Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 19:42


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 10 Apr 2017, 22:41
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Rastko Petrović

Slika


Pesnik, putopisac, pripovedač, romansijer Rastko Petrović je jedna od centralnih figura srpske avangarde između dva svetska rata. Rođen je 3. marta 1898. godine u Beogradu, kao deveto dete oca Dimitrija, istoričara, i majke Mileve, učiteljice. Rastko je mlađi brat Nadežde i Zore, poznatih likovnih umetnica. Dana 5. juna kršten je u hramu Svetoga Marka u Beogradu. Njegov kršteni kum bio je novosadski pisac i pripovedač Jaša Tomić. Rastkova porodica bila je veoma ugledna i cenjena u Beogradu. Piščeva rodna kuća srušena je prilikom bombardovanja Beograda 6. aprila 1941. godine. Rastko još u detinjstvu ostaje bez majke, a brigu o njemu preuzimaju sestre. U periodu od 1905. do 1914. god. pohađao je osnovnu školu i upisao niže razrede gimnazije. U jeku Balkanskih ratova 1912. prekida gimnazijsko školovanje u Beogradu. Kao nesvršeni gimnazijalac odlazi na front, prelazi Albaniju i odlazi u Francusku, gde završava gimnaziju. U Nici je maturirao, a kao stipendista francuske vlade upisuje prava u Parizu. U Parizu se upoznaje i druži sa mnogim pesnicima, slikarima. Piše pesme, pripovetke i prikaze slikarskih izložbi i objavljuje ih u otadžbini.

Posle prvog talasa ekspresionizma, koji zahvata vreme od 1919. do 1921, a glavni su mu nosioci M. Crnjanski i S. Vinaver, dolazi do rastakanja jedinstvenog delovanja modernista u nekoliko naporednih pravaca. Pisci drugog modernističkog talasa, koji dostiže vrhunac 1922, označuju dalji napredak naše avangardne literature. Novine koje su uneli tiču se pre svega odnosa prema pesničkoj formi. Dok je Crnjanski stalno isticao značaj novih sadržaja u težnjama modernista, ovi su pisci stavljali akcenat na morfologiju književnog dela, na njegove konstruktivne zakone, govorili o arhitektonici dela, o čežnji za kristalizacijom oblika, o čistom geometrizmu kojim su usklađeni odnosi unutar dela. Konstruktivističko shvatanje umerenosti prisutno je u kritičkim i teorijskim napisima i u pesničkom stvaranju niza modernista, od najstarijeg, Stanislava Vinavera, angažovanog u svim fazama i u svim pravcima modernizma, do mlađih modernista koji u to vreme izbijaju u prvi plan.

Među njima najznačajniji je Rastko Petrović. Kao sedamnaestogodišnji mladić, đak gimnazije, proživeo je albansku golgotu a zatim, preko Krfa, otišao u Francusku, gde je završio gimnaziju i položio srpsku maturu. U Parizu, u kojem je i posle rata povremeno živeo, sve do 1922, kada je diplomirao pravo, došao je u dodir s istaknutim predstavnicima umetničke i literarne avangarde. Dalji životni put ovog pisca sličan je putu Crnjanskog: ušao je u diplomatsku službu, dosta putovao, 1935. otišao je kao diplomatski službenik u Vašington, gde ga je zatekao rat i gde je, posle rata, nastavi da živi u emigraciji, sve do smrti.

Petrović je počeo objavljivati pesme u krfskom ,,Zabavniku" (1917), ali pun zamah njegovog književnog rada pada u godine posle rata. U pokretu mladih bio je jedan od najekstravagantnijih. Defetistička nastrojenost modernista, poljuljanost tradicionalnih normi, moralnih i estetskih, duh sumnje, razočaranja i strepnje pred neizvesnim izražava se naročito u rušilačkom, ekspanzivnom ekspresionizmu njegove poezije i poetske proze. U ranim radovima – u fantazmagorijskom romanu ,,Burleska gospodina Peruna boga groma'' (humoristički roman iz života starih Slovena, 1921), u poetskim pripovetkama ,,Nemogući ratar'', ,,Pustinjak i medenica'', ,,Za kičevskoe, za makedonskoe'' i dr., u člancima o preokupacijama i predstavnicima moderne umetnosti i poezije, među kojima se izdvaja esej ,,Mladićstvo narodnog genija'', u ranim pesmama, gde se moderni avangardizam spaja s motivima narodne lirike i, naročito, u zbirci pesama ,,Otkrovenje'' (1922), koja je njegov pesnički vrhunac – Petrović je pesnik snažnog dionizijskog osećanja života, koje se kreće između bolnih i razornih krajnosti, od vedre, čulne raspuštenosti slovenskog paganskog raja u ,,Burlesci'' do mračne atmosfere uništenja, nasilja i smrti u pojedinim pesmama ,,Otkrovenja''. Vegetativni život rastinja, biološki nagoni u čoveku, organska preinačenja od rođenja do smrti, putnički zanosi, naklonost prema primitivnim kulturama – sve je to u tim delima izraženo na način u kojem bezazlena otvorenost u samorazgolićavanju često prelazi u ekstazu i paroksizam, postajući samo sebi svrha. U svetu starih Slovena, koji su njegova trajna opsesija, u našem folkloru i u srpskoj srednjovekovnoj umetnosti i književnosti – tražio je izvore za našu autohtonu pesničku obnovu.

Posle ,,Otkrovenja'' Petrović se okreće pretežno prozi. Oblici u kojima je u kasnijim periodima najviše stvarao jesu putopis i roman. Putopis je odgovarao njegovoj težnji za promenom i kretanjem. Putnička inspiracija prisutna je u mnogim njegovim delima, u pesmama (,,Putnik'', ,,Spomenik putevima''), pripovetkama (,,Putnik bez senke''), esejima (,,Pozorište, pozorište!'') i u velikom romanu ,,Dan šesti''. Njegova najbolja i umetnički najzrelija ostvarenja potekla su iz putničkog iskustva, ,,Afrika'' (1930), i ,,Ljudi govore'' (1931). Velik putopis ,,Afrika'', možda najznačajnija knjiga koju je napisao, doneo je oživotvorenje davnašnjeg pesnikovog sna o paganskom raju. Knjiga ima ne samo umetnički nego i dokumentarni, naučni karakter. U njoj se, pored poetskih opisa, lirskih raspoloženja, prizora iz života domorodaca i belaca, egzaltiranog oduševljenja lepotom nagog crnačkog tela u slobodnom afričkom pejzažu, daje niz zanimljivih saopštenja o crnačkoj umetnosti, muzici, igri, običajima. Na putopisnoj osnovi ostvarena je i kratka lirska proza ,,Ljudi govore'', po opštem sudu najcelovitije delo ovog pisca. U njoj su dati razgovori putopiščevi s ljudima koje je sretao na jednom svom putovanju. U govoru nepoznatih ljudi nema ničeg neobičnog, on se sastoji od jednostavnih, često konvencionalnih reči kojima se daju prve, ravnodušne informacije o sebi i svom životu. Ali iz tih reči naziru se potresne ljudske drame, izbijaju na videlo skriveni ljudski odnosi, otkrivaju se duboke privlačnosti među ličnostima za koje ni one same nisu znale. Putopis se pretvara u priču o ljudima i njihovim sudbinama.

U razdoblju između dva rata R. Petrović bio je najmanje poznat kao romanopisac. ,,Burleska'' je više književni izazov nego roman. Drugi njegov roman, ,,Sa silama nemerljivim'' (1927), zanimljiv kao egzaltirana apologija života, bez veće je vrednosti. Tek pošto je posthumno objavljen njegov veliki roman ,,Dan šesti'' (1960), o Petroviću se počelo govoriti kao o piscu koji je zajedno s Crnjanskim udario temelje modernom srpskom romanu. Roman se sastoji od dva dela, koji su gotovo nezavisni romani. U prvom se govori o povlačenju preko Albanije 1915, a drugi se zbiva u Americi dvadesetak godina kasnije. Strahote albanske tragedije Petrović ne doživljava kao apoteozu stradanja naroda, već kao trenutak vraćanja prirodi, kao obnovu prvobitnog stanja u kojem je čovek živeo po "plemenskim pećinskim uredbama čopora". U borbi s prirodom njegovi junaci doživljavaju rastakanje i obnovu istovremeno, rastakanje svog društvenog bića i obnovu vlastitih vitalnih, bioloških snaga. Dan šesti je roman moderne strukture komponovan kontrapunktski. Prvi deo liči na putopis ili, tačnije, na više putopisa, međusobno isprepletenih, u kojima su svi susreti slučajni, sve veze privremene i neobavezne, gde se čovek na svom putu sam probija kroz prostor.

Petrović je značajan i kao likovni kritičar, i to jedan od najboljih u razdoblju između dva rata. Negovao je teorijsko-sintetičku kritiku u kojoj se zalagao za konstruktivno slikarstvo ili ,,novi realizam", kako ga on naziva. Pisao je o našim savremenim slikarima i vajarima, o našim srednjovekovnim freskama i, prvi kod nas, o Pikasu i francuskom kubizmu. Za vreme boravka u Americi napisao je na engleskom jeziku više članaka iz istorije jugoslovenske umetnosti.

Drugi svetski rat proveo je u Sjedinjenim Američkim Državama. Piše pesme za zbirku „Ponoćni delija“. Razboljeva se. U 51. godini svog života, 15. avgusta 1949. godine, iznenada umire u Vašingtonu. Sahranjen je na groblju u Senovitom potoku u Vašingtonu. Posmrtni ostaci Rastka Petrovića preneti su u Beograd tek u junu 1986. godine, i sahranjeni u porodičnu grobnicu na Novom groblju.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 11 Apr 2017, 23:15
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Čubura – Kalemegdan

Svaka dama u godinama zadrži nešto u odelu i ponašanju od one mode za čije vlade ona beše na vrhuncu svoje lepote i uspeha

Slika
Саобраћајна врева на Тргу Републике

Čini se da je neko iz daleka vikao i mahao razapetim kišobranom jer tramvaj, tek što je pošao s početne čuburske stanice, opet zazvonca, škljocnu i stade. Kroz vlažna i klizavim kapljama šarana okna, na kojima su se rasprskavali zraci sijalica i osvetljenih naloga u hladni, jesenji vatromet, nazirala se jedna dama kako se bori s kišobranom i odelom oko blatnih i visokih stepenica na ulicu. Ona je jetko prebacivala:

– Zar ne vidite i ne čujete da dolazim? Kako je to maltretiranje! Pomozite mi sad bar da uđem!

Otmena spoljašnost gospođe učinila je utisak i na putnike i na konduktera. Inače, nabusiti vozovođa zadovoljio se samo nerazumljivim gunđanjem, a nekoliko ruku pružiše se u isti mah da je dignu u kola. Ona, zadihana, klimnu samo glavom, progura se i sede na prvo i jedino prazno mesto. Prikupljajući odelo i uspravljajući vlažni kišobran, podalje od sebe, ona pogleda letimično svoje neposredne saputnike, pa se odjednom uhvati za uho, rukom u crnoj glaziranoj rukavici, namrgodi se, osvrte se nervozno na vrata, zatim se obrati devojci zamurenoj u staru žutu lisicu.

– Gospođice, molim vas, zatvorite vrata, užasna je promaja.

Devojka nevoljno posluša i vrati se bez reči na svoje mesto ispred otmene dame.

Dok se gospođica smeštala i popuštala jaku od nakostrešenoga skunksa, iz njenog odela, iz kaputa od maltene blistavog persijskog krzna dizao se onaj naročiti fini vonj, složen od raznih mirisa koje je probudila vlaga. Neki su se osvrtali da je vide, a ona je sretala sve poglede bez oholosti i bez naročitog zanimanja i radoznalosti.

Po tome što „toku“ od crnog perja nije natukla kao što se to sada čini, po nešto široj suknji i po suviše tesnim rukavicama i po načinu vidljivog puderisanja vidi se da je žena iz prošloga veka
Devojka koja je sedela pred njom posmatrala ju je za čas do pojedinosti. Njeno žensko oko primetilo je odmah da ima pred sobom „pravu gospođu“ na kojoj je sve fino, skupoceno i „eht“, od „grifa“ na kišobranu do tananog vezenog rupčića. Koliko joj može biti godina? Verovatno više no što odaje njena negovana i zadovoljna spoljašnost. Po tome što „toku“ od crnog perja nije natukla kao što se to sada čini, po nešto široj suknji i po suviše tesnim rukavicama i po načinu vidljivog puderisanja vidi se da je žena iz prošloga veka. Svaka dama u godinama zadrži nešto u odelu i ponašanju od one mode za čije vlade ona beše na vrhuncu svoje lepote i uspeha. Devojka neprimetno gurnu laktom stariju ženu pored sebe, valjda majku svoju, a kad joj se ova rasejano okrete, ona joj jednim migom očiju obrati pažnju na elegantnu saputnicu. I dok je ova plaćala kartu i opominjala konduktera da zatvori vrata za sobom, devojka šapnu: – Poznaješ?

Stara žena, u neprikladnom i izveštalom kaputu, besumnje kćerinom od pre desetak godina, s pletenim šalom od vunice oko vrata i nemarno na glavu navučenim šeširom od bogzna kakvog posuknulog komada crne kadife, zažmiri i zatrepta svojim crvenim kapcima bez trepavica prema nepoznatoj dami, i zavrte glavom.

Gospođa sa skunksom nagonski oseti da je na nju obraćena pažnja, te, ututkavši novac, kartu i maramicu u svoj redikal sa zatvaračem od kornjače, pogleda slobodno u svoje susede. Prvo u mlađu pa u stariju. Gledajući u potonju koja se vratila u pređašnji položaj i gubila se za svojim mislima, kroz okno, u kišnoj večeri, njoj se počeše širiti zenice i poigravati usne i nos od iznenadnog zanimanja.

– Izvinite, gospođo – progovori dama svojim odlučnim glasom – da vi niste Mileva Jovanović, odnosno Radulović.

Stara se žena trže, otvori nabrane usne i tarući dugi, upijeni, kao smrznuti nos i bradu zgužvanom džepnom maramicom, gledaše u nedoumici na lepu damu.

– Ja sam to, imate pravo, a – i ja vas...

– Zar me ne poznaješ, Mileva? – osmehnu se dama bez snishodljivosti – ja sam Katarina Pavlovićeva, žena Steve Majstorovića, bivšeg trgovca. Zar me ne poznaješ?

– O, kako da se ne sećam! Oprosti, ali već sam skoro izgubila i vid... pa, ne tumačeći odmah zašto to, njenim ogrubelim licem preli se onaj fini, ljubazni osmeh gospođe od pre trideset godina.

– A, gospođica ti je ćerka – nastavi gospođa Katarina zadovoljnije.

– Milo mi je. Olga se zove, najmlađa, je li parnjakinja moje Dane, milo mi je... O, Bože, od kad se ovo ne videsmo? Ti se udala, je li, odmah posle klostera... pa iz garnizona u garnizon... Šta ćeš, život, porodica, svaki na svoju stranu... Ja sam, još u početku, doznavala s vremena na vreme, sa svima drugaricama, gde su i šta su, i kako je koja prošla, ali posle... ti si davno izgubila muža, je li, čini mi se da sam negde čula ili čitala da ti je i sin bio oficir, i...

– Sinovi, moja draga – prekide je ona druga prigušeno – dva sokola, obojica mi poginuše... Iza Pavla mi je ostalo dvoje unučića, jer i snaha mi umre za vreme okupacije... A moj dobri Ratko, umro mi je u Nišu od kolere, trinaeste... Ostala sam, tako s ovim jednim detetom i s ono dvoje mališana... Da nju nemam ne znam kako bih tu dečicu prihvatila... Ovako, tu smo se skupili svi na Dušanovcu, pa... Šta da ti govorim, možeš misliti kako mi je... Samo da mi je ona zdrava... Ali slaba mi je nešto, sad je baš vodim do jedne Ruskinje doktorke... Znaš, naporan joj je rad – u Zaštiti dece...

On se zbio, siroto moje dete, tamo negde iza božjih leđa, u nekakvu Mutapovu ulicu; nova je kuća, duše valja, ali to blato, gospode Bože, ne možeš prići čestito
– E, pa ne smete se zapustiti, gospođice... Tražite odsustvo pa se odmorite negde na moru!

Devojka sevnu ispod oka i još dublje utonu u svoju lisicu:

– Lako je to reći!

– Nemojte tako! Vi ste, ova današnja mlađarija, užasno lakomisleni... Zdravlje je najpreče!

Devojka se jedva uzdrža da se grubo ne obrecne, te ogorčeno okrete glavu u stranu i zagleda se, tobože u pobočne prozore.

– Muka je to, Katarina draga...

– E, muka!... Svako ima svoju muku! Eto, ja, prosto ne znam sada kuda da se okrenem... Imam prosto da izludim! Moj Miodrag je premešten pre dva meseca iz Sarajeva ovamo u đeneralštab. Jest! – kakvi su to zakoni u ovoj zemlji! – ali u našu se kuću uselio, za vreme rata Austrijanac, a nekakav profesor, s našim pristankom, istina, da nam se ne bi rekviriralo, i sad, molim te, neće napolje: ... da mu mi nađemo drugi stan, a moje dete da se potuca kojegde.

Ne možemo se, valjda, svi strpati u one tri sobe, pa da jedno drugom na glavi idemo!... Užasno! Sve su mi stvari, divan nameštaj iz Italije, na tavanu i po podrumu; ako ovo potraje, sve će izesti miševi i prašina. On se zbio, siroto moje dete, tamo negde iza božjih leđa, u nekakvu Mutapovu ulicu; nova je kuća, duše valja, ali to blato, gospode Bože, ne možeš prići čestito... a danas kola držati? Nema se računa, draga moja... Nego, to je tek početak! Njegova devojčica, zlato od deteta, već brblja francuski kao prava Parižanka, prosto da je pojedeš, dobila opasnu anginu pa je moramo poslati u Dubrovnik... Snaga mi je još uvek tamo s detetom, a Miodrag me sad neprestano goni da i ja opet odem onamo; teško mu je, kaže, a kako i ne, bez Melanke, s ostalom decom koja idu u školu... Znaš, i snaha mi je bila nešto slabunjava, pa sam ih ja i odvela onamo; ja se ne plašim stranaca; ali mi opet Olga očekuje za tri nedelje bebu... Kako nju da ostavim? Ne smem. A, i onaj najstariji kao dete, bez mene kao uzet... Prosto, da izludim!... A govorila sam im, čekajte još s decom, mladi ste, niti su prilike niti je Olga stala na snagu... I tako ti ja neprestano letim od jednog do drugog... Kao da se sve zaverilo protiv mene, sve na mene, a ja vučem, vučem, ne znam sako dokle ću?...

Gospođa Mileva je skupljala oči i trudila se da ni jednu reč ni jedan trzaj ne propusti. Gledala je u svoju davnašnju drugaricu, u vazda nestašnu i neustrašivu Katarinu, i čudila se. Ko bi mislio, po njenom izgledu, ovako, da to nije srećna i zadovoljna žena? A, eto, i ako je još uvek lepa – čini se da je ta seda kosa, prema tim živim crnim očima, još lepšom čini – i ona ima svoje breme. Gospođa Milevi i ne pada na um da upoređuje sebe i svoje stradanje s njenim nevoljama. Ona nju pažljivo sluša, čak prati pokretima lica i usana neprestano titranje Katarininih promenljivih izraza i predisanja. Šteta što takav jedan život nije lišen svih ljudskih mizerija! Pri pomenu bolesnoga deteta u Dubrovniku gospođi Milevi se zavodniše oči, a kada pade reč o skorom porođaju mlade i slabe žene preko njenih kao vrećice opuštenih obraza sinu izraz straha i saučešća. Na posletku, ova se maši za ruku uzbuđene drugarice iz mladosti i stište je sestrinski:

– O, o moja Katarina, ne boj se. Bog će biti milosti prema tebi; nemoj da gubiš prisustvo duha!

– Ah, Mileva, nije on mene baš ni dosad štedeo... Onaj, stariji Miodragov, već dvaput je operisan na nozi... Pa kako da se smirim i da odahnem, kako?... Užasno!

– O, Katarina, sirota moja Katarina, ja te razumem, ali milostivi Bog će...

– Gle, ja moraj silaziti.... Pa, zbogom Mileva, zbogom mala... Šta ćeš slatka, naše je da sve duplo prelazimo!...

– Zbogom Katarina, zbogom – odvrati s puno topline i odanosti, gotovo zahvalno i za to ganuće, gospođa Mileva, pa se okrete kćeri: – Krasna duša, uvek je bila puna osećaja... e, žena je, majka je, ni njoj nije lako!...

No devojka se odbi od matere i ogorčeno je ućutka:

– Idi, idi molim te, ti kao da ne vidiš sebe... kao da nemaš svoga tereta i svojih grobova... I koliki je taj tvoj rezervoar suza kad ih liješ svuda, i gde treba i gde ne treba!...


Autor: Veljko Petrović

(Politika, 6. januar 1924. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 11 Apr 2017, 23:37
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Gostivar

Unutra gradić je potkresao stare ćepenke, počeo da gradi izloge i održava prilično pločište. Kao Prokuplje do rata. Ima lep trg, lepu novu crkvu, nekoliko novih gostionica i turskih kavanica kao da su japanske čajdžinice

Slika
Стара џамија у Скопљу - Љуба Ивановић

Po Gornjem Pologu

Iako po pravilu južnosrbijanska trgovišta imaju probrane položaje i neobično zgodna mesta, opet su mahom teška za oko, za prve utiske. Ne samo zbog turskih građevina i ostalih neuređenosti. Okrajci su im bedni, ulazi do zla boga prljavi i strahotni, te je čovek već na prvom koraku prinuđen na nepovoljan sud o gradiću. Izuzetak kao da čini lepi Gostivar. Sva tri njegova glavna ulaza čista su i ni malo drukčija od sredine, gde su trgovi i trgovine. I ovaj od Vlajinice do Debra, i onaj od Kičeva, kaogod i onaj od Tetova. Lepo su popločani, bez prašine su i šlima, odmah sa kućama boljim od mnogih unutra.

To na prvom mestu, i čini te je prvi utisak od Gostivara prijatan. Ne onakav kakav dobijate kad ulazite u Prištinu, Ohrid, pa i Skoplje. Ne nailazite na uboge ciganske čatrlje i na groznu palanačku vonju. A kad sa visoke crkvene zvonara pogledate unaokolo po gradu, odista imate vanredno primamljivu sliku.

Gotovo pravilan četvorougaonik, nepresecan ulicama, crveni se od ćeramide i crepa ukrašen visokim jablanovima i bezbrojnom voćkom. Svud unaokolo su gradine i njive, leti pod bujnim zelenilom kukuruza i povrća. Unutra gradić je potkresao stare ćepenke, počeo da gradi izloge i održava prilično pločište. Kao Prokuplje do rata. Ima lep trg, lepu novu crkvu, nekoliko novih gostionica i turskih kavanica kao da su japanske čajdžinice. Nema one oronulosti kao u Kičevu, Prilepu, a najviše Ohridu. A to znači da je mesto živo, u zamahu, da će napredovati. To verovanje potkrepljuje celokupan utisak.

Gostivar je nov grad, tursko trgovište. U srednje veku, a svakako i ranije, Gornji Polog je imao usputnu stanicu, malu tvrđavu na kraju ovoga polja gde su se račvali putevi za Debar, Kičevo i Železnu Reku. Takvo mesto pokazuju tu u blizini. Verovatno da je kraj te stanice bio i trg, inače se svakako pored Donjega ne bi pominjao i Gornji Polog u jednom jednostavnom i ne velikom polju kao što je pološko. Tek vremenom nestalo je i te tvrđave i toga trga. I Turci nisu pokušavali da osnivaju palanku. Ali je iskrslo nešto drugo. Na studenom zimnjem danu za karavan dovoljan je bio pogon iz Donjega Pologa, Tetova, do Gornjega, Gostivara. Da bi ljudi ranije prevalili preko Vlajinice za Debar ili preko Bukovika za Kičevo, bilo im je potrebno da se na ovom mestu odmore i sutradan urane na težak put kroz vetrove i smetove. Nesumnjivo su zbog toga na ovoj raskrsnici ispod planina podignuti karavan-saraji, hanovi, možda kad i oni u Mavrovskim Hanovima. Od toga početka postao je, možda ne tako davno, grad koji teško da ima više od stotine godina. Srpsko opet objašnjenje izgleda još bliže istini. Manastiri Bigorski iznad Debra i Prečista kraj Kičeva bili su čuveni kao na primer Dečani za Kosovo. I tamo su čitavi karavani prenosili pobožne srpske bogomoljce i poklonike, kao i za Hilendar i Dečani iz svih krajeva. To je bilo jako uobičajeno i moje pokoljenje pamti takve povorke. Nije sve moglo ići u Jerusalim i Hilendar na „čabu“, ali je zato išlo u Prečistu i Bigorski, u Sveti Naum i Dečani. Kičevska Prečista naročito je bila na glasu i od davnina imala veliki broj posetilaca i iz dalekih krajeva. Ovde kod Gostivara taj manastir je imao svoja imanja i svoj metoh. Vodeći brigu o tom svojem dobrom glasu, tegobi i slaboj bezbednosti na putu, njegovi su kaluđeri nekad podigli kraj toga metoha „gostilnice“, hanove za pobožne putnike, svakako besplatne, odakle su ih dalje sprovodili njeni najmljeni čuvari manastirske derudedžije ili vojvode. Baš ozbiljni ljudi tvrde da je ovakav početak Gostivaru i da je to pričanje čuvano i zapamćeno kao činjenica. Od takvih gostiju i tih manastirskih gostionica, kažu gradić je i dobio svoje ime, srpsko-tursko, „Gostivar“ (ima gostiju, ili skloništa gostiju)...

Gostivarska ljutika je najbolja u našoj zemlji; bolja je od niške, prizrenske i prilepske, jer je mesnatija, ukusnija, ne toliko ljuta no i mirišljava
Danas Gostivar ima preko šest tisuća stanovnika. Od toga je svega jedna petina Srba. Ostalo su muslimani, veoma malo Turaka, a više Arnauta ili poarnaućenih starosedelaca. Trg je ne samo gornjega Pologa, no obeju Reka do Kodžadžika, Poreča do broda i Kičevskoga Kraja od Zajasa i Tajmišta. Njegovo je zaleđe prostranije od tetovskoga, jače, prometnije i na taj način Gostivar ozbiljno preti da u budućnosti bude jači od Tetova. I sad mu je veliki premac za svukoliku domaću proizvodnju, kao što ga opet s druge strane tuče Skoplje trgovinom, razmenom. Ovo se mnogo po koječem vidi. Tržišnoga dana u Gostivaru se danas proda gotovo toliko isto seljačkih proizvoda, koliko i u Tetovu, ali iz grada više seljak nanese kupnje no iz Tetova. Da je mesto živo, vidi se i na muslimanima. Oni se ne sele, a imanja nigde u Južnoj Srbiji nisu tako skupa. U selu Banjici kraj Gostivara prodat je hektar oranice za četrdeset tisuća dinara, jedna njiva ispod gradića, baš tako velika – za sto dvadeset tisuća: obično mesto u gradu (plac) prodaje se po 60–70.000, a u glavnoj ulici prodato je mesto od 8 m sa kućerkom koji ne vredi ni tri stotine groša za 1175 zlatnih lira, što čini blizo tri stotine tisuća dinara!

Naravno trgovina se vodi na tevantinski način i veresije su zelenaške preko svake mere. Sitne banke i gradski poverioci sišu seljaka, koji pored sve vrednoće i štedljivosti opet ide u pečalbu. Osobito kad mu je stočarstvo oslabilo zbog nezgodnih formalnosti i visokih taksa. Ali se zemljoradnja obavlja razumnije. Povrtarstvo je oko grada na uglednoj visini. Gostivar daje prvoklasno povrće, njegovi su proizvođači pravi veštaci.

Gostivarska ljutika je najbolja u našoj zemlji; bolja je od niške, prizrenske i prilepske, jer je mesnatija, ukusnija, ne toliko ljuta no i mirišljava. Izvanredan je i patlidžan. Ali je pasulj tetovski najbolji iz ove okoline. Opet selo Vrančiše daje odličnu lubenicu. Inostranstvo zna za vukovarsku lubenicu i traži je: vrančištanska nije gora, ako već nije bolja i slađa. Duvan je iz okoline takođe prvoredan, premda je proizvodnja ograničena. Vinogradarstvo je u začetku. Jabuka je takođe odlična, kruška srednja, jer se na nju mala pažnja obraćala. Pšenice se malo seje. Zato je kukuruz osvojio polje. Gostivarski hektar lako već daje trideset tovara. Najviše se seje sitan amerikanac i žuti „brzak“. Seje se i raž, ali ječam naročito uspeva, čak i dvanaestoredac. Grahor i detelina već jako osvajaju. Samo na krompir malo ko misli. Za izvoz je glavno luk, paprika, pasulj, kesten i orah. Pasulja se izveze do dve stotine vagona za Solun, Egipat i Marselj. Za Grčku Gostivar izvozi jalovinju, naročito jaganjce, koje daje Bistra i Šar. Tržište je uvek neobično živo.

Muslimani su i kulturno počeli da se bude. Šalju decu u školu, upisuju ih u sokole. Njihova ženska deca u školi pokazuju sjajne uspehe.
Ovaj gradić uskoro će imati svoj plan i razvitak mu je ujemčen. Opštinski poslovi su u njemu sređeni i finansiraju se bez prireza iako je godišnji budžet 1.400.000 dinara. Ima dobru vodu, novo javno kupatilo i park. Još samo bolnica nedostaje. Muslimani se veoma provrednili. I žive skladno sa hrišćanima. Pri osvećenju gostivarske crkve video sam iskićene i džamije, a mitropolita Varnavu dočekali su i muslimani. Kad je toga dana bilo nastalo narodno veselje i oni su uzeli učešća. To je vrlo utešno. A naročito što su muslimani i kulturno počeli da se bude. Šalju decu u školu, upisuju ih u sokole. Njihova ženska deca u školi pokazuju sjajne uspehe. Bila je i jedna žalosna pojava, koja se sad već leči: mladići su muslimanski na nečiji pakleni savet neposredno ispred regrutacije nečim trovali sebe da bi posle ispali nesposobni za vojsku...

Gostivar sve više privlači privredno jače Rekance, naročito Galičance. Izvor Vardara, Vrutok, kaogod i Mavrovsko Polje, privlače izletnike, te je grad preko celoga leta vanredno živ. Tu je sad i jedan od poslednjih Mohikanaca debarskoga galičkog živopisa, Danilo Nestorović, koji je sa gospođom Olgom Benson živopisao gostivarsku crkvu i koji svoju drugu polovinu života posvećuje kao pravi umetnik crkvama okolnih sela samo da bi spomen njegove škole u zadnjim uzmasima bio što lepši i trajniji. A tu se nastanio i Galičanac Ćipro Mitrović, koji opet sa sedam tisuća ovaca po Šaru hoće da održi staru slavu mijačkih ćaja-čelnika, koji još sa zanosom zapeva kad ide u planinu na vranom konjiću.

Đe ne prašam, ćiridžiji-Jabandžiji: Vidovte li moje momče doma da ide.

Kad preko Pologa usku prugu zameni normalna, kad se iz polja ka Poreču probije započeti put i popravi onaj ka Kičevu – Gostivar će biti dio od najživljih trgovina na Jugu.


Autor: Grigorije Božović

(Politika, 24. novembar 1929. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 11 Apr 2017, 23:53
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Sam samcit

Ta čudna i čuvena vojska došla je da kazni buntovni narod i vršila je svoj posao sa velikom tačnošću i s mnogo uspjeha. Sastavljen od mađarske, anadolske i ciganske fukare, „štrajcug” je bio strah i za same vakmajstore

Slika
Црна Гора - Мило Милуновић

Pripet uza stijenu Lipijen nije ni selo ni katunište no samo duga po sredini raširena ravan kraj rijeke, prošarana međama i zatamnjelim baštama. Ono malo raštrkanih kuća kao da se tu slučajno i privremeno našlo i kao da će još prekonoć iščeznuti u bijegu ispred poplava i odrona. Samo se Radišića kuća, zidana biranim kamenom, uznosi na tvrdu i sigurnu mjestu, i na njoj oko zapinje: vidi se da su domaćini dobro znali gdje grade i kako grade.

Skoro nigdje nije tako nesiguran život kao u takvim zaseocima strpanim u pukotine klisura i grebena. Tu se s mukom podiže kuća i od kamena i vode otima zemlja, teško se piri i sastavlja godina s godinom – sve na tešku veresiju od suše i poplave, utrga i paljevine. I dok su ratovi i nerodice razarali velike toprake i familije, rasipali mal i nafake i gonili ljude po svijetu – Radišići su znali ovdje sačuvati toplo ognjište i dobar krov, pune koševa i pune torova. Zemlja i stoka, pčela i voće – sve im je bilo na svom mjestu, pa su i žene prema sebi uzimali – radne i mirne i da se ljepotom ne razmeću. U toj kući rat i nemir nikad nije zatekao neuku nejač – no iskusne domaćine koji su znali steći i sačuvati, iz zla dobro ograditi.

Pred rat starješinstvo preuze Božo, lukav i miran čovjek koji umije sa svakim lijepo i stalno se smješka kroz prosijede brkove. Prvih dana okupacije mislilo se da će on održati imanje i da će kuća odoljeti ovom zlu kao svakom drugom. Brzo se snašao sa novom vlašću i njenim pouzdanicima i oni – koje niko nije volio – njega bar naizgled, zavolješe. Ali kad izbi ustanak i kao odgovor na njega internacija i svakodnevne potjere – vidje se da novo vrijeme donosi nove nevolje kojima staro stanje i staro lukavstvo ne može da odoli.

Još u prvom sprovodu interniranih uzeta su dva mlada Radišića. Mladići su bili pod planinom kod ovaca i, pošto se internacija sprovodila brzo i s vojničkom tačnošću – nikakve ih molbe i poznanstva ne iskupiše. Ostadoše ovce bez dobrih čobana, osta Božo s ono ženske čeljadi, prekrsti prazne ruke nad praznim silafom. Sad se sve više umiljavao svemoćnome Miru Dreku i Veljku Miraševu. Doduše, nijesu mu bili bogzna prirasli srcu i teško je podnosio njihove sve češće posjete. Koje čudo kafa i rakija, mlada skorupa i jomužna sira mogu ta dva peksina da skrpaju! Ni straha ni obraza – no „zapalo Ciganina carstvo”. A kako ga zapalo tako će ga i razminut’ il’ će prevladati jedna il’ druga strana i – samo dok se smiri i sredi – biće opet Miro Dreko ono što je bio – golać i probisvijet. Ali sad dok može da naškodi – treba mu ugađati i povijati mu se ka vladici. Tako su radili stari Radišići, tako će i sad toprak održati i opet će vriti izvor gdje je vrio.

Međutim – zlu se nije žurilo da mine. A što je palo na ostali narod – nije kulu razminulo. Izgladnje selo, navališe komšije i rođaci, kume i prijateljice i svak ko je ikad radio zemlju Radišića. Neko je htio vagon brašna, a neko bagaš žita, i – da se desi domaćin meka srca i meka obraza – brzo bi ugledao dno svojih koševa.

U rumeno jesenje jutro mokro od kiše i svijetla od sunca – nađe Božo na kućnom pragu pisanu poruku. Hartija je bila pritisnuta sa dva kamenčića i isprljana prstima onog ko ju je donio
Ovako – svi su se vraćali praznih ruku, usta punih psovke i kletve koja se nije smjela reći prijatelju Mira Dreka i nove vlasti. Nešto zbog tvrdičluka, a nešto zbog pajtašenja s Mirom – omrze ga selo i izdvoji ka gubavca.

Boljela ga i pekla ta samoća u snu i na javi, tištalo ga kad prođe pustim drumom i ošturelim selom, a niko da mu reče riječ, da se na zlo požali il’ da se dobru ponada. Ni pisma iz Mađarske, nit’ se zna gdje su ni kako su robijaši, da l’ su živi i da l’ će se vratiti živi... –A kod kuće zaplakane žene i kradljiva posluga i zlobitni Miro Dreko i zlo, ništa bez zla.

Obilazeći stoku i njive sa štapom u ruci ili motikom preko ramena – mislio je mnogo o tome. Kako ga selo mrzi, ako više nema ni rođaka ni prijatelja, kako bi ga Švabe opljačkali, kako ga Miro i Veljko pljačkaju, kako se „maunari i frnjušari” spremaju da ga opljačkaju i kako ga komiti mrze i prijete mu. A on je sam i slab i više ne može da podnese:

Sam pred selom i nahijom,

sam pred Švabom i Turćijom,

sam pred Bogom, sam sa sobom

i s prostranom babovinom.

Te vjerne njive, zeleni šljivaci i livade pored rijeke, dobra teška zemlja na lijepu mjestu – još ona ga čuje i razumije i bez pogovora shvata svu njegovu tugu i samoću. Drugi niko pod ovim nebom ne zna njegovu dušu i dobrotu.

U rumeno jesenje jutro mokro od kiše i svijetla od sunca – nađe Božo na kućnom pragu pisanu poruku. Hartija je bila pritisnuta sa dva kamenčića i isprljana prstima onog ko ju je donio. Rastrčala se krupna slova preko bjeline kao bubašvabe i skrivaju se u šuplji dlan domaćina. – Da on pelivani i pajtaši s Mirom Drekom, da švapski špijun noćiva u njegovoj kući i tako se skriva od komitske puške, da selo skapa od gladi – a kod njeg trune žito u trapovima – da sve to oni dobro znaju. Pa kad je tako, nek promijeni pravac, ili nek se dobro pričuva – nać’ ga i u lisičjoj jami...

Nije imao volje da razmišlja od koga je i ko je to donio. Nije uopšte imao volje da razmišlja. Ogrnu dugu suru kabanicu i prošeta do kasarne. Otud se vratio s kratkom puškom sakrivenom uz tijelo.

Neispavan i slomljen od teške noći Božo je napajao ždrijebe na izvoru i milovao ga po sapima. Kad vidje vojnike – ne bi mu milo, ama nikakvo zlo ne nasluti: sad je bar njihov, i pušku su mu dali
Uveče je mandalio vrata i tvrdo zatvarao kapke na prozorima a u dan nije daljio niza selo. Ova osama bi mu teža od one prije i – zagorča život do kraja.

Od svega teže besane noći kad prestravljen skače iz kreveta i ledni ga znoj oblijeva dok nišani na neku sjenku, granu ili bijeli kamen u duvaru. Često bi prekodan zaželio da već jednom dođu te lopuže, da se prekine strahovanje. Ali je još češće noću molio boga da se oni tamo predomisle i odustanu od napada. Tako je s nadom čekao jutro i sa strepnjom veče i između nade i strepnje kopnio je od straha i samoće. Za nedjelju dana propade kao da je bio u Grmožuru a ne u tvrdoj kuli usred Lipijena... – Šta bi s njim bilo da tako duže osta – niko ne zna. A od svega ga spase „štrajcug”.

Ta čudna i čuvena vojska došla je da kazni buntovni narod i vršila je svoj posao sa velikom tačnošću i s mnogo uspjeha. Sastavljen od mađarske, anadolske i ciganske fukare, „štrajcug” je bio strah i za same vakmajstore. Komanda mu je bila sasvim posebna, čak je kontrolisao i „popravljao” rad običnih kasarnskih posada. Njihov dolazak u selo je bio uvijek iznenadan a stanicu su zaobilazili da oni otud ne doznaju, da im „posao” ne kvare.

Tako banuše i na Dmitrovdan, uz selo, pa uz zaselak, pa u kuću Radišića. Neispavan i slomljen od teške noći Božo je napajao ždrijebe na izvoru i milovao ga po sapima. Kad vidje vojnike – ne bi mu milo, ama nikakvo zlo ne nasluti: sad je bar njihov, i pušku su mu dali... Pohita preko njive da dočeka goste, da ih časti i porazgovara. Dotle je stajala straža na oboru, a drugi su premetali po sobama. I kad nađoše pušku – stade ’alak po kući kao da je požar izbio. Začuđen vikom i novim mračnim licima stao je Božo pred kućom i pokušavao da namjesti svoj najljepši osmijeh pod prosijede brkove. Tada mu padoše prvi udarci baljuša u rebra i pred očima mu se zamagli.

– Nijesam ja, prevarili su vas! – htio je da reče, ali se ništa nije čulo od njihovih psovki. Udarci učestaše, prebijali su mu riječi u grlu i dah u grudima, bacali ga desno i lijevo i odbijali od kuće preko kukuruzišta, preko livade, preko njegove zemlje – babovine.

A kad osjeti ubode noževa u tijelu i krv što natapa sukno haljina i stope u zemlji – vrisnu i nadvika sve. Ubiće ga – a ne zna zašto... Zemlja ga prevarila, ljudi ostavili, sam je, sam samcit!...

Vrištao je kumio i molio, spominjao vakmajstora, Mira Dreka i ostale. Jezivo je odjekivao njegov lelek nad selom u svečano lijepo jutro. Ljudi su stavljali prste u uši da ne čuju, a vojnici su se trudili da bajonetima prekinu taj neljudski urlik.

A kad pri samoj stijeni iznad sela zanemože i pade – odjeknu plotun između dva brda, zaigra odjek i polako se razbi, izgubi u suncu plav pramen dima ispod užućele šume.


Autor: Mihailo Lalić

(Politika, četvrtak 21. avgust 1939)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 11 Apr 2017, 23:57
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Mihailo Lalić

Slika

Rođen je 7.oktobra 1914. u Trepči (malo selo u Crnoj Gori) i odrastao u siromašnoj seljačkoj porodici. Rano je ostao bez majke i oca, pa se o njemu brinula maćeha. Uz njenu se pomoć školovao i završio osnovnu školu u Trepči, gimnaziju u Beranama, pješačeći svakodnevno kilometrima od kuće do škole. Po završenoj gimnaziji, dolazi u Beograd. Imao je želju da studira medicinu, pa filozofiju, pa modernu fiziku, ali je u jesen 1933. započeo studije na Pravnom fakultetu. Zbog nedovoljnih sredstava za život, izdražavao se radeći razne poslove. U tom periodu počinje da se bavi književnošću. Svoje prve radove, pjesme i kraće pripovijetke objavljuje od 1934. u listovima Student, Pravda, Zeta, Politika, Mlada kultura, Naša stvarnost. Uporedo sa početkom književnog rada, Lalić drži predavanja o marksizmu. Tada je i prvi put uhapšen, i od tada je hapšen i zatvaran tri puta. Zbog toga je ovaj period svog književnog rada (1930. do 1940.), nazvao literarno šegrtovanje. U tom periodu sarađuje u beogradskom časopisu Mlada kultura, koja je okupljala grupu mlađih progresivnih pisaca, publicista i likovnih umjetnika.

Po izbijanju rata 1941., Lalić se vraća u Crnu Goru i zatim učestvuje u narodnoj revoluciji, od njenih prvih dana. Ostavši na terenu, a izgubivši vezu sa partizanskim jedinicama, sredinom jula 1942., pada u ruke četnicima i dospijeva u zatvor u Kolašinu. Poslije biva deportovan u logor na Sajmištu, a odatle u Grčku. Polovinom 1944. bježi iz logora i priključuje se grčkom narodno-oslobodilačkom pokretu, grčkim partizanima, da bi se u novembru iste godine vratio u Crnu goru. Zbog toga ne čudi što se ovaj pisac, na samom početku svog književnog rada opredijelio za tematiku NOB na prostoru Crne Gore.

Po povratku postaje novinar lista Pobjeda na Cetinju, a zatim direktor TANJUG-a za Crnu Goru. 1946. prelazi u Beograd, radi opet kao urednik, a potom reporter u listu Borba. Počinje da objavljuje prozu i stihove u časopisima Stvaranje i Letopis Matice Srpske i dr. Od 1952. do 1953. boravi i radi u Parizu. Tu je izabran za člana Srpske akademije nauka i umetnosti, da bi od 1973. do 1976. djelovao kao jedan od osnivača Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Od 1965. godine kao profesionalni književnik živi i radi naizmjenično u Beogradu i Herceg-novom, sve do smrti 1993.

Svoju prvu knjigu, zbirku pjesama Staze slobode, Lalić je objavio 1948. godine na Cetinju. Ubrzo zatim će se okrenuti prozi koja će postati isključiva forma umjetničkog sagledavnja vremena, događaja i ljudskih sudbina. Objavio je veliki broj knjiga pripovijedaka: Izvidnica, Prvi snijeg, Na mjesečini, Poslednje brdo, kao i romana: Svadba, Zlo proljeće, Raskid, Lelejska gora, Hajka, Pramen tame, Ratna sreća, Zatočenici, Dokle gora zazeleni, Gledajući dalje na drumove, Odlučan čovjek.

Lalić u svojim romanima prikazuje vrijeme kada je u partizanskom ratovanju došlo do krize, kada su se probudili stari sukobi i podjele i kada izvjesnost borbe nije mogla da se nasluti. Njegovi junaci su zahvaćeni moralnim i psihološkim krizama, a osnovno sredstvo njihovog umjetničkog oblikovanja je unutrašnji monolog. Pojedini likovi njegovih dijela se javljaju u više romana. Tako npr. Lado Tajović je glavni lik Lelejske gore, ali i u romanima Zlo proljeće i Hajka.

Za svoj umjetničko-stvaralački doprinos, književnički akademik Mihailo Lalić je dobio brojna priznanja i nagrade. Neke od njegovih knjiga doživjele su deset i više izdanja. Karakteristično za njega je to što se on stalno vraća završenim pripovijetkama i romanima, nakon određenog vremena da bi ih opet preradio. Pojedina njegova djela prevedena su na sve jezike jugoslovenskih naroda, kao i na bugarski, češki, slovački, poljski, ruski, rumunski, litvanski, danski, njemački, engleski i dr.

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 12 Apr 2017, 00:54
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Naše bake pustolovina

Mi sada već umemo da zamislimo i vidimo nju onako kakva je onda bila, 1866. godine, devojka od sedamnaest godina, kći stanarskog pope a unuka Atanackovića, vladike Platona i bačkoga podžupana, kako je hitala u varoš, u Sombor, na omladinski Majalis

Slika
Теразије почетком прошлог века

Naša Baka je morala da umre pa mi da odrastemo, zapravo da preturimo mnogo što šta preko glave, ili, što bi ona rekla, da udarimo nekoliko puta dobro glavom o zid: – i tek da saznamo i osetimo da je i ona bila. Bog da joj dušu prosti, žensko. Za nas ona nije bila ni stara ni mlada već dobra, ni muško ni žensko već Baka, ni lepa ni ružna već naša dobra Baka.

Nešto dobro, staro, po čemu se može gaziti i skakati, nešto neosetljivo, kao one njene stolice, fotelja i kanabe od već neizvesnog prugastog ripsa i s glavatim klinčićima od belog porcelana po rubovima, šavovima i rupama utisnutim kao prstom u kiselo testo.

A naši lepi roditelji, tata i mama? – e, e – to je sasvim drugo bilo. I onako mali mi smo videli jasno šta su oni jedno drugom i celome svetu. I kad su zajedno i kad su odvojeni svi se na njih smeše, dive im se i osvrću se za njima. I oni sami kad se obuku pre izlaska u svet zastanu pred kapijom i gledaju se trenutak-dva, a oči im zasijaju. Ili kad se vrate pa zalupe za sobom vrata, kao da odahnu, uhvate se za ruke kao mi kad hoćemo da se vrtimo i odjednom se zacene i zagrle.

Na njih se nismo smeli uvek ni kačiti, ili što ne dadu da im ubrljamo odelo ili što ne dadu da ih bunimo u njihovim razgovorima i mislima. I batina zaraditi od njih, ništa lakše nije bilo! A Baki smo trzali maramu, skidali naočare, iskradali pletenice a klupko kotrljali ispod kreveta, pa nas samo tobože preteći pritisne podlanicom po temenu:

– A tu glavicu nevaljalu, a tu glavicu nevaljalu!...

Ona je, na kraju krajeva, više ličila onoj njenoj debeloj teškoj, crveno-beloj čaši no i ripsanoj fotelji. Tu smo čašu mi stalo vucarali svuda, upotrebljavali za pesak, piljke i bozu, gađali je klikerima, spuštali niz drvene stepenice s tavana, i ništa joj nije moglo nauditi. A jednom smo je samo hteli tiho i neosetno da dignemo s Bakinoga stola dok je Baka dremuckala nad Jašinom „Patnicom”, pa je dno ostalo na stolu. Bez udara i glasa čaša je prepukla. Ne možemo reći da nam nije bilo žao omiljene igračke. Ali tek kasnije, u takozvanoj viziji, uvideli smo da je to morao biti divan primerak glačanoga stakla, za vitrinu.

Tako i što se tiče onog njenog izvanrednog doživljaja. Stotinu puta smo je moljakali i govorili da nam ga još jedanput ispriča. Stotinu puta smo zaustavljali i disanje samo da što jasnije čujemo i sebi predstavimo njen susret sa čuvenim, strašnim haramijom. To je bila priča o njemu, o hajduku Maksimu, o nasmejanome krvoloku i neustrašljivome junaku. I tek sada, posle godina i godina, počinje da nam se izdvaja iz te priče i naša Baka, magličasti i svetli nagoveštaj njene mladosti i ženske duše.

Sve smo tačno upamtili, i kad o kakvim porodičnim pomenima i sastancima prepričavamo tu jedinu avanturu naše pokojne Bake, mi sada već umemo da zamislimo i vidimo nju onako kakva je onda bila, 1866. godine, devojka od sedamnaest godina.

Ona ustade, prihvati sa strane krajeve od svoje široke suknjice, raširi je još koliko je bilo moguće kao da u kadrilu pravi kompliment, pažljivo sede i zagleda se u svoje prekrštene, bečke, saftijanske cipelice
Kći stanarskog pope a unuka Atanackovića, vladike Platona i bačkoga podžupana, hitala je ona, u varoš, u Sombor, na omladinski Majalis.

Prijatno se ljuljkala u širokim kočijama, na mekanom kožnom sedištu s „federima”, sa prebačenim šarenim ćilimom, i s jastučićima pod laktovima i iza leđa. Ona je osećala da lebdi u nekoj izvanrednoj svetlosti, od zrelog ali još nepresićenog predvečernjeg sunca, kojim je sjalo gusto jedarsko platno, lukovima svedenih, letnjih arnjeva. Ona se osećala kao u jednoj sobi, prosijanoj a neodređeno dalekoj – što se sve više udaljuje od ljudi – i posvećenoj samo njenim snovima. Ona je bila odvojena i od kočijaša.

Na toj prednjoj, platnenoj ogradi bila je usečena samo jedna elipsa u kojoj se teturao crni šešir s uzvinutim obodom i prozračni, srpasti brk, šiljaste konjske uši i lepršava griva i, uglavnom, poznato, pokretno, drumsko drvlje i nešto srebrno-modrog neba. I za njenim leđima je postojao isto tako položen, ovalan, otvor, ali taj je, u ovome trenutku, bio pokriven, zatvoren jednim kapkom na dugme, od istoga platna.

S ove strane u arnjevima su bile ušivene torbe kao špagovi u kojima je stalno bilo po jedno debelo ogledalo s drškom od slonove kosti, kutija s pudrom, tegla s pomadama i kožne korice s bočicama lekova, kapljica protiv protisla, grčeva, muke, glavobolje, i protiv krvoliptenja, i grumenje u bešici, mošusa, izmirne i santala. Sa sredine, s jednoga rebra, lelujala je lampa u obliku ludaje u gvozdenoj mreži od jakog stakla, te se pokretni petrolej činio nesrazmerno malen.

Na pobočnom sedištu iste veličine položeni su bili prtljazi i zavežljaji, oni obli, od drveta, prevučeni zelenim platnom i oivičeni svinjskom kožom i s mandalicama od medi, i ovi, od pleda „šotiš” i od crvenkaste marame na „granate”.

Između sedišta bilo je dovoljno prostora da se devojka po volji ispruži. Čak je po nekoliko puta ustala da ne bi zgužvala svoju laku kretonsku haljinicu, jer je i sama volela da se gleda u njoj, a i da ne iskoči zgužvana znajući da je pred Atanackovićevom kapijom, a možda već i na stanarskome đermu, čekaju kuzine i mladići, pesnici Đena Pavlović i Ognjan Đurić, juriste Đura Vukičević i Nika Maksimović, a možda i Laza Kostić.

Ona ustade, prihvati sa strane krajeve od svoje široke suknjice, raširi je još koliko je bilo moguće kao da u kadrilu pravi kompliment, pažljivo sede i zagleda se u svoje prekrštene, bečke, saftijanske cipelice. I sama sebi dođe kao cvet. Svoj sivi ogrtač protiv prašine nekako je odvojila da ne kvari utisak, da bi se bolje videla ona polukružna, plava kao spomenak krunica njene suknjice, iz čije sredine vire nožice u belim čarapama kao prašnici na fuksije. Ona je putovala sada s tim da izabere, da se odluči, i nije tada još ni pomišljala da će sve ove žive i duhovite juriste, doktore i književnike pobediti u njenome srcu ozbiljni bogoslov i „mudroslovac”.

Ona je još držala ogledalo u ruci i zvonila svojim uvojcima kada oseti da se s desna uklanjaju platnena vrata i neko se pomalja: – Lepi ste, lepi ste, gospođice-frajlice!
Učinilo joj se da se već dugo voze, čitav sahat, da će biti prevaljena već polovina puta, pa prionu da stegne svilene crne trake od cipela, dvaput obvijene oko članaka, i one duge, od modroga atlasa, kojima je široki obod sitnoslamnoga šešira bio stinjen oko lica pod samu bradu. Smešeći se rastresala je ona šeput s leve strane na vratu i osvežavala kitu svilenih majskih rumenih ruža na glavi, koje su bile zbijene i okrugle, i sveže kao voće, kao dečji obraščići.

Ona se smešila u ogledalo, i spreda i s obe strane, uživala je u onim riđim, vrelim šljokama svojih crnih očiju, nije prekidala mačkasto zivkanje iako je jasno čula neki mutni, tanki, muški glas na koji je, opet, odgovaralo poznato kočijaševo hrapava mumlanje.

–No – o! Stani! Ša je? Ko? Šta? Kuda?..

Kola su naprečac stala.

Ona je još držala ogledalo u ruci i zvonila svojim uvojcima kada oseti da se s desna uklanjaju platnena vrata i neko se pomalja:

– Lepi ste, lepi ste, gospođice-frajlice!

Devojka spusti ogledalo i pogleda, više zastiđeno no uplašeno, u svetlo žute, mrežaste oči koje su sijale od nestašnog zadovoljstva što su je uhvatile u momentu ženske slabosti. U isti čas ona je primetila da je isti čovek seljak, sa sličnim šeširom kao i njihov Gaja, samo veoma sitna rasta, jer je skoro ceo stao u okvir toga otvora kroz koji otac ulazi samo porebarke. Neki gazda-čovek, lovac, vrlo čist, sa srebrnim pucetima na prsniku i s dvostrukim novim kajišima preko grudi, kao lovci koji nose puške i torbe. Čovek je bio od onih što ostaju mladoliki dugo, jer mu je koža tanana, bela i na vilicama jako, kao veštački rumena, jer mu se zasad još nabiraju samo kapci i podočnjaci i jer su mu brci mali, crni kao zift i sjajni a usne uske, upijene, sveže.

Čovek kao da je želeo da blagovremeno preduhitri opasniji efekt svoje iznenadne pojave i reči, jedva primetno se osmehnu očima i usnama:

– A vi ste gospon-nonica iz Stanara?... Hajde, hajde, sve je u redu... srećan put, frajlice!...

Čovek se još jednom nasmeši i klimnu glavom, pa se zavesa povrati, i, posle nekoliko nejasnih, poluglasnih reči: – ’ajd, mirno, ne boj se ništa... – točkovi zatandrkaše ponovo po uporednim kolosecima.

Iza nekoliko stotina metara kola se opet zaustaviše, no tada se saže kočijaš do prednjeg otvora i kroz levak joj od šake prošišta:

– Frajlice, prekrstite se znate l’ ko j’ to bio, otojič? Maksim. Glavom... O. Gospode Bože, kad sam to preživeo... A tako sam ga pozn’o zato sam i stao, tu nema šale, a i on menekana... kog to voziš Gajo? Veli... E, kaže, čest gospoicina. Slobodno vozi, a ako te susretne koj’ od mojih ti kaži, rek’o Maksim: skela fraj! Samo to kaži...

Kočijaš je bio uzbuđen te se grčevito smejao kod svake reči, a devojka se smeškala zadovoljno, ne osećajući ni naknadnoga straha, ne shvatajući uopšte minulu opasnost. Naprotiv, ona je već unapred uživala kako će ih sve zaprepastiti pričom o ovoj pustolovini. A da bude još zgodnije, ona će pričati mirno i jednostavno kao da je navikla da se susreće s Crnom Maskom, Rinaldom Rinaldinijem i Karlom Morom, jer, naposletku ona ima načina da razbojnike obezoruža.

Ali, posledice njene priče, njenog „doživljaja, bile su drukčije i teže no što je ona zamišljala. Nju je razočaralo što ni porodica ni kavaljeri nisu obratili pažnju na viteško ponašanje Maksimovo prema njoj. Kao da je to bilo sporedno oni su nastojali samo na tome da im ona pruži nekakve podatke i nagoveštenja u korist potera i Radajija komesara. Ona je odbila svako objašnjenje, jedva skrivajući svoje negodovanje, zapravo bol uvređene duše.

Još tetkama Atanackovićevim nije smela, ali omladincima je, najzad, pokazala uokolo prezrivu grimasu:

– Šta je, šta je? Šta se iščuđavate, šta ste se prepali?.. Dok sam ja među vama, ne bojte se od njega ni za zulufe...

...Pa, kroz celi svoj život, kad-god bi se povela reč o Maksimu ona bi se zagonetno smešila i sanjalački gledala kroz prozor kao da još uvek gleda na odjednom spušteni zastor na arnjevima.

– ...Ne znam, deco, nikako mi ne ide u glavu da je on bio običan razbojnik... Jest’, jest’, zaklao je tolike, pred pogibiju svoju i kapetana Fratričevića, pred ženom pod bremenom... Užasno je to!... a ko bi rekao za njega kad je imao tako mekan, fin glas i pogled tako... tako... kako da kažem... Ipak, Bog sami to može znati, vidite, on je branio uvek sirotinju, voleo decu, a poginuo je kao pravi junak. Čitav bataljon husara opkoljavao ga je čitav dan, pa kad su i kuću morali da zapale štrcaljkama od smole i gasa, istrčao je pred vojnike s dva pištolja u rukama i pao od pedeset tanadi...

...A narod je plakao...

...Bog će ga znati!...

Tako bi, otprilike, završavala svaki put naša Baka, s njenim neobičnim osmehom, udaljujući se pogledom nekuda kroz prozor, nekuda daleko u vremenu i prostoru...


Autor: Veljko Petrović

(Politika, 11. april 1931. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 12 Apr 2017, 00:59
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Smrt Jeremije Jeremića

Jedne večeri reče mu najstariji praktikant, član vladajuće stranke, da će se, ovih dana, izabrati dve nove sudije, jedan za Loznicu, a drugi za Prokuplje. Jeremija je tvrdo verovao da će njega izabrati, jer je bio najstariji sekretar ovozemaljskih prvostepenih sudova

Slika
Министарство војске, стара зграда срушена у бомбардовању

Stvar se desila u Lominoj ulici, koja ni u čemu ne odvaja od običnih beogradskih ulica: kuće su nejednake, čas na sprat, čas prizemne; ima trulih, pocrnelih, nakrivljenih plotova, rđave kaldrme i blata; stanovnici su mirni građani, pored kojih prolazimo ravnodušno i nismo sigurni da li smo ih već jednom videli i da li ćemo ih poznati sutra kad ih ponovo vidimo.

Jedan od tih stanovnika Lomine ulice, koji tako žive pored nas ne dižući larmu i ne svraćajući ničiju pažnju, bio je i Jeremija Jeremić, sekretar varoškog prvostepenog suda. Ovaj čovek je imao riđe brkove, velika seljačka usta, lepo očešljanu kosu, izveštao ibercig i oči sure kao oblačan dan. Nije bio glup. Što pak nije napredovao kao njegovi drugovi i što ga je svet smatrao za ograničena, to je dolazilo, što je bio vrlo delikatan, gotovo plašljiv, jedan od onih ljudi koji u hotelu dobijaju uvek sobu koja gleda u vrata obeležena sa dve nule. Ali se ipak napredovalo.

Činovnik ne može provesti celu večnost u jednoj klasi. Na osnovu toga principa, ministri, pod kojima je Jeremija služio, vukli su ga, hteli – nehteli, uz hijerarhiske stepenice. Sekretar je tvrdo verovao u taj princip, nije gubio hrabrost, vredno radio državni posao i čekao da ga postave za sudiju.

Jedne večeri reče mu najstariji praktikant, član vladajuće stranke, da će se, ovih dana, izabrati dve nove sudije, jedan za Loznicu, a drugi za Prokuplje. Jeremija je tvrdo verovao da će njega izabrati, jer je bio najstariji sekretar ovozemaljskih prvostepenih sudova, a zadovoljan je poneo puno pasuho sudskih akata da ih svrši kod svoje kuće.

Kod kuće, Jeremija pomače divit na svome raspremljenom stolu, pa ga, posle kratkog premišljanja, vrati na staro mesto, izvadi iz kufera tuce čiste zvanične hartije, metnu u držalju novo državno pero, usija ga na zapaljenom palidrvcetu, ogrnu ibercig i dade se na posao. Rad nije išao kako je Jeremija hteo. Misao mu se nije htela vezati za izbledela sudska akta.

Njegova ozbiljna činovnička glava zanosila se u maštanje: kako će sve izgledati drugojačije pošto jednoga dana zvanične novine objave da je Jeremija Jeremić, sekretar prve klase beogradskog varoškog suda, postavljen za sudiju prvostepenog prokupačkog ili lozničkog suda.

To mu je izgledalo onaj, dugo očekivani, trenutak koji je trebao da iz temelja izmeni njegov život i usreći ga. Jeremić je očekivao da dođe taj trenutak još odavno, još u samome detinjstvu. Ali on nije došao. Nije došao ni kad je Jeremija prešao u gimnaziju, ni kad je u petom razredu počeo da uči strane jezike, ni kad mu je „cela Evropa priznala zrelost“, ni kad je svršio prava i dobio službu, ni kad je dobio ukaz, pa ni kad je od pisara dobio za sekretara. Godine su prolazile, a život je tekao nepromenjeno: Jeremija je stalno morao nositi ponešto izveštalo, ibercig ili pantalone; svet ga nije smatrao ni malo za pametnijeg, a hotelijeri su mu davali i dalje sobu koja gleda u vrata obeležena sa dve nule.

Sad mu je izgledalo da će se sve iz osnova promeniti. Sudijska plata je dovoljna da čovek uvek ima novo odelo. Položaj je nezavisan, te će svakom kresati istinu. Oči, sure kao oblačan dan, dobiće izraz zvaničnosti, koji imaju svi njegovi drugovi. Predstavljaće dobru partiju, te će naći veliki miraz ili bar idealnu domaćicu, koja će ga spasiti od gazdaričine eksploatacije i kuvati mu, kad god zaželi, papazjaniju, njegovo omiljeno jelo.

Dan se bio izgubio u ovoj sivini a veče nije bilo još nastalo. Kraj ulice se nije video. Magla je nadirala sve više i svojom sivom koprenom sakrivala sve predmete koje je sretala
– Čas pobede je kucnuo! – reče sekretar glasno i napisa jednu glupost u sred referata o zaveštanju Trgovačkoj Omladini od strane nekog piljara iz Takovske ulice, koga su rođaci posle smrti oglasili za luda.

Jeremija pokuša da izradira pogrešku, ali se hartija procepi. Sad je trebalo sve početi iznova. On se predomišljao da li to da otpočne ili produži slatke misli o budućnosti. I ovaj čovek, čije su činovničke sposobnosti tako malo cenjene, dopusti sebi za prvi put da zanemari državni posao, i stade pred ogledalo, da vidi kako će izgledati za koji dan kao sudija u Loznici... da, u Loznici, a ne u Prokuplju, bio je siguran.

Na veliko zadovoljstvo, primetio je da mu raste trbuh. Ova partija tela koju do sada gotovo nije primećivao, počinjala je da se izdiže već sa drugog dugmeta na prsluku, pa se posle fino zaokrugljivala kako dolikuje čoveku koji će deliti pravdu građanima jedne zemlje.

Sav radostan, Jeremija pređe na prozor, kao da je hteo pokazati celome svetu kako će novi srpski sudija biti u svemu na svome mestu.

Bio je već oktobar i na Beograd je nagrtala gusta magla. Pored prozora su promicali zbijeni prljavi pramenovi, koji su jedan drugog ćuškali i uvijali se kao rublje koje se cedi. Dan se bio izgubio u ovoj sivini a veče nije bilo još nastalo. Kraj ulice se nije video. Magla je nadirala sve više i svojom sivom koprenom sakrivala sve predmete koje je sretala.

U toj sivini sekretar primeti da se nešto crno miče ispod prozora. Kad dobro razgleda, vide da je to jedan mlad par.

Mršav student, koja se poznavao po svome crnom fondovskom kaputu, stezao je uza se jednu radosnu radnicu, vrlo malu i okruglu kao što je lubenica. Njegova brada, posuta krutim i retkim maljama, drhtala je uzbuđeno. Šešir, bez oblika i umašćen u vrhu, leteo mu je sve više na potiljak. Njegov zimski kaput se širio sve više i primao u se devojku, nju celu, okruglu kao lubenicu i obučenu u jevtin paleto.

Ulicom prolete jedan bled zrak brz kao udar, i u magli se upališe ulične električne lampe. Ali se ljubavnici ne zbuniše, i nastaviše svoje poljupce i grčevito stezanje.

Kao taj brzi električni zrak, tako nešto projuri kroz celo telo Jeremije Jeremića. Dotle nije bio nikad video kad se dvoje ljube. Za njega ljubav nije postojala. On ju je smatrao kao izmišljotinu, kao priče o vilama i podvizima Kraljevića Marka, nešto čime književnici ispunjavaju svoje knjige da zanimaju bezazleni svet. Zbog toga Jeremija nije čitao knjiga i sve one koji su pisali o ljubavi smatrao je za neozbiljne ljude, koji nisu kadri da šta pametnije rade.

Ali se sad sva ljubav pokaza pred njim stvarna, živa, van knjiga. Sve u njemu, u ovome ozbiljnome sekretaru varoškog suda, zadrhta i zatraži da vidi tu novu istinu, da otkrije do kraja to što dosad nije mislio da postoji. I Jeremija otvori prozor, polako. Kao lopov, trudeći se da ne učini ni najmanji šum.

Student i radnica su se sad držali za ruke i gledali, zadivljeni, jedno drugom u oči. Devojka je imala plave oči kao cvet u lana. I te oči, tako bezazleno plave, sadržavale su u sebi ceo jedan svet oduševljene strasti, celu jednu Ameriku novu za Jeremiju.

Dvoje dragih stajali su tako za jedan trenutak. Ruke se sklopiše oko strukova. Fondovski kaput zamota u sebi jevtin ženski paleto. Usne se upiše jedna u drugu. Brada, posuta krutim i retkim maljama, poče da drhti. I devojka, sva predana, tome dugačkom poljupcu, zatvori svoje oči, plave kao cvet u lana,

– Zašto žene zatvaraju oči kad se ljube? – upita se Jeremija iznenadno, pa se naže još više na prozor, kao da je hteo da rešenje toga pitanja nađe u onome što se pred njim događalo.

Hladna oktobarska magla se gušila ulicom. Jeremija ju je udisao, udisao ju je još dublje nego što je disao i najčistiji vazduh, jer su mu se grudi, obuzete nekom novom strasti, jako širile. On je osećao ljutinu ovih prljavih pramenova. Znao je da je ta vlaga škodljiva. Ibercig mu je spao s leđa, te je drhtao od zime. Ali se nesrećni čovek nije mogao odvojiti od prozora, i pristajući da nazebe, buljio je oči i posmatrao šta se na trotoaru odigrava.

Zaljubljeni su se grlili sve jače i više. Ničega ravnog na svetu nije bilo njihovom zanosu. Jeremija ih je gutao očima, drhtao na zimi, mrzio ih, bio siguran da će nazebsti, savetovao sebi da zatvori prozor, ali se telo bilo pribilo uz ćerčivo i oči se svezale za dugi poljubac koji je pucao na ulici.

Magla je bila sve gušća i hladnija. Jeremiju poče da svrbi nos. Ali je on uporno ostajao na prozoru, pritajivao disanje i nije se usuđivao čak ni nos da protrlja.

U jednom trenutku, nos ga tako zasvrbe, da sekretar kinu nehotice i jako kao pisak kakve fabrike. Dvoje zaljubljenih se prepadoše i štuknuše, svako na drugu stranu. Jeremija ljutito zatvori prozor.

Doktor se rešavao da postavi diagnozu zapaljenja pluća, prepiše žutu vodicu i što pre očisti čustva, kad bolesnik otvori oči i zapita doktora: – Zašto žene zatvaraju oči kad se ljube?
Sutradan se sekretar požali najstarijem praktikantu da ima jaku kijavicu i oseća lomljenje po celome telu. Ovaj čovek, znalac medecine kao i državnih tajni, preporuči mu nešto za znojenje i produži uveravati ga o izboru novih sudija. Jeremić je primao savet protiv kijavice, interesovao se za ovaj izbor, kijao kao stoka, tužio se na groznicu, prigrtao ibercig, strpljivo radio državni posao, ali jedna misao nije mu izbijala iz glave.

– Zašto žene zatvaraju oči kad se ljube?

Praktikantov lek ne pomože, i drugog dana Jeremija osta u postelji. Groznica je bila jača, ali on ne pozva lekara, misleći da će to proći. Gazdarica nije volele da joj kvartirant po ceo dan ostaje u kući, jer je imala strast da sedi pored prozora u toj sobi, okrenutoj na ulicu te trećeg dana pozva jednog obližnjeg lekara. Doktor nađe da je to početak nekog zapalenja, ali koga? Nije bio načisto, te prepisa jednu zelenu vodicu i reče da će sutra doći, a Jeremija neka se ništa ne plaši.

– Sitnica! – reče doktor, zatvarajući vrata.

– Kuku mojih dva dinara! – pomisli Jeremija.

Četvrtog dana doktor promenu lice. Groznica je bila u najvećem stepenu. Kriza je mogla nastupiti svaki čas. Bolesnik je naizmenično padao u vatru i osvešćivao se. Doktor se rešavao da postavi diagnozu zapaljenja pluća, prepiše žutu vodicu i što pre očisti čustva, kad bolesnik otvori oči i zapita doktora:

– Zašto žene zatvaraju oči kad se ljube?

Lekar se mahnu diagnoze zapaljenja pluća i pipnu bolesnika po čelu i temenu.

Jeremija se u tome trenutku osećao bolje. Bolovi su uminuli. Izgledalo je kao da se živog skupio sav, tu, u tome trenutku, da da poslednji otpor nečemu hladnom, nečemu jakom što je navaljivalo na vrata od sobe i čiji dah se već osećao. Jeremija se više nije brinuo da li će dobiti za sudiju pri novome izboru, hoće li imati nov ibercig i koju će sobu dobijati u hotelu. Njegovu celu misao je bila obuzela ljubav, ono što je video na trotoaru svoje ulice pre četiri dana, ljubav za koju dotle nije verovao da postoji, i on je želeo sada dati sve na svetu samo da mu neko odgovori na pitanje: „Zašto žene zatvaraju oči kad se ljube?

On ponovi to pitanje, ali doktor ne odgovori i produži ćutke pipati ga po temenu.

– Kažite mi, doktore!... Ja se gušim – zaječa Jeremija, i još dva tri uzdaha, pa sve bi svršeno.

Doktor se već bio mašio za levi džep – gde mu je stajao svežanj recepata – da naredi opet neku vodicu, ali smrt bi brža od njega, i on premesti ruku u desni džep, odakle izvuče jedan paket crvenih i plavih formulara. On odvoji jednu crvenu listu, stade je ispunjavati i, kad dođe na rubriku Od čega je umro?, on napisa: zapaljenje mozga.

Gazdarica uzdahnu:

– Kako ću sad izdati sobu u nevreme!

Sutradan su sahranili Jeremiju Jeremića. Kao da je njegova zla sudbina htela da ostane do kraja dosledna, sahranili su ga u grob, koji pravo gleda u jednu kućicu, čija su vrata obeležena sa dve nule.


Autor: Milutin M. Uskoković

(Politika, 24. decembar 1909. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 12 Apr 2017, 01:07
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
U nebranom grožđu

Selim Druština bio je čudak čovek mimo sve Arnaute, mimo sve svoje brastvenike. Bio je vrlo imućan, imao čak i dve-tri kuće čivčija. Dok su drugi i tanjega stanja držali odaje i sluge, zanimali se javnim arnautskim poslovima, pljačkali i presecali globe, dotle je on u tišini obrađivao svoje imanje

Slika
Велико ратно оствро, поплављено, вире само крошње дрвећа

Po svojem sasvim iznenadnom povratku iz Anadola, Selim Druština tiho i nekako snuždeno seđaše na prostiraču pored odžaka u odaji Novice Preležanina. Došao mu je rano u pohode i iznenadio ga kao da je, čudom, izbio sa onoga sveta. Njihova dva sela razdvaja samo nevelika Jagnjenička Rijeka, a Preležanin ne bejaše dotle znao za njegov povratak iz Turske. Povratak! Zar je to mogućno? Arnautin, musliman, da se povrati iz svojega carstva? Do duše carstva bez sultana, ali opet svojega, turskoga? To je za svakoga čudo, pa i za njega. Znao je on tu stvar vrlo dobro. Za turska vremena nekom Kolašincu padne na pamet, gotovo tek onako, da seli u Srbiju. Neće Srbin da bude više raja, da dočekuje age i spahije, pa preko Kopaonika i nikad više natrag. Tako i mnogi Arnautin. Dobro selo, plodna zemlja, puni tori i obori, ali mu nešto nije draga šajkača. Učini mu se da je tamo na istoku bolje i da mu je i dužnost da seli. Pa se dosele niko sa sela ne povrati osim njegovog suseda Selima iz Čabra, tu prema Prelazu. A vaistinu Novica Preležanin bi se manje začudio kad bi na njegovu mestu video Derviš-bega koji je do svojega begstva tolika zla počinio!

– Te to si ti, Selime?

– Baš ja glavom, kao što vidiš! – odgovaraše Novici Selim već deseti put, srčući kavu i pušeći.

Selim Druština bio je čudak čovek mimo sve Arnaute, mimo sve svoje brastvenike. Bio je vrlo imućan, imao čak i dve-tri kuće čivčija. Dok su drugi i tanjega stanja držali odaje i sluge, zanimali se javnim arnautskim poslovima, pljačkali i presecali globe, dotle je on u tišini obrađivao svoje imanje, ne želeći da se čuje niti da se ističe. Nikad nikoga nije ubio, ni opljačkao, ni potkrao, ni zajeo. A ceo svet je mislio da je zlica i opak i da je u stanju lakše ogrešiti dušu, no se napiti vode posle teško prevaljena otkosa u petrovske vrućine. Zato se okolina i bojala od njega. Vrstan izdanak doseljenika sa arbanaških gora, on je bio omalen, crn u licu, sjajnih upalih očiju, uvek zverasto ćutljiv i namrgođen kao čovek koji samo o zlu misli. Niko ga nije video da se razvedri ili nasmeja. Kad su mu po očevoj smrti pale u deo one dve tri kuće Srba čivčija, okolina je pomislila da će od njegove zloće propištati i malo i veliko. Međutim bilo je drukčije. Nije im dolazio, nije im dosađivao: primao je bez reči što bi mu svake jeseni doneli. Oskudnih godina je čak i vraćao na prost zajam svu svoju četvrtinu. Ali ni za koga nije imao ni lepu ni lošu reč. Ćutao je i na izgled prezirao.

U Ramazan su hodže odsedale kod njega, klanjao je pet puta svakoga dana: retko je koji Kolašinac pregazio preko Čabranskoga Broda a da ga ne vidi kako uzimlje agdes
Prezirao ih, kako se čivčijama činilo, baš zato što su čivčije, što su raja, što su u jednoj slaboj veri. Inače on bi kadgod došao k njima kao što rade drugi Arnauti i okusio njihovu hleb i so. Naprotiv: nikad ga niko nije video za srpskog sovrom, osim što bi u tri godine jednom svratio kod Novice Preležanina i popio kavu, tu u njegovu prisustvu ispečenu. U Ramazan su hodže odsedale kod njega, klanjao je pet puta svakoga dana: retko je koji Kolašinac pregazio preko Čabranskoga Broda a da ga ne vidi kako uzimlje agdes. U tome pogledu Ibar je bio potrebniji njemu no svima ostalim Čabranima. Ali sve to ukupno učinilo je da svet u njemu ne vidi jednoga mirnoga i u suštini čestitoga Arnautina, prostoga muslimanina koji je od te tako stečene vere živeo, no ohola i zla Turčina koji prezire i mrzi sve što na čelo podiže tri prsta. Gotovo bolje o njemu nije mislio ni sam Novica Preležanin, iako je znao za njegovu čestitost i česte novčane usluge…

– Pošten je kao derviš, tako mi duše – govorio je on seljanima često: – a mrzi nas i libi se od nas ne kao kakva mrtva Turkuša anadolska, no baš kao čivutski pop!...

Toga radi niko se nije začudio kad je Selim Druština isprodavao sve što je imao, platio poreze i prireze i uzeo putnu ispravu za Carigrad. Pred sam polazak uzeo je još jednu ženu: našao se junak Arnautin i poklonio devojku jednom takom čoveku kojega vuče srce na istok, za svojom verom, kako se odmah objašnjavalo…

Preležanin ga bejaše primio sasvim svojski. Prvo zato što ga je ipak u duši voleo, a drugo – što je takva zapovest njihova kraja. Osim toga i sažaljenje se probudilo. Bez golemoga jada ovakav se čovek ne vraća u državu druge vere. Zna on dobro Selima Društinu. Zna, zna… Zato se staraše da prema njemu bude pažljiv i ljubazan i da mu kako ne pozledi ranjeno srce. Jer je ono svakako teško ranjeno, kad ga je opet povuklo ovamo. Nema druge…

Mislio on da ide u muslimansku, tursku, zemlju i da će ga tamo dočekati kao brata. Čim je stupio nogom na granicu, prišao mu je čudan zaptija i drsko skinuo ćulav s glave. Tresnuo njime o tle i počeo da se bezobrazno kezi: „Arnaud?..
Govoraše sa njim samo arnautski da bi ga i na taj način odobrovoljio i raspoložio. A Selim to osećaše i beše mu drago. Izgleda da je tek sad video i ljude i zavičaj. Nešto je jače ostarao, sumornost mu se podvukla, lice još crnje, oči dublje upale, ali u svoj snazi neko svečano primirenje, preko surova i zla izraza tanko-tanko se prevukao neki duševni smešak. Kao posle sloma, kao pri ozdravljenju. Tu, samo na uglovima očiju. Bol i prebol bejahu u izmirenju. Litica sa pomamno navalila na snažnu planinu. Obe – kao da su zaključile za takvo stanje ne primirje no večiti mir…

– Što me ne pitaš, Novica, zašto sam se vratio natrag? – upravi Selim svoje već prijateljske oči put domaćina.

– Nije u običaju, Selime!

– Eh, nije u običaju?! Već desetu kavu ispijam kao Omer iz Ribarića kad je išao sa Ali-Dragom, pa nije žalio njegove ogromne kese sa kavom i šećerom… A ti ne pitaš!

– Ne mogu da se nakanim, Selime…

– Valja da možeš… Ostavi stare običaje. Bilo pa prošlo… Kamo sreće da sam malo bolje gledao!.. Eh, eh, more Novica: što ne znadoh da se ne jede sve što leti!.. Pitaj, more!..

– Ne mogu, u mojoj si kući…

– Onda, slušaj!...

…Mislio on da ide u muslimansku, tursku, zemlju i da će ga tamo dočekati kao brata. Čim je stupio nogom na granicu, prišao mu je čudan zaptija i drsko skinuo ćulav s glave. Tresnuo njime o tle i počeo da se bezobrazno kezi: „Arnaud?.. Bošnjak? A. Arnaud!... Arnaud, Arnaud?!” – dodajući trista anadolskih neuljudnih izraza, inače kod njih uobičajenih, i preteći glavom. Iz policije ga pustili tek pošto su mu rekli kako je nezakonito što ima dve žene i pošto su mu na glavu metnuli nekakav kačket. Bilo ga sramota od žena. Zamisli, izgledao je kao kakav Bugarin… S jadom stigao u Carigrad, o kojem se toliko priča i peva. Kad ono u zli čas. Nigde ni fesa ni Turske. Ljudi obrijanih brkova, idu po gradu pod šeširima ili gologlavi kao ludaci. A žene sasvim otvorene, gole do ramena i do iznad kolena. Smeju se, graše i razgovaraju s kim hoćeš. Munareta kao pusta, retko da čuješ mujezina. „Klanjaj sad, Selime Selmanov iz Čabra, u jade velike: zlo ti tvoje turkovanje i u priču!..”

– Paša Zotin (tako mi boga), Novica, đaurskijega mesta ne može biti na svetu!...

…Nadao se on da Turska i nije u Carigradu. Njega je pritiskao Englez i svaki đavo iz Evrope i opoganio, a Turska je onamo preko mora. Tamo će se nekako skrasiti. Pošao i zatražio da ga nastane oko Eski-šehera. Slušao je od hodža da je to drevno i sveto mesto tursko. Odredili mu neko selo kraj grada i dali zemlje. Pomogli i da se nešto kuće podigne. U selu džamija, hodža, drži se vere, klanja se.

Tad mu se skamenilo srce i omrzla duša. Može biti da njegove žene neće ovako tražiti da idu po mesečini na mobe čak u druga sela, ali će to sutra raditi njegove kćeri i njegove snahe ako ih bude imao. Teško njemu da to vidi s očima
Ali čudan je čovek Anadolac: pilji tuđim ženama u oči grđe no kakav zadrigli kaluđer kad u radno doba zađe po selu tobože da sveti vodicu. I malo-malo pa šapnu „ovaj Arnaud ima dve žene!”... Krio je svoje žene više no tržnim danom kad kroz Čabar prolazi bezbrojan svet za pazar. Nevolja grdna!... Kad jedne noći upao u njegovu kuću gotovo bez daha Muharem-efendija iz Banjske. Onaj što je imao kuću baš ispod crkve. Nastanili i njega u ovom selu i dali mu za učitelja. Bilo mu vrlo dobro. Ali u selu bio neki bogat Anadolac i imao svega jednu kćer. Nije devojku, no da prosti bog i obraz – pravu hatkinju. Dopao joj se naš Banjštanin i nagnala oca da ih privenča i da mu prepiše sve svoje imanje. Kad druge večeri po svadbi zatekao naš Banjskalija svoju ženu ispred kuće sa srpom na ramenu a nameštenu kao o Bajramu. – „Šta ćeš to, hanuma?” – „Idem u to i to selo na žetvu, na mobu. Vidiš kako je divna mesečina, ječam stigao, pozvale me drugarice udate i neudate. Biće veselja, zurla i gočevi, eh Anadol je ovo i praznik za mladost kad pada ječmeni snop!” – „Aman, pa ti si moja žena!” – „Ali nisam robinja.” – „No ja ne dopuštam!” – „Kad bi te neko i pitao, bre!..” – „Ćuti, kučko!” – „Hajde, budalo arnautska!.. Ako se bojiš, a ti za mnom, pa mi drži učkure!”

– Tako mi dina, tako mu je rekla, Novica, ne čulo se odavde!..

… Tad mu se skamenilo srce i omrzla duša. Može biti da njegove žene neće ovako tražiti da idu po mesečini na mobe čak u druga sela, ali će to sutra raditi njegove kćeri i njegove snahe ako ih bude imao. Teško njemu da to vidi s očima! Zato je prikrivao nekoliko dana jednoga efendiju i onda ga krišom otpratio do mora. Srećno je utekao i eno ga sad u Vučitrnu, ali ne sme nikom ni da se izjada. A njega, Selima, pozvali jednoga dana u opštinu sa obema ženama. Bio je tamo ceo medžlis i puno naroda, državni činovnik i sreski imam. Na njegovo čudo naredili da se njegove žene obe otkriju. „Šta su ti ove žene?” – upitali ga. – „Supruge”. – „Obe?” – „Obadve”. – „E, to naš zakon ne dozvoljava?” – „Pa ja sam musliman, vera mi daje”. – Jok, ne daje više, u zdravlje Gazi-Paše!” – „Aman, efendum!” – „Ćuti!” – „Aman, ako ne daje zakon, da se odmah vratim, samo mi dajte moje žene!” – „E, vidi ti Arnauda: star pa hoće dve žene i jednu mladu kao rosu… Ova valja nama, ova mlađa. Eto baš za ovoga agu ćemo da je venčamo…” Ne može da se seti šta je dalje bilo. Okrenula mu se opština oko glave, oni Anadolci, sve. Izleteo je napolje kao poparen, da li sam ili izguran, ne seća se, tek kad se rasvestio, video je samo stariju ženu kraj sebe. Mlađa je zadržana. U neko vreme seknuo se od svoje babe da pođe nazad i pogine za svoj obraz…

– Ali, Novice, valjda stotinu Anadolaca stojaše ispred opštine i kao mahniti zaurlaše: „Ua, Arnaud, Arnaud – budala!.. Em kopuk, em dve žene hoće!.. Samo priđi ovamo, pezvenk-Arnaud!..”

…Šta je mogao da radi? Imao je još nešto zlata kod sebe, otišao u grad s babom i prijavio se vlastima za povratak, jer mu tobože podneblje ne prija. A Turci su se i uverili jer su i mrtvi po Anadolu bolje od njega izgledali. I overili mu putne isprave za Kosovo, kazu mitrovačku, selo Čabar. Vratio se da ovde ispusti svoju dušu. I legne pokraj delova u zavičaju svojem. Sto pedeset godina su oni zakopavani u Čabru. Biće i za njega mesta. Neće ga barem Anadolci, nikakva vera na ovom svetu, spuštati u grob svojim skrnavnim rukama. Ne mari ništa što je ostao bez imanja, ima ovde i ljudi i duše.

– Novica, po bogu od sada brate, eto izjadah ti se. A ti ćuti i ne kazuj nikom. Rekao sam u selu da mi je ona žena umrla. Eh, brate, nema čistije zemlje od naše. Ovo je Turćija, a ono tamo crni obraz. Ako te lažem prošao i kod Boga onako kao u Anadolu!...


Autor: Grigorije Božović

(Politika, 3. juna 1928. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 12 Apr 2017, 22:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Trećom klasom u žitima

Ubrzo posle Zemuna zaostale su močvare i zazelenele su njive. Prolećno jutro se na jedno oko smešilo na drugo mrgodilo. Senke od oblaka su letele po poljima kao utrkujući se s vozom, a mlada vlažna žita su bila naizmenice svetla, skoro žuta i zatvorena, skoro modra

Slika
Вељко Петровић - Портрет из 1926. године

Gospodin iz Beograda bio je siromašan čovek pa dosada nije smeo da putuje trećom klasom. A znao je od sebe da je treća klasa kudikamo zabavnija i naučnija.

U prvoj su većinom besplatne legitimacije, i gospodičići i ženčice, a u drugoj sve ostalo kaputaško što mrgodno ćuteći i prelistavajući francusku ili nemačku knjigu misli da obmanjuje i sebe i druge.

A sada će se činiti da i on koketuje sa krizom. A hvala Bogu putuje poluslužbeno u Zagreb i u Ljubljanu u nekoj „humanitarnoj misiji“ s pravom na poputninu prve klase.

Vagon je bio od onih što su „u celo“, bez ograda na kupee pa se narod mogao skroz da prebroji. Kao da društvo ne snebivajući se otvoreno izjavljuje da nema baš čvrsta poverenja u ovu vrstu putnika. No srećom to ovaj dobri svet ne oseća tako već čak voli ovakva kola jer voli sve što nije pritešnjeno, što je široko kao seoski šorovi, i voli društvo, ne voli samoću ni gordo povlačenje.

Pošto više nema onog tiskanja po vozovima celog sveta, iz Beograda se krenulo s polupraznim kolima. Ali sva publika se smestila u jednu polovinu ostavivši u drugoj našega gospodina, jednu tužnu gospođicu, verovatno učiteljicu kojoj nije uspeo premeštaj, i jednog starijeg na izgled polugospodina koje je, međutim, mogao da bude nekakav truli i tvrdi gazda; sudeći bar po onom sigurnom pogledu kojim je odmeravao usput teretne vagone, fabrike i useve i po onim mesnatim, zatubasnim šakama.

Beogradskog gospodina je uzbudio miris treće klase te je uokolo i više sebe mahao glavom kao da je nazirao tragove mladosti po žutoj, drvenoj građi tek posuknuloj i „marmoriranoj“ od prljavštine.

On je stajao pred seljačkom pojavom kao pred čarobnom misterijom koja i odbija i privlači
Jer na đačka putovanja, obično vraćanja iz Beča, potsećala ga je ta, od Karpata do Jadrana i Rodope, tipična mešavina naše seljačke i čobanske vonje i one tamo njihove, tuđe, što železnica donosi sobom odnekuda. Odisaj torova i štala, vlažnih, salitranih naboja-zidova i žutih, utapkanih, zemljanih podova, naslaganog, krutog, kudeljnog rublja u crvotočenim sanducima, oštrog sapuna i orahova ulja, sve u sivkastim vijugama krdže duvana – i negde u pukotinama ustajale ugljene čađi, mašinskog maziva i sveže, ljute pare.

Seća se on sada dobro kako je na tim putovanjima s „narodom“ imao vremena i raspoloženja da misli o sebi i svojim varošanima u odnosu prema ovim seljacima.

Slika
Veljko Petrović

Osećao je da su mu misli čudne bile, možda naivne, ali iskrene i izvorne, pa ih je zato smatrao za važne iako ih nikada nije smeo da javno iskaže i prizna. Samo u trenucima opšteg zanosa i ushićenja ili običnih, ravnodušnih susreta i dnevnih poslovanja bio je on svestan da je isto što i oni. U časovima obračunavanja sa svojom ličnošću u onom unutrašnjem osvetljenju kad se u ćutanju duša razvija, list po list, kao pavit u mesečini.

On je stajao pred seljačkom pojavom kao pred čarobnom misterijom koja i odbija i privlači; kao i pred ovim velikim, stranim uzavrelim svetom odakle jure i kuda jureći odlaze ova gvozdena kola sa svojom hukom i nekim lepršavim šalovima.

I ta grupa neizvesnih težaka koja je ušla i smestila se bez uobičajene vike ni po spoljašnosti ne predstavlja nešto značajno samo za folklor niti je njihov mir idiličan. Nije to bilo ni ono tupo dostojanstveno držanje imućnih gazda u tuđini, što je zapravo samo zaštitna maska a ni jedino briga zbog nesvršena posla nije ih mogla toliko ukočiti.

U dnu, na prvoj klupi, licem ovamo sela su tri muškarca i jedna žena. Onaj u sredini nosio je ulubljenu jagnjeću kadu, kratak kaput od kože i šarenu ogrlicu bez poše. Kao mlađi čovek mogao je biti opštinski ćata ili svaštar, u krajnjem slučaju i narodni učitelj.

Od ostalih je jedan zaturio na ošišanu, okruglu lobanju, ličku kapicu, drugi su imali kačkete a svi su bili odeveni polugrađanski, s vunenim sveterima. Žena u crnoj marami, zborana, potamnela plavuša, s mladim, podozrivim pogledima ispod spuštenih belih trepavica. Može joj biti dvadeset i pet i pedeset. Leđima su bila okrenuta s ostalima s lica dva Slavonca s crnim šeširima, šokačkim kožusima.

Svi su ćutali. Na sedištima bliže sredini zauzeše mesta: jedan brkat Krajišnik s kožnom torbom koju nije otkačio s vrata celo vreme, nekakav zadrignuli, verovano džematbaša iz Sarajevskog polja s belim sarukom oko glave, jedan sitan hodžica i odvojene dve plahe Primorke s nabijenom kotaricama više sebe.

Na prvim stanicama uleteše zaduvani i neki Sremci koji su nastavili da se glasno vajkaju ali uskoro i neosetno spustiše glasove i oni.

Ubrzo posle Zemuna zaostale su močvare i zazelenele su njive. Prolećno jutro se na jedno oko smešilo na drugo mrgodilo.

Senke od oblaka su letele po poljima kao utrkujući se s vozom, a mlada vlažna žita su bila naizmenice svetla, skoro žuta i zatvorena, skoro modra.

Slika
Voz u stanici Stara Pazova

Odjednom sunce je uhvatilo maha i neko daleko selo je sinulo, bele kućice kao da su sinule. Jedan u kačketu otvori okno te se za čas ispuniše kola onim neodređenim zadahom natopljenih oranica i mladih useva. Ljudi postepeno popustiše onaj ukočeni zapeti stav i obrnuše lica žmirkajući ka otvorenom prozoru.

– Mož’ sad kad je zakasnilo – prorakolji se jedan Sremac kao prebacujući glasno da ga čuje napolju taj veliki Neko.

– I da ne traje ovako, di je seme istrulo, natrulo, ne mož’ stići novo do jeseni.

– Ni brini ti božju brigu! Moj deda je posejao iznova u maju, pre šest godina pa je u avgustu duplo platilo. I prepelice se tako ugojile da su ih deca grudvama gađala – kaže.

E, zemljica je zemljica, Božja ženica..

Gospodin iz Beograda se primače sa dve klupe pa se trže od uzdržane ljutine u pištavom glasu Ličana pod kapicom.

– A vrag da je gnoji našim drobom, da Bog da!

– ’Ajde, nemoj da grešiš dušu! Šta ti je zemlja Božja kriva? Ona je dobra i trpeljiva, ’raniteljka naša a mi ne valjamo!

– Pitaj ovu zašto se u crno zavila, ogorčeno – čisto prezrivo dobaci Ličanin.

– Sad već mogu misliti; rad’ ispaše glave popališe! Za dva čokota, ko dva kokota. A? Šta je tu mati zemlja kriva kad smo mi ’alapljivi i besni?

Pa i ne skrivajući probuđenu radoznalost: A Arnauti, a?

Ličanin mljacnu i ućuta, kao da mu pena izbi na uglove od usana.

– Ne biraju bijesi, po krstu i nekrstu, u koga će da uljegnu – odmereno će onaj u šubari sa namerom da održi miran ton razgovoru.

Jedan od Slavonaca skide šešir pa otra čelo i teme podlakticom.

– Ako Bog da pa se sad uspimo u Beogradu, pa... neka ovaj naš grih i nesrića bude blagoslov bar za našu dicu!

Gospodin iz Beograda je samo slutio u čemu je stvar; još u nedoumici pogleda u Sremca, no čim se srete s njegovim nezačuđenim očima odjednom mu se posta jasno.

– Jest l’ vi sa Fajferove pustare od Rajića, time ozbiljnije, s nesumnjivim saučešćem – zapita Sremac.

Onaj u šubari značajno klimnu glavom.

– Čuli smo, mahnu Sremac dva-tri puta pa uzdahnu. Zatim se naže gospodinu iz Beograda i šapnu:

– To su ti siroti ljudi, ako ste čitali, što su se poklali, oni kolonisti i ovi seljani. Ima mrtvih glava i s jedne i s druge strane, a i Mitrovica ih je puna. I sad pošto su se umili u krvi i plaču otišli su zajedno da mole vladu da im iznova odmeri, po dogovoru. Sve je to bilo u novinama... Šta ćete – reče pa završi glasno: – Al’ šta je zemlja svemu tome kriva?

– Ta samo da primim već jednom što kažu tapiju na nju, prodaću je prvom Ciganinu ako je lud pa je htjedne kupiti; i nek’ se grbi nad njom i nek’ se krvi zbog nje odsad ko hoće, majku li joj njenu kurvinu – namičući kapicu prosikta veliki Ličanin.

– Jes’ ti Amerikanac? Nisi. Jes’ i ti or’o i sejao i žeo – pomirljivo teši Sremac.

– Onda šta divaniš? Nećeš ti nju prodati.

– Kako neću, br’te, kad je meni i u mom đetetu živa duša a nije benzin ni pitrolej; ne moremo mi da razmanemo rukama kao erplanom što sije, vele brez čoeka u Americi i Rusiji. Kad njoj, toj tvojoj Božjoj zemlji, drolji i flinti jednoj svačijoj i svačije mašine, ne treba više ljudskog truda i bresanice i ljudskog znoja, i ljubavi što se kaže, onda treba pljunuti na nju a ne ’raniti je suzom i krvlju kao dosada! Kad sam petnaeste vojeva’ u Srbiji i ranio se, tek što sam stigao iz Rusije, pa onako bogaljast bježa’ kroz Albaniju, reče mi jedan Šumadinac na Čakoru: „Viđe li bre br’te kako nas izneveri zemlja, izdadoše nas Bagradani, Kačanici i Demirkapije, planine naše i klanci, uzdanice naše dosadašnje! U šta da se pouzdamo odsada, ajme nam, bijednim Srbima i seljacima.

– U to da se pouzdamo, u to, što ovu našu zemlju radimo rukama, i srcem i dušom. Jer oni tamo u Kanadi i u Junajtedetercu rade plajvazom. Čim se račun ne bude slagao, čim se pokaže da može više da se zaradi na nekoj balezi oni će napustiti zemlju i pšenicu... A mi nećemo napustiti.

– Šta je sad?

Svi poskakaše i pojuriše ka izlazu jer voz je naglo trgnuo unazad, jaučići pištaljkom, škripeći kočnicama i odišući parom ispod točkova.

Sve je sišlo sa voza. Službenici su se već sagibali ispod gorostasne, kratkovrate lokomotive, a nekoji su gazili sa nasipa po nekome oranju zverajući na sve strane.

Namah je prošao glas kao jeza: jedan je sredovečni seljak mirno dočekao voz kraj nasipa i odjednome skočio pred železničke zahuktale čelične grudi. Kažu da mu je glava odletela daleko od žita, kao kad se otkine golubja i prgne daleko, u dno dvorišta.

Čim su čuli šta se dogodilo smračili su se i vratili u kola. Zauzevši svako svoje staro mesto ni reči nije niko prozborio dogod voz nije ponovo krenuo.

– E i toga br’te si moj nije bilo prije rata. Đe bi zreli seljak skaka’ pod vatrenku. Ako ga i zadesi što, onemoća, išćeraju ga neharna đeca iz kuće, on štake pod pazuho pa pred crkvu, ili čučni uz ostale bokce pred grobljem. Cure bi se vješale za ulare i skakale u bunar, već zna se, od sramote, ali ljudi, seljaci! O Gospode, opaka li vremena!

– A di je onaj gospodar? Vidiš, taj će sačekati drugi vlak, mora da vrača...

Gospodin iz Beograda pogleda na prazno mesto onog tobožnjeg tvrdiše i čisto mu pozavide. Izgubio je svu volju da i dalje sluša svoje saputnike. Baš nema sreće, sigurno će mu se izjaloviti misija u Zagrebu i Ljubljani.


Veljko Petrović


Autor: Veljko Petrović

(Politika, 30. april 1932. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Srpski pisci i njihova dela  |  Poslato: 28 Apr 2017, 22:52
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Branislav Janković


Branislav Janković rođen je 1969. godine u Nišu.
Godinama se bavi novinarstvom.
Objavio je romane „O vukovima i senkama“ (2011), „Suze Svetog Nikole“ (2013), „Vetrovi zla“ (2015) i „Peta žica“ (2015), kao i zbirku priča „Bezimeni“ (2014).





Kišobran


Slika


Kiša je posebno godišnje doba. Ima posebno nebo i posebno raspoloženje.
Kiša je dete i starac. Ume da vas usreći detinjarijama i sneveseli mudrostima koje imaju bore.
Ona ispraća i dočekuje sunce.
Stoji ko rampa, granica između dva lepa vremena i kao da kaže: samo trenutak, gospodo, vreme je za kišu.
Ne mogu ljudi stalno živeti pod suncem – zaboravili bi setu i mudrost koje ja donosim.

U jednom gradu, eto, neka bude baš u vašem gradu, dok je kiša besomučno padala, preteći da potopi svet ili bar isprska čarape damama u suknjama, na autobuskoj stanici bez krova, stajali su Ona i On.
On je imao kišobran, ona nije.
Bio je to šareni, jeftn kišobran, sa nekoliko polomljenih žica. Na platnu, pocepanom na jednom delu, bili su nacrtani baloni.
Sigurno ga je u žurbi uzeo od deteta, pomislila je žena, gledajući u taj iscepani kišobran. Nasmešila se i stresla od hladnoće kišnih kapi.

-Smem li da vam ponudim parče ovoga što je kupljeno kao kišobran, a pretvorilo se u neštoi nalik morskom čudovištu, upitao je čovek.
Našao sam ga malopre, ovde na stanici. Neko ga je zaboravio. Delovao je usmaljeno... kao i ja.
-Takva ponuda se u ovakvim prilikama, u stavi neprilikama, ne odbija. Da, hvala, odgovorila je žena i primaknuvši se muškarcu stala pod nacrtane balone. Mirisala je lepo.
I kosa joj je lepo mirisala – baš ispod njegovog nosa.

Uhvatila ga je pod ruku. Tada je prvi balon kišobrana pukao. Tek tako, sam od sebe. Platno se još više iscepalo i počelo da propušta kišu.
- Ne vredi mnogo ovaj moj zaklon, rekao je On, prosto se izvinjavajući.
- Više nego što mislite, rekla je Ona nekako zadovoljno, sva mokra. Bolji mi i ne treba.
Onda je pukao još jedan balon.

- Mislim da će biti bolje ako vas zagrlim. Kišobran je sve manji, a kiša sve jača, predložio je muškarac.
- Pa, zagrlite me, pristala je žena. Zagrljaj je i zaklon i uteha i sunce.
Iznenadni nalet vetra odneo je kišobran sa balonima koji su pukli.
Sunca nije bilo. A ni autobusa. Samo kiša.
A oni su se grlili. I nijedna kap nije pala na njih.


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 71 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker