Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 29 Mar 2024, 11:59


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 14 Dec 2016, 20:56
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (3)

Grkinje su ih volele

Posebno su bile oduševljene oficirima

Slika

Sa Krfa, Vida, iz Tunisa, Rusije, ratnici su slali svoja pisma u Srbiju i sa bolom pozdravljali sve u otadžbini. Njihove reči su pune čežnje ali i obećanja da će se vratiti i osloboditi zemlju... Njih ovde neću navoditi, već ću navesti nekoliko redova iz pisma jedne Grkinje, napisanog onda kad su srpski vojnici napustili Krf. Preveo ga je Čedomir Milošević, a nalazi se u knjizi "Golgota i Vaskrs Srbije 1916-1918":

"... Otkako su Srbi došli na Krf, ja ne volim svoju rasu... Za nas bi bilo bolje da vi niste došli na Krf, jer nam je sad gore... Za poslednje tri godine toliko sam se bila navikla na ta pitoma lica vaših vojnika, na njihove poštene i dobroćudne oči... Čudna ste vi rasa...

Razgovarala sam neki dan sa jednim ruskim pukovnikom o tome. On veli da je to osobina svih Slovena. Ako je to tako onda blago ženama i kćerima Slovena... Ove poslednje tri godine dok ste bili ovde, proživele smo lepo i prijatno... Svaki dan sam trčala na prozor da vidim nekog srpskog oficira, samo da mi se javi, pa ma ko to bio, i da se prijatno na mene osmehne...

Vaš narod stalno peva, i na to pevanje i taj žagor bila sam se toliko navikla... Šta nam vredi i lepota i sve druge lepe osobine, koje su Srbi kod nas našli, kad niko u tome ne ume da uživa... Blago onim devojkama koje su Srbi odveli odavde i spasli života na ovom ljubavnom ostrvu"...

Mladi kapetane

"Mladi kapetane,
Odakle ideš ti?"
"Ja idem sa Balkana,
Iz boja krvava".

"Mladi kapetane,
Znaš li mi dragog ti?
Običan vojnik beše,
Jovan mu ime bi".

"Mlada udovice,
Znao sam dragog tvog.
U mojoj četi beše,
Kraj mene pogin'o.

Mlada udovice,
Ne plači sada ti,
Jer rata više nema,
Ni borbi krvavih".

Pesma datira još iz balkanskih ratova. Pored teksta koji stoji uz notni zapis ove pesme, postoji i ovaj koji se ranije dosta pevao:
Mladi kapetane, otkuda ideš ti?
Ja idem od gore, iz boja sa Balkan,
Mladi kapetane, ne poznaš li ti
Jedan mladi vojnik na koj' to ime Žan?

Mlada hubavice, kak' da ga ne poznam!
Moja četa beše i ubit pred men' padna.
Mlada hubavice, ela si pred mene,
Da budeš mojta mlada kapetanka.

Mladi kapetane, ja nisam dostojna
Da budem tvoja žena, već mlada kaluđerka.
Moja hubavice, ja sam tvoj Žan,
Pređe kao prost vojnik, sada kapetan.

Prema rečima velikog znalca istorije Prvog svetskog rata i autora izuzetne knjige "Solunci govore" - Antonija Đurića, pesma "Mladi kapetane"vezana je za 4. pešadijski puk "Stevan Nemanja" Drinske divizije koji je bio sastavljen od ratnika Užičana.

Svetislav i Đorđe, dedovi autora zbirke (ratovali su protiv Turaka, Bugara i Švaba), mnogo su voleli ovu pesmu. A bili su ratnici 4. puka, ponosnog, nepobedivog...


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 14 Dec 2016, 21:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (4)

Vinaverova oda mladima u ratu

"Svakom obraz osvetlasmo, sve od sebe, sobom dasmo"

Slika

Izgurasmo, izdurasmo,
Izgrcasmo, iskičmasmo,
Svakom obraz osvetlasmo,
Sve od sebe, sobom dasmo,

Ograjšima oblistasmo,
Odagnasmo, ogrejasmo,
Kao sunce prosijasmo,
Odolesmo, otrajasmo."

Ovako je književnik Stanislav Vinaver, jedan od 1300 kaplara, napisao o đačkoj omladini u ratu. I svi su tako zajedno, i mladi i stari, i sva braća zajedno - odoleli, oslobodili... zapevali i odigrali Brankovo kolo... i stvorili zajedničku državu.

More je plavo, široko,
Široko, plavo, duboko.
Nigde mu kraja videti,
Ne mogu misli podneti.

Lađa se kreće francuska
Sa pristaništa solunska.
Transport se kreće Srbadi.
Srbadi, braća ranjeni.

Svaki se vojnik borio,
U rovu slavu slavio,
Srećan se Bogu molio,
Da bi se kući vratio.

Radosti nema ni za tren.
Naiđe švapski sumaren,
Svi mole svetog Nikolu,
Njegovu silu na moru.

Putujem tužan, žalostan,
Pomislih: Bože, nisam sam,
I moja braća putuju,
Da sa mnom zajedno tuguju.

Ovu, prvu verziju pesme je posle rata u ediciji Jovana Frajta objavio Nikolas Balon, pariski muzičar koji je i komponovao rondo na ovu temu.

Lađa se kreće francuska

Lađa se kreće francuska
Sa pristaništa solunska.
Transport se kreće Srbadi,
Ranjeni, braća bolesni.

Moleše svetog Nikolu,
Najveću silu na moru,
Živi se vratili kućama,
Živela bratska sloboda!
Živela bratska Francuska!

Ova verzija pesme, verovatno originalna, nalazi se na francuskoj gramofonskoj ploči "Veliki rat" koja je snimljena odmah po završetku rata, a peva je Živan Vasić.
Srpska pesma o francuskom ekspedicionom korpusu u Solunu

Pre nego što je počela velika ofanziva Franše D'Eperea na Vardaru, trupe su bile tesno povezane na tom "mostobranu". Zbog nedostatka zadovoljavajuće sanitetske službe, ranjenici su bili evakuisani brodom ka bolnicama južne Francuske, bolje opremljenim za lečenje.

Brod diže sidro u luci Solunskoj;
Ranjenici, iscrpljeni, izgladneli, jadni, ječe.
Sve više uzburkano more odvlači ih sa sobom,
I svako se seća šančeva gde su se hrabro borili
protiv Nemaca.
Neka nam Bog svima pomogne da postanemo braća
I neka nam dozvoli da se vratimo kućama,
Mi i naši neprijatelji Nemci.
Sveti Nikola od Mora, pošalji nam mir.
Pomozi nam i ti da živimo kao braća!
Neka žive naša francuska braća!
I neka živi Sloboda!


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 15 Dec 2016, 00:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (5)

Hej sloveni, sokolska himna

Pesmu je komponovao Čeh Samuel Tomašik 1834. u Pragu

Slika

Hej, Sloveni, jošte živi
Duh naših dedova,
Dok za narod srce bije
Njihovih sinova.

Živi, živi duh slovenski,
Živeće vekov'ma!
Zalud preti ponor pakla,
Zalud vatra groma!

Nek se sada i nad nama
Burom sve raznese,
Stena puca, dub se lama,
Zemlja nek se trese!

Mi stojimo postojano
Kano klisurine,
Proklet bio izdajica
Svoje domovine!

U Pragu je Samuel Tomašik čuo staru poljsku pesmu "Jeszcze Polska nije zginela poki mz žujemz" i njome inspirisan, napisao je stihove "Hej Slovaci, gešte naša slonjenska reč žige". Kasnije je promenio naslov u "Hej, Sloveni" i tako pozvao sve Slovene na slobodu. Bilo je to godine 1834.

Pesma se proširila na sve slovenske krajeve, a kod nas se odomaćila pre sto godina i počela da poprima ulogu pesme-vodilje. Tako je ona dočekala i Veliki rat. Često su je Česi i Slovaci u ratnim sudarima pevali ne bi li izbegli bratsko krvoproliće. Na žalost, događalo se i to da su se uz istu pesmu klali sa braćom Srbima i Rusima.

"Hej, Sloveni" je bila sokolska himna. Sokolstvo je osnovano u Češkoj kao organizacija za telesno vaspitanje. U predratnoj Jugoslaviji bila je to jaka organizacija sportskog ali panslavenskog karaktera. Sokoli Hrvati i Slovenci u Austro-Ugarskoj najljući su neprijatelji Habsburgovca. Masovno se predaju u toku rata Rusima i stupaju u dobrovoljce srpske vojske.

U vreme Velikog rata, pesmu "Hej, Sloveni" srećemo u različitim prilikama sa drugim poznatim patriotskim pesmama. Ona iskazuje neuništivost i snagu slovenstva. Tada se još osećalo d će se ta pesma uvek pevati. Tako je i bilo: nekadašnja sokolska himna, danas je himna Jugoslavije!

Ja ljubim Milu

Ja ljubim Milu očiju plavih,
Što ima ruse kose na glavi,
Ja ljubim Milu i drugu neću,
Za nju ja živim, za njom umreću.

Ustašca njena, ruža rumena,
A njedra bujna ko' salivena.
Ja ljubim Milu i drugu neću,
Za nju ja živim, za njom umreću.

Ti si mi, Mila, rajski anđelak,
A među cvećem sitan đurđevak,
Ja ljubim Milu i drugu neću,
Za nju ja živim, za njom umreću.

Ovu pesmu naročito su pevali pripadnici jugoslovenskih dobrovoljačkih odreda iz Slavonije i ona se čula čak i u Kijevu, Dobrudži, Odesi... Dopisnik "Politike" (slao je posleratne dopise iz Albanije) M. Jelić ,u svojoj maloj knjižici "Albanija", kaže da je jedna od najpevanijih pesama u Draču, Elbasanu, Valoni, Tirani bila "Ja ljubim Milju". Danas se ova pesma peva: "Ja ljubim Milu", međutim, tačno je ono kako je ranije pevano: "Ja ljubim Milju".

Uz glavnu melodiju koju autor knjige donosi, izvođači (u horu) dodavali su i pripev:
Ti si Mila moja, moja, moja,
Ja sam tvoj.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 15 Dec 2016, 01:08
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala(6)

Lađe sudbonosne

Slika

Na lađama su srpski vojnici umirali, sa njih bacani u more. Lađe su im donosile smrt i život. Na lađama su poslednji put marširali, na lađama su - pevali... Rodne livade i njive, brda i doline Srbije jedino su bile važnije od lađa... A one su služile da ih vrate kućama...

Iz Rusije, gde su se dobrovoljci okupili, lađe "Car", "Dnjepar", "Carica", "Dvinsk" kretale su se ka solunskoj luci sa dragocenim teretom - oduševljenim budućim Jugoslovenima.
Iz Čikaga, Hrvati dobrovoljci preko Bizerte stigli su na prilepsko bojište noseći transparent "Jugosloveni za ujedinjenje", opet lađom... Iz Klivlenda Slovenci.

Krajem 1915. godine, 480 dobrovoljaca iz Amerike - Crnogoraca, Bokelja, Bosanaca, krenulo je za Srbiju... Lađa je kod San Đovanija di Medua naletela na minu...

Dobrovoljci iz Rusije nikada nisu zaboravili putovanje preko Severnog mora do Engleske, da bi otuda stigli u Srbiju, niti lađu "Car" i pesmu "Na severu ledeno je more".

Golgota preko Albanije... Mladi muzičari, trojica braće Urkić, bore se za život, ali ne bacaju svoje instrumente. Najstariji umire, braća ga sahranjuju i saznaju da će uskoro stići lađa u Valonu da ih odveze u Afriku. Lađa dolazi u luku, a drugom Urkiću ostaje samo da je vidi i čuje njenu spasilačku sirenu... Umire. Brat ga sahranjuje, čeka novu lađu i kreće za Afriku. Već na lađi i on se bori za život... Stiže u bolnicu i umire... Niška podoficirska muzička škola, gudure Albanije, smrt, lađe...

Preživeli odlaze francuskim lađama... Krf, Vido... Mnogi odlaze u Plavu grobnicu, mnogi umiru pred dolazak nove lađe... Na lađi - pesma. Možda najlepša, možda himna - "Lađa se kreće francuska"!

Bizerta... Jedna lađa kruži oko pristaništa. Niko joj ne daje znak da pristane. Pristanište ćuti. Jedan čovek, okrenut lađi viče iz sveg grla: "Miserables! Miserables! Jadnici! Jadnici!" Proneo se glas da su stigli srpski vojnici - tifusari. A na lađi, vojnici bez udova, u zavojima, skoro nepomični. Poručnik, ranjen u nogu, ustaje, odgovara: "Nema toga ovde, nema" i komanduje postrojavanje. Vojnici ustaju, jedan vadi frulu i nevešto, nejako, poslednji put, svira "paradni marš"... Iza koraka, stopala nesrećnih vojnika, po kojima je pala komanda "Napred! Marš!", lipti krv... Marširaju ratnici sa Cera i Kolubare. Za njima krv ostaje po palubi... Krvavi marš... frula nesrećnog seljaka... mučenici marširaju, krv maršira sa njima. Lađa se približava pristaništu, sakuplja se poslednja snaga za reči: "Toga ovde nema, nema..."

Lađama i na lečenje i školovanje... "U solunskoj luci, bolesni đaci koji su prešli Albaniju" - kazuje ratnik Jovan Ćirić - "sa divljenjem posmatraju francuski brod "Provansa" koji treba da ih odvede u Francusku da se leče i nastave započeto školovanje kako bi se jednoga dana vratili i pomogli svome narodu... Ja sam jedva koračao a jedan mi je kolega dobacivao: 'Ajde, 'ajde, nećemo dugo, sve će nas pobacati u more! Ali na brodu se ipak stalno čula naša pesma. Francuski mornari su se čudili odakle nam tolika snaga... Evo, najzad i Marselj... Mnogi su klečali i ljubili francusku zemlju kao neku svetinju... A na pristaništu, gledajući te jadne ali ponosite mladiće, žene, majke, samo su ponavljale "pauvres Serbes" (jadni Srbi). A ti srpski mladići u pocepanim i nagorelim šinjelima ili u potpuno oveštaloj odeći, obrazovani u kolonu dvojnih redova, marševskim korakom prolazili su glavnim ulicama Marselja. Sa njihovih usana orila se pesma borbena i ratnička. Išli su slobodno kao na nekom defileu. Na balkonima i prozorima visokih palata načičkao se bio silan svet i upućivao im pozdrave - Bravo, Serb, bravo Serb!"

Brod "Provansa" nije izbegao zloj sudbini. Pri povratku iz Marselja torpedovan je i tom prilikom je nastradao veliki broj francuskih vojnika koji su pošli na Solunski front.
Tragične 1915, u masi izbeglica, Albaniju je prešao i pesnik Vladislav Petković Dis. Posle Krfa, našao se u Francuskoj, ali 1917. kreće ponovo lađom "Italija" za Krf. Lađa je torpedovana od jedne nemačke podmornice i Dis nalazi smrt u Jonskom moru. Pesnik snoviđenja, slutnji, kao da je naslutio svoj kraj još 1911, kada mu je izašla zbirka "Utopljene duše". Lađe i utopljene duše...

Završio se Veliki rat. Vrhovni komandant najbolje vojske odlazi u Francusku da poseti najveće prijatelje srpskog naroda. Kreće lađom iz Boke... Iz Marselja, kralja nove zajedničke države - Aleksandra, lađa vraća mrtvog u domovinu. Lađa sudbonosna...

"... Dobrovoljci, obuzeti rešenošću za polazak u borbu za oslobođenje naših naroda iz okova lanaca ropstva, zavetovali su se:

Umrijet' ćemo svi do jednog,
Il' slobodu svi imati,
Iz potoka krvi naše,
Sloboda će zablistati!"
Tako je u knjizi "Dobrovoljci 1912-1918" zapisao Đuro Parić.
Bilo ih je sa svih strana, svih južnoslovenskih nacionalnosti, sa svih krajeva sveta: Amerike, Južne Amerike, Evrope, Rusije, Kanade, Australije i Novog Zelanda.
Šta su pevali dobrovoljci i saveznici?

Pre svega svoje himne, srpsku, hrvatsku, slovenačku; Česi "Gde domovo moj", Englezi "Tipereri", Francuzi "Marseljezu" Rusi, "Volga, Volga", i mnoge druge pesme koje su ih vezivale za zavičaj, bez obzira čije one bile. Međutim, svi su oni znali i pesme o stradanjima srpskih ratnika i njihovim patnjama - "Tamo daleko", "Lađa se kreće francuska", "O, zar je morala doć"... Diveći se junaštvu srpskih vojnika i pesmama koje su ih bodrile, i saveznici i dobrovoljci zajedno su stupali u borbu za slobodu...


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 15 Dec 2016, 01:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (7)

Čuveni guslar Perun

Zvao se Patar Perunović, bio organizator srpskih dobrovoljaca iz Amerike

Slika
Petar Perunović Perun (1880—1952)

Solunski front... Noć septembarska... srpski podnarednik-mitraljezac daje svoje gusle Francuzu... praštaju se, ljube i grle: "Neka te Bog čuva i do viđenja u Srbiji"! Gusle i Srbija... stradanja po ko zna koji put... Posle Golgote dolazi Vaskrs, znaju to gusle, zna to srpski narod iz iskustva... Filip Višnjić, Njegoš, pesme o Lazaru, Milošu...

Jedan od čuvenih guslara iz Velikog rata - Petar Perunović Perun... ranjavan, granata pogodila gusle... rodoljub, organizator srpskih dobrovoljaca iz Amerike... Pred rat, svirao kralju Petru, dobio gusle koje su pripadale kralju Nikoli, bio je komita, zapevao je 1908. na Spomeniku knezu Mihailu: "Aoj, Bosno, sirotice kleta", bio u crnogorskoj vojsci u vreme balkanskih ratova...

Na Mačkovom kamenu uz gusle pevao o bratstvu Muslimana i Hrvata sa Srbima da čuju braća u austrougarskoj vojsci... Kroz Albaniju bodri vojsku... Na Sorboni peva uz gusle: "Smrt majke Jugovića"... U Americi, predsednik Vilson zaplakao slušajući Peruna... Tesla i Pupin čestitali mu... Više uradio nego mnoge diplomate... Gusle su prenosile našu dramatičnu istoriju, istinsku pradedovsku želju da moramo biti složni i slobodni...

Doktor Arčibald Rajs, profesor Lozanskog univerziteta, došao je u Srbiju godine 1914. da kao ekspert ispita zločine okupatora nad srpskim življem. Pošto je to utvrdio, ostaje u Srbiji i stupa u srpsku vojsku kao dobrovoljac. Bio je u Moravskoj diviziji, prešao je Albaniju i bio na Solunskom frontu. Učesnik je bitke na Kajmakčalanu, a 1. novembra 1918. godine sa svojom divizijom ulazi u Beograd.

Radeći na problemima prava čoveka i ispitivanju zverstava okupatora, Rajs je postao veliki srpski rodoljub i posle rata ostao da živi u Srbiji. Bio je počasni predsednik Udruženja rezervnih oficira i počasni kapetan srpske vojske, nosilac je mnogih odlikovanja... Živeo je u skromnoj vili "Dobro polje"...

U testamentu je zahtevao da kada umre, njegovo srce bude sahranjeno na Kajmakčalanu, da tamo počiva sa kostima srpskih ratnika. Želja mu je ispunjena. Rajsovo srce pratila je dostojanstvena melodija zvona sa Spomenika na Kajmakčalanu. To su ona zvona koja je u Americi dao da se izliju naš i svetski naučnik Mihailo Pupin...

Posle sloma 1941. godine bugarski vojnici su bacili Rajsovo srce. Rajsovu urnu pronašao je 1951. komandir karaule, poručnik JNA i vratio je u kapelu na vrh Kajmakčalana (2525 m).

Kada je ekipa TV Beograda snimala emisiju o Kajmakčalanu, 1971, Marija Tarjević, novinar i autor emisije, pronašla je neispaljeni metak ispred Spomenika Rajsu. Sada metak iz čuvenog srpskog karabina stoji u suvenirskoj zbirci mojih oduševljenja. U krvoproliću, jedan metak ostao je neispaljen. Možda je pripadao Arčibaldu Rajsu!?

Vojnikovo pismo

Evo ti pismo šaljem.
U krvav odlazim boj.
Ako se više ne vratim,
Sačuvaj pismo to.

Ko li će za mnom tužit,
Ko li će suze lit?
Ko li će na mom grobu,
Beo cvet posaditi?

Majka će za mnom tužit,
Sestra će suze lit,
A moja mila draga
Beo cvet posadit.

Posadi belu ružu
Na vrhu groba mog,
Možda reč prozbori,
Tako je reko Bog.

Sa Krfa, Vida, iz Tunisa, Rusije, ratnici su slali svoja pisma u Srbiju i sa bolom pozdravljali sve u otadžbini. Njihove reči su pune čežnje, ali i obećanja da će se vratiti i osloboditi zemlju... Njih ovde neću navoditi, već ću navesti nekoliko redova iz pisma jedne Grkinje, onda kad su srpski vojnici napustili Krf. Preveo ga je Čedomir Milošević, a nalazi se u knjizi "Goglota i Vaskrs Srbije 1916-1918":

"... Otkako su Srbi došli na Krf, ja ne volim svoju rasu... Za nas bi bilo bolje da vi niste došli na Krf, jer nam je sad gore... Za poslednje tri godine toliko sam se bila navikla na ta pitoma lica vaših vojnika, na njihove poštene i dobroćudne oči... Čudna ste vi rasa... Razgovarala sam neki dan sa jednim ruskim pukovnikom o tome. On veli da je to osobina svih Slovena. Ako je to tako, onda blago ženama i kćerima Slovena... Ove poslednje tri godine dok ste bili ovde, proživele smo lepo i prijatno...

Svaki dan sam trčala na prozor da vidim nekog srpskog oficira, samo da mi se javi, pa ma ko to bio, i da se prijatno na mene osmehne... Vaš narod stalno peva, i na to pevanje i taj žagor bila sam se toliko navikla... Šta nam vredi i lepota i sve druge osobine, koje su Srbi kod nas našli, kad niko u tome ne ume da uživa... Blago onim devojkama koje su Srbi odveli odavde i spasli života na ovom ljubavnom ostrvu"...


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 15 Dec 2016, 01:48
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (8)

Himna nad himnama

Ko je pisac stihova svetosavske himne?

Slika

Himna svetom Savi

Uskliknimo s ljubavlju
Svetitelju Savi
Srpske crkve i škole -
Svetiteljskoj glavi.
Tamo venci tamo slava
Gde naš srpski pastir Sava.
Pojte mu Srbi,
Pesmu i utrojte!

Blagodarna Srbijo,
Puna si ljubavi
Prema svome pastiru
Svetitelju Savi.
Celo srpstvo slavi slavu
Svoga oca Svetog Savu.
Pojte mu Srbi,
Pesmu i utrojte!

S neba šalje blagoslov
Sveti otac Sava
Sa svih strana svi Srbi
S mora i Dunava
K nebu glave podignite
Savu tamo ugledajte.
Pojte mu Srbi,
Pesmu i utrojte!

Da se Srpska sva srca
S tobom ujedine,
Sunce mira, ljubavi
Da nam svim sine.
Da živimo svi u slozi,
Sveti Savo, ti pomozi,
Počuj glas svoga roda
Srpskoga naroda!

Pet vekova Srbin je
U ropstvu čamio
Svetitelja Save
Ime je slavio.
Sveti Sava Srbe voli
I za njih se Bogu moli.
Pojte mu Srbi,
Pesmu i utrojte!

Slika

Noć u Hilandaru, bez sna.

U sobi kralja Aleksandra guber iz Topole, a na jastuku, koji su doneli seljaci sa Oplenca, kao da se još oseća miris sena, kolibe, vršidbe, posela šumadijskog. I nesrećni život kralja Države Srba, Hrvata i Slovenaca. Sa zida, posmatra me kraljev lik. Sve to meša se s plamenom sveće, tišinom careva koji se odmaraju u najsrpskijem manastiru iz doba najvećeg carevanja... Na dverima kraljeve sobe, bogoumilno i tiho, javlja se monah: "Gospodine, molitva".

Od cara do kralja - osam vekova države i vere, pravoslavnih zvona mira i lepote i isto toliko vekova krvi i patnji. Kralju Milutinu, u zlatnoj i najduhovnijoj crkvi Svete Gore, slave život i počinak, njegovi monasi Pajsije, Vasilije, Mitrofan, Serafim, Arsenije... I mi. I tropar svetoj Bogorodici Trojeručici, molistvenije za Nemanju, sve vitezove, despote, knezove, kraljeve i careve srpske. I za nas. Kroz otškrinuta manastirska vrata, jutro unese sunce Svete Gore. Zvona se mešaju s božanstvenim pojanjem:

"Uskliknimo s ljubavlju
Svetitelju Savi
Srpske crkve i škole -
Svetiteljskoj glavi.
Tamo venci, tamo slava
Gde naš srpski pastir Sava.
Pojte mu Srbi,
Pesmu i utrojte!

Najplemenitiji, najnarodniji, najživotvorniji, najpravoslavniji, najnebeskiji i najdržavotvorniji Srbin - Sava Nemanjić - inspiracija je i za "himnu nad himnama".

Kao autori stihova pominju se Jovan Grigorijević, episkop vršački i mitropoliti karlovački, koji je, po nekima, ove stihove napisao još 1735. Književnik Jovan Đorđević piše da je prisustvovao izvođenju pesme o svetom Savi 1839. godine na đačkoj proslavi u Segedinu i ubeđen je da je autor ovih stihova katiheta Pavle Stamatović, njegov profesor.

Monaška duša

Pominje se i ime pisca Aleksandra Sandića kao mogućeg autora Svetosavske himne.
I kompozitor Kornelije Stanković (1831 - 1864) zapisao je i za hor uradio ovu pesmu. A onda slede - Mokranjac, Jenko, Krstić...

Dakle, pre svih - monah, episkop, katiheta. Verujem da je himnu svetom Savi napisao monah. Samo je monah mogao ovako da odgovori poruci prvog srpskog patrijarha i njegovim večnim plamenima ljubavi i državnosti . Nikakvo civilizacijsko obrazovanje i shvatanje novijeg doba, posle onog u srednjem veku, kada je bila "bitka nad bitkama" da se Srbin udržavi, oplemeni, opismeni, da bude bogoverujući onome na nebu i poštovajući cara na zemlji, nije moglo da oseti ton i stih koji će zazvučati u himni svetom Savi. Mogao je to samo - monah.

Pesma o nama

Ne treba zaboraviti da je Svetosavska himna gromoglasno stigla tek posle Karađorđa. Dakle, posle pet vekova ropstva, sa spaljenim Nemanjićem iz dičnog manastira kralja Vladislava, posle buna i ustanaka Srba. Tako su se ova melodija i stih identifikovali sa sećanjem na slavu Nemanjića, ali i na njihov i naš kraj. Tek nas je Vožd najozbiljnije podsetio da je i sveti Sava sa nama. I pesma o njemu i nama.

Kada su srpski ratnici osvetili Kosovo, opet su stvorili državu i, kao i u miru, obratili se naciji himnom pravosveštenika. Kao dobar kraj, pobeda koja se nikada, uistinu, ne može pretvoriti u trajni poraz. Nemanjićki mač i pero rodili su našu najlepšu pesmu - himnu nad himnama.

Ovako je nekada pisao Miloš Crnjanski: "Kao što sa dinastijom Nemanjića započinje državna istorija srednjovekovne Srbije, tako da je u narodu postojala svest da pre Nemanje države nije ni bilo, tako i istorija srednjovekovne prosvećenosti počinje isključivo svetim Savom, kao da je pre njega i nije bilo..."

Dučićeva pohvala

A Jovan Dučić, šetajući Judejskom pustinjom, razmišljao je:
"... Nemanjići su potrošili sve svoje "kule i gradove" da uzvise ime Gospodnje i da ukrase slavu heroja, i da uznesu mučenika sa Golgote, srpski sveti Sava, veliki pečat naše istorije, jeste po čistoti i neporočnosti njegove ličnosti i po lepoti i obimnosti misije, i po državničkoj prodornosti i ostvarenju, jedna od najvećih figura evropskog Húú veka, bogatog u misticima, veka svetog Bonaventure i Dantea. Zato sam, misleći na Hrista, mislio često ovuda i na ovog njegovog srpskog izvanrednog svetitelja.


glasjavnosti.foto izbor administratoraa preuzete sa sajta manastira Lepavine

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 15 Dec 2016, 02:21
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (9)

Pesma monaške istrajnosti

Najverovatnije je Svetosavsku himnu napisao monah posvetivši je najvećem učitelju Srba, takođe monahu

Slika

On me je pratio celim putem... Sve što danas ovde blista na suncu svetlosti, ogledalo se u njegovim plavim nemanjićkim očima, očima tog našeg mudraca i pisca, političara i svetitelja, bez kojeg verovatno naša herojska nacija ili ne bi danas uopšte postojala ili bar ne sa njenim današnjim ovako izrazitim odlikama. Ni jedan narod nije imao zaslužnijeg čoveka. A potpunije, otmenije, čistije i ponositije ličnosti mislioca i mistika, ne nalazim nigde drugde...

Trebalo je neizmerno mudrosti i hrišćanske sile svetom Savi da između Carigrada i Rima, koji su nas podjednako pritiskivali, probije put za spasenje moralnog integriteta i duhovnog jedinstva svome narodu. U jednom docnijem momentu, po naredbi iz Rima, šest godina vođen je u Bosni protiv, 'šizmatika', krstaški rat do istrebljenja! Srpski narod imao je protiv sebe dve najstrašnije monarhije, jednu sa istoka i drugu sa zapada, otomansku i austrijsku... Ali je građevina svetog Save ostala i dalje moćna. Nije čudo, dakle, što Srbi koji su na Balkanu pali poslednji, ponovo su se digli prvi"... pisao je Dučić.

Otkako se pojavio Rastko Nemanjić, nije prestalo da se priča, piše i peva o njemu. I krvarili smo i radovali se. Prolazilo je oboje. A posle svakog kraja ili za svako novo doba - dolazila je u nas pesma o svetom Savi. I kada je bila zabranjena, tinjala je kao ona najopasnija vatra. A kada smo slobodarili, buktala je i plamtela. Kao najradosnija duša...

Verujem da je monah napisao ovu himnu monaha i Srba.
Jer, ova pesma je duša i misao, najveća pesma istrajnosti monaške. Za najvećeg učitelja Srba. A monah ne govori mnogo. On oseća. I ne hvali se svojim dobrim delom. Pogotovu radom za svoj rod. I ne traži nagradu. Monah ne uzima, on daje. Niko kao monah ne nosi u srcu nebo, tajnu i Savinu muku za svoj narod...

Ako autor pesme svetom Savi nije bio u mantiji monaha iz manastira, bio je sveštenik, činovnik Isusa Hrista, Savin sledbenik. Ili je tom Srbinu bila duša monaška, istrajna, nacionalna i duboko religiozna. Ta misao i lepota, ako nije bila u službi manastira ili crkve, bila je oduševljena za kontinuitet veličanstvene istorije, simbiozu i identifikaciju Save Nemanjića, Boga i etike srpskog naroda.

Ako Srbi ne bi imali nikakvu drugu nacionalnu, rodoljubivu, civilizovanu, školsku, otadžbinsku i prosvećenu pesmu, dovoljna bi bila ova srpska himna nad himnama.

Oj, vojvodo Sinđeliću
Zapis: Žarko Petrović

Oj, vojvodo Sinđeliću,
Srpski sine od Resave ravne,
Ti si znao Srbina
zakleti,
Kako treba za slobodu mreti.
Puče puška, boj se bije,
A Sinđelić ljutu
bitku bije,
Ljutu bitku bije za slobodu,
Za slobodu srpskome
narodu.
Oj, vojvodo, ti si pao,
Ali dušman još od tebe strepi,
Ti si dao život za
slobodu,
Za slobodu srpskome
narodu.

Istorijski podaci govore da je Stevan Sinđelić rođen u selu Grabovac kod Ćuprije, a Lazar Arsenijević piše da je rođen u "selu Vojska, blizu Morave".

Otac Stevanov zvao se Radovan, a majka Sinđelija. Stevan je po majci prozvan Sinđelić. Od prvog dana srpskog ustanka učestvovao je u velikim bitkama. Na Jasenjaru, kod Medveđa, u boju na Ivankovcu 1805. godine istakao se velikom hrabrošću. Tom prilikom dobio je čin vojvode. Borio se na Deligradu, 1806, pod komandom Petra Dobrnjca i pokazao izuzetno junaštvo.

U boju na Kamenici 19. maja 1809, sa svojih 3.000 junaka, Resavaca i četiri topa, branio je šanac na Čegru. Turci su nemilosrdno jurišali. Kada su mnogo jače turske snage prodrle u šanac, Sinđelić je zapalio skladište s municijom. Ceo šanac je otišao u vazduh. Turci su svi izginuli. Ali i hrabri Resavci sa svojim vojvodom Sinđelićem. Kažu da su od Srba ostala živa samo petorica momaka sakrivena među leševima. Turci pljačkaši, otkrili su ih i pokušali da prevedu u tursku veru. Kako to Resavci nisu pristali, osuđeni su na vešala. Junaci sa Čegra skočili su u Nišavu i pobegli u Srbiju.

Posle velikog srpskog stradanja na Čegru i pogibije Stevana Sinđelića, po zapovesti niškog paše, ćurčije su morale da oderu srpske glave i kože napune pamukom. Tako ispunjene kože paša je poslao u Carigrad, a od lobanja sazidao Ćele-kulu, koja se nalazi "malo više od varoši Niša, desno od carigradskog druma, a na levoj obali potoka Grabovac..."

"Dokle god bude na svetu junačkih srca, - "pisao je Milan Đ. Milićević, - "dokle god se bude cenila služba visokim idealima, i najposle, dokle god preziranje smrti bude isključiva svojina velikih duša, dotle će Stevan Sinđelić biti dika i nada ne samo Resavi nego i svoj zemlji srpskoj".


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 15 Dec 2016, 02:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (10)

Uz "Sinđelića " se jurišalo

Pevala se u vreme kada se otvoreno slavila velika istorija

Slika

Sazidana od srpskih glava junaka sa Kamenice i njihovog vojvode Sinđelića, do današnjeg dana, ona je svetlost srpskog junaštva, viteškog duha i tela, bezmernog rodoljubalja i beskrajna inspiracija pokolenjima koja su i dalje, posle Čegra, išla srpskom istorijom kao i vojvoda resavski-uspravno i herojski.

Vojvoda Sinđelić je bio čovek osrednjeg rasta, širok i koščat, malo plavuškast, sa brkovima i kudravom kosom. Posle njegove smrti ostala su dva sina, Petar i Nikola, koji su živeli u selu Grabovac kod Ćuprije kao zemljoradnici. Od njih su se rodili unuci i praunuci,koji su odgajani sa saznanjem o velikom dedi i pradedi.

Čegarska klanica

Jula meseca 1833, boraveći kod Ćele-kule, Lamartin je zapisao: "... Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu decu šta vredi nezavisnost jednoga naroda, pokazujući im po kakvu su je celu platili njihovi očevi"...

Knjaz srpski Milan M. Obrenović podigao je skroman spomenik izginulim borcima na Čegr, od belog mermera, uz natpis: "Vojvodi Stevanu Sinđeliću i njegovim neumrlim junacima, slavno palim ovde 19. maja 1809, napadajući Niš". Učinio je to knjaz Milan posle osvajanja Niša 28. decembra 1877. godine. Ono što nije mogao da uradi Sinđelić, Srbi su uradili, kasnije...

Tačno sto godina posle "čegarske klanice" - kako bitku na Čegru naziva Konstantin N. Nenadović - u ime kralja Petra ú, 1909. godine, venac na Sinđelićev grob na Čegru položio je prestolonaslednik Aleksandar. Na vencu je pisalo: "Slava junaku Stevanu Sinđeliću i njegovim drugovima".

Boj na Čegru, kao uostalom i sve bitke Prvog srpskog ustanka, bio je i ostao velika inspiracija slikarima, piscima, vajarima i kompozitorima. Velika dela urađena su na temu tragedije kod Kamenice. Ali, pesma je pesma...

Ilija Kolarac, veliki dobrotvor, u svoje vreme osnovao je fond za parastos onima koji su pali za slobodu i oslobođenje Srbije 1804-1815. Tada je pesnik Matija Ban, potresen Ćele-kulom, napisao dirljivu pesmu:

Oj, molimo! Ispolinsko
Pokolenje to bijaše,
Svi od ropstva domovinu
Iskupljujuć' život daše...

A 1878. godine, pesnik Ban je zajedno sa članovima Skupštine iz Niša otišao i poklonio se junacima Čegra:
"... Čusmo, braćo, a sad s ovdje
Svi junački zavjerimo,
Sinovima svet amanet
Što god sami ne svršimo"...

Dakle, pored hrabrosti, herojske smrti, slabosti prema ženama i oduševljenja za Karađorđa i Srbiju, zapamćen je vojvoda Sinđelić zahvaljujući opevanosti njegovog junaštva.

Pesma "Oj, vojvodo Sinđeliću", nastala je u narodu. Čula se, pevala i svirala u vreme kada se otvoreno i srčano slavila velika istorija, njeni umovi, stvaraoci, umetnici i iznad svih - vođe ustanka, vitezovi, državnici, patrijarsi i hrabri narod.

Dugo zabranjivana

Stari ratnik iz Prvog svetskog rata, Milorad Jevtić, priča da se ova pesma čula na svim srpskim frontovima, u rovovima pred bitku i u toku juriša. Najčešće, čula se od vojnika čuvenog puka "Stevan Sinđelić". Nosili su oni pukovsku zastavu koja se vijorila srpskim planinama i, uz oduševljene zvuke ustaničke pesme vojvodi od Resave ravne, jurišali u slobodu:

"Oj, vojvodo Sinđeliću,
Srpski sine od Resave ravne,
Ti si znao Srbina zakleti,
Kako treba za slobodu mreti..."

Pesma vojvodi Sinđeliću dugo je spadala u red pesama koje su bile zabranjene, nepriznate kao iskrene narodne melodije o svome junaku, nepreporučljive za izvođenje, nacionalističke, šovinističke, velikosrpske, hegemonističke, ozloglašene, proskribovane... U vreme najcrnjih i najjačih napada na ovu pesmu, posvećenu hrabrom vojvodi Sinđeliću, orkestrirao sam je za svoj orkestar i vokalnog solistu. Snimak je morao ostati neobjavljen. Zbog izvođenja ove pesme umetnici su imali velikih neprilika. Tako je bilo dugo, dugo. U vreme ataka na kulturu, tradiciju i ponos srpskog naroda.

"Oj, vojvodo Sinđeliću" je pesma o viteštvu Srba i njihovoj neugašenoj zublji svetlosti i časti, koju ovaj narod pronosi kroz vekove.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 16 Dec 2016, 19:29
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (11)

Bože pravde

Pesma posvećena kralju Petru I, 1909. postala himna Srbije

Slika



Bože pravde
Stihovi: Jovan Đorđević
Muzika: Davorin Jenko
Horska obrada: V. Ilić

Bože pravde, ti što spase
Od propasti do sad nas,
Čuj i od sad naše glase
I od sad nam budi spas!

Moćnom rukom vodi, brani
Budućnosti srpske brod,
Bože spasi, Bože hrani
Srpskog Kralja, srpski rod!

Složi srpsku braću dragu
Na svak' dičan, slavan rad:
Sloga biće poraz vragu,
A najjači srpstvu grad!

Nek na srpstva blista grani
Bratske sloge zlatan plod,
Bože, spasi, Bože, hrani
Srpskog Kralja, srpski rod!

Nek na srpsko vedro čelo
tvog ne padne gnjeva grom,
Blagoslovi Srbu selo,
Polje, njivu, grad i dom!

Kad postupe borbe dani,
K pobedi mu vodi hod,
Bože, spasi, Bože, hrani
Srpskog Kralja, srpski rod!

Iz mračnoga sinu groba,
Srpske krune novi sjaj,
Nastalo je novo doba, -
Novu sreću, Bože, daj!

Kraljevinu srpsku brani.
Petvekovne borbe plod,
Srpskog Kralja, Bože, hrani,
Moli ti se srpski rod!

U Narodnom pozorištu u Beogradu, 10. avgusta 1872, u čast punoletstva i stupanja na presto kneza Milana Obrenovića, izveden je komad s pevanjem - "Markova sablja". Autor drame je Jovan Đorđević, Srbin. Muziku je komponovao Davorin Jenko, Slovenac. Tom prilikom čula se i himna vladaru - "Bože pravde".

Godine 1882. Milan Obrenović postaje kralj, a najpoznatija i najlepša melodija ovoga komada - "Bože pravde" -postaje zvanična himna. Ova pesma slavila je i kralja Aleksandra Obrenovića, sve do one noći između 28. i 29. maja 1903. kad su Obrenovići zauvek otišli sa srpskog prestola.

Već 2. juna 1903. srpski narod je izabrao kneza Petra A. Karađorđevića za kralja Srbije.

Iz Ženeve, Petar ú putovao je u Beograd preko Beča. Prva čestitanja dobija od srpskih i hrvatskih studenata. "Živeo jugoslovenski kralj" - orila se bečka stanica. Posle 45 godina izbeglištva, Petar ú prelazi Savski most i stiže u svoju otadžbinu. U džepu, nosio je najdražu uspomenu, od koje se, kako kažu, nije nikada odvajao . Bila je to jedan šarena maramica, na kojoj se video čvor koji je zavezao Vožd svojom rukom i poslao kumu Vujici Vulićeviću u Srbiji, 1817. Crni Đorđe je javljao da će doći iz Rusije i ponovo podići ustanak.

Odmah po dolasku, Petar ú se obraća narodu: "Ja hoću da budem istinski ustavni kralj Srbije". I zatim: "Naučiću srpski narod šta je sloboda".

Ono što se dogodilo u Radovanjskom Lugu, kada su Obrenovići odsekli glavu Voždu, Petar ú Karađorđević je tražio izmirenje dinastija i sabornost srpskog naroda. Svoje govore, često je počinjao: "U vreme Đorđa i Miloša..."

Pesma pobeda

Od 1903. do 1909. Srbija nije imala svoju zvaničnu himnu.
Već 6. juna 1903. iz Beča stiže pesma koja se nudi kao himna. Preko sveštenika Mišića, stižu note i stihovi na adresu ministra prosvete i crkvenih dela akademika Ljube Stojanovića. Bila je to pesma carsko - kraljevskog kompozitora Avgusta Štola, posvećena kralju Petru I.

Bez uspeha prošli su konkursi za himnu Srbije u kojima su učestvovali i Šantić, Kostić, Živković i drugi. Na Petrovdan 1909. kralj Petar ú slavio je 65. rođendan. Himna "Bože pravde" iz doba Obrenovića proglašena je zvaničnom himnom Kraljevine Srbije. Bio je to veliki kraljev putokaz srpskom narodu: zajedno, jedinstveno i demokratski. Kralj Petar ú je često molio boga, voleo tradiciju, demokratiju i seljake.

Kada su 1912. počeli ratovi za oslobođenje i ujedinjenje, himna "Bože pravde",pratila je sve uspehe Srbije.

U toku proboja Solunskog fronta, sa ratišta, stizali su u Solun saveznički oficiri, na dopust. Kod "Bele kule" pili su metaksu iz kafenih šolja, jer je alkohol za njih bio zabranjen. Englez je pušio lulu, zagledan u daljine ratišta. Italijan sluša orkestar. Rus traži "da svi piju za njegovu smrt"! Francuz i Srbin, kao i na bojištu , sede jedan do drugoga. Francuz peva Srbinu "Marseljezu", a naš oficir njemu - "Bože pravde".

Pevali je vojnici

U Odesi 1916. smotra Srpsko-hrvatsko-slovenačkog dobrovoljačkog korpusa i svi zajedno pevaju "Bože pravde", a onda i pesme "Lijepa naša..." i "Naprej, zastava slave", zajedno...

U to vreme, sve velike države Evrope imaju himne koje počinju sa "Bože, čuvaj kralja" ili "Bože, čuvaj cara". To je glavna tema engleske, ruske, mađarske himne. I srpske.

Srpska himna obilazi kasarne. Saveznički orkestri je stavljaju na svoje pultove. Naši đaci u Francuskoj, Engleskoj, Rusiji , sa svojom himnom dobijaju prve nagrade na takmičenjima horova. Međutim, nikada nisam čuo tako toplo i nadahnuto izvođenje srpske himne, kao na onom snimku s francuske gramofonske ploče"Veliki rat". Braća u ratu - Francuzi - osetili su veliku poruku naše himne još u rovovima.


гласјавности,фото избор администратора

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Najlepši stihovi o Srbiji  |  Poslato: 16 Dec 2016, 19:40
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Kad je muzika ratovala (12)

Balkanski Hamlet

Borio se za kulturu Srbije, civilizaciju, pismenost i umetnost

Resized Image - Click For Actual Size

Kada je srpska vojska, potpomognuta dobrovoljcima, oslobodila otadžbinu, kralj Petar ú je rekao: "Sada mi je kao kralju ostala još samo jedna želja: da vidim ceo moj narod, Srbe, Hrvate i Slovence, oslobođene od njihovih ugnjetača i ujedinjene u jednu državu".

Zajednička država dobija svoju "Jugoslovensku narodnu himnu", sastavljenu iz tri dela: "Bože pravde", "Lijepa naša domovino" i "Naprej, zastava slave". Autori su: Davorin i Simon Jenko, Đorđević, Runjanin, Mihanović.

Veliki vojvoda srpske vojske - Živojin Mišić umire 1921. Ali i njegov kralj. Za srpski narod, dve velike tuge. Preko seni kralja i vojvode, razlikuju se himna pomirenja i himna ujedinjenja...

Petar Mrkonjić, iz Nevesinjskog ustanka 1875; Sonino - iz tajnih boravaka u Zagrebu; poručnik Kara sa francuskih ratišta; general Topola - iz solunskih dana; "Čika Pera" - iz najtoplijih narodnih, seljačkih i vojničkih osećanja - kralj Petar ú Karađorđević, vraća se kući. Zauvek. U svoju zadužbinu na Oplencu. Kod dede Karađorđa.

Srbiji ostavlja Jugoslaviju, sina Aleksandra i narod da čuvaju državu i himnu. Otišao je Bogu pravde, koga je često zvao u miru i ratu. I svojim topolskim seljacima koji su i dalje stajali mirno i bez šajkače pred himnom "Bože pravde". U Srbiji, ostali su umorni kraljevi ratnici za koje je Moris Meterlek napisao: "Treba napraviti piramidu do neba, a na njen vrh metnuti jednog vojnika kralja Petra..."

Sve do aprila 1941. slušali smo svoju himnu. I njen početak i kraj s porukom Bogu pravde, kralju, narodu i seljaku. A onda-samo ponekad. I krijući. Bez stava mirno. A stajali bismo...
Šta je dalje bilo - znamo.

Što se bore misli moje
Stihovi: Knez Mihailo Obrenović
Notni zapis: Žarko Petrović

Što se bore misli moje
Iskustvo mi ćutat' veli,
Bež'te sada vi oboje
Nek mi srce govori.

Prvi pogled oka tvoga
Sjajnom suncu podoban,
Plenio je srce moje
Učinio robom ga.

Da te ljubim, o jedina,
Celom svetu kazaću
Samo tebi, ah premila,
Tajnu ovu sakriću.

Tebi ljubav javit ne smem
Jer tvoj biti ne mogu,
A da budeš s drugim sretna
Moliću se ja Bogu.

Mihailo Obrenović, knez Srbije, živeo je od 1823. do 1868. Ubijen je 29. maja 1868. Tom prilikom, francuske novine objavile su tužnu vest: "Umro je balkanski Hamlet"!

Knez Mihailo Obrenović imao je osećanje dubokog patriotizma. Sve je činio i davao za progres i prosperitet srpskoga naroda. Jednom prilikom, čuvaru svojih dobara Pazarcu, rekao je: "Ako Srbija propadne, ne trba ni ja da živim, neka i ja umrem sa njom! Srbija me je rodila, u Srbiji biće moj grob, moj život i sve što je moje, svojina je moga naroda". Knjaz nije samo ovako govorio, on je tako i živeo i postupao - za Srbiju.

Bio pravedan

Knez Mihailo se borio za kulturu Srbije, civilizaciju, pismenost, uređenje gradova, širenje umetnosti u narodu. Bio je vrlo pravedan vladar i ispravljao mnoge greške administracije prema građanima. Kada je došao na presto, Državnom savetu je napisao da ne želi apanažu za dvor (tzv. civilnu listu) "jer je državi ionako mnogo tereta..." Mnogo je radio na ujedinjenju srpskoga naroda. Imao je veliku slabost prema vojsci, i radio je na stvaranju snažne i moderne vojske. Iz svojih ličnih sredstava plaćao je izdržavanje vojske. Jednom prilikom kupio je oružje u Rusiji i, o svom trošku, preko Rumunije, prebacio ga u Srbiju. U njegovo doba, Srbija je bila prva vojnička sila na Balkanu.

Mnogo bi se moglo pisati o životu i radu "balkanskog Hamleta", ali svakako treba podvući i poštovanje one druge, "protivničke" dinastije - Karađorđevića. I tu je knez Mihailo Obrenović bio pošten. NJegov ađutant, na primer, bio je Aleksandar Karađorđević, sin Karađorđev. Često je Mihailo Obrenović znao da se seća Prvog srpskog ustanka, da o njemu govori s divljenjem. Jednom prilikom, govoreći o Karađorđevim vremenima, rekao je: "... Jedna godina službe pod Karađorđem bila je teža i vrednija nego pet današnjih u miru..."

Voleo crkvu

Knez Mihailo je bio vrlo pobožan čovek i, s najvećim osećanjem religije, uvažavao je Srpsku pravoslavnu crkvu. Kosta Hristić, u svojim "Zapisima starog Beograđanina", piše: "... Najčešće, knez je išao u Sabornu crkvu i tamo, nepomično okrenut oltaru, odstajao bi službu na svome postolju sa koga bi silazio pri svečanim momentima liturgije.

Tada bi primao naforu od mitropolita Mihaila i celivao ga u ruku. Krupnim, elegantnim koracima, izlazio bi iz crkve kroz špalir publike, koja bi ga pratila očima, s dubokim poštovanjem i ljubavlju..."

Mnogo i dugo moglo bi se pisati o osobinama vladara i političara - kneza Mihaila Obrenovića.


glasjavnosti,foto izbor administratora

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 105 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   


Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker