Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 15:39


Autoru Poruka
lOOla
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 12 Maj 2013, 12:03
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Крила



Летети, летети, летети високо,
Незнаном простору као старом другу,
Витлати се као омађијан соко,
И умрети, сјајан, у сунчаном кругу.

Чути само замах свој у просторима-
Музику свог крила! И на самом крају,
Свој траг изгубити и циљ међу свима,
Ишчезнувши тако у небу и сјају.

Да ми жеђ осете кобну и све вишу
Очи што су туде дуго светлост пиле,
Као вир две овце са руном од свиле,
Као крв две ноћне сабласти што сишу.

Да не памтим ниско рођење под мраком;
Да као гнев светлост сва испуни мене;
Да сам као копљем прожет сваким зраком,
Ту где горе вечне подневи без сене.

И страсна раскршћа сунаца, и пути
Куд олуј светлост непрекидно иде,
Кроз неми предео где влада и ћути
Бог који убија очи кад га виде.

Да само с висина за поноре знаднем
Бацивши у простор конце својих жила;
И летим вечито, и летим док паднем
Само под теретом озарених крила.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 28 Maj 2013, 15:04
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Подне



Над острвом пуним чемпреса и бора,
Младо, крупно сунце пржи, пуно плама;
И трепти над шумом и над обалама
Слан и модар мирис пролетњега мора.

Љубичасте горе, гранитне, до свода,
Зрцале се у дну; мирно и без пене,
Површина шушти и целива стене;
Свод се светли топал, стаклен, изнад вода.

Прах сунчани трепти над испраним песком,
И сребрни галеб понекад се види,
Светлуца над водом. И мирису хриди
Мирисом од риба и модријем вреском.

Све је тако тихо. И у мојој души
Продужено видим ово мирно море:
Шуме олеандра, љубичасте горе,
И блед обзор што се протеже и пуши.

Немо стоје у њој сребрнасте, родне
Обале и врти; и светли и пали
Младо, крупно сунце; и не шуште вали,-
Галеб још светлуца.
Мир.
Свуда је подне.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 30 Jul 2013, 16:22
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Duša


Zašto plačeš, draga, svu noć i dan ceo:
Izgubljena sreća još je uvek sreća!
I taj jad u duši što te na nju seća,
To je jedan njezin zaostali deo.

Ne daj mutnoj suzi na sumorno oko:
Sreća nikad ne mre, ni onda kad mine.
Taj eho, kog jedva čuješ iz daljine,
To još ona zbori u tebi duboko -

U samotne noći, kad žalosno šume
Reke pune zvezda, gore pune sena...
Do sluha ta pesma ne dopire njena,
No duša je sluti, čuje i razume..


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 19 Sep 2013, 09:19
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Ћутање



Остале су страсне речи неречене,
Само твоје очи, мирне као тмина,
Оне су гледале и слушале мене;
Мој бол на твом уху певаше тишина.

Каква химна срца, та реч неречена!
Та реч што не позна беспућа и блудње!
Кад тишина збори место нас, реч њена
Има сву чистоту сна и болне жудње.

Та блага музика љубави што ћути,
Има мир молитве у дубини духа:
Никада се речју лажи не помути,
Нит се глас порочни дирне нашег слуха.

Идеја у неми камен увајана;
Вера сва у сузи што неће да капи;
Та заклетва што је у незнан час дана;
И највиши закон бола који вапи.


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 25 Nov 2013, 20:38
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Залазак сунца



Још бакрено небо распаљено сија,
И црвени река од вечерњег жара;
Још подмукли пожар као да избија
Из црне шуме старих четинара.
Негде далеко чује се где хукти
Воденички точак подмуклијем гласом,
Ал над долинама док још небо букти,
Цвет водени већ је заспо над таласом.
Опет једно вече ... И мени се чини
Негде далеко, преко трију мора,
При заласку сунца у првој тишини,
Тужна, и у сенци смарагдових гора -
Бледа као чежња, непозната жена,
С круном и у сјају, седи, мислећ на ме ...
Тешка је, бескрајна вечна туга њена
На домаку ноћи, тишине и таме.
Пред вртовима океан се пружа,
Разлеће се модро јато галебова;
У бокору мртвих доцветалих ружа
Шумори ветар тужну песму снова.
Два грдна Сфинкса према небу златном
Стражаре немо и безгласно тако,
Док она плаче ... А за морском платном
Уморно сунце залази полако.
И ја, ком не зна имена ни лица,
Све њене мисли испуњавам таде.
Верност јој збори са бледих усница
Силна ко самрт, ко љубав без наде ...
Ах, не реците ми никад: није тако,
Ни моје срце да то лаже себи;
Јер ја бих плако, ја бих болно плако,
И никада се утешио не би!


Vrh
lOOla
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 22 Feb 2014, 16:45
Korisnikov avatar
Administrator
Administrator

Pridružio se: 06 Dec 2012, 21:05
Postovi: 1388

OffLine
Suncokreti



Tužnom oku suncokreta,
Što nemo prati zeba bludnje,
Tu su sve žeđi ovog sveta,
Sva nespokojstva i sve žudnje.

Šume u strahu svom od mraka:
'Bog je pomalo sve što zari;
I svetlosti je jedna zraka
Mera i cena sviju stvari!...

'Sve je što živi na dnu tmine
S prokletstvom nemim na svet palo -
Sve što ne gleda u visine,
I nije jednom zasijalo!...'

S istoka kralji, obučeni
U teško zlato, stoje plačni;
I žreci sunca, naspram seni
Prosjački vape u čas mračni.

Te tužne oči suncokreta
U mom su srcu otvorene -
Ali su sunca nakraj sveta,
I tiho slaze mrak i sene.

Pomreće noćas širom vrti,
Dvoredi sjajnih suncokreta,
Ali će biti u toj smrti
Sva žarka sunca ovog sveta.


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 18 Feb 2017, 23:41
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
BIJELJINSKI ROMEO I JULIJA

Slika


Jovan Dučić je jedan od najznačajnijih srpskih mislilaca i pjesnika, autor niza knjiga poezije i proze, među kojima su i "Gradovi i himere" i "Blago cara Radovana", akademik Srpske kraljevske akademije, diplomata Kraljevine Srbije i Jugoslavije u Rimu, Atini, Madridu, Kairu i Društvu naroda, poslanik (u rangu koji je odgovarao rangu ambasadora) u Budimpešti, Rimu i Madridu, prvi jugoslovenski diplomata sa zvanjem ambasadora (u Bukureštu), veliki rodoljub, ali i osvajač brojnih ženskih srca u gradovima u kojim je službovao, zavodnik koji je od jedne zaljubljene grofice na poklon dobio vilu u centru Budimpešte, koju je poklonio svojoj zemlji i u kojoj je i danas ambasada Republike Srbije, čovjek koji je, priča se, na pitanje zašto nema kuću u Beogradu, odgovorio: "Šta će mi kuća, kad ću jednom imati čitavu ulicu?".

~ ~ ~

Jednog jesenjeg dana 1893. godine u Bijeljini je, na početku uzbudljivog životnog puta, osvanuo Jovan Dučić. Prvo zaposlenje koje je našaonakon završene somborske Preparandije (Učiteljske škole)bilo jeu Srpskoj osnovnoj školi (današnja OŠ "Sveti Sava") u Bijeljini.

Pod uticajem jugoslovenskih slobodarskih ideja i talasa nacionalnog buđenja koji su zahvatili tadašnju Bosnu i Hercegovinu, Dučić se odmah uključio u društveni život Bijeljine, privlačeći pažnju okoline kako već tada bogatim duhom, tako i hercegovačkim stasom i naočitošću. Vrlo brzo po dolasku u Bijeljinu, sa vršnjacima — trgovcima, zanatlijama i rijetkim službenicima, osnovao je amatersku dramsku grupu koja je izvodila komade nacionalno-romantičarskog sadržaja.

U to vrijeme, središnji kulturni događaji su bile Svetosavske akademije, a Akademija u hotelu "Drina" 1894.godine je imala sledeći program:

Govor — Jovo Dučić, srpski učitelj
Srbin, Srbin — kompozicija Havlasa, pjeva muški zbor
Vila — J. J. Zmaj, deklamuje Vjera Bugarska, srp. učiteljica
Sabljo — pjesma
Sveti Sava — pjesma V. Ilića, deklamuje Katarina Novaković, učenica IV razreda osn. škole
Duet za tenor i bariton, od Ivana pl. Zajca, pjeva g. Stevo Todorović, ovdašnji građanin
Izdajici — J. J. Zmaj, deklamuje Pavle Čonić, srp. učitelj
Pod prozorom — pjevaju članovi muškog zbora
Kosovka djevojka — narodna pjesma uz guslu
"Svetislav i Mileva" — žalosna igra u četiri radnje, predstavlja bijeljinska srpska omladina.

Vjerovatno na ovoj Svetosavskoj akademiji mladi Dučić je upoznao Magdalenu – Magu Živanović, unuku bogatog bijeljinskog trgovca i jednog od najuglednijih Bijeljinaca (Magdalenino rođeno prezime joj je bilo Nikolić, ali je iz ljubavi prema djedu preuzela njegovo prezime). Kasnije je Dučić ovako opisivao Magdalenu: "Al' i bješe đevojka, rođo moj, da je ne bi aman u svoj Posavini našao! Mani se, čoče, ko je nije vidio, nije mu ni oko zapelo za njom." Njihovi savremenici su o mladoj Magdaleni govorili da je voljela da se poslednja pojavljuje u kolu, jer je držala do toga da svi na nju obraćaju pažnju. Bila je uvijek lijepo obučena, držeći u ruci pri igranju crvenu maramicu kojom je često mahala, a ostale su im u sjećanju i njene crvene papuče u kojim je igrala.

Između dvoje mladih ubrzo je planula ljubav, koja je od početka bila osuđena na propast, što će Jovanu i Magdaleni donijeti oreol bijeljinskih Romea i Julije. Krajem 1893. godine mladi ljubavni par se tajno vjerio i, vjerovatno pod Dučićevim uticajem, Magdalena je počela da piše poeziju, postavši tako prva bijeljinska pjesnikinja. Ubrzo je o ljubavi Živanovićeve unuke i siromašnog učitelja počelo da se priča po čaršiji i svi su čekali da vide šta će se dogoditi i kako će reagovati Magdalenina porodica.

Naravno, u to vrijeme je bilo teško preći preko klasnih razlika i Magdalenin otac nije dozvolio da mu se kćerka uda za siromašnog čovjeka iz nepoznate daljine i za nju je tražio priliku ravnu sebi po bogatstvu i položaju. Kao patrijarhalno vaspitana kćerka, Magdalena ga je poslušala i nije se udala za Dučića, ali je bila dovoljno odlučna da se ne uda ni za "priliku" koju joj je našao otac, bogatog trgovca iz Brčkog.

Kraju Magdalenine i Jovanove je doprinijela i sila mnogo moćnija od bijeljinske čaršije i porodice Živanović. U maju 1894. godine policija je izvršila premetačinu Dučićevog stana i pronašla dvije rodođubive pjesme u kojim Dučić, između ostalog pjeva:

"Ne trza te užas bjede, nit' te trza užas rana,
Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom okovana,
Zarudiće ljepša zora, ljepšom dobu svanut dani..."

10. jula iste godine Dučić je, na osnovu rješenja Zemaljske vlade, morao da zauvijek napusti Bijeljinu i svoju Magdalenu. Dopisivali su se još nekoliko godina, a onda su Dučićeva pisma prestala da dolaze. Svojevrsna pjesnička prepiska je ostala zabilježena i na stranicama književnog časopisa "Bosanska vila" u kojem su objavljivane njihove pjesme.

Magdalena je pisala:

"Nad grančicom djeno slavuj bolno jeca,
Spustila se noćca tija,
Đe potočić tiho bruji, vjetrić pirka
I grančicu lako nija:
Tu umorna duša moja mira traži
I u čežnji tebe čeka:
Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,
Kad ćeš doći izdaleka...?"

A Dučić joj je "odgovarao":

"Tebe tražim dan kad mine
I spusti se veo noći,
Kad zvjezdano nebo sine,
I po tihoj, po samoći,
Mjesec blijedi kad zaplovi
Po pučini neba plava
...

Tebe tražim slatko lane
I plamene tvoje oči
I sve dane prosnivane,
Probdivene strasne noći —
I vesele, burne sate
I jad što me sjeća na te..."

Magdalena nikad nije preboljela rastanak sa Dučićem i sve do smrti, 1956. godine, živjela je u kući svoje mladosti, usamljeno i u nepovjerenju prema spoljnom svijetu, zaboravljena gotovo od svih. Jedina utjeha su joj bila bezbroj puta pročitana Dučićeva pisma.

A ni Dučić, i pored nebrojenih ljubavnih avantura, vjerovatno nikad nije prebolio Magdalenu, o kojoj je često sa sjetom pričao svojim prijateljima.

~ ~ ~

O Dučićevoj vezi sa Bijeljinom svjedoči i jedna molba koju je Dučić, kao već poznati književnik i diplomata, dobio od Pjevačkog društva "Srbadija" za pomoć u izgradnji doma za potrebe Društva: "Na prvom mjestu, u ovome idealnom, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi željelo i da bi bilo srećno, ako vidi da Vaš dom 'Srbadije' bude sazidan i nazvan 'Zadužbina pesnika Jovana Dučića'", stoji, između ostalog, u pismu upućenom 1937. godine.

Na margini pisma Dučić je zapisao: "Poslao 6. decembra 1937. godine prilog od 1.000 din. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pjesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka".


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 18 Feb 2017, 23:45
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
TAMO GDE OSTADE DUČIĆEVA DUŠA

Slika




Mladi učitelj Jovan Dučić u Bijeljinu je došao između Velike i Male Gospojine 1893. godine iz Sombora, čim je završio učiteljsku školu. Stigao je sa reputacijom darovitog pjesnika, jer je već sarađivao u poznatim časopisima "Bosanska vila", "Nova Zeta", "Golub", "Vesnik"...


Počeo je učiteljovati, a onda ga u tihoj varošici stiže pravo pjesničko usudište — ljubav. Na Svetosavskoj svečanosti u hotelu "Drina" upoznaje Magdalenu Nikolić, kćerku rano preminulog Jovana Nikolića, o kojoj se brinuo njen djed po majci, poznati bijeljinski trgovac Pero Živanović, čije je prezime kasnije dodala svome krštenom. Pod njim je u "Bosanskoj vili" objavljivala svoje pjesme.

Maga je bila lijepa djevojka, tek svršena učenica Trgovačke škole. I planula je strasna, lirska i jedinstvena ljubav između čudesne Semberke i stasitog Hercegovca.

Sudbina je htjela da se Maga i Jovo ubrzo, ne svojom voljom, razdvoje. Zvanično je zabilježeno da su policijske vlasti u Bijeljini, po nalogu kotarskog predstojnika, u maju 1894. godine, pretresle stan mladog učitelja Dučića, i tom prilikom nađene su dvije njegove pjesme "Oj, Bosno!" i "Otadžbina".

Dučić je odmah morao napustiti Bijeljinu. I svoju Magu — sa kojom se, najvjerovatnije, tajno vjerio prethodne godine. Poslije progona iz Semberije Zemaljska vlada u Sarajevu juna 1894. godine zabranjuje mu vršenje učiteljske dužnosti u svim srpskim školama u BiH. Ipak on uspijeva da dobije namještenje u manastirskoj školi u Žitomisliću i počinje da se dopisuje sa svojom vjerenicom Magom. Njihova korespondencija nastavljena je i kasnije, kada je prešao u Mostar, gdje je od 1895. do 1899. godine bio učitelj u srpskoj školi. Iz Žitomislića, 29. novembra 1894. godine, pjesnik piše:

"Kad sam otišao iz Bijeljine i poljubio se s tobom, a ja sam se zarekao Bogom i životom da moja usta neće poljubiti nikog više dok tebe ne poljube kao svoju. Od tog časa, tako mi Bog pomogao, moja usta ne dotakoše se ničega, a ne kao što mi ti reče da se ja ljubim. A tim sam se čisto ponosio i to mi beše nešto milo..."

U nekim pismima on je naziva "jedinom na svijetu, rajem u grudima i srećom svedržećom". Najveći dio te Dučićeve korespondencije sačuvan je.

Magdalena se po odlasku Dučića zakapijala u veliku kuću. Mnogo prstiju je bilo upleteno u ovu ljubav, a ispaštali su samo njih dvoje — ni krivi ni dužni. Nikada, izgleda, nisu mogli jedno drugom da objasne šta im se, zaista, sve to dogodilo i zašto je oko njih baš sve to tako nerazumljivo, nepojmljivo. Dučić nije došao svojoj Magi, a ni u Bijeljinu nikad više. A Magdalena ga je čekala o mnogo Božića, sve do 1956. godine, kada se, u dubokoj starosti, upokojila. Vele, da je godinama, kao sjenka, tumarala po toj starinskoj pustoj kući, čekajući Dučića. Da joj je došao, možda bi mu rekla da nikada nije "navaljivala da se uda". Posebno ne za nekog bogatog Brčaka, niti za D. K. kojeg joj Dučić pominje u jednom svome pismu.

Čekala ga je cijeli svoj vijek — i nije ga dočekala. A bilo je mnogo ljubavi — na obje strane — a bili su mladi i lijepi.

Knez pjesnika Jovan Dučić — bio je Semberac skoro onoliko koliko je bio i Hercegovac — u ravnici između dvije rijeke tankoćutno je voljen.

I Magina kuća u Bijeljini, kao i ona znamenita u Veroni, ima balkon — još jedna sličnost između besmrtnih ljubavnika: Romea i Julije. Prije nekoliko godina, tridesetak metara dalje od Magine kuće radnici Komunalnog preduzeća u Bijeljini potkresivali su drveće — na mjestu jedne odsječene grane pojavio se jasan i prepoznatljiv lik Isusa Hrista. To drvo je sada postalo malo svetilište.

O velikoj ljubavi dvoje pjesnika i sada se u ovoj ravnici pripovijeda.

U Bijeljini, gotovo u centru grada, se i sada nalazi Magina rodna kuća, dosta oronula, naročito iznutra. U njoj je, može se pouzdano zaključiti na osnovu njihove prepiske, stanovao i sam pjesnik.

Slika


POTVRDA LJUBAVI

Koliko je Maga voljela Dučića potvrđuje i spomenik na groblju Pučile. Na kamenu je uklesano (a tu su i imena još četiri člana Nikolića) "Maga Nikolić — Živanović, 1874—1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo veliko nadahnuće".


Vrh
neno
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 07 Mar 2017, 23:26
Korisnikov avatar
rang
rang

Pridružio se: 10 Feb 2017, 19:00
Postovi: 771

OffLine
Da li je ovo najlepša srpska ljubavna pesma?


"Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi..."


MOJA LJUBAV

Sva je moja duša ispunjena tobom,
Kao tamna gora studenom tišinom;
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
Kao večni pokret nevidljivim dobom.
I tako beskrajna, i silna, i kobna,
Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
Ali tvoga daha prepuno je svašta,
Svugde si prisutna, svemu istodobna.
Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
Rađaš se u meni kao sunce noći,
I u mome telu drhtiš u samoći,
Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.
Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
Celo moje biće to je trepet sene;
O ljubljena ženo, silnija od mene —
Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.
Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,
I moj glas je eho tvog ćutanja. Ja te
Ni ne vidim gde si, a sve duge sate
Od tebe su moje oči zasenjene.


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 08 Apr 2017, 15:45
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Aventino

Stari grad izgleda da je izišao iz svojih temelja i da lebdi u vazduhu kuda protiču s kraja na kraj duboke reke zvuka. A ceo je Rim već zamrknuo dok još po Aventinu tumaraju razbijene vojske svetlosti

Slika
Петар Добровић - Трабакул

Voleo sam blago popodne na rasejanim i pometenim putevima na starom Aventinu, čije je šume nekad opevao Ovid. Jedno tanko zvono, možda sa svete Sabine, prvo oseti konac dana, i odmah zatim probudi hiljadu drugih zvonara rimskih. Jedno za drugim, kao jata belih ptica, dignu se u vazduh zvuci sa svete Babene, zatim sa svetog Čezara, zatim sa svete Nereje i Ahileje, dok ne zabruji ceo svešteni kraj, s kraja, do na kraj, u bezbrojnim metalima koji se pretvore u tečnost i prašinu melodije.

To je čas kada se Rim rastaje sa jednim okončanim danom ili jednim okončanim stolećem. Zvuci se pomešaju sa celim morem raznobojne svetlosti i padaju po krovovima identifikovani u jednoj neizmernoj religioznoj ekstazi. Ovde takvim sjajem otpočinju noći, kakvim bi drugde otpočelo jutro. U drugim starim hrišćanskim gradovima padanje mraka je jezivo kao da će se istog časa pogasiti sve vatre ovog sveta i zatvoriti svi izvori vode.

Ovaj Aventino je oduvek bio breg niščih; njegova uboga lepota je skoro bez legende, ali potpuno bez povesti. Samo jedna figura, najčudnija koju je dao antički svet, veliki mistik, kralj Numa, najveći ljubavnik samoće, ostavio je na ovom bregu svoje stope
Po njinim ulicama padne mrak koji od stvari napravi utvare i nakaze. Ali ovde padanje noći to je provala svetlosti i boja koje se pretvaraju u vatrena vlakna, što se istkivaju i raspredaju, zamršuju i raspleću, i koje od svega na zemlji načine intrige sunca. Stari grad izgleda da je izišao iz svojih temelja i da lebdi u vazduhu kuda protiču s kraja na kraj duboke reke zvuka. A ceo je Rim već zamrknuo dok još po Aventinu tumaraju razbijene vojske svetlosti. One nestanu tek kad u daljini malakše poslednje staro zvono, jedno od onih koja su sto puta pozivala da se beži od varvara, ili srebrni glasić kakvog malog zvona koje se u tami utrne, kao svećica.

Ovaj Aventino je oduvek bio breg niščih; njegova uboga lepota je skoro bez legende, ali potpuno bez povesti. Samo jedna figura, najčudnija koju je dao antički svet, veliki mistik, kralj Numa, najveći ljubavnik samoće, ostavio je na ovom bregu svoje stope. Mali Aventino je bio tada velika pokrajina samoće i duboko carstvo tišine. Rim još nije vladao za prvog kralja Aventinom koji je bio u neprohodnim šumama i nebrojnim izvorima. Dok taj breg nije osetio melanholični i najreligiozniji kralj istorije, kralj koji je begao od sveta u samoću i družio se samo s nimfom Egerijom koja mu je govorila tajne božanske.



Na ovom bregu, toliko ubogom za vreme cezarsko, postojala je za vreme papstva jedna tvrđava za odbranu ugroženog katoličanstva: to je ličnost svetog Dominika
On je osvojio tu tvrđavu tišine za svoju mističnu dušu, a osvojio je Aventino kad je pobedio i zarobio dva satira Pikusa i Faunusa koji su njom vladali, a koje je pobožni kralj opio vinom i medom sasutim u izvore Aventina da bi satire žive uhvatio. Najveći samotnik starog veka, mistik i mudrac, družio se ovde s božanstvima. Po svojoj ljubavi za samoću i ćutanje, za negu i mir, smatran je učenikom Pitagore i ostao izvesno različan od svih drugih šefova naroda iz antičkih vremena. Nije bio učenik grčkih mudraca, jer je živeo pet generacija pre njega; ali je pitagorist pre Pitagore, što je jedna slava više. Od ratničkog Romulosovog Rima, ovaj drugi kralj rimski napravio je od njega grad hramova i sveštenika, organizovao religiju i zanate i na taj način izvršio jedinstvo rimsko-sabinsko. Za četrdeset i tri godine hram Janusa, boga rata, bio je stalno zatvoren. Pripisujući svu sudbinu bogovima, ovaj veliki mistik smatrao je sebe rođenim samo da govori s božanstvom na samo, bežeći od ljudi kojima je činio dobro. Najveći reformator u najgorem od svih ljudskih društava, interesantniji nego Tezej i Likurg, tvorci kao i on, Numa je nesumnjivo najčudniji između šefova starih država. Ali je najzanimljiviji kao veliki samotnik, čime je začuđavao potomstvo. On je osnovao hram boginji Taniti, što znači božanstvu Ćutanja, boginji sa zatvorenim usnama, i propisao obred za njeno obožavanje. Kralj Numa je, u mnogom, duboko hrišćansko lice, izvesno najhrišćanskije i od jednog mudraca ili vladara antičkog sveta. I ovaj kralj samotnik i melanholik ostavio je trag na ovom Aventinu koji nije nikad prestajao da bude breg tuge, posvećen veri i samoći.

Aventino postao je bio breg ozareni samo u istoriji papstva. Na ovom bregu, toliko ubogom za vreme cezarsko, postojala je za vreme papstva jedna tvrđava za odbranu ugroženog katoličanstva: to je ličnost svetog Dominika. Zato sam, u časove svojih proletnjih i jesenjih lutanja po rimskoj okolini, uvek na mirnom Aventinu ostajao pod magijom velike figure tog svetitelja koji još u jednoj crkvi na tom bregu ima svoju propovednicu odakle je govorio svoje gorke reči o veri, i tumačio, i pretio. Dva najveća sveca iz HIII veka bili su talijanski mistik sveti Frančesko iz Asize i španski dogmatik sveti Dominiko iz kastiljanske Kaleruege. A ta dva čoveka rimske crkve ništa nisu imali zajedničkog osim što je svetac iz Asize onoliko ljubio svoju veru koliko je svetac iz Španije mrzeo bezvernike. Talijanski svetac je živeo po šumama i pećinama svoga Subazna, i na melanholičnom jezeru Trazimene govorio učenicima da je Bog svugde, u srcima ljudi, u krilima ptica, i u snazi zverova. I pošto kurjak umire od gladi, a ptice umiru od mraza, njegova duša sazdana od ljubavi i samilosti zvala je jednog bratom a druge sestricama.

Opšta sudbina sviju bića, najvećih i najmanjih, vodila je misao svetitelja opštem ocu sviju stvari i bića kao izvoru zajednice i ljubavi. Španski svetac, na protiv, propovedao je po Španiji i Francuskoj pokolj patarena, i, na španski način, odvajao je od Boga ne samo životinje nego i ljude koji su drukče verovali nego on. Učenici sveca iz Asize vratili su talijanskom katoličanstvu blagost i nežnost primitivne hrišćanske crkve; a učenici sveca španskog uneli su u veru rigorizam i nepomirljivost španskog amvona, i zapalili lomače inkvizicije. Sveti Frančesko je zverove zvao braćom, a sveti Dominiko cele ljudske provincije preporučavao za plamen i za dželata. U ovoj dvojici svetitelja oličene su, jasnije nego igde, razlike između vedrog katoličanstva talijanskog i mračnog katoličanstva španskog:

nikad u Španiji ne bi bio mogao ponići propovednik kao svetac iz Asize a da se ne bi isti čas pognuo u mračnjaka kao svetac iz Kaleruege. Sveti Dominiko je bio ključar i magnat crkve, a sveti Frančesko je njen pesnik i gladnica. Jedan viče dželatima: „Pobite ih sve: Bog će posle sam odvojiti dobre od rđavih“. Drugi blagosilja ranjave i leči gubave. Sveti Frančesko je bio prorok i skrušeni sluga oltara; a sveti Dominiko je bio teolog, dogmatičar, crkveni političar, i najzad, vojnik vere. Jedan je klicao ljubav, a drugi poredak; jedan veru, a drugi dogmu, jedan pobožnost, a drugi poslušnost. Dominikanci su bili vojska crkve, protiv jeretika sve dok nisu došle vojske Jezuita da ih smene u XV-om veku. Samo Španac je ovde mogao smeniti Španca: svetog Dominika je zamenio sveti Ignacio de Lojola. Ali između svetog Frančeska i svetog Dominika postoje i sve razlike katoličkog hrišćanstva u njegovoj evoluciji: blagost primitivne parabole i svirepost verske politike. – Dante se divio i jednom i drugom, na način jednog velikog katoličkog pesnika: Frančesku se divio jer je dao veri svoje detinje srce (naque al mondo un Sole...) i anđeosku dušu, a svetom Dominiku jer je istoj veri dao svoju strašnu reč i železnu mišicu.


Autor: Jovan Dučić

(Politika, 7. januar 1929. godine - Odlomak iz „Pismo iz Rima“)

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 69 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker