Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:20


Autoru Poruka
Nina
Post  Tema posta: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 09 Okt 2012, 05:36
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Mržnja nije srpskog roda

U srpskom političkom konceptu nije bilo mržnje, mi ni Turke nismo mrzeli. Izgleda neverovatno: raširenim rukama Srbije malo je ko verovao. Smeh kao oblik negodovanja zbog zabranjene izložbe Miće Popovića.

Slika
Vera Božičković Popović i Mića Popović u ateljeu, foto Arsenije Jovanović

SA Žikom pravim novogodišnju šetnju po groblju. Posećujemo čika-Aleksu, a zatim, tražimo Vladana Nedića. Pronalazimo ga, iza groblja austrougarskih vojnika iz Prvog svetskog rata, skoro na ivici. To groblje podigao je generalni guverman 1918. i preživelo je dva svetska rata. Bivša Jugoslavija ga nije ni taknula, iako su okupatori postavili ploču sa natpisom: “Ko pogine u svetom boju, u stranoj zemlji, ipak počiva u domovini”.
Postavili su i neki slabi reljef, sa likom husara. Austrija je za svoje pale vojnike uzela srpski simbol! Raspravljamo o našem narodu koji ne ume da mrzi neprijatelja. U srpskom političkom konceptu nije bilo mržnje. Ni Turke nismo mrzeli, čak ni u trenutku kada smo ih vojnički tukli u Prvom balkanskom ratu. U političkoj istoriji, nikada nismo dali, na primer, jednog Starčevića. Niko nikad nije formulisao program koji poništava celokupnu egzistenciju nekog naroda, stavove koji su pripremili genocid u ovom ratu.

POVRATAK NEŽELJENOG

AKO se uzmu u obzir žrtve koje je Srbija podnela da sama opstane i da istovremeno brani i druge, izgleda neverovatno da su svi ti drugi odbili njen zagrljaj, da raširenim rukama niko nije verovao. Bila su uzaludna uveravanja da mislimo isto, da želimo isto, da smo zajednički prevazišli našu rđavu prošlost, sve je to bila obmana. Brzo se pokazalo da smo u vlasti naše prošlosti, ne iste, već sasvim različite, da nismo kadri uteći iz kobnih međa, koje su krojili drugi. Na prvom koraku u našem zajedničkom životu, ispoljene su ogromne karakterne razlike. Mali je broj onih, koji su sa razumevanjem prihvatili novo stanje i nove odnose zajedničkog života. Između nas se nataložilo mnogo nemilih istina, gorčine i bola, da je već nužno, da ne kažem i neophodno, da se mirno prepustimo svesnim falsifikatima. Naš vek proteći će u senci raznih poluistina. I sam primam to stanje, nemoćan da bilo šta promenim. Moj najveći doprinos istini biće taj što ću živeti sa ranom u duši, što ću ostati trajno nesrećan. Jer, bolji je život u kavezu postojane nesreće, nego moralna smrt.

(1. januar 1977.)
Pišući o srpskom baroku, opredelio sam se da pobeležim ono malo nenapisanih nekrologa, koji sleduju nekim zaboravljenim spomenicima srpskoga duha. Ta epoha me je uzbuđivala više nego srednjovekovna. Naš ulazak u barok značio je naše konačno vaskrsavanje, izlazak iz turskog mraka i našeg beznadežnog utapanja u beslovesnu raju. Spasli smo se kao nacija i ušli u Evropu. Milom ili silom, postali smo deo evropske civilizacije. Ratovima i ustancima platili smo ulaznicu u tu Evropu koja nas nije ni htela, ni volela. Nije to bio povratak bludnog sina, već neželjenog i sasvim otpisanog.
Tim našim baroknim ljudima uspelo je da u svom povratničkom prtljagu donesu i sačuvane ostatke našega srednjega veka, naše poimanje Vizantije. Uspelo im je da tu Evropi tuđu i neprijateljsku kulturu ponude u svom obliku, da je Evropa primi i da joj dopusti da dalje živi. Privukla me je ta uzbudljiva simbioza raznih kultura, iz koje je nikla i ideja o obnovi srpske države. Bez te simbioze do nje bi teško došlo. Trudio sam se da pronađem sve one duhovne osnove i pretpostavke našeg modernog mišljenja u procesu naše barokne evropeizacije. Jer, zahvaljujući srpskom baroku, uspostavljena je neophodna karika sa našim srednjim vekom. Tek kad uspemo da objasnimo barokno vreme kod Srba, biće moguće da do kraja spoznamo i naš srednji vek.
Ne treba zaboraviti da je srednji vek umirao u dušama naših baroknih predaka. Kada su oni kretali u osvajanje novog sveta, oni su postupali kao ljudi koji su svesni vrednosti svojih otaca. Tada smo pronašli svoj koren. Tek na sahrani naših drevnih svetinja, shvatili smo sav značaj svoga korena. Tek kada nas je prosvećena Evropa prozvala da dokazujemo svoje poreklo, mi smo se setili tekovina naše stare slave.

ZAKLJUČANA VRATA GALERIJE

BAROK je naše veliko raskršće. Sa tog staništa jedan put vodi u Evropu, u budućnost, dok nas je druga staza izvela iz mraka. Negde na njenom kraju, blista duhovni život naših dalekih predaka. Između nas je mrak kojim nas je poklopila tuđa i neprijateljska, muslimanska civilizacija. Pet vekova tanjili smo svoj koren, pet vekova živeli smo u agoniji, dovedeni do stanja krajnje otuđenosti, do neprepoznavanja svojih najvećih svetinja. Barok je zaustavio to raspadanje. U toj epohi zaokruživali smo svoje nacionalno biće.

(16. januar 1977.)
Među hartijama našao sam i pozivnicu za izložbu Miće Popovića koja nije održana. Gledajući u taj jednostavni papir, sećam se koliko se uzbuđenja krije iza tog jednostavnog i sasvim običnog teksta, kojim slikar poziva na otvaranje izložbe.
Prostor pred Domom štampe prepun sveta. Pred zaključanim vratima izložbenog prostora, u čitaonici, stoji cela porodica Popovića i dočekuje goste. Svi znaju da je izložba zabranjena, da je neće biti, ali uporno stoje, kao da će se neko, ipak, smilovati i otvoriti zaključana vrata. Pred bioskopom “Jadran” uniformisani milicioneri, svuda neka napetost, neko očekivanje. Mića je uzbuđen, neumorno obilazi ljude koji čekaju, govori najviše, mlatara rukama, grli, tapše pridošlice, sa nekima se demonstrativno ljubi. Ima ljudi koji ga jedva puštaju iz zagrljaja, glasno se smeju, pretvarajući ovu tužnu scenu u radosnu i razdraganu. Sve se okrenulo na šalu i veselje.
Kao po nekom nemuštom dogovoru, ljudi su shvatili da i smehom mogu da iskažu svoje negodovanje zbog toga što su vlasti odlučile da zabrane ovu izložbu. Još u pola dva po podne, direktor Doma štampe Dušan Glušac pokušavao je da ubedi Popovića da skine samo jednu sliku, onu na kojoj je predstavio predsednika Republike sa suprugom sa Holandskom kraljevskom porodicom. Mića nije pristao i izložba je zabranjena. Svi su to odmah znali, svima je sve bilo jasno i nije bilo potrebno da se išta posebno objasni.

NEPONOVLJIV SLIKAR TIŠINE

BIO je to klasični primer na koji način jedna informacija putuje u neredovnim prilikama. Naš svet ima neverovatno izoštreno čulo za nijanse u razumevanju i nemom obaveštavanju. Sva iskustva naših progonjenih predaka kao da se odjednom, na neki nevidljivi znak, stave u mobilno stanje. Taj neobični telegraf besprekorno proradi. Po nekom prećutnom dogovoru, svi posetioci su se ponašali kao da se vraćaju sa jedne uspele izložbe.
Stanićeve slike su mediteranski raspevane, sa nečim karnevalskim u karakteru. Čak i lica koja su slikana bez maske i bez simboličkih atributa, i dalje se, kao po nekom automatizmu, ponašaju kao da nastavljaju da učestvuju u karnevalskoj povorci. Na kraju, sve to postaje neveselo, kao ponavljanje davno poznate šale cirkuskih zabavljača. Stanićeve slike je osenčila tragika isluženih klovnova. LJudi koji više nisu mladi, koji ne shvataju da je život prošao, igraju i dalje svoju igru polomljenih duša i srca.
Sve se izvrnulo u kovitlacu koji ih je isterao iz kuća, izbacio na trgove i utopio u šarenu masu, u kojoj se gube njihovi samostalni životi. Sve je podređeno opštem košmaru, koji liči na začarani svet nekog mađioničara koji se ljudima ruga, više nego što je kadar da ih žali. Stanić je na slikama magistralno naslikao tišinu. Gledajući njegove muzikante ili njegovog klaviristu, stiče se utisak da sviraju na polomljenim, gluvim instrumentima iz kojih ne izlazi nijedan ton. Ta muzika čuje se negde unutra i odzvanja u dušama svih onih koji je proizvode ne za druge, već za sebe.

MOĆ OMAĐIJANOG SVETA

TA neverovatna tišina koja se raširila preko njegovih slika samo povećava utisak da i pojedinci i gomile stupaju skoro kao automati. Taj nevidljivi mehanizam koji pokreće Stanićeve junake, samo njemu poznat, stvara posmatraču neprestana iznenađenja. Sve je nepredvidljivo i sve je moguće u tom omađijanom svetu, a Stanić, njegov tvorac, podseća na nekog đavoljeg šegrta koji je naučio samo formulu stavljanja u pokret, a ne zna i neće da zna tajnu kako se sve to zaustavlja.
Polomljena bića i stvari kao da nagoveštavaju da niko ko je ušao u tu arenu ne može da se spase, jer će i u njemu odjednom proraditi neka tajanstvena opruga, koja će ga katapultirati iz njegove privremene, neodbranjive harmonije. Ni za koga nema spasa, čak i neka skrivena mačka što u uglu prede, kao da sluti svoj mali košmar. Sasvim pogrešno prosuđivali su da je Stanić slikar dobroćudnog humora, neka vrsta mediteranskog šaljivdžije, renesansno-barokni zabavljač. NJegove naoko vedre slike više potresaju svojom psihološkom istinitošću, nego svi afektirano mondenski, apokaliptički efekti jednog Vlade Veličkovića.
Taj sjajni crtač i majstor u savlađivanju prostora, kod kojeg se oseća knjiško znanje baroknih teoretičara arhitekture, jednog Andrea Poca na primer, zasipa svet na zapadu svojim vešto pravljenim nakazama, svojim strahom i košmarom, u očekivanju nuklearnog kraja. Ta platna deluju deskriptivno i bez nekog dubljeg, filozofskog zagledanja u čovekovu dušu. To su više-manje uspeli antiratni plakati, sa dobro prostudiranim i još bolje raspoređenim efektima groze. Stanićev čovek prividno skakuće u sasvim konkretnom prostoru, koji podseća na renesansne ambijente mediteranskih gradova. Ulice i trgovi su stvarni, skoro prepoznatljivi, kao i portali i prozori kuća. (19. januar 1977.)

NASTAVLJA SE


večernjenovosti,foto izbor administratora


Vrh
Nina
Post  Tema posta: Re: SRPSKI PISCI - DANI SEĆANJA  |  Poslato: 09 Okt 2012, 05:39
Korisnikov avatar
Moderator
Moderator

Pridružio se: 13 Apr 2012, 14:33
Postovi: 5555

OffLine
Isidora spaljuje svoju knjigu

Kao odgovor Đilasu na grub napad, Isidora Sekulić je spaljivanjem svog rukopisa protestovala protiv ovog crnogorskog nasilnika. Zahvalila maršalu Titu na pažnji; štof primila i poklonila nekom Šiptaru koji joj je cepao drva, a novac vratila.

Slika

DANAS neka novinarka traži da joj dam intervju o Isidori Sekulić, zapravo, želi da zabeleži moja sećanja.
Izvlačim se da nemam vremena, a u stvari, užasava me rasprodaja slavnih ljudi posle njihove smrti. Odjednom, pojave se brojni svedoci i prijatelji, ljudi kojima su ti velikani velikodušno otvarali dušu. Tako se odjednom, posle Andrićeve smrti, ispostavilo da je on bio gonjen pravim **Mitteilungsnjuth**-om, da je levo i desno pričao o sebi, da je imao čitav niz tajnih, prijateljskih veza. Sve je to bila laž, izmišljotina, jer je Andrić bio zatvoren i ćutljiv, slab govornik i sabesednik, čovek koji se najčešće u društvima branio i skrivao iza banalnosti. Toliko puta sam se čudio slušajući kako čovek takve duhovne moći priča obične, banalne stvari.
Isidora je u svemu bila suprotna od Andrića. Sabesednika je pomno pratila od prve reči koju bi izgovorio, vrebajući kakvu glupost ili netačnost pa da hitro i nimalo učtivo reaguje, kao neumoljivi profesor. Nije praštala diskusione promašaje. Smatrala je da naš svet tek treba naučiti da razgovara. Želela je, i to je delimično i učinila, da nas mlade pretvori u neku vrstu debatnog kluba. Da ne bismo došli nepripremljeni, unapred bi najavila temu našeg budućeg razgovora, često bi izvlačila neku Šekspirovu ili NJegoševu misao. Trudila se da probudi zanimanje i za tzv. večne teme, posebno je volela religiozna razmišljanja.

KIVNA NA ANDRIĆA

ALI, ta neobična žena imala je i padove, kao kada sam iz njenih usta čuo pogrdne reči, kojima je obasipala neke književnike. Posebno je bila kivna na Andrića i Veljka Petrovića. Andrića je jednom nazvala gadom. Sasvim ogovarački, ispričala je kako ga je srela u Društvu naroda u Ženevi, posle neke sednice. Ponudio joj je da je odveze automobilom, dok je svoju sekretaricu pustio da ide peške. Na Isidorino pitanje zašto je to uradio, odgovorio je cinično: **Neka ide peške, ona zarađuje svoj hlebac**. Ovu priču je navodila kao primer koliko je Andrić rđav čovek.
Nije podnosila da bilo kome pozajmljuje svoje knjige. Zbog toga se ljutila na Andrića, jer joj je on ipak tražio knjige na pozajmicu, a ona je bila preslaba da ga odbije. **Jeste li videli njegovu ruku**, govorila bi besno, **zar vam ne izgleda kao neka kandža. Muči me tom rukom, kada polagano prebira po mojim knjigama, polako, polako izvlači neku knjigu, pa mi onda bespogovorno kaže: ovu ćete mi dati. Ja u sebi cvilim, grčim se od jeda, ali mu knjigu ipak dajem**. Čudio sam se tim malim dramama, smatrao ih izmišljenim, nestvarnim. Razlaz sa Isidorom posledica je velikog razočaranja koje sam odbolovao oko teksta **Meditacija o gospodinu Mići**, koji Milan Bogdanović nije hteo da štampa u **Našoj književnosti**.
Isidora je Titu vratila kovertu sa novcem, a paket sa zimskim štofom je primila. **Novac koji nisam zaradila, ne mogu da primim**, rekla je zbunjeno oficiru, koji je u rukama držao koverat sa novcem. **Zahvalite maršalu Titu na pažnji, štof ću primiti kao dar**. Posle je taj štof poklonila Šiptaru koji joj je cepao drva. Koliko znam, nije to bio jedini novac koji je odbila da primi. Odbila je da primi i honorar za knjigu **NJegošu, knjiga ljubavi i zahvalnosti**, koju je objavila SKZ. Odbila je da primi i honorar za **Knjigu o jeziku**.

DAMA NEOBIČNE SNAGE

HONORAR za prvu knjigu je odbila sa motivacijom da je pisana kao knjiga zahvalnosti i ljubavi, pa zato ne može da primi nagradu. U onim vremenima opšte oskudice, imala je snage da odoli iskušenju i da ne primi novac, koji je u ono vreme bio svima tako potreban. Branila je i sačuvala svoje pravo da bude nezavisna, da nikome ništa ne duguje.
U dugom samovanju, izgradila je svoj stav prema siromaštvu, kojem se dobrovoljno i iz principa podvrgavala. Iz te askeze razvio se njen žilavi, uporni duh, koji je opominjao na odricanje i neko skoro bukvalno bdenje. Često mi je govorila o svojim nesanicama i glavoboljama, ali je i tada njen snažni duh terao telo na podvige i prevazilaženja fizičkih bolova. Zbog toga sam je posmatrao kao pravo čudo.
Bilo je neverovatno da je ta krhka žena krila u sebi toliku snagu. Živela je sama, pa ipak, kuća u kojoj je boravila blistala je od reda i čistoće. U tom pogledu, Isidora je bila pravi anti-boem, mrzela je svaki nered i zapuštenost duha i tela. Oblačila se sa engleskim ukusom, tom svojom strogom elegancijom potsećala je na ženske oficire u vojsci spasa, koje neumorno i dobrovoljno bdiju nad svim posrnulostima javnog morala. Ova umna žena nije volela druge žene. Bilo je više prilika u kojima je ispoljila netrpeljivost, koja se ponekad graničila sa grubošću ili čak provalom pritajenog besa.

UDAJA IZ - SAŽALJENJA

STICAJEM okolnosti baš su je žene često opsedale, najveći broj iz građanskih krugova. Ona ih je zvala **gospoje**, u tom oslovljavanju bila je skrivena neka potsmešljiva, ironična crta. Umela je da se prilagodi ovim brbljivim ženama, koje su je obaveštavale o prizemnim stvarima, kao neki glasnici običnog, svakodnevnog života, koji se zaustavljao pred drvenom kapijom kojom je bila ograđena njena uređena baštica. Neočekivano, pričala je i o udaji za Poljaka Stremnickog. Samo je rekla: **Udala sam se iz sažaljenja. On je bio osuđen da brzo umre. I doista, uskoro je umro**.
Drugi put mi je ispričala kako je izgledalo 1941. potpisivanje antikomunističkog apela srpskom narodu. Ministar Jonić sazvao je mnoge intelektualce u zgradu Ministarstva prosvete, puna sala za konferencije. Velmar-Janković je pročitao tekst tog apela, posle čega je Jonić grubo rekao: **Potpisujte**. Isidora je bila jedina žena u sali, sedela je desno od ministra, koji je pred nju gurnuo hartiju. Rekla je: **Ovo je jedan izrazito politički dokument, a kako žene u Srbiji nemaju politička prava, to vi ne možete od mene zahtevati da ovakav dokument potpišem**.
Prva je odbila da potpiše taj apel protiv komunista. Za vreme rata Isidora je jako oskudevala. Nemoćna i nespretna da organizuje ishranu, hranu je dobijala iz obližnje vile bankara Vitorovića, čiju je decu, Lelu i Dragana učila engleski. Naglašavala je da je to jelo pošteno odradila. Ova epizoda sa bankarom Vitorovićem svedoči koliko je na u odnosu na novac bila osetljiva, bolesno ponosna, osećajući da su materijalne obaveze prvi korak gubitka lične slobode. Za vreme rata, teško je patila, najviše zbog očajnog položaja u kojem se obreo srpski narod. Vesti iz Hrvatske dovodile su je do očajanja. O izbegličkoj vladi govorila je kao o gomili propalih političara koji su nedorasli situaciji u koju su uvalili zemlju.
Za vreme rata, negde 1942. godine, spalila je svoj dnevnik. To je učinila jer je čula da će i žene odvoditi kao taoce. Ne znam kakav je to rukopis bio, nikada o njemu nije govorila.

PREZIR PREMA ĐILASU

SPALILA je i svoju knjigu o NJegoševom **Gorskom vijencu**, u stvari drugi deo svoga teksta o NJegošu. Učinila je to iz ogorčenja, posle Đilasove knjige: **Legenda o NJegošu**, u kojoj je ovaj na brutalan način napao njenu knjigu **NJegošu, knjiga zahvalnosti i odanosti**. Čudio sam se zašto je to uradila, odgovorila je da je shvatila da njena knjiga nikome nije potrebna.
Spaljivanjem rukopisa želela je da protestuje protiv ovog crnogorskog nasilnika, mnogo ju je zaboleo njegov napad. Odnos prema Đilasu ima i svoj epilog. Posle svoga političkog pada, Đilas je, preko Žike Stojkovića pokušao da dođe u kontakt sa Isidorom, želeo je, kako reče, da se sa njom lično objasni i da izgladi taj nesporazum. Stojković je ovu misiju izvršio, ali je ona odlučno odbila da ga primi.
Đilas nije verovao da je to moguće, pa je jednoga dana pozvao telefonom. Rekla mu je da za njega nije kod kuće, da ne želi da ga primi i zalupila mu je telefon, nije mogla da mu oprosti NJegoša.
Nisam siguran da li je Isidora završila svoje delo o **Gorskom vijencu**, da li je spalila ceo rukopis, ili je to bio samo neki fragment. Možda je želela da u očima svojih sabesednika poveća utisak o nedelu koji je skrivao Đilas, izazvavši je da uništi svoj rad. Isidora je ovaj svoj tekst smatrala nekom vrstom svog životnog dela. Teško je poverovati da čovek lako uništava nešto takvo. Ne znam šta je istina, tek prezir prema Đilasu sačuvala je doživotno. (8. MART 1977.)

STANIĆ KAO MOREPLOVAC

PA ipak, sve su to samo kulise iza kojih kao da se tek otvara neki novi prostor, smerovi i pravci koje stvara čovekova neukrotiva čežnja za novim daljinama. Zato se svi njegovi junaci ponašaju kao putnici koji su samo za trenutak zastali, koji za trenutak sviraju, vode ljubav, piju, igraju, koji podsećaju na obične, svakodnevne čovekove radosti. Jer čarobna opruga je već nameštena, u njihovoj duši je već sve pripremljeno za dalja bespovratna putovanja. I bez atomskog
uništenja, Stanićev čovek je večni osuđenik, trajni nespokojnik. On je slikar koji će vremenom još više dobiti zbog svoje autentičke priče o čovekovoj sudbini.
To je ispričao kao čovek koji ne ume da laže, kao dete koje je otišlo iz jednog zatvorenog, brđanskog sveta i stalo pred beskrajnim horizontima pučine. Nije nikakva slučajnost što je Stanić istinski moreplovac. Kada obuče kratki mornarski kaput sa metalnim dugmetima, on doista liči na pomorca, dok je Mića Popović, u tom istom kostimu, ostavljao utisak čoveka koji se maskirao u pomorca. I u oblačenju Stanić ne ume da se pretvara. On govori kao što slika, a živi po nekom
unutrašnjem, samo njemu poznatom opredeljenju.
(19. JANUAR 1977.)

NASTAVLJA SE


večernjenovosti,foto izbor administratora


Vrh
MAD BOOKSELLER
Post  Tema posta: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 22 Jan 2013, 16:34
rang
rang

Pridružio se: 09 Dec 2012, 20:33
Postovi: 6420

OffLine
Slika
Dositej Obradović,prvi srpski ministar prosvete

Posebnost kojom je prožeta srpska književnost od samih začetaka pa do danas obogatila je raskošnu baštu svetske književnosti. Na nastanak i razvoj srpske pismenosti, ali i na njeno konstantno oplemenjivanje novim sadržajima, uticali su mnogobrojni srpski pisci i pesnici. Od najstarijeg spomenika na srpskom jeziku Miroslavljevog jevanđelja, pa do savremene srpske književnosti prošlo je devet vekova koje su obeležili značajniji književni pravci i stilovi, kao i književnici koji su ostavili neizbrisive povesti o jeziku, pismu, i vremenu u kojem su živeli.

Prva pisana književnost javlja se u doba dinastije Nemanjića, koju su obeležila žitija Svetog Save o ocu Stefanu Nemanji i bratu Stefanu Prvovenčanom. To su ujedno i prva važna dela ranije srpske književnosti. Pored Svetog Save, tvorci srpske srednjovekovne književnosti su Konstantin Filozof, Stefan Lazarević, Teodosije Hilandarac, Monahinja Jefimija, Stefan Prvovenčani, Jelena Lazareva Balšić…

Pod turskom vladivinom dolazi do zastoja u stvaranju i napretku srpske književnosti. Period do sredine XVIII obeležili su stalni ratovi, borbe i dve velike seobe Srba, a književnost je bila pod dominatnim uticajem crkve. Do preokreta dolazi posredstvom dva najveća srpska prosvetitelja i reformatora – Dositeja Obradovića i Vuka Stefanovića Karadžića. U to vreme javljaju se i drugi značajni srpski pisci poput Jovana Rajića, Zaharija Orfelina, Lukujana Mušickog, Jovana Hadžića i Đorđa Maletića.

Ovaj period označio je i početak prave srpske književnosti. Nižu se značajna imena poput najpoznatijeg srpskog dramskog pisca Jovana Sterije Popovića, Petra II Petrovića Njegoša, prote Mateje Nenadovića, ali i pesnika Branka Radičevića, Jovana Jovanovića Zmaja, Đure Jakšića i mnogih drugih. Veliki doprinos srpskoj književnosti dao je i komediograf Kosta Trifković, kao i najpoznatiji srpski realisti Svetozar Marković, Milovan Glišić, Jakov Ignjatović, Laza Lazarević i Janko Veselinović. Među prirpovedačima ovog vremena izdvajaju se Simo Matavulj i Stevan Sremac.

Početak XX veka donosi generaciju pisaca i pesnika realističkog kruga ali sa novim temama. Ovu epohu obeležili su Ivo Ćipiko, Bora Stanković, Radoje Domanović, Vojislav Ilić i Branislav Nušić. Najpoznatiji pesnici prve polovine XX veka bili su Jovan Dučić, Milan Rakić, Aleksa Šantić, Vladislav Petković-Dis i Sima Pandurović, a najpoznatiji prozni pisac Isidora Sekulić.

Nesumnjivo najveći književnik XX veka i ujedno jedini srpski Nobelovac bio je Ivo Andrić, a u stopu ga prati još jedan velikan srpske književnosti – Meša Selimović. Ovu epohu obeležila je i jedna od najpoznatijih srpskih pesnikinja Desanka Maksimović, zajedno sa Milošem Crnjanskim.

Stranice srpske književnosti ispisivali su, i, i dalje ispisuju savremeni pisci poput Borislava Pekića, Danila Kiša, Momo Kapora, Brane Crnčevića, Matije Bećkovića i mnogih drugih.


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 21 Feb 2017, 19:01
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
ISIDORA SEKULIĆ

Isidora Sekulić, srpska književnica, najobrazovanija Srpkinja svog vremena i prva žena akademik u Srbiji, živela je skromno i umrla tiho, a iza sebe je ostavila duboko misaona i umetnički savršena književna dela, praznik i radost za čitaoce.

Slika
Isidora Sekulić, srpska književnica (1877-1958)

Prve stranice života Isidore Sekulić ispisane su na obali Tise, u bačkom selu Mošorin kod Titela, gde je 16. februara 1877. godine rođena. Tek je prohodala kada je Bačku zamenila Sremom, jer je njen otac dobio mesto gradskog većnika u Rumi, pa je Rumljani ponosno svrstavaju u znamenite sugrađane. Tu je Isidora krenula u prvi razred, o čemu svedoče podaci donedavno zaboravljeni u prašnjavim knjigama, na tavanu osnovne škole "Zmaj Jova Jovanović". Nedugo zatim, sa mlađim bratom Dimitrijem i ocem, koji je dobio mesto gradskog kapetana, nastanila se u Zemunu, a u Rumi je, nažalost, ostavila dva groba - starijeg brata Predraga i majke Ljubice.
U gradu na Dunavu, Isidoru je otac "nagradio" lekcijama koje je svakodnevno učila od grčkih učitelja. Već u 14. godini govorila je pet jezika, bila je daleko ispred svojih vršnjaka i duboko u svetu knjiga.
"U bibliotekama sam bila kao u začaranoj šumi; knjiga je bila moje opuštanje, moj azil i putovanje. Sedela sam po ceo dan sama u kakvom kutiću i prevrtala šarene i svetle kartone po leksikonima i knjigama prirodnih nauka. Tamo se videlo kako bukti polarna svetlost, tamo je bilo onih čudnih tropskih biljaka sa fizionomijama divljih životinja, šuštalo je more i vozile se po njemu grdne galije asirskih veslača..."
Otac je svojoj znatiželjnoj mezimici obezbedio školovanje kakvo je zaslužila, što je zabeleženo 29. juna 1897. godine u zemunskom listu "Novo vreme":
"Gospođica Isidora, ćerka našeg uvaženog gradskog kapetana gosp. Danila Sekulića, svršila je u Budimpešti viši kurs državne pedagogije sa skroz izvrsnim uspehom. Ista gospođica svršila je od prvog osnovnog razreda sve razrede osnovne škole, višu žensku školu u Novom Sadu i Preparandiju u Somboru sa izvrsnim uspehom."
Postala je upravitelj Više devojačke škole, jedno vreme je radila u Šapcu, a onda je 1909. godine stigla u Beograd o kojem je dugo maštala. I to Beograd kaldrmisanih ulica, učestalih balova, kafana prepunih književnika i glumaca, prepunih pozorišta. Međutim, ništa od tog burnog života ne zanima mladu Isidoru. Dane provodi prevodeći, pošto je savladala mnoge jezike, a zatim i pišući, te joj 1913. godine izlazi prva knjiga pod nazivom “Saputnici”.
U to vreme bukte balkanski ratovi i na Isidorinu nesreću u sveopštem leleku, krvi i smrti na svakom koraku, njeno delo biva loše dočekano od strane kritike. Uprkos svemu, putuje u Norvešku gde nalazi dugo traženi mir i tišinu. Tamo, u zemlji bajki, provodi svoje najlepše dane, uživa u šumama i fjordovima, divi se ljudima i irvasima. Preko dana skija nepreglednim padinama, uveče uz toplu peć druži se sa patuljcima iz dečjih knjiga.
Taj period njenog života je i period njene bračne sreće. Sama sebe ponekad naziva gospođom Stremnickom. U to vreme 1913. godine piše iz Osla izdavaču Cvijanoviću u Beograd: “Nedavno sam javila kartom da mi se muž razboleo, i da što pre idemo odavde. Još nismo otišli. Emilu je bilo dosta rđavo (on je preležao ranije zapaljivi reumatizam i ima od toga vremena srčanu manu), a zatim kad se oporavio bilo nam je žao da ostavimo ovu divnu zemlju. Ja ću prosto umirati od jedne nostalgije više.”
U delu “Pisma iz Norveške”, koje se u Beogradu pojavilo 1914. godine, uobličila je svu čežnju koju je osećala za tom voljenom zemljom: “Severno osvetljenje ne samo da ti svetli, ono te gleda i vidi kao neko oko. Ono ti rastavlja čulo od duše, da jača bude strast gledanja, vid počinje da živi jednim odeljenim životom, jednom strasnom zagledanošću, i ti osećaš kako sunce diže ceo svet u neki prostor gde se kroz kristalni vazduh njihaju srebrne kadionice, i puše se raskošne boje koje nisu vazdušne varke.”
Opet greše kritičari, na čelu sa retko pogrešivim Skerlićem. Međutim, umna Isidora ni ovo ne uzima za zlo. Baš naprotiv, u nekoliko navrata je pisala o veličini i neprolaznosti Skerlićevoj, uoči godišnjica njegove prerane smrti.
Po završetku Prvog svetskog rata, umire joj muž. Ostala je sama u društvu glavobolje, usmerena jedino na neiscrpni rad, usamljenost i bolesti. Jedino što je moglo da je pokrene bila su letnja putovanja u Rim, Beč, Prag, Pariz i London.
Doktorirala je u Berlinu 1922. godine, sarađivala u časopisima, izlaze joj značajne knjige: “Đakon Bogorodičine crkve”, “Iz prošlosti”, “Kronika palanačkog groblja”…
Penzionisana je 1931. godine. Izabrana je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 16. februara 1939, a za redovnog člana Srpske akademije nauka 14. novembra 1950, kao prva žena akademik. Koliko nije volela slavu i priznanje, govori pismo u kojem se gotovo pravdala Vasi Stajiću:
"Ja sam skromna, siva figura, nisam bolja od drugih; ne volim značke i povorku koja ide napred. Meni je, dakle, Akademija priredila zbunjenost veliku".
Posete je primala retko, i to četvrtkom, u stanu, koji je ličio na apoteku i bio skromno opremljen, ali bogat knjigama i slikama Njegoša, Mocarta i Šopena. Dušu je hranila u tišini, u njoj je i stvarala, pa su je kasnije nazvali "apostolkom samoće".
Za vreme druge okupacije Isidora je krišom izdala tri knjige i podelila ih prijateljima. Nakon oslobođenja knjige po uspehu dostižu jedna drugu: “Zapisi o mome narodu” (1948), “Njegošu knjiga duboke odanosti” (1951), “Govor i jezik” (1956), “Mir i nemir” (1957)… Pisala je o ljubavi prema vojvođanskoj ravnici, karakteru našeg naroda, kulturnom nacionalizmu...
Živela je skromnim, skoro isposničkim životom, često dane provodeći samo na komadu hleba i čaši vode. Za odmor nije znala. Po otomanu večito rastureni spisi, police pretrpane knjigama koje je kupovala novcem od penzije. Honorare je ili vraćala ili poklanjala. Mučena nesanicom, noći je provodila u pisanju i čitanju, u prevođenju sa devet jezika, kucala je sama na pisaćoj mašini… Znanje koje je posedovala objašnjavala je u razgovoru za novine: “Ne pitate po koju cenu? Da sam imala običnu, normalnu ljudsku sreću, da sam imala porodicu, dete neko darovito, šarmantno dete, posvetila bih se njemu. Možda bih krišom plakala, uzdisala za ovim, ovakvim životom? Ali, ovako…”
Muzika joj je bila nasušna potreba, a društvo mladih ljudi nešto u čemu je najviše uživala. Mnogi mladi pisci su joj dolazili na razgovor, znala je svaki njihov napisani red i preporučivala im da uranjaju u bogatstvo Vukovog “Riječnika”. I sama je umela da po nedelju dana traži odgovarajuću reč. Posebnu, skoro majčinsku naklonost, gajila je prema mladom književniku, pesniku, a kasnije akademiku i izvršiocu njene poslednje volje, Miodragu Pavloviću. U jednom zapisu svojih sećanja na Isidoru, Pavlović na kraju zaključuje: ”Do kraja pa i posle njega ona zbunjuje svoje sagovornike. Ali sama nije nikad bila zbunjena; za mene je izvesno da je Isidora bila onoliko blizu saznanju svesti koliko je to uopšte mogućno."
Fotografisanje nije volela, zato i nema mnogo zabeleženih trenutaka ove velike književnice. Ona je to ovako videla: “Za mene nije bal, ni fotografisanje, ni parada. Za to postoje Lolobriđide. Ja ne volim publicitet. Od mog rada ostaće samo ono što vredi, ako nešto vredi?”
Isidora Sekulić je umrla tiho, kako je i živela, 5. aprila 1958. godine. Njeno telo je uvijeno u beli čaršav i položeno u najprostiji sanduk. Jedna od naših najumnijih žena i najvećih književnica je sahranjena bez govora, venca i pompe, onako kako je želela.
Na Topčideru joj je podignut spomenik i prilikom svečanog otkrivanja, u novembru 2015. godine, akademik Ljubomir Simović je rekao: “Ovaj spomenik ne podižemo i ne otkrivamo zato što je potreban njoj, nego zato što je potreban nama: da nas podseti na savete, upozorenja i znanja koja nam je ona, sledeći Dositeja i Steriju, ostavila u svojim knjigama. U svojim knjigama, koje nismo dovoljno čitali…”

Slika
Jedna od retkih fotografija Isidore Sekulić


usasrb

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 21 Feb 2017, 19:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpske krivine sa pevanjem i pucanjem

Kako je čuveni satiričar Radoje Domanović doživeo Majski prevrat. Ako smo Srbi, sad se sva istorija mora srušiti, jer nastupa novo doba... Kao što je uvek kad se promeni vlast

Slika

ODAKLE dolazimo, ko smo, kuda idemo, pitanja su koja, kao izmaglica, lebde nad rekom ljudske istorije. Svaki čovek i svaki narod, u svom civilizacijskom hodu, iznova i iznova moraju da odgovaraju na pitanja na koja odgovora nema, izuzev u traženju odgovora. Ko smo, odakle smo, kuda idemo? I šta je istorija, osim saznanja da više vidimo zato što stojimo na ramenima onih koji su živeli pre nas? I gde počinje istorija, ako ne u svesti da ovaj svet nije naš jer smo ga pozajmili od predaka, i da ga dugujemo potomcima.

Vekovima već gradimo kuću "na stazi slonova" i ne spadamo u one srećne narode čija istorija je duhovita i laka, operetska jednočinka. Naša je teška drama u kojoj jedan krvavi čin, unedogled, biva zamenjen drugim, još krvavijim. U svemu oskudni, istorijom smo bogati. Mogli bismo da je izvozimo, ali se za nju niko ne otima. Da je lako biti Srbin, ne bi pametni ljudi bili Šveđani, Englezi, Švajcarci. Da budemo Srbi, to je samo nama zapalo, drugi se za to nisu otimali, a i od naše braće, ko je na istorijskoj krivini mogao da šmugne, šmugnuo je - u muslimane, Makedonce, Hrvate, Crnogorce... A mi koji smo ostajali nismo se baš pretrgli da se nešto menjamo...

JEDNA od tih istorijskih krivina bejaše i Majski prevrat 1903. godine, koji je obeležio početak novog doba i kojim je loza Obrenovića "iz korena iskopana". Zanimljivo bi bilo da bacimo pogled unazad, da vidimo kakvi smo tada bili i kako nas je doživeo književnik Radoje Domanović. Onaj Radoje, satiričar, koga smo zapamtili kao čoveka koji je pisao sa mnogo gorčine, puno istorijske skepse i ciničnog humora i koji je bio ubeđen u onu staru pouku po kojoj "sve teče, ništa se ne menja".

Radoje Domanović, inače žestoki protivnik dinastije Obrenović, ljuti radikal, pokrenuo je 25. decembra 1904. godine satirični list "Stradiju" i odmah u njoj odgovorio zluradim sumnjivcima koji su poverovali da je posle Majskog prevrata i zatiranja loze Obrenovića svršeno i sa Domanovićem kao satiričarom.

Radoje im otpozdravlja uvodnikom pod naslovom "Zdravo, zdravo!", sledećim redovima:

- Šta ćeš sada da pišeš? - pitali su me mnogi posle 29. maja nekako i pakosno i podrugljivo - nema više za tebe materijala. O publiko srpska, dobričino moja, kako si grdno prosta i naivna. Prošao je 29. maj, ali smo ostali mi. Mi isti onakvi kakvi smo i pre bili...

Slika

PREDLAŽUĆI, ironično, da sad treba srušiti sve što je obrenovićevsko, piše: "E, od sad nastupa novo doba slobodne reči. Laž je cela istorija, laž! Istina je samo: da su se Srbi doselili u ove krajeve, da se posle ne zna ništa, da se istorija Srbije ima računati od 29. maja, sve pre toga ima se smatrati predistorijom!"

Domanović u prvom broju "Stradije" dalje kaže - da se 29. maj desio u ono doba kada su nastajale priče iz "Hiljadu i jedne noći", onda bi otprilike ovako bio opisan:

- U JEDNOM magnovenju ispravile su se krive beogradske ulice... Putevi divni, železničke pruge gušće nego u Danskoj. A ljudi? To tek da vidite! Iz ludnice izašli svi zdravi i čitavi, budale se propametile, a već oni što su bili pametni postali geniji... Ministri mudri, seljaci dobri, činovnici spremni i savesni, žandarmi učtivi pa se na svakog ljubazno nasmeše i krotko oslove: "Dozvolite", "molim najpokornije"... Žito i svi usevi uspevaju divno, prema odluci narodnog parlamenta. I škola i crkva i kancelarije i kasarne, sve uređeno, sve dobro. Nigde da čovek ne može ništa primetiti. Čisto da se boji čovek da ne izumre ovako divna generacija.

- Kad bi srećom tako bilo - piše nadalje Radoje Domanović - onda bi "Stradija" otišla u penziju, a ja bih pisao kako se pastir i pastirka ljube, kako žubore potočići i priželjkuju slavuji, al' ovako ima se šta. Može se još u ovoj dobroj zemlji, među ovim dobrim ljudima, nabiljašiti otud, odovud malo materijala za "Stradiju". Toliko kao pozdrav, dobra publiko. Nećemo se valjda u prvom broju svađati i grditi, a nema ni smisla... E, docnije, Bože zdravlja! Živi smo ljudi, pa se, bogme, možemo i sporečkati.

Skromnost "Stradije" u tehničkoj opremi, bez crteža na stranicama, Domanović je nadoknadio slikovitim pisanjem, a tako je i u napisu "Naša podlost", koji takođe ima za temu Majski prevrat, koji citiramo u celini:

"Svakog trenutka, svakim časom sve više i više, konstatujemo našu besmislenu podlost.

Zamislite samo:

Posle 29. maja srete me jedan, i to jedan koji mi se nije ni javljao pre 29. iz obazrivosti.

- O, zdravo!

- Zdravo!

Hvala bogu kad se ovako svrši! Ja sam, znaš, znao za ovu stvar, bio sam posvećen.

- E?!

- Šta misliš? Čuješ, znaš li ti da sam jedva glavu izvukao?

- Zbilja?

- Kako, čoveče, ja znam šta sam propatio. Samo da ti pričam... Uh... More da ostavimo to, znaš već i sam, al' tek boli me, ne mogu da zaboravim - veli taj jedan i odmahuje kao da se bede velike otresa.

Uzdahnuo sam gorko.

- Je li? - pita me.

- Šta?

- Šta misliš, hoće li srušiti ovaj spomenik Knez Mihailov? - opet će on, a baš smo bili pred spomenikom.

- Ama ovaj Obrenovićev spomenik? - velim.

- Jeste, to je sramota, to mi ne možemo ravnodušno gledati.

- Srušiće, ja šta misliš. Sve se mora porušiti ako smo Srbi, ako smo ljudi. Pre su porušili Baba-Finku, kulu Hajduk-Veljkovu, i na tom mestu gde je ona bila podiglo je negotinsko načelstvo nužnike. A sad, sad se mora i istorija porušiti ako smo Srbi. Istorija, razumi: kakav spomenik, to je sitna stvar, to je već s tim svršeno, ali istorija, tu suludu istoriju moramo ljosnuti o zemlju. Naši istorici već su izvežbani da falsifikuju istorijska fakta, pa to neće teško ići. Do sada su deca učila i doseljenje Srba, i Bojku, i Župane, i Kraljeve, i Careve, i Kosovo, ali sada to ne može, mi se moramo sad posle 29. pokazati ljudi, moramo da porušimo podlosti prošlosti, da od sada bude novo doba slobodne reči. Laž je, gospodine moj, cela istorija, gola, strašna laž. Istina je samo jedno:

1. Srbi su se doselili iz Bojke u ove krajeve.

2. Posle se ne zna ništa.

3. 29. maja počinje istorija Srbije.

4. Sve pre 29. maja računa se u predistorijsko doba.

Tako ćemo mi jer smo karakteri.

Slika

Baš ovako je pisao Radoje Domanović u svojoj "Stradiji", i baš tako je najbolji srpski satiričar doživeo prevrat 1903. godine, kada su ubijeni kralj Milan i kraljica Draga Obrenović, a dinastija Karađorđević zasela na tron Srbije.
Najzad, ne treba zaboraviti da su tih godina, posle atentata na kraljevski par, Nikola Pašić i njegovo radikali definitvno preuzeli u svoje ruke kormilo srpske države i da je Pašić inspirisao Radoja Domanovića za jednu od najbriljantnijih pripovedaka srpske književnosti - "Vođu", u kojoj narod ide za "mudrim" starcem koji ćuti, sve dok, popadali na dno ponora, ne otkriju da je vođa slep!


PROGANjANI BOEM

RADOJE Domanović rođen je 16. februara (ili 4. februara po julijanskom kalendaru) 1873. godine u porodici seoskog učitelja u selu Ovsište kod Kragujevca. Detinjstvo je proveo u susednom selu Jarušicama, gde je završio i osnovnu školu.

Gimnaziju je završio u Kragujevcu, a Filozofski fakultet na Velikoj školi u Beogradu. Kao profesor srpskog jezika radio je u gimnazijama u Vranju, Pirotu i Leskovcu.

Zbog političkih uverenja je proganjan, premeštan i otpuštan sa posla.

Oženio se 1895. godine učiteljicom Natalijom, sa kojom je imao ćerku Danicu (1896-1956) i sinove Dragišu (1902), koji je umro ubrzo po rođenju, i Zorana (1905-1944). Posle pada režima kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine, nezadovoljan malim promenama u zemlji, pokreće politički list "Stradija", u kojem pokušava da se bori protiv mana nove vlasti.

Razočaran, odaje se boemskom životu. Usamljen, ogorčen i siromašan, umro je u 35. godini, 17. avgusta (ili 4. avgusta po novom kalendaru) 1908. u Beogradu.


večernjenovosti

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 04 Mar 2017, 22:55
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Knežev verni sluga

U krajnjem sabiranju greha Milana Kašanina najviše mu je zamereno što nije hteo da izda i ocrni svog bivšeg poslodavca kneza Pavla. Kašanin je izabrao da služi prosvećenom knezu sa kojim je razgovarao o renesansi i francuskom slikarstvu.

Slika
Milan Kašanin

U PODNE, kod Miroslava Pantića, prof. Vojin Matić referiše vesti o Milanu Kašaninu, sa kojim se sastaje jednom nedeljno kod Vidin-kapije. Priča da je Kašanin uvideo da neće dovršiti svoj građanski roman, pa ga to saznanje čini nervoznim i svadljivim. Progoni ga dvojstvo pisca i naučnika.
U poslednjoj dekadi života objavio je niz lepo primljenih knjiga, uglavnom esejističkog karaktera. Dugo je patio zbog nedovoljno priznatog dela. A kada su došle pohvale, ohrabrio se i vratio književnoj prozi. U **Letopisu** je, nestrpljiv na slavu, objavio dva odlomka tog svog građanskog romana. Rizikujući da publikuje odlomke, da razočara delovima neostvarene celine, čije jedinstvo je samo njemu znano, Kašanin je otkrio svoju pravu ljubav: romanesknu prozu.
Uporan i tvrdoglav, nije osetio hladan prijem na koji su ovi fragmenti naišli. Opijen pohvalama, onima koje je stekao esejima, poverovao je da više ne može omašiti i da je konačno došlo njegovo vreme. Prevario se, jer to je vreme nepovratno prošlo. Ako su mu kritičari i publika gledali kroz prste kada se javljao sa često provokantnim esejima, od romana su očekivali nešto drugačije.

PERO PUNO - GNEVA

KAŠANIN hoće da naš svet oslobodi uobičajenog posmatračkog ugla, koji nas večito vidi kao seljačko društvo. U esejima je naglasio našu feudalnu uzvišenost, u romanu pokušaće da nas prikaže u svetlosti razvijenog građanskog življenja. Za ovo slikanje života on nema dovoljno talenta i neće biti kadar da bogom danim darom nadoknadi činjenicu da je rođen u svetu seljačke sirotinje i da je građansko obilje posmatrao spolja kroz ključaonicu.
Gledao je tako i Krleža, ali je svoje unazađeno mesto unapredio, delimično i prevazišao talentom, usmeravajući pisanje na rezantnu kritiku jednoga sveta, na prozu sa tezom. Kašaninov napor da ne piše sa negativnom, polemičkom crtom, potpaljen nekim revolucionarnim gnevom, ne može da domaši bog zna kako. On je u sebi nosio mnoge vrednosti, ali je bio obuzet i nekom neobičnom unutrašnjom hladnoćom, proisteklom iz samoljublja jednog darovitog siromaha, koji je domašio neke visine.
Od malih nogu, grafikon njegovog života pokazuje stalni i sigurni uspon, a vrhunac mu je direktorsko mesto u Muzeju kneza Pavla, koje gubi posle Drugog svetskog rata. Otada, Kašaninova se zvezda gasi i on doživljava mnoga poniženja. U tim godinama, kada su mnogi njegovi vršnjaci grabili sa izvora društvenih privilegija, kada su pisci prosto utrčavali u ropstvo korupcije, Kašanin je sirotovao po strani i živeo kao čovek sa kojim se više ne računa. Gledao je kako ga gazi Veljko Petrović, kako se rehabilituje Krklec, kako se vrtoglavo penje Krleža, kako nezadrživo raste Andrić, kako je poštovana Isidora.
A za to vreme on je anonimno, za Sretena Stojanovića, uređivao **Umetnost**, ili je opet anonimno, radio u Krležinoj enciklopediji, čiju je srpsku redakciju vodio Marko Ristić. U jednom trenutku, dozvoljeno mu je milostivo, a tu milost isposlovao je Krleža, da društvu ponudi stručne i naučne usluge.

POSAO ZBOG MORANJA

MALO se zna da je Kašanin odmah posle rata radio enciklopedijske poslove. Tada ga je unajmio Rajko Slepčević, domišljati hohštapler, prodavac antikviteta, čovek labavog morala, autor šaljivih banatskih pripovedaka, objavljenih u knjizi **Rajkove priče**, koji je došao na ideju da za svoju enciklopediju, a prvenstveno je mislio na srpski umetnički leksikon, angažuje pametne ljude, koje je novo društvo iz raznih, najčešće političkih razloga, odbacilo.
Tako je i Kašanin, zbog oskudice u kojoj je živeo sa velikom porodicom, pristao da radi za njega. Slepčević je posle materijal prodao Leksikografskom zavodu. O svim tim nevoljama mislim, slušajući kako stari gospodin jauče za izgubljenim vremenom. Ako ne završi taj svoj pozni roman, jedva će ko i znati kakva se drama krije iza ovih fragmenata. Ako ga završi a delo promaši, neka bar ovde bude zapisano kako je i zašto je Milan Kašanin izgubio tolike dragocene godine života.
U krajnjem sabiranju njegovih grehova najviše mu je zamerao što nije hteo da izda i ocrni svog bivšeg poslodavca kneza Pavla, koga se nikad nije odrekao. Iz tog Kašaninovog dostojanstvenog stava proistekla je njegova loša karakteristika a on svrstan u reakcionare, u konzervativce i nepomirljive protivnike novog društva.
I dok je Veljko Petrović punim jedrima svog pseudosocijalizma plovio put sigurnih pristaništa u kojima se spokojno živi, nacionalni velikan Kašanin je po uzburkanom moru tražio luku spasenja. Kad god je mogao, on je pisanom rečju posvedočio ta svoja **konzervativna** uverenja. Do njih je došao ne toliko zbog blizine svog voljenog kneza, koliko u traganju za istinama koje nudi lepota. NJega je njegova estetika odvratila da ugađa našoj sredini, da služi čaršiji i njenom šićardžijskom mentalitetu.

MANE UČENIH LJUDI

UMESTO da se razdaje svima i da tako troši svoj talenat, izabrao je da služi prosvećenom knezu sa kojim je razgovarao o renesansi i francuskom slikarstvu. Šteta je što u tim razgovorima nisu razmišljali i o ikonama i našoj srednjevekovnoj umetnosti. Skupljajući po svetu francuske impresioniste, propustili su da svoj muzej napune velikim delima našeg ubogog zavičaja. Često to tako biva kada se počne od nule.
Unazađeno polazno mesto svetilo se Kašaninu na isti način kao i tolikim našim darovitim ljudima. Teško ih je napuštalo ukleto osećanje nemaštine. Čak i onda kada su nešto stekli, strah od nekadašnje sirotinje šunjao se oko njihove svesti i uticao je na njihove postupke, ima bezbroj primera za ovo. Za sve vreme rata, Kašanin je uredno dolazio na razgovore u salon kod mog teče dr Aranickog. Nije prošla nijedna subota, a da celo društvo nije bilo posluženo onim što je spremila domaćica moja tetka Helena. Nikad niko od te ugledne gospode nije mojoj tetki doneo nijedan cvetak. To je bio signal da ovi učeni ljudi imaju neke vaspitne nedostatke.

U RED ZA - OLOVKU

ZA VREME rata, Kašanin je odbio da potpiše antikomunistički apel. Za to isto vreme, objavio je dve knjige, on, koji nije bio nikakav ubeđeni kolaborant. Zašto je to uradio, pitao sam se nebrojeno puta. Jedini odgovor je: nije izdržao bedu. Morao je, jer je trebalo hraniti porodicu. Posle rata, kada nam je, posle Krležine intervencije, dodeljen kao savetnik referata za zaštitu spomenika kulture u Ministarstvu za nauku i kulturu, dolazio je jedanput-dvaput mesečno, obično oko prvog. Bilo je to vreme racioniranih olovaka i hartije, svi smo oskudevali. Kašanin je tražio te olovke i papir na nedostajanstven način, tako da je na kraju naš načelnik, Erik Koš naredio da mu se poveća sledovanje.
Kašanin je govorio da nema mogućnosti da nabavlja olovke u komisionu, a da mu je ovo što dobija malo, zaboravljajući da je i ostalima to bilo nedovoljno, kao i činjenicu da tim olovkama nije za Ministarstvo napisao - ni redak. Bilo mi je žao što vidim mog bivšeg direktora kako se ponižava pred činovnicima koji su ga posle ogovarali i ismevali. Rđave okolnosti su kod nas sprečavale mnoge umne i darovite ljude da se razviju u gospodu. Na tom putu uvek bi se nešto isprečilo. Najčešće je smetnju stvaralo hronično siromaštvo, najveći uzrok osećanja stalne gladi. Nema kod nas kontinuiranog sticanja i postupnog bogaćenja. (12. marta 1977)

VASKO POPA I POLITIKA
KONAČNO pravi pesnik istrčava u političku arenu. Popa je dugo ćutao i pisao divne stihove. Izgledao je da u sebi nosi težnju za usponom na sva sporedna neba ovog sveta, u traganju da nađe pravu duhovnu postojbinu. Decenijama smo drugovali, toliko puta sarađivali na ozbiljnim poslovima naše nacionalne kulture. Posle njega došao sam za potpredsednika SKZ, od njega sam primio amanet da nastavimo rad na objavljivanju dela stare srpske književnosti.
Mogao bih debele stranice da napišem sećajući se naših šetnji, divnih časova u njegovom i mom domu, bezbrojnih razgovora u kojima smo sanjarili o ovom našem prostoru, jadikovali zbog moralne bede, prostote, neduševnosti i primitivizma sredine. Osuđivali smo mnoge naše pisce zbog poltronstva, zbog podlosti i gadosti a la Davičo. Izgledalo je da je Vasko od druge građe. Iako nisam bio uveren u njegovu hrabrost bez odstupnice, ipak, izgledalo je da se dobro čuva da ne prokocka svoj ugled.
A onda, ima već tri godine, dešavaju se velike promene. Kao da je godinama taložio mnoge energije koje su tražile svoj prostor, svoj izlazak iz tame. NJegove sputavane ambicije bile su dobrim delom političkog kova. I on želi vlast nad ljudima, ne odoleva bezbrojnim šansama koje se na svakom koraku nude. Namnožio se veliki broj sumnjivih ljudi, kadrih da u ime pravoverja ugroze sposobne i stvarno vredne ljude. Vasko je to dobro uočio i nije želeo da rizikuje. Nije želeo da u stvaralačkoj tišini, zaboravljen, čeka da mu kapu kroje nikogovići. Rešio je da krene prvi, da preduhitri moguće napadače. Ako su glupaci uspevali da budu zapaženi zašto ne bi on, koji je čovek izuzetnih vrednosti. Ovaj tekst dolazi kao posledica njegove višegodišnje pripreme da mu glas politički ojača. (13. mart 1977)

NASTAVLJA SE


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 04 Mar 2017, 23:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Vasko u političkoj areni

Zašto je Vasko Popa utrčao u političku arenu, spreman da zbog viših ciljeva partije odglumi drugarsko jedinstvo i sa Davičom?

Slika

VASKO Popa nije želeo da prazan prostor prepusti inferiornijima od sebe. Rđave misli pritajile su se u njemu i čekale oslobođenje. Ne verujem u Vaskovu političku budućnost, ona ne postoji. Nije dorastao za političke vratolomije. Iskoristiće ga i potrošiće ga a zatim odbaciti na političko đubrište. On ide koracima od sedam milja putem **oskarizacije**. U njemu se budi daleki nadrealistički predak. Ti nadrealisti pokvarili su mnoge duše. Uvek i svakoga prežive, pretplaćeni su za ideološko osemenjavanje. U njihovim karakterima živi nešto od istinskih parazita, iščezavaju, gube se, tope, postaju senke, ako izgube blizinu moćnih. Samo u krilu onih koji kroje tužne sudbine, nadrealisti se izvlače iz skrivenih rupa, kao crvi se uvlače u vlast koju načinju iznutra, kojom se hrane. U tom prodiranju služe se svim sredstvima, a spremnost da se posluže izdajom je fascinantna.

SPASENJE NADLEŽNOST PARTIJE

U TEŠKIM, posleratnim godinama, Vasko je, kao nadrealistički đak u poeziji, doživeo mnoge gorke časove. Jedno vreme u potpunoj anonimnosti, radio je kao lektor u **Književnim novinama**. Bio je to gorak hleb. U pedesetim godinama otkriva ga i dobrodošlicom pozdravlja Mihiz, u NIN-u. Vasko je brzo shvatio da je prevazišao svoje nadrealističke učitelje i uzore, razlaz sa njima bio je neminovan. Otada, oni ga mrze, čine to snagom kojom se mrze odbačene ljubavi. Ima u tom ponašanju i neka latentna homoseksualna crta, neka čudna posesivnost, sektaštvo izabranih i posvećenih. Čudno je kako duge godine pripadništva partiji nisu oslabile njegove političke ambicije, koje su bile njegova neistanjena želja, želja koja je tražila da izbije na videlo...
Vasko je za vreme rata bio u nemačkom logoru, saslušavao ga je lično dr Špiler, jedva se izvukao iz njegovih šaka, pa je sa stipendijom otišao u Beč na studije. I ako je to bio način da spase glavu, partija takve okolnosti ne zaboravlja. Spasavanje iz logora spada u vrhunsku nadležnost same partije, a svako izneveravanje ovog pravila otvara različite mogućnosti. Nad glavom takvih nesrećnika lebdi mač neizvesnosti, gube svoj duševni mir i sigurnost. Svakog časa mogu biti prozvani zbog nekog egzemplarnog kažnjavanja. Taj
košmarni proces predstavlja pravo lice Vaskove nesigurnosti, samo tako se mogu razumeti njegovi postupci, o kojima se priča sa gnušanjem.
Zbog toga je duboko tragičan i zbog toga za njega nema nade. U časovima političkih kriza, kada se javlja potreba javnih ispovedanja vernosti partiji i njenom vođstvu, neka spektakularna smotra partijske snage i jedinstva, koja zabašuruje dublje probleme, oglasiće se svi njegovi demoni. Zašto je Vasko utrčao u političku arenu, spreman da zbog viših ciljeva partije odglumi drugarsko jedinstvo i sa Davičom, tim večnim abonentom na preživljavanje svojih prijatelja koji ispadaju iz kola revolucije? I sa tim đavolom Vasko bi seo i sa tim pokvarenjakom na jednako **principijelan** način, sudio svima i svakome. Tužna je to sudbina, jer je reč o čoveku kome je priroda dala mnogo vrednih darova. (13. mart 1977)

NAKARADNA LOGIKA

ANTONIJE Isaković mi je dao kopiju pisma Crnogorske akademije nauka, koje je dopisni član Tomović pročitao u LJubljani, pred predstavnicima svih akademija, koji su se sastali povodom antologije jugoslovenske lirike koju pripremaju sve naše akademije za UNESKO. Spor je izbio kada je sastavljač srpskog dela ove antologije, prof. Vojislav Đurić (stariji) uneo NJegoša, što je izazvalo Crnogorce da to spreče. Stvar se već duže vreme zapliće, ovo je najnoviji prilog toj aferi.
Raniji **kompromis** da i srpska i crnogorska strana unesu NJegoša, sada je oštro napadnut od Crnogoraca, a rezultat tih natezanja je ovo pismo. Svaki red ovog sastava kipi mržnjom, stupidnošću, falsifikatom, a iznad svega nakaradnom logikom. I najpakleniji snovi Sekule Drljevića i Save Štedimlije ovde su dovedeni do stepena zvaničnog idejnog stava Akademije koja je i stvorena da onom narodu pruža dokaze, ovoga puta naučne, da ne samo sada, nego ni u prošlosti nije pripadao srpskoj naciji.
Celokupno istorijsko nasleđe, sva usmena i pismena predanja, sva svedočanstva vrhunskih zastupnika tog sveta kroz stoleća, pa čak ni svedočenje i volja tih velikana, sve to nije dovoljno i ne može da pokoleba kominternovsku odluku iz Lajpciga, kada je praktično ustoličena crnogorska nacija, nasiljem nad istorijom i živim telom srpskog naroda. Tragedija je što se ova odluka proteže i retroaktivno. Sve je to lukavo smišljeno. Broj pristalica **crnogorske nacije** rašće iz više razloga:

OKRETANJE PROTIV SRPSTVA

1. OVA pripadnost donosi sobom brzu i neposrednu korist. Kao deklarisani Crnogorac, mladi čovek ima na svim poljima prednost i šansu, jer je faktor **ključa** jako prisutan.
2. Svaka gruba reakcija na crnogorstvo izaziva ovaj svet i daje mu alibi za odbranu.
3. Ovaj alibi zasnovan je na lažno iskovanim argumentima, koji svoje poreklo vuku iz romantično krojenih **primjera čojstva i junaštva**.
Nekada su Crnogorci ovim primerima dokazivali celom srpstvu svoj junački primat. Sada se ovi dokazi okreću protiv srpstva, jer je Crna Gora tim dokazima stekla pravo da bude odvaljena iz jedinstvenog srpskog bloka. **Ne treba nama da nas smatraju delom neke celine, kada smo mi sami sebi dovoljni, kada smo mi sami ta celina, crnogorska**, razume se. Mutna voda, mutni pojmovi, lak lov. Stupica radi savršeno, njeno demontiranje više nije moguće. Svakim danom raste broj zavedenih. Oni se razvijaju u klimi svesnog potpaljivanja celokupnog narodnog pamćenja.
Gomile obmanutih otrčale su u pogrešnu ulicu, iz te uklete ulice nema povratka. Ona zarobljava, sklapa se kao neka školjka - mesožder. Najnovija žrtva je NJegoš. Evo optužnice protiv njegovog celokupnog dela, a sačinjena je u Crnogorskoj akademiji nauka, za vreme predsednikovanja Branka Pavićevića.
Tragični junak kosovske misli degradiraće se sa posthumnim važenjem. Kada mu oduzmu Kosovo i srpstvo, pretvoriće ga u figuru savremene crnogorske misli. U svetlosti ovih nastojanja postaje jasnija i izgradnja Meštrovićevog mauzoleja na Lovćenu. Bio je to probni kamen za velika iskušenja koja nailaze. Ako je u početku bila sakrivena, sada je ova crnogorstvujušća agresivnost sve brutalnija i otvorenija. NJeni zastupnici su shvatili da NJegoš predstavlja **njihov osnovni duhovni, kulturni, društveni i nacionalno-politički identitet**. Baš tako su to formulisali u tekstu pročitanom na sednici u LJubljani. Čitav radni program Crnogorske akademije iskazuje se ovim tužnim redovima. (11. april 1977)

SPOKOJSTVO U PROŠLOSTI

KOME sam ostao dužan i zašto? Gde sam to izneverio život, gde sam obmanuo i sebe i druge? U jednom trenutku napustio sam ono što me je vuklo: književnost. Zašto sam to uradio? Možda je tome uzrok što sam posumnjao u svoj literarni talenat, ponestalo mi je snage i hrabrosti da se borim sa ljudima koji predstavljaju tumače opšte sreće. U ovoj borbi postepeno sam sahranjivao starinske, humanističke ideale. Očekivao sam oslobođenje, kao priliku da konačno otpočne bratimljenje ljudi, koje će se istovremeno roditi kod svih koji su izgubili duševni mir, bratimljenje izazvano ogromnom, dubokom, čežnjivom potrebom.
Nije se tako desilo i brzo sam shvatio da je moj poklič: **Radosti stvaranja, gde si?** (**Motivi** 1946), prevaziđen, preuranjen, pa čak i opasan. Tako je i ocenjen, i ja sam zaćutao u svetu koji je ogluveo za ovakve ispovesti. Okrenuo sam se prošlosti i tamo, u krilu davno proverenih vrednosti, tražio spokojstvo. Pokušao sam da se na i emotivan i intelektualan način približim prošlosti, da je oživim, idući ne toliko po tragu činjenica, koliko po duhovnim odredištima, pokušavajući da razumem kakvom to narodu pripadam. Želeo sam da otkrijem poreklo naše nacionalne nesreće, a posebno uzroke našeg opakog mentaliteta, koji smo prefarbali mnogim lažima, naivno pokušavajući da od sebe samih sakrijemo istinu o sebi. (13. april 1977, Zagreb)

POSLEDNJI ČIN NACIONALNE DRAME

DANAS, u brzoj industrijalizaciji, prisustvujemo poslednjem činu naše nacionalne drame. Sa društvene pozornice
iščezavaju poslednji ostaci našeg starog, patrijarhalnog morala, koji je čuvao, skrivao i branio naše seljačko
društvo. To je bitka koja nije do kraja proučena, koja nas direktno vezuje za našu propalu feudalnu kulturu.
Naše narodno blago jedini je pravi sačuvani arhiv srpskog naroda. U njegovom proučavanju, koje tek treba otpočeti, leže mnoge tajne i odgovori na pitanja našeg duhovnog razvoja. Tu je odgovor o stepenu naše hristijanizacije, o sačuvanim praslikama iz davih vremena našeg paganstva. U tom proučavanju slabo pomažu tuđi, preuzeti modeli, slabo pomaže nemačka etnologija u kojoj su formirane prve generacije
naših stručnjaka. Sve je to slabo prilagodljivo našim prilikama. U nekim svojim tekstovima (**Kult kneza Lazara u srpskom baroku**) pokušao sam da se približim ovoj problematici, da oprobam svoj sistem mišljenja, i to na primeru koji je već tolikima bio podsticaj. (13. april 1977, Zagreb)

NASTAVLJA SE


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 04 Mar 2017, 23:34
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Izgubljeno poverenje u pravdu

Dogodio se paradoks da je neorganizovano, spontano osećanje pravde i istine postalo nadmoćno nad onim, koje je nastupalo u ime zakona. Život je za Mihaila Đurića postojao samo u knjigama koje je neumorno čitao.

Slika
Mihailo Đurić (akademik)

POSLE tolikih nedelja, danas pre podne sam po prvi put bio u gradu. Skoro sam se odvikao od ljudi, a susreti sa poznanicima ispadaju neprirodni i neubedljivi. Sreo sam Desu Born, zapravo Desu Trevizan, ko zna kako se sada zove. Znamo se iz predratnog Zagreba. Otac Nišlija, mali carinski posrednik, naglo se obogatio zahvaljujući svom zemljaku Dragiši Cvetkoviću. Oženjen ćerkom zagrebačkog birtaša, sa ogromnim ambicijama su podizali svoju decu Desu i Batu. Imali su planove da Desu uvedu u kraljevo društvo.
Desa se kasnije nesrećno udavala, a njen uspon otpočinje posle rata, kada je upoznala engleskog novinara Borna. Stariji gospodin, zaljubio se u tu okretnu i lukavu ženicu, sa kojom je uskoro sklopio brak. Dao joj je ime, državljanstvo i veze. Uskoro je postala dopisnik Tajmsa za jugoistok. Stari Englez je otpušten, a mlada raspuštenica okrenula se ljubavnicima. Sa Gvidom Trevizanom, italijanskim plejbojem, sklapa romantični brak. I taj se raspao. Sada, posle dužeg vremena, susret kod **Ekscelsiora**, Desa pokušava da bude duhovita i prisna. Brblja o tome da je za vreme moga dekanstva pisala o Filozofskom fakultetu i o osmorici naših profesora, a i o meni.

PROKLETSTVO OKO POZORIŠTA

KOD Dominikanske crkve srećem Branka Plešu, glumca. Pričamo o smrti Jože Rutića. Tolike je opasnosti preživeo za vreme rata, i sada, zaglavio je na drumu, kao žrtva saobraćajne nesreće. Već sedam ljudi je sahranjeno iz Jugoslovenskog dramskog, ako računamo i Marka Foteza kao člana naše porodice, kaže Pleša. LJuba Tadić mu je na ovaj podatak dodao komentar, da se oko njihove kuće šunja neko prokletstvo. Teško je slušati ovakva ferijalna naklapanja.
U Arhivu, Toma Popović, mladi Sindik, Zdravko Šundrica i Radovan Samardžić. Susret sa ovim poslednjim nije uspeo. Samardžić se žali na bolest, možda govori istinu. Ostaje činjenica da je u Dubrovniku već dve nedelje i više, i da se danas prvi put srećemo. Čemu izbegavati istinu, ni on ni ja nismo stimulisani da se tražimo. Samardžića nisam do kraja primio. Povremeno sam izražavao rezervu, pronalazio sam razloge sumnjama u čistoću njegovog karaktera.
Godinama sam se borio protiv ustaljenog fakultetskog mišljenja o njemu, kao o čoveku mutnog morala i defektnog karaktera. Kada su drugi iznosili te sumnje, ja sam ga branio, najviše zato, jer je on čovek nesumnjivih vrednosti i ličnog šarma. Voleo sam njegovu pametnu i pismenu rečenicu, darovito shvatanje i tumačenje srpske istorije, smisao za sinteze. Pa ipak, nešto je kvarilo tu sliku i sa mukom sam sam morao da savlađujem žalost, što je ona podložna brzom kvarenju.
Samardžić ima bezbrojna samoizvinjenja, ona su duhovita, ponekad autoironična i cinična. On dobro zna kako se od sviranjija prave, skoro bezazlene epizode. To je posebna vrlina koju imaju svi oni, koji kroz život prolaze ne
opirući se zlu. Oduvek je bio majstor da umesto sebe, na optuženičku klupu, zbog povrede morala, izvede društvo, sve one sistemske deformacije protiv kojih je pojedinac nemoćan. Sa takvih **procesa** vraćao se kao moralni pobednik, u ovom našem poretku tačno je uočio vrednost odbačenih.

OTPISANIMA RASTE UGLED

JER, u socijalističkim društvima, u posleratnom periodu, desio se jedan jedinstveni fenomen. Koliko god je društvo, preko svoje organizovane moći, gonilo one koje je otpisalo ili ocenilo kao protivnike, toliko je u javnosti rastao njihov ugled. Svet više nije verovao novoj društvenoj pravdi,
najviše zato, jer se bezbroj puta uverio u njenu nemoć i prozvoljnne presude. Dogodio se paradoks da je neorganizovano, spontano osećanje pravde i istine postalo nadmoćno nad onim, koje je nastupalo u ime zakona. Pokazalo se da je građanski zakonik starog društva neprilagodljiv novom stanju, uprkos svim naporima.
Tako smo počeli da živimo sa izgubljenim poverenjem u pravdu, a iz tog osećanja rođeni su mnogi novi problemi, koje društvo ne može da reši. Znajući sve to, Samardžić je tačno procenio meru društvenih koncesija koje mora da čini, kako bi sačuvao svoju naučnu slobodu. Slične računice mogu se opaziti i kod drugih i zato je teško priznati bilo kome pravo da u ime nekakvog čistunstva, izriče presude. I to je doneo novi život, da se svakodnevno povećava kolektivna a smanjuje individualna odgovornost.
To otkriće je strašno, jer izvrće celokupni rezultat razvoja evropskog duha, ali, kako izgleda, hod ove, tehničke civilizacije usmeren je ka tome. LJudska jedinka će se istopiti u savršenoj organizaciji mase, a njeni eventualni otpori beležiće se kao samoubilački čin očajnika, koji nisu kadri da shvate novo vreme i lepotu organizovanog industrijskog društva. (17. avgust 1977)

DRUGI INFARKT ZIRE

VOJA je doneo i tužnu vest o Ziri Adamoviću. Na filmskom simpozijumu u Vrnjačkoj Banji, ponovo je doživeo infarkt. Posle prvog, ponašao se kao izlečen i ponovo otpočeo da juri. Adamović je na teškim, odgovornim, uredničkim dužnostima u **Ninu** i **Politici** učinio bezbroj dobrih stvari, napisao more valjanih sudova, proturio mnoge tekstove koji su bili na indeksu nepoželjnih. Bio je velemajstor da u pravi čas zaštiti intelektualce, da se založi za prave ljude i pravu stvar. Neki su se ljutili na njegovu taktiku, ne shvatajući njegov težak položaj. Okružen dostavljačima i poltronima, uz divovske napore ipak je sačuvao integritet. U odnosu na dobra koja je činio, njegovi ustupci deluju sićušno. Bitnim delom svoje ličnosti bio je na pravednoj strani. U vremenima kad se izdaja bliskih isplati, on to nije radio, zamenjujući velike ustupke sitnim nadmudrivanjem. U generaciji obnovljenog **Nina**, bio je jedan od najrasnijih novinara, a dobar deo njegove nekadašnje privlačnosti je i njegovo delo. Imao je zlatno srce, iznad svega je voleo svoje prijatelje, njima je služio i na neki naivno romantični način. Za njih je uvek iamo vremena i žestoko se ljutio kada bi ih neko napao. Tada se ponašao kao čovek koji ima isključivo pravo da ispravlja njihove mane. Zbog toga sam ponekad i sam dolazio u sukobe sa njim, naročito kada sam kritikovao postupke Steve Majstorovića, sa kojim se na kraju i sam razišao. U pomaganju prijateljima znao je i da rizikuje. Bezbroj puta je pomagao Žiki Stojkoviću, u trenutku kada niko nije smeo da ga štampa. Kako bi mu materijalno pomogao, znao je da Žikine članke poturi i pod tuđim imenom, što nije bilo bezopasno. Lepo se poneo kada je osuđen Mihailo Đurić, ni za trenutak nije prestao da mu iskazuje poštovanje. Zbog svih tih vrlina, teže mi je padalo kada bi i on, tako pošten i dobronameran, sticajem okolnosti, pravio ustupke. NJegov tekst o Dragoslavu Mihajloviću naišao je na opštu osudu, mnoga njegova prijateljstva visila su tada o koncu. Pokušao sam da ga shvatim, bilo mi je jasno da nije imao snage da se nosi sa Molohom politike koji se nastanio i u novinarstvu. Govorio sam, ko je bez greha, neka prvi baci kamen na njega. Posle Zirinog prvog infarkta prošle godine, Bata Mihailović je naslikao njegov portret realistički, ali ga je prikazao kao da je upravo ustao iz groba. Uvek ironičan, britak, pravi antimalograđanin, bez sažaljenja je pokazao da se oglasio s one strane sveta.
(25. avgust 1971)

PLANOVI PROFESORA ĐURIĆA

RAZMIŠLJAM o susretu sa Vojom Đurićem. U ranijim, sličnim prilikama, on bi pričanjem novosti, u meni, udaljenom od Beograda dva meseca, probudio neku nostalgiju, nemir, grižu savesti što nisam tamo.
Ovoga puta nisam osetio uzbuđenje za gradom u kojem živim i stvaram. Dobar znak za buduću penziju. Treba se navikavati na smanjenu radoznalost i ugašenu borbenost, na stanje kad smo svesni da svet nismo izmenili i da su nastojanja da izbegnemo ovakav poredka stvari bila uzaludna. Utoliko je iznenađenje bilo veće, kada je Voja Đurić ispričao putničke planove Mihaila Đurića, u koga kao da je tek ušao nemir, u kome se razgorela čežnja da svuga stigne i da sve vidi. Dugo je sedeo, kao zakovan, u podrumu Pravnog fakulteta. Život je za njega postojao samo u knjigama koje je neumorno čitao, praveći ogromne količine ispisa.
Godinama sam ga zadirkivao zbog te statičnosti, dokazivao mu da ne poznaje svet. On se suprotstavljao žustro i netolerantno, braneći sopstveni stil života kao nešto najlepše i najpametnije na svetu. Dokazivao je da sva saznanja postoje u knjigama i da zbog toga, da ih domaši, ne mora da načini ni korak dalje od svog podruma. Sada, reče Voja, grabi strane skupove i ima pun kalendar, kao Mihailo Marković, koga je nekada žestokko osuđivao. Ranije je, bio apsorobovan predavanjima.
Taj strasni nastavnik, koji nikada nije otkazivao časove, doživljavao je najveće samopotrvđivanje kada je izlazio za katedru. Bez mašte da improvizuje predavanja, spremao ih je kao prave studije, a svako je odslužio kao liturgiju. Kada su mu ih oduzeli, poremećena je njegova unutarnja ravnoteža, a naročito potreba da bude prihvaćen i da mu se dive. Đurić je tada ostao bez svoje publike, jedine zbog koje je pristajao na tolike žrtve i napore. (25. avgust 1977)

NASTAVLJA SE


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 04 Mar 2017, 23:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Azil kod Isidore

Isidorinu kuću doživljavao sam kao sklonište, kao azil pred kojim moraju da zastanu sve potere sveta. Razgovor sa princom Đorđem Karađorđevićem.

Slika
Piše: Dejan Medaković

FENOMEN **Bijelo dugme**, 70.000 mladih u Košutnjaku, pravi delirijum. Kako objasniti ovu pojavu masovne histerije mladih, potrebu identifikacije sa primitivom koja caruje? Da li je taj urlik zov ljudskih pranagona, koje je civilizacija pokušala da sputa, ili je to krik uplašenih od savremenog života i njegovih strahota? Ovakve manifestacije simbolišu potpune poraze današnjih političkih sistema, oni su svojevrstan plebiscit mladih, kojim iskazuju odbacivanje ponuđene slike savremenog sveta. Oni tu zvaničnu sliku ne prihvataju, a strah što je ne mogu izbrisati sa lica zemlje, jer za to nemaju snage, iskazuju urlanjem kao iz džungle, koje ruši sve društvene konvencije. Stvara se rezervat mladih, omeđen ekstravagantnim ponašanjem koje društvo podnosi. Sistemi su dovoljno lukavi da pokušavaju, a i uspevaju da stil ovih mladih prihvate i da njegovu oštricu skrenu sa pravca koji ih ugrožava. To prihvatanje svakodnevno sprovode sredstva javnog informisanja, pa čak i konfekcija. Sve su to spoljni vidovi mladalačkih neslaganja sa društvom koji nisu kadri da ugroze poredak. Na taj način, sva **Bijela dugmad** na ovome svetu vrše i jednu blagotvornu ulogu, a protest koji iskazuju, zadržva se u neartikulisanoj dernjavi.

MASOVNA HISTERIJA

MASOVNA histerija koju ovakvi orkestri proizvode, usmerena je prema seksualnim nagonima, ona nije kadra da se razlije u političke tokove, iako svi osnovni problemi ostaju nerešeni. Svakodnevno se povećava jaz između **očeva i dece**, a ishod nije moguće predvideti. Kad-tad, nama se kao društvu mora osvetiti to stalno draženje sopstvene omladine, želja da je razbudimo i otreznimo od nekakvih pogibeljnih snova. Sa omladinom se postupa forumski, odozgo, sa lažnom sigurnošću samozvanih tutora, koji nastupaju praznih srca i duše. To najbolje potvrđuje stanje na univerzitetu, na kojem već godinama vlada političko mrtvilo. A kada se, ipak, nekako sklepa nekakav sastanak, postaje još jasnije u kakvoj pustoši živimo i kakva je praznina zavladala u našim dušama. Niko nikoga ne sluša i niko nikome nema šta da kaže.
Komuniciranje je dobilo oblike rituala koji počiva na mahinalnim i bezsadržajnim pokretima. To je svojevrsna liturgija u kojoj niko više ne zna prvobitni smisao tih pokreta i reči. Najgore je sa rečima, jer one nose najviše privida da su razumljive, one proizvode najveću zbrku, proturaju najviše falsifikata. Dolazi vreme, kada će se pojaviti potreba da se ustroji rečnik novog jezika, da bar leksikografi protumače novi smisao koji su dobile stare, islužene reči. Bez njega, biće nemoguće i najosnovnije i najskromnije sporazumevanje.
Svakodnevno se udaljujemo od starih značenja, izmiču nam susreti u višim oblastima duha, spasonosni dodiri sa tzv. večnim istinama, koji su ljudima nudili unutrašnji mir, koji su stvarali nadmoć pred užasima propadanja i konačnog iščezavanja. Šta je kadro da zameni ta stara zančenja, čija je vrednost proveravana vekovima?
Ono što nudi današnjica je slabo, nema moć da pruži utehu i podari spokojstvo. Nekada su iz čoveka isterivali đavola i za to su postojali posebni rituali. U tom obredu sada učestvuje i država, zamenjujući crkvu, koja je nekad posedovala monopol za ovakve operacije. Idemo u susret neveselim događajima. (29. avgust 1977)

RAZGOVOR SA SAVIĆEM

SUSRET sa Pavlom Savićem. Mrzovoljan je, iako je sa mnom srdačan. Ponavlja odluku da napusti Predsedništvo SANU, dosta mu je svega. Uveravam ga da to ne sme da učini. **Pokrenuli ste nešto u ovoj kući i sad treba da osigurate kontinuitet vašim idejama**, kažem mu. **Vi ste jedina ličnost u Akademiji koja je može zaštititi od vulgarnih napada prizemne, dnevne politike.** Ćuti i jednako mrmlja u bradu da mu je svega dosta, hoće da ide po svaku cenu. Ako se to desi, za Akademiju dolaze rđavi dani, brže nego što sam mislio.
Ličnosti koje dolaze u obzir da ga naslede, nemaju taj politički autoritet. U Akademiji ima čitav niz naučnika raznih struka, koji su idealni za buduće predsednike budućih akademija u budućem društvu. To su neka umiljata lica, uškopljena od ambicija da postignu nešto zašta nemaju pokrića. Taj raskorak treba prebroditi, a najbolji način da se to postigne je pokornost u odnosu na vlast. Bez roptanja i sa smeškom, ti ljudi biće kadri da slušaju i da sležući ramenima, gurnu ovu staru nacionalnu ustanovu na njenu konačnu nizbrdicu. Pokušaću da Saviću probudim neki još nepotrošeni ostatak prkosa. Možda će ostati iz inata onima koji prželjkuju da ode. (12. septembar 1977)
Danas je dve godine od smrti Vladana Nedića. Skupili smo se oko njegovog groba, nas nekoliko prijatelja. Hladnoća i kiša još više su smračili raspoloženje. Porodica izbegava crkveni obred, neko vreme stojimo nemi oko groba, a onda se razilazimo. Molim Žiku i Pantića da me odvedu na grob Stojana Subotina. Dugo ga tražimo po ruskom groblju. Celog veka živeo je sa Rusima, pa su ga i sahranili u grobnicu pored tašte. Opet ćutanje. Žika skreće pažnju na grob Đorđa Karađorđevića. U zemlji, pod nekim drvetom, obična krstača.

ČUDAN PRINC

SEĆAM se tog čudnog, pomalo neuravnoteženog princa. Upoznao sam ga kod profesora Mile Pavlovića Krpe, sa kojim je bio prijatelj. Često sam ga viđao na trolejbuskoj stanici kod Londona, imao je privilegiju da ulazi na prednja vrata. Poznavali su ga svi šoferi, sa kojima je voleo da priča. Jednom me je pitao odakle sam rodom. Kada sam mu odgovorio, reče mi **periferni Srbi, to su danas najbolji Srbi, stid me je mojih Šumadinaca**. Viđao sam ga i u knjižari SANU, kada je ovu vodio čika Sveta Rajković. Kod njega je princ Đorđe vodio beskrajne telefonske razgovore, ili je prelistavao nove knjige Akademije.
Poslednji susret bio je u parku kod Tašmajdana, gde ga je, već oronulog, dovodio neki mladić. Videći me sa mojim lovnim terijerom, objašnjavao mi je rasne osobine ovog psa. NJegovu ženu Radmilu, penzionisanog sudiju, nisam poznavao. O njoj sam čuo iz muzejskih krugova, jer je povremeno rasprodavala muževe porodične relikvije, te jadne ostatke kojima je još raspolagao. Strastveno je igrala hazardne igre, pa joj je novac uvek nedostajao.
Princ je delovao zapušteno, u iznošenim odelima i cipelama. Jedno vreme posle rata, padao je uoči zimi, kada je po gradu hodao bez kaputa. Svet se okretao i začuđeno vrteo glavom za čovekom koji je, sa tašnom u ruci, jurio kao da ga jure. Tek poneki stariji Beograđanin rekao bi smešeći se: **Eno ga, prođe princ Đorđe! Pljunuti Aleksandar!** Čuo sam da je testamentarno odredio da ga sahrane u Bosni, u manastiru Gomionici, u kraju gde je njegov otac nekada četovao kao Petar Mrkonjić. Rekao mi je to Zdravko Kajmanković, jer je Zavod za zaštitu spomenika kulture u Sarajevu rešavao molbu princa Đorđa da mu dozvole da ga sahrane u tom ambijentu. Vlasti su to dozvolile i ne znam kako je i kada promenio odluku. NJegov skromni, vojnički grob u podnožju spomenika braniocima Beograda deluje impresivno.

AZIL KOD ISIDORE

UVEČE, telefonira Žika Stojković. Radi na komentarima iz dela Isidore Sekulić, koja priređuje za **Vuk Karadžić**. Zanima ga moje svedočenje, povodom rukopisa o Gorskom vijencu, koji je Isidora Sekulić spalila, razgnevljena Đilasovom knjigom **Legenda o NJegošu**. Žika zna za tu priču, ali se seća da sam mu i ja o tome pričao. Pa sad skuplja svedoke za svoju belešku.
Pitanje glasi: Da li je Isidora Sekulić spalila rukopis, ili je to mistifikacija? Istina je da je rukopis spaljen, nema razloga da sumnjam u istinitost njenog kazivanja. Sa ogorčenjem je govorila o Đilasu i njegovom pamfletu, a onda je, skoro sikćući, rekla: **Zbog njega sam spalila svoje životno delo, drugi deo knjige o NJegošu posvećen Gorskom vijencu, trideset sam godina radila tu knjigu, gušala se sa vladikom, a sad sam sve to spalila.**
Kada sam je zaprepašćeno upitao: **Zaboga, zašto ste to uradili?**, kratko je odgovorila: **Uverila sam se da posle Đilasove knjige, moje pisanje o NJegošu nikome ne treba.** Oboje smo zaćutali, kao da nam je iznenada saopšteno da je umro neko blizak. U našim susretima i ranije su postojala ovakva ćutanja, tišine u kojima smo pribirali snage da nastavimo razgovor. Pričanje sa Isidorom imalo je u sebi uvek neku napetost, čuvao sam se da naš susret ne prođe u lakoj konverzaciji salonskog tipa. Osećao sam da me stara gospođa pažljivo sluša, da ne prašta banalnost. Kod nje smo odlazilo kao na ispovest. Izgledala je kao prvosveštenica neke sekte koja traži lično odricanje i savlađivanje telesnih okova.
U ratnoj oskudici, u svakodnevnom suočavanju sa smrću, njena reč bila je pravi melem, doživljavao sam je kao nekoga ko razgoni strah, ko vraća veru i nudi spokojstvo. U svojoj maloj kući na Topčiderskom brdu, živela je kao pustinjak. Penjući se strmom ulicom Sanje Živanović, osećao sam kao da napuštam obruč zla koji je opasao okupirani Beograd, kao da već toj ulici otpočinje nekakva slobodna teritorija, kojoj su moji nestrpljivi koraci razmicali međe. Doživljavao sam njenu kuću kao sklonište, kao azil pred kojim moraju da zastanu sve potere ovog sveta. Bio je rat, a mi smo u razgovoru o duhovnim stvarima pobeđivali i glad i strah. Oko devet sati, često je morala da nas opomene na policijski čas, a mi smo se gotovo survavali natrag, u stvarnost okupiranog grada.
(18. septembar 1977)

KLIMA U SANU

U AKADEMIJI, sednica Odbora za pripremanje naučnog skupa o proti Mateji Nenadoviću. Sastanak vodi Vasa Čubrilović. Voja Đurić, govoreći o koncepciji izložbe: **Prota Mateja i njegovo vreme**, predlaže da ona obuhvati i ostale članove ove ugledne porodice. Svi se slažu. Iznosim kakav se likovni materijal može naći, spominjem i portret kneginje Perside Karađorđević, rođene Nenadović. Nije nevažno da su se Nenadovići orodili sa Karađorđevićima. Čubrilović oštro reaguje. **Kakva kneginja Persida, hoćete da izbije skandal, da nas političari opet napadnu.**
Odgovaram da i dalje smatram da takav portret ilustruje i vreme i prilike i tu neobičnu porodicu. Čubrilović ne popušta, skoro viče: **Nema u istoriji poridica**. Voja Đurić ga šeretski ispravlja: **Ima, ima, Nenadovići su bili knezovi a ne seljaci, nema pravo Višnjić da je raja rada kavzi, a ne knezovi, uvek su knezovi dizali revolucije.** Sve ovo se završava šaljivo, ali scena svedoči u kakvom smo stanju, zapravo psihozi, kada i jedan istaknuti istoričar pod krovom SANU iskazuje sumnju u opravdanost izlaganja portreta jedne davno mrtve kneginje. Ko se to boji Perside Karađorđević? Zar je moguće da postoji takav strah? Liči na farsu, na šegačenje sa istorijom, na karikiranje sadašnjice, klasičan primer neshvatljive autocenzure. (23. septembar 1977)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 04 Mar 2017, 23:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Srpska crkva zaključana

U gradu Alekse Šantića crkva pod ključem, a njegov grob zapušten, čeka neki jubilej. Dragan Jeremić se propisno obrukao oko pesme Tase Mladenovića.

Slika
Grob Alekse Šantića u Mostaru

Piše: Dejan Medaković
PREDSTAVA je završena, svi su se razišli. U porti, na suncu, sedimo otac Danilo, pop Vlado Lazarević i ja i pretresamo šta se zbilo za ova dva dana. Otac Danilo otvara svoju ojađenu dušu i priča o mukama koje je pretrpeo dok je organizovao i ovako skromnu proslavu. Doznajem o pravim malim ratovima među crnogorskim sveštenicima, o samovolji kaluđera, o svakojakom neredu. Taj opšti nered više niko ne može da sredi, jer niko više nema autoriteta.
Mitropolit je star i bolestan, iako deluje krepko. Sve visi o koncu, a starac ne razrešava kesu, pa mu slabo dolaze mlađi sveštenici. Iz svih tih priča, osetio sam kako pravoslavna crkva u Crnoj Gori tone u brigama, kao posrnula porodica u kojoj se stalno razgovara o dugovima i menicama. To je neko posebno obezduhovljenje, a pažnja koju vlasti ukazuju starom mitropolitu, kome je dat novi **mercedes**, proističe iz saznanja da u budućem konstituisanju crnogorske nacije treba računati sa crkvom, a naročito sa Mitropolijom, koja dobrim delom predstavlja crnogorski državni razvitak. Iz Cetinjskog manastira stvorila se država. Danas to shvataju i u Izršnom veću i pripremaju teren za buduće akcije.

**SVETLI GROBOVI**

GLEDAJUĆI sveštenstvo koje se skupilo oko Savinačke slave, više sam nego pesimista. To su ljudi duboko ogrezli u dnevnim brigama, uvek spremni da udare na autoritet vladika. A ovi, dao Bog, kao da sve čine da što više otkriju ranjivost. Kao da izazivaju ove popovske nesrećnike, zveckajući autoritetom despota i ljudi koji su odnose sa političkim vrhom doveli u red. Dole, na dnu kace, ostaje seosko sveštenstvo, zapušteno i skoro podivljalo od patnji i oskudice. Pop Lazarević mi šeretski reče: **Ja sam uvek za vladiku, pa makar bio velik kao zrno bibera. U Sarajevu, mitropolit Nektarije Krulj me je uvek pitao: *A ko si ti?* To vam je najbolje svedočanstvo da mu nisam izlazio na oči, da se nisam gurao da me zapazi** (26. septembra 1977)
Vraćam se kući, preko Mostara. Šetam po gradu u kojem ima tako mnogo atmosfere. Srpska crkva zaključana. Odlazim na Šantićev grob, vidi se da ga niko ne posećuje, zapušten je i čeka neki jubilej. U takvim prilikama, grob mrtvog svečara obične urede. A reč je o čoveku koga su, kada je umro, nosili ceo dan po mostarskim mahalama, zbog čije sahrane su dućani zatvarani, koga su svi duboko ožalili.
Kada je reč o grobovima naših zaslužnih ljudi, lako se primećuje da nismo istrajni u bolu za izgubljenom nacionalnom veličinom. Da bi se to potvrdilo, nije potrebna poseta Šantićevom grobu. Zar to ne dokazuju i grobovi u Aleji velikana u Beogradu? Čak ni služba za održavanje groblja nije kadra da te **svetle grobove** drži u pristojnom stanju. Prava je **sreća** što se u savremena groblja sve više uvlači beton i kamen, a potiskuje priroda. NJoj nema mesta u sklopu te nove hladne geometrije i lažne monumentalnosti, proistekle iz jalove dekorativnosti.
U Mostaru, primer za to je Bogdanovićevo partizansko groblje. Taj pretenciozni aranžer, čija se inspiracija kreće u eklektičkom rasponu od secesije do predkolumbijske umetnosti, postavio je svoj **kamenolom**, ne poštujući prirodne odlike pejzaža. Umesto da tom herojskom pejzažu priđe smerno i uz najveće poštovanje, on ga prekraja i doteruje. Tako je dobijena još jedna umetnička laž, primer indirektnog odnosa prema suštini groblja. U tom kamenom izlogu smešteni su, zapravo aranžirani, grobovi palih ratnika, a njihovo podređivanje dekorativnom, praznom osećanju ovog arhitekte je očigledno. A ta gola, surova priroda nudila je najbolja rešenja, uz osnovni preduslov, da bude pošteđena od prekrajanja i monumentalizovanja. Nažalost, nije joj uspelo da odbrani nevinost, kao što nije uspela i na drugim mestima. (27.septembar 1977).

OKVIR ZA FARSU

KOD Žike se skupilo staro društvo, Matija Bećković ih zabavlja vestima iz Udruženja književnika. Dragan Jeremić je odstpustio, izabran je novi predsednik. To je Vladimir Stojšin, beznačajni pisac, Jeremić se propisno obrukao u aferi oko pesme Tase Mladenovića, koja je u međuvremenu i zvanično osuđena kao nacionalistički ispad.
Iako je savet **Književnih novina** izdao saopštenje u kojem je uzeo u zaštitu i pesnika i urednika, ovaj je javnosti uputio pismo u kojem je priznao grešku. Izdao je one ljude koji su pokušali da ga brane. Bećkovićeva priča me je podstakla da još jednom potražim Jeremićevo pismo, za koje sam u prvi mah poverovao da nema razloga da ga čuvam. Treba ga sačuvati, kao svedočansvo vremena. Na kakve grane su ljudi kadri da padnu, da se dobrovoljno strmoglave, u varljivoj nadi da će iskočiti iz mlina koji radi, u koji su, ni sami ne znaju kako, upali. Ne mogu da shvate da pravog vađenja nema i da će biti žrtvovani, jer su već pretvoreni u hranu Moloha dnevne politike.
Žalosno je to Jeremićevo koprcanje i providno lukavstvo, da se nekako održi na položaju urednika **Književnih novina**. Za **greh** koji je počinjen u njegovom listu, on nudi ostavku na drugom mestu, da se Vlasi ne sete. Sada se procenjuje da li je njegovo pokajanje dovoljna bruka, ili ga treba daviti do kraja. Od te procene zavisi njegova filozofska i književnička budućnost. Ovo pismo upalo je na pravo mesto, u rubriku **Kulturni život**. Time je farsa dobila odgovarajući okvir. (8. oktobar 1977).

ANTONIJE I ŽIVAN

PRISUSTVOVAO sam dodeljivanju Adnrićeve nagrade Antoniju Isakoviću. Odlučeno je da nagrada bude uručena u Andrićevom stanu, gde je sada smešten njegov muzej. Bolje je tako, jer doista ne treba tu nagradu, pa makar to bilo i šalom, vezivati za politiku. Dolazeći koji minut ranije, primetih kako u susret stiže Isaković. Pred zgradom Skupštine Srbije, dolazeći Andrićevim vencem, naišao je Živan Vasiljević, izgledalo je da je susret neizbežan.
Svega nekoliko dana ranije, upravo on je napao dodeljivanje visokih nagrada poznatim nacionalistima. Ovaj neočekivani susret razrešio se tako, što je Vasiljević bez pozdrava uskočio u automobil koji ga je čekao, a Isaković je mirnim korakom produžio. Scena tipična za ovu našu jadnu Srbiju, za mentalitet njenih sadašnjih upravljača, uvek spremnih za seču svojih duhovnih knezova. Jadni Živan Vasiljević!
Kada više niko ne bude znao ko je bio i šta je radio, delo Antonija Isakovića će postojati. Rđava računica čoveka obnevidelog od vlasti koju ima i koju nije voljan da izgubi. Nagledao sam se kako izgledaju te delije, kada padnu sa vlasti. Niko ih ne prepoznaje, iščezavaju u potpunoj anonimnosti, kao slučajni proizvod sistema sa negativnom selekcijom.
Isaković je dobro govorio, naglasivši da mu je milo što je nagrada uručena u Andrićevom domu. Evocirao je i neke lične uspomene na velikog pisca, a ta njegova sećanja zvučala su ljudski, toplo i odmereno. Bilo je puno sveta, naročito pisaca, ali se osećalo da svečanost nema zvaničnu podršku. Srdačan susret imao sam sa Mladenom Leskovcem, čita Isaka Dojčera, obuzet je biografijom Lava Trockog, revolucionara spremnog na sve. **Ta njihova vera u snagu partije prosto je fascinantna**, kaže Mladen, preporučujući ovo delo.
(10. oktobar 1977)

NEOPROSTIV GREH

U **KOMUNISTU**, broj 1074, od 17. oktobra 1977. Branislav Milošević, pokušava da sahrani dva čoveka. Jedan je Milan Kašanin, a drugi je prirećivač njegove zbirke eseja Marko Nedić. Jedan je napisao šta je napisao i tako zgrešio, a drugome je greh što je pohvalio ono što je stari gospodin uradio. Greh je skoro neoprostiv, jer stari gospodin je konzervativan iz ubeđenja, reakcionar, apologet mračnog srednjovekovlja, zastupnik nacionalističkih pisaca a la zloglasni Dučić, itd.
Radi ubedljivosti, pozajmljen je i stari Ristićev trik o mrtvom piscu a živom čoveku. Zašto da neko spokojno umre u uverenju da će njegovo delo pretrajati, zašto ga otpremiti na onaj svet u tišini koja pripada starim ljudima, kada se on pre odlaska još može ukaljati, izvređati, osramotiti i obezvrediti? Pre nego mrtvacu sklope oči, moguće je unovčiti njegovu kožu, a za skalp starog književnog poglavice uvek ima kupaca, strasnih kolekcionara ovakvih trofeja. I tako, u poveći spisak srpskih Herostrata, upisao se još jedan mladić. Za sredinu kakva je naša, važno je da se ovakvi junaci iznova reprodukuju. Ako se jednom možda ipak uljudimo, potomstvo će ih pominjati kao svedoke svoga vremena. NJihovo delovanje razjasniće mnoge tokove naše javne reči, a sociološki podaci koje nude, ne mogu se naći na drugim mestima.
Ništa ne propada u celosti i svaka javno izgovorena reč putuje pravo u besmrtnost. Za razumne ljude to bi bila najveća opomena da paze šta rade, a za lakomislene, lažna nada u sopstvenu slavu. Putujemo svi, a pravi i krivi, pred neko buduće sudište, ne znajući ni ko će nam suditi ni u ime čega će izricati presude. Pred tim sudijama neće vrediti ova društvena prenamaganja sa velikom upotrebnom vrednošću. Verujem da će se u novom vrednovanju stvari ipak otkriti i neke nesumnjive vrednosti, koje su u svom vremenu bile žrtvovane i odbačene. U tom procesu, teško današnjim lažnim svedocima! Za njih ne vidim ni tračak nade, ni senku utehe.

NEOSTVARENE AMBICIJE

PIŠE mi Zdravko Kajmaković iz Sarajeva i javlja da je urednik **Izraza** Kasim Prokić odbio prikaz moje knjige, **jer ne štampaju prikaze, već samo kritike**. U istom pismu, Kajmaković mi šalje i taj prikaz. Prokić nije izneo prave razloge, i ne treba se čuditi, kada već postoje autori kojima se ovo ne bi desilo. Pokušavam da iz osećanja izbrišem tugu što živim u sredini u kojoj niko nikoga niti poštuje niti ceni. Mi smo, zapravo, šaka usamljenika koja napada na opštu ravnodušnost, u nadi da ćemo biti kadri da nešto izmenimo i tako oplemenimo našu surovu stvarnost. Te su ambicije sasvim nestvarne. Ne kajem se za izgubljene časove posvećene naporima da uljudim svoju okolinu, pomireno primam nošenje krsta, čiji je ishod već davno poznat. (10. oktobra 1977.)

(NASTAVLJA SE)


večernjenovosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Google [Bot] i 60 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker