Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:52


Autoru Poruka
Astra
Post  Tema posta: Srpski pesnici i njihova dela  |  Poslato: 27 Feb 2013, 00:33
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Гнездо књижевних орлова

ПОД ГРАЊЕМ ЧЕТИРИ ОРАХА

Песник Јован Илић окупљао је у својој кући најистакнутије писце свог времена, а његови синови – песници, приповедачи, романописци, драматичари – заједно с оцем уписани су у историју наше књижевности

Slika
Кућа Илића у чијем комшилуку се налазила Варошка болница (велика зграда у позадини), лево је кафана ''Седам Шваба''

Видинска улица број 1, Београд, кућа с великим, лепим вртом. У њој једна соба с патосом од жутих дасака, на средини гломазни дрвени сто са столицама, уза зид миндерлук, употребљив и за седење и за спавање. У продужетку доксат и клупе испод великог ораха, једног од четири у башти. Призор добро познат и романтичару Јовану Јовановићу Змају и песнику модерне Алекси Шантићу. И реалистичком приповедачу Стевану Сремцу и сатиричару Радоју Домановићу. И књижевном критичару Јовану Скерлићу и комедиографу Браниславу Нушићу.

Slika
Војислав Илић са мајком и братом


„Таткана” с фесом

Осамдесетих година 19. века домаћин те куће, у својој уобичајеној пози, седео би на трему и пушио чибук, замишљен. Песник Јован Илић, члан Високог суда, министар правде, члан Државног савета, пензионисао се и повукао из јавног живота.
До тада је иза себе имао бурну политичку и плодну књижевну каријеру. Као студент био је избачен с београдског Лицеја због учешћа у завери против кнеза Србије Александра Карађорђевића. Школовање је наставио у Бечу, где је слушао предавања из филозофије и права, а 1848. године један је од српских добровољаца који су се у Војводини борили против Мађара.
Жустар је био на Светоандрејској скупштини 1859. године, на којој је збачен тадашњи владалац, кнез Александар Карађорђевић, а у Србију враћен Милош Обреновић. Јован Илић био је у делегацији која је отишла у Букурешт по кнеза Милоша, али је касније и Обреновићима често био трн у оку због словенофилства и непомирљивих ставова. На место министра правде дао је оставку после две године, разочаран у обреновићевску владавину.
Описивали су га као необичну личност, различиту од оновремених високих државних чиновника. Облачио је старо српско одело, иако је Београдом увелико владала грађанска мода. На глави је обавезно носио фес, а фрак само кад мора, приликом пријема код краља Милана. Живео је у предграђу, на Палилули, окружен занатлијама и трговцима. Министарску плату није, у познатом маниру, трошио на раскошно опремање дома, школовање деце у чувеним лицејима или монденска путовања, већ на потребе бројних рођака и пријатеља који су живели, као стални или повремени чланови домаћинства, у његовој кући.
Оженио се у двадесет петој години Смиљаном Николић. Имали су седморо деце, четворицу синова и три кћери, од којих је само Милица дуже поживела, док су Јелена и Божица умрле још као деца. Синови Милутин, Драгутин, Војислав и Жарко остали су забележени у историји српске књижевности, поред свог оца, кога су од милоште звали „таткана”.

Гусле и виолончело

Илићи су се у кући у Видинској улици, између тадашње Варошке болнице и Ботаничке баште, настанили шездесетих година 19. века. Имали су огромну башту од 5500 квадратних метара, с потоком који је протицао кроз њу и четири ораха. У хладу највећег диванило је књижевно друштво.
Чланова домаћинства било је петнаестак. Осим главе породице, Јована, човека старог кова, његове супруге Смиљане, синова чија је заједничка црта било „брзо улажење у догађаје па куд пукло да пукло” и кћерке Милице, становале су ту још три жене – Јованова мајка Стана, „жива историја минулог доба ратовања и робовања”, свастика Љубица, нарикача, која се после неуспешног брака целог живота осећала несрећном, и њена кћи Кристина. Биле су ту и слуге. Стари Јова имао је највише поверења у Лалу, коме је дао и пуномоћ да прима његову пензију. После смрти баба-Стане и Смиље, у кућу је као редуша дошла Љубица – Цица, ведра и распевана жена, која је служила Илићеве све док се није удала за најмлађег Јовиног сина, Жарка. Повремено су удомљавали и разне друге ближе и даље рођаке, познанике и пријатеље. Бранислав Нушић пише да је и сам неколико пута живео код Илића.
Стари Јова књижевна познанства градио је још на студијама. Тада се упознао и зближио с Вуком Караџићем, Бранком Радичевићем, Иваном Мажуранићем, Његошем. Ђура Јакшић био му је комшија и близак пријатељ, а његови синови дружиће се с млађом генерацијом писаца, Нушићем, Јанком Веселиновићем, Шантићем. Не чуди, стога, толики број угледних књижевника на седељкама и расправама у палилулском салону. Рађале су се ту нове идеје, романтизам је уступао место реализму, а реализам модерним правцима којима се приближавају синови Илића, Војислав парнасовачким песмама а Драгутин научној фантастици. Као плод тих састанака, настало је и Друштво за уметност, чији је циљ био да негује нарочито српску и словенску уметност, а које је окупило најистакнутије представнике културног живота. У Јовин палилулски дом долазио је и чувени руски генерал Черњајев и руски добровољци који су 1876/77. године боравили у Београду и уз Србе борили се против Турака. Словенофили и русофили, Илићи су их примали као драге госте. Војислав је, чак, према неким наводима, учио Черњајева српски. Књижевна породица отварала је врата не само за различите нације, већ и за различите вероисповести, Јевреје и муслимане. Јову Илића привлачиле су источњачке филозофије, будизам, ислам, па ће под тим његовим утицајем син Драгутин написати једну од првих биографија пророка Мухамеда код нас.
Дом Илића, један од честих посетилаца, Бранислав Нушић, назива „једини књижевни клуб у престоници” осамдесетих година 19. века. У њега га је увео Војислав.
„У машти шеснаестогодишњег младића, та кућа ми је издалека изгледала као неки чаробни замак, или као недокучиво гнездо где станује стари орао, а орлићи излећу у свет и враћају се свечери на легало”, описује познати комедиограф.
У башти, под великим орахом, читао је Нушић тада први пут своју комедију „Народни посланик” пред Војиславом, Милутином, Владимиром Јовановићем, сатиричаром, и Костом Арсенијевићем, песником. Ту је побрао и прве аплаузе. Писце, од којих нас већина сада озбиљно гледа са страница читанке или корица школске лектире, Антун Густав Матош, великан хрватске прозе, описао је у дому Илића у опуштенијој атмосфери. На породичној слави, Јанко Веселиновић, Јанкула, певао је уз гусле хајдучке баладе, приповедач Илија Вукићевић извео је неку тужну банатску песму, Стеван Сремац „посегнуо за неким веселим нишким доживљајем”, а Матош засвирао на виолончелу.
Ведру успомену хрватски приповедач, пријатељ београдских боема, бележи у Паризу, у тренутку кад му стиже тужан телеграм с вешћу о смрти старог Јована Илића. У том запису он се сећа још једног драгог покојника, Војислава Илића, кога смешта у идилични опис дома у коме је песник одрастао.
„Као да ми је пред очима она жута у Палилули кућа, некадашњи дом Илијћа, у који сам знао заћи за трагом покојног Војислава, који ту спроведе најлепше дане. Као да видим пјесников дрвени вајат, затишје за његове сне на јави, и врт заклоњен при плоту мирним, шапатљивим јабланима, иза којих са десна пуче видик на питома брда, с лијева на Карабурму, могилу хајдучку, која се, жута и пуста, наднијела над широко Дунаво, а преко сјајне пучине пузи аласка барка као муха преко огромног огледала.”

Slika
Милутин и Војислав Илић

Бунтовници и лоши ђаци

„Орлићи” полетели из гнезда у Видинској улици често су кљуцали највише носиоце власти у Србији, следећи пример оца орла који, такође, није пристајао на политичке уступке. Иако плаховит, краљ Милан није узалуд изјавио да не жели у државној служби ниједног Илића.
Милутин пише сатиричне песме о стању у српском друштву, од којих су неке послужиле као надахнуће Радоју Домановићу, краљев устав из 1888. године назива дрветом без листова. У комедији „Ново доба” даје слику страначке борбе, толико верну и критичну да управник Народног позоришта Милорад Поповић Шапчанин не сме да је стави на сцену, плашећи се да не увреди власти. Драгутин, очев мезимац, пише беспоштедну критику у брошури „Барони у Србији” и песми „Каравештац”, после којих мора да бежи из Србије и сакрије трагове, тако да дуже време ни породица не зна где је. Против владе краља Милана ради и у иностранству, у Румунији, где покушава да око себе окупи бугарске емигранте како би се заједно борили против тиранских режима.
Кад је краљ Милан протерао своју жену, краљицу Наталију, из Србије, у демонстрацијама на београдским улицама против такве одлуке један од предводника био је Драгутин. Војислав већ у првој објављеној песми, „Лепид”, алудира на краљеву одлуку да престане да шаље српске добровољце у помоћ херцеговачким устаницима који се боре против Турака. Пише и о Тимочкој буни у песми „Данијел”, поредећи краља Милана с вавилонским краљем и прориче му пропаст. После објављивања песме „Маскенбал на Руднику”, надахнуте маскенбалом који је приредио Милан Обреновић, где је краљ уместо с круном приказан с обичном капом на глави, а госпође и госпођице као голе нимфе и најаде, прети му и робија. Казна је ублажена и Војислав је послат у Солун, што је протумачено као службено прогонство.
Иако друштвено и политички врло активни, Илићи се никада нису определили да приступе некој странци. Биле су им блиске идеје радикала и социјалиста, али од Радикалне странке оградиће се убрзо пошто они, измиривши се с краљем Миланом, дођу на власт. Уступци Саве Грујића и Николе Пашића наилазе на жестоку осуду браће Илић. Војислав је по други пут напустио Србију после стихова у којима критикује Пашића због исплаћивања краља Милана. Попут њиховог оца, они нису за одређени политички систем, већ за народне интересе, за уређење које ће донети истинску корист српском друштву. Они су за јачање Србије и ослобођење од туђинских утицаја.
Редови које су писали против власти, а који су често били оштри и отровни, донели су им подједнако оштру казну. Милутин је отпуштен из службе пет месеци пре стицања права на пензију, Војислав је често позиван на војне вежбе, од којих ће га она из 1893. године коштати живота, а државну службу добиће тек пред смрт, кад на власт дође Александар Обреновић. Од 1888. до 1904. године Драгутин је више у прогонству него у Србији, а Жарко, као и Милутин, бива отпуштен из службе пре него што је остварио право на пензију.
Милорад Павић, у једној од најисцрпнијих монографија о Војиславу Илићу, подвлачи очиту разлику између младих Илића и других министарских синова. Док су деца високих државних чиновника завршавала угледне гимназије, па потом студије у Паризу и Лондону, да би затим долазили у отаџбину на високе положаје и постајали поданици одани тренутној власти, синови Јована Илића живели су другим животом. „Они су били бунтовници, лоши ђаци, пријатељи људи из ’нижих слојева друштва’, обележени као противници двора и све то у једном добу апсолутизма и бунта”.


ЈОВАН ИЛИЋ (1824–1901)

Slika

Син мумџије, свећара, Николе Прокића и Стане Станојловић. После очеве трагичне смрти и мајчине преудаје, у другом разреду основне школе, по имену очуха Илије, промениће презиме Николић у Илић. Објавио је три збирке песама и романтично-идилични спев „Пастири”. Спада у романтичарске песнике који су у народном духу стварали уметничку поезију. Неке његове песме сматрају се првим експериментом у области слободног стиха. Писао је сонете, а запажена је и збирка источњачких песама „Дахире”, испеваних по угледну на босанске севдалинке. Многи његови стихови певали су се као народне песме – „Лети, лети, песмо моја мила”, једна од њих, и данас је омиљена.


МИЛУТИН ИЛИЋ (1856–1892)

Slika

„Одевен у народно одело, с пиштољима у силаву, он би личио на слику побеглу из музеја која представља орашачке устанике”, описује Нушић најстаријег сина Јована Илића. Написао је четири комедије, од којих је објављена једино „Ново доба”, која је добила награду Матице српске. Ни кад је из ове комедије, на наговор Милорада Поповића Шапчанина, искључио политички проблематичну личност начелника, комад није игран. Писао је песме и приповетке, а збирку поезије, после Милутинове смрти, објавила је његова удовица, учитељица Јелена Љочић, 1893. године о свом трошку.


ДРАГУТИН ИЛИЋ (1858–1926)

Slika

Уређивао је, краће или дуже време, једанаест часописа и на књижевном пољу био најплоднији међу браћом, будући да се огледао у готово свим књижевним жанровима.
Написао је више од десет драма, међу којима се издваја „После милијон година”, један од првих научнофантастичних текстова код нас. Писао је песме, приповетке, романе, мемоарске и историјске списе, књижевну критику и есејистику. У збирци приповедака „Светле слике” обрађује библијске приче, у источњачком роману „Секунд вечности” радњу смешта у Индију, пише приче страве и ужаса, песме по угледу на народну поезију.
За време Првог светског рата у Русији и Француској учествује у организовању добровољачких одреда Југословена, већином одбеглих из аустријске војске, који су касније упућивани на Солунски фронт. Најдуговечнији од браће, видео је пропаст породичне куће, што опева у песми „Последњи пут”: „Тешки су дани, године/Докле ће сам Бог зна! Тек моје лепе тишине/ Не нађох више ја”.


ВОЈИСЛАВ ИЛИЋ (1860–1904)

Slika

Читава генерација песника после њега пева под његовим утицајем, због чега је тај правац у поезији назван његовим именом – војиславизам. После велике трагедије, кад су му једно за другим умрли син Момчило, жена Тијана и кћи Зорка, одаје се боемском животу и чест је посетилац београдских кафана. Тога се неће одрећи ни после друге женидбе. Писао је песме надахнуте античком историјом, источњачким и народним мотивима, родољубиву и политичко-сатиричну лирику, а издвајају се и његови прелепи песнички пејзажи. Естета који је неговао форму песме, остао је познат по свом хексаметру. Највећи број песма испевао је у дактилско-трохејским шеснаестерцима који су названи „Илићеви хексаметри”.


ЖАРКО ИЛИЋ (1863–1907)

Ако је Војислав био „српски Пушкин”, онда је Жарко српски Марк Твен, сматрали су његови савременици. Најмлађи син Јована Илића с ревера никада није скидао значку руског семинара, где се једно време школовао. Прогласили су га за најдуховитијег Београђанина. Био је омиљен у друштву као изврстан приповедач, који је приковане за своје причање држао такве писце као што су Бранислав Нушић, Стеван Сремац или Радоје Домановић. Савременици бележе да су управо ова двојица врсних приповедача касније у својим делима користили анегдоте које им је причао Жарко или изразе које је он користио. Иако су га наговарали да запише нешто од својих прича, он то никад није урадио, па су иза њега остале само позоришне критике и преводи с руског. „Тај рођени хумориста”, сећа га се Матош, „растао је и угинуо као дивљака, а дивна његова шала најзад се отрцала на лактовима и на кољенима, увесељавајући масне столове мрачних, пустих, сушичавих и лудих кафаница”.


zabavnik

_________________
Slika


Vrh
Вучица
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 09 Apr 2013, 19:43
Korisnikov avatar
Moderator chata

Pridružio se: 13 Okt 2012, 13:01
Postovi: 30458

OffLine
Женидба из ината


Slika


За кратког живота Милутин Илић (1856—1892) је објавио једну збирку стихова, нешто превода са руског и написао четири комедије. Најмлађи од Илића - Жарко био је необична појава. Матош га је описао као најбољег фељтонисту свога времена који није написао ниједан фељтон! Свој кратки живот највећим делом је провео по београдским кафанама, у којима је у друштву Сремца, Домановића, Нушића, Чиче Илије Станојевића, Милорада Митровића, Бране Цветковића био ненадмашни козер, кадар да на душак изговори и подужу сатиру. Кад би пријатељи тражили да то напише, он је увек обећавао, али обећање никад није испунио. У некрологу који му је написан у“Вечерњим новостима” каже се да је причу о зубу из Сремчевог“Поп Ћире и поп Спире” Жарко много раније испричао.
Сва четворица Илића били су преводиоци. Сви су знали руски, који су за време Српско - турског рата, научили од руских официра добровољаца, који су такође боравили у њиховој кући. Превели су више значајних песама Љермонтова, Державина, Пушкина, Шевченка и Романова.
Најзначајније књижевно дело остало је, ипак, од Војислава Илића. Он је у српску поезију унео европски дух. Европа му је, у извесном смислу, одговорила. Љиљана Бањанин - Коради открива нам, рецимо, да је од 1904. До 1906. На италијански преведено чак шеснаест његових песама, да би се тај број до данас готово удвостручио!
Колико год су Јованови синови у књижевности били међу најбољима, у приватном животу нису увек били за узор. Најстарији Милутин оженио се без очевог знања - из ината, учитељицом Јеленом Јочић, а Драгутин је изазвао скандал женидбом са блиском рођаком! Војислав је такође расрдио родитеље оженивши се без одобрења малолетном ћерком Ђуре Јакшића Тијаном. С њом је имао две кћери и сина, али је и децу и мајку за кратко однела тадашња најопакија болест туберкулоза. После ове трагедије Војислав је започео везу са Тијанином млађом сестром Милевом. Због тога је морао да бежи преко Саве од гневног девојчиног брата. Ова се веза ипак није завршила браком. Тек после тога (1888.) велики песник се“смирио” и оженио по вољи родбине и јавности Зорком Филиповић, ћерком угледног лекара. У овом браку Војислав је добио још једну кћер. И најмлађи Жарко је навукао гнев најближих, оженивши се кућном помоћницом.
Али, данас се мало ко занима за интимни живот браће Илић; све ово је заборављено - остало је само њихово дело, свако на свој начин значајно.
А Војислав је за сва времена у врховима српске поезије.


преузето са novosti.rs


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 03 Jun 2013, 03:22
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
VEK BEZ SRPSKOG ČEHOVA SAMOTNI BOEM STEVAN SREMAC (1)

Četvorku imao iz pisanja

Mrzeo je uštogljena društva, bonton, laskanje i lažnu otmenost, varoškim salonima pretpostavljao je zabačene kafane na Dunavu, sa pijanim alasima pod stolom

Slika
STECIŠTE BOEMA: Kafana Dardaneli


Samo najuži krug prijatelja znao je pravu prirodu književnika i boema Stevana Sremca. Tvorac urnebesne "Ivkove slave" i ljubavnih zavrzlama sa Zonom Zamfirovom i lepim kćerima popova Ćire i Spire u životu je bio potpuna suprotnost svojim slavnim likovima. Moralo je da prođe dosta vremena od piščeve smrti 1906. godine da bi Dragutin Ilić, njegov drug i potomak slavnih pesnika Ilića, obelodanio da je onaj koga su nazvali srpskim Čehovom, bio povučen, usamljen i preosetljiv čovek. Sremac je mrzeo uštogljena društva, bonton, laskanje i lažnu otmenost. Varoškim salonima pretpostavljao je zabačene kafane na obali Dunava, sa pijanim alasima pod stolom. Druga kuća mu je bila u beogradskoj kafani Dardaneli. Godinama je jedan sto bio rezervisan za "gospon profesora". Tu nije sedeo sam. Sa Sremcem je redovno zasedalo društvo koje su činili pisci Đura Jakšić, Milovan Glišić, Radoje Domanović, Janko Veselinović, Simo Matavulj, Vojislav Ilić i kompozitor Stevan Mokranjac. Rakija se pila zelena, a sve pesme bile su dozvoljene, osim one "Mili Bože, na svemu ti hvala", što će se razumeti kada se otkriju Sremčevi politički stavovi. Iz sličnih razloga, društvo iz Dardanela nikako nije podnosilo goste hotela Grand.

Ti jače od Vi

Slika
Jovan Đorđević

Stevan Sremac se proslavio slikajući naravi srpskog juga, a potekao je sa srpskog severa, iz Sente u Bačkoj, u ondašnjoj Mađarskoj. Rođen je 1855. godine u zanatlijskoj porodici. Roditelje je izgubio rano, majku u trećoj godini, a oca uoči punoletstva. Kada je u 14. godini završio osnovnu školu u svom rodnom mestu, u svedočanstvu mu je pisalo da je Srbin pravoslavne istočne vere, kao i to da se dobro vladao. Ocenu "odličan" imao je samo iz Đimnastike. Vrlo dobar uspeh je postigao u Nauci hrišćanskoj, Bibličnoj povesnici sa životom sv. ugodnika, Liturđici, Srpskom čitanju, jezikoslovlju i pripovedanju, Mađarskom čitanju, Zemljopisu, Otačestvenici (istoriji), Pisanju, Risovanju (crtanju). Ocenjen je sa "dobar" u Tumačenju Evangelija, Pojenju crkvenom, Nemačkom čitanju i Ekonomiji, dok je u Računu (matematici) zaslužio današnju dvojku. Sa ovakvim uspehom je prešao na dalje školovanje u ondašnju Srbiju, kod svog ujaka Jovana Đorđevića, koji je bio ugledni profesor istorije. Radni vek je Đorđević počeo u Srpskoj gimanziji u Novom Sadu, gde je postao sekretar Matice srpske, te urednik njenog Letopisa. Potom je bio direktor gimnazija u Šapcu i Beogradu, i, konačno, dobio katedru istorije na Velikoj školi u Beogradu, današnjem Univerzitetu. Zapamćen je i kao jedan od osnivača i upravnik Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu i Narodnog pozorišta u Beogradu, a proslavio se kada je napisao srpsku himnu "Bože, pravde".

Slika
MRZEO LAŽNU OTMENOST: Stevan Sremac

Taj piščev ujak je bio ćutljiv i zakopčan čovek. Odlučio je da ostane neženja i više se družio sa knjigama nego sa ljudima. Važio je za velikog Srbina, ali nekako na daljinu, bez busanja u rodoljubive grudi. Takav tip u srpskoj kulturi se često susretao među učenim Srbima prečanima. Odrastajući pored njega, mladi Stevan je rano počeo da pokazuje povučenost, gotovo žensku. Nasuprot svojim raspupelim vršnjacima, on je bežao od velikog društva. Mrzeo je ono što se zove lepo vaspitanje i tražio skrovite gostionice gde će se provesti sa nekoliko drugara. Družio se samo sa ljudima kojima je obraćanje na "ti" bilo jače od "Vi".
U književnost je Stevan Sremac ušao kasno. Tek u 33. godini je počeo da objavljuje članke u srpskim prekodrinskim novinama "Bosanska vila". To su bile romantizovane priče iz nacionalne istorije o srednjovekovnim vladarima i junacima poput velikog župana Časlava, kneza Lazara, Miloša Obilića. Dela, u ono vreme omiljena, danas se više ne čitaju, ali je on bio ubeđen da će na njima slavu zaraditi. Nije ni čudno ako se zna da ga je prošlost svog naroda dotle zanimala da je vrlo brzo i uspešno završio filološko-istorijski smer na Velikoj školi. Postavljen je za predavača u Nišu, pa premešten u Pirot, gde je katedru jedno vreme zamenio puškom, učestvujući u srpsko-turskim ratovima od 1876. kao dobrovoljac.
U Beograd se vratio 1890, a za posao u prestoničkoj gimnaziji je prethodno morao da polaže profesorski ispit. Tada je napisao biografiju koja ukratko glasi: "Rođen sam u Senti, u Bačkoj 1855. i tamo završio srpsku osnovnu školu. 1868. u jesen prešao sam u Srbiju i upisao sam gimnaziju. Svih šest razreda završio sam u Beogradu. 1874. upisao sam se u istorijsko-filološki fakultet naše Velike škole i završio ga u jesen 1878. godine. Završivši Veliku školu bio sam praktikant u Ministarstvu finansija nekoliko meseci. 1879. budem postavljen za predavača niške gimnazije, gde sam bio dve godine i posle budem premešten u Pirot, a opet vraćen u Niš gde sam od tog doba jednako. Za sve ovo vreme predavao sam: krasnopis, crtanje, računicu, nemački, moral, literarne oblike, srpsku gramatiku, srpsku istoriju i opštu istoriju i geografiju. 20. avgust 1889. Beograd, Stev. Sremac, predavač Niške gimnazije." Ministar prosvete je u ispitnu komisiju odredio vrhunske intelektualce onog doba: istoričara Ljubu Kovačevića, rektora i istoričara književnosti Svetislava Vulovića, profesora Ljubu Kozarca i Sremčevog ujaka Jovana Đorđevića. Ispit je Sremac polagao sedam dana, pisano i usmeno, a držao je i predavanje. Položio je sa odličnim uspehom.


Odocneli ždral

Ostavši neženja, a polako se odmičući od mladosti, Sremac je podnosio sve tegobe samotničkog života. Čak je i Beograd prestao da ga privlači kada mu je ujak umro 1900. godine. O ženidbi nije dopuštao da mu se govori. Poverio se samo Dragutinu Iliću: "Ne prija mi više ni društvo. Ličim na odocnela ždrala čije je jato davno odletelo, a on stoji sam i kunja. Svi moji vrsnici, koje pomrli, koje se poženili, a ja kao stari svečani džemadan, predajem se s kolena na koleno u nasleđe. Sad sam spao da se družim sa onima koji su se tek rodili, kad sam ja uveliko bio profesor...".



Potkovan istorijom

Kada se spremao za polaganje državnog ispita, Stevan Sremac je priložio spisak literature kojim je pokrio gotovo sve što se tada pisalo o srpskoj istoriji. Među naslovima su bili i "Letopis popa Dukljanina", "Život Simeona Mirotočivog" od kralja Stefana Prvovenčanog, "Žitija kraljeva srpskih", Miklošićevu i Pucićevu zbirku pesama i povelja, Zakonik cara Dušana, "Život despota Stefana Lazarevića", Rajićevu "Istoriju", Medakovića, Milakovića, Pantu Srećkovića i Ljubu Kovačevića, Klajićevu "Istoriju Bosne", Majkova i Florinskog, Kalajevu "Istoriju Srba", zatim Rankeovu "Srpsku revoluciju", i "Srbi u Ugarskoj" od Stevana Pavlovića. Čitao je rasprave političara Čedomilja Mijatovića, Stojana Novakovića i Krstića, od Hrvata Račkog i druge. Zemljopis je spremao po Kariću, Dragaševiću, Klajiću i Jiričeku. Čitao je Masterovu "Istoriju istočnih naroda", "Istoriju Grka" u hrvatskom prevodu i svu silu raznih udžbenika.

Pogrešna procena

Sremčeva najbolja dela su romani "Ivkova slava", za čije je dramsko izvođenje muziku napisao Stevan Mokranjac, pa "Pop Ćira i pop Spira", "Zona Zamfirova", pripovetke "Vukadin", "Kir Geras". Ali, on kao da ih je bacao kroz prozor. Mnogo više je držao do svojih "istorijskih pisanija", romansiranih priča koje su danas potpuno zaboravljene: "Veliki župan Časlav", "Vladimir Dukljanin", "Vojislav Travunjanin", "Veliki župan Vlastimir", "Veliki župan Mutimir", "Rastko", "Kralj Dragutin", "Smrt cara Lazara", "Zaboravljeni Obilići". Sremac je bio potkovan srpskom istorijom, ali je u njegovim delima bilo više poezije nego proznog majstorstva, i u tome je bio uzor Dušanu Baraninu, koji se ovakvim delima proslavio.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 03 Jun 2013, 03:29
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
VEK BEZ SRPSKOG ČEHOVA SAMOTNI BOEM STEVAN SREMAC (2)

Najveći kicoš u Nišu

Niš je u 19. veku bio palanka od 20.000 duša i svako je želeo o svakome sve da zna, pa je i novi profesor osetio čuvenu izreku "Selo svoj lebac jede, a tuđu brigu briži"

Slika
Sremac iz dubrovačkih dana

Da je Stevan Sremac važio za jednog od najobrazovanijih ljudi svog vremena bilo je dobro poznato, a kakav je bio profesor, opisao je njegov đak Miloš Trivunac, potonji pedavač na Beogradskom univerzitetu. Poslednjih decenija 19. veka bilo je na jugu Srbije tek četiri-pet profesora sa bednim platicama od stotinak dinara za mesec. Pukovnici su, poređenja radi, primali 600 dinara, a članovi Državnog saveta 1.000 dinara, dok je pristojan ručak u Beogradu tada koštao 2,5 dinara. Sa novcem su dobro stajali uglavnom Cincari, ugledni penzioneri političari, zelenaši i niko drugi. Ili, kako je Sremac glasno primećivao: "Velikim lopovima daju orden, a male vešaju." Slično je, nešto kasnije, uočio i etnopsiholog Vladimir Dvorniković u Karakterologiji Jugoslovena, koji kaže: "Naši prvi umni ljudi imaju toliko da im traje od prvog do sedmog u mesecu."
Jedan od najvećih srpskih pisaca nikada nije stekao ni kuće ni kućišta, pa je zato jetkim humorom, i sa jasnim prezirom pisao o raznim varoškim gazdaricama, Kajkama i Cajkama, koje su parazitski živele i od njegove kirije.


Samo jedan radikal valja

Nišlije su Sremca videle kao šarmantnog i uglađenog gospodina srednjeg rasta, uspravljenog, krutog, lepe glave sa nakrivljenim šeširom, glatko izbrijanim licem i već prosedom kosom, koja je ležala na ramenima, a ne na vratu. Šarmom se rasipao među sugrađanima, a među učenicima je ostao najomiljeniji profesor niške gimnazije. Trivunac ga iz učionice pamti nalakćenog levom rukom na katedru kako drži bradu između palca i kažiprsta, govori tečno, odmereno, prijatnim i jasnim glasom. Zapinjao je samo kada je izgovarao svoje ime, kod glasa "s". Čitao je tako da se u razredu nije muva čula. Na đake je snažan utisak ostavljala i njegova negovana pojava. Važio je za najbolje odevenog Nišliju. Svakog dana druga kravata, do tančina usklađena sa elegantnim odelom. Ovaj profesor nijednog đaka nije kažnjavao. Ljutitog su ga retko viđali, ali je i tada uspevao da se na vreme savlada.

Slika
OMILJENI PROFESOR: Gimnazija u Nišu iz Sremčevog vremena


Sremac je poslednjem razredu gimnazije predavao Njegošev "Gorski vijenac". Miloš Trivunac je kasnije imao priliku da i u Srbiji i u inostranstvu sluša dosta univerzitetskih profesora kako predaju o delima čuvenog crnogorskog vladike i književnika, ali je ipak tvrdio da to niko nije radio bolje od Sremca. Ipak, Njegoš bi se prevrnuo u grobu da je znao kako je Sremac upotrebio jedan njegov poznati stih. Kada je književna bratija zamenila dan u noć kod Dardanela, tu su bile neizbežne kasirke, razne Mice, koje su gostima pravile društvo dok su ovi imali para. Jedan profesor miran i stidljiv, sav u grčkoj filozofiji, ali u sitno doba izroni iz njega podsvest, pa zagrli kasirku, a Sremac mu dobaci čuvene stihove na crnogorskom dijalektu: "Ovako sam starac naučio."

Slika
DIKTATOR SRPSKE KULTURE: Pavle Popović je Sremcu bio i kolega i drug

Niš je polovinom 19. veka bio palanka od 20.000 duša i svako je želeo o svakome sve da zna, pa je odatle nastala i izreka koju je Sremac sa razlogom zapamtio i njome se upravljao: "Selo svoj lebac jede, a tuđu brigu briži." A razlog je bio sledeći: pronelo se čaršijom, pa i đaci čuli, da njihov omiljeni profesor provodi noći u kafani sa ciganskim igračicama, čičecima i čengijama. Sremac je zaista imao uho za lepu pesmu i svirku, a posebno flautu. Imao je i svoju pesmu "Grana od bora, pa kraj mora." Ali, njegov boemski život ne samo da mu nije umanjio ugled kod učenika, nego su mnogi govorili da su ostali duhovno prazni pošto je Sremac napustio Niš. Otišao je u Beograd, ali su anegdote sa njim u glavnoj ulozi dugo kolale ovim gradom. Pošto je 1895. izašao na glas sa komedijom "Ivkova slava" koja je opisivala upravo društveni i domaći život Nišlija, njegovi đaci nisu bili uopšte iznenađeni, a još manje uvređeni kako ih je verno predstavio.
Kada se Stevan Sremac preselio u prestonicu, srpskom kulturom su vladala braća Pavle i Bogdan Popović, kao i Jovan Skerlić, i to najviše putem ubojite književne kritike. Pavle Popović je uređivao "Srpski književni glasnik", tada vodeći književni časopis u zemlji. Bio je i profesor gimnazije zajedno sa Sremcem, koji je u to doba bio u zrelom dobu, oko 40. godine života. Baš kao na Nišlije, novi beogradski profesor je svojom pojavom ostavio snažan utisak i na Pavla Popovića, koji ga je ovako opisivao: "Čelo šire, veliko, skoro izbuljene oči, lice izbrijano, puno plavih vena, donja usna malo spuštena, kosa brižljivo i originalno očešljana 'na larmu' i proseda, brkovi crni, lice inteligentno, dobroćudno i lepo, stas srednji, hod gospodski, bez žurbe, a vitak, elastičan, prav, glas malo mutan, smeh sitan, pri čemu su se videli beli očuvani zubi. Bio je vazda čist: ruke, kosa, lice. Pazio je na odelo, na kroj. Podsmevao se onome ko je nosio zdepasti skrojen kaput: "Izgleda kao žandarm u civilu." Kravatu je nosio meku, svilenu, lepršavu. Cipele je nosio na šiljak. Uvek su bile čiste, ma i po blatu išao. Voleo je da čuje: 'Gospodin Steva ima lepe cipele.' Šešir je nosio mek, nakrivljen na stranu. Nije ga skidao pri pozdravu, nego samo dodirivao prstom. Pažljivo je savijao cigaretu..."
Politički život Srbije kretao se tada između stranaka Radikalne, Naprednjačke i Liberalne, od kojih su dve potonje već bile na izdisaju. Sremac je prezirao naprednjake, a do smrti mrzeo radikale. Ove stranke su popile dosta otrova iz njegovog pera, ali mu nije smetalo da se druži sa pojedinim političkim protivnicima ako su bili moralne ličnosti, kakav je, na primer, bio briljantni satiričar, i ljuti radikal Radoje Domanović.
Još kada je Sremac stigao u beogradsku gimnaziju, Pavle Popović se upoznao sa njim i tom prilikom rekao: "Jedan vaš školski kolega iz Niša rekao je o vama sve najbolje, ali da imate jednu manu. Vi ste liberal." Pisac mu je kroz smeh odgovorio: "A ja mislim da mi je to najbolja osobina."


Sa Srbima katolicima

Stevan Sremac nije bio veliki putnik. U Beč je išao sa ujakom, a kasnije je bio još samo u Mostaru i Dubrovniku, gde je ostao desetak dana. Dopadao mu se primorski dijalekat. Kupao se na Kolarini gde su dolazili dubrovački Srbi. Kada mu je jedan od njih savetovao: "Progutajte malo morske soli, to stvara apetit", odgovorio je: "Nemam računa. Niko me nije pozvao na ručak." Posetio je tamošnje ugledne Srbe: Berberoviće, Bubala, Tošoviće, družio se sa Ivanom Stojanovićem, katoličkim sveštenikom koji se izjašnjavao kao Srbin katolik. Dubrovnik je imao tada Maticu srpsku, koju je uređivao Antun Fabris za Srbe katolike, a njih je tada bilo 50.000, od Dubrovnika do Makarske. Sremac se sa Fabrisom prepirao oko politike, jer je ovaj poštovao vođu srpskih radikala Nikolu Pašića, koga Sremac nije mogao da smisli, pa je govorio Fabrisu: "Zašto vi Pašića poštujete kao svetog Vlaha? On od svetog Vlaha ima samo bradu."




Savet kilavom Zariću

Kako je Sremac ispitivao svoje učenike, postalo je priča za sebe. Jedan njegov đak, izvesni Zarić, bio je mali, kržljav, a odgovarao je u skladu sa svojim izgledom, sporo i mucavo, pa mu je profesor jednom prilikom savetovao: "Kako bi bilo da se ti lupiš šakom u grudi i vikneš: 'Svojim ću grudima zaštititi majku otadžbinu?" Razredom se prolomio smeh. Smejao se i sam Zarić. Dogodovština se dugo prepričavala u niškoj gimnaziji.

Premijerov jezik

Nikola Pašić je bio inženjer koji je još kao mlad čovek ušao u politiku i vladao Srbijom iz premijerske stolice preko dve decenije. Bio je bugarskog porekla, a narod mu je dao nadimak Baja. Nikad nije naučio da pravilno govori srpski jezik, i služio se izrazima beogradske pijace: čoveci, radu, volu, što je književniku i vrhunskom intelektualcu Stevanu Sremcu naročito paralo uši. Pašić je tri puta izdao svoju Radikalnu stranku, što nije smetalo narodu da govori: "Zna Baja šta radi."


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 03 Jun 2013, 03:34
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
VEK BEZ SRPSKOG ČEHOVA SAMOTNI BOEM STEVAN SREMAC (3)

Alas sa beležnicom

Za pristojne Beograđane nije bilo normalno da u dnu kafane leže na podu dve beživotne ljudske prilike, a ribari na to nisu ni obraćali pažnju jer su znali o čemu je reč

Slika
MEĐU ALASIMA IMAO NAJBOLJE DRUGOVE: Savsko pristanište početkom 20. veka sa koga se išlo u ribolov

Budući veliki boem, Sremac je živeo noću i zato nije voleo da radi pre podneva, ali mu je novi upravnik gimnazije odredio baš jutarnju smenu. Sremac mu je na to rekao: "Da sam hteo da radim u zoru, bio bih pekar ili krojač na Terazijama, a ne profesor". Sremčeva duhovitost i sposobnost da u trenu smisli dosetku ili odgovor bila je nadaleko čuvena. Kad je Velika škola 1905. proglašena za Univerzitet, javno je pisao i govorio: "Šijem reklu, a zovem je bluza". (Rekla je bila vrsta proste ženske tunike).


Pogrešna pesma

Slika
Svetozar Ćorović

Pošto je pripovetka Ivkova slava 1896. godine doživela slavu, najpre među čitaocima romana, potom i kod pozorišne publike kao komedija, njen izdavač knjižar Valožić predlagao je piscu da ovo delo objavi u sažetom izdanju, onome što bi se danas nazivalo džepna knjiga: samo da skrati uvod, sredinu i kraj. Sremac mu je na to odgovorio pitanjem: - Misliš da je moja priča pas ratler, da mu se mogu potkusiti rep i uši?
Od ujaka Jovana Đorđevića nasledio je bogatu biblioteku. Nešto je poklonio Srpskom seminaru, a svom prijatelju i kolegi Pavlu Popoviću Lijek jarosti turske od Njegoša. To je bila retka knjiga, nije je imala čak ni Narodna biblioteka. Sremac je tražio da mu se Popović zahvali, i to ovako: - Kad ja budem sedeo za svojim stolom vi zovite kelnera, pa mu poručite satiljak vina za mene: "Za onog gospodina tamo". Ja ću se malo dići, pokazati se, i salutirati u znak zahvalnosti.
Kada je pisac stavio tačku na poslednju rečenicu komedije Pop Ćira i Pop Spira, Pavle Popović je celu noć šetao sa njim po Kalemegdanu. Pričajući o knjizi, Popović je rekao da je izvrsna, ali da ima epizoda koje se ne uklapaju. Sremac je pitao: - Nosite li žaket? Popović je odgovorio: - Nosim! - Šta će ona dva dugmeta ostrag na njemu? - Radi ukrasa. - E, pa, tako je i sa onim epizodama u mojoj knjizi...
Stevan Sremac je koristio istinite anegdote, razvijao ih i gradio pripovetke. Prepričavao je kako je popa požarevački držao slovo u crkvi vernicima pa im poručio: "Vlasti su od Boga. Vi blagočestivi hristijani treba da poštujete vlasti i da im se pokoravate, jer je i Hrist rekao: 'Poštujte neprijatelje svoje". A kada je pohodio je Mostar, dočekan je sa najvećim počastima, kako to umeju samo hercegovački Srbi, kad hoće. Ivkova slava je pobrala veliki uspeh u ovom gradu, i o tome je pisao Svetozar Ćorović, rođeni brat istoričara Vladimira Ćorovića, koji je pisca pitao gde je odseo u Mostaru. Sremac mu je odgovorio: - Kod Vase Radulovića, našeg čoveka, i kod njega je sve lepo, čisto, naše. Jela su naša i čovek može dobiti paprike, ako hoće. Ništa mi nije gore nego doći u švapski hotel, među gospodu sa naočarima, štapovima, rukavicama. Tamo sam kao svezan. A ja hoću da sam komotan, da mirno mogu popiti čašu vina, zapaliti cigar, razgovarati slobodno bez straha da će mi neko nešto zameriti - objasnio je Sremac. Potim je pozvao Ćorovića: - Haj'mo negde na čašicu rakije, ali ne u finijoj gostionici, nego negde u našu mehanu, gde je mehandžija Cincarin i gde sede hamali (nosači), radnici i seljaci.

Slika
SA PRIJATELJIMA U TOPČIDERU: Stevan Sremac u sredini


Za nepun sat prošli su četiri kafane. Sremca nije držalo mesto, stalno je govorio: - Idemo u drugu kafanu... Zatim su izašli na šetalište. Sremac je išao jednim krajem, a Ćorović drugim. Izgledalo je kao da su se zavadili. Seli su u petu kafanu, gde su Cigani počeli da pevaju: "Mili bože, šta se ono beli, na Avali, na visokoj jeli?" Ćorović je smesta tražio od Sremca da napuste kafanu, jer je znao nastavak pesme. Sremac je odbio jer mu se pesma dopala, ali je uskoro dobio pesnicu u glavu: "Mili Bože, na svemu ti hvala, u Srbiji nesta liberala". To jeste bilo tačno, jer su liberali propali na izborima, ali, otpevati takvu pesmu zakletom liberalu, bilo je već previše. Sremac je bio van sebe od besa. Optužio je radikale, koje nije mogao očima da vidi, da su ispevali ove stihove, a za pristalice Napredne stranke, koje je prezirao, govorio je: - Zapali Grand hotel, pa si zapalio sve srpske naprednjake...
Pored velike zgrade nekadašnje carine, Đumrukane, velikim stepeništem, koje i danas postoji, silazilo se na Savsko pristanište. Odatle je Sremac voleo sa alasima da odvesla na Dunav, u noćni ribolov, kojim se prkosilo mađarskim i nemačkim graničnim stražama. Posebno su ga zanimali beogradski alasi i njihov svet na Dunavu i Savi. Oni su živeli samo od toga što bi ulovili, a život provodili u svojim kafanama. Sremca su svi, pa i ribari znali kao pisca sa beležnicom, a on ih je proučavao, i nameravao da napiše roman o njima. Alasi su se znali prema nadimcima: Lupur, Brka, Badža, Firga, Gašpar, Šepa, Rapa, Krklja, Žuća, Klempa, Baron, Lapus, Slina, Deda, Šojka, Leventa, Manga, Daskalo, Alamunja, Ćora... Sa Beograđanima se nisu mešali. Pili su vino i rakiju i spremali se za sledeći ulov. Razmišljali kako će podvaliti mađarskoj i sremskoj straži, jer je Dunav bio trostruka granica. Opisivali su borbe sa somovima koji su im rasparivali mreže. Voleli alaske šale, kao kada su, na primer, svom drugu strpali kožni đon od čizme u paprikaš, a on ga je u slast pojeo.


Iz Matice srpske na rečnu

Pristojan svet je bežao iz tih kafana jer je u njima uvek vladala neopisiva galama. Bilo je normalno da u dnu kafane leže na podu dve nepomične ljudske prilike ne pokazujući znake života. Alasi na ovo nisu ni obraćali pažnju jer su znali o čemu je reč. Kafedžija je za alase kupovao bure rakije i kao degustatore poveo stare alase Igumana i Dedu. Kada su se vraćali iz pazara, prva kola dovezla su dva bureta prvoklasne šljivovice, a u drugim kolima ležali su, kao klade, stručnjaci za rakiju. Kada su ih preneli u kafanu, alasi su tamo ležali bar 30 sati, ne mrdnuvši.
Alas Krklja je imao posebno mesto u Sremčevom srcu. Bio je pitomac Matice srpske u Novom Sadu, ali je pobegao u ribarske šegrte. Kao ribar je proveo skoro ceo vek. Na vodi je i poginuo. Bilo je to 1915. na Adi Ciganliji, kada se borio protiv austrougarskih trupa. Krklja je još kao mladić bio u jednoj tuči uboden nožem u grlo. U ranu je stavljena metalna cevčica, zarasla je i nije mu smetala, osim što je krkljao kad se naljuti. Sremac je zabeležio mnoge Krkljine dogodovštine, ali ih nikad nije objavio jer ga je smrt pretekla.



Stenice i lovorike

Stevan Sremac je uvek nosio sa sobom beležnicu i zapisivao misli i pojave kojima je svedočio: Te beleške su postajale izvori njegovog nadahnuća, a među njima i ove: "Blago onom ko ume ćutati - reklo pseto kad je dobilo batine. Gde nije koškanja, nije ni milovanja. I riba i gost treći dan smrde. Dok magarca imaš, onda ga i jaši. Zarana se vidi, šta će kopriva biti. Zar je jedan prota, što Bibliju video nije. I mi smo jabuke - rekle divljake (divlje jabuke). Kad pas kobasicu jede, zacelo je ukrao. Žene i naćve valja da su uvek kod kuće. Prva ljubav i majska kiša plahe su, ali očas prođu. Ko hoće magarca da jaše mora muziku da mu sluša. Zalud glava kad ne nose noge. Ne mrzim čoveka koji zlo kaže, nego čoveka koji zlo misli. Stenica govorila lovoriki: Ja i ti ne damo mnogima da spavaju".

Akademik sajdžija

Jednom se Stevan Sremac našao u istoj kafani sa predsednikom Srpske akademije nauka i umetnosti, Aleksandrom Belićem. Poznati akademik i profesor jezikoslovlja bio je kratkovid, pa je ručao potpuno nagnut nad stolom, seckao meso i prebirao po tanjiru. Sremac je neko vreme posmatrao ovaj prizor, i nije izdržao da ga ne upita: - Šta radite? Kad je Belić rekao da ruča, Sremac je dodao: - Ja sam mislio da opravljate sat... I Živojin Protić, poznati novinar, imao je običaj da se saginje, i to nad sagovornikom, a kako je bio izuzetno visok, za njega je Sremac rekao: - Nadvio se nada mnom kao žalosna vrba.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 03 Jun 2013, 03:42
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
VEK BEZ SRPSKOG ČEHOVA SAMOTNI BOEM STEVAN SREMAC (4)

Plemstvo iz Dardanela

x Kada su u čuvenu beogradsku kafanu počeli da dolaze i njegovi đaci, Sremac je jednom iznerviran pripretio: "Slušaj, Jovanoviću, ili ti ili ja moraćemo da promenimo lokal!"

Slika
POSLEDNJI DAN U DARDANELIMA: Pola Beograda se 1901. sleglo pred čuvenu kafanu da je odbrani od rušenja

Srpski pisci su uglavnom bili i ostali boemi, a Stevan Sremac je bio jedan od malo onih koji su između kafanskog života i svog zanimanja pronašli kakvu-takvu sredinu. Glavna beogradska kafana krajem 19. veka zvala se Dardaneli, i slovila je za zborno mesto beogradske umnosti. Nalazila se u srcu grada, kod nekadašnje Stambol kapije i spomenika knezu Mihailu Obrenoviću. Isprva je to bilo najprostije mesto, samo za male trgovce i piljare. Nasred prostorije furuna, a pored nje naslagana drva koja su gosti sami ložili. Sedelo se za stolovima rasklimatanih nogara, bez čaršava. U jednom uglu stajalo je ognjište za pečenje kafe, a u drugom su se prale čaše.

Pijte malo lakše

Tek kada je Mita Ristić preuzeo kafanu, zamenio je zemljani pod olaisanim patosom, doneo nove stolice i uveo stolnjake i ogledala, pa je privukao i drugačije goste, glumce iz Narodnog pozorišta. Oni su najpre dolazili pre predstava i posle njih, a onda i u pauzama, na po jednu s nogu, i dalje su dovodili svoju publiku. Redovni sastav Dardanela je postajao sve obrazovaniji. Naredni vlasnik Ljuba kafanu je proširio i napravio bilijar. Pored Stevana Sremca, inventar ove kafane činio je sam književno-filozofski krem tog doba: Đura Jakšić, Milovan Glišić, Dragomir Brzak, Stevan Sremac, Dragutin Ilić, Janko Veselinović, Vojislav Ilić, Radoje Domanović... Kafana je srušena 1901. godine i pored protesta koji je digao na noge pola Beograda. Na njenom mestu se danas nalazi Narodni muzej.

Slika
SABOR UMOVA: Janko Veselinović (sedi prvi zdesna) u srpskom književnom krugu

Sremac je u dardanelskom društvu bio nešto kao plemić: imao je poseban sto, a sa njim su stalno sedeli Dragutin Ilić, potomak čuvene pesničke porodice Ilić, i Boža Gavrilović. Kada su u Dardanele počeli da dolaze i Sremčevi đaci, i to najviše zbog bilijara, jako se nervirao, pa je jednom rekao: "Slušaj, Jovanoviću, ili ti ili ja moraćemo da promenimo lokal!"
U Dardanelima je uvek bilo veselo. Varničile su dosetke koje su kasnije neki ljudi prepričavali po čaršiji kao da su njihove. Kada se jednom prilikom Sremac, kao i obično, pojavio na vratima da popije kafu i čašu vina, dočekao ga je uzvik: "Aha!". Tu su već sedeli kompozitor Stevan Mokranjac i pisci Brzak i Janko Veselinović, koji je slavio desetogodišnjicu svog književnog rada. Slava je bila skromna: kafa, vino, pivo, vrcav razgovor i svirači. Kada je vince udarilo u lice, a "rakija riječ otvorila", kako veli pesma, nizale su se zdravice Janku. Pisac je, dirnut, ustao je i rekao drugovima:
- Molim vas braćo, pijte malo lakše, ako mislite da dočekamo zoru, jer nas ima mnogo, a od treće banke ostalo je samo šest dinara. Ja više ni marjaša ne mogu da dodam...

Slika
Vojislav Ilić

Pomoćna kafana za književnike bila je Kod prestolonaslednika. Nalazila se na mestu na kome je kasnije nikao hotel Grand, najbolji hotel u Beogradu do izgradnje Moskve. Sremac je voleo da sedi u kafani, a kada je nje nestalo, nikada nogom nije kročio u hotel. U to vreme su se gostionice podelile po političkoj liniji, pa je Grand pripao članovima Naprednjačke stranke, koju je Sremac duboko prezirao. Za kafanu Kod prestolonaslednika Sremac je govorio da su tamo sedeli oni koji vole da popiju, a ne pitaju koliko su popili, nego koliko imaju da plate. Jednog dana tu su sto zauzeli Janko Veselinović, Vojislav Ilić i filozof Boža Kneževićem. U horu oni dobace konobaru: - Momče, rakije! Kelner kao da nije dobro čuo, pa pita: - Rakije? Kakve, molim? - Zelene, brate - reče Vojislav. - One zelene, vidiš da je već jesen, daj da još malo uživam u zelenilu... - Te brate, te - prihvati Janko. - One zelene što je gorka. Krvavo zaradim, gorko pijem. - Oh-hoj, Bože moj - huknu Boža filozofski. - Zaboga, što pitate, pa gorke dabome. Gorke, ta i život je gorak... Vojislav Ilić je umro u 33. godini života, a Janko i Boža oko četrdesete. Sirotinja, vlažne kuće i rakija mnogo puta su sahranjivale srpsku književnost u 19. veku.
Srpski intelektualci su nekako u to doba ukrštali pera i reči oko toga kako vaspitavati omladinu, da li i dalje u klasičnim gimnazijama, ili u novim, realnim. Prvi su bili za proučavanje grčke i latinske kulture, makar u srpskim prevodima, a drugi su tražili istinu u zoološkim kabinetima i hemijskim laboratorijama. Sporeći se sa kolegama oko te teme, Stevan Sremac je tvrdio da su učenici iz klasičnih gimnazija bolji studenti od svojih kolega iz realki. Neki Sremčev mladi kolega, prirodnjak, odvratio mu je drsko: - A koji to autoritet, moliću lepo, tvrdi? - Pa, rektor bečkog univerziteta - odgovorio je Sremac. Junoša nije odustajao, gušeći se u besu: - Pa šta ako je to rekao rektor univerziteta? Sremac ga je spustio na zemlju rečima: - To je rekao rektor Bečkog univerziteta, a ne Rista Sirovica sa Velike pijace...

Takmičenje u maliganima

Profesora Miloša Peinovića optuže da je pijanac i direktor mu zatraži izjašnjenje. Jadni Peinović da izjašnjenje i pozove se na 30 kafedžija, kao na svedoke, da nikad ne pije više od jedne rakije i zamoli Sremca da ovo potvrdi. Sremac odbije da svedoči: - Kad 30 kafedžija kažu da kod svakog popiješ po jednu, znači da svako jutro popiješ 30 rakija. A kad ja to potvrdim, znači da i ja s tobom svraćam i pijem 30 rakija. Tada nisi pijanica samo ti nego i ja...

Lažna srpska sreća

Zahvaljujući zalaganju kralja Aleksandra Obrenovića, prvi put u istoriji došlo je na Vidovdan 1896. godine u Beogradu do sastanka vladara Srbije i Crne Gore, Aleksandra i poslednjeg iz loze Pertovića, kneza Nikole. Te godine Sremac je stekao književnu slavu pripovetkom "Ivkova slava". Beograd je ludovao od nacionalnog zanosa koji se provalio naročito kada je Nikola poznatom crnogorskom leporečivošću pozdravio srpskog kralja rečima: "Ja ti dođoh na Vidovdan". Svi su bili srećni, osim umnog crnogorskog književnika Marka Miljanova, koji je među drugovima po peru u Dardanelima uzdahnuo: - Kakva sreća? Zar je sreća da se jednom u sto godina slože srpski vladari? Sreća bi bila srpska, da se srpski vladari nikada ne svađaju i dele. To je sreća, a ovo je nesreća...

Okov za dušu

Davno još pre toga, Jovan Đorđević je svog sestrića Stevana vaspitavao tako da je ono što je lepo iznad svake titule i zvanja. Zato je Sremca veoma bolelo što u Ministarstvu prosvete nisu razumeli njegovu želju da čuvena pevačica crkvenih pesama Marija Vukićević predaje crkveno pojanje u Višoj ženskoj školi, jer nije imala odgovarajuće diplome. Besno je rekao: - Kako to da lepota traži diplome i svedodžbe? Nama treba lepota. Mi ne radimo ništa da kod omladine izazovemo osećanje lepote, taj most preko koga se dolazi do dobrote. Generacije đaka izlaze nam iz škole nespremne da osete lepotu u knjizi, gimnastici, u pesmi i prirodi. I zato nam učitelji provode vek namršteni i nezadovoljni što svet neće njihovu nauku. Nikad lepota nije bila bez nauke. Gde je Homer, tu je i Aristotel. Eto zašto ja ne marim školu. Ona je okov za mlade duhove. Tera mladiće da kritikuju Njegoša i Branka (Radičevića). Razišao sam se sa najboljim drugom, jer je nalazio jezikoslovne greške kod divnih pesama Vojislava Ilića. Što se mene tiče, ja školu ne volim, ali na časovima radim savesno. Kada me pedagozi pitaju po kojoj pedagogici predajem ja im kažem: po starom i po novom. Kad predajem, onda govorim ja, a kad ispitujem onda govori đak - objašnjavao je Stevan Sremac.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 03 Jun 2013, 03:47
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
VEK BEZ SRPSKOG ČEHOVA SAMOTNI BOEM STEVAN SREMAC (5)

Voleo Jele, tražio Jule

O ženama u životu Stevana Sremca ne zna se gotovo ništa, osim da je napisao ljubavnu pripovetku "Ideal", koju mnogi uzimaju za autobiografsku

Slika

O ženama u životu Stevana Sremca ne zna se gotovo ništa, osim da je napisao ljubavnu pripovetku Ideal, i u njoj uneo dosta pojedinosti iz sopstvenog životopisa. Glavni junak je Nenad, diplomac Velike škole, koji je zavoleo vitku crnomanjastu Jelenu. Njegova Jela je imala i sitne, jedva vidljive brčiće, koji su u to doba nekim muškarcima bili začin u ženskoj lepoti. Dalje se razvija klasična studentska romansa: mnogo stihova i zakletvi na ljubav do groba, baš kao u pesmi koju je Sremac zabeležio, ili možda čak izmislio, kada ćerka preti majci: "Il za njega, il u Tisu s brega". Nenad se zaklinjao da će sve učiniti za nju, a ni ona za drugoga neće ni da čuje. Ali, taj drugi koga su joj namenili nije bilo ko, nego gazda Tešman, bogati trgovac sa Male pijace, star 45 godina, koji posluje sa Peštom i ima tri Jevrejina pobratima. Nijedna druga lepota u životu Tešmana nije zanimala osim da ima lepu ženu, pa Sremac kaže: "Moglo mu se". A Tešman je baš voleo nausnice svoje izabranice: "Samo za brčiće dao bih punu magazu soli marmaroške".


Brčići presudili

Slika

Jelenina majka je bila na njenoj strani, ali je presudio otac, sitan činovnik koji se nije mnogo dvoumiro. Govorio je za Nenada: "Šta će on biti? Predavač, suplent, da jede vek sa gospodskim mangupčićima? Sa ministarskom decom koju vaspitavaju džandari i sa oficirskom, kojima su seizi (sluge) društvo? Sto godina - devedeset groša. Da zavisi od okružnih partijskih odbora, od načelnika, bukvaraca ili od meandžija poslanika? Profesor! Šta je meni fajde što će on biti slavan u Evropi? Deset šćeri, more, da imam, nijednu ne bih dao za činovnika". Nenad se zaricao da će oteti Jelenu od Tešmana, makar ispred samog oltara. U pomoć je zvao velikoškolce i abadžijske kalfe, tada najratobornije ljude u Beogradu. Jedni su bili poznati po bunama, drugi po tučama. Ali, od svega toga nije bilo ništa. Lepa Jelena je otišla za bogatog gazdu. Ljubavnici su vratili su jedno drugom pisma, strasno očekivali smrt, ali im ona nije dolazila. Nenad je napustio Beograd, predao se melanholiji. Mogao je da sluša samo tužne pesme: "Kad pogledam svud je tama, nema za me svetlila. Moja draga, ona sama, svetlilo mi uzela. Al' teško jest umreti, kad ništa ne bole. Još teže jest živeti, kad serdce ne vole...". Nenad je poslao pismo Jeleni u kome je obećao da se nikada neće ženiti i otputovao u provinciju. Sremac je takođe, po svršetku Velike škole, otišao da predaje u Nišu i Pirotu. Posle dosta godina Jelena je postala udovica. Iako je bila na ceni za drugi brak kao lepa i bogata žena, odlučila je da obnovi ljubav sa Nenadom. O njoj su se pevale pesme: "Jeleno, Jelo čedo moje belo, Jelena, dušo medena. Čedo Jelo, jagnje belo, hajd' da se volemo! Oj, Jelo, Jelena, pređi preko bedema, pa zagrli i poljubi, ej, niko ti ne sudi!". Njih dvoje su se sastali, ali je Nenad, koji je dugo nije video, bio užasnut promenama na njenom licu: umesto jedva vidljivih nausnica, njegovoj bivšoj dragoj su tokom godina narasili veliki, skoro muški brkovi. Nenad je našao neki izgovor i pobegao od svog srušenog ideala.
Šta da izmišljam teme, kad ih sam život u izobilju nudi, stalno je govorio Sremac. Zna se da je sopstvene momačke dane, ali i one u zrelom dobu, zaista opisao kroz lik Nenada: "Kad je bio mlad govorili su mu: Što se ne ženite? Što da vam propada tako uludo mladost u pustom životu, noćnom sedenju sa kojekakvima, kada bi mogli da usrećite i sebe i neku dobru mladu devojku a tolikima se njima dopadate!" Kad je zašao u godine, govorili su mu: "Što ste se usamili k'o neki kaluđer? Sada vam je lako dok ste zdravi. Oćete da vas nađu možda kroz nedelju dana mrtva, okrenuta duvaru? Da vam policija popisuje stvari, da vas pokradu gazdarice? Zašto bi svoju lepu penziju poklonili državi? Zar nije bolje da tom vašom penzijom usrećite kakvo dobro i bezazleno stvorenje". Sremac piše da su Nenadu, dok je bio mlad, devojke stalno tražile knjige na čitanje, a sada, kada je ušao u godine, ne traže mu ni sliku sa posvetom, niti nude svoju. Nekada na balu nije mogao da se odbrani od poziva za ples, a sada mu govore: "Gledate kako mladež igra, pa se i vi podsećate na vašu mladost." Na svadbama su mu govorili: "Možete sad samo da gledate, kad niste u svoje vreme bili pametni". Nekada kada kupi novo odelo, šešir i cipele svi primete, a sada se na to niko ne obazire. Ranije, dok je bio mlad, kad prođe pored devojaka one zaćute, a posle se guraju udaraju i kikoću, a sada ne prekidaju razgovor, ne gledaju ga, krckaju orahe, kao da niko nije prošao. Nekada je za Novu godinu dobijao silne čestitke sa ljubavnim simbolima, golubicama i Amorima, a sada samo čestitka od svog krojača - podsećanje na dug. Žene su mu govorile kao o starom momku: "Nema ko da mu prišije ni dugme na košulji, ni obešenjak na zimskom kaputu".

Slika

Sličnost Nenada sa svojim tvorcem je zaista neverovatna: i Sremac je važio za kicoša, i lepog čoveka koji je sigurno bio privlačan udavačama. Nije bio ženomrzac, ali je bio esteta i narcis, pa se veruje da je zato ostao neženja. Kada bi korzoom u Ulici kneza Mihaila prošla lepa devojka, ceo boemski Beograd bi joj dobacivao "lutko" ili "bela lalo". To nisu radili samo niži oficiri, ali bi ih i oni krišom gladali ispod oka. A njihovi pretpostavljeni, sa više štrafti na epoletama bi se isprsili, onako važni sa sabljom, i govorili "Lučice!" ili: "Baš lepa ova mala!". Čak bi i popovi gladili brade, upoređujući potajno svoje popadije sa ovim "ženskim napastima za oči".
Ovakvim devojkama je pripadala i Sremčeva Zona Zamfirova. U njegovom romanu, ona se razvija od devojčice do prelepe udavače. U isto vreme čedna i vatrena, Zona je svesna svoje lepote i uglednog porekla, pa daje sebi za pravo da prezrivo gleda svet oko sebe. Navikla da joj se ugađa, da se svi za njom okreću, da lomi čežnjiva mladićka srca, da se poigrava onima koji bi da joj priđu ili da je osvoje, zaludela je i najlepšeg, najpoželjnijeg od svih momaka, Maneta kujundžiju, čoveka koji uživa u društvu i muzici, ali je u isto vreme i cenjeni zanatlija.


Na strani čednih

U Sremčevim delima neprestano su se preplitale dve strane njegove ličnosti, građanin i konzervativni političar na jednoj, i pisac na drugoj. Kao građanin, on je bio na strani starog, starovremenskog u ljudima i životu, na strani onoga što polako čili i nestaje. Zato je, u to nema sumnje, u ženskom rodu Stevan Sremac najviše cenio patrijarhalne srpske mome kakva je čedna Jula iz njegovog romana "Pop Ćira i pop Spira" koja se mlada udaje i ima zdrav i lep porod. Njenu svadbu je opisao kao zaneseni pesnik, a zanimljivo je kako je video nemačke doseljenike u srpskim svatovima: "Igra Švaba i Švabica, a na Švabi kabanica. Bolje igra kabanica, nego Švaba i Švabica".




Crnku nije zaboravio

Kao i svi stari momci, Nenad, lik iz Sremčeve pripovetke Ideal je baš kao i njegov autor, postao osobenjak. O ženama u njegovom društvu nije smelo da se govori, a kad neko hoće da se ženi, on ga pita: "Je li plava ili crnomanjasta?" Ako ovaj kaže plava, Nenad kaže: "Dobro je." Ako kaže crnomanjasta, Nenad kaže: "Ne, ne, samo ne crnomanjastu. Za živu glavu da se niste šalili".

Zaludela čaršiju

Mezimicu moćnog niškog trgovca Zamfira opisao je Sremac kao da je i njemu jedna takva lepotica bila potajna čežnja: "Imala oči kao kadifa, kosu kao svila, usne kao merdžan, zube kao biser, struk kao fidan. Bila je razmažena, pusta, nemilosrdna... Kad ide, ona se lomi u struku, sitno korača, a glavu izdiže i pruža je ponosno malo napred, kao vodena zmija kad istegne glavu i brodi vodom. Sva čaršija gleda za njom".


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 03 Jun 2013, 03:55
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
VEK BEZ SRPSKOG ČEHOVA SAMOTNI BOEM STEVAN SREMAC (6)

Odvešću Zonu u Niš

Priču o lepoj kćeri hadži-Zamfirovoj čuo je Sremac od Branislava Nušića, konzula u Prištini, i dobio dozvolu da od nje napravi roman, ali da izmeni neke pojedinosti

Slika
KOD NJEGA JE LJUBAV POBEDILA: Stevan Sremac poslednjih godina života

Prvi sumrak beše kad se ote glas niz Divan Jol sokak. - Zone pobegulja! Ugrabi gu Maksim, Koste kujundžije sin! Prištinu glas obiđe i vrati se odakle je i krenuo, u isti Divan Jol sokak na kapidžik čorbadži Zamfira. Istina, Zonu mu, miljenicu, Maksim ne ugrabi, al' na čast i obraz udari. Lele, pa zar cela Priština da bruji o sramoti koja pade na kuću uglednog čorbadži Zamfira, da šapuće! Ovo bi mogao da bude deo čuvenog romana Stevana Sremca, ali nije. Priča o Zoni, zanosnoj kćeri bogatog trgovca, stvarno se dogodila, samo ne u Nišu. Do Sremca je došla zahvaljujući njegovom dobrom prijatelju Branislavu Nušiću, koji je tih dalekih godina, pred kraj 19. veka, službovao kao konzul u Prištini.


Kobna greška

Priština je tada bila još u sastavu Turske carevine, i ličila je na sve njene varoši: krivudavi sokaci, kaldrma i gazdinske kuće u kojima su avlije bile opasane visokim zidovima. Tu se za žensku čeljad odvijao sav život. Vremena su bila nemirna, osećalo se ljuljanje turske vlasti, ugled se teško sticao, a za tren oka gubio. Srbima je Nušić bio i pomagač i drag gost. A on je najviše voleo da dođe na slatko i kafu kod jednog od najuglednijih domaćina, Zamfira Kijametovića. Bio je to trgovac poznat sve do Soluna. Njegovi ukućani bi visokog gosta odmah okružili, naročito mlađarija, a među njima i devojče za koje je Nušić odmah video da će izrasti u pravu lepoticu. Beše to Jefrosima, Zona, kako su je od milja zvali, jedno od trinaestoro dece čorbadžijine. U svilenoj košulji i šalvarama, jeleku srmom optočenom i tesnom, mamila je uzdahe gazdinskih sinova i mladih kalfi kad bi mahalom do tetaka prošetala. Tek joj je bila šesnaesta, a o njenoj lepoti se pričalo i van Prištine. Zagledao se u nju i Maksim, sin Koste Gapića, kujundžije i prijatelja porodice Kijametović. Satima bi Zona stajala na pendžeru da ga ugleda kad prođe. A on je prolazio sve češće. O ašiku u čaršiji se već šaputalo, pa su i njihove porodice načule. I, nije im smetalo. Lep su par. Jednog popodneva Zamfir je svratio do svog prijatelja Koste kujundžije. Doneo pištolj da mu ovaj posrebri. Kako su među prijateljima pale teške reči, nikad se nije saznalo. Tek, Zamfiru izlete kobno obećanje da će Zonu udati i za siromaha, ali za njegovog Maksima nikad.

Slika
UGLED SE ZA TREN OKA GUBIO: Priština krajem 19. veka

Zamrzeše se poznati Prištinci, a Maksim, iako je znao da otac mora da se sluša, nije mogao da pusti Zonu drugome. I, smisli da je otme. Da je osramoti, da bude samo njegova. U to vreme su osioni Turci imali običaj da otmu Srpkinje koje bi im se dopale. Ako bi porodica saznala da se sprema tako nešto, preko noći bi bežala u Srbiju. Maksim je ubrzo ostvario svoju nameru, i to kako: nije stvarno oteo svoju dragu, nego je svog druga Zaku Cincarina prerušio u devojku i stavio mu zar preko lica. Pod okriljem mraka, protrčao je kroz Divan Jol sokak držeći druga u zagrljaju i vičući iz sveg glasa: "Ugrabih Zonu čorbadži Zamfirovu!" Baš kako je želeo, glas puče Prištinom. Zonin brat Serafim prvi je čuo novost u čaršiji i, pošto je kod kuće proverio da mu se sestra nije ni mrdnula iz avlije, sve mu bi jasno. Dograbio oružje da se osveti, ali je zbog uzaludne pucnjave po sokacima samo zaradio batine od turskih pandura. Mržnja između Kijametovića i Gapića je dostigla vrhunac. Prosci navalili na hadži-Zamfirova vrata, a Zona ni da čuje. Na kraju je njen otac ispunio obećanje u besu dato: udao ju je za Aleksu, lepog, a siromašnog mladića iz kuće Grbića. Kad je Sremac čuo priču od Nušića i zamolio ga za dozvolu da napiše roman, veliki komediograf je pristao, ali da se ne pominje Priština, jer je u kući Kijametovića "popio mnogo dobrih kafa". Sremac mu je na to odgovorio: "Odvešću ja tvoju Zonu u moj lepi Niš. Neće je tamo ni rođeni tatko prepoznati." Kod Sremca je ljubav Zone i Maneta pobedila, živeli su dugo i srećno. A prava Zona, koja je u međuvremenu ostala udovica, doselila se sa decom u Beograd 1943, i tu doživela lepu starost.

Slika
Branislav Nušić

Izvanredni roman o čorbadžijskoj lepotici i društvu starog Niša objavljen je 1903, ali u njegovoj slavi pisac nije dugo uživao. Poznat kao čovek koji nije držao do lekara, napravio je grešku koja ga je stajala života. Negde u proleće 1906. Sremac je, iako "samo" gimnazijski profesor, izabran za člana Akademije nauka. Bila je to izuzetna čast, jer je ta ista Akademija odbila da primi dva vladara, kralja Milana Obrenovića i kralja Nikolu Petrovića. Da bi na miru pripremio pristupnu besedu, novi akademik je otišao u Sokobanju. Ali, već krajem jula 1906. odatle se, uznemiren, javio svom prijatelju i stanodavcu Miloradu Pavloviću: "Poštovani gazda Mile, osećam se jako grozničav što će me naterati da se uskoro vratim, jer mi nije dobro. Ne puštaj nikog u moju sobu, pa ni mačku. Što se tiče kirije: kada vlast meni kapom, ja ću tebi šakom." Sledeće pismo od 4. avgusta mnogo je dramatičnije: "Dragi Mile moj, ne srdi se što se nisam prvo tebi pismeno javljao. Ni brat Joci nisam, nego je on čuo i došao. Sad složno s njim i Ševićem pomozite dok ne bude dockan. Pozdrav od tvog Steve."
Dve verzije su kolale kako se Stevan Sremac razboleo. Njegov prijatelj Jovan Skerlić je na sahrani rekao da je Sremac umro od "našeg murdarluka". U slobodnom prevodu sa turskog jezika, od krajnje nehigijene nužnika. Hrvatski pisac Anton Gustav Matoš, koji je pobegao iz austrijske vojske u Beograd i tu živeo godinama, dao je više pojedinosti: "Sanitarni uređaji su bili tako jadni da je Sremac koristeći ih, otrovao krv. Od te infekcije mu nije bilo spasa." Već 3. avgusta list "Pravda" je doneo vest da je Sremac teško oboleo i da je govorio da je nazebao, jer su večeri u Sokobanji hladne. Lečio se uveče rakijom u društvu Skerlićevom. Kada je bolest uzela maha došli su mu brat Jovan i prijatelj Pavle Marinković, urednik "Pravde", koji je poslao izveštaj listu: "Sremca sam zatekao jako bolesnog, već 11 dana leži. Crveni vetar je prešao u trbušnu duplju, ali se proces čišćenja pravilno razvija. Jedino mu dosađuje neprekidno štucanje. Raspoložen je i hrabar i kaže: 'Neko se opoganio pa sad ja ispaštam.' Ne jede i ne pije ništa. Nada se u svoj jak organizam i da će kroz četiri-pet dana biti prenet u Beograd."

Nacionalni gubitak

Sutradan, 8. avgusta Marinković javlja: "Juče u toku dana bolest se znatno pogoršala. Štucanje ne prestaje, 40 puta u minutu. Ne jede i ne pije ništa. Povraća čistu vodu. Iznuren je. Fizički se promenio. Kada mu je ubrizgan morfijum, rekao je: 'Ne pomaže mi ni da progutam i tri Indijanca.' Lekari su ga ponovo pregledali, ali nade su sve slabije." Umro je 12. avgusta, a njegov brat Jovan poslao je Novinarskom udruženju u Beograd telegram: "Moj brat Stevan danas u 4.00 ispustio je svoju plemenitu dušu. Pogreb će biti u utorak pre podne. Telo će biti preneto u Beograd i sahranjeno u porodičnoj grobnici sa pokojnim ujakom Jovanom Đorđevićem." Sremac je umro u 51. godini života, a njegovu smrt je cela Srbija doživela kao težak nacionalni gubitak.



Neugašena vatra

Zona Kijametović je sa Aleksom Grbićem izrodila sedmoro dece, ali nikada nije zaboravila svoju prvu vatru, neugašenu. Njen nesuđeni Maksim kujundžija oženio se Cincarkom Tatom. Nije dugo poživeo, kao ni hadži-Zamfir, koji je porodicu posle bruke preselio u Prokuplje.

Bulbul umuknuo

Branislav Nušić se oprostio od svog prijatelja govorom koji se pamti, i glasi: "Umuknuo je bulbul tamo kraj Nišave, u niškim vinogradima pod Goricom. Zanemeo je bojtarev rog na širokim bačkim ravnicama; utrnuo je šum lišća, a zamro je žubor studenca u čarobnoj Fruškoj gori; uspavalo se sinje more te ne bije o hridine starostavnoga Dubrovnika; ne šumori i ne lomi se Neretva o teške mostarske zidine. Sve je izumrlo, sve je zaustavilo dah, celo Srpstvo od Adrije do Sent Andrije zaustavilo je dah i sumorno pogleda na sutrašnji dan, koji će mu osvanuti bez tvoga vedroga osmeha, koji je Gospod, navalivši na nas brižne dane, poklonio nam bio kao utehu", oprostio se Branislav Nušić nad odrom Stevana Sremca.


Vestionline

_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 15 Jun 2013, 20:49
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
ЗМАЈ

Slika

Јован Јовановић Змај (Нови Сад, 6. децембар 1833 —Сремска Каменица, 14. јун 1904) је један од највећих лиричара српског романтизма. По занимању био је лекар, а током целог свог живота бавио се уређивањем и издавањем књижевних, политичких и дечјих часописа. Најзначајније Змајеве збирке песама су „Ђулићи“ и „Ђулићи увеоци“, прва о сретном породичном животу, а друга о болу за најмилијима. Поред лирских песама, писао је сатиричне и политичке песме, а први је писац у српској књижевности који је писао поезију за децу. Сремска Каменица је некада носила име Змајева Каменица, у част Јована Јовановића Змаја.

Јован Јовановић Змај је рођен у Новом Саду 6. децембра (24. новембра по јулијанском календару) 1833. у угледној грађанској породици. Основну школу је похађао у Новом Саду, а гимназију у Новом Саду, Халашу и Пожуну. После завршене гимназије уписао је студије права у Пешти, а студирао још и у Прагу и Бечу. За његово књижевно и политичко образовање од посебног значаја је боравак у Бечу, где је упознао Бранка Радичевића, који је био његов највећи песнички узор. Такође у Бечу упознао се и са Светозарем Милетићем и Ђуром Јакшићем.

После завршених студија права, Змај се 1860. вратио у Нови Сад и као један од најближих Милетићевих сарадника постао службеник у новосадском магистрату. Ту се упознао са својом будућом супругом, Ружом Личанин. Љубав и срећан породичан живот надахнули су Змаја да напише циклус (збирку) песама Ђулићи (од турске речи Gül, што значи ружа).

Ипак, служба у магистрату није му одговарала, па ју је напустио и посветио се књижевном раду. Тада је покренуо књижевни часопис Јавор и сатирични лист Комарац. Године 1863. преселио се у Пешту, где је радио у Матици српској и као надзорник Текелијанума. Године 1864. покренуо је сатирични лист Змај (игра речима, пошто је 3. мај по јулијанском календару био дан одржавања Мајске скупштине 1848), чији ће назив постати саставни део његовог имена.

Године 1870. Змај је завршио студије медицине, вратио се у Нови Сад, где је започео своју лекарску праксу. Овде га је убрзо задесила породична трагедија: умрла су му деца, а потом и жена. Из ове породичне трагедије произишао је низ елегичних песама објављених под заједничким називом Ђулићи увеоци.

Преминуо је 14. јуна (1. јуна по јулијанском календару) 1904. у Сремској Каменици.

Две најбоље збирке његових песама су „Ђулићи“ и „Ђулићи увеоци“. Велики број његових шаљивих и дечјих песама, штампаних по разним листовима и часописима, изашао је у два издања целокупних дела: „Певанија“ и „Друга певанија“. Последње су штампане збирке: „Снохватице“ и „Девесиље“. У прози је написао једну песничку легенду („Видосава Бранковић“) и један шаљиви позоришни комад („Шаран“).


_________________
Slika


Vrh
Astra
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PESNICI  |  Poslato: 28 Nov 2013, 03:08
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 02:58
Postovi: 10711

OffLine
Јанко Веселиновић (1862-1905): Песник Мачве и њене слободе

Сто педесетогодишњица рођења писца „Хајдук-Станка“ (једног од најчитанијих српских романа), и „Ђида“ (највише приказиваног позоришнога комада) велики је јубилеј наше књижевности али засад је обележен једино скромним скупом у Удружењу књижевника Србије

Slika

Овековечио живот мачванског и посавотамнавског села 19. века: Јанко Веселиновић (1862-1905)
Средином месеца маја ове године навршило се столеће и по од рођења Јанка Веселиновића (1862-1905), знаменитог књижевног ствараоца који је овековечио живот мачванског и посавотамнавског села 19. века. Велики јубилеј наше књижевности засад је обележен једино скромним скупом у Удружењу књижевника Србије. Нисмо сигурни хоће ли и једно наше професионално позориште ове године приказати неко његово дело, исто као што нисмо склони да верујемо да ће Културни центар Београда, њему у част, приредити „Фестивал једног писца“, што овај књижевник и новинар свакако заслужује. Као што и заслужује да се приреди једна изложба о присуству његових дела на нашим позоришним сценама. Исто тако, не можемо ни претпоставити да ће се у новом издању појавити један шири избор из његовог опуса, о сабраним делима да и не говоримо!

ЈАНКОВ МАГНЕТИЗАМ

Јанко Веселиновић је био боем, оптимиста и добар човек. Волео је песму, али стихове, осим по који сатиричан епиграм или севдалинку, није писао. Зато је лепо певао и својим гласом одушевљавао све који су га слушали. Певао је чувену песму Милорада Митровића „Била једном ружа једна“ и не једном опчињавао и самога песника. Брзо и лако је писао и још брже трошио зарађене хонораре. Песмом је умео да умири повериоце или жиранте. Остало је забележено да су му једном приликом сами жиранти – Милован Глишић и Чича Илија Станојевић - донели 150 динара да би вратио дуг Врачарској задрузи. Како он то није учинио, већ је новац потрошио са друштвом у некој кафани, жиранти су добили забране на плате и због тога су љутито банули код Јанка и почели да га грде и нападају. А он их је и у таквом расположењу умирио па чак и расположио певајући им песме које су највише волели, да би се све завршило одласком у „Дарданеле“. Волео је са друштвом да залази у кафане и уз разговоре, песму и пиће остаје до зоре. Наравно, често је западао у дугове и када му је власник дорћолске кафане „Код два бела коња“, неки Стева кафеџија, саопштио да не може добити пиће док не намири дугове, отишао је са друштвом у кафаницу преко пута. Прикупивши неку ситнину довољну за два литра вина друштванце ту заседе, а Јанко поче да пева и кафаница се напуни. Дођоше и неки који су иначе намерили у Стевин локал и окупише се око Јанковог стола. Привучени лепом песмом уђоше и пролазници који нису мислили да ће завршити у кафани. И тако је било наредних десетак вечери – Стевина кафана зврјала је празна, а кафаница преко пута била препуна. Зато Стева позва Јанка да га обавести како му опрашта дугове као и да ће хранити и појити његово друштво само да не иде преко пута у конкурентски локал. Наравно да је Јанко, добродушан и широког срца, да би удовољио своме друштву то одмах прихватио. Нису о Јанку савременици без разлога говорили: „За друштво душу дао; и за песму, и за причу, и за весеље, и за пиће. Треба му тражити равна.“


pecat.cors

_________________
Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 69 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker