: „Ne mogu da podnesem propast otadžbine.“

PEŠKE DO BEOGRADA

Uskoković je rođen 1884. u Užicu. Sa jedanaestoro dece njegovi roditelji Mijailo i Sofija posle propasti trgovačke radnje ostali su potpuno bez prihoda. Budući književnik je kao dete dugo odbijao da progovori, a kad je pošao u školu, toliko je bio siromašan da je pisao patrljkom koji mu je majka dala presecajući jednu olovku na tri dela. Posle završenih šest razreda Užičke gimnazije, peške je otišao u Beograd da bi nastavio školovanje. Izdržavao se sam sarađujući sa raznim listovima za skroman honorar, živeći životom došljaka koji će kasnije opisati u svojim delima.

U Beogradu je završio studije prava, a u Ženevi je 1910. odbranio disertaciju iz međunarodnog prava o carinama i stekao titulu doktora pravnih nauka. Prvi literarni rad objavio je kada je imao samo šesnaest godina, a za života štampane su mu dve zbirke pesama u prozi: „Pod životom“ i „Vitae fragmenta“, zbirka pripovedaka „Kad ruže cvetaju“ i romani „Došljaci“ i „Čedomir Ilić“. Po porodičnom vaspitanju Uskoković je bio patrijarhalac, a po obrazovanju evropejac. Uz dobro poznavanje francuske, nemačke i ruske književnosti za svoje vreme bio je moderan pisac, a u njegovim delima primetna je protivrečnost između starinskog romantizma i modernog shvatanja života i sveta.

SLIKAR BEOGRADA

Jedan od najboljih poznavalaca književnog stvaralaštva Užica dr Milutin Pašić piše da je Uskoković „pripadao generaciji srpskih pisaca koji su novim raspoloženjima i drukčijim odnosom prema životu smelo napuštali tradicije srpske realističke književnosti i okrenuli se modernoj evropskoj literaturi“. Pisao je o intelektualcima, njihovim htenjima i problemima, uzletima i padovima, a o tome je pre njega vrlo malo pisano. U poređenju s prethodnicima, dao je svestraniju i umetnički moderniju sliku Beograda, pa je, s pravom, kaže Pašić, smatran tvorcem beogradskog romana i značajnim predstavnikom „beogradskog stila“.

Tom, “talentovanom slikaru beogradskog ambijenta”, građani Kuršumlije odužili su se podizanjem spomenika, prvom koji je “zaslužio” jedan pisac u Titovoj Jugoslaviji. A njegovi Užičani godinama su bili ravnodušni prema činjenici da je začetnik srpskog građanskog romana potekao iz njihove sredine. „Uskoković je u Užicu bio persona non grata, zato što se, zaboga, podsmevao Dimitriju Tucoviću“, rekao je jednom pesnik Ljubomir Simović, takođe bivši đak Užičke gimnazije.

Stvari su se vremenom promenile. Postoji konkurs za najbolju pripovetku koji nosi Uskokovićevo ime, postoje bista i ulica, takozvani Uskokovićev prolaz. Tiho i skromno, uspomena na čoveka koji je toliko voleo Srbiju ipak živi.

DOŠLJACI POD MOSTOM

„Želeo bih da umrem, ali ne da istrunem u zadahu čamovine i mokre zemlje. No negde daleko, na širini nepreglednog okeana, da legnem na spletene alge i belo vodeno cveće, i tu, uz pesmu morskih valova, da zaspim večitim snom“, reči su koje Milutin izgovara u radio drami Vuleta Žurića „Ostrvo Uskoković“. U istom tekstu dr Popadić, čovek koji je izvršio obdukciju Uskokovićevog tela, kaže da je tom prilikom „našao tuberkulozu mozga“.

Da li su, osim patnje za otadžbinom, postojali i drugi razlozi koji su Milutina Uskokovića nagnali da zaroni u hladnu reku, nikada nećemo saznati. Možda je znao da Toplica jednim svojim delom, tamo gde obilazi prokupački Hisar, teče uzbrdo, što je pojava kakva ne postoji nigde drugde u Evropi i zove se epigenija, pa se nadao da će tom uzbrdicom svoj narod izbaviti iz užasa koji ga je zadesio.

Tek, mnogo godina kasnije, na početku NATO bombardovanja, ispod mosta u Kuršumliji pod kojim se ubio pisac, ponovo su se tiskali došljaci – izbeglice sa Kosova. Da je mogao da ih vidi, nesrećni bi se Uskoković ponovo utopio.


blic

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 66 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker