Pogledaj neodgovorene postove
Pogledaj aktivne teme
Danas je 28 Mar 2024, 20:39


Autoru Poruka
Senka
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 10 Apr 2017, 23:35
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Pesma o sebi

Slika
За столом Јован Бијелић

Gospod me seja celo vreme?

I svud sam nova reč i znamen.

U belom hlebu prvo seme,

U tvrđavama krvav kamen.



I prvi pogled zaljubljenih,

I nož u ruci haramije,

I molitva iz srca vernih,

I san na pesku gladne zmije,



I brodolom u osvit vedar,

I očajnikov krik za snagom,

I na Libanu sjajni kedar,

I strašna vojska pred Kartagom.



I ja sam nada srca setnog,

I far u moru nepoznatom,

I reč sa usta krivokletnog,

I lihvareva žeđ za zlatom.



Na pustom putu atom praha,

U nebu sunčev krug i slika,

Žižak u domu siromaha,

Suza u oku mučenika.


Autor: Jovan Dučić

(Politika, 6. januar 1932. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 12 Apr 2017, 00:39
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Grob Cecilije Metele

Slika

Spava Cecilija Metela, sve spava,

Sto godina prespi i sto novih začne.

Peva tić iz žita i kosač iz trava,

A ništa da prene trepavice plačne.



U mrak bela stada sa humova shode;

Golubi iz polja beže ispred sene;

Apijom se vrate legije što vode

Kralje od istoka, i pljačku, i plene.



Oči Cecilije mokrih trepavica,

Od sveg okrenute sad gledaju drugde:

Ne prenu ih trube ni glas noćnih ptica.



Sto godina mirno ona pređe svugde:

Lepota je smrti bez svojih granica;

A mokre su oči okrenute drugde.



Autor: Jovan Dučić

(Politika 6. januar 1922. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 12 Apr 2017, 19:11
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
U noći bez meseca

Oni siđoše k vodi noseći bakrače, koševe, cepanice luča koji će da zapale i čaklje. Odmah upališe lučeve, i svetlost odjednom otkri nevidljive retke vrbake trebinjskog polja, šipražje i kamenje po obali. Po reci se proli svetlost u velikim lokvama i voda zašumi veselije

Slika
Дует - Никола Бешевић

Već punu nedelju od kako su noći bez meseca i kako, svako veče, silaze na reku da love rakove. Kroz dugu i toplu pomrčinu vere se strm izrovan put, iz poslednje trebinjske male u tamno polje puno kamenja. S obe strane plotovi od gloga i drače njive u kojima miriše duvan i ljuljaju se tamne mase kukuruza koji se ne raspoznaju u mraku. U vazduhu se oseća miris pečene zemlje valjda prašinaste i ispucale od dugih suša. Svod je bio taman, čivitast, na dva tri mesta napukao i svetlio se samo u tim pukotinama.

Daleko odozdo na polju čuje se reka gde šušti, buči, protežući se ispod mustaćskog kamenog mosta do ispod razvalina manastira Tvrdoša što je tu negde u noći. Iz daleka od varoši, vide se mirne noćne vatre i čuju niz polje desetina velikih starih kola, što navodnjavaju njive s tupim cviljenjem, huktanjem, škripom što raste sve više što je noć sve dublja. Ti glasovi dok dopru s gornjeg toka ovamo, oni dođu rastrzani, mukli, iznemogli. Vetar ih ponekad odnese na drugu stranu polja, s onu stranu reke, i tada pane svud gluha tišina. Dugo prođe dok se stara kola začuju opet u noći, cvileći žalostivo i s naprezanjem.

Silazili su u malim gomilicama. Stana, mlada, prsata, muškobanjasta žena, čiji je muž u Americi, išla je sa svojom majkom, kao sinoć i kao svako veče. Za njom i pred njom njihovo društvo, većinom radnici iz velike duvanske fabrike, koji stanuju u toj mali što je na velikom drumu za Dubrovnik i more. Rakove koje pohvataju večerom u reci, proda Stanina majka sutradan u gradu, dok Stana radi u fabrici.

Tako je i sa ostalima. Na taj večernji pohod na reku idu svi nevoljno, umorno, kao što bi išli na oranje, ili se ponovo vraćali u fabriku na noćni rad. Niko ni da pogleda u široko noćno nebo, da zaželi zvezdu, ili da povuče žudno miris svežeg sena što se crni izvaljeno u stogovima. Tako je već celu nedelju ova gomilica silazila k reci što buči usamljena u tamnom polju.

Crni kukuruzi zašumili bi ponekad uznemireno ovde-onde. Sa njive bi zalepršalo u vazduhu nešto što se ne vidi. Vlaga reke osećala se sve jače što je put padao sve niže niz njive, dok se najzad pojavi voda, šumna i svetlucava, pored obala po kojima se crni masa divljih vrba i česte šaše. Tu je reka plitka, puna obuljaka i rupčaga u kojima je dosta travuljine, zemlje i rakova. Iznad vode je nebo crno; po istoku je samo svetlila poslednja svetlost vrelog dana; ali se oseća da će preko noć da se menja vreme.

Oni siđoše k vodi noseći bakrače, koševe, cepanice luča koji će da zapale i čaklje. Odmah upališe lučeve, i svetlost odjednom otkri nevidljive retke vrbake trebinjskog polja, šipražje i kamenje po obali. Po reci se proli svetlost u velikim lokvama i voda zašumi veselije. I Stana upali luč, podiže suknju visoko iznad kolena, do bedra što zabeliše u noći. Utvrdi je dobro i potpasa oko krupnih kukova, zagazivši u vodu kao i ostali. Gomila se na čas raziđe u parovima, neki uz vodu a neki niz reku.

Kada Stana zađe u reku, voda zašumi i zaškripi za njom. Voda je uhvati visoko, sve više, uz snažna i lepa bedra. Pri velikom zadimljenom luču od njenih bedara poteče neki beo i svetao mlaz niz površinu, titrajući i strepeći po vodi, kidajući se, zatim stapajući se opet ujedno i krivudajući za njom kroz reku. Njeno telo, do polovinu golo, providelo se u vodi plavičasto zelenkasto, srebrnasto, kako kad, do samoga dna.

Veliki zdravi listovi i kolena bili su mišićavi, jedri, muški; sve je odavalo još svežu ženu salivenu čvrsto, nedirnutu, nemučenu. Vlaga i svežina vode hladila je krv Staninu, trovane dugo otužnim dahom duvanske fabrike, za vreme dugih napornih letnjih dneva. Vetar što je poduhivao rekom, padao joj je po licu i polivao po velikim jedrim nedrima kojih je bila puna cicana bluza. Ona je koračala lagano vodom, korak po korak, držeći zadimljeni luč iznad sebe i zagledajući u dno koje je većinom bilo puno krupnih obuljaka, a mestimice samo prašinaste i duboke pržine.

Neko je išao za njom mučaljivo, noseći kotao u jednoj ruci a čaklju u drugoj. Ostali se videše u parovima, rastureni gore i dole po vodi. Ponegde je reka bila isplićala i napravila gazove kakvih je puno u trebinjskom polju. Te velike gomile ispranog peska i nanosa krupne pržine bele se snežne po tamnoj vodi.

Stana je koračala prema sredini reke, pa prema drugoj obali gde se crnila nekakva grdna masa. To su ostaci jedne vodenice, sa polovinom starog crnog točka što visi na gredama, s prevaljenim zidovima u vodi i sa čitavim šumarkom vrba i divlje rogoz što su tu nađikali. Tu je voda kloporila i hučala, razbijajući se o neke prepone s mnogo huke i cviljenja. Stana je išla tamo jer tu ima najviše rupčaga sa račjim gnezdima. Beo mlaz svetlosti koji je išao od njenog tela, krivudao je nestrpljivo za njom, kidajući se, lomeći se i opet stapajući ujedno, sve s nekom nestrpljivom požudom.

Blizu prema vodenici, zastade. Kroz vodu što se penjala sve više uz nju i kvasila joj haljinu, ona opazi u jednoj rupčazi, među krupnim obraslim obuljcima, račje gnezdo. Rakovi, iz početka mirni, ustumaraše se najednom pri velikoj vatri što se prosu odozgo i obasja rečno dno. Oni pođoše desno i levo, gore i dole, pa onda podigoše glave, opružiše svoje pipke, pokazaše male zrnaste oči, pružiše makazaste noge; i kao da ih opi svetlost koja pade na njih iz crne vode, oni pođoše u mlaz svetlosti što je prodirao u vodu i zaplivaše u nj radosno...

– Pružaj čaklju – reče Stana nestrpljivo čeljadetu koje je išlo za njom, i ne gledajući ko je to.

Jedan krupni rak uhvati se za čaklju i odmah se za tim ču kako se prevrnu u bakraču; zatim drugi, treći...

Ilija je stajao tako nem, uzbuđen i možda zbunjen u želji da prikrije ćutanjem i tišinom sve ono što je tumaralo dnom njegove duše, kao male životinje te večeri na dnu Trebišnjice. Stanu podiđe dug studen strah koji joj ukoči celo telo
Stana opazi pored sebe Iliju, mladog jednog fabričkog radnika koji se proletos vratio iz soldačije. Bi joj najednom mučno. Već celu nedelju kako hvata priliku da pođe za njom po reci. Sad je uhvati strah od njegovog ćutanja preko cele reke. Ilija je postao podmukao i zao od kako se vratio. Nekad je pazio kao sestru, i detinjstvo su proveli zajedno. Bio je tada blag i dobar, svirao u malu talijansku tamburu. Dok je neko vreme služio u Dubrovniku šiljao je svojima i njenim školjki, morske ribe, naranča i zejtina, kao i drugi koji tamo odu. Roditeljima njihovim šiljao je dubrovačke crne papuče, bječve, velike crvene marame na kojima imaju slike iz poslednjeg rata, slike ruske flote i ruskih admirala... Ali sada nije mogla da pođe da se ne sretnu.

U fabrici je nije puštao ni oka... A oči mu behu trnaste, lukave sa nečim oštrim i iglastim u zenici, kao račje male oči u dnu vode. Tako promenjen, pravio je bljutave šale na koje se niko ne zasmeje, i od kojih žene pocrvene. Nasrtao je na žensku čeljad, živeo s nekom Latinkom u gradu.

Sad je Ilija ćutao neprestano. Bio je mučaljiv dok je išao kroz vodu za njom, pored nje, i mučaljivo je pružao svoju čaklju dole u vodu, išao njome po dnu, pored njenih noga, između bledih stopa u pesku, vadeći samo jednog za drugim crne rakove iz njihovih gnezda. Za sve vreme nije ni očiju podigao da vidi njeno lice bledo i studeno od povetarca što je išao rekom, i od hladne vode koja je hvatala do polovinu.

Ni da pogleda njene široke, tamne, uvek tužne oči, iznad kojih se beli čelo, opkoljeno šarenom dubrovačkom maramom, punom kose. Ilija je stajao tako nem, uzbuđen i možda zbunjen u želji da prikrije ćutanjem i tišinom sve ono što je tumaralo dnom njegove duše, kao male životinje te večeri na dnu Trebišnjice. Stanu podiđe dug studen strah koji joj ukoči celo telo.

Iz stare vodenice kloporila je negde uzapćena voda, i s vremena na vreme čulo se kao da se neki mlaz preliva iz jednog kabla u drugi, oteče, pljusne, sruči se ceo negde na drugu stranu, i opet uzbuđeno zaklopori.

Pri svetlosti luča video se veliki, truo, crn točak, vodenički, razbijen do polovine, i čija je samo ta jedna polovina visila nakrivljena, naerena, nad vodom, jednim rubom pločne streje iz kojih je izbilo neko granje, valjda divlja smokva. Vrbe kojih je puna vodenica, padale su po reci i razilazile se crne po ugašenoj površini. Iz samih pukotina vodeničnih zidova i šumaraka, kuljao je dug, neprobojan, strahovit mrak.

Svud oko njih dvoje bila je reka tamna. Nije bilo više nikog na drugoj obali otkud su došli. Jedva prema horizontu, kud je nebo bilo nešto svetlije nego voda, ocrtavala se šumovita obala, s dva tri jablana što se jedva naziru. Lovci rakova udaljili su se bili podobro jedni od drugih, neki dole niz reku, neki uz vodu. Vatre su se videle u vazduhu koji je mestimice bio požuteo u pomrčini oko luča; voda je pomalo svetlucala u daljini. Glasovi se više nisu čuli. Izgledalo je da po reci pada nov mrak, dvostruko gušći. Samo se čula produžena i nemoćna škripa starih kola, od nekud iz polje, više gazova.

Čim se isprazni račje gnezdo. Stana se doseti i pođe užurbanije niz reku. Ilija nestrpljivo pođe za njom. Videvši je svu uplašenu od njegovog izgleda, on je blago uhvati za ruku.

– Pričekaj Stano – reče zbunjen, a glas mu beše tup i taman. U očima mu je gorelo nešto podmuklo i daleko, bez toplote i osmeha, prazno, zločesto. Široka pesnica koja je uhvatila bila za mišicu, drhtala je u svirepom drhtanju.

On poče da joj govori skoro bojažljivo.

– Što si se uplašila... budalo... beštijo?... Ti znaš, ja sam odavna želio da budem na samo s tobom. Hoću da se razgovorim s tobom. Stano, da me se ne plašiš, da me se ne kloniš...

Stana je lagana izvukla ruku iz njegove široke crne pesnice, i pokušavala da omete razgovor time što je uzbuđeno tražila očima po dnu vode.

– A ne mogu sve da ti kažem... pa da znaš koliko mi pamet ode za tobom. Živa mi majka, Stano... Samo se brukam pijući s tebe, opijajući se kao Talijanac... Znam da si luda, stidljiva... A hiljadu očiju stoji na nama... A ti... kao da se ne znamo od đetinjstva, i kao da me nisi volela đevojkom, prije njega...

S početka Stana nije ni razumevala šta joj govori, a zatim je slušala rasejano. Osećala je samo da mu tamni glas postaje svetliji, topliji, mekši. Ali za sve vreme plašljivo je pogledala iza reku jer joj se činilo da se odonud primiču upaljeni lučevi. To je ispuni nadom da neće ništa čuti ružno i da Ilija neće pokušati da naleti na nju kao na druge, da će se mirno vratiti s majkom kući i da se nikad više neće ponoviti ove reči i ovaki pogledi.

Ali što je ispunjavalo više nego strah i slutnja, to je stid, težak i uznemiren stid zato što ide pored njega tako golišava. Osećala je da joj gore obrazi od toga i da joj se steglo nešto u prsima, pod samim grlom. Voda se, međutim, uspinjala visoko uz nju, hvatala bujno njene velike, zdrave i srebrne bedre, a mlaz od njenog tela trgao se i drhtao pri zadimljenom luču koji je držala u desnoj ruci iznad glave, a levom čuvajući suknju, svu umočenu u osvetljenoj vodi.

Ilija je zapitkivao neprestano. Ona je ćutala zbunjena, prestravljena, zastiđena, puna slutnja. Gledala je neprestano u dno reke, ne ostajući ni trenutak na jednom mestu, i misleći da ide onamo dole niz reku. Međutim, ona se kretala uvek na istom prostoru ispred stare vodenice, ispunjena mrakom i pljuštanjem nečeg crnog i studenog – što se ne vidi i za koje se zna da se crni tu blizu, kao nesreća.

Ilija je govorio jezikom nekadanjeg dubrovačkog radnika i bečkog soldata, pokvarenog u regimenti do srži, kao najveći deo onih koji se vrate otuda. S početka ona se opirala tim rečima, srdila se, pretila da će da pozove one što su otišli rekom. Ali je docnije verovala, i sve sa manje straha. Najzad oseti nečeg nežnog i dobrog u tim rečima kakve joj dotada niko nije umeo da govori.

Ponekad joj taj krupni i zli Ilija izgledaše kao razneženo dete koje joj tepa i koje se mazi. Nesvesno je podavala svoje uho tim rečima, i to onom lakomošću čula za koje ne zna devojka nego samo žena, čije je uho milovao nekad dah ljudskih zaljubljenih usta, i koju tako jedna reč ošine kao bič uzavrele i ključale krvi koja onesvešćuje i zaslepljuje, čini da se klone u naručje i da se poda polumrtva.

– Evo rakova... Ovamo čaklju, Ilija... rekla bi s vremena na vreme, pokazujući male tamne životinje u dnu vode gde su se belili listovi i bedra njenih snažnih nogu odrasle i zdrave žene.

Ilija je međutim okretao pažljivo uvek pored vodenice, čekajući da smola na luču izgori što više pa da je onda izvede na plićinu, pored vodenice na obalu. Stana je slušala poverljivo, detinjasto. Noć, tamne senke koje se lelujahu vazduhom i vodom, uznemirene plamenom luča, pa žubor vode kroz obuljke i tutnjava i pljusak uzapćene vode u mlinu, sve je to ispunjavalo Stanu strahom i mrakom. Noć ima svoju dušu od koje ulazi pomalo u sve druge duše; ta je duša tamna, preka, verolomna, pohotljiva.

Svud je ležao pun žalostan mrak. U kotlu su se čuli krupni rakovi gde se prevrću i otimaju, udarajući neprestano svojim ukočenim telom o metalne strane kotla. Čuo se dug i zamoran huk starih kola iz polja. Nebo je bilo veliko i čivitasto, s nešto zvezda u dubini
Otud ono kobno, zločinačko i svirepo što ulazi u krv i čula s tamom i dugim šumom crnih stvari oko nas. Tako je i Stana gubila pamćenje o Iliji, zlom i nevaljalom, osećala se bez straha, slušala njegovo uzbuđeno, razneženo pričanje. I kad jednom oseti da je uhvati i povede na plićinu, ona se ne odupiraše. Beše joj još radost što je mogla da spusti niže svoju odeću i pokrije golotinju. A luč dogorevaše. Obale postajahu sve nevidljivije, Ilija je povede pored vodenice govoreći joj nežno, prijateljski, zadirkujući je i govoreći mnogo nekih nežnih varoških reči koje nije nikad čula. Zamalo ona oseti da izlazi iz vode i nastupi na travu.

Ali nov strah obuze je najednom, jer njegova ruka drhtaše, vukući je više nego vodeći. Ona vide vatre u daljini, ali odveć daleko. Reka je prolazila crna, kotrljajući se i bučeći. Stanu prođe misao nečista, grešna prvi put. Ona prestravljeno istrže svoju ruku pitajući kud je vodi i tražeći da se vrate k ostalima. Ilija je lagao. Glas mu beše opet mukao kao udarci po olovu. Jedva su se razaznavale reči kad je ponovo uze za ruku. Ona poče da se otima grčevito i iz sve snage.

Najednom on je obujmi po pojasu i položi u travu, pritesnivši je kao stenom svojim golim kosmatim prsima i ljubeći je manito i svirepo u oči, čelo, usta, kosu, grlo, u rastvorena nedra, zatim opet u usta kosu, oči... Stana se očajno opirala, pokušavala da viče, udarala ga svom silom za runjavu ruku i za krupnu čvornovatu mišicu. Osećajući na sebi njegovo teško telo koje je zagrevalo u toj rashlađenoj noći dahom što je padao vreo, vatren po njenim obrazima, grlu, kosi, nedrima. Ona je malksavala, gubila disanje i glas, ruke joj padoše u travu.

U staroj vodenici je kloporila voda, u travi se gasila poslednja iskra zapaljenog luča.

Svud je ležao pun žalostan mrak. U kotlu su se čuli krupni rakovi gde se prevrću i otimaju, udarajući neprestano svojim ukočenim telom o metalne strane kotla. Čuo se dug i zamoran huk starih kola iz polja. Nebo je bilo veliko i čivitasto, s nešto zvezda u dubini. Reka je odmereno šumila preko gazova. U njivama su se čuli zrikavci, a vetar taman i studen duvao je kroz vrbak oko vodenice.

Sva uplakana, van sebe, ležala je Stana zgrčena pored Ilije. Ništa nije znala šta se dogodilo s njom, niti je osećala čoveka pored sebe, niti čula hiljade glasova uznemirenih u tamnom vazduhu. Ona se gušila u suzama, podavajući se bez otpora tom krupnom, teškom i zlom čoveku i jedva je do njene svesti dopirao glas griže i bola. Osećala je samo kao gvozdene kvrge mišice Ilijine, njegove nerazgovetne reči laske i nežnosti, njegove utehe, obricanje, zakletve.

Ona je plakala držeći lice u dlanovima, vapijući poluglasno, dok je mrak ležao protežući se po dugom i vlažnom trebinjskom polju, dok je stara vodenica žuborila vodom što se kotrlja, ljušti, klopori kao u dubini nečeg velikog, tamnog i jezivog. Rakovi su se okretali svaki čas škripeći u kotlu, ostavljenom negde u travi.

Vatre su po reci bile ugasle. Nigde se više nije video ni plamičak. Obe polovine lovaca davno su se vratili u svoju malu, svako najbližim putem. Majka Stanina morala se vratiti s jednim od njih, verujući da joj je kći otišla s drugima pre nje same. Pomisao na majku bacala je Stanu u očajanje nemo, tupo, zablenuto, bez suze.

Kada se, najzad, posle cele noći u naručju Ilijinom, ispravila i pošla kući, putem preko gazova kud joj je Ilija pokazao, ona se jedva držala na nogama. Bleda, iznurena i salomljena, išla je skoro posrćući pored dugih plotova, noseći u kotlu rakove koji su ležali sada nemi, iznemogli, crni. Zora se nije još nagoveštavala i senke po nebu stajale su nepomično i teško. U mali su se čuli petli, u vazduhu se osećao miris jorgovana i mladog đubreta. Čulo se tiho oticanje razvedene vode po jarkovima.

Ona je išla sporo, vukući se pored plotova, zastajkujući. Nije se smela osvrnuti na reku koja je šumila kobno. Ilija je morao, izvesno, otići pravo ka fabrici.

Stana je mislila na svoju majku koja je sama u njihovoj sobi što miriše na suhe jabuke koje trunu u ćerčivu prozora. Ona je probdila u strahu i užasu zbog nje... Možda i sluti kakvu nesreću... Setila se možda dela sramote i tada digla, otumarila u tamne njive, lutala svo veče mračnim trebinjskim poljem punim kamenja, jarkova i nasipa, zovući svoje dete.

Nebo je bivalo prema istoku pomalo otvoreno, i po celom svodu se nešto pomicalo sa naporom. Nerazgovetni šumovi iz trave, kamenja i vazduha razvlačili su se njivama, brazdama i rovovima. Stani se činilo svaki čas da vidi ponovo Iliju. Učini joj se čas da ide za njom ubrzanim koracima, sve brže, da je stigne na prečac; čas joj se čini da ga vidi daleko negde gore pored tamnog plota gde je čeka da je uhvati odjednom i privuče sebi i da je dugo lomi, gužva i posipa poljupcima vrelim i krvavim. Čini joj se da vidi njegove oči, zle i oštre kao sečiva, i ukočene kao oči u rakova te noći pod vodom; da vidi njegove krupne runjave ruke, čvornovate mišiće od kamena, prva kosmata oznojena i teška kao prva litica. Zatim je neprestano čula prolivanje, krkljanje i pljuštanje stare vode u vodenici, osećajući na sebi tog čoveka teškog i zlog, koji je lomi, kida joj glas i oduzima krik.

Ono dugo drhtanje crne šume iza vodenice, koja je prosipala sa svog granja dug i oslepljujući mrak po njenom licu i očima; zatim ono uznemireno otimanje rakova u kotlu, škripa, trzanje, i onda produženo ćutanje i nepomičnost – sve je to još ispunjavalo dušu otupelu, malaksalu polumrtvu. Plačući sporo, prigušeno, izgovarajući sama sebi reči koje ne dopiru od savesti usta ni od usta do sluha, ona je koračala pored dugih nanizanih tamnih plotova, uz njive iz kojih je izbijao mrak, i počas zašumilo ili se zatreslo nešto živo, probuđeno, prestravljeno njenim korakom.

Gledala je preda se kao da još nešto traži po mračnom dnu Trebišnjice, primičući se besvesna, salomljena, utučena kući koja se naslućivala u razblaženoj prljavoj tami, u dnu jedne njive posađene duvanom.

Rakovi se nisu budili u svom studenom, ukočenom snu. Čuo se samo dug i prigušen huk i škripa starih kola u dalekom jutarnjem svodu koji je odmicao, razvlačio se i rastao sve viši.


Autor: Jovan Dučić

(Politika 24. decembra 1907. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Senka
Post  Tema posta: Re: Jovan Dučić  |  Poslato: 12 Apr 2017, 21:43
Korisnikov avatar
Vječita sanjalica
Vječita sanjalica

Pridružio se: 18 Apr 2012, 12:07
Postovi: 45918

OffLine
Knez Ivo Vojnović

Cela ideja o smrti ponikla je iz ove čemerne istine – nema mirnijeg izraza nego što je na licu mrtvog čoveka. Ništa toliko ne protivureči našim suzama koliko spokojstvo onog koji nas ostavlja. Ništa indiferentnije nego što je hladnoća onog čiji odlazak smatrate njegovom katastrofom

Slika
Јован Дучић у време док је био у дипломатији

Kao suncokret koji više nije imao snage da gleda za suncem, klonuo je plemeniti život ovog mirnog i umornog pesnika. I zatim, nečujno, on je prešao najkraći put između života i smrti. Kao pesnik i mislilac, on je morao verovati da je smrt jedna utopija i predrasuda, i mogao da je primi s mirnoćom s kojom su umirali svetitelji i mudraci.

Ali kao smrtni čovek, niko se nije godinama i mesecima toliko očajnički borio da se iščupa iz života. Zašto?

Život mu je odavna bio oduzeo ono što čini njegovu lepotu koja je jedini njegov smisao. Ali je pesnik znao, međutim, da o smrti ne postoji jedno uverenje, nego samo jedna fikcija. Jer u ljubavi između života i smrti ovog retkog i velikog čoveka bilo je nešto što ga je i kroz njegov tragični vek kao železna kopča vezivalo za ovaj svet.

To je njegov poziv.

Ne hoditi po suncu i survati se u bolesničku postelju, ali života. I oslepeti, ali moći i iza te crne zavese čuti žagor i akciju. I umreti samo onda kada se na usnama zaledi reč koja je bila za njega ključ njegove sudbine na zemlji.

Smrt je predrasuda, jer je za jednog ubojica a za drugog spasilac. U oba slučaja ona je veća i viša od života. I možda kada bi ovaj čudni čovek još jednom otvorio svoje velike oči i progovorio, potvrdio bi to onim što je video onamo van našeg vidika, kada se otkinuo od ovog sveta.

Svaki od nas je zavideo ovom pesniku koji je napisao svoj nacionalni zavet u drami Jugovića majci i svom Lazarevom Vaskrsenju, dve velike sveće koje su zapaljene u njegovom svetilištu da gore kroz večnost.
Ali ma koliko da smrt nije zločin za onog kojeg je ponela sobom, ona je za one koji su nekog izgubili. Cela ideja o smrti ponikla je iz ove čemerne istine – nema mirnijeg izraza nego što je na licu mrtvog čoveka. Ništa toliko ne protivureči našim suzama koliko spokojstvo onog koji nas ostavlja. Ništa indiferentnije nego što je hladnoća onog čiji odlazak smatrate njegovom katastrofom. Zato nemojte žaliti mrtve koji bi možda čuli vaše očajne reči da istina smrti nije odista viša nego istina života.

Vojnović je bio veliki nacionalni pesnik svog naroda tako moćno i božanski ujedinjenog u jednom ljudskom srcu. Za njega je on pisao sjajne reči i nosio austrijske okove. Svaki od nas je zavideo ovom pesniku koji je napisao svoj nacionalni zavet u drami Jugovića majci i svom Lazarevom Vaskrsenju, dve velike sveće koje su zapaljene u njegovom svetilištu da gore kroz večnost.

Slika
Grob Iva Vojnovića

Onomad sam kod Prokuplja gledao zanemarene ali dragocene ruševine Jug-Bogdanovog dvora, na jednom brežuljku odakle je Jugovića majka na krilima labudovim i s očima sokolovim odletela da po Kosovu prevrće u krvi junake izginule za ime i državu.

Te stare dvore gde su posle fatalne vesti zarzali devet vranjih konja, zakliktalo devet sokolova, zaurlalo devet ljutih lava, zaplakalo devet udovica. I mislio sam na ovog pesnika koji je izgubio bio oči pre nego što je otišao da vidi te ruševine naše srednjovekovne slave i tuge, a koje su njegovim telom postale dvostruko besmrtnim. Kakva žalost!

Niko nije bio toliko duboko prožman tradicijom svoje rase koliko ovaj prefinjeni dubrovački pesnik; i niko nije tako razumeo gde treba da se tradicija traži.

I mogao je da tako jasno uvidi da je nemanjićka država sa svojom istorijom, a isto toliko i još više sa svojom legendom, osnovna podloga naše državne i kulturne ideje. I zatim, da je njegov i naš Dubrovnik, kao i sve drugo u našoj istoriji, samo jedna sjajna epizoda one ogromne duhovne i materijalne moći koju su predstavljali Nemanjići svojom velikom državom i njenim tragovima. I ko zna da ovaj prefinjeni pisac i istoričar degeneracije svog grada ne bi, da je dalje živeo, ceo svoj talenat dramatičara uputio, ubuduće, putem svoje toliko duboke rasne pesme o Jugovića majci koja je majka celog jednog velikog plemena rođenog za veliku sudbinu…

Bio je pretnja onom koji su bezdušno i sračunato trovali sve kladence iz koji pije snagu naša mladež
Vojnović je, nažalost, zamaknuo onda kada su progovorili mnogi najgori među nama, već od pre nekoliko godina, čim je skinuo sa sebe okove neprijateljske. Ali je govorio njegov primer i živela na našim usnama njegova lepa poetska i patriotska reč.

I on, iako survan bolešću, bio je živi protest protiv deljenja jedne krvi i jedne istorije. I bio je pretnja onom koji su bezdušno i sračunato trovali sve kladence iz koji pije snagu naša mladež; i koji su brkali jednu prolaznu i konfuznu periodu sa jednom postojanom istorijom koja ima svoj put i svoju neumitnu logiku.

Mesto politike, polemika; mesto istorije, pamflet; mesto heroja, advokat; mesto sveštenika, lakrdijaš…

Za običnog čoveka, bili bi to dani očajanja; ali za neobičnog pesnika bili su to samo dani tuge i bunta. Nikad neću zaboraviti reči koje smo o ovim slučajevima izmenjivali na dva jugoslovenska pisca, dva jugoslovenska patriota, i dva zemljaka i prijatelja.

I za mene lično ostaje u mom sluhu zadugo kao najlepša pesma Vojnovićeva njegova ushićena reč da je naša narodna sudbina rešena i da će našu granicu braniti heroji koji su je i stvarali. I da naši plemenski sukobi nisu ništa drugo nego poslednji trzaji iz ropstva, i žalosna nemoć da pogledaju u sunce oči našeg naroda toliko izmučenog tminom i tamnicom.

I samo s ovakvom verom ovaj veliki čovek mogao je da umre mirno.

Na jednom bokeškom groblju proslavljenom leži Srbin, ded pesnika Iva Vojnovića. Na jednom zagrebačkom katoličkom groblju leži grob velikog Jugoslovena, oca pesnikovog. A na starom dubrovačkom groblju Mihajlu, gde se pod tamnim čempresima naši stari grobovi ne dele na srpske i hrvatske, leći će sutra ovaj premoreni čovek koji nije samo jedan veliki jugoslovenski pisac nego i jedna istorijska reč upućena našoj savesti.


Autor: Jovan Dučić

(Politika, subota 31. avgust 1929. godine)

_________________
Slika Slika


Vrh
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Pogled za štampu

Ko je OnLine
Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 64 gostiju
Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Idi na:   
cron

Obriši sve kolačiće boarda | Tim | Sva vremena su u UTC + 2 sata

Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
DAJ Glass 2 template created by Dustin Baccetti
Prevod - www.CyberCom.rs
eXTReMe Tracker