Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 10:20


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 04 Mar 2017, 23:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Tragika jednog naroda

Matija Bećković je nadmoćno dokazao savremenost i moć izraza koju pruža deseterac, slikajući svu tragiku jednog naroda, koji je otpao od jedino vrednog i pravog identiteta.

Slika
Matija Bećković

Piše: Dejan Medaković
POSLE podne, pozvao me je Mihiz da dođem kod njega, kaže, Matija Bećković treba da čita svoju novu poemu. Pored mene, ovom činu prisustvovali su Mića i Vera Popović, Dragoslav Mihajlović, Milka i Pavle Ivić. U stvari, Matija je nastavio da piše jednu poveću tužbalicu nad starom Crnom Gorom, kojom je odlučio da zaključi novo izdanje svoje zbirke **Međa Vuka manitoga**.
Potresen sam onim što sam čuo, to je još viši uzlet u odnosu na ranije pesme, potresni lament nad narodom koji je izgubio svoju dušu, pa sada baulja u mraku i beznađu. Bećković je nadmoćno dokazao savremenost i moć izraza koju pruža deseterac. Taj drevni stih naših predaka, omogućio mu je da se slobodno i do kraja iskaže, da ispriča svu tragiku jednog naroda, koji je otpao od svog jedinog vrednog i pravog identiteta. To je sublimirani krik svih onih, koji su kroz vekove patili na onom kršu, a u tom neizlečivom bolu ipak pronalazili neki svoj smisao. To je istovremeno i pravi religiozni doživljaj izgubljene otadžjbine, plač narodnog proroka koji je spoznao uzroke otpadništva i neumitnu božju kaznu, koja pogađa i prave i krive.

NOVI **GORSKI VIJENAC**

NJEGOVU reč treba saslušati kao grešnik, kao onaj koji se kaje, na kolenima i pognute glave. NJegov stih šiba aforizmima, nekom viševekovnom proverom dobra i zla, a ta se Bećkovićeva otkrovenja unose u dušu kao otkrovenja viših sila. Ne znam da me je nečija poetska reč u toj meri potresla, zamislila, skrušila i, rekao bih, doživotno opteretila tugom, od koje se ne može pobeći. Jer, on je sve tuge o kojima peva oživeo, približio, a tim otvorenim ranama celoga jednog naroda nas onesposobio za lakomisleni zaborav. Prisustvovali smo rađanju jednog novog **Gorskog vijenca**.
Neverovatno je šta mu je uspelo sa desetercem! Verovao sam da je tom narodnom stihu suđeno da i dalje odoleva oponašanju. Pre rata, taj stih su skrnavili nedaroviti epigoni ili plaćeni guslari, koji su nastupali po školama, verovalo se da će tako buditi rodoljubiva osećanja. Bećković je uspeo. Deseterac je izraz našeg kolektivnog narodnog pesništva i ne treba ga upoređivati sa umetničkim pesništvom, to je i metodski neispravno.
Narodno pesništvo nastojalo je vekovima, pesma je u svom taloženju slojevita i dugo je pročišćavana, dok je umetnička pesma delo trenutka i ona je odmah, na licu mesta, zaključena, ne može se ispravljati. Epigoni su poraženi, kao stvaraoci improvizovanog dela koji se suočavaju sa delima koja su proveravali vekovi. NJegov uspeh je utoliko značajniji, jer svedoči da obnova deseterca zavisi samo od talenta onoga koji se njime služi. Zaista, nezaboravno veče! (17. oktobar 1977)
Na Terazijama srećem Ota i Lizu Bihalji, oboje su sasvim oronuli. Ona je potpuno gluva, a on pokušava da bude okrenut životu. Taj napor, kraj stare i gluve žene, čini ga još tužnijim. Već decenijama, Bihalji u susretu sa mnom primenjuje formulu svetskog, nonšalantnog putnika, koji pravi slučajna poznanstva, ponaša se neobavezno, malo pokroviteljski. Pita me šta radim, izgovara nekoliko jeftinih komplimenata, a onda brzo prelazi na svoj rad, svoje knjige i svoja putovanja. I sada je tako.
Ovoga puta pita i za Veru, zanima ga da li svira. Odgovaram da to čini za sebe, u kući, jer nema snage da se bori sa ravnodušnom sredinom. Odmah ubacuje svoje probleme, sasvim neubedljivo, skoro drsko govori kako ga vani više trebaju nego ovde, više ga slušaju, pa eto, ne preostaje mu drugo, nego da se odaziva onima koji ga zovu. Za koji dan putuje u Beč radi nekih knjiga, a upravo je došao iz Minhena. I on se još žali, taj prodorni i vešti čovek, koji je ovu sredinu oglodao do kraja.

BIHALJIJEV PROPOVED

ČITAVO jedno veliko državno preduzeće, decenijama je radilo za njega, državnim sredstvima snimao je sve važnije umetničke spomenike Jugoslavije. Posle je te državne snimke prodavao Nemcima, sklapajući nekakve slikovnice sa esejističko-svaštarskim predgovorom, da bi ih ponovo prodao izdavačima u svojoj zemlji. Klasičan je primer sudbina knjige **Fresken und Ikonen**, koju je na kraju **Prosveta** otkupila od nemačkog izdavača. Ništa ne zameram veštom, poslovnom Bihaljiju, sem zahteva da ga učtivo slušam i uzimam ozbiljno. I još mi na kraju održa pripoved na temu ljubavi prema otadžjbini, kao da je hteo da se našali.
Nasuprot mom pesimizmu, on ispoljava optimizam, čak veselost. U tom radovanju, osetio sam uspešno zaključene poslove darovitog torbara. Zbog jedne epizode nikada se na njega ne mogu naljutiti. Kada smo sa SANU radili u Boki, jedne noći, skoro pred ponoć, banuo je Bihalji pred hotel, na nekakvom torpednom čamcu Jugoslovenske ratne mornarice. Pozvao nas je da se prošetamo po Boki, čak do Gospe od Škrpjela i Sv. Đorđa. Otplovili smo, pa se i iskrcali na tim čarobnim i pustim otocima.
Boka je bila okupana u mesečini. Nikada neću zaboraviti tišinu koja nas je dočekala svuda kud smo plovili. Bila je tako gusta, neprobojna, gotovo da je utišavala i sam zvuk motora ove ratne brodice, sa kojom je Bihalji obilazio našu obalu. I danas sam mu zahvalan za neobičnu bokešku noć, za tu tišinu u kojoj je bilo tako mnogo danteovske, ledene atmosfere, kao da smo prešli Reku zaborava, kao da se sa ovog iznenadnog izleta nikada nećemo vratiti, izgubljeni u nekakvoj začaranoj tišini. (24. oktobar 1977)

VOJVOĐANSKI KADAR

PREDSEDNIŠTVO SANU posetili su članovi srpske vlade i rukovodioci partije: Draža Marković, D. Čkrebić, T. Vlaškalić. Govorilo se o problemima Akademije i njenom budućem mestu u društvu. Političari su predlagali da se za predstojeće izbore novih čalnova predvidi javno glasanje. Predsednik Pavle Savić je to odlučno odbio, a svoj stav je sjajno obrazložio. Rekao je otprilike:
**Javnim glasanjem Akademija bi uzela pravo da politički sudi o kandidatima, na šta nema prava, a odrekla bi se prava da naučno sudi o njima, na šta jedino ima pravo**.

Ovo mi je ispričao Milutin Garašanin koji je, kao sekretar Odeljenja istorijskih nauka, prisustvovao sednici. Izrečena je i sugestija da Akademija primi nešto veći broj mlađih članova, posebno iz Vojvodine, odakle se čuje prigovor da ih je malo i da zbog toga u Pokrajini treba osnovati akademiju nauka. Opet se, dakle, ponavlja stara pesma, da se jednom broju ljudi isplati oponiranje Beogradu.
Za lične neuspehe, od kojih neki mogu biti doista nepravedni i nezaslužni, ljudi odmah posežu za svojim malim partikularističkim interesima, za svojim utešnim skloništima, u kojima se udobno čeka politička zaštita. Tako i ovi naši **vojvođanski kadrovi**, sa nekim pravom očekuju svoj izbor u Akademiju, u protivno, spremni su da zatraže da budu hirotonisani na drugom mestu. Odvratna mi je misao o unovčavanju sopstvenog zavijača, nikada neću razumeti čemu služi ta besmislena trgovina. Najgore je što takva dreka u poslednje vreme postaje sve glasnija, jako se namnožio broj onih, koji u tome vide svoj interes. (27. oktobar 1977)

U MITRIĆEVOM ATELJEU

NEBOJŠA Mitrić uskoro seli u novu kuću. Pozvao me je da se na neki način oprostimo od starog ateljea i da pogledam neke njegove nove radove.
Završio je reljef za Studenicu, koji predstavlja Stefana Prvovenčanog, Nemanju i Sv. Savu. Pratio sam nastajanje ovog reljefa od prvog dana, sada je delo gotovo i obojeno, utisak je izvanredan. Pošavši od ideje uzete iz fresko-slikarstva, u svedenoj formi je dao tri sjajna duhovna portreta, obeleživši svaki ličnim osobinama. Bojao sam se da će ih naknadno bojenje preterano ulepšati, da će plastični oblici biti zagušeni i degradirani. Nije tako! Mitrić je boju uspešno i diskretno približio obliku, ona vajarsko delo dopunjava kao njemu podređena, boja ovde nema autonomnu vrednost.
U bašti starog ateljea, pokazao mi je gotovog Milutina Bojića i bistu Dušana Skovrana, koju još nije dovršio. Kada je glinu oslobodio krpa, ugledao sam monumentalnu glavu, sa nečim geteovskim u izrazu. Bista otkriva vajarevo viđenje, koje nema nikakve veze sa modelom. Skovran je bio drag čovek, i sve drugo je bio, samo ne veliki talenat. Najmanje je bio geteovski radoznao, a baš takve osobine Mitrić je pokušao da pronađe u njemu. Autor se poslušno odazvao želji poručilaca, koji su, očigledno pristrasno, poručili lik nepostojećeg Skovrana, onakvog kakav je izgledao u nekakvoj njihovoj idealnoj projekciji.
Mitrić je osetio da sam razočaran ovim portretom, dodavši da i sam nije zadovoljan i da na njemu još mora da radi. S druge strane, Bojić je uspeo. Iznenađuje vajarov postupak da glavu rešava volumenom i mirnom, svedenom formom, koja diše izuzetnom mekoćom, svaki santimetar forme je brižno obradio. Koža na licu je oživela posebnom slikovitošću, ona diše, vibrantna je i skoro čulna. Kada uspostavi odnos prema modelu, taj prvorazredni vajar skoro renesansnih vrlina, ume da bude i pronicljiv i kritičan, pa čak i ironičan. O tim osobinama, rečito govore dve glave: Ivana Tabakovića i kolekcionara Lederera, od kojih je ova druga rešena skoro kao groteska, pri čemu su crte lica jedva naglašene.
Posle tolikih godina, poželeo sam da opet vidim makar fotografiju onog kneza Lazara, sa kojim je Mitrić tada odneo prvu nagradu na konkursu. I danas taj knez Lazar predstavlja najbolji spomenik ovog darovitog vajara, i danas žalim što nisam uspeo da ga u žiriju **odbranim** od kojekakvih prigovora. Zahtevalo se od autora da mu izmeni karakter, da lirsku koncepciju figure zameni snažnijom, monumentalnijom varijantom. Naročito je Lazar Trifunović govorio u prilog ovakvog Lazara. Neki članovi žirija su ovu izrazito lirsku, plemenitu figuru, sjajno postavljenu, ali bez stopala, pogrdno nazvali **Pinokio**. Mitrić je pristao da **monumentalizuje** Lazara i tako je nastao spomenik kakav je i danas. On je na to pristao isključivo zato, što je to bila cena za njegovo postavljanje. (30. oktobar 1977)

GOSTI IZ GRČKE

GRČKA crkvena delegacija deluje dosta skromno, naročito mitropolit Serafim. Patrijarh German me je predstavio izgovorivši laskave reči. Sa vladikom Stefanom sam prijatno ćaskao, kaže, da su Grci i naše vladike impresionirani fabrikom trikotaže u Pirotu. Bili su i u fabrici stakla u Paraćinu, pravi moderni pakao, kaže **dobro je da popovi vide kako se teško zarađuje hlebac**. S dosta sveta sam razgovarao o Savini, čuli su da je bilo lepo, pa zbog toga čestitaju. (25. oktobar 1977)
(NASTAVLJA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 05 Mar 2017, 00:03
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Čitanje kod Dobrice

Dok Dobrica Ćosić čita odlomke iz četvrte knjige **Vreme smrti**, pitam se kada je to u našoj prošlosti postojalo vreme tako usaglašenih snova. Spolja gledano, Akademija je delovala čvrsto i stameno.

Slika
Dobrica Ćosić

Piše: Dejan Medaković
VEČE sam proveo kod Dobrice Ćosića, čitao mi je odlomke iz IV knjige **Vreme smrti**. Prijatno je slušanje tek napisanih stranica, ima nešto uzbudljivo u činjenici da taj tekst poznaje samo mali broj ljudi. Kao da me je pozvao da mi pokaže laboratoriju u kojoj nastaju krupne i velike stvari. To slušanje bilo je propraćeno i neobičnim okolnostima, jer su baš taj dan novine opet donele još jedan u nizu napada na Dobricu, a mi ama baš nijednom rečju nismo spomenuli to piskaranje. Kao da je nastupilo mirenje sa činjenicom, da sada svako može da blati i vređa ovog čoveka, da svi napamet znaju njegovu akademsku besedu sa kojom polemišu, iako još nije ni objavljena, a da za to vreme nikome na pada na pamet da i okrivljenog priupita šta o tome misli i da li se oseća krivim. Svet se ponaša kao da je osuda već izrečena, kao da je izvršna, zahtev za pomilovanje je odbijen.
Čitao je odlomak o kralju Petru Prvom, koji usred neprijateljske ofanzive zida crkvu, zbraja račune i svađa se sa preduzimačima. Biće to, valjda, prvi kralj u književnosti, koji je na ovako jasan, nedvosmislen način zagledan u nebo, u svoju misiju da sazida zadužbinu i u novu grobnicu premesti kosti svog velikog dede. Izvanredne stranice, u kojima ima i humora i tragike, a iznad svega i neke neobjašnjive vitalnosti, koja samo na prvi pogled liči na staračku tvrdoglavnost. Tu je i Pašić, Putnik i najzad, sin Aleksandar.

SOLUNSKO FINALE

SVAKA od tih ličnosti pretvorena je u velikog atlasa srpske nacionalne tragedije. Videći da sam impresioniran, Dobrica, očigledno srećan, objašnjava svoje književne namere. On ne zna da li su njegovi likovi doista bili takvi, on ih je takvim napravio, a poslužio se bezbrojnim, naoko sitnim i nevažnim detaljima. Tu je opšta atmosfera Srbije, društvena klima i međusobni odnosi svih slojeva, u čijem usaglašenom zbiru izrasta slika zajedničkih htenja.
Slušajući ovaj tekst, pitam se, kada je to u našoj prošlosti postojalo vreme tako usaglašenih snova? Te su generacije sanjale tako duboko, da su svakoga trenutka bile kadre da oplemene i oduhove surovu stvarnost svoga života. Ako Dobrica izdrži u ovom naponu, ako istraje da taj narod prevede do mora, a zatim ga preko Soluna opet vrati u otadžbinu, biće jasnije ono sagorevanje, ona nemoć i pad do kojeg dolazimo posle 1918. Za novi život i sve njegove probleme više nije bilo snage. Narod je izgubio dah, a snovi su nestali u blatnjavoj svakidašnjici. Sa izgubljenim identitetom, otpočeo je brzi proces vlastitog neprepoznavanja, ubijanje duše u malim političkim zasedama, skrnavljenje i sramoćenje žrtvenih vrlina, pljuvanje po svetinjama u nekom raspamećenom besu.
Biće dobro ako Dobrica veliki dar koji ima posveti tome da zaokruži svoje delo. Veliki finale otpočinje na Solunskim poljima, tu dolazi do prvih političkih obračuna, do ubistava na osnovu lažnih dokaza, do prvih odmeravanja snaga dinastije, vojske i građanskih partija, do raznih
savezništava koja su u sebi nosila klicu naše buduće smrti. Uvek iznova smrt, kao i propadanje. Dobija se utisak kao da je sve to deo jednog velikog i sporog procesa, koji će u krajnjem ishodu doneti silazak Srba sa istorijske pozornice.
Ćosić je prvi čovek koji je ovom problemu prišao sa književnim darom i to je razlog zbog kojeg je njegova reč zazvučala kao neko zlokobno, proročko otkrovenje. Napisao je starozavetno poglavlje srpskog naroda, dao mu njegove patrijarhe, proroke, mučenike, kraljeve, ropstva i umiranja, onako kako su ginula Makabejska braća.

DREMEŽ U SANU

ČITA, tiho, skoro šapatom. Stari mađioničar, zna kako da izmami suzu, vreba je, uhodi. A kada se ona konačno pojavi, Dobrica čita brže, kao da se izvinjava, kao da želi da tu malu, sentimentalnu epizodu što brže odagna. A kada je čitanje gotovo, u sobi je zavladala tišina, ćutanje u kojem kao da čujem lupanje vlastitog srca. Jedva verujem da je sve to napisano i da se može predati svom književnom životu.
Otišao sam kući pogružen. Kao da mi je na leđa natovario deo strahotne sudbine koju je razotkrio u sopstvenom narodu. Hoće li ga Dobričina knjiga uznemiriti, hoće li ga svojom vihornom snagom oplemeniti, hoće li ga odvratiti od beslovesne letargije? Na ova pitanja nema odgovora, on se ne može predvideti. Narod je kao reka ponornica, ponekad nestaje u nekakvom ponoru. A kad to nestajanje izgleda kao konačno, javlja se na drugom mestu i onda opet teče, mirno i sigurno, kao svom istorijskom ušću.
(5. novembar 1977)
Po odluci Izvršnog odbora SANU, treba ovih dana da otputujem u Beč, na pregovore sa Austrijskom akademijom nauka. Paradoksalno je, ali do danas SANU nije imala radne sporazume sa Austrijskom akademijom, dokaz više kako je vođena naučna politika u ovoj kući za vreme ranijih predsednika. Naša Akademija se učaurila u sebe samu, dremala je svoj san, plašeći se da odlučnije načne neke probleme. Tako se i moglo desiti da izabere za svog predsednika jednog Velibora Gligorića, bledu priliku našeg književnog života. Večno uplašen i nesiguran, ovaj nedaroviti čovek vodio je Akademiju u mirne vode jedne visoko režimske ustanove, koja poslušno izvršava svoje protokolarne, paradne dužnosti.

SAVIĆEVA ERA

GLEDANO spolja, Akademija je delovala čvrsto i stameno, obasjana blagonaklonošću moćnih. Iznutra, ona je bila rekreacioni centar naše naučne geruzije, koja je iz Akademije izvlačila mrvice svoje društvene važnosti, ne ulažući u tu kuću ni deseti deo od onoga što je ona s pravom potražila. Tu idilu prekinuo je pad Velibora - Vece Gligorića sa položaja predsednika. Od tog trenutka navukao je masku durljivog, uvređenog starčića, a jedina korist od te njegove uloge bila je što je Akademiju konačno oslobodio svog prisustva.
Otpočela je Savićeva era i pokušaji da se u Akademiji radi više. Sklopljene su mnogobrojne konvencije sa susednim akademijama, osnovani su odbori kojima je dužnost da izvršavaju radne zadatke. Akademija je počela da diše, da se oseća u javnom životu. Nesreća je što odlazak ovog predsednika može da prekine dosadašnje napore da se nešto uradi.
Velika je šteta - a to je, nažalost, tipično za naš naučni život - što on nema osigurani kontinuitet. Kad ode Savić, moguće je reprodukovanje novog Gligorića. Političari nisu zadovoljni Akademijom, smatraju je nedovoljno pouzdanom. Znaju da među akademicima postoji niz onih koji su spremni da uskoče u lakejske uniforme, da već broje dane i čase kada će se to desiti. Sve to uradiće za malo počasti i malo novca. Zaprepašćen sam potkupljivošću našeg sveta iz tzv. naučnih krugova. Još nije izmišljena tako velika ludorija i takav politički promašaj, za koji silnici ne bi mogli pronaći glasogovornike i zastupnike.
Živeo sam u iluziji, verujući da je sistem tek sada uspeo da namnoži ovakve ljude. Oni su i ranije postojali, ali je njihova masovna primena bila umanjeno vidljiva. Kao da je postojala nekakva nevidljiva brana, koju najniži ipak nisu mogli da preskoče i da se dokopaju nekakvih položaja. U raspoređivanju moći, kao da nije bilo mesta za njih, sve je govorilo da su zaboravljeni. Oni su, međutim, u mišjim rupama čekali svoj trenutak. Sada je on nastupio i oni ga obilno koriste.
Pokrenuta je ofanziva mediokriteta, čiji se ishod jedva nazire. U ovoj, prvoj etapi, predviđeno je međusobno gloženje, ujedanje i odsecanje ušiju, srozavanje i blaćenje, mazohističko samouništavanje. Na sve strane, razjareni i podivljali ljudi obračunavaju se na osnovi tzv. dohodovnih odnosa. Šta će ostati na tom razbojništu, na kojem su vladale tolike ružne strasti, na kojem su nestali i poslednji ostaci međusobnog poštovanja? Unapred čestitam svim preživelim kečerima, povlačim se u tugu što je svet postao ružniji i siroviji.
Čuvam neke drevne istine koje se odnose na međuljudske odnose. Nisam ih ja izmislio, traju kroz druge vekove svog postojanja. Preostalo je da ih u jednom trenutku svoga života spoznam, da ih volim i branim. (10. novembar 1977)

KAZIVANJE UZ GUSLE

SV. Luka, slava Matije Bećkovića. Puno gostiju, sve poznata lica: Dobrica, Antonije, Tasa Mladenović, Miodrag Bulatović, Steva Raičković, B. M. Mihiz, Komnen Bećirović. Razgovor se vodi bez smisla i reda. Čudno je to, ali na ovakvim skupovima vlada nekakva razbijenost, nedozvoljena
opuštenost i skoro uvredljiva nebriga da se učini i najmanji napor da se organizovano misli. To je tužno svedočanstvo
naše unutrašnje razbijenosti, nemoći da doslušamo sabesednike.
Zatim je neki mladi crnogorski pesnik uzeo gusle i otpevao odlomak jedne Bećkovićeve tužbalice. To je bilo impresivno. Uzbudljiv tekst, razumljiv u savremenom bolu, lelekanje nad svetom koji je izneverio i sebe i svoje pretke. Težina savremenog trenutka nadnela se nad svima u ovoj sobi, kao neka pretnja. Počeo sam da retroaktivno shvatam snagu i veličinu narodne poezije. Kao da sam doživeo, ovde u
Bećkovićevom stanu, naše davne zbegove, na kojima se uz gusle očajavalo i bodrilo za nove podvige. Uvek je, kako izgleda, dramatika trenutka bila taj neophodni, veličanstveni okvir, koji je narodnoj reči davao mitsku snagu, uverljivost proročkih otkrovenja.
A koliko pre rata, ove gusle i kazivanje uz njih slušao sam bez razumevanja, bez ikakvog odjeka, suočen sa nečim tuđim i dalekim. Čudni su spoznajni procesi u nama! Potrebno je da čovek mnogo doživi, da propati i sam i kao deo opšteg, zajedničkog bola nacije, pa da bar nešto razume od onoga što se zbilo sa našom vlastitom dušom, u bližoj i daljoj
prošlosti. Utoliko je čudnije kada o tim velikim i svetim stvarima govore naši birokrati, taj jalovi podmladak, uvek spreman na radikalne intervencije nad sopstvenim narodom. Strahotno je što ti mladi ljudi govore i bez srca i bez znanja, a još je gore što opšta, društvena klima štiti njihovu reč. (31. oktobar 1977).

NASTAVLJA SE


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 05 Mar 2017, 00:10
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Oproštaj od Crnjanskog

Bila je to sahrana pod snegom koji je neprestano sipio i nije se osećala nekakva velika, opšta tuga. Dobrica Ćosić na udaru partijskih piskarala. Poziv za proslavu 100-godišnjice Prizrenske lige.

Slika
Miloš Crnjanski

ANTONIJE Isaković mi je objasnio da sahrana Miloša Crnjanskog nema službeni karakter, naprotiv. Zbog toga sam i otišao da ispratim pesnika naše mladosti. Čujem od Predraga Palavestre da zvanični krugovi juče nisu bili sigurni kakav nivo mogu da daju sahrani, nije se čak ni znalo gde će pokojnik biti sahranjen, koje mesto je **dobio** u posmrtnoj hijerarhiji. Zbog tog oklevanja je udovica rešila da muža sahrani u svojoj porodičnoj grobnici. Na kraju, sve se kao čarobnim štapićem razrešilo.
Istina, taj pompe funebre, u režiji šefa protokola Vasića, predvideo je i onu užasnu muzičku bandu, koju pogrebni zavod nudi u paketu svojih usluga. Ne znam zašto ovaj pesnik nije zaslužio bar to pravo, da mu nekakvi jadni muzičari ne trube nad grobom, kada je već morao da otrpi dva govornika, potpredsednika grada Milana Zečevića i predsednika Udruženja književnika Srbije Vladimira Stojšina.

SLUŽBENA ATMOSFERA

BILA je to sahrana pod snegom koji je neprestano sipio u nekakvim oštrim iglicama, koje su sitno dobovale po kišobranima. Bilo je puno sveta, naročito pisaca. Nije se osećala nekakva velika, opšta tuga. Naprotiv, bilo je nešto poslovno, skoro užurbano u atmosferi ove sahrane, na koju je došao tako veliki broj ljudi. NJihov dolazak bio je kao ispunjavanje nekakve obaveze, kao da pratimo čoveka koji je raznim prilikama, a naročito u literaturi nešto značio. Kao da su ovi promrzli ljudi koristili priliku da pred ovim grobom malo zavire i u svoje intimne račune, nesređene i pobrkane.
(2. decembar 1977)
**Politika** prenosi članak dr Vojislava Mićovića, glavnog i odgovornog urednika **Komunista**, pod naslovom **Nacija, istorija i o njoj beseda**, u kojem se napada Dobrica Ćosić. Sve to ne izlazi iz okvira uobičajenih vežbanja na zadatu temu. Čak je i ironični pridev **visokotiražni pisac** pozajmljen. On valjda treba da bude žestoka ironija zbog okolnosti da Ćosića, uprkos zvaničnim osudama, štampaju, i to u velikim tiražima, zbog čega ne treba biti zabrinut za Ćosićeva primanja. Kad treba, i taj spisateljski kvalitet, tj. visoki tiraž vlastitiih dela, može da se pretvori u suprotnost.
Nesreća je u tome što je i Oskar Davičo visokotiražni pisac, ali, nažalost, književnik kome ni česte rasprodaje ne mogu da pomognu. Jedino je rešenje da njegove knjige potpadnu pod pravila koje važe u vezanoj trgovini; kupićeš traženu robu, recimo auto-delove, uz uslov da kupiš i Davičova sabrana dela.
I dok se urednik **Komunista** upinje da pouči Ćosića o njegovim sumnjama u posleratnu ostvarenost ideala srpskog naroda, oglasio se u oktobarskom broju **Naše štampe** urednik RT Beograd Jovan Šćekić, koji je, opaljujući po Ćosiću, onako usput dirnuo i **etiku nekog Vojvode Mišića**. Kad Ćosić govori o svojim dilemama pod krovom SANU, onda, po mišljenju dr Mićovića, skrnavi ozbiljnost kuće u kojoj nastupa i mirne duše ga poziva na društvenu odgovornost. Kad to čini Šćekić, zloupotrebljavajući 15. skupštinu Saveza novinara Jugoslavije, niko se iz redakcije **Komunsita** neće pokrenuti. Obični ljudi steći će utisak da ovaj ideološki jurišnik može sve, da ima odrešene ruke i saglasnost za niske udarce i pljuvanje po velikanima srpske prošlosti.

ŠĆEKIĆ I MIĆOVIĆ

(3. decembar 1977)
ISPAD ovog divljaka prošao je mirno i tek sada, u broju 98, od 26. novembra 1977. javio se u **Dugi** glas u odbranu vojvode Mišića. Učinio je to Aleksa Ivanović, general po činu. Odgovorio je Šćekiću, pozivajući se na naše vojne enciklopedije, odgovorio je tiho i ozbiljno, kao da pred sobom ima protivnika kome se može bilo šta dokazati, ličnost sa nekakvim sopstvenim mišljenjem. Kao da Šćekić nije žalosna kreatura naših prilika, kratkopametni, amoralni brbljivac, izbačen u orbitu naše društvene scene da bi teroristao celu zemlju sa malog ekrana, svojim kvazi objektivnim analizama. Slučaj **Šćekić** svedoči koliko smo duboko moralno pali. Umesto da taj partijski profiter bude primerno kažnjen, čekalo se da neko spasi čast sirotog Mišića, i to samo u **Dugi**. Bolje išta, nego ništa. Drugovi iz **Duge** smatraće ovaj odgovor Šćekiću aktom posebne hrabrosti, a nije isključeno da sleduju i odgovarajuće neprijatnosti. Gde je kraj ovakvim pojavama koje služe odslikavanju našeg moralnog ništavila? Sve je veći broj moralnih delikata, a sve je veći i naša neosetljivost. Iščezli su kriterijumi koji su nametali kakva-takva pravila za društveno ponašanje. Zavladalo je načelo: uhvati kako možeš, otmi koliko možeš, zgazi koga možeš. Jezuiti sa svojim makijavelističkim načelom, da su sva sredstva dozvoljena da se dospe do cilja, deluju prema ovoj hipokriziji kao naivci.
U broju 1081. od 5. decembra 1977. **Komunist** donosi tekst Marka Ristića, preuzet iz sarajevskog studentskog lista **Naši dani**. Još jednom oglasio se ovaj zakasneli heroj, ovaj revolucionar post festum, kada za revoluciju više ne padaju glave i sručio sve što je znao po nacionalizmu.
U tom neobičnom koktelu sa nadrealističkog jelovnika, pomešane su istinske vrednosti prošlosti sa onim što je već davno otpisano iz intelektualnog repertoara svakoga ko iole razmišlja o vrednostima ljudskog duha, kako onim pojedinačnim, tako i kolektivnim. Kod koga ko ima pameti je taj razmaženko ikada video **veličanje po svaku cenu svake nacionalne tradicije, kakva god bila, samo da je nacionalna... itd, itd?** Ako je ideje **Blut und Boden** teorije otkrio na našem tlu, bio je dužan da ih imenuje, a ne da čeka u busiji svoje savetničke pozicije i da tek sad odozgo svima soli po glavi.

MUZIKALNI RISTIĆ

ALI, muzikalan je taj Ristić odmalena. Zna on dobro kada je pravi trenutak da proviri iz svoje mišje rupe odakle vreba, osluškuje, strahuje, sa jedinom mišlju da profitira i da neometano i dalje dobro živi. Jer, dobri i lagodni život sleduje baš njemu, rođenom gospodinu, čiji su roditelji ispirali svoja creva u Bad Išlu, prezirući naše seljačke Vrnjce. Ti Vrnjci bili su dobri samo za vreme ovog rata, kada je u sanatorijumu svoga tasta dr Živkovića našao utočište. Ova spokojna kućica francuskog stila bila je rekvirirana za nemačke oficire. Reserve a la NJehrmacht. Ova okolnost oslobodila je domaćine minornih patnji oko snabdevanja.
Ristić je u ovom zlatnom kavezu nakupio neverovatne količine nepotrošenog revolucionarnog zanosa. Strpljivo je čekao da kavez otvore, pa da zagrmi kao revolucionar u matroskom odelu, nažalost, ne onom sa **Aurore**, već gospodskom, u kojem su se fotografisali mali buržuji. A kada je trebalo ići u partizane, Marko je proglašen kratkovidim. Uvek je nešto smetalo ovom dendiju da sazri i da se okane prenemaganja i durenja, a naročito navike da ljudima koji su pravim valutama plaćali svoja ubeđenja drži moralne i političke pridike.
(5. decembar 1977)
Sednica Odeljenja istorijskih nauka. Sekretar Garašanin čita poziv koordinacionog odbora za proslavu 100-godišnjice Prizrenske lige. Ne naučno proučavanje, već proslavu, lepo se kaže. Dakle, Prizrenska liga, trenutak kada je koncipirana Velika Albanija čije granice treba da dosegnu do Soluna, ta romantična vizija koja je posledica stvaranja nacionalnih država na Balkanu, treba da bude proslavljena.
To je pravi trijumf velikoalbanske ideje, legalna šansa da se obnovi taj stari san pod maskom naučnog skupa i pod patronatom zvaničnih institucija. Nema Muzeja u Albaniji u kojem ne visi karta granica te fantomske Albanije, proslava u Prištini je usaglašena sa zvaničnom Tiranom. I još ćemo doživeti to, da nam opskurni istoričari iz Albanije na toj proslavi drže lekcije. Sve to je pravi užas protkan neizrecivom sramotom.

POZIV IZ PRIŠTINE

KADA je Garašanin obavestio Odeljenje, prvi se javio za reč Vasa Čubrilović, koji je zastupao mišljenje da je pitanje Prizrenske lige važno naučno pitanje i da bi trebalo učestvovati. Dedijer je rekao kratko i jasno da to nije naučni skup, već politički i da su **naučni** rezultati već unapred skrojeni. Ne zovu iz Prištine nas da čuju naše naučno mišljenje, već da saopšte svoje stavove. Sve je već poznato i zato ne treba ići, odnosno neka ide ko hoće. Tako je i odlučeno.
Rastužen sam činjenicom da se u našoj zemlji održavaju svečanosti u čijim krajnjim intencijama leže antijugoslovenski stavovi. A taj užas kao da više niko ne vidi, ili ne želi da zna. Propuštaju se šanse jedna za drugom, da se ograniči drska igra vatrom, u kojoj se svakodnevno povećava broj saučesnika. Ćutanje prvopozvanih da spreče ovakve euforije rađa i umnožava buduće nevolje. Kao da nam je suđeno da sve svoje probleme dovedemo do apsurda, pa da tek onda, izmučeni i ostramoćeni, otpočnemo igru iz početka. Da li ćemo tada biti razumniji?
Bojim se onih Hegelovih **tihih prostora**, u kojima čuče toliki demoni naše prošlosti. **In den stillen raumen des zu sich selbst gekommenen und in sich seineden Deni kens schnjeigen die Interesse njvelche das Leben der Volker und der Indinjiduen benjegen**. (Predgovor drugog izdanja dela **NJissenschaft der Logik**: Iz tih razloga treba bdeti nad problemom upravo tih kolektivnih i individualnih interesa. Ako se oni puste da nekontrolisano bujaju, nesreće same dolaze).
(21. decembar 1977)

ĆASKANJE KOD PAPIĆA

KOD Josifa Papića posle konferencije skupilo se veće društvo. Svi su očigledno dobro raspoloženi. Mladen Leskovac sa strašću priča o peštanskim šusterima. Pročitao je u prepisci Tomasa Mana kako je ovaj u Pešti poručio cipele kod nekog šustera, a posle je kod njega stalno poručivao, tvrdeći da tako dobre nikada nije nosio. Raspoloženje je kao posle dobro obavljenog posla. Antonije Isaković drži vatreni pledoaje u korist poboljšavanja tehničkog kvaliteta Akademijinih izdanja, ovako više ne može. Slažemo se da bi pravi čovek za urednika Akademijinih izdanja bio Žika Stojković. Vojislav Đurić stariji oponira, jer, kako reče, ne može da sarađuje sa Žikom, posle čega svi navaljuju da promeni stav. Larma je opšta i niko nikog više ne čuje.

KRAJ


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 09 Apr 2017, 12:50
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Grad u Nišu 1915. godine

Od gordih platana ostadoše samo kosturi. Kroz granje, kroz oglodana rebra sija sunce, plavi se nebo. Staze su obnažene, nema više senki ni hladovine. Staze su postale potoci, juri žuta voda i nosi sobom granje i leševe ptica

Slika
Вељко Петровић - Портрет из 1926. године

Dan je veoma topao, a u podne počinje prava zagušljiva pripeka i zapara. Ručamo u košuljama i brišemo se. Po obedu svaki žuri kući da se svuče.

Kamen se usijao. Tabani peku kroz đonove. U parku nikog. Ptice se podvukle pod lišće koje se ne miče. Kelner, na opruženoj ruci, na stolu, spava. Ulazeći u kuću grozdovi me udaraju u čelo. Možda će do uveče sazreti. U sobi čim otvorim vrata, kao da sam digao zaklopac sa kazana, poče da ključa zuzuk probuđenih, uzveranih muha. Kad koja naleti na lice kao da se zalepi. Jedva ih izagnah: – Neka pobesne tamo na suncu! – Zavese klonulo padoše kao u ništa. Ni daha ni promaha da ih krene. Kao na ekvatoru, nasred Tihog Okeana, kad se jedra otrombolje. Nag, raširenih ruku i nogu, legoh po postelji, ostavivši odmah znojni otisak svog omlitavelog tela... Ovo je nemoguće, tamo u brdima, na Drini, ipak je lepše!

Ali tek što sam sveo oči, trže me neka struja koja me laznu jezom. Skočim. Zavese, kao da ih je neko iznutra povukao, poleteše u sobu. Kroz prozore pljusnu vreo bolestan dah i nekakva protegnuta huka, gotovo zavijanje i prštanje, slično beskrajno brzom dobovanju po svim bubnjevima sveta. Roj muha polete unutra, ali se odmah, kao prestravljene, pripiše uza strop. Oči mi zasenu bledo, jektičavo osvetljenje. Zaogrnuh pokrivač i isturih se kroz prozor. Sve, i krovovi i drveće i lišće i plodovi, ukočeno, nepomično, kao zastala daha, ustremiše se u pepeljastom žutilu. Hujanje se približava, tamo iznad kuća kud ja ne vidim, i ono nešto kao trepet milijardi prepelica, njihovih kratkih debelih krila. Šta je ovo? Je li ovo dan ili noć, je li ovo mesečina ili sunce izgreva? Istrčim na dvorište, onako zavijen, a tamo već svi ukućani, s mrtvački sivim licem, bosi, raščešljani, zaogrnuti ovlaš u marame i ćebeta, netremice gledaju nekud gore, visoko, na istok.

– Šta je to, majko?

Ona samo mahnu glavom na onu stranu pa tri prsta na čelo:

– Prekrsti se!

Mahinalno se prekrstih i ja, i videh kako sa istoka od Suve Planine, juri jedan okrugao, zelen oblak, vrteći se kao kugla i hujeći kao živo, pomahnitalo biće. On se sam premeće preko vedra neba čije je plavetnilo posuknulo. Sve je to trajalo samo par sekunada, ali u isti čas ja opazih za njim i drugih, raznih, mrkih kolutova koji se zaslepljivom brzinom vrte, a u sredini svakoga od njih čak i po jednu tvrdu, nepomičnu tačku, kao jezgro zla. Sve je to trajalo samo jedan mig, a hujanje poraste u urlik, praskanje u neprekidnu i zaglušnu pucnjavu tisuću mitraljeza i šrapnela. U isti mah, kao da je ta nebeska podivljala zver noževima svojih munja razderala sebi sopstvenu opaku utrobu, bljunu ledena tuča po gradu, po našim pljosnatim, bednim krovovima.

Vidim preko, nad ulicom, goluba, već naherena u vazduhu, već poterana, kako pokušava da se dočepa strehe, ali pogođen, obasut, razbijenih krila, već mrtav, glavom stiže do tla...
– U kuću, prozore zatvorite i bežite od njih! – viknu stara.

Ja, bled i uzdrhtao uzleteh i učinih što reče, pa ostadoh na mestu, zagledan u guste, kose i bele pruge leda. Iznad glave mi grmi, a na susednom krovu puca crep, i njegova oživela parčad kao luda odskakuju s komadima krupna grada. Kroz često platno ledenog tkiva nazire se lišće, grozdovi, listari i čitavo granje gde se vitlaju, mrse i padaju, a svirepa nepogoda još ih i tu, na zemlji, bije svojim hladnim tanadima, da ih dotuče i u led pogrebe... Za jedan trenut oka život zelene bašte ubijen je. Osvetljenje sinu i poblede i vidim našu mačku gde htede da pretrči razmak od jednog metra, od kuhinje do hodnika, ali se već na prvom koraku ljuljnu, klecnu na što je udariše još nekoliko ledenih kuršuma i ona pade grčeći se i trzajući. Isto tako vidim preko, nad ulicom, goluba, već naherena u vazduhu, već poterana, kako pokušava da se dočepa strehe, ali pogođen, obasut, razbijenih krila, već mrtav, glavom stiže do tla... I više ničega živog kud pogledam napolje. Led je već debeo po ulicama i po zemlji. Loze, rastrzana creva gradine, po koji list još viri ispod leda kao pljuskom presretnut, nesrećan leptir, žice pokidane a mahovina i lišajevi oguljeni sa stabala i kočeva.

Nemoćno i tupim očajem gledam u razrušenu prirodu, osećam više no posle bitaka, svu ništavnost zemaljskih stvari. Usne mi se grče a u duši mi pada led.

Nije trajalo ni deset minuta, a nepogoda ode dalje, i sunce, ne osećajući nikakvu krivicu, izgreja na beli, ledeni sloj, kao pre neki časak na živo bilje koje se u njemu zametalo i zrelo.

Još dok sam se oblačio dopre do mene kuknjava žena iz dvorišta, iz susednih bašta i sa ulice. Gospođa Julka i njene stanarke hvatale su rukama raskidane i ogolele vreže i voćke kao što se stiskaju ruke izdahnulog deteta – uzalud. Jaukale su, prevrtale debelu naslagu ledenog šljunka, podizale one najkrupnije kao pesnica, i pokazivale ih jedna drugoj. Bilo ih je slepljenih kao sraslih oraha bliznaka, a svaki je komad pao hrapav, u ljuski mrazna peska, i tek posle, na suncu postao obliji, glatkiji i prozračniji. U svakom pojedinom nalazilo se, kao u jajetu seme, po jedno mlečno zrno slane.

Caklilo se svud okolo, krckalo i škripalo pod nogama kao staklena paramparčad nebeskih polieleja koje je neki pijani anđeo porazbijao tamo gore.

Vazduh je bio proređen. Mirisalo je na mrtvu prazninu glečera, ali sa oluka i ispod te iznenadne i klizave kaldrme već se počeli cediti potočići.

Majka je išla od voćke do voćke, od čokota do čokota, bleda kao po groblju, milovala ih, tepala im i tiho zapevala: – sirotice moja, lozice moja, višnjice moja! – Pa se odjednom okrete:

Sunce je brzo uspelo. Ostao led još samo kao sočivo umeljano u blato, a ispod njega se sad vidi sve ono što je on satro bio, kao kad bujica spere plitke vojničke grobove pa se zabele mrtvačke ruke
– Vidiš, to je prst Božji. Već nas je počelo da kazni. Neće biti dobro, zapamti, neće biti dobro i Bog se rasrdio na nas!

Izađoh na kapiju. Na protivnoj strani sva su okna razdruzgana, a zidovi izbušeni, izgrebani, iz rupa niza zidove kao iz jama topi se vlaga. Susedi, s poplašenim i zabrinutim licima, dovikuju svoje štete. Ovde ubijeno kuče, tamo mače, ovde petao, tamo golubovi. Neko već zna da je na Gorici ubijeno dete, drugi je čuo za ženu u polju, za ovce. Idem ka parku. Od gordih platana ostadoše samo kosturi. Kroz granje, kroz oglodana rebra sija sunce, plavi se nebo. Staze su obnažene, nema više senki ni hladovine. Staze su postale potoci, juri žuta voda i nosi sobom granje i leševe ptica. Svuda se vajkaju i kunu, dve žene ruže mehandžije što zgrću led u koševe da hlade piće:

– Preselo im, dabogda, i njima i onima koji ga piju!

Sunce je brzo uspelo. Ostao led još samo kao sočivo umeljano u blato, a ispod njega se sad vidi sve ono što je on satro bio, kao kad bujica spere plitke vojničke grobove pa se zabele mrtvačke ruke.

U park su već stigli zarobljenici s kolima i lopatama da odnesu ostatke raščupanog gaja i pobijene ptice. Prvo zgrću u gomile čavke, vrane i gugutke, a za tim grančice, lišće i plodove, grozdove leptirastog semenja sa jasenova, bodljikave kestenove i ježave gombe sa platana.

Stojimo nas više i promatramo taj tužni pogreb. Naročito nas je žao sirotih ptičica koje su, naivke male, mislile da će pod granjem, u rašljama, biti obezbeđene i lepo sačekati kraj ove olujine. I dok zarobljenici lopatama, ašovima i vilama bacaju prokisle i krvave ptice i muljem ulepljena gnezda u kola, nad oštrim, golim granjem kruže njihove spasene drugarice, beskućnice, koje, izmešane, bezglavo vitlaju gore-dole, grakću i pijuču.

Zarobljenici rade ćutljivo, samo jedan dežmekasti, plav Mađar, crvena vrata a s malim dubokim očima u širokom pljosnatom licu, uzdahne koji put: – eh, haj! – Pa digne po koju grlicu za krajnje, brčno pero, te joj se krila žalosno opuste kao ispuštena lepeza: Szegenyke! Sirotica mala!

Iza mene u kapiji druga dvojica zarobljenika. Ali ovi su lakši i vižljastiji. I po govoru se čini da su varošani. Ovi živo motre uokolo. Skreću pažnju jedno drugom na pustoš, namenjuju značajne poglede i podrugljivo posmatraju svog seljački trampavog sunarodnika.

– A šta to tebi, baćo, nije pravo? – dovikuju mu na njegovom jeziku.

– E, šteta, grdna šteta!

– A šta se tebe tiče njihova šteta? – vele ona dvojica smejući se.

– E, dragi moji, kako da nije šteta! Šta su ove tičice Bogu skrivile, ako mi ljudi ne valjamo? – Ej, haj, sve je propalo, i voće i vinogradi i žito. Toliko muke, pa odjednom sve u đavola. Kako brate, da nije šteta! – govori on polako, po segedinski, pljuckajući i ne osvrćući se na one. Pa će tek onima što s njim rade: – A što ona žena plače?

Sredinom puta ide seljanka i zapeva, guši se u plaču, vukući za sobom na užetu pokislu, hromu kravicu. Svi požuriše k njoj i opkoliše je. Krava pognula i ispružila glavu, isplazila svoj balavi jezik i dahće, iskolačila oči s onim tužnim kravljim izrazom pasivnosti, neshvaćenog bola i uzveranosti, a iz kuka niza slabinu i nogu, curi joj krv. Na ranu, veliku kao dlan, seljanka je prilepila svoj prljavi zubun. Mali Mađar pita: – Što to, žena, s tvoja krava?

– Zateko je led tamo u ritu. Privezala sam je za proštac i dok se otela, izubijalo je. Jedva sam je našla. Kuku meni, samo da mi ne lipše!

– Ej-haj, siroma životina! Neće krepira. Samo ti, žena uzmeš mlaka voda, i ispereš rana i namažeš svinska mast, pa vežeš čista krpa. A krava istrljaš, dobre istrljaš cela s rakija, po vrata, po leđa, po trbuh, dobre istrljaš s rakija.

– A neće lipsati, veliš?

– To dobra, dobra! O, o, siroma životina! – vrti glavom mali Mađar i tumači svom drugu kako je on doživeo isti slučaj, pre rata, kod kuće u Bekešu.

Seljanka, kao nešto utešena, ponavlja dobijene savete i odlazi, a Mađar klima glavom, vraća se poslu i ne osvrće se na varošlije koji se šegače s njim.

– A što se „oni“ tebe tiču, baćo? Zar ti je tako dobro ovde, a? Pa da ih je sve potukao led, šta se to tebe tiče? Treba da se raduješ, ludo!

„Baća“ polagano, seljački, samo dopola, diše glavu i prezrivo dobaci:

– Ne razumete vi to, vi ste peštanska gospoda!

Pa se za potvrdu opet obrati svome drugu, nabijajući šaraglje:

– Kako da paora-čoveka ne boli duša kad tako što vidi? Ej-haj!...


Autor: Veljko Petrović

(Politika, 11. mart 1928. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 09 Apr 2017, 13:19
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Veljko Petrović (književnik)

Veljko Petrović (Sombor, 4. februar 1884 — Beograd, 27. jul 1967) je bio srpski književnik.

Slika
Veljko Petrović, srpski književnik

Veljko Petrović je rođen u Somboru 4. februara 1884. godine. Njegov otac Đorđe bio je somborski katiheta koji će 1891. u monaštvu dobiti ime Gerasim i predavaće u Bogosloviji u Sremskim Karlovcima. Veljkova majka se zvala Mileva i bila je ćerka somborskog paroha Jovana Momirovića. Majka mu je umrla nekoliko nedelja nakon porođaja. Veljko Petrović je imao dve starije sestre Vidu i Anđu i brata Milivoja. Gimnaziju na mađarskom jeziku završio je u rodnom Somboru.

Godine 1902. stiže u Budimpeštu gde je studirao pravo. Istovremeno bio je pitomac prvog srpskog koledža, zavoda Save Tekelije, peštanskog Tekelijanuma. Prve pesme je počeo da objavljuje 1905. godine. Održava prijateljske veze sa Petrom Konjovićem i Vasom Stajićem.

U proleće 1906. godine u Budimpešti sa Jurajom Gašparcem uređuje mesečnik na mađarskom jeziku „Kroacija“ („Croatia“), u čijem podnaslovu stoji „Hrvatsko-srpski sociopolitička, ekonomska i književna mesečna revija“.

Iste godine, pošto je apsolvirao, glavni urednik Svetozar Pribićević zagrebačkog „Srbobrana“ obaveštava ga da je primljen u uredništvo. Godine 1908. Veljko prelazi u Sremsku Mitrovicu za urednika „Slobode“, a 1909. godine postaje urednik sarajevske „Srpske riječi“. Potom je 1911. emigrirao u Beograd, gde je radio kao ratni dopisnik za novosadski „Branik“ i za sarajevski „Narod“. Između 1914-15 bio je u štabu Moravske divizije II poziva, dok nije pozvan u niški Jugoslovenski odbor za jednog od urednika „Savremenih pitanja“.

U Beogradu upoznaje pesnika Simu Pandurovića i uglednog Jovana Skerlića kome će postati književni miljenik. U jeku Balkanskih ratova u beogradskom Narodnom pozorištu upoznaje sedamnaestogodišnju Maru Mandrašević, ćerku pančevačkog trgovca sa kojom će se venčati u njenom rodnom mestu, Kuli, 20. novembra 1919. godine.

Prešavši Albaniju upućen je u Ženevu, u novinarski propagandistički biro, gde je radio do 1918. godine na štampi i publikacijama. Godine 1918. izabran je za člana Jugoslovenskog odbora. Veljko se tada nadao da će biti postavljen za ambasadora u Budimpešti, međutim, umesto toga 1919. je imenovan za referenta u odseku Ministarstva prosvete za Bačku, Banat i Baranju u Novom Sadu. Sledeće 1920. godine premešten je u Ministarstvo prosvete u Beograd. Između 1921. i 1923. bio je šef Kabineta ministra, zatim je imenovan za referenta u Umetničkom odeljenju, a od 1925. godine postaje inspektor u istom Ministarstvu.

U to doba održava vezu sa mnogim uglednim srpskim književnicima kao što je bio Jovan Dučić, Aleksa Šantić, Miloš Crnjanski i Milan Kašanin, ali i sa likovnim umetnicima kao što je Petar Dobrović koji je uradio grafiku za naslovnu stranu njegove zbirke pripovedaka „Bunja i drugi u Ravangradu“.

Godine 1929. uz pomoć Miloša Crnjanskog tadašnjeg člana presbiroa pri Ambasadi Kraljevine Jugoslavije u Berlinu Veljko Petrović je boravio u nemačkoj prestonici gde se upoznao sa vodećim ličnostima kulturnog života Nemačke.

Dana 12. januara 1930. Petrović u svečanoj dvorani beogradskog Univerziteta, kralju Aleksandru pročitao je svoju raspravu „Šumadija i Vojvodina“.

Početkom maja 1930. kao izveštač lista „Politika“ boravio je u Budimpešti i piše o Srbima u Mađarskoj i njihovoj kulturnoj baštini. Svoj boravak u Budimpešti i Sentandreji ponovio je 1961. godine. Tom prilikom njegov domaćin bio je Stojan D. Vujičić doajen srpskih književnika u Mađarskoj.

Umro je u Beogradu 1967. godine, a sahranjen je uz velike počasti u Aleji velikana.

Književnost

Veljko Petrović 1984 Yugoslavia stamp.jpg
Na književnom planu počeo je da zarađuje još 1903. u „Novom Srbobranu“, pišući političke članke, kozerije, dopise i prevodeći priče. Od 1905. počeo je da objavljuje stihove, priče i književne članke i beleške u „Srpskom književnom glasniku“ i „Brankovom kolu“, a potom i u „Delu“, „Savremeniku“, „Novoj iskri“, „Bosanskoj vili“ i „Slovenskom jugu“. Godine 1912. je izdao svesku „Rodoljubive pesme“, a 1914. knjigu pesama „Na pragu“. Iste godine spremio je dve knjige pripovedaka za izdanja Matice srpske i „Napretka“, ali je u toku rata rukopis izgubljen.

Tek 1920. godine počeo je da štampa izbor svojih novela, u knjigama:

“Bunja i drugi iz Ravangrada“, predratna pričanja, dvanaest pripovedaka (1921),
„Pomerene savesti“, deset pripovedaka (1922),
„Tri pripovetke“ (1922),
„Iskušenje“, petnaest pripovedaka (1924). 1925. izdala je Srpska književna zadruga izbor iz Petrovićevih novela (Pripovetke).
Petrović je napisao oko sto pripovedaka, i velik broj članaka iz književnosti i umetnosti u „Politici“, „Letopisu“ itd. O stogodišnjici Matice srpskePetrović je uredio „Album vojvođanske umetnosti“ i u njemu napisao pregled srpske umetnosti od kraja 17. do 20. veka.

Veljko Petrović je 1933. godine u decembru mesecu na glavnoj skupštini Čitaonice izabran „radi zasluga u nacionalnom i kulturnom pogledu“ za njenog počasnog člana.

Veljko Petrović je bio član Srpske akademije nauka i umetnosti, bio je predsednik Matice srpske u Novom Sadu i Srpske književne zadruge u Beogradu, i dugogodišnji upravnik Narodnog muzeja u Beogradu. Pretežno je pisao o Vojvodini, njenom ambijentu i ljudima, a i autor je mnogih članaka i studija iz oblasti književnosti i likovnih umetnosti uopšte, posebno vojvođanskog slikarstva XVIII i XIX veka. Dobitnik je nagrade Saveza književnika Jugoslavije.

Mara Petrović, njegova supruga, poštujući želju Veljka Petrovića, zaveštala je gradu Beogradu sve kulturno istorijske vrednosti koje su ga u njihovoj kući za života okruživale. Tu su, pre svega, rukopisi, prepiska i biblioteka Veljka Petrovića, zatim umetničke slike, stilski nameštaj i predmeti primenjene umetnosti. Legat još uvek nije otvoren za javnost, zbog nedostatka sredstava za adaptaciju porodične kuće, takođe poklonjene Gradu, za muzejsku namenu.

Bibliografija

1902. ,,Rodoljubive pesme``
1909. ,,Bunja``
1912. ,,Na pragu``
1921. ,,Bunja i drugi iz Ravangrada``
1921. ,,Varljivo proleće``
1922. ,,Pomerene savesti``
1922. ,,Tri pripovetke``
1924. ,,Iskušenja``
1925. ,,Pripovetke``
1932. ,,Izdanci iz opaljena grma``
1948. ,,Prepelica u ruci``
1964. ,,Dah života``

Nagrada „Veljkova golubica“

Nagrada ustanovljena 2007. godine se dodeljuje za sveukupno pripovedačko delo savremenog pisca na srpskom jeziku. Nagrada će se dodeljivati svake godine, sredinom oktobra, na manifestaciji „Veljkovi dani“, u Somboru. Prvi dobitnik je Miroslav Josić Višnjić


wiki

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 09 Apr 2017, 13:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Božić na Kalemegdanu

U moju dušu uvlači ce i zima i seta u isti mah. Žalosno ciči smrznut sneg ispod mojih nogu, a zvezde blede na nedostižnom, zatvorenom nebu.

Slika
Поглед са Калемгана на ушће Саве у Данав

Vreme je za spremanje prošlo. Ko se mogao spremiti, spremio se. Sad svi čekamo Božić i njegovu noć, koja se sve više spušta s neba i obuzima grad.

Prasad su još od podne prestala da skiče. Kupilo se što se moglo kupiti. Roletne se spuštaju na trgovačkim izlozima. Svetlost iz dućana izbija još samo kroz staklena vrata. To gazde prebrojavaju pazar, pa će onda kući. Na ulici sve manje prolaznika. Svako se povlači u svoj kut, da među svojima dočeka novog Boga. Još da ne zaplješti poneki pucanj po snegu i ledu, mislio bi čovek e je mir na zemlji, a među ljudima ljubav i dobra volja.

Ja nemam gde da se povučem. Ceo je svet moj, i, u isti mah, ceo mi je svet tuđ.

Lutajući po ulicama, došao sam na Kalemegdan. I u njemu je zima, ali mi je ipak prijatnije.

Sneg je danas padao ceo dan, te Kalemegdan izgleda kao da se i on spremio, da u novom, svečanom ruvu dočeka svetu noć. Čista prostirka od plavičastog snega, išarana ledenim šljokicama i opšivena nežnim velom vedre noći, pokrila je sve aleje i proplanke. I na drveću je debeo sneg, te se grane previle, da se drvo s drvetom zagrlilo, pa tako spava dubokim zimskim snom. – Što ja ne mogu da prespavam sneg i led?

– Pred veče, sneg prestao da pada i nebo se izvedrilo, da su na sve strane zaigrale blede zimske zvezde. Mraz stegao.

U parku nema nigde nikoga.

Čak ni gavrana nema, da zagrakću nad bivšim životom. Našli i oni neko toplo mesto. Ostao sam Kalemegdan, da, tako usamljen, sa mnom svetkuje noć kad se Bog rodio.
He čuje se više pesma zaljubljenog gimnaziste niti kašljucanje besposlenih penzionera. Nema više ni osamljenih parova. Otišao i čuvar, te njegove teške potpetice ne kvare svojom lupom mekotu parka. Čak ni gavrana nema, da zagrakću nad bivšim životom. Našli i oni neko toplo mesto. Ostao sam Kalemegdan, da, tako usamljen, sa mnom svetkuje noć kad se Bog rodio.

U moju dušu uvlači ce i zima i seta u isti mah.

Žalosno ciči smrznut sneg ispod mojih nogu, a zvezde blede na nedostižnom, zatvorenom nebu.

Tiho i mrtvo.

Ni grana da se pokrene, da zaigra i zašušti.

Mir, mir, mir. Svuda oko mene mir.

Kao da sam u groblju!

Ali šta to šuška u vrh staze, u senci osedelog drveća?

Iz ugla gde se Kalemegdan sastaje sa bedemima beogradske tvrđave, pojavi se jedna prilika.

Mala i pogurava.

Žena.

Hm, poznajem je. Svako je poznaje. To je ona žena, u izveštaloj crnoj haljini, što svako veče šeta po Kalemegdanu, i stalno nosi kišobran, jedini svoj nakit. Giga se kad ide, s noge na nogu. Uvek izgleda, da joj je dosadno, da je umorna od duge šetnje i da nekog čeka. Koga? Ma koga! Svakog čoveka ona dočeka svojim suvim, izafektiranim pogledom i osmehom kao po dužnosti, pa se onda okrene, neće li dobiti odziv. Ali se niko ne odziva, te ona produžuje da se giga i čeka.

Hoćac, kad mi se približila, zagledao sam je malo bolje. Svetlost zvezda i odbljesak svega to su mi dopuštali. Lice joj je izbrazdano dubokim brazdama preživelog života. U kožu kao da joj je bio urastao neki siv, prljav prah. Kose su joj neočešljane, masne i izmešane sa trakama i dronjcima od iskvarenog šešira na glavi. Gurava i mršava, u onoj izveštaloj haljini, bila je vrlo bedna.

Ova je i mene pogledala suvim pogledom i osmehnula se osmehom po dužnosti, pa ce posle okrenula za mnom, ne bi li se odazvao. Ali ja to nisam uradio, već sam se namrgodio i prošao dalje.

Posle mi je bilo žao. Šta bi me stalo, da sam se i ja osmehnuo po dužnosti! Njoj bi to možda bilo prijatno. Ta cpećniji sam bar od nje; mogao sam od te cpeće nešto odvojiti.

Ej, ali tako! Naša srca nisu tako tanka, da odmah osete kad ih dirne tuđa sirotinja.

Ona je produžila ići naniže, oslanjajući se na svoj kišobran, a ja naviše ka zidinama beogradske tvrđave. Njeni i moji koraci, u disharmonom duetu, odjekivali su tupo po zamrznutom snegu i opustelom parku. Osluškivajući te korake, učini mi se, da se njihovom glasu pridružuje još nešto, nešto potmulije, što mi se čini da dolazi ispod zemlje. Sproću mene, tamo iza bedema, pod zemljom, u kazamatima ima ljudi, koji znaju da je noćas sveta noć. Glas je bolan i pun drhtaja. Da li to pevaju ili plaču robijaši?

O, ja nisam sam. Nisi ni ti sama, prezrena ženo! Stotine, hiljade, milioni ljudi dočekuju, kao i mi, u snegu i ledu noć kad se Bog rodio, i varaju sebe, da će se on vratiti. Ja vidim veliku tragediju života. Ona se neprestano odigrava pred našim očima. Ne žmurite, pa ćete je videti!

Guste gomile ljudi, vezane lancima sudbine, prolaze svakog časa na gubilište, da kao i njihov Bog, koji se ove noći rodio, umru savladani, poniženi i prezreni. Ali ti ljudi ne umiru velikom smrću na pacpećy. Beć za tuđim plotom, kao izgladneli psi, nepoznati, neodeveni i neoplakani, oni ispuštaju svoju dušu. Gomila za gomilom skapava. Crkavaju stari junaci, dolaze novi i lešinama sakrivaju stare.

Neki nisu svesni svoje uloge, te pevaju. Da li to, i ovde, pevaju ili plaču robijaši?

Nikoga nema da mi da odgovora. Ona ce žena zgubila. Mir, mir, mir. Svuda oko mene lažni mir. Mesto odgovora iza granja se pomalja mršav mesec i smeje se kao mrtvac.


Autor: Milutin M. Uskoković

(Politika 25. decembra 1906. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 09 Apr 2017, 14:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Milutin Uskoković

Milutin Uskoković (Užice 4./16. jun 1884 — Kuršumlija 15./28. oktobar 1915) bio je srpski književnik, pravnik, doktor nauka.

Slika
Portret Milutina Uskokovića

Milutin Uskoković završio je osnovnu školu u Užicu a gimnaziju u Beogradu. Studirao je prava u Beogradu. U Ženevi je 1910. odbranio disertaciju o carinskoj uniji i međunarodnom pravu i stekao titulu doktora pravnih nauka. Zaposlio se 1906. u Carinskoj upravi u Beogradu, a 1907. je postavljen za diplomatskog službenika u Srpskom konzulatu u Skoplju. Radio je kao sekretar u Odeljenju za trgovinu, radinost i saobraćaj Ministarstva narodne privrede, a od 1914. u trgovinskom inspektoratu Ministarstva narodne privrede u Skoplju. Povlačeći se ispred bugarske vojske iz Skoplja , stigao je preko Prištine u Kuršumliju. Potresen tragedijom svoga naroda 1915. godine izvršio je samoubistvo. Kolo srpskih sestara iz Užica 1936. godine postavilo je spomen ploču na kući u kojoj je živeo Milutin Uskoković.

Slika
Rodna kuća Milutina Uskokovića u Užicu

Književni rad

Pisao je crtice, pripovetke i romane.Bio je saradnik i član redakcije Politike od njenog osnivanјa 1904. Književne tekstove je objavljivao u časopisima: Savremenik, Delo, Nova iskra, Srpski književni glasnik, Samouprava, Štampa, Slovenski jug, Srpska domaja, Brankovo kolo, Beogradske novine, Građanin, Bosanska vila, Carigradski glasnik, Venac, Vardar, Letopis Matice srpske i dr. U časopisu Sudslawische Revue objavio je 1912. godine prilog o novopazarskom sandžaku. Njegov lirski temperament bio je ispunjen priličnom dozom sentimentalnosti. Pripadao je generaciji mladih srpskih pisaca koji su početkom XX veka smelo napuštali tradicije srpske realističke proze i ugledali se na modernu evropsku literaturu. Smatran je predstavnikom tzv. beogradskog društvenog romana. Ulazeći u dramatične sudare ličnosti sa gradskom sredinom, više je davao unutrašnja stanja naših intelektualaca nego kompleksnu sliku vremena i sredine; u njegovoj literaturi osetna je protivrečnost između starinskog romantizma i modernog shvatanja života i sveta. Najznačajniji je pisac koga je Užice imalo do Prvog svetskog rata.

Resized Image - Click For Actual Size
Milutin Uskoković sa bratom Dragutinom u Lezenu (Švajcarska) 1910. godine, iz arhive Narodne biblioteke Užice

Političko delovanje

Učestvovao je u organizovanju Male konferencije jugoslovenskih književnika i umetnika, Prvog đačkog jugoslovenskog kongresa u Beogradu i Prve jugoslovenske umetničke iѕložbe. Zalagao se za konfederaciju jugoslovenskih država. Na konfrenciji jugoslovenskih studenata u Sofiji 1906. godine podneo je referat Balkanska konfederacija i jugoslovenska zajednica.

Slika
Milutin Uskoković sa bratom Radojem, ženom Babet i njenom sestrom, 1910. godina, iz arhive Narodne biblioteke Užice

Dela

Pod životom : crtice, pesme u prozi, pesme, članci o književnosti, Beograd, 1905.
Vitae fragmenta, Mostar,1908
Dоšljaci, Beograd, 1910
Kad ruže cvetaju, Beograd, 1912
Les traites d Union douaniere en droit international, Geneve, 1910
Čedomir Ilić, Beograd, 1914
Dela, Beograd, 1932
Usput, Beograd, Užice, 1978

Resized Image - Click For Actual Size
Milutin Uskoković sa ocem Mijailom iz 1901. godine, iz arhive Narodne biblioteke Užice

Nagrada

Za roman Došljaci dobio je nagradu Srpske književne zadruge 1909. godine.

Nagrada "Milutin Uskoković"

Kulturno-prosvetna zajednica opštine Užice (danas Društveno preduzeće "Art") ustanovila je književnu nagradu "Milutin Uskoković" za najbolju neobjavljenu pripovetku još 1993. godine. Ideja ove manifestacije je afirmacija savremene srpske pripovetke. Žiri na konkursu proglašava dobitnika nagrade "Milutin Uskoković" kao i druge dve nagrade. Uz nagrađene, otkupljuje se još sedam pripovetki i sve zajedno se objavljuju u posebnom broju užičkog časopisa za književnost, umetnost i kulturu Međaj.

Spomen - bista

Slika
Spomen - bista Milutina Uskokovića


Udruženje profesora, nastavnika i učitelja 1953. godine podiglo je Milutinu Uskokoviću spomen - bistu u centralnom kuršumlijskom parku. Dve godine kasnije, 1955. godinei u Užicu je postavljena spomen - bista u parku kraj reke Đetinje.


wiki

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 09 Apr 2017, 14:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kapetan Vukoje

Kritikuje Tolstoja i Dostojevskoga i recituje mi jednu dugu rusku vojničku molitvu iz doba kad se Rusija pružala od mora do mora. Njegov je vojnički ideal Suvorov. Pa opet ima lepu reč i za Trockoga

Slika
Владимир Жедрински - Змај огњени Вук

Idem uz glasitu Toplicu sa neujednačenim osećanjima. Dan je mek, topla kiša sipi, te seljaci izmileli iz malih u šljivake zaraslih sela na njive. Suša je dugo trajala, jesenja setva sasvim zaostala. A Toplica je kao i Prekoruplje oko Zlokućana: ni rodnijega kraja kad ima kiše, ni brižnijega seljaku kada tvrdoglavo opali zvezda. Zato su vazda kao Gege vredni Topličani pohitali sa plugovima, te sam radostan i gotovo sretan što im, oprostite, donosim kišu. Zadovoljan sam što vidim i suru šajkaču: sva je Toplica pod njome. Ljudi iz Gvozdena Puka; ocevi i sinovi njihovi ne menjaju tu kapu, kako je ne bi nipošto zamenio ni naš seljak koji živi sa Arnautima.

Jurimo pored Krnje Džamije. Uzalud tražimo kraj nje tri groba. Tu su nekad streljani Mina Kelemiš, Grujo Kolašinac i Todosije Kopaoničanin. Tri divna starinska hajduka sa Kosova, tri grozna razbojnika potom iz Toplice. Zbunila se tragično njihova duša na slobodi, pa od osvetnika postali strašni razbojnici. Uostalom, to je jedna psihička zagonetka, koju ja osećam a ne smem da tumačim. Nikčević je bio dobar pod Austrijancima. Kelemiša peva sav Kolašin. Zaslužio, ljudi. A zaslužio je i stao uz kolac, na pakost baš pored džamije, protivu koje se baš nekad muški borio... Okrećem se levo uz Toplicu. Sve mi se čini ugledaću ostatke od kula Malića Čola i Kajtaza Dugodela. To su pre pedeset godina bile silovite ćesedžije, poput Muse i Đema Brđanina: svaki je putnik niz Toplicu i uz nju najpre polagao otkup pa prolazio. I sad jedva spomen živi kao i o mojem Mini Kelemišu: Toplica je poravnila njihova obeležja.

Kapetan Vukoje stojeći u staroj kavani čitaše novine. Prav kao bor, visok kao svaki Labljanin po poreklu, oštar u prilici kao njegov Olimp – Ostro Koplje, zuraše on svojim očima u redove „Politike“, mučeći se da shvati današnji politički položaj
Od Pločnika, prvoga Miloševa ogleda sa Muratom, suteska se sve više sužava. Prolazim kroz mala sela, poznata i često nekad obilažena kad je granica bila na Prepolcu i kada se po njima krilo oružje za tajni prenos kroz turske karaule. Približujem se Kuršumliji. Nemanjina crkva još se dobro drži, ali od Anina manastira ni traga. Sama Kuršumlija nešto pohabanija nego pre rata. Na njenom tržištu sve nepoznati ljudi. Nema Trajka Prevlačanina, ni Koste Vučitrnca; nema Milosava Čkaja ni Nikole Kostića: ostao Kapetan Vukoje, Pop Bogosav i... vojvoda Pećanac, koliko da se spomene stari značaj ovog gradića i njegova velika zasluga.

Kapetan Vukoje u staroj kavani stojeći čitaše novine. Prav kao bor, visok kao svaki Labljanin po poreklu, oštar u prilici kao njegov Olimp – Ostro Koplje, zuraše on svojim očima u redove „Politike“, mučeći se da shvati današnji politički položaj. Vlastitu mukobitnu „situaciju“. U vojničkom odelu bez znakova, oficirskoj kapi bez kokarde, ovaj najzaslužniji sin Kopaonika, ovaj nekadanji miljenik vojvode Putnika, vojnik i ratnik, nacionalni borac i junak, oficir sa najviše ratih odlikovanja i dosta rana – ličaše na kakvu rujinu od grada, na primer, na Jeleč ili Zvečan. Dok su trebali, bili su jake i kitnjaste tvrđave: sad su rujine. Oboreni su im krepki bedemi kao i epolete sa ramena pešadijskoga potpukovnika u penziji Vukoja Todorovića.

Jedva me je starac poznao, pa posadio uz koleno i veselo počeo svoju reč, zadovoljan kao da je vojvoda, iako ima pedeset godina vojničke službe a prima mesečno ravno 1250 dinara penzije!... A evo kratke beleške o njegovu poreklu i životu. Ne zaboravite da ga sve živo nazivlje „Kapetan Vukoje“, iako je potpukovnik. Poreklom i sojem je Kosovac. U Babušju i sad se mogu naći slične prilike: visoke, crnomanjaste, krakate, tanke u pasu a širokih pleća, dugolike, orlovskih noseva, a pitoma pogleda. Jedna divna rasna potvrda srpska. Njegovi pradedovi, braća Stepan i Stevan živeli su u selu Dvorištu, ispred Ostroga Koplja. Tada su prvi put došli u Lab Arbanasi da se nastane. Vidi se da su bili katolici, jer su sobom dojavili i svinje. Nije to bilo pravo Stepanu i Stevanu. Mrštili su se malo na Arbanase pa se preselili u Murgulu. Odatle jednoga dana pošli u Dvorište i rekli Arbanasima da se sele. Ovi se usprotivili i pozvali na pašu koji ih je doselio.

– Ne znamo mi za to!

– E, vala nećemo da znamo ni mi za to što vi tražite!

I pukla puška. Prva i sretna. Stepan i Stevan ubili ravno sedam Arbanasa, pa odmah prebegli dublje u Kopaonik, u selo Kričiće. Tad je to bilo kao preko beloga sveta. U tom ustao Karađorđe. Iz ove kuće otišlo u njegovu vojsku ravno trinaest ljudi. Jedan od njih, Andrija, bio je i barjaktar. Njegova zastava čuvana je u porodici do poslednjega rata. Po slomu Arbanasi su se isturčili i u jednom naletu ubili devetoricu iz porodice. Za vreme Sadriazema (1830. g. Bosanska Buna) ustanovljen je dem-komsijon (odbor za krv) koji je prinudno mirio, te se tako i ove dve porodice, srpska i arnautska, izmirile. Tad je Vukojev ded prešao u selo Sudimlju, dok se Vukojeva braća po ratu 1879. nisu zaustavila u selu Grgurima ispod Jastrepca.

Prvi koraci Kapetana Vukoja slični su Dositejevim i Lomonosovljevim. Kod popa ujaka izučio je, čuvajući koze, azbuku i časlovac. Tad je na Kopaoniku čuo da u Prokuplju ima nova škola gde se drukčije uči. Ravno sa jednim grošem pobegao je iz Sudimlje u Prokuplje. Uz put se krio i dovijao kao nekad Lomonosov. To je bilo 1869, a rođen je po svoj prilici 1858. U gradu ga sreo poznanik njegova oca neki Milan Era i sutradan odveo učitelju Stojanči Periću, Prokupčaninu. Taj prosvetitelj u džubetu bio je sredina između daskala i učitelja. Predavao je po ćirilskim udžbenicima sa jerovima. Posadio ga na poslednje mesto u učionici, dao mu knjigu i zadao dva lista. Vukoje je to sutradan pročitao tako zvonko i sa takvim naglaskom da su se zadivili i učitelj i učenici. Dok su prokupačka deca ćokala malo na šopski. Pa ga odmah prozvala „Erče“, zato što govori kao Era, a ne onako sitno starinski „šopski“, „naški“.

–Tako sam ja još tada osetio potrebu širokoga narodnoga jedinstva: u Prokuplju „Erče“, kod kuće na Kopaoniku „Šopče“ – veli Kapetan Vukoje, zadovoljan što je jedan san ostvaren.



Pred Vidinom je dobio još jednu ranu, a u Svetskom Ratu nove podvige i čin potpukovnika, da bi sad, bez ropota primio svega 1250 dinara mesečno, kad obični seljaci iz Toplice uzimlju, dvojno više
Za tri godine dovršio je svoje školovanje, prelazeći svoje drugove i uzimljući postepeno jedno po jedno mesto njihovo, dok nije došao na prvo do daskala. To su mu bili i ispiti. Tek pri svršetku novi školski učitelj Krsta Marinković 1872. izbacio je jerove i sve knjige sa njima, a dao im Vukove zbirke i ove čitanke.

Te, 1872, godine postao je pisar kod kmeta i spahije. Rat 1876. napravio je u njegovu životu glavi problem. Ušao je u rat kao dobrovoljac i jako se odlikovao da je iz rata izašao kao bataljonski ađutant. 1879 obrazovano je Krstareće Odeljenje za čuvanje nove granice i javne bezbednosti u pustoj i uskomešanoj Toplici i on mu je bio postavljen za komandira. Tukući se po granicama s Arnautima i goneći razbojnike, taj čovek je po šumi čitao Taktiku i Strategiju, a osobito Ratnu Istoriju i položio oficirski ispit sa pohvalom, zbog čega je i proizveden za oficira. 1885 u ratu sa Bugarijom komandovao je četom i bio zapažen i proizveden za poručnika. Do 1894 ostao je u vojsci i položio kapetanski ispit, kad ga je zapazio vojvoda Putnik. Tada je ustanovljena Granična Trupa, a on postavljen za komandira Moravskoga Odseka.

Od tada je počela njegova nacionalne služba, tako diskretna i vezana za sve pokrete u Staroj Srbiji, da se njegovo ime i danas pominje sa najvećim poštovanjem. Balkanskoga Rata postao je major i komandovao bataljonom iako već star i skrhan ranama i bolešću. Uprav tad je odjednom za čudo ozdravio. Sreo sam se sa njim u ratu i divio njegovu poletu. Pred Vidinom je dobio još jednu ranu, a u Svetskom Ratu nove podvige i čin potpukovnika, da bi sad, bez ropota primio svega 1250 dinara mesečno, kad obični seljaci iz Toplice uzimlju, dvojno više!...

Dugo sam ostao uveče sa Kapetanom Vukojem. I slušao ga. Nekad je veoma mrzeo Tursku, a voleo Rusiju. Rusiju voli i danas i još veruje u nju. I gleda na to čudo sasvim pametno, mladićski, savremeno. Kritikuje Tolstoja i Dostojevskoga i recituje mi jednu dugu rusku vojničku molitvu iz doba kad se Rusija pružala od mora do mora. Njegov je vojnički ideal Suvorov. Pa opet ima lepu reč i za Trockoga. Jer, veli, i on opet skuplja ruske zemlje kao Grozni, kao Romanovi. Najzad mi reče da je za vreme okupacije bio u Italiji. O Petrovoj Crkvi u Rimu ja ništa lepše nisam ni čitao ni slušao. Bio sam u punoj zabuni: kako to jedan seljak sa Kopaonika može imati toliko tananih osećanja i toliko primčivosti za jednu profesorsku šetnju po večnom gradu. Pop Bogosav nam priđe:

–Znaš!... Iako smo ostareli, opet nas zanima sve veliko i znatno. Ne damo se mi još.


Čečevo, 14. decembra

Gr. Božović


Autor: Grigorije Božović

(Politika, 6. januar 1927. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 09 Apr 2017, 19:52
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Grigorije Božović

Slika
Književnik i profesor prizrenske bogoslovije

Grigorije Božović (Pridvorica, 1880 — Beograd, 1945), je bio književnik, profesor prizrenske bogoslovije, jedan od vođa srpskog pokreta u Makedoniji, prvenstveno u Bitoljskom odboru srpske četničke organizacije, a potom i poslanik Narodne skupštine u Skoplju. Imao je rukovodeću ulogu u političkim i nacionalnim poslovima u vreme kada je staroj Srbiji pretila ozbiljna opasnost od Turaka i Arnauta, neposredno pred Balkanske ratove i oslobođenju ovih krajeva.

Grigorije Božović je rođen u selu Pridvorica kod Ibarskog Kolašina, a posle školovanja u Skoplju, Carigradu i Moskvi, bio je profesor u poznatoj Bogosloviji u Prizrenu, neko vreme i predsednik prizrenske opštine. Bio je skupštinski poslanik, a vrlo mnogo se angažovao u nacionalnom radu ne samo na Kosovu i Metohiji nego i u Makedoniji.

Grigorije Božović je jedan od značajnijih srpskih međuratnih pisaca. Objavio je četrnaest knjiga, od kojih osam zbirki pripovedaka. Preostale čine putopisi, kraći zapisi o ljudima i krajevima, naknadno sabrani iz Politike, čiji je stalni i ugledni saradnik bio. Početak njegovog rada obeležen je zbirkom Iz Stare Srbije (1908), a kraj Pripovetkama (1940), u izdanju Srpske književne zadruge. 1935. godine izdao je zbirku pripovedaka Teška iskušenja a 1939. godine zbirku pripovedaka Pod zakonom - te dve zbirke, uz onu iz 1940, sadrže najvrednije Božovićeve pripovetke. Božovićeve pripovetke su tematski usredsređene na Staru Srbiju (najviše na Kosovo i Metohiju, jednim delom na Makedoniju, pre svega na Bitolj u kojem je službovao). Najznačajnije pripovetke su mu: Čudni podvižnik, Mučnih dana, Tivaidska napast, Kad se carstva mijenjaju, Zlate iz Slatine, Njen sud i Oklopnik bez straha i mane.

Pred sam kraj rata komunisti su ga streljali u Beogradu a njegov je književni opus ostao gotovo potpuno nepoznat široj publici.

Zahtev za rehabilitaciju podneo je januara 2008. Božovićev rođak, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Kosovskoj Mitrovici, dr Marinko Božović. Odeljenje za rehabilitaciju Okružnog suda u Beogradu donelo je maja 2008. rešenje kojim je usvojen zahtev za rehabilitaciju Grigorija Božovića, uglednog književnika, nacionalnog radnika i reportera Politike pre Drugog svetskog rata.

Postoji i književna nagrada „Grigorije Božović“ koju dodeljuje Kulturni centar „Stari Kolašin” u Zubinom Potoku. Njen dobitnik 2016. godine bio je Radovan Beli Marković za roman „Putnikova ciglana“. Nagradu istog imena dodeljuje i Književno društvo Kosova i Metohije. Njen dobitnik 2016. godine bila je Sunčica Denić za roman „Svet izvan”.


wiki

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 10 Apr 2017, 22:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Šta to, zbog čega to?

U Parizu sam kao student pisao neku knjigu, dok je moj drug Mokranjac svirao mazurke. Ja sam u istoj ogromnoj sobi opisivao pejzaž. U to sam vreme još verovao da ću jednoga dana postati vrlo veliki pisac

Resized Image - Click For Actual Size
Светковина - Иван Табаковић

Provodili smo leto pod Avalom. Ja sam išao po ceo dan kroz napuštene topionice žive i bio na visokim granama kestenova i bukvi. Sa uzbuđenjem gledao sam u gnezda. Imao sam prijatelja koji su mi, razapeti između granja, poveravali tajne prirode. U veče sam se vraćao preko poljana, i nisam mogao večerati, toliko sam bio nadut od trnjina, kupina i oporih krušaka. Ali jednoga večera, gazeći kroz močvarnu livadu, imao sam odjednom osećanje kao da sam shvatio koliki je značaj tih topionica, brežuljaka, hrastova i ptica, i koliki je značaj što sam ja baš međ njima. U stvari nisam ni bio sasvim svestan toga osećanja: u meni samo kao da se nešto obznanilo. Ja sam seo na prvi kamen i plakao glasnije no da me je neko istukao.

Nisam bio ni malo nesrećan a plakao sam najvrelijim suzama.

Dve godine docnije, radio sam sa još trojicom vršnjaka u bolnici. Bolnica je bila u osnovnoj školi čiji sam svaki kut poznavao. Moja je dužnost bila samo da perem ranjenike, da pišem pisma njinim porodicama, da im pomažem pri potrebama. Ja i ovo poslednje spominjem, zato što sam i sada ponosit na sve što mi je bilo povereno. Tada sam naučio da su značaj i vrednost nečega kud i kamo važniji od izgleda.

Kada je trebalo potrčati za štogod, odneti ili doneti šta, sestre, nadzornici i lekari, žurili su me, nemajući kad da govore, udarajući me prijateljski po plećima. Jednom sam imao da odnesem neki gaz ili jod u operacionu salu. Vrata su bila širom otvorena. Bolničari i lekari radili su oko ranjenika; ovaj mi je bio okrenut tabanima, tako da sam sasvim jasno video celo njegovo obnaženo telo. Između stomaka i rebara, ruke lekara su radile grozničavo, žurno. Zarivale se sve dublje u utrobu. Zbog stravičnih trpljenja, donji deo trbuha, i butine, trzali su se silno. Ranjenik je bio ovijen tako da se samo njegovo telo, nezavisno od svesti otimalo od mučenja.

Ja sam bio taj koji je nekoliko dana ranije sekao makazama odeću sa toga tela, koji ga je prao sunđerom, sapunjao gde je berberin imao da ga brije. To je bilo telo prostoga radnika, koga su napori, rad i mladost, stvorili savršenim. Ni naga tela devojaka i žena, koja su docnije bila sjaj života, ni tela životinja koja su rasla slobodno u prirodi, nisu prevazilazila njegovo savršenstvo. Ovo je kao one bukve iza čijeg sam lišća odnosno nekada gnezda stajao pred svim oblinama i pejzažima. Sada se, međutim evo, sve okomilo, bojišta, bolnice i lekari, da ga namuče, iskvare i unište. Čak ga ni smrti, da se preko nje izmeša sa prirodom, nisu hteli predati savršenog.

Mesec je jurio iznad kola, uskakao u vodu pored puta, naglo, i opet odskakao u nebo, otresajući se kao mokar pas. Meni se opet dogodilo da nisam mogao da dišem od naročitog osećanja
Samo sam jedan pogled bio bacio. Otišao sam u magacin gde su stajale slamarice za buduće ranjenike, platna za zastirače, koja nisu još ni okrojena a koja će biti krvava: ćebad. Seo sam u ugao. Znam da nisu bili ni žalba ni užas koji su me rasplakali, već osećanje nečeg nenadmašnog i neshvatljivog u isti mah. Mislio sam da postojanje takvog tela, i svakog tela i ružnog i smešnog tela predstavlja samo sobom nešto veličanstveno: da je trzanje toga tela, u naporu da sačuva svoje savršenstvo u pravome obliku, takođe veličanstveno. Na toj misli sam bio na tome osećanju, da bih da zahvalim, bilo čemu, što svet postoji ma ovakav kakav je. Ali nisam razumeo ni tada, niti razumem sada, zašto nisam kliktao svoje ushićenje i svoju zahvalnost, već sam ih mešao sa suzama.

I potom mi se vraćala ista ta nenadmašna osećanja, iz najrazličitijih uzroka.

U Parizu sam kao student pisao neku knjigu, dok je moj drug Mokranjac svirao mazurke. Ja sam u istoj ogromnoj sobi opisivao pejzaž. U to sam vreme još verovao da ću jednoga dana postati vrlo veliki pisac; te žudeo, ne samo radi slave, već, što mi se činilo da ću tako izraziti nešto, što niko nije umeo, a što će me spojiti sa beskrajem. Tada sam opisivao taj pejzaž toliko predano da sam jasno osećao miris trave i cveća, šum insekata i ptica; video prozračnost vode i plavilo vazduha. Lagano su pleća i pokret ruku prijatelja koji je svirao, tvrdi zidovi sobe i vrata od drugih soba, gubili svaki značaj za mene. Sve je to bilo kao prozračno u ogromnome predelu što se širio odatle, pun boja, zvukova, prodornosti. Misao je zadijano, jurila, po njemu, da stvori ovde jedan izvor u lišću, ovde jedan hrast, sa koga, svaki čas, padaju žirovi, ravnomerno kao satovi vremena. U istinu sam bio zadijan tolikom stvarnošću, koju držim kao nekim uzdama, da se ne otrgne. Činilo mi se da razumem svaku najmanju pojedinost te stvarnosti. Bio sam sav zadahnut mirisima, sav zasenjen bojama.

Naglo napustih svoj sto, priđoh prozoru, i obrnut tako da me drug ne bi mogao videti, stajao sam iznad onih dugih pariskih ulica punih sveta. I taj trenutak, kao i oni raniji, činio me je skoro srećnim; ulivao mi veru u nešto o čemu bi trebalo samo razmisliti, vezivao me sa svim što je bilo kada, bez razloga i ne nesrećan, nisam mogao zadržati suze. Ja ne znam zašto je bilo potrebno da pređem do prozora, kada sam osetio, u sred naše studentske sobe, veliki predeo oko sebe.

Kada sam stigao to veče u Rim, pokušao sam da pišem. Nisam nalazio u sebi nijedne reči. Jedino: zračna osećanja, probojna, bez otpora, kao obasjana reka u noći
Po nekad mi se činilo da bih u takvom času, ili odmah za njim, mogao izraziti ono savršeno što su neki izrazili pre mene. Jednoga večera, mi smo išli u Tivoli da posmatramo padanje zvezda, koje su astronomski kalendari predviđali baš za tu noć. Bio je avgust. U Tivoliu je Sibilin Hram bio među zvezdama i kaskadama. Noć se vukla preko svega toga, puna zlatnih pruga. Bilo je nečega, ili možda i nije, što je vikalo od ljubavi. Zvezdama se nikako nije padalo i mi smo se tome gordo smejali. Jeli smo pastrmku lovljenu ispod vodopada. Vrt Vile d’ Este šumeo je sa svojim hiljadu vodoskoka. Zatim smo se vraćali automobilom kroz noć. To je bila mašina koju smo smatrali rado živim bićem, i zvali je Đogom. Čovek, koga smo svi mnogo voleli, sedeo je ispred mene, pored šofera. Mesec je jurio iznad kola, uskakao u vodu pored puta, naglo, i opet odskakao u nebo, otresajući se kao mokar pas. Meni se opet dogodilo da nisam mogao da dišem od naročitog osećanja. Nagao sam se napred i pitao toga jedinstvenoga čoveka ispred sebe; misli li on da treba živeti; misli li on da treba umreti, i nije li, da, u najlepšim časovima, život zove sebi smrt kao draganu. Ja sam govorio da bih našao oduške; da bih od sebe samog sakrio, da mi suze, krupne i smešne, vrele, kaplju po rukama. Svi su bili srećni oko mene; i šofer koji je terao. Ja sam, bio sam apsolutno srećan, i nisam ništa razumevao. Zašto! Zašto sam onda, još pre toga, voleći devojku, koja me nije ničim uvredila, išao livadama; zašto su mi suze smetale da dočitam opis Lindbergovog preleta preko okeana.

Činilo mi se i sad, kao uvek, da ono šta budem rekao, pod prilivom takvih osećanja, biće savršeno. Kada sam stigao to veče u Rim, pokušao sam da pišem. Nisam nalazio u sebi nijedne reči. Jedino: zračna osećanja, probojna, bez otpora, kao obasjana reka u noći.

Znam da sam u tim trenutcima bio uvek nesebičan, da mi je život izgledao beskrajno čist i moguć, da sam verovao u osnovnu dobrotu bivanja. Znam da nisam ništa dalje tada želeo, da mi je sve izgledalo kao da sam u sred ispunjenja. Da je sve prosto, sve lako. Uviđao sam da je osećanje koje me nateruje na to stalno istovetno, i ako su doživljaji koji me njemu dovode sve drukčiji. Sigurno je, apsolutno je sigurno da je uzrok tome. Ali kakav je to uzrok?

Znam da se to osećanje meša čak sa nekim ponosom, što sam u stanju da to osetim, sa nekom zahvalnošću nečemu, što mi je to dato. Dovoljno je da vidim da se bilo čija žudnja ispunila, da se jedna patnja iskupila, jedno požrtvovanje obistinilo, pa da mi se oči navodne, i ako mi srce zatreperi od radosti. Bilo bi savršeno prirodno da se smejem, ili klikćem, ili zaželim da zapevam kad me to čudno osećanje, taj nepoznati uzrok ne bi na drugo nagonili. Pa ipak cela priroda postaje tada prostranija, i moje Ja samo je tada šire od mog bivanja.

I znam takođe da je baš to jedini dokaz da je život vredan trpljenja. I srećan sam, i ako znam da uzrok, što je to tako, neću razumeti ni u smrti.


Autor: Rastko Petrović

(Politika 6.januar 1931. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 35 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker