Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 14:05


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 16 Dec 2016, 20:06
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (13)

Četiri velike ljubavi

Kneževa romansa sa šesnaestogodišnjom Marijom Berkhauz

Resized Image - Click For Actual Size

Knez Mihailo je imao još jednu crtu u svom karakteru: voleo je žene, ali i one njega.

Bio je muževan, lep, elegantan, sanjar, sentimentalan, romantičan, muzikalan, vanredan igrač, strelac, jahač.

Uopšte, zanosno otmen čovek, tip kavaljera, džentlmena i dendija - kako su o njemu pisali savremenici i biografi. Dakle, drugačiji od oca. Miloš je prema ženama bio sirov i surov. Kažu da je Mihailo osećanja nežnosti i nostalgije poneo od majke - kneginje Ljubice, koja je bila vrlo osetljiva žena.
Knez Mihailo Obrenović je imao četiri velike ljubavi.

Iz ljubavne romanse sa šesnaestogodišnjom Marijom Berkhauz, ćerkom lekara iz Rogaške Slatine, rodio se sin Viljem-Velimir 1849). Vanbračnog sina knez je priznao, kao i njegovu majku Mariju.

A onda - jedna Nemica, plemkinja, ušla je u život našeg kneza, ali su njeni roditelji bili protiv ovoga braka.

Zatim, zavoleo je kneginju Juliju Hunjadi.
S Julijom, Mihailo je bio u braku devet godina. Knez je voleo Juliju. Ali, Julija, Julija... Saznao je za njenu vezu s knezom Karlom Arenbergom. Jedanaest godina posle smrti kneza Mihaila, Julija se i udala za kneza Karla Arenberga. Umrla je u Beču 1919, u 88. godini.

Međutim, najveći ljubavni jadi kneževi počeli su kada se zaljubio u svoju sestričinu Katarinu. Čaršija i Dvor zgražavali su se nad "rodoskrvnjenjem i nemoralom". U ogorčenju, naročito se isticala Pravoslavna crkva, do koje je knezu mnogo stalo. Skoro tri godine patio je knez i bio u dilemi "biti il' ne biti". Na kraju, knez je i verio Katarinu. Smrt ga je sprečila da se s njom i venča. Ljubav prema Katarini knez Mihailo je odneo u grob.

Voleo muziku

Čovek velike kulture i obrazovanja, knez Mihailo negovao je i umetnost. Najviše je voleo muziku. U njegovo doba, krenule su one "velike muzičke zabave" - uz vojnu muziku, za uveseljavanje publike.

Prilikom svojih boravaka u inostranstvu, često je posećivao dvorane gde su održavane kulturne priredbe. Naročito, je voleo operu. Svirao je klavir. Jednom prilikom kada je boravio u Kragujevcu, odsvirao je čitav klavirski koncert. Iz inostranstva je kupovao note o svom trošku. Gospodina Anastasa Jovanovića molio je da mu iz Beča pošalje celu partituru "Travijate", što je ovaj i učinio.

Od kompozitora, najviše je voleo Mocarta. Žalio je što mu narod nije muzički obrazovan. Pozvao je u Beograd Kornelija Stankovića (1861), koji se nalazio u inostranstvu, da bi kod "Srpske krune" održao tri koncerta na kojima su bili kneginja Julija i knez Mihailo. Zamolio je Stankovića da posle koncerta pođe po Srbiji i da u narodu notno zabeleži srpske pesme i spase ih od zaborava. I u ovom slučaju, videla se "velika žeđ" kneževa za podizanjem kulture u svome narodu.

Veruje se da je knez svoju pesmu "Što se bore misli moje", napisao u Beču. Da li zbog neverne kneginje Julije ili patnje zbog nedozvoljene ljubavi sa maloletnom Katarinom? U životu kao i u ovoj pesmi, knez pati. Razapet između dve ljubavi, ponosa, džentlmenstva, poroka, čežnje...

Ljubavni jadi muče kneza. I rađa se pesma "Što se bore misli moje". Svaka analiza ovih stihova, suvišna je. Jedno pitanje ostaje: Julija ili Katarina? Ili obe? Nije li duševna borba zrelog muškarca i kneza Srbije bila u kontrapunktu duše koja je istisnula ove stihove? To najbolje govore stihovi pesme, iz "srca iščupane" - kako mi je jednom, u dugim noćima vina i toplih razgovora u "Srpskoj kafani", rekao pesnik Branko Miljković.

Ne zna se ime autora muzike na stihove kneza Mihaila Obrenovića. Jedni smatraju da se radi o građanskom nemačkom licu, drugi o staroj herbejskoj melodiji. U njoj ima sinhronizovanog građanstva, plemićke sete i elegancije, Beča i starih beogradskih sokaka. I našeg plemenitog i lepog kneza Mihaila Obrenovića i njegove ljubavi.

Klavirski virtuozno-briljantno i osećajno, na melodiju "Što se bore misli moje", kompozitor Kornelije Stanković uradio je varijacije na tu temu. Prvo u Beču, a zatim širom Srbije i Evrope, Stanković je oduševljeno izvodio ove varijacije, praćen dugim i iskrenim aplauzima.

Osman i Zora

Srpski pesnik muslimanske vere Osman Đikić (1879-1912) predstavio nam se kao pesnik, autor drama, publicista i političar. Neki kritičari književnosti, komentatori politike toga doba, hroničari stvaralaštva i istorije, smatraju da je Osman Đikić tragična ličnost.

Nedorečena i nervozna priroda, Osman Đikić je imao mnogo ličnih, unutrašnjih sukoba u duši, u životu. Bio je to dobar i civilizovan musliman koji se celoga života borio za lepotu i evropsko shvatanje muslimanske vere, a u njemu, duboko, živela i bujala krv Srbina.

Posle rođenja i prvih školskih dana u Mostaru, Đikić se bori za svoju veru i slobodu, protiv one druge, austrougarske. Zatim, odlazi u Carigrad, gde još više biva musliman. Ali, tamo je i istorija naroda njegove krvi, njegovog srpskog naroda. Osman Đikić je u Carigradu još veći Srbin, i on žuri u Beograd. U Srbiji, objavljuje zbirku poezije "Ašiklije", a onda napušta Beograd i radi kao činovnik u Beču, Brčkom, Sarajevu, Mostaru.

Kada je trebalo osnovati porodicu, svoj dom, Osman Đikić i tada ne zaboravlja da je Srbin. Glumica Zora Mihailović, očarala ga je. U Brčkom, govorila je stihove iz "Kosovske balade", pesme o srpskim vitezovima, o "ludim" srpskim ljubavima. Zora je bila iz Trebinja - "malog srpskog Beograda". Ova ljubav Osmana i Zore, iznenadila je ortodoksne muslimane. Ali, Đikić je želeo u svom domu "svoju malu Srbiju". Pre Zore, život mu je bio "nedovoljno srpski".


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 16 Dec 2016, 20:49
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (14)

Đaurko lepa

Srpski pesnik islamske vere Osman Đikić autor je "Đaurke", koju su pevali vojnici u predahu između velikih bitaka

Slika

Sada je imao Srbiju, Zoru i pesmu kojom je poručivao dušmanima:

"... Ne, nikad neće, ko se Srbom zove,
Pred vama strepit', nit' se molit vama,
Nećete prepast' oči sokolove
Ovoga svjeta najžešćim mukama!"

Osman Đikić skoro da je priznavao bratsku krv kao prvu i trajnu vezu normalnog i zdravog pulsiranja ljudskog srca. U "Himni Srba muslimana", on poručuje:

"Pojmo pjesmu, nek se vije,
Neka bratska ljubav sije,
Kroz naš zavičaj!
Srpska vila eno hiti,
Da nam lovor-vjence kiti,
Pojmo složno haj!

Srpski pesnici Vuk, Zmaj, Šantić, Ćorović, - bili su idoli Osmana Đikića. To je dokazao i svojim pesmama: "Branku", "Zmaj Jovi Jovanoviću", "Vuku Stefanoviću Karadžiću" (pesma napisana povodom prenosa Vukovih kostiju iz Beča u Beograd).

Neki književni kritičari zamerali su Đikiću što malo radi na poezija a mnogo na političkim problemima. Zato su ga podsećali na onu poruku Skerlićevu, upućenu Petru Kočiću: "Ostavite politiku koju može da radi svako i radite književnost, u kojoj ste vi u vašoj zemlji-jedan..."

Ali, Osman Đikić je vodio unutrašnju borbu sa samim sobom, koju Skerlić, normalno, ne bi mogao da shvati. Trebalo je biti dobar musliman i Srbin.

Osman Đikić bio je pod velikim uticajem Jovana Ilića. Naročito u pesmama inspirisanim Orijentom i Bosforom. Ali, iz svih tih stihova, kucalo je srpsko srce i pratilo ga do kraja života. I dalje, gledao je Beograd, hvatao se za bratsku srpsku reč i ruku, i čekao ostvarenje vekovnih snova. U pesmi "Ispovijed", koja je njegova lična himna porekla i rodoslova, Đikić kaže:

"... Islam mi je vjera sveta
Al' mi ona ništ' ne smeta
Da mi kuca srpsko bilo".

U porodici Đikić dve sestre umiru od tuberkuloze. Mostarski pisci, svi redom, umirali su od iste bolesti: braća Šantići, Ćorović, Avdo Karabegović.

U trideset i prvoj godini 30. marta 1912. umro je Osman Đikić. Celoga života, osećao je duboku i bremenitu srpsku krv, pogledao i žurio u Beograd, učio, snevao i ugledao se na Ilića, Zmaja, Šantića, Vuka, Branka... Do kraja života, voleo je Zoru Mihailović i Srbiju.

Srbi su krenuli u Veliki rat. Prvi i Drugi balkanski i Prvi svetski rat. Srpska vojska je krenula na jug, d se brani od Turaka i Bugara. U časovima juriša srpske vojske, čule su se pesme "O, Srbijo", "Domovini", "U boj", ali provirivali su srpski vojnici i u izbe stare Srbije - Prilepa, Prizrena, Kumanova, odakle su dopirale i pesme "Četir' konja debela", "Trojanac", "Pusto beše" i druge. Pesme iz ovoga doba pevale su se u toj ratnoj atmosferi. U zatišju srpsko-turskih okršaja, čula se i pesma "Đaurko mila", brata po krvi, Osmana Đikića.

Sa srpskom vojskom, ova pesma prešla je i u Albaniju i čula se iz vojničkih logora u selu Agios Mateos na Krfu.

Između dva rata pesma "Đaurko mila" ostala je da živi. Srpske i bosanske kafane odjekivale su ovom pesmom. NJeni izvođači bili su najčuveniji vokalni solisti narodne muzike: Vuka Šeherović, Bora Janjić, Uroš Seferović, a kasnije i Vule Jevtić.

U Beogradu, na Dorćolu, pedesetih godina, imao sam čast i zadovoljstvo da provodim duge sate u društvu velikog glumca Dobrice Milutinovića. Pričali smo i pevali. Pre svih stari as Dobrica voleo je pisce s mirisom i zvukom Juga i Istoka: Boru Stankovića, Sremca, Ćipika, Osmana Ćikića. Pesme derta, rujnoga vina, krsnih slava, starih, dobrih vremena. U poslednjim satima dorćolskih kafana, u atmosferi već prevrnutih stolica, još jednom bi velikan bine preživeo svoj čuveni kašalj, koji ga je godinama nervirao. Zajedno, završavali smo noć pesmom:
"... Čuj kako srce umilno tepa, ljubim te, ljubim, đaurko lepa..."


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 17 Dec 2016, 00:16
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (15)

Balada o vitezu

Bio je Hrvat sa Sušaka i veliki Jugosloven

Slika

Balada o Vitezu
(U tuđini)
Muzika: Žarko Petrović
Stihovi: Lujo Vitez Lovrić

Jel' moguće da su prošli
Mog proljeća radosni dni?
Zar se više vratit' neće
Ti blagi i ljubljeni sni?
Tužnoj pjesmi nitko ne odziva,
Za sirotog nikog nije briga;
U tuđoj si zemlji,
Tuđin se nazivaš...
Mnogo je puta do mog milog kraja,
Teško je doći do mog zavičaja;
U tuđini - blagog sunca nema,
Tekar munja magli odoljeva.
Ovdje slavuj nikada ne pjeva,
Kan'da ovdje ni gavrana nema!
A ljudsko je srce nježno djete
Slabašno je treba silne njege.
Kad ti sudba već oči oduze,
Zašto ti je ostavila suze?

Prvi svetski rat. Iz austrougarske vojske beže Južni Sloveni i stupaju u redove srpske vojske. Sa svih strana sveta dolaze dobrovoljci da pomognu braći. Čuje se njihova pesma:

"Umrijet' ćemo svi do jednog
Il' slobodu svi imati,
Iz potoka krvi naše
Sloboda će zablistati".

Rumunija, 1916. Septembar u Dobrudži, kraj sela Kokardže. Bitka protiv Bugara. Prva i najveća bitka Srpske dobrovoljačke divizije u Prvom svetskom ratu. Dobrovoljački puk u kome je i Imbro Punka, Hrvat iz okoline Vinkovaca, Mita Gajdobranski, Srbin iz Banata, Čeh Prohaska, Lujo Lovrić, Hrvat - ratuju za oslobođene i ujedinjenje Južnih Slovena.

U ovoj bici ginu oba komandanta: srpski pukovnik Mitić i bugarski Ivanov. Čeh Prohaska gubi jedno oko. Lujo Lovrić - oba.
Bili su to prvi tonovi krvave balade iz Kokardže đaka sa Sušaka, Luja Lovrića. Mlad i lep, sa mnogo topline u duši i očima, gledao je u budućnost svoga naroda i svoju.

Krvavi septembar u Kokardži zamračio mu je vid i život.
Septembra 1916, komandir druge čete Drugog dobrovoljačkog puka dobrovoljačke divizije, postao je Vitez. Pored svih najvećih odlikovanja, tamne naočari bile su Luju "najdraži i najveći orden" - kako je to jednom rekao.

Odesa. U luci odjekuju sirene lađa prispelih iz celoga sveta. Žagor trgovaca meša se sa komandnim povicima vojnika. Još jednom pozdravljaju majku Rusiju i unapred pevaju za pobedu ili smrt. Prolaze pored kočija u kojima su lekar i teško ranjeni Lujo Lovrić. Jedan vojnički pozdrav za srpskog oficira!

Evangelistička bolnica u Odesi. Ruski lekari pokušavaju da spasu vid srpskom oficiru. Uz Luja su i njegovi drugovi iz Dobrovoljačkog puka, iz noći u Dobrudži 1916 - Vlado i Stevo.

Uskoro stiže u bolnicu velika kneginja Jelena Petrović, kćerka kralja Petra I i žena velikoga knjaza Romanova.

"Dobar dan i srećne Vam rane, junaci"! - pozdravila je kneginja ratnike. Nikada Lujo Lovrić neće zaboraviti ovaj susret. Osetio je suze u očima kneginje Jelene Petrovne. Plakala je Jelena i u drugim usamljenim petrogradskim noćima, za svojim narodom, ocem i braćom koji su se mučenički kretali po gudurama Albanije...

"Visočanstvo, ja sam svjestan svoje žrtve, i to je sitnica od onoga što je naš celokupni narod dao i što će dati do konačnog oslobođenja i ujedinjenja...", rekao je slepi ratnik kneginji.

U bolnici Luju su vidali čestite rane. Ali i pevali divne ruske romanse i govorili stihove Puškina i Ljermontova. Sestre Tamara i Ljudmila pevale su Luju romansu koju je on i kasnije voleo da sluša:

"Teško mi je što ljubim samo Tebe,
Teško mi je što volim samo Tebe..."

Mučen nostalgijom i svojom zlom sudbinom, Lujo im je govorio Brankove stihove, koje ga je stari, dobri učitelj naučio na Sušaku:

"Lisje žuti veće po drveću,
Lisje žuti dole veće pada,
Zelenoga više ja nikada
Videt' neću!

Kada je Odesom proletao prvi, mekan i srebrni ruski sneg, Lujo se preselio u dom Alekseja i Sofije Filipovne. Pojavio se u novoj, elegantnoj uniformi srpskog oficira. Kćerka Sofijina - Palja - sačekala je Viteza Lovrića u salonu prepunom hrizantema. Lujo je poljubio Palji ruku i otpevao romansu "Uberite ljubičice" od Smirnova. Bila je to pesma kojom će Lujo uvek dočekivati Palju, devojku od sedamnaest ljeta, sve dok ga lađa iz Arhangelska, preko Severnog mora, ne odvede u London.

"Ljubav se javlja između nas od prvog dana našeg poznanstva" - pisao je Lujo u svom romanu "Suzna jesen". "Njene su kose bile uvojito plave i mekane kao svila. Volela je glazbu i knjigu"... U dugim večerima, uz čaj, Palja je svirala Luju na klaviru. Jedno drugome su govorili omiljene stihove. Palja Puškina, a Lujo Branka. "Kada sam mislio da ću biti najsrećniji, morao sam napustiti dom Sofije Filipovne, Palju, Odesu i Rusiju"...

Lađa iz Arhangelska krenula je za Englesku. Poneo je Lujo dušu nežne ruske devojke Palje, pesmu Rusije i hrizanteme. Na doku, jedan lađar svirao je na harmonici i pevao:

"Jamšćiku ne goni konje,
Nemam više kud da žurim,
Nemam viške kog' da ljubim..."
U Londonu, učio je školu za slepe oficire. Mučila ga je nostalgija. I londonske magle i izmaglice. U otadžbini, plakala je njegova majka.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 17 Dec 2016, 00:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine

Kad je muzika ratovala (16)


Drama slepog oficira


Lujo Vitez Lovrić umro je na Sušaku 26. novembra 1986. u 92.

Resized Image - Click For Actual Size

Svi preživeli ratnici Velikoga rata vratili su se kući. Oru zemlju, uče đake, komanduju u vojsci zajedničke države, žene se, pevaju... Lujo, piše majci:
"Majko! Nemoj da plaču oči tvoje za oči moje kad ne plačem ja. Nemoj da se bojiš za budućnost moju kad se ne bojim ja. Jer, znaj, budućnost je moja u budućnosti ujedinjenog naroda našeg. U njegovoj sreći, biće i moja sreća..."

U Londonu, napisao je roman "Kroz snijegove i magle". Ali i baladu "U tuđini".
Godine 1919, Lujo Vitez Lovrić se oduševljeno vraća u otadžbinu. Na putu od Londona do Pariza piše novi roman "Povratak proleću".

U Zemunu, u školi, učio je slepe ratnike. Sve do Drugog svetskog rata, kada je iz Zemuna morao da beži u Beograd, koji ga je voleo i gde je bio bezbedan.

Braća po krvi

Kada sam upoznao Vitez Lovrića, predstavili su me kao stvaraoca nostalgične muzike, jesenjih boja...
"Milo mi je. Ja sam napisao roman 'Suzna jesen'. Znači, braća smo po duši. Vi ste Srbin a ja Hrvat. Eto, braća, braća smo i po krvi. Upamtite to! - rekao mi je Lovrić... Upamtio sam. I stao mirno pred porukom slepog oficira.

Iste noći, posle našeg poznanstva, komponovao sam muziku na Lujove stihove. Svakog septembra setim se krvave Balade iz Kokardže i ratnika Luja Viteza Lovrića...

Nosilac odlikovanja Karađorđeve zvezde sa mačevima; Ordena velikog orla sa mačevima; Ordena svetog Đorđa, najvećeg ruskog carskog odlikovanja za hrabrost koje mu je u ime ruskog cara predala velika kneginja Jelena Petrovna u Odesi, rumunskog Ordena beloga lava, koji mu je lično na grudi okačio prvi predsednik Čehoslovačke Tomaš Masarik, Lujo Vitez Lovrić umro je u Sušaku 26. novembra 1986. u 92. godini.
Bio je to kraj balade o Vitezu iz Kokardže.

Ko to kaže Srbija je mala?

Ko to kaže, ko to kaže, Srbija je mala? (2)
Nije mala, nije mala, triput put' ratovala! (2)

Dvanaeste, dvanaeste, Turke isterala, (2)
Trinaeste, trinaeste, pred Bugare stala. (2)

Četrn'este, četrn'este, Švaba udario, (2)
Osamn'este, osamn'este, Srbin pobedio (2)

Ko to kaže, ko to kaže, Srbija je mala? (2)
Nije mala, nije mala, tri put ratovala (2)

Nisu poznati autori muzike i stihova ove popularne, nacionalne, rodoljubive, nadahnute, sećajuće, iskrene, pomalo bolne, upotrebljive, sporne i - u jednom istorijskom trenutku - nesrećne pesme.

Sadržaj ove pesme, njena inspiracija i muzička forma, stižu iz deseterca (što se tiče stihova). Njenu melodiju već smo čuli pre mnogo decenija u staroj narodnoj pesmi:

"Čija kola, čija kola
Klepeću sokakom,
To su naša, to su naša,
Idu sa salaša..."

Prva strofa pesme "Ko to kaže, Srbija je mala", glasi:

"Ko to kaže, ko to kaže, Srbija je mala,
Nije mala, nije mala, tri put ratovala".

Dakle, ovi stihovi, u epskom desetercu, govore o ratovanju Srbije 1912 - 1918. U tom periodu, Srbija je ratovala protiv Turaka, Bugara i Švaba.
Iz ovih stihova, vidi se i sledeće:

"... Turke isterala (1912). Znači borba protiv okupatora;
"... Pred Bugare stala (1913).
Znači, Srbija se branila;
"... Švaba udario (1914). Znači, Srbija je napadnuta i ona se branila;
"... Srbin pobedio (1918). Znači, pravda je pobedila!

Srbija je napadnuta. I ona se branila. Ovaj rat za Srbiju bio je oslobodilački. To nam je ispričala i pesma "Ko to kaže, Srbija je mala", verovatno nastala pri kraju Prvog svetskog rata, posle Solunske ofanzive, a moguće i dok je vojska još bila u kasarnama iako je rat bio završen.

Protiv tri sile

Postoji mišljenje da je nastala i kao revolt jednog dela Srba i ratnika protiv stvaranja Jugoslavije. Srbija je dobila rat, sve je uradila za svoje oslobođenje i za stvaranje nove, zajedničke države, kako je onda mala? Divovska borba Davida i Golijata inspirisala je nepoznatog pesnika da napiše ovako dirljiv, ali i istorijski tačan tekst.

Jedan pisac je zabeležio: "Tri sile napale Srbijicu". Tačno. Srbija je pobedila i ova pesma je divljenje Srbina svojoj duši, snazi i odanosti otadžbini "koja ne može biti mala". Posle Prvog svetskog rata i uspešnog oslobođenja Srba i njihove braće, neki Srbi su javno i iskreno postavljali pitanje da li im je Jugoslavija uopšte potrebna. Jer, Srbija nije mala i šta će biti sa njenom trijumfalnom slavom, slobodom, mišlju, krsnom salvom, seljakom i ratnikom...

Došlo je do ovih stihova koji su zračili ponosom , nisu nikoga dirali, ali nisu mogli prećutati da su "isterali, branili i stvarali" preko svoje krvi za sebe i drugoga. Svoje uspehe Srbi su uvek delili s drugima, kojima je tada deoba bila neophodna.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 23 Dec 2016, 01:05
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Oj Srbijo, mila mati

„Oj, Srbijo, mila mati“ je srpska rodoljubiva pesma iz 19. veka. Prva verzija, pod naslovom „Srbiji“, pesnika Luke Sarića, objavljena je 1860. godine u novosadskom književnom časopisu Slovenka.

Tridesetak godina kasnije, 1891, češki doseljenik Vojteh Šistek komponovao je melodiju i pesma je ubrzo postala vrlo popularna. Dosta dugačku pesmu, sa sedam strofa od po osam redova, skratio je 1909. godine Dragomir Brzak na četiri strofe od po četiri reda, i u ovoj verziji je pod imenom „Oj Srbijo!" ušla u školski program još pre Prvog svetskog rata.

Tokom Drugog svetskog rata bila je himna okupirane Srbije.


Oj Srbijo, mila mati,
Uvek ću te tako zvati
Mila zemljo, mili dome
Na srcu je slatko tvome.

Srećno živet ko u raju,
Gde miline večno traju
U tebi ću srećno tek
Provoditi ovaj vek.

Podigni se mati mila,
Da nam budeš što si bila,
Jer si tužno robovala,
Dugo suze prolivala.

Sunce ti se već rodilo,
Koje ti je zašlo bilo.
Na kriocu svagda tvom
Uteha je srcu mom


_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 24 Dec 2016, 14:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (17)

Pesma za sudbonosne godine

Bilo je i onih koji su hteli da menjaju reči, da unesu neukus i nepoštovanje

Slika

Šta je bilo s pesmom? Posle zajedničkog doma s braćom, Srbija je spala na beogradski pašaluk, prolila krv, još jednom, ponižena i uvređena... Odnekuda, stigla je i ova pesma "o Srbiji koja nije mala", ali su se pred nju isprečile zabrane, torture i nerazumevanje...

Počeo je da se topi sneg. Uspravio se hod i glasovi mladosti i istine, zazvučali su starom, dobrom pesmom koja ih seća, hrabri i veliča. Još jednom, marširali su stari ratnici ka zapuštenim spomenicima i kapijama pobede svog Velikog rata. Stogodišnji solunci izmešali se sa decom i pričaju o "Srbiji koja je tri puta ratovala".

Bilo je i onih sa lošim namerama. Počeli su da menjaju stihove ove pesme. Hteli su novokomponovanu pesmu u novokomponovanoj priči, neukus i nepoštovanje.

U Vojvodini, u nekim prilikama, stihovi ove pesme izgovarani su na "lalinski način". Umesto "dvanaeste", izgovoreno je "dvanajeste"... Stihove "nije mala, nije mala", zamenjivali su sa tipično lalinskim "očenj mala, očenj mala..."

Časna istorija

Po svoj prilici, pesma se rodila posle Solunskog fronta, da bi se jedno vreme "izgubila".

Ponovo javila se u teškim istorijskim komentarima za Srbiju i njen narod. Tad je "eksplodirala" u pravcu potvrde istorijske istine o veličini i snazi Srbije koja je stvarana od 1912. do 1918. Tada i ponovo, vratila se ova pesma i Srbija u duše, grla, ruke i poruke. Srbi, a naročito mladi, ponovo slave Putnika, Stepu, Mišića, Bojovića, Petra i Aleksandra. Kliču 1912, 1913, 1914. i 1918... Zašto? Zato što je to velika istorija "male Srbije"! I časna!

Poletela dva bela goluba
(Prema pevanju Aleksija, igumana manastira Mileševe, uredio Žarko Petrović)

Poletela, poletela
Dva bela goluba,
Dva bela goluba.

Zemljo moja, rode mili,
Dva bela goluba,
Dva bela goluba.

Tamo junak moram stići,
Dva bela goluba,
Dva bela goluba.

Pozdravite majku moju,
Dva bela goluba,
Dva bela goluba.

I Dušana, Cara moga,
Dva bela goluba.
Dva bela goluba.

U delu Srbije koji se naziva Polimlje, u 13. veku kralj Vladislav podiže manastir Mileševu. Znamo šta se sve važno događalo u srpskoj istoriji toga doba.

Borba za presto braće Radoslava i Vladislava ,u kojoj pobedi Vladislav, a stric Sava Nemanjić, sve je činio da izmiri sinovce. Vladislav ostade na prestolu Srbije, a Sava Nemanjić umre u Bugarskoj. Sinovac Vladislav prebaci mošti Savine u Mileševu, odakle Turci, preplašeni svetim tragom istorije i veličinom srpskog naroda, njegovim mogućim bunama uz Savinu prisutnost koja večno traje u narodu - preneše mošti svečeve u Beograd i spališe na Vračaru...

Slika

Ko zna koliko je monaha, igumana i isposnika, bogomoljaca, naroda okupljenog oko manastira, vekovima stradalo od progona, bitaka, paljevina, seoba okolo manastira, duž ove stare srpske zemlje... Ali, bilo je i pesme, tihe, pobožne, nekada i buntovne, duboko nacionalne u vreme Savino, Dušanovo i kasnije, kada je stigao Vuk da mnogo od toga zabeleži i ostavi za nas i naše doba. Bile su to malo čudne pesme, melodijski i tekstualno, ali epske, narodnjačke, kraljevske i sebarske. Evo jedne koja pominje naš stari, lepi i neuništivi manastir.

Zapisao je Filip Banić iz Stija u Dalmaciji.

"Tamo doli na Irudu gradu,
U njemu je jedan manastire..."
Ili, iz Vukove beležnice, pesma u kojoj devojka žali za vezenom maramom koju su joj ukrali:
"Kojano je golemoga veza,
po krajevi ratari s plugovi
A u sredi crkva Mileševska..."

Odani ljudi

Ne znamo koji su sve igumani čuvali ovaj manastir, negovali Boga, Isusa i svetoga Savu u svojim ćelijama i svome miru manastirskom. Ali su svi, to je sigurno, bili smerni, odani i veliki mučenici da bi sačuvali ovaj manastir, njegovo istorijsko i nacionalno blago i doveli Mileševo u naše doba, da bismo i mi uživali u njegovoj uspomeni i sadašnjosti.

Nikada neću zaboraviti igumana Aleksija. Mnogo se namučio ovaj božji čovek. Za vreme rata, okupatori su rušili manastir, proganjali monahe, a najviše igumana. Nove vlasti, posle rata, nastavile su da muče monaštvo i fizički i psihički. Odvodili su monahe u tvrđavu Mileševsku i tu ih ubeđivali i nabeđivali, zakerali i na muke udarali, jer - kaluđeri su se molili Bogu, voleli su svoje vladike, čitali svetovne knjige i pozivali narod na molitvu. Sve je to, u to vreme bilo zabranjeno i proganjano.

Živeo je, dakle, u manastiru Mileševa i iguman Aleksije koga sam kao dečak upoznao. Voleo je i da peva, da igra šah. Pevao je pobožne, stare i nacionalne pesme. Bilo je među tim pesmama i onih koje su u vreme rata bile zabranjene, a posle rata se nisu preporučivale.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 24 Dec 2016, 14:47
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (18)

Pesma o devojci i sokolu

Igumana manastira Mileševa policija tukla zbog ove "četničke" pesme

Slika
Peđa Milosavljević, Devojka i soko

Često, u blage večeri manastirskog mira, okupili bi se monasi i nešto naroda na tremu Staroga konaka i slušali monaha Aleksija kako poje crkvene pesme, balade o srpskim junacima, carevima i kraljevima, ali i o "Devojci i sokolu". Bila je to pesma o vitezu i devojci, sokolu i gori koju soko iz ljutnje zapali... Optužili su staroga igumana da je to četnička pesma i odveli u staru tvrđavu na "razgovore ugodne"... Dugo posle tih mučenja nesrećni iguman privijao je bokvice na rane i omotavao ih sirovom jagnjećom kožicom ne bi li i dalje mogao da živi i da se Bogu moli...

Znao je iguman Aleksije i srpske pesme iz doba Raške i Dušana. Kada sam sa svojim ocem Milivojem odlazio u manastir Mileševu, slušali smo i pamtili pesmu koja se zove: "Poletela dva bela goluba". Kasnije, otac mi je ovu pesmu često svirao na flauti. Tragao sam za njenim poreklom. Niko nije mogao ništa pouzdano da mi kaže o njoj. Svi mi osećali smo da je stara, Raška i viteška. Zabeležio sam melodiju i stihove.

Igumana Aleksija i moga oca Milivoja nema više na ovome svetu, ali, eto, iz stare sveske, dečačkoga doba i igumana Aleksija, zvuči ova melodija i hrabre ovi stihovi, svojom dostojanstvenom starinom i nežnošću prema majci, ljubi svojoj, a najviše i najodanije prema caru Dušanu.

Evo jedne strofe iz te pesme:
"Poletela, poletela,
Dva bela goluba,
Dva bela goluba,
Zemljo moja, rode mili,
Dva bela goluba,
Dva bela goluba..."

Iguman manastira Mileševe, Aleksije, duboko je verovao i osećao da je ovo omiljena pesma cara Dušana, tvrdeći da je to slušao i od prethodnih monaha. A monasi, stvarno, kao da nasleđuju nešto što se ne zapiše, što se ne naslika, ne vidi i ne čuje. Njima je nešto više i trajnije obećano, od Boga i svetoga Save. Oni to najbolje i čuvaju i prenose u onom času srpske istorije kada to Srbiji najviše treba.

U livadi, pod jasenom

U livadi pod jasenom
Voda izvire, voda izvire,
U livadi pod jasenom,
Aj, voda izvire!

Tu se šeće lepa Kata,
Vodu zahvata, vodu zahvata,
Tu se šeće lepa Kata,
Aj, vodu zahvata!

Momče joj se s brega baca
Zlatnom jabukom, zlatnom jabukom,
"Uzmi Kato, uzmi zlato,
Aj, moja ćeš biti"!

Neću, neću, ne trba mi,
Imam dragoga, imam dragoga,
Neću, neću, ne treba mi,
Aj, imam dragana!

Moj deda Đorđe Topalović, Veselinov sin i otac moje majke Radike, ratovao je za Srbiju od 1912. Vratio se iz rata u svoje selo teško ranjen i tu nastavio da živi kao seljak. Kuća koju je Đorđe sagradio keserom i danas je moj detinji, zeleni i mirni san. U toj kući rodila se i moja majka Radika.

Đorđe je najviše ratovao po južnoj Srbiji. Na reci Radiki, borio se protiv Turaka i Bugara. Dobri konj, vranac, preneo ga je živog preko reke. Po završetku rata, u selo Skružiti stigao je na vrancu iz rata.

Metak je šetao po kostima ratnika. Noć mu je bila u nesanici i beskrajno duga. U bolu. Ispod prozora kuće, u ranu zoru, pre svitanja, čobani su terali svoja stada na ispašu. Tada bi i Đorđe ustao. Pojahao bi svakoga konja i u galopu jahao seoskim sokakom. Zorom, kao i u ratu . Tako je Đorđe jedino mogao da se smiri, da zagreje noge pune neprijateljskog olova. A kada bi se ponovo vratio u stari, plavi i cvetićima išarani krevet i pokrio toplim guberom, zaspao bi.

Kada bi se čobani vraćali "Đorđevim sokakom", govorili bi: "Đorđe je opet jahao! Milijana i Anka, vraćale bi se sa vrela i tihim glasom, pastoralno, kao prepelice, pevale: "U livadi, pod jasenom, voda izvire..."

Kada je Đorđe umro, na grob su mu odveli i njegova konja vrana. At je rzao, kopite su sevale, kao da Đorđe jaše...Posle sedam dana i konj je uginuo... Takvi su konji. Često bolji prijatelji od ljudi.

Đorđe Topalović, ratnik za Srbiju , sahranjen je najlepše: kao seljak iz sela Skržutu. Uz oca Veselina i ženu Dobrilu. Nemam njegovu sliku. Ni odlikovanja. Đorđe to nikome nije ni pokazivao. Ali njegovi ratni drugovi poštovali su ga. Smatrali su ga velikim ratnikom, dobrim čovekom i pravim domaćinom.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 24 Dec 2016, 15:33
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (19)

Igrale se delije na sred zemlje Srbije

Milorad Petrović Seljančica napisao stihove ove pesme

Slika
srpski srednjovekovni vitezovi

Prepuno je Skržutsko groblje spomenika koje je isklesao Đorđe Topalović. Na spomenicima, Đorđe je slikao srpske ratnike. Bio je talentovan. Meni je Đorđe ostao u duši, neprolazan. Najlepša slika koju nikada nisam video. Njegov ratni drug iz istog sela, Dole Topalović, pričao mi je o dedi. Kaže da je Đorđe govorio: "Važno je da sam Đorđe. A šta bi drugo u Srba mogao biti Đorđe, nego junak sa malo sreće..."

Igrale se delije

Igrale se delije,
Nasred zemlje Srbije,
Sitno kolo do kola,
Čulo se do Stambola.

Svira frula iz dola,
Frula moga sokola,
Sitno kolo do kola,
Čulo se do Stambola.

Čulo se do Stambola,
Carskog grada ohola.
Igra kolo do kola,
Ne haje za Stambola.

Učitelj i pesnik Milorad Petrović Seljančica napisao je mnogo poznatih pesama koje su doživele trajno muzičko uobličavanje poznatih i nepoznatih muzičkih stvaralaca.

Setimo se samo pesama: "Jesen stiže, dunjo moja", ("Ne varaj jarana"), "Moj, dilbere, rođo moja", "Čuješ, čuješ, dušo", "Ne luduj, Lelo" i druge. Ali, najdinamičnija, pesma oduševljenja, nacionalne čežnje i veselog duha i daha, svakako je "Igrale se delije". Ove stihove komponovao je Božidar Joksimović i 1919. uneo je u svoju svitu "Pesme iz mladosti".

Pesma "Igrale se delije" treba da se čuje i stigne do Stambola. To je motiv stihova i želja pevača i igrača. Pesma kao da samo ponavlja želje srpskih ratnika koji su u Balkanskom ratu kretali na Jedrene, zauzimali ga i vraćali se kući. Stari ratnici pričali su da im je mnogo žao što opsadu Jedrena nisu iskoristili da produže dalje, stignu u Istambul i da ga zapale! Hteli su da se osvete za petstogodišnje robovanje pod Turcima. Ali vrhovna komanda i velike sile... Umesto toga, dogodilo se nešto drugo: grobovi srpskih vojnika u Jedrenima.

Iz Istambula (Carigrada) gde je bila prestonica Vizantijskog i Otomanskog carstva, stizali su fermani za Srbiju, hatišerifi, povelje... Još od Konstantinovog doba u ovaj grad su pogledali naši carevi, knezovi i despoti: šta će se tamo odlučiti za srpski narod - dobro ili loše. Ušao je Carigrad i u našu narodnu pesmu: "U Stambolu, na Bosforu", "Oj, Užice, mali Carigrade..."

Pesma "Igrale se delije" nikada nije prestala da živi. U naše vreme, koje nas vodi u novi vek, odjekuju solisti, horovi u dvoranama, a narod na mitinzima glasovito peva odu melodiju iz davnih vremena... Kao da srpska mladost podseća na stare staze i puteve slobode koji im je nekada ferman iz Istambula zabranjivao. Pevači i horovi, izvodeći ovu pesmu, identifikuju neke ljude, događaje i vreme sa onim nekadašnjim istambulskim, zulumćarskim, porobljivačkim. U isto vreme, srpski frulaš i njegov kolo, hvale se i žure u beskraj slobode i radosti. U pesmu i igru.

Pedesetih godina, u Beogradu, u kafani "Grmeč", skupljali su se, redovno i oduševljeno, narodni muzičari: Carevac, Rambosek, Radetić, Jašarević, Jeremić, Krnjevac. U podne, posle snimanja u Radio Beogradu, pričalo se o starim dobrim pesmama, koje se "nešto ne čuju". Violinista Vlastimir Pavlović Carevac, sa istančanim ukusom za narodnu pesmu, u najuži krug svojih omiljenih pesama, stavljao je pesmu "Igrale se delije".

U to vreme, nailazio je talas evergrin muzike. Za mene, koji sam "tonuo" u taj žanr, Carevčeva želja bila je pomalo arhaična. Ali zakratko. Uskoro, otkrio sam i tu lepotu dobre narodne pesme. Shvatio sam da igrači i pevači pesme "Igrale se delije", žure u svoju nacionalnu dušu, svoju istoriju, u krajeve gde su pobede i grobovi njihovih dedova - ratnika.
Srbijom odjekuje ova pesma. Možda više nego ikada.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 24 Dec 2016, 16:20
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala(20)

Artiljerac Jeremija

Ratnik artireljac Jeremija Krstić služio je u srpskoj vojci od 1914. do 1918. godine

Slika
Живојин Лазић – Солунац.

Ja sam ja, Jeremija

Ja sam ja, Jeremija,
Prezivam se Krstić!
Selo mi je Toponica,
Drvena mi dvokolica,
Služio am stalni kadar -
Artiljerija!

Ja sam ja, Jeremija,
Prezivam se Krstić!
Imam sito i karlicu
Imam ženu vračaricu,
Služio sam stalni kadar-
Artiljerija!

Ja sam ja, Jeremija,
Prezivam se Krstić!
Više kuće trijerica,
Preko puta komšinica,
Služio sam stalni kadar,
Artiljerija!

Ratnik-artiljerac Jeremija Krstić služio je u srpskoj vojsci od 1914. do 1918. Bio je i muzičar i ratnik. Od Jeremije, ostala je i ova šaljiva pesma:

"Ja sam ja, Jeremija!
Prezivam se Krstić,
Selo mi je Toponica,
Drvena mi dvokolica,
Služio sam stalni kadar,
Artiljerija!"

Mnoge naše pesme ostale su da žive zahvaljujući tome što ih je zabeležio neki stranac. Pisac Džon Rid, u svojoj knjizi "Rat Srbije 1915", piše:

"...Kasno po podne, zaustavili smo se na jednom sporednom koloseku da propustimo kompoziciju - dvanaest niskih otvorenih vagona krcatih vojnicima u dronjcima od uniformi svake vrste, uvijenih u ćebad najsuprotnijih boja. Počela je da sipi kiša. Ciganin violinista divlje je svirao, držeći svoju violinu za vrat izdeljan grubo u obliku konjske glave. Pored njega, ležali su vojnici i pevali pesmu o porazu Austrijanaca:

"Doš'o Švaba sve do Ralje
A od Ralje nikud dalje,
Ej, kako to?
Ej, zašto to?

Stig'o Švaba sve do LJiga,
A od Ljiga zagulji ga,
Ej, kako to?
Ej, zašto to?

Pamtiće on Raško polje,
Jer tamo je sreo Srbe,
Ej, kako to?
Ej, zašto to?

Doš'o Švaba do Zemuna,
Od Zemuna-vuna, vuna,
Ej, kako to?
Ej, zašto to?"

Kada je Austrija iznenada objavila aneksiju Bosne i Hercegovine, Srbi su, između ostalog, odgovorili Austriji i ovom pretećom pesmom:

"Austrijo, neka, neka
Tebe grozna sudba čeka..."


Tako je i bilo. Posle Cerske bitke, vojska i narod govorili su i pevali svoju omiljenu pesmu iz toga doba, zadovoljni ishodom ove bitke:

"Uz'o Franjo Poćoreka,
Metn'o ga na krilo,
Pa ga pita: "Kako ti je
U Srbiji bilo?"

U Užicu, živeo je nekada harmonikaš Petko od koga sam prvi put čuo mnoge stare pesme, pa i ovu šaljivu pesmu o Franji i Poćoreku.

Kada su srpski vojnici stigli na Krf, gde su se oporavljali posle strašne albanske Golgote i spremali za juriš u otadžbinu, pevali su rodoljubive, nostalgične, zavičajne, ali i šaljive pesme. Između ostalih i ovu:

"Tesno mi ga skroji nane,
Vrhovna komanda..."

Očigledno da je vrhovna komanda donela neke odluke koje su vojnici na ovaj, šaljivi način, komentarisali.

Tri livade, tri livade,
Nigde' lada nema,
Samo jedna, samo jedna,
Ruža kalemljena.

Ispod ruže, ispod ruže,
Zaspala devojka,
Ispod ruže, ispod ruže,
Zaspala devojka.

Ja je budim, ja je budim
U oči je ljubim:
Ustaj, rano, ustaj rano,
Svanulo je davno!

U selu Ravnima, zaseok Vrane, živeli su srpski seljaci - Anđelko i Svetislav. Anđelko je imao dva sina: Milana i Milivoja (moga oca) a Svetislavljevi sinovi su Milorad i Miloje.

Moj deda-stric Svetislav, učestvovao je u ratovima za Srbiju od 1912. Poginuo je u bici za oslobođenje Beograda 1915. Bitka za Beograd bila je produžetak i završetak Kolubarske bitke. Da nije dobijena Kolubarska bitka, ne bi bio oslobođen ni Beograd. Neprijateljska komanda donela je odluku da se srpske trupe zaobiđu s leđa, što bi bilo porazno za našu vojsku. Tada je srpska komanda odlučila da pozove u pomoć Timočku diviziju.

Svetislav je ostao na putu Beograd - Ralja i nikada nije nađen. On je jedan od onih ratnika za čiji se grob ne zna.

- Nije li on, možda, jedan od neznanih junaka? Nije li on baš taj neznani junak koji leži na Avali? - pita se Milorad Jevtić, ratnik, dok sedimo u beogradskoj kafani "Kalenić" i dogovaramo se o proslavi stogodišnjice njegovog života.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 24 Dec 2016, 16:32
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kako su istinite priče postale pesme

Dimitrije se ubio na grobu neverne žene, Jeremija Krstić zaista je bio tobdžija iz Toponice, a „belo Lenče" do smrti proganjalo svoju ljubav iz mladosti

Slika
Stana Avramović Karaminga

Teško je i zamisliti slavlje u Srbiji na kojem se, pored svakojakih muzičkih sadržaja, ne čuju i neke stare, narodne pesme. Od zaborava ih čuvaju pevači i kafane, ali i pravi ljubitelji sevdaha, boemi, ljubitelji atmosfere, štimunga i davno potisnutog derta. Za razliku od nekih drugih, savremenih i na brzinu sklepanih, većina ovih pesama sačuvala je dušu, jer su, kako kažu, iz duše i života nastale. U njima su opevani stvarni događaji, ispraćaji na ratna polja, ljubavne drame, nedaće i radosti, i sve drugo što život nosi sa sobom.
Većina starih pesama, koja se i danas može čuti, nastala je tokom druge polovine 19. i početkom prošlog veka. Vremenom, iz prvobitnih verzija mnogo toga je promenjeno, aranžmani su prilagođeni savremenim zahtevima, ali je ostala priča o tome kada su nastale i kako.


Nedavno preminuli novinar i etnolog Mile Nedeljković godinama je istraživao nastanak pojedinih melodija, istinite priče pretočene u stih i rimu, a njegov obiman rad skoro je objavljen i u Srpskom običajnom kalendaru za narednu, prostu 2010. godinu. U njemu je, između ostalog, Nedeljković objasnio kako je nastala „Milkina kuća na kraju", kako su se u Stankovićevoj „Koštani" obrele pesme „Šano, dušo" i „Stojanke bela Vranjanke", omiljene pesme Borine književne junakinje. Ovom prilikom opisujemo nastanak nekoliko i danas veoma popularnih pesama.
Žitelji nekadašnje Pogačarske male u Vranju i danas se sećaju Mileta Pileta. Za njih je Mile „onaj što ima pesmu", tačnije „tatko na Persu", jer je njegova ćerka Persida i sama živela u istoj mali... Niko danas pouzdano ne zna kada je Mile Pile došao na ovaj svet, jerbo mu je majka govorila da je rođen „one godine kada su zvezde padale". Nažalost, nijedna od njih ne beše srećna po mladog momka. Rano je ostao bez oca, a kao najstariji od petoro dece majka ga je, kao mezimca, prozvala Mile Pile.
Kao momak, obilazeći imanje u vranjskoj Gornjoj čaršiji, u dvorištu Koste i Agnije Stamenković spazio je i „ubavo devojče" po imenu Lenče. Vremenom, njegovi prolasci bivali su sve češći, a zadržavanja na kapiji sve duža. Ni Jelena (Lena) nije bila ravnodušna, pa je između njih ubrzo planula iskrena, mladalačka ljubav. Nažalost, tome su se usprotivili njeni roditelji. Od tada je Mile nailazi samo na zatvorenu kapiju i sklopljene kapke na prozorima. Belo Lenče je bilo pod stalnim prismotrom, pa su i njegovi dolasci bivali sve zaludniji.

Sve ovo posmatrali su i duhoviti Vranjanci, koji su Mileta i njegovu muku ubrzo „turili i u pesmu". Nastala kao obično zadirkivanje, pročula se „po vranjanske kafane i sokaci", pa je tako došla i do Jeleninih roditelja. Zbog nje odlučuju da je što pre udaju, a izbor je pao na bakalina Kostu Stošića. Venčanje i svadba, beleže ondašnji hroničari, održani su početkom februara 1898. godine.
Godinu i po dana kasnije ženi se i Mile Pile. Iz jedne ugledne porodice isprošena je Ljubica, ali time pesma nije zamukla. Ma koliko bio dobar i požrtvovan kao suprug, svaki put kada bi je dočula, a to bi bivalo počešće, sledilo je prebacivanje i optuživanje.
Jednoga dana, u pratnji najstarijeg Ljubičinog i Miletovog sina, došao je mladi inženjer Mihailo Stošić da zaprosi njihovu kćer Persidu. Imao je samo jednu manu, bio je sin belog Lenčeta. Kada je za to saznala, Ljubica je pozelenela od besa.
- Šta?! Ja sas belo Lenče kao priju da se ljubim? Nikada!

Otvori mi, belo Lenče
"Otvori mi, belo Lenče,
vratanca, džanum, portanca,
da ti ljubim, belo Lenče,
ustanca, rujna rumena."

"Ne mogu ti, Mile Pile,
da stanam, da ti otvaram,
legnala mi stara majka
na fustan,
ludo na fustan,
pa ne mogu, Mile Pile,
da stanam, da ti otvaram."


Ja sam ja, Jeremija
"Ja sam ja, Jeremija,
prezivam se Krstić.
Selo mi je Toponica,
drvena mi dvokolica,
služio sam stalni kadar,
artiljerija.

Ja sam ja, Jeremija,
prezivam se Krstić.
Imam sito i karlicu,
imam ženu vračaricu,
služio sam stalni kadar,
artiljerija.

Ja sam ja, Jeremija,
prezivam se Krstić.
Imam njivu i livadu,
vodenicu lađaricu,
služio sam stalni kadar,
artiljerija.

Ja sam ja, Jeremija,
prezivam se Krstić.
Više kuće trijerica,
preko plota udovica,
služio sam stalni kadar,
artiljerija."

Dimitrije, sine Mitre
"Dimitrije, sine Mitre,
moja živa rano.

Pet godina, čedo moje,
kako bolna legam.

Ti ne pitaš, mili sine:
Od što, majke, legnaš?

Ti ne vidiš, ludo moje,
da te žena vara.

Ti još spiješ, sine Mitre,
ona se promene.

Bela rekla, mili sine,
kopče zakopčane.

Kopče zakopčane, sine Mitre,
kose očešljane.

S kanate u ruke, ludo moje,
na đerđenku ide.

Kad se vrće, mili sine,
kopče pokidane.

Kopče pokidane, čedo moje,
kose raščupane.

Zar ne vidiš, sine Mitre,
da te žena vara?"

"Ako, ako, majke moje,
barem je ubava."



Slika


I dvadeset godina posle smrti belog Lenčeta, koja je poginula u bombardovanju Beograda 1941. godine, Ljubica nije praštala mužu mladalačke grehe. Sve do novembra 1960. godine, kada je Ljubica tužno ispričala svoj san ćerki Persidi.
- Sa nešeg Pileta ne valja. Tatko će ti umre. Sanjala sam noćas da dođe belo Lenče i odvede mi ga - rekla je Ljubica.
I doista, sledeće noći, Mile je umro. Uverena da ga je odvela Lenče, Ljubica nije htela čak da ode i na sahranu.
- Možda je i bolje što nije išla - ispričao je kasnije Mile Brbača, jedan od najbližih prijatelja porodice. - Na samom ulazu u groblje, naš sprovod se susreo sa svatovima. Mi smo išli za kovčegom ćuteći, a svadbari su pevali „Otvori mi belo Lenče".
Krajem sedamdesetih godina prošlog veka, pesma „Ja sam ja, Jeremija", koju je prepevao Predrag Živković Tozovac, izazvala je u javnosti brojne polemike. Tada je nastala i polemika da li je ova pesma legenda ili zaista opisuje Jeremiju, vojnika iz Toponice. Redakciji nekadašnjeg lista „Sabor" javio se i Petar Krstić iz Niša, koji se obratio pismom:
- Ja sam potomak Jeremije Krstića, rođenog u Toponici ispod Suve planine, kraj Bele Palanke. U Prvom svetskom ratu bio je tobdžija prvog topa. Veseljak, svirao je frulu, pa je i sam sebi spevao pesmu. Zdepast, razvijenih ramena, crnih brkova i belih zuba, najčešće je izvodio na vašarima i skupovima, ističući sebe...
Pesma „Dimitrije, sine Mitre" samo je jedna iz stvaralačkog opusa Stane Avramović Karaminge, koja je običavala da svaku životnu priču pretoči u pesmu. Međutim, za istinitu priču čula je od svoje majke, u njenom samrtnom času. Kakav je utisak ostavila na mlađanu Stanu ova priča, dovoljno govori i podatak da je tražila da je sa ovom pesmom, mnogo godina kasnije, isprate i na večni počinak.

Stana je dobila ime po tetkinoj ćerki, koja je ujedno bila i životni junak ove pesme. Pred kraj života, majka joj je ispričala istinu o rođaki Stani, koja je bila udata za Dimitrija i sa kojim godinama nije imala decu.
Pročuje se, međutim, da je Stana jednu noć provela i sa nekim Stojanom. Toma, ujak njenog muža Dimitrija, pozove Stanu da to proveri.
- Kako te nije stid da nam obraz ukaljaš? Čuli smo da si bila sa Stojanom. Zar je to istina? - grdio je Toma.
- Istina je - odgovorila je Stana bez oklevanja - Ali, ako sam s njim išla od merak, oči nek mi ispadnu, pa slepa po svetu da idem! Muka me naterala, znaš koja...
- Verujem ti - reče Toma. - Ali pošto je tako, nemoj sa Stojana. Ni on decu nema. Nego, idi sa Ristu Garabinu. On ni sam ne zna kol'ko ih ima.
Vest o Staninoj bremenitosti sve je obradovala. Stana, koja je za ondašnje prilike već bila baba (navršila je četrdesetu), bila je pošteđena svakog rada i kretanja. Nesrećom, posle teškog i bolnog porođaja, Stana je umrla, ali je dete preživelo.
U petak, posle pogreba, Dimitrije je obišao rodbinu, podsećajući da je sutra Stani prva subota. Na to je podsetio i svog ujaka Tomu, koji mu je tada rekao istinu.
- Ako, neka je Bogom prosto. Mi smo inače hteli da usvojimo dete, kad već nismo mogli da imamo svoje. A ovo mi je barem Stana rodila - rekao je Dimitrije.
Sutradan, na Staninoj svežoj humci, uz krstaču, stajao je Dimitrije. Pri kraju obreda, obratio se prisutnima:
- Ovde pored moje Stane da me kopate. Ne me doma nosite...
A onda je mirno izvadio pištolj i ubio se.
To je Karamingi ispričala majka Magde, Stanina tetka. U toj noći, koju je provela u bdenju kraj majčinog mrtvog tela, Karaminga je spevala pesmu „Dimitrije, sine Mitre". Ali dugo ju je skrivala, baš kao što je čuvana tajna o zloj porodičnoj kobi.



Izvor: Press

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 50 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker