Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 21:37


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 12 Apr 2017, 00:28
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Religija ucveljenih

Slika
Улица Милоша Великог, пре Другог светског рата


Blagost me tvoja i stud prati

i otud mi zrači.

sve dobro što sada

na putu sretnem,

meni znači

ljubav tvoju.



Verujem da likove dobrih ljudi

ti osmehom za mene obasjavaš;

da večno tražiš

staze i pute

da preko granice

prekinute

dođeš do mene.



Mislim ti mi na stazu šalješ

milostiva srca, svetle dane,

da oči svih ljudi

koji me vole

miloštom tvojih su

obasjane.



Ako me pomiluju ruke čije,

ako blagoslov spuste na mene,

mislim uvek

iza njih tvoje su

ruke skrivene.



Verujem u tvojim čistim prstima

sveg mog života sad spliću se tkanja,

bez tvoje volje

da ništa mi ne biva,

da mi ne smrkava,

da mi ne svanjiva

bez tvoga znanja.


Autor: Desanka Maksimović

Politika, 6. januara 1941. godine

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 12 Apr 2017, 19:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Put kao jaje

Hteo je da se pokaže valjda kao dobar kočijaš, da u trku siđe niz brdo, pređe potok i opet se uz brdo popne. Ali se tada dogodila katastrofa, to jest smešna katastrofa. Savić ugleda kako se kola, nailazeći na potok, izvrnuše, konj kleče i baka ispade u vodu sa detetom u rukama

Slika
Жупа александровачка, некада

Već sedam godina ide preko leta u svoje planinsko selo advokat Branko Savić sa celom porodicom. Ne čini to iz štednje, mogao bi da ide i u najudaljenije krajeve naše zemlje, nego zato što je u sebi bio sačuvao ljubav za gore svoga kraja, za prostodušne seljake Suvonjice, za onaj skromni način života u svojoj kući na selu. Prvi put je došao samo sa ženom, druge godine sa njom i tek rođenom devojčicom, i kako se svake druge godine porodica povećavala, sedmi put je stigao sa tri deteta, ženinom majkom i ženom.

Savić je voleo seoske poslove, seoska jela, seoske zabave, dugačke izlete u planinu i okolna sela. I kadgod bi video da mu se žena i najmanje namršti na kačamak s kajmakom ili igru uveče pri kojoj se podvriskuje, bolno ga se kosnulo. Želeo je da i ona uživa u svemu tome. Bolelo ga je isto tako što nije volela da ga prati pri njegovim lutanjima po okolini. Čisto ga je uvek bilo sramota kad bi pred njegovim seoskim rođacima i snahama rekla:

– Ako se može kolima i ja ću poći, ali bogami peške ne mogu.

Ali se u tom selu retko kuda moglo kolima. Bilo je bezbroj pešačkih staza a vrlo malo kolskih puteva, put do varošice, do škole i do crkve. Kola su služila samo za krajnju nuždu i velike svečanosti, svadbe, vašare kod crkve, putovanje u varoš doktoru. Savić međutim nije dozvoljavao da se zbog njega i žene ide kolima na vašar. Prve dve godine i ona je s njim išla peške, ali kako je crkva bila dosta daleko, predeo brdovit, a nju seoska veselja nisu zabavljala, poslednjih godina nije ni išla.

Sedme godine desilo se tako međutim da se moralo poći kolima. Poželela je da se malo provoza ženina majka, gospođa Emilija, ili kako su je u selu prosto zvali baka, jer je tamo svaka žena koja ima unučiće i oko pedeset godina baka. A i sam izgled gospođe Emilije bio je takav da su je odmah tim imenom, inače punim milošte, prozvali: bila je debeljušna, potpuno sede kose i žalila se na reumatizam. I kad je dakle ona poželela da se do sabora provoza, nije se imalo kud. Ona je sa razlogom tvrdila da ni deca ne mogu, ni mala petogodišnja Olga, ni njen trogodišnji brat Petar, ni beba Nada, da pešače.

Kad se uoči Ilindana Savić vratio sa pecanja, deca su ga radosno presrela:

– Sutra ćemo se vozati, ići ćemo na vašar kod crkve.

– Ko će se to vozati? – skoro ljutito upita Savić, spuštajući šarene pastrmke na travu, i pogleda svoju ženu koja se odmarala pod jabukom.

– Pa, eto, baka ne može peške – umeša se Savićev brat. – Mi smo i tako hteli za sabor da prežemo. Nije to nikakva muka.

Savić, iako je želeo da njegov ukus i naklonost i drugi dele, ipak nije bio čovek tvrdoglav, i vrlo brzo je mogao da vidi šta je i kod njega samog smešno i preterano. Zato se odmah trže i upita sedajući na travu:

– A kakav je put? Mogu li kola da idu? Vidiš, deca su mala i baka je dosta teška.

– Ne brini za put – povikaše svi ukućani – put ti je kao jaje. Ima samo malo na jednom mestu kamenja i posle potok, ali ćemo sići.

– Šta to znači, tata, da je put kao jaje? – upita Olga radoznalo.

– Znači da je ravan, nećeš se truckati – reče Savić i glasno se nasmeja.

I u početku je sve išlo divno, put je zbilja bio gladak kao jaje, jer je išao prvo kroz dve njive, pa kroz šumu Savića, dok nije izašao na seoski drum
Postao je najednom vrlo raspoložen, mislio je sigurno kako mu se žena morala ražalostiti kad je decu onako ljutio presreo, i kako će se iznenaditi kad sad objavi da će ići i on kolima. I zbilja se gospođa Bosa vrlo iznenadila, kad joj on sav veseo reče:

– E, i ja ću sutra da se vozam. Možeš i ti poći sa bebom. Vidiš, put je ravan. Neće ti smetati.

I tako je nastalo pravo veselje zbog njegovog pristanka da se voza. Ukućani su svi u glas tvrdili da je put gladak kao jaje, i čudili se svom Branku što dotle nije hteo sesti u kola.

– Nije da kažeš kao kod vas u varoši ravno, ali nije ni onako kako ima seoskih puteva – reče mu brat Ranko.

– Ko je video varošanina da ne voli da se voza! – dodade brat Miloje.

– Ne bismo znali da smo te ugostili, ako te malo ne provozamo.

I tako je rano sutradan jedan sinovac spremio kola, po dnu kola seno, pa sanduke, pa slamne jastuke, pa preko njih vunene, a preko svega nove ćilime, da se zna da im je rođak iz varoši došao u goste.

– Da li možemo svi stati? – upita Savić videći da su se kola napunila od samih stvari.

– Kako da ne možemo? – veselo reče sinovac. – Pozadi će sesti baka i strina sa Olgom i Nadom, ti ćeš napred sa mnom, a Pera može dole u seno.

Svi su se već bili iskupili za polazak. Gospođa Emilija sede prva i uze malu Nadu u krilo, a svi ostali potom posedaše po rasporedu sinovčevom, i kretoše.

– Pođite vas dvojica uz kola – reče Ranko dvojici mlađih sinova. – Može štogod zatrebati.

Zatim on sa ostalim ukućanima koji su išli na sabor pođe pešačkom stazom, a dečaci kretoše za kolima puštajući sve veći korak, da ne bi zaostali.

I u početku je sve išlo divno, put je zbilja bio gladak kao jaje, jer je išao prvo kroz dve njive, pa kroz šumu Savića, dok nije izašao na seoski drum. Deca su veselo uzvikivala, gospođa Emilija tvrdila da joj je kao u fijakeru, Savić u šali govorio da nije baš tako rđavo vozati se, i svaki čas pitao ženu je li zadovoljna. Čak su on i sinovac udesili neku seosku jednoliku pesmu; te su seljaci pešaci zastajali da slušaju.

Najednom se kola usred veselja nakretoše na jednu stranu, kao da će se izvrnuti. Gospođa Emilija uplašeno stište Nadu i naže se da vidi šta je. Savić iskoči brzo iz kola i podupre ih. Utom su stigli i dečaci i svom snagom se navalili na kola da ih isprave. Međutim malo je vredelo, put je bio duboko izlokan, polovina levih točkova je išla jarkom, dok su desni bili na uzvišici.

– Ništa to nije – reče sinovac kočijaš – još samo nekoliko metara. Ovo je sigurno voda neki dan odnela. Podupri, podupri, Radojica! – dodade bratu koji je išao uz zadnji točak.

– Zato ja, vidiš, ne volim vaše seoske puteve – reče Savić dosta mirno, kao da mu se ta neprilika pomalo i sviđala, valjda zato što je verno slikala selo.

Ali jarak nije nikako prestajao, kad ga nestane s leve, javi se s desne strane, ili počne s obe, što je još najbolje bilo, jer se kola tada nisu krivila, išla su po pruzi. S vremena na vreme sinovac se okrene i javi:

– Još malo samo pa ćemo na čistinu. Tamo je malo kamenito, ali se bar kola ne krive. Popni se sad ti, čiča, evo još koji metar pa ne treba više podupirati.

Sinovac nije lagao, posle jarka nastalo je kamenje. Kola su se truckala kao po palanačkoj kaldrmi. Gospođa Emilija je jednom rukom držala Nadu u krilu, a drugom Olgu da ne bi ispala iz kola. Ali ni samo truckanje nije bilo toliko teško, koliko bojazan da će se opet kroz koji trenutak otskočiti sa sedišta ili se udariti o lotre. Gospođa Emilija sama nije smela ništa da kaže, jer je prva pomenula vožnju. Međutim sinovac se okrenuo i rekao:

– Siđi i ti sad, strina, malo više će se truckati, pa da ti se ne smuči.

Gospođa Savić je jedva čekala da siđe sa kola. Dotle sama nije htela da to predloži, uvek u strahu da ne uvredi Savićeva zavičajna osećanja, jer ma kakav da je bio put, išao je kroz njegovo selo i nije mu se smelo prigovarati.

Savić je za to vreme išao pored kola sve raspoloženiji. Seljake koji su nailazili zapitkivao je u šali zašto put ne oprave. Uživao je u njihovoj začuđenosti, kad zastanu i zagledaju se u kola puna građana, kao da je železnica prvi put proradila kroz selo. Nije ga ljutilo ni kad neki prepredeniji dobaci:

– Truckaj se, truckaj, nema u selu vašeg varoškog betona.

Ili kad neka žena začuđeno dovikne:

– Ta siđite, što se pobogu mučite po kamenu, lakše bi vam bilo nogom.

Sinovac se držao na svom kočijaškom mestu ponosito kao da vozi kralja. Javljao je samo kad zatreba ko da siđe. Najzad je u kolima ostala samo još gospođa Emilija sa Nadom u krilu. Njoj je dozvolio da sedi i kad je naišla nizbrdica sa potokom.

– Drži se ti, bako, samo dobro! – reče joj on i ošinu konje. Hteo je da se pokaže valjda kao dobar kočijaš, da u trku siđe niz brdo, pređe potok i opet se uz brdo popne. Ali se tada dogodila katastrofa, to jest smešna katastrofa. Savić ugleda kako se kola, nailazeći na potok, izvrnuše, konj kleče i baka ispade u vodu sa detetom u rukama. Gospođa Savić kao izbezumljena vrisnu i potrča prema potoku, ali od straha nije ništa videla, te se svaki čas spoticala. Nekoliko seljaka je za to vreme sa Savićem stiglo do izvrnutih kola i iznelo stradalnike. Dete je uplašeno vrisnulo, ali mu ništa nije bilo, samo je gospođa Emilija ležala onesvešćena i imala veliku modricu ispod oka. Tek posle pet minuta je došla k sebi i videla se na travi opkoljena seljacima i uplašenom porodicom i, setivši se svega, potražila očima Nadu koja se već veselo smejala uvijena u očev kaput.

Sinovac je stojao bled kao krpa, misleći šta li će mu reći kod kuće, braća su mu skoro posramljeno ćutala, seljaci se vajkali:

– E, kako pobogu to da se desi, kad je put što se kaže kao jaje. Jest malo izlokan i kamenit i ova nizbrdica, ali kakvih ima puteva, ovo je cveće!

A Savić kad je video kćer zdravu i da se gospođa Emilija povratila, postade prosto ludo raspoložen. To mu se činio tipično seoski događaj, i kako je uživao u svemu što se moglo samo u selu dogoditi šalio se.

– Jeste, kako kažete, put kao jaje gladak, čudo je kako su se mogli izvrnuti.

I sinovcu koji je stajao još sav uzbuđen dodade:

– Ništa, ništa, ti sam sad idi do crkve, a mi ćemo polako peške, nema još mnogo.

I sa sabora su se svi vratili peške, samo on kolima. Možda da bi sinovca utešio, a možda prosto da se nauživa vožnje po seoskom putu.


Autor: Desanka Maksimović

(Politika, 16. septembra 1934. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Desanka Maksimović  |  Poslato: 12 Apr 2017, 21:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Žao mi je čoveka

Slika
Десанка Максимовић испред куће у њеној Бранковини

Ni moji preci, ni seljaci moga zavičaja

izdajnici nisu bili.

Stizali su na vreme gde pravda čeka,

gde je domovina zvala;

pa i ja znam vrednost

žrtava i ideala;

ali žao mi je,

žao mi je čoveka.



Žao mi je čoveka;

ali ako sloboda

i na život moje braće čeka,

ako treba braniti istinu neku,

spokojni budite;

neću im reći

da sa bojnog polja uteknu.



Nastanu li opet dani

da ropstvo zapreti našoj grudi,

da zemlja životom moradne da se brani,

neću ni ja nikom svome reći

da kukavički napusti metu,

ali ne treba niko da se čudi

ako zaplačem

kao sve žene i majke na svetu.



Teško je videti da s lomi mlado granje,

i na zveri iz pećina

da se podižu hajke;

teško je čuti nad oborenim gnezdom

i pisak ptice majke;

a kako mi žao ne bi bilo

nečijeg poginulog sina.



Radujem se i kad stado na miru pase,

i kad vetri duvaju

kuda im je volja,

kad pesmu polja

slobodno šumi trava meka;

pa kako ne bih razumela žrtve

da se sloboda spase;

ali žao mi je,

žao mi je čoveka.


Autor: Desanka Maksimović

(Politika, 6. januar 1940. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 59 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker